Ja, ja, znam ja za tu dosadnu pricu i poredjenje sa avionom. Jeste, tacno je: i ja volim da pilot vuce svaki put iste poteze, da prati proceduru i postuje rutinu. Ni ja ne bi’ da on svaki put kad slijece, proba neku novu varijantu koja mu se poslednji put ucinila efikasnijom ili simpaticnom…
Ali nije voznja aviona (cuj voznja???) sve u zivotu. Odnosno sve u zivotu, nije voznja aviona. Popravljas auto, lijecis covjeka, vaspitavas dijete, kontrolises poslovne knjige. Zapad se sjetio! Ne smijemo dozvoliti pojedincu da pokvari posao cijelom timu! Svaki pojedinac ima da radi prema promemoriji (iz hrvatske enciklopedije: „promemorija /lat. pro memoria: za sjećanje/, kraći /službeni/ tekst u kojem se izlaže što bi trebalo … ). To su vam oni A4 listovi papira sto vise iznad radnog stola danasnjih modernih radnika. Ovdje ih iz milosti zovu PM, ali ne treba mijesati sa istom skracenicom kod nas na istoku. Doktor je ucio vise Godina da bi izgradio piramidu znanja koja pociva na anatomiji i fiziologiji, a zavrava sa lijecenjem neke odredjene bolesti. Vise godina citanja, razmisljanja, sticanja utiska, poslije godine iskustva i novog dodatnog citanja o eventualnim izmjenama… Ne! Nista to ne valja! Cijela bolest moze da se stavi na A4, okaci iznad kompjutera i onda svi trebaju da rade iste poteze, na isti nacin. Vozimo avion. Cuj, vozis..??!
Ali po djavolu, uvijek ima par njih („ma znas njega“) koji ne postuju promemorije. I sta je zanimljivo? Devedeset i devet postotaka njegovih kolega ce biti ljuti na njega i osjecace se neudobno pored njega. Osudjivace ga, smatrace ga – problemom (ja, ne mora bas svako odstupanje od PM-a voditi u neciju smrt i nije svaki takav /znas njega/, ubica). A vidite ja mislim da su bas takvi dosegli visi nivo znanja u svojoj oblasti! Naravno, necemo dozvoliti prodavcu cipela da operise mozak, ali neurohirurg koji je prestao da prati PM-ove (u pocetku je morao, inace bi sada prodavao cipele), dostigao je onaj najvisi, filozofskomedicinski nivo znanja.
Neki dan se mucim sa lumbalnom punkcijom (znate onu gadnu injekciju koju vam nabiju u sred kicme?). Ne ide. Zena operisala taj dio kicme vise puta (ishijas) i sad ti nadji prolaz. Dodje anesteziolog u pomoc. Vjest i nadobudan. Gleda na masku za lice pripremljenu prema PM-u sa gadjenjem (ok i ja: toliko sam i ja napredovao), zavrsi posao za par minuta, a ja mu na kraju dodam gazu sa flasterom da pokrije ubodno mjesto. „Sta ce mi to?“, pita sa gadjenjem. „Ne treba to“, zavrsi, mrvu prijateljski – k’o eto, da mi objasni.
Sjajno! Ja negdje duboko u meni, aplaudiram, drzeci i dalje gazu u ruci.
Razumijete me. Znaci PM je napravljen da bi pokrio citavu Gausovu krivu raspodjele pameti. Od onih najglupljih do onih na desnom kraju. I da svi spavaju mirno: i onaj najgluplji ce uraditi kao i najpametniji. Hoce li? Nece. Najpametniji ce uraditi po svom. Ok, to malo olaksava pametnome dnevnu frustraciju koju osjeca u stalnim sukobima sa promemorijama. Ali ne moze i to vjecno. Pa sta da radi muceni pametni? Eee, pa da bude – mudar. Jer razlika je. Velika razlika. Pametan znaci imati visoku inteligenciju sto opet znaci da suocen sa problemom, nalazis lako i brzo najbolje rjesenje. A mudar? E mudar znaci da si pametan i da kad smislis rjesenje, munjevito ga provuces kroz filter grupe i procijenis njihovu reakciju. Pa ko je pozitivna, ides dalje, ali ako je negativna, nadji neko drugo rjesenje. E, lako li je biti pamtan! Ali mudar! To je tesko.
Jugonostalgija 