Mostarci kazu, nemoj me ti integrisati, maajke ti. A onaj bosanski JNA vojnik u legendarnom Jutelovom prilogu, zavaljen iza nekog slovenackog zbuna,  kaze mi ih kao napadamo, a oni se kao brane. Tako je i sa integracijom na Zapadu: oni nas kao integrisu, a mi se kao otimamo. Ili je obrnuto? Mislim moze se ova vojnikova formula varirati kako volis, kljucna rijec je jasna i vjecna: kao.

Sirijanci se integrisu tako sto se grupisu u klustere na periferiji vecih gradova, a onda medjusobno dijele recepte i trikove za odrzavanje u zivotu. Na svoj nacin, svojim jezikom, medju svojim narodnjacima. U grad uskacu samo kad moraju. Njemci? Da li se oni integrisu kad dodju u Skandinaviju? Ocito se mora prvo definisati sadrzaj integracije.

Integrisati se znaci postati kompatibilan sa novom sredinom i savladati sve zahtjeve za harmonicnim funkcionisanjem, ali – sad dolazi taj patetini dio – zadrzati svoje kulturoloske…. sta? Osobine? Zelje? Vrijednosti? Naravno, naravno. Jasno vam je da je u ovome podla prevara, jer zapravo drzava domacin zeli da mi u toku integracije promijenimo i svoju kulturu, sto znaci da bi oni najradije da se mi – asimiliramo. I ja razumijem njih. Tesko je voziti auto po gradu prema svedskim pravilima, a u isto vrijeme trubiti svako malo (sto nije zabranjeno!) kao da si u Kairu. Problem sa integracijom dolazi od njene relacije sa tvojom zeljom da dodjed na Zapad. Zelja moze biti strasno velika i dobrovoljna, ali moze biti i nuzda. Visa sila. Mor’o si. U prvom slucaju dolazis sa velikom energijom rezervisanom za vlastitim mijenjanjem i prilagodjavanjem. To te drzi da naucis jezik, da dobijes posao, naucis kako se kretati medju kolegama. Energija se trosi i u pitanju je jedna trka s vremenom: koliko duboko ces stici da se integrises, dok te ne savladaju odbojnost prema domacinima pomijesana sa nostalgijom za kucom. E „tog dana“ moras u ilegalu: oni misle ti integrisan, a u tebi se sve buni protiv njih. Naravno ne zna se svako izraziti, ne zna svako artikulisati svoje frustracije. Jer mozes postati lokalni satiricar i oslobadjati se vlastitih frustracija komicnim komentarima o domacinu i njegovim glupostima. Ako to radis uspjesno, tebi lakse, a oni se smiju. Ostajes i dalje zasticen jer te dozivljavaju kao integrisanog. Ovo ne moze svako. A frustracija se nakuplja. Tamo na periferiji grada u drustvu zemljaka, opletes po domacinima i – lakse ti. Ali mlad, bez posla, a tamnoput…. Uh frustracija kipi iz tebe. Osjecas na svakom koraku da te gledaju ispod oka, da se boje okrenuti ti ledja da ti se izvjestaceno osmjehuju, a zapravo keze  licem paralizovanim od straha i nelagode. Prirodno je da se druzis samo sa istim kao ti, jer drugacije se ne moze izdrzati. A ti sto su isti kao ti, ni oni nemaju posao. Paljenje auta? Dilovanje? Ovi momci su dosli na Zapad ne svojom voljom, ne sa razradjenim planom gradnje karijere i buducnosti, mada, tehnicki, ulozili su vise energije, znanja, vjestine i hrabrosti da dodju, nego bilo koji Njemac koji je samo sjeo u avion sa svojom njemackom novinom u ruci.

Integracija, emancipacija.

Dodjes emancipovan (vulgarnim jezikom, pun sebe) i mnogo se lakse integrises. Sta vise, ostanes svoj sa svojim identitetom. I nista ti ne mogu. Integrisan, postajes jos vise emancipovan. Pozitivna spirala koja vodi do BMW-a.

Dodjes nikakav, prestravljen od straha, zabrinut za buducnost koju niti vidis, niti nazires. Treba da se integrises? Tesko. Integracija trazi meke poteze, mir, odlozenost. A ti reagujes refleksno, agresivno, branis se. Vrijeme prolazi. Neuspjeh integracije, vuce politicko kormilo zemlje domacina udesno. Stvar se pogorsava. Negativna spirala koja vodi paljenju BMW-a nekog integrisanog….

A domacin? Kako koji! Ima ih koji su vjestiji u integraciji, a ima ih i – uzas boziji. A je li iznenadjenje ako se zna da sto je drzava modernija, progresivnija, to je integracija – losija? Je li to cudno? Nije! Moderna drzava je ucinila zivot svojim gradjanima laksim, ali nije to za svakoga. Ne zna svako parkirati autom aplikacijom na mobilnom. U isto vrijeme stigne moderna drzava da bude i jako ponosna na svoja sofisticirana rjesenja. Prezir prema onima koji jos uvijek ubacuju sitninu u aparate za parkiranje (mada ih vise i nema) postaje sve izrazeniji. Rezultat? Strada ona staklena kucica na autobusnom stajalistu. I opet zacarani krug. Domacin bi da na trziste rada udju stranci (nema placanja socijalne pomoci, a ima porez), ali sve je ucinio da ih onemoguci. Od provjere papira do zahtjeva za standardima, promemorijama, dokumentaciji…. Domacin zivi u kuli od slonovace, a uz to ima i glavu zabijenu u pijesak. Mislim, ne moze se insistirati na visokim standardima, a zivjeti u uslovima „rata“: nedostatak radne snage, dug bioloski vijek, manjak u penzionim fondovima, mase neintegrisanih useljenika…. Vala bi se i ovi useljenici mogli poceti osjecati kao kod kuce (Damaskus)?!

Rjesenje? E, da sam ja domacin! Jezik i posao. A posao… kao kad nakon nesrece postanes invalid, pa ti po kuci skidaju pragove, ugradjuju lift umjesto stepenica, rampe… Sve da se mozes kretati. Tako i domacin mora ukloniti pragove na kojima se stranci zaplicu. Pusti ga da radi – oni sa kojima radi ce lako procijeniti zna li ili ne zna. Oduzmi konacno pravo da o radu presudjuju neki sivi ljudi vodenastih ociju i sa prorijedjenom kosom koji sjede u kancelarijama i mrze sve oko sebe. To je najkraci put za izolaciju i onaj BMW u plamenu.

 

Prokleta cifra! Osam. Evo cu uskoro zavrsiti karijeru i otici u penziju, a da necu stici da razumijem sta znaci ovaj broj?! Znam ima laksi put, gotovo precica: uporediti sa 92! Kad vidis 92, kad ga stavis tik, odmah uz, 8 postaje nekako lakse shvatljiv. Ali najcesce ne vidis 92…

Sjedis sa bolesnikom kojem statistika velikih studija daje samo ovoliku sansu za izlijecenjem. Bolest je tek pocela, tijelo ocuvano, gotovo da nista ne osjeca, nema ni znacajnijih simptoma i bolesnik je  spreman  za borbu.  Vec sama dijagnoza i ta omrazena rijec dovoljne su bile da ga munjevito ubace u stanje soka i nevjerice. Tacno znamo svi kako izgleda taj trenutak: stolica na kojoj sjedis nestaje, tlo pod nogama takodje, tijelo pocinje da propada bez kontrole, mada, poredjenjem sa okolinom, nista se ne desava, sve stoji zamrznuto. Rijeci koje doktor saopstava ne dopiru vec se odbijaju od jednog plasta kojim se bolesnik odvaja od svih ostalih i osamljuje. U glavi odjekuje samo jedno cinicno pitanje: „Zasto meni?“ Gledas oko sebe, svi ostali koji tu sjede odjednom ostaju na sigurnom, cvrstom tlu, svi zajedno, cekaju da se ovo zavrsi pa da nastave sa svojim zivotima, a bolesnik, ti,   ostajes sam u zaglusujucoj tisini i sa svojim mislima. I taman kad se cini da je komunikacija sa spoljnim svijetom ponovo uspostavljena, opet ono uzasno pitanje bez odgovora: „Zasto se ovo moralo desiti meni?“ I opet bezdan samoce i propadanja. Mislima se munjevito prebacis do jucerasnjeg dana kada je sve bilo kao uvijek, kada su postojali planovi i zelje…. Srecom, tada tu na toj stolici ne znas da ima gore! Jutro, sledeceg dana kada se probudis i kad se sjetis…

A doktor, ako ima malo vremena za refleksiju, ako mu se ne zuri da se javi na telefon zbog signala sa pejdzera, ako mu nije bas tada usla u sobu medicinska sestra da ga pita neku glupost, sagledace sav bezdan i beznadje u koji su bolesnika ubacile njegove rijeci. Kao nokaut, bez gubitka svijesti. I ako se zamisli za tih 65 sekundi, dobro ce primisliti kako da vodi razgovor dalje.

Rezultati izvrsenih analiza koji mu stoje na ekranu kompjutera jasno upucuju na vrlo malu sansu za izlijecenje: nekih 8%. I sad dvije dileme: reci otvoreno kako stoje stvari i drugo jos teze, koju poziciju zauzeti prema lijecenju ? Tu sad pocinje psiholoska „igra“ „citanja“ profila bolesnika. Od kakvog je materijala napravljen? Iskusan bolesnik ili „nikad bolestan“? Koliko ima godina i kakav je zivot imao tih godina? Ima li kakvih krupnijih ambicija za buducnost? Ko je jos u sobi od njegove pratnje? Mala djeca, majka, zena…. Je li zena stabilna ili…. nije? No prvo mala digresija: sasvim je svejedno jesmo li u Skandinaviji ili u Jugoslaviji! Bolesnik muskarac cuti, sjedi u soku. Zena ne zaustavlja sa pitanjima. Zena bolesna? Muz sjedi tamo, u cekaonici. A i mladi parovi su nam isti: sjede oboje i cute zajedno bez obzira ko je bolestan i u kojoj zemlji se cijela prica dogadja. Kod mladih ljudi je sok obostran, cute jer nemaju iskustva sa stresom u relaciji. Kod starijih, muskarac koji je zdrav, ocekuje da ce zena i ovo kao i sve ostalo nekako rijesiti,  a ako je on bolestan, ona ce probati da osvijetli svaki aspekt pakla koji je kod kuce sad ceka sa njim. Ovakvim.

I sad kad je doktor k’o procitao psiholoski profil bolesnika i porodice, slijedi prikaz prvog teskog pitanja. Teze za bolesnika, nego za doktora. Prognoza. A opet, sto bi se doktor odvajao od medjunarodnog prosjeka i statistike? I on ce reci „petnaestak posto“, podizuci prognozu za nekih 30% sto je naucno dokazano: sve sto ti doktor kaze sa pozitivnim predznakom, spusti za 30%! E a sad ide ono drugo pitanje koje je teze za doktora, nego za bolesnika: bolesnik se sasvim dovoljno o jadu zabavio kad je dobio ime bolesti i procenat prezivljavanja. A sta da radi doktor sa tih 8%?? Da li da navali da hvali postojece vrste lijecenja i gurne bolesnika punog nade u tu neravnopravnu relaciju 8 prema 92 ili da kaze da sve zajedno nema smisla, da je bolje ici kuci, sjediti u svojoj fotelji, okruzen svojom porodicom i cekati na – sad je vec 100%? Znaci kad pocnes kasljati u 3 sata poslije ponoci, mozes da biras izmedju svoje zene sa maramicom namocenom hladnom vodom na celu ili neke strankinje koju ne razumijes bas sta govori. A ni ona tebe. Mada vidis da je negdje drugo… . Ja, kod kuce sa vlastitom zenom, smrt ti je zagarantovana, a sa ovom iz Sri Lanke, imas onih 8% mada ti vjerujs da je to „petnaestak“. Kod kuce ces imati samo neke simptome od bolesti, a u bolnici i od bolesti i od lijecenja. Kod kuce kad ne budes mogao kontrolisati stolicu i kada se krevet ispuni prolivom (i opet je 3 poslije ponoci !), mozes cak malo i da podviknes na porodicu ako su te uhvatili ispod ruku nepazljivo. U bolnici vidis da bi ti ljudi koji su oko tebe najradije bili negdje drugo. Znaci bolest ti je dala proliv, lijecenje dijalizu, a osoblje ponizenje. Kod kuce imas samo proliv…. Ali nemas ni jedan posto, a kamo li 8!

Ovdje se razilazimo: mi i oni. Mi ili kod nas, sigurno si kuci, sa porodicom koja ima i dalje dovoljno empatije i ljubavi. Osim ako ne kasljes dva mjeseca, svaku noc da sve odzvanja. E onda ce te ostaviti i zena i majka i djeca i ljubavnica… Niko ne moze izdrzati da bolesnik kaslje dva mjeseca iz noci u noc. Kod nas je cijela stvar, mislim – dilema,  olaksana i cinjenicom da ni tih pisljivih 8% nema bez puno para i skupih lijekova. Ides kuci.

A kod njih, mislim tamo na Zapadu, prevaren od rodjenja, postajes jos laksi plijen kad se razbolis. A prevaren si da zivis u sigurnosti i da ce se drzava nategnuti da ti pomogne bas kad ti najvise treba. Ma ono ‘oce u cudnim situacijama: ti si na nekom ostrvu u Grckoj, p’jan i napravis neki belaj. Drzava ti po ugovoru (Kant) salje i helikopter i advokata. Ali bolest, teska bolest. E tu si sam. A vjerujes u ugovor. I prihvatis borbu u bolnici. I opet prevaren, ovaj put pred sami kraj zivota. E, pameti, pameti….

Da li da napisem „nastavak“ ili „2.0“? Ni jedno ni drugo nije tacno: niti je nastavak, niti je bas tako moderno da bi se obiljezavalo kompjuterskom terminologijom. Nastavak nije, jer zapravo vise nikoga i ne interesuje sta ce biti sa ovcom ili sa vukom, vec uvece, istog dana kad su se sreli na potoku. A o sledecem danu da i ne govorim.

Moderno? Nije ni to! Bilo je to 14. novembra 2000 i neke godine. Ne sjecam se koje, ali znam da je bilo prije 2004…

Kad nesto razmislim, paralela „pada“ skoro na svakom elementu: niti sam ja Ivo Andric, niti je moj ujak, vuk, a boga mi nije ni Hulio Iglezijas – ovca. Ali krenimo redom,pa vi vidite…

Moj ujak igra vaznu ulogu u mojem zivotu. On j sad vec dosta star covjek, ali za mene ce uvijek biti onaj mladic kojeg sam najduze gledao i najintenzivnije zapamtio. Student elektronike beogradskog Univerziteta, ekstremno inteligentan i duhovit. Ne mogu reci da ima znanja renesansnog tipa, ali svojom inteligencijom i nadasve humorom, moze da se uspjesno izvuce iz svake price ili razgovora. Pricajte vi o Aristotelu, on ce umjesto da ucuti i prizna „poraz“ napraviti sjajnu intelektualnu bravuru, neki komentar koji ce zasmijati cijelu grupu i gotovo. Nista ni od Aristotela, ni od antike. Kroz zivot i karijeru okupirali su ga programi, sistemi i simulacije, sto je jos vise zatvorilo pristup i interes za opste obrazovanje „renesansnog tipa“. Nestimulativna okolina ga je jos vise izolovala u mjehuru vlastitih razmisljanja i shvatanja svijeta oko njega. Bez prijatelja ili nekog drugog ravnopravnog sagovornika, izostala je intelektualna razmjena i ostrenje kritickog misljenja. U razgovoru ga se lako moze „uhvatiti“ zatvorenog u vlastitoj ideji, nepristupacnog za drugo misljenje, tacno ono sto se zove  zadrt. U drustvu prijatelja, ekskivirao bi humorom; u drustvu ljudi koji mu nisu nista znacili, postajao bi agresivan i zatvoren za argument. Osudjen (upucen) na kontenplaciju (zanimljivo, prema Aristotelu, najvisi stepen srece), podigao je duhovnu sferu zivota na pijedestal kojem se nista drugo nije moglo primaci. Na toj platformi religija je „pala“ kao sjeme u vojvodjansku zemlju. Crnicu. Brzo je i lako nasao sjajne sagovornike u ocevima hriscanstva, u staroslavenskim knjigama, crkvenim tekstovima: oni cute, a on – misli. Naravno kao predstavnik jednog naroda, jedne religije, a sa prebivalistem u provinciji, daleko od svih kritickih izvora i uglova koje nudi urbana sredina, postao je zrtva valadajuceg, vecinskog, politickog misljenja. Znate vec tu matricu kojom mi Srbi zamaramo ostatak svijeta evo sad ce 30 godina.

Ali vjerujte mi, to nije njegova glavna karakteristika. Pogotovo ne, danas skoro 30 godina poslije rata. Imali smo mi nase teske okrsaje za i protiv Milosevica tamo neke davne 1992, ali danas to vise niko i ne spominje. Ostao je i kod njega gorak ukus poraza jedne ideje koja je krenula od neba, a zavrsila se grubim, vulgarnim bogacenjem njenih nosioca. Razumiju to i mnogo gluplji ljudi, ali ne dozivljava to svako na isti nacin. Ali ostala je kod njega vjera, bolje receno religija u onom najcistijem, sustinskom nivou, koji moze da se prati malte ne sve do Nicejske konferencije. Svojom inteligencijom je uspio da iscisti pravoslavlje od prljavstine vulgarnih stavova Kapora, Crncevica ili Radovica (Amfilohije), mada mu je Matija Beckovic jos pri srcu. Otputovao je do korjenova do Mojsija, Zavjeta, Potopa, Covjeka, Boga. I sad je tu, ne mrda dalje. A pravoslavlje ima jedan dobar instrument kojim se iskonska vjera ojacava i jos vise cisti. Tradicija. Tradicija u pravoslavlju znaci (izmedju ostalog ) i slave. Okupljanja porodice i prijatelja odredjenog dana u godini, obicno kada radovi na poljima ili vinogradima nisu moguci, uz dobru hranu i jos bolje vino. Obratite paznju: vino – ne pivo, daleko bilo! Njegova slava su Sveti Vracevi Kuzman i Damjan, koji padaju na 14. novembar. Na slavama je moj ujak zabranjivao (nekad i vrlo grubo) aktuelnu politiku, uopste savremenost. A bile su slave i 1990. i 1991. i 1995. i svih godina kad su Srbi za stolom gorili od zelje da komentarisu „bjelosvjetsku zavjeru protiv Srba“. Ne! Za slavskim stolom se pricalo samo o proslosti. Uvijek iste price i anegdote. Gosti su znali na pamet cijeli repertoar, ali cudnom vjestinom mojeg ujaka, svaka prica ispricana bezbroj oputa, bila je svake godine, drugacija. Ljudi su sto od humora, sto od alkohola, a zagrcnuti od dobrog zalogaja, plakali od smijeha. A ujak bi – po obicaju – u celu trpeze (sto) prstajao cijelu vece odrzavajuci atmosferu i kontrolisuci sve sto se dogadja kako za stolom, tako i – indirektno – u kuhinji. Neke od najsmijesnijih prica u mojem zivotu, cuo sam za tim stolom. Vise puta.

I eto sad smo definisali i Andrica i vuka. A ko je Aska, mala vjesta ovcica?

Te godine, gosti su otisli oko ponoci, i moja ujna, ja i ujak, sredjivali smo prostoriju da se ujutro ne bi mnogo primjecivalo. Umorni od svega, zavalili smo se u fotelje i ja sam onda, odnekle, ne znam ni sam odakle, izvukao CD Hulija Iglezijasa sa najvecim hitovima. Stavio sam ga u plejer i onda ekumensko cudo. Moj ujak slusa Iglezijasa na zavrsetku kulminacije pravoslavnog praznika?! Prvi put i da ja znam, nikada vise. Mozda niko nije znao da mu u tom trenutku slabosti od umora i popustanja napetosti, ponudi Baha, Malera ili Belinija? A Hulio, k’o sto mu je Bog dao, glasom koji nece vise nikada biti ponovljen, lebdio je inad stola teskog kao tuc, teskog od pravoslavlja. Katolicki lako i sarmantno….

Iskoristio je nekakav intervju da „pljune“ na liberalni sistem i da podsjeti na neprevazidjene vrijednosti tradicionalnih, konzervativnih sistema.

Prateci lidera koji dolazi kao i ja iz nasih krajeva (gledano globalno!), podsjeticu i ja vas na ova dva sistema, mada je ponesto od ovoga vec ranije diskutovano na ovim stranicama.

Ova dva sistema su u stalnom sukobu. Tradicionalni i liberalni. Sukob je eskalirao u periodu dva velika svjetska rata kada su liberalni bili spremni i da oproste (Prvi rat) i da nagrade (Drugi) jednog od njih koji je pokrenuo sve te ratove. Samo da im se ponizeni narod ne bi bacio u zagrljaj tradicionalnim. A Njemci, znamo mi njih, kao narod, prijemciv je na svakojake ideje…. Tradicionalni znaci u sustini da jedan odlucuje, dok liberalni pokusava spustiti fokus na svakog pojedinca, mada je i tu u pozadini elita koja vuce konce. E sad vi tradicionalni, ne morate nam odmah skociti u oci! U liberalnim sistemima mora biti elita u pozadini koja upravlja, jer ni jedno drustvo (grupa) ne moze izdrzati upravu koja pocinje od svakog pojedinacnog clana. Tradicionalni, evroazijski princip idealizuje domacina, vodju, diktatora, jaku ruku. Grupa se okuplja oko njega i prati ga. I ovo su zapravo i platforme na kojima se se drzave formirale: na istoku na bazi krvi i tla, a na zapadu na osnovi – ugovora. Koji je bolji? Nema nikakve dileme: zapadni. Em je efikasniji, em se svaki pojedinac osjeca komotnije u sistemu. Neko se moze pitati – sta je razlika, ako i pojedincu sa istoka i onom sa zapada, upravlja neko odozgo? Jasna je razlika: zapadni liberalni sistem  ima efikasne, otvorene kanale kojima pojedinac utice na vrh, a te kanale stiti instrumentarij demokratije (pravosudje, mediji), dok su na istoku, tamo gdje vladaju tradicionalne vrijednosti (cast, ponos, sram) svi putevi zatvoreni i nadgledani jakim represivnim aparatom. I zato, naravno, istok ne bi da mijenja ”tradicionalne vrijednosti”, jer diktatori u prosjeku sjede na vlasti po 40 godina. Sramota je mijenjati ih! Cast je biti pod njima!

Ima li icega u tome sto Putin govori? Je li liberalni sistem idealan? Boze sacuvaj! Kako bi bio?! Ta ljudi smo! Ipak, pogledajte pravce migracija: ide li ko na istok? Ima naravno dosta toga da se popravi. Sistem pokazuje jasne tendencije da u pojedinim aspektima zabrazdi u nesto sto intelektualni krugovi vec osjecaju kao opasno ili makar, pogresno. I pisu intelektualci po medijima, daju intervjue, drze govore na simpozijima. Jednom rijecju stvaraju javno mnijenje koje ce usmjeriti masu ka zeljenom pravcu. To vam je kao kad vozite BMW izmedju Ingolstata i Nirnberga: 180 km/h. Volan pomjerate samo djelic milimetra s vremena na vrijeme. Ne moze i ne smije vise: opasno je (na autoputu se to zove nesreca, a u drustvu, revolucija). Pod uslovom da liberalna drustva ne napuste osnovne premise (slobodni izbori, mediji i pravosudje), podrucja na koja bi trebalo staviti fokus u smislu korekcija su sledeca. Ma zapravo samo je jedno podrucje, ali se ono moze secirati do beskonacnosti:  opsjednutost materijalnim dobrima. Imati BMW. Ova opsjednutost dovodi do serije devijacija: karijera postaje vaznija od porodice i licnog mira i stabilnosti. Tata se sprema za karijerni skok u jednoj sobi (pardon, spratu), a mama u drugoj – dijete prvo place neutjesno, pa onda ode kod drustva „na cosku ulice“. Baba je primljena u bolnicu, a sin, da ne bi gubio od posla, zove telefonom da pita kako mu je majka. Duhovna se sfera tanji i postaje samo jedna tjenica (bokeljski naziv za membranu, opnu) koja ce uskoro nestati. Ljudima se mozgovi pretvaraju u amorfnu masu nesposobnu za kriticko misljenje cime s vremenom, cijelo drustvo postaje lak plijen baronese S. Klaten. Ok, imacemo svi BMW, sto i nije tako lose, ali krajnji efekat ovog zaglupljivanja jeste totalitarno drustvo gdje ce demokratija biti samo okvir za ispunjavanje zelja vladajuce elite. Hja, ‘ajde da jos malo fantaziramo: ako je zelja elite da nas napravi (materijalno) bogatim, a moc promisljanja nam je smanjena, lako cemo se naviknuti. I da ne primjetimo (po definiciji vrijednosti amorfne mase da nesto produkuje). Pogotovo mi stariji, skloni komformizmu. E ali tu je problem. Djeca su nam „crvena“. Dok su djeca. A djeca su dok se ne krenu buditi jedne sedmice svako jutro u 0545. Da idu na posao. Te sedmice prestaju biti crveni. Poplave. Da, ali dok su djeca, crvena, naivna (?), zeljnja pokazivanja otpora i prema roditeljima i prema drustvu, mogu da – padnu.    U ruke narkodilerima. Ili lideru sa coska ulice. Tuzno je to.

Rjesnje? Postoji i dugorocno i kratkorocno rjesenje. Dugorocno rjesenje je da se podigne status skole. Na svaki nacin: i da im se da moc da upravljaju nasom djecom i da im se da bogat i atraktivan skolski program. Nesto kao mostarska Stara gimnazija u periodu od 1968. do 1980. Tu djecu, buduce studente nece moci prevariti ni politicar, ni lokalni diler ili gangster. Ta ce djeca aktivno ostavljati i siriti prostor za duhovnu sferu, razumjevajuci da BMW jeste sjajan, ali nije cilj. I to je to: nista vise ne treba! Kao onaj milimetar na A9 na volanu  najnovijeg produkta baronese Klaten. Pa jos debeo…

A kratkorocno rjesenje? Fino. Zivis cijeli svoj zivot medju liberalne, a u penziju nazad medju tradicionalne, da konacno nesto pojedes. I popijes. Ko ce te tamo lijeciti? Ma sta ima veze! Popijes…..

 

Imate davaoca usluge i primaoca usluge. Jesu li obojica dio istog tima?

Ne brate!

Sta je tim? Tim hoce da kaze da su svi clanovi istoga – ravnopravni. I evo, opet se saplicem(o) oko vjecne teme: ko moze da kaze (nesto), a ko ne? Ili sto bi nasi stari ljudi rekli, ko vodu pije, a ko vodu nosi. A ima li veze o kakvoj se usluzi radi? Ja bi rekao – ne. Vazan je princip. A princip je: ako si ti svojom voljom dosao do mene i trazis od mene uslugu, ima da je uzmes bez roptanja. Bez sugestija, potpitanja, sumnji, nepovjerenja. Recimo dodjete kod automehanicara, jer se nesto – cuje. Naprijed, oko lijevog tocka. Vas je problem sto osim ovog jadnog opisa, vi ne mozete ni makac dalje. A mehanicar, moze. I onda on kaze da morat promijeniti kapu (poklopac) na amortizeru. I to ce vas kostati toliko i toliko. I? Hocete li vi sad kao „dio tima“ krenuti sa kontraprijedlozima? Boze sacuvaj. Plati i – idi.

E sad kazu, kad si bolestan i time korisnik (zdravstvene) usluge, to nije isto. Ta covjek nije auotmobil?! Nije covjek automobil, ali stepen bola zdravog covjeka sa pokvarenim autom moze biti isti ili slican stepenu bola bolesnog covjeka (sa novim autom. U garazi). Znate i sami da je svakome njegova muka najveca. I opet ono pitanje iz poslednjeg teksta: kako biti mudar? Jer mudar doktor ce naci nacina da vodi razgovor („prodaje uslugu“) tako da se bolesnik osjeca angazovanim u odluci. Cak ce ga na kraju pitati sta on (pacijent) misli?! Jos cinicniji ce reci da pacijent treba da odluci??!!!  U Americi moraju i da potpisu. Mislim ovom cirkusu profesionalnog cinizma, nigdje kraja. A kako muceni bolesnik da odluci? Na osnovu cega? Ni izgovoriti ime bolesti ne moze. Nikad cuo. A jos i prepadnut. Pomucene moci rezonovanja.  U tom za njega novom, teskom trenutku, ima samo jedan oslonac: doktora koji sjedi preko puta njega. Koja je doktorova uloga? Sto bolja procjena situacije, a to znaci i problema i pacijenta. Biti ekspert za problem je najvaznije. Razumjeti bolest, znati koji je domet moderne medicine, sta moze da se ucini, a sta ne. Kakve su sanse? A razumjeti pacijenta. To znaci odabrati pravi nacin da se objasni situacija. Na Zapadu moraju doktori prikazati situaciju kakva jeste, a  kod nas… onako. Nesto malo. U hodniku. Ja, ali nemojmo biti naivni! Postoje studije koje su dokazale da ono sto ti doktor (na Zapadu) kaze, mozes slobodno da smanjis odmah za 30% ako hoces da dodjes do objektivne procjene vlastite prognoze. Znaci – lazu. Precutkuju, ublazuju. Pa naravno! Ljudski je. Doktor nije tekst sa interneta! Tamo je hladno i objektivno, pa se ti usudi da citas…. Doktor je tvoj zastitnik, prijatelj, advokat, spasilac.

I zato nismo dio tima. Ne. Bolesnik ima vecu sansu za laksi prolazak kroz probleme ako ima osjecaj da Preko puta njega sjedi neko ko je jak, mocan i koji moze da uradi cudo. A taj valjda ne moze biti ravnopravni clan tima?! Samnom, koji sam bolestan?! I bolesnik i vlasnik skupocjenog automobila sa oguljenim lakom, imaju istu potrebu: vratiti vrijeme unazad do onog dana kada je sve bilo u redu i nastaviti zivot dalje.

E ali sadrzaj usluge na relaciji doktor-bolesnik nije samo saopstavanje dijagnoze. Sve sto slijedi dalje, traje – bogu hvala, sto duze, to bolje! – traje, traje… I sad je pitanje: koliko puno ima bolesnik povjerenja u svog doktora? Strasno puno ili malo? Jer trajanje procesa njihove veze mora donijeti i po neku „oguljotinu“. Doktor moze biti psihicki odsutan, moze zamijeniti datume, djelovati nepripremljeno, nervozan. Povjerenje se sa ovim oguljotinama topi i smanjuje i pitanje je kvantiteta, koliko ce doteci? Sta bi meni kao bolesniku, bilo najvaznije da dobijem od doktora? Prvo, naravno da ima „apsolutno“ najbolje moguce poznavanje bolesti koja se isprijecila izmedju nas. Ali, taj dio ja ne mogu da procjenim, pa mi ostaje da vjerujem. Odmah poslije toga jeste kvalitet komunikacije. Kad kazem kvalitet komunikacije mislim na one situacije kada vi pricate sa nekim i vidite jasno da vas ovaj ne razumije. Kao stranac koji ne zna vas jezik, pa se samo osmjehuje i ponavlja: „Ja, ja, ja“. Ali mora biti jos kvalitetnije! Partner sa kojim ja hocu da pricam mora da „u letu“ (na polovini moje misli) razumije tacno sta ja hocu da kazem i da mi da odgovor koji pogadja tacno u srz mojeg pitanja. Ne smije biti mlacenja prazne slame, pricanja gluposti ili fraza. E ovo, za razliku od njegovih kvalifikacija, mogu da procijenim poslije dvije recenice. I ako sam zadovoljan, moje je povjerenje beskonacno, cak ukljucuje i oprost za manje greske. Kad kazem da je moje povjerenje beskonacno to znaci da necu biti skeptican na prijedloge, izvrsavacu ih doslijedno i niposto necu pokusavati da budem dio tima. Moj se doktor ne smije trositi na to da me ubjedjuje; samo na to da bude ekspert. Sta cemo sa ‘facom’? Jeste prijatnije je ako ispred vas sjedi Dz. Kluni nego (pokonji) P.S. Hofman, ali opet – ako razgovor tece kao kad prelazite rijeku i preskacete sa kamena na kamen, a cijelo vrijeme imate samo jake i stabilne stijene ispod nogu, onda ni izraz lica ne smeta. Moze biti i „Dr Haus“.

Tako je! U poravu ste. TV serija o doktoru Hausu j imala ogromnu popularnost upravo zato sto je u njemu spojila nemoguce. Spojila je arogantnog i neljubaznog eksperta, a za ovo korisnici usluga ocigledno jos nisu spremni.

Ja, ja, znam  ja za tu dosadnu pricu i poredjenje sa avionom. Jeste, tacno je: i ja volim da pilot vuce svaki put iste poteze, da prati proceduru i postuje rutinu. Ni ja ne bi’ da on svaki put kad slijece, proba neku novu varijantu koja mu se poslednji put ucinila efikasnijom ili simpaticnom…

Ali nije voznja aviona (cuj voznja???) sve u zivotu. Odnosno sve u zivotu, nije voznja aviona. Popravljas auto, lijecis covjeka, vaspitavas dijete, kontrolises poslovne knjige. Zapad se sjetio! Ne smijemo dozvoliti pojedincu da pokvari posao cijelom timu! Svaki pojedinac ima da radi prema promemoriji (iz hrvatske enciklopedije: „promemorija /lat. pro memoria: za sjećanje/, kraći /službeni/ tekst u kojem se izlaže što bi trebalo … ). To su vam oni A4 listovi papira sto vise iznad radnog stola danasnjih modernih radnika. Ovdje ih iz milosti zovu PM, ali ne treba mijesati sa istom skracenicom kod nas na istoku. Doktor je ucio vise Godina da bi izgradio piramidu znanja koja pociva na anatomiji i fiziologiji, a zavrava sa lijecenjem neke odredjene bolesti. Vise godina citanja, razmisljanja, sticanja utiska, poslije godine iskustva i novog dodatnog citanja o eventualnim izmjenama… Ne! Nista to ne valja! Cijela bolest moze da se stavi na A4, okaci iznad kompjutera  i onda svi trebaju da rade iste poteze, na isti nacin. Vozimo avion. Cuj, vozis..??!

Ali po djavolu, uvijek ima par njih („ma znas njega“) koji ne postuju promemorije. I sta je zanimljivo? Devedeset i devet postotaka njegovih kolega ce biti ljuti na njega i osjecace se neudobno pored njega. Osudjivace ga, smatrace ga – problemom (ja, ne mora bas svako odstupanje od PM-a voditi u neciju smrt i nije svaki takav /znas njega/, ubica). A vidite ja mislim da su  bas takvi dosegli visi nivo znanja u svojoj oblasti!  Naravno, necemo dozvoliti prodavcu cipela da operise mozak, ali neurohirurg koji je prestao da prati PM-ove (u pocetku je morao, inace bi sada prodavao cipele), dostigao je onaj najvisi, filozofskomedicinski nivo znanja.

Neki dan se mucim sa lumbalnom punkcijom (znate onu gadnu injekciju koju vam nabiju u sred kicme?). Ne ide. Zena operisala taj dio kicme vise puta (ishijas) i sad ti nadji prolaz. Dodje anesteziolog u pomoc. Vjest i nadobudan. Gleda na masku za lice pripremljenu prema PM-u sa gadjenjem (ok i ja: toliko sam i ja napredovao), zavrsi posao za par minuta, a ja mu na kraju dodam gazu sa flasterom da pokrije ubodno mjesto. „Sta ce mi to?“, pita sa gadjenjem. „Ne treba to“, zavrsi, mrvu prijateljski – k’o eto, da mi objasni.

Sjajno! Ja negdje duboko u meni, aplaudiram, drzeci i dalje gazu u ruci.

Razumijete me. Znaci PM je napravljen da bi pokrio citavu Gausovu krivu raspodjele pameti. Od onih najglupljih do onih na desnom kraju. I da svi spavaju mirno: i onaj najgluplji ce uraditi kao i najpametniji. Hoce li? Nece. Najpametniji ce uraditi po svom. Ok, to malo olaksava pametnome dnevnu frustraciju koju osjeca u stalnim sukobima sa promemorijama. Ali ne moze i to vjecno. Pa sta da radi muceni pametni? Eee, pa da bude – mudar. Jer razlika je. Velika razlika. Pametan znaci imati visoku inteligenciju sto opet znaci da suocen sa problemom, nalazis lako i brzo najbolje rjesenje. A mudar? E mudar znaci da si pametan i da kad smislis rjesenje, munjevito ga provuces kroz filter grupe i procijenis njihovu reakciju. Pa ko je pozitivna, ides dalje, ali ako je negativna, nadji neko drugo rjesenje. E, lako li je biti pamtan! Ali mudar! To je tesko.

Ne racunajuci Tita, omiljena mi je tema porediti njih i nas. Te oni ovo, te mi ono. Uglavnom, velike i zbunjujuce razlike. Jer ako se podje od one cesto citirane bioloske cinjenice, znate ono mi i majmuni samo par procenata razlike u genetskoj masi, kako onda objasniti tolike razlike medju ljudima na istom kontinentu? No, kao i obicno, iako bi mi najvise voljeli da su stvari oko nas crno-bijele, nisu. Jasne granice? Nisu. Tako je i sa ovom temom. Hocu reci da ovdje na Zapadu ima puno istoka. Malo, malo, pa – istok?! Probudis se, izadjes napolje, hodas malo nepazljivo i – ugazis. U istok. Moj poznanik i sajber prijatelj S.S.“B“, znao je porediti snijeg sa izmetom i uvijek je tvrdio da bi radije ugazio u ovo drugo, nego u to prvo. I on je na Dalekom (divljem) Zapadu, pa vjerujem da i kod njega ima fleka istoka na putu od kuce do posla? Manje, mnogo manje, nego ovdje. Podsjeticu vas da je Kant pokazao pravac Zapadu i definisao drustvenoprihvatljivo ponasanje. Onih Godina kad su Zapadnjaci akcijom Voltera i Rusoa,  odjednom postali zbunjeni oduzimanjem Boga, pojavio se Kant i rekao im: „Ne ocajavajte. Ne mora drustvo funkcionisati harmonicno samo ako ste vi neslobodni i uplaseni. Hajmo svi zajedno osmisliti zajednicki cilj, savrseno drustvo i hajmo se potruditi, svaki u svom zivotu, koliko ko moze i zna – da  dodjemo do cilja. Bice trenutaka kada se mora nesto zrtvovati, kada se moras uzmaknuti i pustiti drugog, ali cilj se nazire i samo treba istrajati“. Kao sto vidite on je jednu religiju zamijenio drugom. Ljude je opisao kao slobodne i time im dao podeblju mrkvu u ruke, a to sto vise ne mozes kupiti sebi pola bazena i plivati sam, nego moras pustiti i drugoga da plivate zajedno, e to je – stap. Ovdje kazu, sve za zajednicko uzivanje. Pa ako plivas brzo, uspori da te stignu, ako vozis vjesto, uspori, da se saobracaj harmonizuje, ako si pametan, cekaj, neka i drugi kazu… I ovo mozda i radi od momenta do momenta. Najbolje se vidi na – raskrsnici. Ovdje nema pravila desne ruke: svi stoje i cekaju da onaj drugi prodje?! Ali lako je na momenat! Strpis se malo i – eto. Ali ako traje duze (kao na raskrsnicama), ako treba da se strpis cijelu karijeru? Tesko je stalno misliti na Kanta. Mozda zapoceti dan sa citanjem pasusa iz Kritike cistog uma? Kao Ocenas?

Svaka grupa ima isti problem: kako privoljeti clana na lojalnost? Za firme su smislili i pojam Corporate identity. Uh da se najezis od miline  – firma ti je vaznija od porodice. Ipak, Zapad se odlucio na ugovor iako bez Kantove platforme ne bi uspjelo, a mi, istok? Prijetnja ekskumacije. Ostracizam. Bez ikakve platforme. Ogoljeno i grubo.

Pa gdje su ta ostrva istoka na zapadu? Svaka grupa odnosno institucija koja se finansira odozgo, iz budzeta. Vrtic, staracki dom, bolnica… To su ustanove koje mrze svoje musterije. Nece ih. Bjeze od njih. Zatvaraju vrata, stite se, izmisljaju barijere i prepreke. Unutar personala vladaju cudni odnosi, dosta ljubomore, zavisti. Sve poznate psiholoske kategorije koje odrazavaju grupu koja je skupljena i odrzava se u zivotu – na silu. Kant djeluje na momenat: vjestacki osmjeh, ohrabrujuci komentari, ali odmah poslije toga duge pauze, kafa, ogovaranje i govor tijela koji kaze:“Uh, ne mogu vise“. U takvim kolektivima se vide i posebne bolesti kojih ima malo na (pravom) zapadu. Hronicna iscrpljenost („pregorio“), fibromijalgija, rano penzionisanje, cesta bolovanja. A kako i ne bi? Ako radis hoces da ti se plati, ali ako je tim bolji, hoces i da svaki dio tima dobije ekstra nagradu. Pa ako cemo se potruditi i napraviti  ekstra napor koji nas ucini boljim i efikasnijim na trzistu, hocemo nagradu za to. Nema? Pa sto bi se ja onda trudio da tu, pored mene bude nesto bolje? Ja samo mogu da budem zavistan na onoga koji napravi mali, licni prodor van kuce.

A Zlatan?

Zamislite da njega njegovi saigraci pocnu saplitati u protivnickom kaznenom prostoru? Naravno, nece, jer svaki njegov gol donosi svakom pojedincu u timu novi Audi R8. Zlatan je vidio Kanta. Ostali ga samo osjecaju, a samo ga je Zlatan uspio vidjeti. Mi na istoku? Vatrogasac Ugljesa je jedno vece uzeo kariolu (prisvojio, otudjio) i napunio je dodatnim ukradenim stvarima. Na kapiji ga zaustavi strazar i opomenu (ta, znaju se). Ugljesa ljutito istrese sve stvari i ode kuci sa kariolom. Eto ovo je ilustracija naseg  kanta ili kako mi rjesavamo probleme i frustraciju.

 

Negdje sam procitao sjajan komentar da se kod „Srba“ u politici nista nije promijenilo jos od vizantijskog cara Leona (Lav) I (5. vijek poslije Hrista). Srbe sam naravno stavio pod navode, jer cak i kad su oni u pitanju, tj. bez obzira sto se o njima radi, u to se vrijeme nije za njih znalo. I potpuno je tacno! Drzavna politika po kojoj je Vizantija postala poznata, a koja je znacila sve drugo osim demokratije, trajno je obiljezila politike svih drzava i drzavica koje su kasnije nastale na ovom teritoriju. Gdje je zapadna granica? E to je malo komplikovanije i trazi da dodju – Turci.  Zahvaljujuci prodoru Turaka nekih 1000 Godina kasnije, dio Srba je potisnut zapadno (danasnja Bosna i Hercegovina), pa je tesko iscrtati granicu dokle ovaj Leonov duh seze i odredjuje glavne tokove politickog djelovanja. Da nije bilo ovog pomjeranja ka Bosni, granicu bi bilo lako definisati: Drina. S druge strane, ovom „pravom“ granicom se bavio relativno nedavno i Seselj, tako da je dosta poznata i pored svoje fluidnosti.  U toku duge istorije zapadnog i istocnog rimskog carstva, teritorija danasnje Bosne mijenjala je stranu sto ratovima, sto kupovinom i ekonomskom naknadom. Danasnje Hrvatska i Slovenija su imale malo srece u ovim trgovinama: poslednja transakcija, ostavila je ih je zapadno… Da li je slucajno ili zapravo predodredjeno i uzrocno uslovljeno, ne znam, ali taj isti teritorij kasnije su svojim shvatanjima vodjenja drustvenih odnosa obiljezili prvo pravoslavlje, pa onda i osmanlijski Turci. Savremena sociologija nas uci da (kad je rijec o ovom dijelu Evrope), tu negdje oko iste granice vidimo i dva svijeta sa svije razlicite strukture drzava. Dobro ne treba pretjerivati ni sa hrvatskim i slovenackim osjecajem za progresivne socioloske ideje, ali definitivno im je Bog dao bolju geografiju i time vecu sansu da se prije informisu o tome sta je napredno, a sta ne. Jer kod nas na istoku, drzava se formira na bazi krvi i tla, a na platformi snaznih patrijahalnih i tradicionalnih veza. Na zapadu, drzave se formiraju ugovorom sa obostranim obavezama, pravima  i dobiti uz jasna pravila igre. Sigurno bi detaljnija socioloska analiza (za koju ovdje nema dovoljnoprostora, a ni znanja) razotkrila glavne poluge ova dva skoro pa dijametralno razlicita puta razvoja drustva, ali za ovu priliku i potrebu dovoljno je istaci samo dva faktora. Prvi je reforma kaolicke crkve i drugi je snaznija materijalna baza zapadnog dijela Evrope. Sklon sam da vjerujem da i kad se radi o ove dvije poluge, reformacija je vaznija od ekonomije. Sta je ucinila ekonomija? Pa, najkrace receno brze, tj. ranije je uvela u ta drustva fenomen – dosade. A iz dosade znamo, svasta moze da se izliegne: umjetnost, filozofija, a onda i revolucije. I to je uradio Zapad trazeci neku aktivnost u moru dosade: ponavljane revolucije (samo Francuzi su imali 5 u kratkom vremenu!). Poslije svake revolucije bili bi nanovo utvrdjeni odnosi izmedju drzave i njenih gradjana, s tim sto bi se pozicija gradjana jacala, na ustrb drzave. Gradjanin je izvojevao seriju socijalnih reformi i formirao drustvo u kojem se osjeca dobro. Dobro, bolje nego mi. A sta je to sto je reformacija donijela novo i cime je odredila novi pravac? Reformacija je zaustavila divljanje autoriteta. Efekat onog cina od prije 1300 Godina kada je jedan papa, stavio krunu na glavu jednog kralja, cime su njih dvojica objasnili svima ostalima ko je tu sad glavni – izbrisan je (primjetite da je na istoku, Vizantija, utvrdjena obrnuta tradicija: car je stavljao „krunu“ na glavu patrijarha). I kad se kroz ovu prizmu pogledaju recimo holandsko drustvo ili srpsko, jasno je da je samo ovaj fenomen, izolovan od svega drugoga, dovoljan za katastrofu istocnoevropskih zemalja. Despotije, dinastije, diktature, komunizam i teskoce nakon odlaska komunizma, kljucne su rijeci drustava koja ne mogu funkcionisati bez autoriteta (nije naravno slucajno da srpski politicari insistiraju na pojmu ‘domacin’!). Posebno je zanimljiv ovaj poslednji momenat: odlaskom komunizma, patrijahalna i tradicionalisticka drustva se ruse kao kule od karata. Svaki malo drcniji ili agresivniji avanturista, moze zajahat citav jedan narod i voditi ga gdje mu je volja, cak i u propast. Putin, Lukasenko, Janukovic, Vucic, Dodik, Djukanovic, Milosevic,…. sve isti profil politicara koji imaju talenat i savrseno harmonizuju sa ovakvim drustvima gdje je politika definisana u 5. vijeku. Uz agresivnog vodju, tu su snazni represivni aparat, snazne spijunske sluzbe i eliminisanje neistomisljenika, bukvalno u mraku. Da bi danasnje postkomunisticke zemlje, ukljucujuci i Srbiju potpuno licile na Vizantiju 5. vijeka, nedostaje samo da se opozicioni lider oslijepi (da mu se izvade oci) i da ga se posalje u egzil (bez pristupa internetu).

Znaci kad je rijec o Srbiji, imamo drustvo suzanja, narkomansku zavisnost od autoriteta i  evroazijski model drustva. Tesko da u savremenom svijetu moze biti losije kombinacije! A Beograd? Milan Mladenovic? Branko Miljkovic? Rim-tu-ti-tuki? Stari B92? Zoran Djindjic i Zoran Kesic? Pa nista… Kao Berlin izmedju dva rata ili poslije Drugog rata: najbolji moguci teren za stvaranje uzbudljivog kulturnog i umjetnickog zivota. Prostor koji se nalazi u centru palanke, ispunjen inteligencijom i urbanom kulturom, mora na tim povrsinama uzasnog trenja i frikcije, radjati cuda od umjetnosti i humora. A kako je ostalima, to samo oni znaju.

Moj tata je prva generacija…. Ja mislim, nulta? Nasa djeca su valjda prva…? Ali sta je ovdje prvo zanimljivo? Rijec „tata“. Iako je jasno da bi onako stilski, jako, muski, bolje zvucala rijec „otac“, nazalost, nema od toga nista. Nasa djeca rodjena neposredno pred emigraciju ili u emigraciji, ne znaju za rijec otac. Ili, hajmo reci, znaju, razumiju (nisam jos cuo da poslije uvoda u  cuveni Kusturicin film, neko dijete pita: „Sta je to otac?“), ali – ne koriste. Nemaju – naviku. A poslije ce se upotreba i „tate“ prorijediti….

Nego nasa djeca, prva generacija. Ova pricica pripada serijalu Mi i oni (cuj, serijal?!), a poruka je sledeca: nasa djeca su uspjesnija od njihove.  Uspjesnija? Ja, uspjesnija u nasem, balkanskom sistemu vrijednosti: zavrse skolu, brzo, efikasni i sa najboljim ocjenama, upisu finije fakultete, dobiju dobro placene poslove, vjencaju se (za nase) i onda lokalni mediji pisu o tzv. Bosanskom snu. Aludirajuci na americki san, lokalni tj. domaci novinari bi da promovisu moc njihove im integracije (jooj, ne vuci me za jezik!) i onda su tu nasa djeca sjajan primjer kako se i u stranoj zemlji moze uspjeti. Mislim, a sta bi tek onda njihova djeca mogla postici, kad su se rodili integrisani? E, to je malo teze pitanje. Skole u turbohumanim drustvima moraju da dobiju po cjevanicama. To je jednostavno zakonitost. Jer ako turbohumanost znaci da smo svi jednaki i da se svaciji interes mora staviti na sami vrh (cuj vrh???) piramide prioriteta, to onda po definiciji znaci da je skola otpisana. Ne vjerujete? Ili ne razumijete? Lako je to! Uzmite trougao: skola koja trazi napor, dijete koje bijezi od napora i dijete koje (mu moze biti da) bjezi. Rezultat? Frustrirani nastavnici i cesta smjena ministara prosvjete, dok ministar ravnopravnosti, cvjeta. Nego da odmah ovdje razjasnimo jednu stvar. Ja nemam nista protiv ravnopravnosti. Ali koja je razlika izmedju mojeg (konzervativnog) shvatanja ravnopravnosti i shvatanja istog u turbohumanim drustvima? Oba shvatanja polaze od zahtjeva da svi moraju dobiti istu sansu, priliku za razvoj. I tu je kraj slicnosti. Svi nece uspjeti. Dio ce iskoristiti sansu, a dio nece. Trebaju li ta dva dijela i dalje da budu ravnopravna? Pa…. da…, ali….. ne bas u svemu. Srecom, pa su ova turbo-drustva definisala sadrzaj blagostanja (krov, hrana, topla voda, skolovanje, lijecenje, vrtici, putevi…), pa se mozemo odmah lako sloziti: svima ovo treba dati! I tu drzava treba da se nategne i da ovo obezbjedi. Ali gdje pocinje problem? U eksprimaciji. Ekspresiji. Izrazu. Da skratim: nema svako pravo na isti prostor za izrazavanje samoga sebe. Jos krace. Glup si? Ok, pomoceti se. Ali suti, majke ti! E ovdje nastaje problem u turbohumanim drustvima. Svi imaju potrebu i svi dobijaju isti prostor da (kao) nesto kazu.  Uzas! I sad kad to vratimo nazad, na onaj trougao, dobijete dijete u skoli koje hoce da kritikuje skolu. A po prirodi odnosa djeteta i skole, dijete nema nikad pozitivan stav o skoli. Ali, moze mu se. I on kritikuje. Bi da mijenja. Nece vise ni domazi rad. I posto ga naravno (naravno!) niko ne zarezuje ni za suvu sljivu, niti slusa njegove gluposti, on reaguje prirodno: postaje los djak. E tu se u pricu pojavljujemo mi. Tj. nasa djeca. Nasa djeca koja nas zovu tatama, nemaju prirodno steceni prostor za pametovanjem. Jesu integrisana, ali ne i rodjena integrisana. Naravno, djeca kao djeca i nasa bi se otela (neka se i otmu, nazalost!), ali tu onda nastupaju tate. I mame. Koja je sustinska razlika izmedju domaceg roditelja i roditelja imigranta? Roditelj imigrant je kako god okrenes ili obrnes – u problemu. Razludjen, poremecenog, zamagljenog identiteta, u grcu, u stalnoj borbi… Ma, dosta vam je pitanje: gdje se zakopat’? Ili sto bi rekli moji prijatelji Bosanci (danas mi tri naroda moramo istrajno raditi na formiranju novih rijeci!), zatrpati. Ukop, pokop i zatrpavanje?! Boze mi oprosti. Ja, haj’ reci? Gdje se sahraniti (gradjanski izraz)? Tamo? Ko ce te posjecivati? Pocupati travu? Niko. Ovamo? Ne sali se: ne bi se prestao vrtiti kao propeler od svraba i neudobnosti. Znaci, jednom rijecju, roditelj imigrant ima samo jednu kartu na koju jos moze da igra i da nekako prezivi: vlastito dijete. Vlastito dijete mu je respirator, infuzija, zila kucavica prezivljavanja. Uspije li dijete, i on je uspio. Prezivio.

(Otkricu vam malu tajnu. Uspjeh? Sta je uspjeh? Elitni fakultet i elitni posao? Ha! Pa vam dijete dobije posao – u Nju Jorku. Pa vi vidite kako cete. Neuspjeh? Zavrsilo zanat. Da, ali tu je! Blizu vas)

No, mlado ludo. Mislim na nas, roditelje. I udri! Ne das im (djeci) disati. Sve sto si ti nekad planirao, projektujes sad na njih. I jasno je: nasa djeca postizu daleko, ali daaaleko bolji rezultat od domace.  I to je statistika. A zivot…?

——

Zanimljiva je veza Egipta i Izraela. Egipat je za Izrael kao uterus. Pardon, materica. Ili ti maternica. Ne znam jesu li Bosnjaci stigli nabaviti svoju rijec za ovaj zenski seksualni organ, smjesten izmedju rodnice i jajovoda? Ako razumiju moje pitanje? No, prvi preci danasnjih Jevreja, usli su „odozgo“ od Sinaja u Egipat tjerajuci stoku. A Egipat tada vec drzava par hiljada godina????!!!! I ok, pametni Jevreji, pa se probili i do administracije, pa se osvijestili (ono sto nama Jugoslavenima jos nije uspjelo, evo 5000 godina poslije Egipta!), pa bi da traze bolje, odnosno – da idu.  I dalje znate: tu se nadje Mojsije (kao neka vrsta obstetricara) i izvede ih iz materice. Nazad u Sinaj i druge pustinje. E ali kao sto disciplinirani hriscani znaju, ima jedna epizoda prije cuvenog egzodusa (ne brkajte egzodus sa egzilom!). Da to je „ona noc“ kad je Mojsije sam lutao po pustinji i kad mu se ukazao Jahve. Pa tablice, pa zapovijesti, pa ugovor, pa…. . I krenu Mojsije nazad kuci – planirajuci egzodus. Te okupiti, te rascijepiti more, te…  Ali na putu za Egipat u nekoj kafani uz put (sic!) ‘oce Jahve da ga ubije!? Znam ja da vi znate da se on izvukao, ali kako? Pa zena ga spasila. Dobra Zipora je – ukazalo joj se?- prvo osunetila njihovog sina, a onda „prislonila kozicu uz Mojsijevo ‘stopalo'“. Sad kad bi ovaj moj blog bio pozoriste, ja bih rekao ‘stopalo’ i namignuo uz drasticno krivljenje iste polovine lica, sve kako bi i najgluplji u pozoristu shvatio da to nikako nije moglo biti stopalo. Ne, u starim predbiblijskim tekstovima kad se kaze stopalo, mislilo se na polni organ (i evo krug je zatvoren od ‘stopala’ do Egipta/materica, pa opet do ‘stopala’).  Ok, ovo jesu dvije price za laku noc, ili samo – noc, ali ne treba pretjerivati. Mozda ima neko dijete nasih domacina koje cita (nasa uce, nema problema)?

Nego da zavrsim ekumenski: kako su ovaj problem sunecenja nase komsije Bosnjaci rijesili u svetim knigama? Ok, onoj jednoj, jedinoj? Ne stizem sve da pratim…

Sto bi moj ujak rekao, stani malo. Zasto si napisao „s nevoljom“? Zasto je nevolja otici u Mostar?  Kad tamo, na primjer, zivi citav niz finih, sjajnih, izuzetnih ljudi? I nista im ne fali? Dobro, fali im sigurno – svakome nesto fali! Fali i onima u Svedskoj. I u  Kaliforniji…Ali ne zale se. Mislim ovi u Mostaru, zive  tu, a ne kukaju. Cekaj brate, ovo je sad totalno nejasno! Znaci Mostarci zive u Mostaru i ne zale se, a Svarceneger i mnogi, zive u Kaliforniji i zale se???!! Cudo! Dobro, pustimo Svarcenegera. Sta je samnom? Ja tamo na par dana, pa – problem?! ‘Alo, gdje smo? U cemu je problem??

Razumije li iko ovo?

Mostarci zive u Mostaru i ne zale se. Ja mislim da je ovo cisti pleonazam. Mostarac se nikada ne zali na to sto zivi u Mostaru. To je jednostavno suprotno Euklidovskoj matematici: onog dana kad se dvije paralelne prave ukrste tamo negdje na par metara od Crne rupe, e tada ce se i Mostarci poceti zaliti na Mostar. Do tada, ili ti, dotle, boze sacuvaj. Ma moze sve da pada, rusi se, prokisne, ucrvlja se, prokuzi se, bude napadnuto misevima, pacovima i kugom – nema veze: Mostarac ce nastaviti da zivi u Mostaru. Ja, ja, naravno, zalice se onako “ nasitno“, ali ga niko nece moci izbaciti iz grada. Evo upravo ovih dana imamo sve ovo kao na dlanu. Kao na filmu: cijeli grad je zatrpan smecem. uzasan smrad se nadvio nad gradom, boga pitaj kakve infekcije prijete i – nista! Zadnji put vidjeno u Napulju; e(h) da smo makar u Napulju?! Ali Mostarci hrabro idu po asfaltu koji se topi, dok zadnji dio kopiranih Robe di Kapa papuca struzu po istom stvarajuci tipican ljetni zvuk Mostara. I nista! Niko ne umire. Niko ne pada u nesvjest. Niko nema ni temperaturu…

Ja! Mi smo problem. Mi sto smo nekad bili Mostarci, pa otisli, pa dobili nesto bolje, pa… Bolje???! Sta je to bolje? Kupovna moc, kreditna sposobnost, kozno sjediste Bmw-a? Je li ti to „bolje“? Ali, pustimo sad to: bolje ili nije bolje? Sustina je da smo mi pomislili da nam je bolje. I sad tu nema mrdanja. Misli covjek da mu je bolje, postavio su u poziciju nekoga ko je uspio i sad dijeli … U americkim filmovima kazu “ sudi“ („judge me“), mi kazemo pametuje. Ruga se svima koji nemaju bmw sa koznim sjedistem (ima li bmw sa skajem?). Da, ja sam jedan od tih. Dobio stalan posao, kreditno sposoban, sjajna kupovna moc i bmw sa koznim sjedistima, na kredit. E, ali ko zna da je na kredit? Kao – nije. I onda – udri. Kako mozete? Kod nas… , pa kod nas, pa kod nas… Cuj, kod nas??! Gdje je to „kod nas“? Gdje ste to vi? U Americi? Skandinaviji? Njemackoj? Polako. Nema jednostavnog odgovora. Nema odgovora za jednu, istu generaciju. Odnosno ima odgovor, ali za svaku generaciju, drugaciji odgovor. Za generaciju mladih, odgovor je jasan: daj Napulj, daj kredit, daj bilo sta, samo da se odmaknem. Za njihove roditelje? Eh, polako djeco. Sta je vaznije kozno sjediste bmw-a ili vruc burek sa jogurtom u plasticnoj casi? Aj-fon iks-maks… ili vodopad u Kravicama, a onda pastrmka u Blagaju? Gluposti! Porediti dva cula?! Oko i jezik???? Straznjica (sjediste bmw-a) ili jezik??? Greska! Aristotel. Kontenplacija. Zamisljenost. Tu imate sve! Pustite ovu klasicnu gresku: poredjenje cula iste vaznosti. Ali, nazalost, dosta zavisi od platforme. Platforma moze bi tanjusna ploca izgradjena u nekoj strucnoj gimnaziji ili debela plocetina odsjecena, uglacana u Staroj Gimnaziji. Na ovoj plocetini mozete sagraditi sve: grad, galaksiju, kosmos, ljudsku misao. I ako postignute to, imate sve. Sve samo u vasoj glavi. Onda nije vazno, sjedite li na kozi bmw-a ili na sperploci jeftinog namjestaja. Cijeli svijet je vas.

Kad covjek pise ovako brzo, uvijek je vazno, vratiti se krug nazad…

Na sta se to zale ljudi koji su napustili Mostar? Na prljavstinu? Na to sto sad ispred Revije ulicu prelaze psi bez vlasnika, na to sto niko ne odnosi smece, na to sto se Zapadna obala razvija u pogresnom smjeru sa kicerskim gradjevinama od betona i stakla i na to sto se istocna obala pogresno urusava u gomilu kamenja? Na sve to zajedno?

Da.

I ko je sad u pravu? Svi i – niko. Do covjeka je. Moj prijatelj D. J. nece primjetiti nista lose u Mostaru, pa da sve ljude zamjene pacovi, da Mostar pocne da lici na srednjevjekovni grad napadnut bubonskom kugom, a moj prijatelj J.P. koji je odselio u Dubrovnik, nece znati da stane u kritici svog grada u kojem se rodio. Kritikovace Mostar iz dubrovacke Gradske kavane uz strudlu od jabuke….