Unija ideologija

Ucila nas je Bojana Mavar u Staroj mostarskoj Gimnaziji o uniji, presjeku skupova. Ma, jes’, ucila nas je, ali nekako – nevoljno. Nisam siguran, ali mislim da je ovaj aspekt matematike usao na matematicku scenu i u skolske programe, bukvalni bas tih dana, tih 70-ih Godina proslog vijeka. Pa posto niko poslije 45-e godine ne voli vise  promjene, tako je i popularna i obozavana „Mavarka“, jedva kontrolisala odbojnost prema ovoj novotariji. Ali, nesto nam je ostalo….

Citam ovih dana u medijima. Jedan engleski profesor, dragi gost (sigurno zbog svojih stavova) narecenog medija, tvrdi da se bosanski muslimani ne bi trebali osjecati nelagodno zbog prelaska na islam tamo negdje prije 500 Godina i da im to nikako ne umanjuje europejsku dimenziju (kojoj trenutno svi tezimo). I onda, znate vec, idu oni popularni argumenti o prenosenju anticke kulture od Atene, Preko Palestine, pa nazad, Preko Magreba, na sjever, Preko Gibraltara do Spanije i konacno, na istok, u centar mraka Mracnog srednjeg vijeka Centralne Evrope. Cijeli korpus anticke nauke i filozofije prenesen je takoreci iz ruke u ruku od angazovanih Arapa i da nije bilo njih, nikada se par radoznalih Fjorentinaca ne bi susreo sa ovim djelima u tavanima svajcarskih manastira cime je zapocela Renesansa. Dobro bilo je i „nesto“ Jevreja u tom ljudskom lancu koji je prenio svijetlost u mrak Evrope, ali to nije dio price. Sta vise bilo bi ih sigurno i vise, da negdje u isto vrijeme nije spanska kraljica krenula sa pogromima.

Ja, razumijete. Islam u srcu Evrope ima svoju tradiciju, svoje zasluge i time i svoje legitimno mjesto. O boze, pa ovo niko ne spori. Imaju valjda i Srbi sa Kosova neko svoje mjesto, ulogu, zasluge na tom dijelu Planete koje se danas zove Republika Kosovo. I? Divim se ljudima koji pokusavaju da proture neku svoju tezu koja bi trebala biti rjesenje aktuelnog problema, time sto se pozivaju na Srednji vijek??? I jos jednom: niko to (taj Srednji vijek) ne osporava. Ali problem o kojem se govori u intervjuu ocito ima neku svoju unutrasnju logiku i naboj i prijeti novim problemima, a da mu istorijske fusnote nista ne mogu. A u tekstu se govori o narastajucoj agresivnosti evropske desnice i sve tezem polozaju Muslimana u Evropi. Da, to je problem. Jasno i jednostavno definisan. Moze li se rijesiti podsjecanjem na zasluge Arapa u ocuvanju anticke kulture? Boze, ne.

Imamo dva rjesenja, ali nazalost, jedno od njih ono brze i elegantnije, ne moze da prodje, jer mora da se povuce pred narednom epohom ideoloskog izivljavanja, koje jednostavno mora da dozivim kulminaciju i prodje. Ne moze na silu, niti na skokove. Ideolosko izivljavanje. Da, Evropa je sada kao unija ideologija: prostor na kojem probaju da zive Zajedno razne ideologije. Intelektualci, zabrinuti zbog prolijevanja krvi, apeluju na toleranciju???!! Boze!! Zali boze vremena koje su proveli u klupi. Prva sila koju vise niko ne moze zaustaviti jeste: hocemo da budemo slobodni. Pa evo i muslimani Evrope, traze da budu – slobodni. Realizovani, vidjeni, prihvaceni, potvrdjeni. Super! I ostale ideologije sa istog prostora hoce to isto. Jos vise, jer su na svom terenu i proces emancipacije je daleko odmakao, mnogo dalje nego sto to muslimani danas, donose u Evropu sa sobom. Ali zaboravimo kvantitativne razlike i drzimo se principa: sloboda svima. Na sta vas ovo podsjeca? Pa na 18. vijek kada su Prosvjetitelji (u Evropi!) sklonili Boga sa trona i proglasili slobodu covjeka. Mnoga filozofska cela su pocela da se mrste, a ponajvise Kant. O njegovim pokusajima da ponudi slobodnom i nesputanom covjeku Evrope neke nove moralne norme kao zamjenu za stroge kanone zapadnog hriscanstva, pisao sam vise puta. Ovdje je vazna samo analogija. Nama danas treba neki Super Kant koji ce ponuditi uniji ideologija (skup raznih ideologija na ogranicenom prostoru) kao sto je Kant ponudio skupu pojedinaca, novi moral koji bi harmonizovao po nekada suprostavljene ideje razlicitih ideologija. I odmah treba raskrstiti sa pateticnim zastupnicima pojedinih ideologija koji iz svojih kanona citiraju samo poglavlja o ljubavi i toleranciji. Ma kad ih slusas pomislio bi da su ratovi izmedju raznih vjera i ideologija bili samo na Jupiteru – toliko ljubavi isijava iz tih ideologija i njihovih svetih knjiga. Ne, radi se o svakodnevnom zivotu i malim sitnim rjesenjima koje sve ideologije imaju i smatraju – najboljim. E zato nam treba novi moral, da to sve nekako slozi i urami u pravila. A ljubav, to cemo uvece.

E, ali ima i mnogo logicnije, krace i brze rjesenje. Gradjansko drustvo i gradjanska Evropa. No, kako nam je svima najuzviseniji cilj trenutno da se svi i pojedinci i (homogene) grupe izzive i oslobode, ok, bujrum, vidjecemo kako ce to ici…

Star, a zbunjen!?

Lako je za mladog…. To ide nekako po definiciji.  I nema veze to sto sam ja sa Balkana. Hercegovac, Srbin, uz to i jedinac, sto sigurno ne olaksava…. Dakle sve su to dimenzije koje podrazumjevaju neuklopivost, manjak ideje o zajednickom cilju. Ali, kazem nema veze, jer ove pretpostavke nisu i nece proizvesti nikakve vece negativne prakticne efekte; naprotiv, mnogo toga prakticnog, svakodnevnog uzimamo i koristimo u velikoj mjeri i posljedicno, uzivamo.

Pa sta je onda problem?

Problem je u tome sto covjek bude natjeran da napusti svoju zemlju, svoju kulturu, tradiciju, okruzenje, jezik, istoriju…, hranu ako hocete, a sve to zbog okolnosti koje su izbacile na povrsinu jednu grupu idiota koji su opet, unistili tu moju domovinu i izbacili me napolje. I naravno, kada se konacno spustis na novi teren (sto znaci rijesis egzistencijalne i administrativne nevolje), otvori se prostor za razmisljanje: zasto, kako, ko je kriv? Nego koji su tvoji instrumenti kojima probas da razrijesis ove dileme? Pa… poznavanje stare sredine, istorije i politicke situacije i s druge strane, nova saznanja iz sredine koja te je kako tako primila. Nemoguce je ne porediti ih. U pocetku je to bilo na sasvim povrsnom nivou, takoreci nivou refleksije, odraza svjetlosti. Ovdje nov, cist BMW M4, a tamo Golf Dvojka sa crnim dimom iz auspuha. Ovdje neki novi materijali, pa se svaka stvar sklapa kao Lego konstrukcije, lako popravlja, mijenja i kompatibilna je sa svim varijantama izvedbe. Tamo? Svaka se stvar mora prvo malo „oblikovati“ cekicem, a onda spojiti koristeci kucinu?! Pa ipak ce curiti. Onda dodje sledeci nivo: ovdje nista ne curi, jer kako stari, tako i mladi radnici imaju samnom zajednicki cilj da posao bude dobro obavljen, tj. da i oni i ja budemo zadovoljni. Da bi vam brzo i zorno predocio sta je to zajednicki cilj, uzmite primjer pojedinca koji se pomokri u bazenu. On se olaksao, a svim drugim je … dodao nesto molekula izlucevina u vodu koju ce mozda gutati. Nego, tamo kod nas, ostala su jos dvojica, trojica starijih majstora koji su imali taj isti poslovni moral (mada su ga dobili sa razlicitih izvora!), dok svi ostali pokusavaju samo da smandrljaju i nestanu. Da ne bi bilo sve ovako lijevo-desno, moram naglasiti dvije manje pojave koje unose nesto ravnoteze u ove razlike. Prvo, ovamo je doslo sve vise i vise „nas“, pa se malkice mijenja i odnos prema protestanskom radnom moralu. I drugo, kad ovdje nestane struje ili ako neka procedura nije opisana, a onda predocena na kursu sa besplatnom hranom, sve ce stati. Kod nas se uvijek nadje neki majstor sa kucinom i posao se nastavi, valjajuci se i gegajuci se kao i cijelo vrijeme do tada.

Znaci, valja se popeti na visi nivo analize uzroka ako se zeli razumjeti. I onda se dodje do fijih „humanitarija“: istorija, filozofija, kultura, tradicija. Naravno i religija kao metafizicka sinteza svih pomenutih djelatnosti. I tu odmah bude covjek razocaran svojima, a odusevljen ovima ovdje. Nevoljno naravno, ali to vec pripada onoj prvoj recenici (Hercegovac, Srbin…), ali eto – kozno sjediste BMW-a pomaze da se mirno i objektivno povuce paralela. I sta treci na cinjenicu da je davne 1230. i neke godine na Univerzitetu u Parizu (sic!) vodjena teska polemika oko Bozije slobodne volje i njegove esencije, dok u isto vrijeme kod nas Srba nije jos bilo ni onih univerzalno poznatih zlatnih kasika (docice tek 100 Godina kasnije). Necu ni da mislim sta smo mi tih dana radili. Pa onda se samo nizu dogadjaji sve ljepsi od ljepseg: renesansa u Firenci, stampanje knjiga u Njemackoj, demokratija u Engleskoj, reforma hriscanstva, prosvjetitelji, nauka, industrija, Mocart, Brams, Subert, Verdi (evo nas vec u 1910). I onda naravno, opet BMW M4 kao sinteza svega pomenutog zajedno. Mi? Nas „bmw“ je ovaj poslednji rat, takodje sinteza svega sto smo mi stvorili u periodu od 1230. (na primjer) do 1910.

Pa sta ima ovdje zbunjujuce?

Ima, ima. Evo vam teza: zapadno hriscanstvo je faliralo (od engl. failure, jer ne mogu reci razocaralo?!). Neuspjelo. Omasilo. Ja, imamo i mi nekakvih glagola ovdje, ali faliralo, zvuci najbolje. U isto vrijeme mogu reci da je pravoslavlje – modernim jezikom receno, napravilo bolji posao. U cemu su katolici grijesili? Glavni instrument kojim su isli iz greske u gresku jeste to sto su imali nesavladivu potrebu da svaku promjenu doktrine, institucionalizuju i pretvore u zakon. To je recimo odmah dovelo do pojave kako Inkvizicije, tako i pjesnika Bokaca. Krstaski ratovi i nebrojeni drugi vjerski ratovi,  misionarstva. Dalje, otvorilo je put reformi i konacno, napravilo je scenu za ulazak prosvijecenosti. Ovo je u sazetku dovelo do skidanja Boga sa njegovog trona („Ubijanje Boga“, Nice) i samo 200 Godina kasnije do dvije najvece klanice u istoriji covjeka, dva svjetska rata. Dovelo je do pojave novih sekti i citavog spektra tumacenja Skriptura i jos gore, djelovanja na bazi tih tumacenja. Jednako vazno, Prosvjetiteljstvom je napadnut opresivni moral, a ostavljena otudjenost duse od tijela. Istok je na sve ovo mogao da gleda mirno gotovo radujuci se, uvjeren u ispravnost svojih kanona. Nije da nije bilo kontroverzi i sukoba i na Istoku. Ih! Sta vise nekoliko novih crkava je uspostavljno. Ali Istok je svoje konflikte rjesavao tiho i u nekom mracnom podrumu (cupanjem jezika i odsjecanjem desne ruke), ali nije od novousvojene dogme pravio zakon, a onda sakatio i ubijao sve jeretike. Istok definitivno ima pravo da svoj kanon zove ‘prava vjera’, jer osnovi njihovog koncepta Boga i ostalih djelova teologije, nisu se previse mijenjali. Oni su imali cijelo vrijeme na dohvatu ruke svu ranije ispisanu teologiju i novi autori su mogli da se pozovu na stare, bez da u nedostatku kontinuiteta imaju potrebu za precicama i sasvim novim zaokretima kao sto je to bio slucaj na Zapadu. Ono sto se popularno koristi kao glavni razlog cijepanja hriscanstva, dakle bozanstvo odnosno nebozanstvo Sv. Duha, zapravo je samo manji, skoro pa tehnicki detalj. Mnogo su vaznije druge vece razlike kako na teoretskom, tako i na prakticnom planu (uloga Pape, npr). Iako ovdje to i nije tako bitno, moze se sazeto reci da je glavni ideoloski problem pitanje da li se Bog moze dozivjeti za zivota? Katolici kazu, da, Istok kaze, ne.

Ali, zasto su oni pobijedili? Zasto je pogresna ideologija dovela do BMW-a, a prava, ortodoksna, do ratova? Koja je u svemu uloga Turske? Zasto smo se mi tako lako prihvatili komunizma, a oni iako su ga izmislili, vrlo su ga se brzi rijesili i dali ga nama?? E, ovdje prestaju hamnitarija, a pocinje – politika. Zato nema dobrog odgovora i ostaje zbunjenost.

No, da li je ovo tako veliki problem? Neizdrzljiv? Nije! Nije, jer po Aristotelu, vec sami cin kopanja kroz ove ideje i misli (finijim rijecnikom, kontenplacija), izdize pojedinca na visi (najvisi) nivo srece, cime se po definiciji ponistavaju sve eventualne negativne posljedice koje bi mogle proizaci iz navedenog problema.

 

 

Karika? Koja karika- pukotina je sve dublja

Ne mogu da vjerujem da su se oni hvatali za tako suptilne razlike. Ali posto su razlike, bilo koliko suptilne, kasnije presle u rat sa umiranjem, krvarenjem o sakacenjem, moramo se pozabaviti bas tim razlikama.

Iamblikus je napao ovaj Porfirijev stav…

Porfirij je tvrdio da onaj koji je inspirisan, postaje ista supstanca sa onim bozijim izvorom koji ga je inspirisao. Iamblikus se nije slagao. I? Ja, kad ‘oces da se svadjas, lako je. Zapad je ustvrdio da su i Bog i njegov Sin (Isus) i Duh, svi od iste supstance, dakle bozanstva. Istok se nije sa time slagao: Isus je bogocovjek (sta god ovo znacilo), ali Duh, definitivno nije bozanstvo.  U prilog istoka treba reci da je zapad imao od svih brojnih knjiga nastalih u Grckoj, (danasnjoj) Turskoj, Palestini, samo jedno djelo: Novi zavjet. A ni to u originalu, vec Jerolimov Vulgate. Jerolim je bio obrazovani intelektualac 4. i 5. vijeka, rodjen u danasnjoj Ljubljani (Emona) koji je dobio zadatak od tadasnjeg pape da prevede Bibliju na latinski. Jerom se posluzio Septuagintom, ali kad je zavrsio, nije bio zadovoljan i krenuo je sve iz pocetka, kopajuci sam po originalnim herbrejskim tekstovima. E sad ja mogu samo lakonski da konstatujem da se ovom enterprajzu protivio Augustinus, jer su savremenici Jerolima sumnjali u njegovo znanje herbrejskog. I sad vi uporedite: suptilne razlike shvatanja rijeci energija, supstanca, ouzija, hipostazija, gdje tri eksperta mogu da pronadju najmanje 5 razlicitih shvatanja i sa druge strane glavno djelo kojim se sluzio Zapad koje je nastalo na problematicnom jezickom znanju prevodioca. Ali ocito da ovi „detalji“ nisu vazni kad se neko zainati da nas u nesto ubijedi…

U jesen 359. pozailise se u Egiptu  Atanasiju na Arijana. Arijan je tvrdio da Duh ne moze biti bozanstvo. Atanasije odgovori sa 7 pisama ostro napadnuvsi Arijana. Ne, rece Atanasije: svi su od iste supstance i svi su bozanstva. Ali malo se zalece Atanasije i ugradi nesto strukture u bozansku supstancu: Bog Otac cini sve kroz Sina u Duhu. Problem! Kako jedna jedinstvena supostanca moze imati prepozicije „kroz“ i „u“? Kako moze biti kretanje (sto propozicije najavljuju)  kroz supstancu koja je jedinstvena i jedna? Ako su za trenutak i uspjeli da smire kontroverzu (umjesao se i „nas“ Nislija, Konstantin, sazivajuci Prvi sabor /Koncil) u Niceji  tako sto su natjerali Arijana u izbjeglistvo, u njegovom nasljedniku Eunomiusu, su dobili jos veci izazov. Eunomius je stavio kao kljucnu rijec „nestvoren“. Bog je nestvoren. Sa svojom esencijom. Sin? Stvoren. Ne moze biti ista esencija, ergo Sin nije bog. Valjalo mu je odgovoriti. Zadatak je pao na tri velika hriscanska mislioca iz Kapadohije (jos jedan grad u danasnjoj Turskoj – podjetimo, seldzucki Turci ce sa Dalekog istoka dojahati u Anadoliju tek u 9. vijeku… Dotle bila je to Vizantija). Koliko su i oni uspjeli u svom zadatku, vidi se iz cinjenice da je nakon ovoga uslijedilo jos Preko 20 koncilija (poslednji 60-ih Godina proslog vijeka), plus sest sinoda Istocne crkve. Ipak hriscanstvo se raspalo 1054, a poslednji ozbiljan pokusaj sa izglednim sansama na uspjeh je bio Koncilij u Ferari (Firenca) od 1431. do 1449. Njegova zavrsna faza je bila pod pokroviteljstvom porodice Medici (u Ferari su trebali umrijeti od gladi, pa se zato Lorenco Medici ponudio kao domacin), ali padom Konstantinopolisa pod Turke, sve je propalo.

Naravno, naravno. Dvije administracije, ona sa zapada i ona sa istoka, brzo su i lako shvatili da sa dvije organizacije postoji dvostruko vise mogucnosti za dobar polozaj, za pare i moc. Pa iako je sve pocelo kao  komedija, svadja oko bozanske prirode Sina i Duha, danas su to  okamenjene strukture dviju organizacija koje vise nikada nece moci da se ujedine, jer bi onda jednostavno, jedna polovina morala da se penzionise. A rijeka kao sto je Drina, ljudi kao sto su Amfilohije, Stepinac, Filaret, ideologija kao sto su ustaska ili cetnicka, bice jos dugo i time uslova za novu krv i novu djecu koja ce plakati.

Karika, 3. dio

E da su se oni fino zadrzali na energiji (religijskoj, ne filozofskoj – v. kasnije), pa sirila ga se ona koncentricno, talasima ili zrakama, nije bitno – svima bi nam lakse bilo! Ali nisu!

Plotinus, osnivac neoplatonizma, ubacio je novu dimenziju: Intelekt. Njegov sistem sadrzao je dakle dva pricipa: Jedan (engl, One)  i Intelekt. Intelekt nastaje iz Jedan (svi su bili nekako stidljivi u ovo vrijeme da stvari nazovu pravim imenom: Bog. Sta vise u 2. i 3. vijeku ce nastati pravi mali rat i polemika oko imena, ali ovdje je jasno da Jedan znaci Bog). Intelekt je instrument kojim bog stvara svijet, ali Plotinus je zapao u intelektualni problem jer je smatrao da je Jedan savrsen i dovoljan, pa se pojavilo pitanje sto ce onda nekome ko je dovoljan, novi proizvod (intelekt)? O ovome mogu zaludni ljudi sad polemisati danima, ali mi moramo dalje, ka nasim ratovima…

Plotinus je ostavio iza sebe nasljednika Porfirija, ali u Skoli je bio i Iamblikus. I sad, slucaj (?) je htio da ovog prvog Zapad (zapadni dio Rimskog carstva) prihvati kao sponu sa antickim filozofima, a istocni dio Carstva, Iamblikusa. Zapad nije citao Iamblikusa….

Porfirij je naravno smatrao da je Jedan savrsen, ali je u njemu vidio i tri fenomena: Postojanje, Zivot i Misao. Naravno, nije mu se to samo javilo kao danasnjim vidiocima, vec je to u vise tomova knjiga obrazlozio, ali…. Bilo kako bilo dopade se shema Tomi Akvinskom. Ali prvo, M. Viktorinus. On se prvi usudio da povuce znak jednakosti izmedju Plotinusovog Intelekta sa, prvo, Logosom, a onda i Sinom! Jer treba razumjeti da dok ovi ‘muceni’ filozofi razmisljaju i probaju da rijese enigme postanja i bivstvovanja, dotle pristizu novi i novi pisani materijali, poznati pod imenom Novi zavjet, koje je trebalo tumaciti i obraditi. Po svemu sudeci, incijativa je bila kod Novog zavjeta, jer su filozofi tumaceci ga sve vise i vise prihvatali i podjelu uloga medju glavnim akterima (Otac, Sin…). Viktorinus objavljuje svoja djela nekoliko Godina nakon sto je hriscanstvo postalo drzavna religija, a u vrijeme prvih naznaka pucanja unutar dva krila hriscanstva (Prvi sabor/koncil, Arianska kontroverza). Sa zapadne strane Trojstvo postaje svi vise i vise vidljivo, bas kao i tvrdnja da su Otac i sin od iste supstance, dakle da su oba bogovi, mada- to ne moze ni zapad da negira, sin jeste oceva kreacija. I onda ista supstanca, pa prvi, pa drugi, pa biti, pa djelovati, na kraju citav kompleks tumacenja i razmisljanja, nasao je neku vrstu rjesenja u pojavi treceg fenomena, svetog duha i tako se konacno definisalo sveto trojstvo: Otac, Sin i Sveti duh.

Sta je Istok za to vrijeme radio?

Zanimljivo da je Viktorinus svojim objasnjenjem, a formalno neoplatonist, zapravo prisao Aristotelu i njegovom Prvom pokretacu, odnosno samomislecoj misli (sve je u jednoj essenciji). Istok je takodje prihvatio energiju kao glavnu silu, ali nije zavrsio kao zapad u supstanci. Da bi se ovo iole razumjelo, mora biti jos – komplikovanije! U vrijeme kada se Isus rodio, helenski filozofi i kasnije hriscanski autori, shvatali su energiju na dva razlicita nacina. Granica je, mozete mi vjerovati vrlo suptilna, ali eto, bez njenog objasnjenja, ne moze se ici dalje. Za filozofe (onovremenske naucnike, pagane) energija je nesto sto je stvorilo svijet. Za hriscane energija je neka vrsta kosmicke sile, depo u koji se moze ‘uci’ i tako postatio dio bozanske energije. Filozofi su energiju dozivljavali kroz kontenplaciju, ali opet ne da bi prisli Bogu, vec da bi u sebi nasli ono najbolje kao preduslov za srecu. Hriscani su trazili put, nacin, instrument kako da udju u bozansku energiju i time se primaknu bogu.

Ovaj diskretni prelazak sadrzaja i shvatanja energije iz filozofskog ka religijskom domenu poceo je skoro 200 Godina prije rodjenja Isusa. Postoji tekst u kojem nepoznati jevrejski pisac objasnjava vjestinu retorike primanjem energije od Boga. Slijedi Mudrost kralja Solomona takodje kao fenomen nastao ucescem bozanske energije, zatim jedan od prvih hriscanskih pisaca Origen Mudrost positovjecuje sa Logosom. Sveti Pavle takodje pominje cesto energiju u istom kontekstu (kao dio bozanske energije), a kulminacija je da je on licno dozivio preobrazaj zahvaljujuci bozanskoj energiji. Kud ces jasniji dokaz da bozanska energija moze zaposjednuti ljudsku dusu!  Znaci sta? Treba uvesti, objasniti, argumentovati za…., Treba ustvrditi ritual kojim se ljudska dusa moze okoristiti deponijom (rezervoarom) bozanske energije. Liturgija, misa…

Ali prvo: razidjose se ucenici!

Knjige, drugi dio.

Ne tako davno pomenuo sam 4 knjige koje su uticale na mene u periodu kad sam bio najosjetljiviji; em mlad, em ucenik mostarske Stare gimnazije, kako neces biti osjetljiv?? Nakon ovog uzbudljivog perioda uslijedilo je par decenija intelektualne suse, praznine: studije i pocetak karijere. Jer sta je studiranje? Period u kojem ti neko stavlja u ruku instrument kojim ces zaradjivati za hljeb. Ima trenutaka kada se i na studijima moze dozivjeti uzbudjenje, nije da nema. Ali to je kao kad ostvarite kontakt sa instrumentom, pa se recimo odusevite kako je na pojedinim mjestima – gladak. Ne, ne, dzaba je. Saldo intelektualnog dobitka na studijama je ravan nuli. A tek pocetak karijere! Definitivno nazadujete. Idete u minus. U panici da se ne pogrijesi, da se ostavi utisak, da se zauzme mjesto, da se zapocne karijera, vas intelektualni korpus postaje iz godine u godinu sve siromasniji i prazniji.

Ali Gimnazija u meni nije mirovala. Skola je radila na nama kao sto elektricari rade sa automobilima: reglaza. Svaki nas receptor za intereakciju sa okolinom je resetovan, podesen, ociscen i spreman za prihvat impulsa. Odmah iza receptora, pregledane su sve ploce na kojima se impulsi sakupljaju i usmjeravaju dalje. U te ploce (od bakelita?) ugurano je do zasicenja mnostvo informacija kako bi svaki novi impuls munjevito nasao svoj domen, obogatio ga, pretvorio u novi kvalitet i pripremio (se) za dolazak novih. Na psiholoskom nivou mozemo ovo zvati kvalifikovanom radoznaloscu.

I onda je trebalo samo sacekati da prava informacija utrci u ovaj sakriveni i privremeno uspavani sistem.

Da Vinci kod je jedna od 4 knjige koje su me u ovoj trecoj zivotnoj dobi pomakle iz ucmalosti struke. O knjizi ne treba govoriti: munjevito je postala globalni fenomen, pa film, pa skandal, pa nastavak ili kao sto je to danas moderno, prethodni dogadjaji (uporedi, Betmen, poceci). Ova je knjiga nasla kod mene dva slobodna, neizolovana kraja (da se opet posluzim rijecnikom elektricara): Jevreje i hriscanstvo. Ideja da je Isus imao dijete i da se igrom slucaja, ali kasnije i strogim nadzorom nad nasljednikom, ta krv sacuva do danas, fascinira. I kao sto vidite, istorijski fenomen nastanka hriscanstva u sred Palestine, ne prestaje da bude izvor mojih interesovanja i odusevljenja. Od hriscanstva i njegovog raspada, pa onda od Jerusalema do nase Gotlgote (Bosna i Hercegovina) u masti je samo par koraka. Podjite samo od Drine! Geografski toponim (ima li kakav drugi toponim?) za raspad hriscanstva! Transakcije i trgovine na Balkanu medju vladarima Istocnog i Zapadnog rimskog Carstva, prodaja uticaja nad ovim ili onim dijelom danasnje Bosne, setala je tu granicu u pocetku tamo-vamo, dok se nije prirodno, smirila u rijeci Drini. Poslije su se i srpski i bosanski vladari poigravali sa Srebrenicom, kupovali je, prodavali je dok nije ostala tu gdje je i danas (zanimljivo da je najvecu finansijsku korist od tih trgovina sa Srebrenicom imao – Dubrovnik).

Druga knjiga, Katarina Medici, pala je na vec pripremljen teren. Biografija ove mocne zene i relacija sa porodicom Medici, Firencom i renesansom. Mediciji su se obogatili formiranjem banke kada na tu vrstu institucije niko nije mislio (mozda samo Jevreji, ali oni ce morati da malo sacekaju). Finansirali su ratove svojim florentinom i zaduzivali kraljeve i pape. Poslije su i sami bili pape. Bilo kako bilo jedna nevjerovatna porodica koja je imala uticaj na cijelu Evropu (tada poznati svijet) vise od tri vijeka. Cast Katarini, ali prica o njoj je za mene bila samo „izgovor“ da udjem u renesansu, da razumijem kako je sacuvan Aristotel. I opet, sredina 15. vijeka, Lorenco Velicanstveni Medici, teoretska mogucnost da su mu nekog dana na rucku sjedili zajedno Mikelandjelo, Leonardo da Vinci i Boticeli ili jos vaznije za ovu nasu PRICU, njegov pokusaj da ujedini hriscanstvo! Tih dana u maju 1453., bio je Lorenco na samo jedan korak od potpisivanja dogovora izmedju svestenika dviju hriscanskih grana, ali pade Konstantinopolis pod noge seldzuckih Turaka. Pravoslavni popovi se brze bolje vratise kuci (obrijani, sto je bio dio dogovora!) i vise ne bi prilike za ujedinjenjem. Par Godina kasnije pasce pod Turke Srbija. Neuspjeh Firence, generirace nove i nove hektolitre krvi u Drini….

Treca knjiga je „Jugoslavija i njeni istoricari“ ( uredjeno od N. Naimark i H. Case – ovaj prvi je pisao puno o genocidu…). Ovo je jedna neobicno fino, objektivno i toplo sastavljena kompilacija istorijskih eseja o Jugoslaviji, njenoj proslosti, pojedinim narodima, sve sa ciljem da se bolje shvati ovo kroz sto smo mi prosli poslednjih decenija. Autori su i Hrvati i Srbi i… ali su i Amerikanci. Dakle, ekonomski sigurni, akademski dobro obrazovani i sa neophodnom distancom i vremenskom i fizickom. Knjiga koja je meni u mnogo sitnih detalja otvorila oci i pomogla da ucvrstim poziciju stabilne ravnoteze, u kojoj mislm da jesam.  Jer ako mislite o Jugoslaviji i svemu sto nam se izdogadjalo zadnjih 35 Godina, najvaznije je da stojite stabilno, uravnotezeno. Inace rizikujete da postanete ili psihopata ili alkoholicar. Zar moze jedna knjiga imati velicantveniju ulogu?

I za kraj, jedna cudna knjiga. Teska kao cumur, ali knjiga koju sam vec procitao dva puta i koju znam da cu ponovo citati…

Ovdje cu vas osloboditi neuroze pretrazivanja po internetu na osnovu slabasnih „tagova“: dobicete cijelo ime: Graham Ward, Unbelievable (Why We Believe and Why We Don’t). Put do ove knjige je bio lak: odmah nakon poslednjeg rata, ucestvovali smo svi u nebrojenim internetovskim svadjama i prepucavanjima oko uzroka rata. Sjecate se? Svi su naravno imali svoje argumente, citirali ovo ili ono. I tu se za Gimnazijalca prirodno nametne pitanje: cemu vjerovati? Alternativno pitanje je bilo, sta je istina, ali to je vec mnogo krupniji zahtjev i podrazumjeva drugacije obrazovanje (neke druge instrumente). Ovdje ni Stara gimnazija nije mogla pomoci, ali link izmedju istine i ove knjige, tj. njene teme je bio dostupan. Vise puta sam opisivao skicu sa presjekom skupova, znaci tri kruga koji se sijeku i tako grade lanac: prvi je Istina, u sredini je Znanje, a krajnji je Vjerovanje. I to mi je bilo dovoljno! Nema (sa)znanja o istini bez da se – (ne) vjeruje. E sad zasto i kako biramo u sta cemo vjerovati? Ova knjiga! Rekoh, put do nje je bio lak, ali put kroz nju je bio strahovito tezak. Nevjerovatno da je tako! Iako sam je dva puta procitao, ni sada ne mogu tacno da objasnim zasto je tako teska za razumjeti? A tako lako i zavodljivo pocinje….

Karika 2, iliti Izgubljen u Prevodu

Izgleda da od povezivanja Biblije, Jevrejske (Herbrejske) biblije odnosno Starog zavjeta sa helenizmom nece biti nista. Sta vise, izgleda da su piscima Zavjeta blizi bili tekstovi tu odmah blizu iz regije, kao na primjer Hamurabijev kod (kao inspiracija za Mojsija) nego teski, komplikovani tekstovi Platona i Aristotela, pa jos pisani na grckom. Ako nista, vremenska linija to ne dozvoljava: Biblija je nastala u 7. ili 8. vijeku BC (prije Hrista), 300 Godina prije rodjenja Platona…. Ali istinu necemo nikada saznati, jer je proces nastajanja Biblije bio dug i tehnoloski komplikovan. Niko tacno ne zna ni ko je sve pisao, ni kada, ni koliko toga je islo dalje kao prepricavanje, a koliko kao tekst, kako su tekstovi prepisivani, prevodjeni, doradjivani…. sve do 3. vijeka BC kada su ih Jevreji na malom ostrvu blizu Aleksandrije sakupili i objavili kao cjelovito djelo (Septuagint). Analiticarima ostaje da povlace paralele, da uporedjuju ideje helenisticke filozofije sa Biblijom, a to je ocito siroko (i duboko) polje gdje su vec vidjeni svi kako ekstremni tako i oni umjereniji stavovi (za one koji hoce da se prodube u jednom od ekstremnih stavova, predlazem bilo koji rad koji je izasao od Kopenhagenske skole filozofije i konkretno Tomasa Tompsona – The Bible and Hellenism, ed Thomas Thompson, Phillippe Wajdenbaum, npr).

Ali  nisu oni nama skrivili rat…

Kratko receno, moze se reci da ce tu oko prelaska u sledeci milenijum (eru) Aristotelovo djelo pasti u zaborav, a filozofsku misao ce nositi dalje par grckih filozofa koji su se uglavnom oslanjali na Platona. Zato, neoplatonisti. Mada, nama filozofima, amaterima, cijeli sistem izgleda malo nategnut i iskonstruisan. A kako je poznato, posebno dijelu mojih citalaca, da nije bilo sefardskih Jevreja i Arapa koji su proucavali antiku, odusevljavali se njom, prevodili je i prenijeli  putem od Bliskog Istoka, dalje, preko Magreba, pa Gibraltara do Spanije, vjerovatno bi i Platon i Aristotel za nas danas bili – nepoznati. A sto je spanska kraljica Izabela pokusala da „ubije“, spasili su istaknuti clanovi porodice Medici, cime je covjek napokon iskoracio iz Srednjeg vijeka u Renesansu. No analiticari Aristotelovog djela, uspjeli su – makar u njegovoj teologiji – ocuvati jednu liniju (ideju) i provuci je sve do „danas“ mada je ona uz put promijenila platformu i sa „nauke“ (fizika, metasfizika, filozofija), zavrsila u teologiji. A tu je negdje i nas interes iliti srz ovog teksta.

Prvi veci mislioci iz vremena tih kriticnih godina kada se rodio Isus, a koji su pomogli da se ocuva Aristotelova misao, bili su Galen i Filo. Rijec je o energiji, pojmu koji je Aristotel objasnjavao i objasnjavao, trudio sa da je (ga) odvoji od pokreta, vremena, supstance (materije), ali –  islo je to vrlo tesko. A evo samo jedan primjer koji jasno pokazuje zasto je to islo tesko. Prvo sve je islo na grckom jeziku, jeziku koji se razvio uz pomoc ovih ljudi koje sam pomenuo u prvom dijelu, a opisao ih kao obucene u carsafe. Jezik se razvio u niz nijansi za svaki pojedinacni pojam ili fenomen i bukvalno ni jedan drugi jezik (latinski, engleski) nisu bili u stanju da ga prate i daju koliko toliko uspjesne prevode. Aristotel kaze da je energija izraz aktuelnosti, gdje je najvisi domet (te energije) samomisleca misao. On je naslucivao da cemo mi danas utvrditi i objasniti (da li?) potencijalnu i kineticku energiju, ali je on pod energijom smatrao samo ono sto je nama danas, potencijalna. Dakle energija koja moze da da realnost. Insistirao je da se ne smije mijesati sa dinamikom (kod nas energija kretanja). Filo je bio prvi koji je napravio most (karika?) od Aristotela ka Bibliji (zivio 3 decenije prije Nove ere i 4 decenije u njoj). Jer dok je Aristotel ogranicavao Boziju energiju samo kroz (pasivno?) razmisljanje (samomisleca misao), Filo je dao Bogu mocnost da tom energijom udje u covjekov domen aktivnim djelima prema uzoru na opise u Bibliji. I dok je za Aristotela energija instrument aktuelnosti, za Filoa je to instrument aktivnosti.  U isto vrijeme je bozanska energija put („avenija“) kojom moze Bog da se spozna (transcedencija). Ovo je vrlo vazan momenat, jer je Filo oduzeo moc suzivota sa bozanstvom izolovanoj eliti srecnika koji su u stanju da kontenplacijom dozive vrh srecem i prinio ga obicnom covjeku, vjerniku.

Poslije je islo lako! Od energije koja dovodi do aktivnosti do danasnjih zvukova (bzzz, bzzzz) u filmovima serijala Ratova zvijezda. Energija ce se malo opisivati i objasnjavati svjetloscu, pa sa zrakom (od zraka, sa kratkim ‘a’, a ne zrak dugog ‘a’), pa …. Znaci sad kad smo ostavili ideju da nam je Platon (ili Aristotel) krv(i) za ratove od prije 30 godina, moramo pratiti dalje razvoj teoloske misli ranog hriscanstva, ne zato sto je to strasno interesantno (mada moze biti!), vec samo sa jednim ciljem: da nadjemo gdje je puklo? Znaci sad imamo Filoa (iz Aleksandrije) koji je nasa karika izmedju „nauke“ (filozofija) i teologije, ali nam treba „momenat“ kada se jedna ideja raspolovila na (najmanje) dvije sto je pripremilo scenu za sve nase nesrece.

Sledece veliko ime, Plotinus (vec smo u 1., 2. vijelu AD (poslije Hrista) se smatra osnivacem Neoplatonizma. …..

 

Karika koja se trazi, prvi dio

Bilo je to davno. Prije vise o 15 godina. Rece mi tada jedna grcka koleginica: „Ma sve je to od Platona i Aristotela“.

Koje, pitate se vi. Biblija, Testamenti! Jeste, pisano je na Bliskom istoku, jeste djelimicno tamo i iskopano, ali – ideja, motiv, sadrzaj, dosao je od pomenutih gignata filozofije. A pitao sam logicno pitanje: „Kako je moguce da takva intelektualna sila kao sto je bila Grcka (helenizam), koja je dala Demostena, Pitagoru, Platona i ostale, zavrsi danas malte ne kao puki siromah, ovisna od njemackih kredita“? Odgovor cu preskociti, jer volio bih da zadrzim sve svoje vjerne citaoce sa prostora bivse Jugoslavije bez obzira na … sve.  Ok, pomislih ja i krenuh u potragu…

I evo do cega sam do sada dosao.

Haj’ sad da ne pominjemo one sakupljace i lovce, mada su se i oni sigurno pitali zasto se smjenjuju dan i noc, sta je ono gore na nebu sto svijetli, sta se dogadja sa nama nakon smrti… Ali nakon zadnjeg Ledenog doba, kada su se ljudi konacno skrasili u Fertilnom polumjesecu (izmedju rijeka Tigrisa i Eufrata) i kada se zametnula poljoprivreda kao grana, dobili su i oni malo slobodnog vremena za razmisljanje. Dosada, preduslov filozofije. I- mozda, mnogih jada? No ako pogledamo Egipcane, ocito je da im je svo vrijeme islo samo na iznalazenje prakticnih rjesenja za svakodnevne tehnice probleme. Koliko mi znamo, niko se nije mnogo bavio velikim filozofskim ili naucnim pitanjima, sto je u to vrijeme zapåravo bilo jedno te isto. Mada, nije im falilo bogova kao univerzalnih i autoritativnih rjesenja za sva teza pitanja. Djeluje lako: sto bi se covjek mucio da objasni vatru, kad ima boga vatre??

I zato ubrzano preskacemo citave milenijume sve do onog poslednjeg pred rodjenjem Isusa i dolazimo do Grka. Covjek ne moze, a da se ne divi tim ljudima koji su iz dana u dan, mjesecima, godinama, cijeli zivot, sjedili u hladu masline, umotani u bijele carsafe, pijuckali vino i – razmisljali o svemu sto vide oko sebe. Ko smo mi, kako smo nastali, koje relacije vaze medju stvarima, sta je stvar, sta je supstanca, svjetlo, forma, sadrzaj, ideja, vrijeme… I razumijem ih: nije im bilo  lako. Posebno sto ce tek za vise od 2000 godina doci Njutn sa svojim objasnjenjima. Mozda je i njima pa(da)la maslina na glavu, ali ocito nije bila tako teska da ostavi trag, kao sto je to uradila cuvena Njutnova jabuka…

Ali prvo jedna digresija. Jeste li probali da citate filozofski tekst? Bilo original (recimo nesto od Aristotela) ili od nekoga ko filozofa tumaci. Probajte neki tekst o slobodi volje ili o dusi… Sta se moze odmah zakljuciti? Ta literatura se mora voljeti ili cak, obozavati, i onda vise nema problema: necete knjigu zavrljaciti u zid, necete je bijesno iscijepati, nego cete piscu cijelo vrijeme oprastati i gledati kroz prste. Kao u ljubavi.  Zasto? Pa zato sto se tu nista ne moze razumjeti! Ok, moze malo pomoci ako ste skolovani za filozofiju, pa razumijete terminologiju, ako je vas temelj bas kao u mostarskoj Staroj gimnaziji: prvo psihologija i logika, pa onda filozofija, ako citate na maternjem jeziku ili kao na maternjem jeziku, ja onda je malo lakse. Ali vjerujte, posebno kada filozf pise o filozofu – tu nema nikakve logike. Pisac gura, kopa kao bager kroz tekst ne obaziruci se na manjak elmentarne logike, citira, a da ne pocrveni, ma jednom rijecju, kao srednjoskolac zaljubljen u stariju zenu: sve ce joj oprostiti bez obzira sta rekla ili uradila. Kaze jedan autor, na primjer za Aristotela: “ Aristotel je sigurno shvatio teskoce ovog argumenta, ali je ocito ostavio citaocu slobodu da popuni nedostatke u logicnom objasnjenju“. Tesko je danas zamisliti da u nekom naucnom radu, ociti nedostatak, ocitu nelogicnost, autori, namjerno ostavljaju sledecoj generaciji da ih rijese. Citati takve tekstove je skoro kao mobning. Ako probas da se nekome pozalis i da nesto citiras, najprije ces se ti osjecati lose, kao da si ti kriv za cudnu konstrukciju koju citiras. Zato ja mislim da ti pisci takodje imaju previse vremena (dosada) i sa sladostrascem kopaju kroz filozofske tekstove bez mrve ambicije da nam predstave neki logican sistem; ne, oni su zapravo odusevljeni potrebom covjeka (filozofa) koji je zivio prije 2500 Godina da objasni svjetlost, boje, postojanje. Podrazumjeva se da ne moze, da pise skoro pa gluposti, ali nema veze – sto bi mi rekli u Mostaru – trudio se….. .

I ja mogu ovo da razumijem. Imate ljude koji su materijalno zbrinuti, koji su zdravi, koji nemaju problema unutar porodice, niti na poslu… I oni si mogu  dozvoliti da gledajuci u jednu tacku vide… slona, dugu, ljubav, ma, sta god zamislite.

Ali, avaj! Mi smo imali rat! Kod nas na Balkanu, cim nekom bogatom sa Zapada, bude dosadno, mi ginemo u ratu i krvi. A onda slijede decenije emigracije najpametnijih..

Zato ja moram da razumijem sta se to dogodilo? Zasto je Aristotelovo razmisljanje o postanku svijeta zavrsilo krvoprolicem kod mene u Mostaru, Zenici, Travniku, na Drini…?

Eee, sto bi rekao Vucic, jasno je…

Da malo ubrzamo…. Prvo je Platon posumnjao da mi vidimo- ono sto vidimo. Vidimo … sta vidimo? Ideju? Radi se o komplikovanom traktatu, ali za Platona su vidljive stvari promjenljive i zato nepouzdane kao predstavnici stvarnosti. Forme, naprotiv, mozemo da obuhvatimo intelektom, ali su – nevidljive. A najvisa, najvrijednija forma je forma Dobra. I tako malo po malo se naslucuje put koji vodi ka Bogu. Njegov ucenik, Aristotel je govorio o Prvom Pokretacu, koja sam po definiciji mora biti nepomjerljiv (jer boze moj, ko je onda njega pomjerio?). A kako on to pomjera? Energijom. I prema literaturi koju sam ja konsultovo, kljucna rijec za ovaj nas esej ovdje jeste upravo, energija.  Podsjecam,  Aristotel je zivio u 4. vijeku Prije Isusa. Njegov ucenik, koji se nije mnogo zanimao za filozofiju, ali jeste za vojsku, Aleksandar Makedonski (Veliki), umjesto da sjedi na casu, okupirao je skoro citavu Aziju, nakon pobjede nad Perzijom (danas, Iran). Negdje sam ranije pomenuo da je i Aleksandar kao i svi ostali osvajaci ne samo okupirao, vec i uveo vlastitu kulturu. E, ali za razliku o ostalih osvajaca (ok, ima izuzetaka…, cak i kod nas?!) koji se suocavaju sa otporom okupiranih da preuzmu nametnutu kulturu, ovdje su svi sa radoscu prihvatili helenizam (i ovdje ima izuzetak: jedna grupa Jevreja okupljena oko Jude Makabejskog se pobunila). I tako smo dobili i Platona i Aristotela i Pitagoru i Demostena u Maloj Aziji. Sad smo jos uvijek u 4. vijeku, a 200-300 Godina ranije je grupa Jevreja, najvjerovatnije u danasnjem Iraku, napisala Stari testament. A to djelo je ostalo sacuvano zahvaljujuci sedamdesetorici ucenih Jevreja iz Aleksandrije koji su sjeli sredinom 3. vijeka i preveli Testament na grcki jezik (Septuagint, skraceno LXX). Znaci nisu mogli ni Platon ni Aristotel uticati na sadrzaj Starog testamenta, jer se nisu jos rodili….