Volvo penta, iliti o elitizmu

Ha! Sve sam vas prevario! Niko pojma nema o cemu ja sad hocu da pisem. A ja samo hocu da pisem, kao sto naslov kaze, o vanbrodskom motoru. Ili?

Ma, jok! Cuj, vanbrodski motor???! Kao da je to neka tema??!

Ne, u svedskom jeziku ima jedan idiom koji kaze da …. uh, kako da objasnim… vidi ovako: nesto je receno (=iza vanbrodskog motora se stvara vrtlog, mada se u originalu  govori o kobilici!), a vi bi da se na to nadovezete i te vase misli, za koje vi mislite da sa prvom mislju tvore logicnu cjelinu (iza prvog vrtloga), slijede i svi razumiju kontekst. Ne znam zasto komplikujem kad smo frazu („samo da se nadovezem“) culo bezbroj puta od nasih politicara.

E, o njima je rijec!

Citam ovih dana, cuveni amerikci ekonomista Stiglic je (opet) napisao knjigu. O boze?! Sto, ‘o boze’? Pa dokle??? Nigdje vise nobelovaca iz ekonomije (nego u SAD), a ono sve vise i vise kontroverzi, zlih slutnji, ocitih zastranjivanja – jednom rijecju otudjivanja ekonomije od covjeka. E, o tome Stiglic pise: kaze ekonomija treba da sluzi ljudima, a ne obrnuto. Mislim da je on dobro shvatio srz problema, ali rjesenja ni na vidiku! Ni kod njega, ni kod armije americkih ekonomista koji su se zakitili Nobelom. Usput, ti laureati, svaki za sebe odaberu jedan mali segment ekonomije, obrade ga komplikovanim matematickim formulama i frazama, iscrtaju krivulje i – gotovo. A veze nema sa svakodnevnicom??!! Evo recimo, dovoljno je da Tramp napise neki ‘tvit’ onako kako samo on zna,  kao lopatom i sve berze sirom svijeta padnu. Nikakva matematika ne treba. Elem dobro je Stiglic razumio problem. Kaze: kompanije mogu da kupe politicare i time drzava gubi moc da kroti kapital. Tacno. I? Kako ovo rijesiti?

U prethodnom tekstu sam pisao o Rambu (Amadeusu). On nam je pomogao da rijesimo pitanje ratova, nasilja i ostalih politickih vulgarnosti od nacionalizma do rasizma. Mozda bi njegovo rjesenje uspjelo promijeniti i ovo o cemu se ovdje pise, cime bi definitivno postalo savrseno i univerzalno, ali ja to ne bih cekao. Ja bih se prikljucio mojem zemljaku i dodao sledece rjesenje (zahtjev).

Politicar sa ambiciom da dobije mandat za krupne odluke, mora imati univerzitetsko obrazovanje i preporuke. One stare, dobre, klasicne preporuke kao kad trazite ko ce vam cuvati dijete ili bolesnog clana porodice: iz kakve je porodice, gdje je do sada radio, rezultat, opterecen sa necim? Ovaj zahtjev mi je pao na pamet jos sinoc dok sam gledao seriju sa Kiferom Saterlendom (trazio sam „24“, a naletio na ovu, 20 godina stariju) koja prikazuje intrige na Kapitolu i u Bijeloj kuci. Pedeset i tri (53) epizode, u tri sezone???!!! Dovoljno za dva korona-karantena. U ovoj romantiziranoj seriji Kifer koji je sve i platio, prikazao je sebe kao predsjednika koji je moralna gromada. Svaka odluka je ljudska i transparentna. Svi oko njega se muce da odigraju neku malu igru, spletku, da nesto odrade, zarade, usicare,  a on – nista. E, a on je (sebe prikazao kao) arhitekta, profesor univerziteta, skolovan i za muzicki instrument, iz stabilne i tradicionalne porodice, neometanog djetinjstva, sa diplomama iz dobrih skola. I onda je lako! Bol nekih anonimnih roditelja koji su izgubili dijete od 16 godina bude bliska i dozvoljeno joj je da utice na odluku iako je odluka od drzavnog interesa. Fokus je uvijek na opstem dobru, a ne na privatnoj koristi. Sjajno obrazovan covjek koji ima koliko je njemu dosta, a njemu je dosta mjereno Aristotelovim instrumentima (a ne Cukenbergovim ili Bezosovim), sto znaci da je razmisljanje najvisi stadij srece, koji dolazi iz porodice koja je takodje bila zadovoljna, takav covjek je onda nesavladiva prepreka – kao politicar – za korporacije ciji ljudi idu okolo sa kuferima para i u potrazi su za politicarima niske cijene. Takav politicar ce kad sjedne da poprica sa Bezosom (Amazon), vidjeti ispred sebe armije ljudi koji ne stizu ni da obave malu nuzdu, a nece vidjeti novu 23 m dugu jahtu koju bi mu kapitalista rado kupio za par odluka kojima se povecava monopol Amazona.

Zanimljivo je da i nas narod, obicni ljudi, sve ovo sjajno razumiju, mada ga artikulisu najradije nekim materijalnim objektima iz svakodnevnog zivota. Pa govore o boraniji, o politicarima koji su izasli iz opanaka, o vazda gladnim…. Cak znaju reci da trenutne ne treba mijenjati, jer ce novi tek onda krenuti sa talasima otimanja i grabezi. Zanimljivo. E, a zasto ti nasi muceni ljudi ne znaju ovo i politicki da realizuju, e o tome vise u mojim prvim tekstovima.

Ljubav

Uh, koji naslov! Obavezuje. Mnoge usi su sada zaostrene i cekaju: sta ce napisati? Ljubav, tema koja je inspirisala pjesnike i filozofe kroz zadnjih 3000 godina, bez rezultata?! Mozete li zamisliti? Najveci umovi civilizacije 3000 godina pisu o ljubavi, probaju da je objasne, otvore, diseciraju,  opravdaju, osude,…. I? I nista. Nema rezultata. Na pocetku smo. Kao prije 3000 godina kada je neko u Egiptu rekao “ Ja osjecam ljubav“. I? Nista. I tada je bilo onih koji bi uzvratili:” U redu, i?”

Evo ja cu vam otkriti tajnu. Kad pocinje ljubav? Jer ako vi mozete da definisete pocetak necega, onda je laksi posao objasniti i razumjeti sadrzaj. Ne kazem da je onda sve gotovo, ali vjerujte, vecina, veci dio je zavrsen!
Jednostavno: ljubav pocinje kad pocne zrtva. Ima puno ljudi koji bi prvo da zavrse ovo ili ono, pa ce odmah iza toga voljeti. ’Oces! Malo sutra. Nalazite se pred dilemom: odgledati utakmicu do kraja i onda, poslije izraziti (izrazavati) ljubav ili na silu prekinuti utakmicu i – ljubav. Ljudi rjesavaju dileme, ocito na dva nacina: logikom, razumom, mozgom ili emocijama, srcem (neko ovdje stavlja i zeludac). I to je problem! Planetarni. Civilizacijski. Istorijski. Imamo dvije grupe ljudi: jedni dozivljavaju svoj logicki sistem kao vrhunskog i bezgresnog sudiju koji nikad ne pogrijesi u procjeni, a drugi se oslanjaju na emociju, osjecaj, zeludac (sic!). I ovo su vam dragi moji toliko zabetonirane pozicje, da svaki pokusaj nekoga iz ’onog drugog svijeta’ da vas pomjeri i promijeni – ne da je osudjen na propast, vec vodi u sukob. Jedino pripadnik iste grupe moze da proba (govore isti jezik, poznato u svakodnevnom zivotu kao prijateljstvo), ali nema garancija. A zato nema garancije? Ha, ha, ha, jer se jave emicije (u narodu poznato kao inat).
Ima li pomoci? Nije sigurno: ne bi se valjda pjesnici ubijali od muke kroz vijekove kad bi rjesenje bilo svima dostupno. Ali rjesenja ima. Zove se razumijevanje: ne razumijem te (iz drugog sam svijeta), ali hocu da te razumijem. Kazu logicari. Nema problema, volim te, kazu ovi iz zeluca. Iako ne razumijem.
Nego sta je bolje? Koja grupa je Bogu milija? Ima li neki predznak? Logicarima minus, emotivnima plus? Nazalost, dragi moji logicari, imam lose vijesti za vas. Logika je cijenjena u nauci, ali emocije vladaju medju naucnicima! Emocije imaju prioritet u odnosima medju ljudima, a to znaci logicari su u podredjenom polozaju. Mislim, mogu oni izaci iz polemike kao pobjednici, ali ako polemika izadje iz cetiri zida i postane javna, logicar se prikuje na stub srama i svi imaju pravo da bace kamen. Zasto? Pa zato sto logicar nikad nije ni razumio sta znaci ljubav! Za njega je nelogicno prvo zrtvovati se, pa tek onda dobiti sansu da se njegove emocije mogu zvati ljubavlju. Volicu te i poslije utakmice, kao i pri kraju, misle oni.
Roditelji, prije nego sto vam dijete pocne drzati glavu, opredjelite se. Ako se opredjelite da stavite uloge kod svoje djece na emocije, prvo se izlozite psihoanalizi: jeste li vi iz te grupe. Niste? Odustanite odmah i stavite sve na kartu logike. Ali nemojte racunati na pretjerane posjete rodjene vam djece u staracki dom gdje su vas (oni) smjestili. Djeca ce vas uvijek ubijediti da su imali nesto drugo, vaznije. I to znas kako ubjedljivo! Nego da se ne lazemo. Jasno je sta je ljubav. Jasno je kako podici dijete da mu emocije budu prioritet (zrtvom). Jasno je kako stvoriti potomstvo koje ce u javnoj polemici drustvo uvjek sortirati medju pravednike. I prema kojem ce svi pokazati emocije i iskreno razumijevanje.
Pa u cemu je problem? Cjela grupa logicara ovo niti razumije, niti moze da uradi. Jos gore: ne znaju ni zasto bi?

 

R. Amadeus

Kako to obicno danas biva, sjedio sam, nisam se micao, a stigose me tri informacije i bacise u misli. Dobri, stari  aorist, a?

Prva je 30-ak sekundi dug monolog Ramba Amadeusa o uzroku rata i nacinu da se svi buduci sukobi izbjegnu. Rijec je zapravo o vrlo kratkom isjecku iz nekakvog intervjua sa R. Amadeusom, ali fascinira njegova moc da u 30 sekundi definise i objasni nas poslednji rat i da nam da gotovo rjesenje da nam se ratovi vise ne ponavljaju. Prije nego ga citiram, podsjeticu vas. Rambo Amadeus ili Antonije Pusic, muzicar, zabavljac, amater-filozof iz Kumbora (kod Herceg Novog), sin nastavnika srpskohrvatskoj jezika u gimnaziji. Sta je bio otac Iso, pojma nemam, ali vjerujem da je vazno sto je majka bila nastavnik u gimnaziji. Antonije se pojavio na estradnoj sceni bivse Jugoslavije na originalan nacin: koncertom za 28 usisivaca u prestiznoj sali Kolarcevog univerziteta. Poslije je ponovio isti koncept sa BBC-ijem u Albert Holu, mada je bio manji broj usisivaca. Ma nisam ja zapravo nikakav ljubitelj njegove muzike, mada volim “ Halo Pozega“, prvenstveno zbog ‘scenarija’ pjesme (mozda ste i vi culi pjesmu o Bebi, mladoj partizanki, zapravo tipicnoj mladoj djevojci iz dobre beogradske porodice koja je htjela da se malo pobuni protiv rutina i – otisla u partizane. Ali nenavikla na manjak komoditeta, ponijela je ruksak koji nije skidala sa ledja. I onda joj Rambo porucuje bezbroj puta u pjesmi: „Bebo, lezi“, ali ona nije mogla zbog ruksaka. I poginu Beba). Toliko za uvod. Sta je to mudro srocio danas Rambo? On se pobunio sto se svim punoljetnim ljudima dodijeljuje po automatizmu pravo glasa. Ova masovna pojava je dovela do toga da su nepismeni ljudi glasali za nacionaliste i rat, a rezultat je bilo nekoliko stotina hiljada zrtava i ogromna materijalna steta. I raspad zemlje, naravno. Rambo dalje ushiceno trazi da se glasacko pravo dodijeljuje samo funkcionalno pismenim ljudima, ljudima koji „znaju procitati novinu i uporediti dvije statisticke pogace“. Motivise time sto tvrdi da je glasacko pravo tekovina koja se mora zasluziti time sto ce buduci glasac prvo pokazati da je (funkcionalno) pismen. I dok vi sad malo razmisljate o ovome, da ja nastavim sa prilivom informacija.

Druga je o jednom bogatom svedskom kapitalisti (kazu da je dobar 1,5 milijardu EUR) za kojeg novinar postavlja retoricko pitanje: „Sta ce nam on? Sta mi dobijamo njime?“

Treca je jedan komentar mojeg poznanika na Amadeusovu politicku filozofiju. On kaze. „I ja cesto ovo pomislim, ali se bojim da tako mislim“.

I evo nas u jednom trouglu saznanja u cijem centru lezi jedna od starih, drustvenih kontroverzi, pitanje odnosa elite i tzv. sive mase. Iako sam siguran da vecina ima makar osnovnu pretpostavku ko je ko i koje su razlike izmedju ove dvije drustvene grupe, rizikovacu i pokusacu da povucem jednu grubu granicu, sto znaci dacu jedno vrlo pojednostavljeno objasnjenje. Granica ide negdje izmedju mozga i zeluca, pa bi elita bili misleci ljudi, ljudi koji znaju da imaju mozak, cuvaju ga, njeguju, hrane i – koriste. Ovi drugi zive po principu ‘use, nase i podase’, zivot im je jednostavan, ‘svaki dan je Bajram’, a kad nije, tu je alkohol. Bez da se vrijednosno odredjujemo o ovim skupinama, mozemo hladno konstatovati, cisto matematicki, da ovih drugih ima mnogo vise. I eliti to ne bi trebalo mnogo da smeta: oni koriste mozak, nalaze rjesenja, pomazu se medjusobno, skoluju se, imaju prestizne poslove, cuvaju zube i redovno treniraju. Ali problem nastane na – izborima. Elita bi trebala da na neki nacin, direktan, indirektan, lukav ili nedvosmislen, pomogne da se i kod ovih drugih formiraju prave vrijednosti i da se na izborima ne pogrijesi. Nazalost da bi elita uspjela u tome treba dugi period bez ratova i potresa, period u kojem ljudi nece biti dominantno zabrinuti za svoj zivot, a onda potpuno neprijemcivi za „finije teme“. I to je bio problem Jugoslavije. Ko je u Jugoslaviji imao neku sansu da pomjeri stvari u proevropskom pravcu? Krleza? Korculanska skola filozofije? Srpski liberali? Par mocnih novinarskih pera?I to je sve. Znate kako je Andric govorio o onih 50 Godina mira i fukari koja se podigne.

Misljenja sam da bi se moglo tvrditi da bi drustvo bilo srecnije kada bi njime upravljala elita. Ovo je konacno bio uzor i Platonu, ali dobro, ne moramo se stalno sakrivati iza modela starih 2400 Godina. Ipak, jasno je ovo i nema neke vece sumnje da je ova tvrdnja ispravna. Pa boze, zamislite da nas vode ljudi sa dva fakulteta, humanisti, ljudi odrasli u stabilnim uslovima, vaspitani i sa instinktom za ljudske vrijednosti! Zapravo pitanje koje bi trebalo postaviti jeste kako kontrolisati elitu da se ne otme? Cast obrazovanju, talentima, humanizmu, ali svi grijesimo. Vazno je da proces donosenja odluke bude transparentan, da se rezultat ispita, vrijednuje i da se odrede konsekvence. Ali ovo drustvo koje vodi elita (vodi ga i danas, ali govorimo o razlicitim definicijama i sadrzaju pojma) i koje ima mehanizme kontrole, ne moze da se nacrta niti napravi Preko noci. Radi se o rezultatu procesa, pa je pitanje kako uopste zapoceti taj proces? Sta je prvi korak?

Pa…. evo nam Rambo kaze! Ljudi koji razumiju novinu i dvije statisticke ilustracije jedino mogu da glasaju. Pa kad prodje nekoliko generacija ovakvog rezima, stvari ce se postaviti na svoje mjesto. E sad jos samo detalj: ko ce nam ovo uraditi? Narediti? Zapoceti?

Ramba za diktatora!

 

Plivanje

Znam, bila je ova tema i ranije. Prije… 10, 12 ili 14 godina? Na jednoj drugoj internet-platformi, ali sa istim nostalgicnim tonom prema Mostaru i Jugoslaviji. Tada me je clan „platforme“ sa alijasom Zvizdan, hrabrio da nastavim pisati o jednoj ovakvoj suhoj (sic!) temi, uprkos tome da citaoci „ne znaju o cemu ja to pisem“ (Zvizdan je to rekao „nemaju oni pojma o tome o cemu ti pises“). Pa sta to ima tako iritirajuci u ovoj sasvim jednostavnoj, gotovo vulgarnoj temi?

Kao sto to obicno biva, nije iritirajuce za svakoga, ali je problem sto je iritirajuce za 90%. Za koga nije iritirajuca tema? Ili je mozda bolje, poceti sa ovih 90%…? Pa ovaj veliki dio populacije ne voli da se krece, ne voli da trenira ni da se muci. Najlakse je sjediti u fotelji ili lezati u kaucu. I onda svaka pomisao ili pominanje aktivnosti, napora, kod tih kaucu-sklonih, izaziva prirodni otpor. Ima tu i jedna mala kvantitativna skala. Kad kazes trening, oni (90%) reaguju sa otporom, ali jos uvijek, dobronamjernim, jer se(be) dozivljavaju jednako vrijednim: ok, ti treniras, mi lezimo. Nista posebno. Nema ljutnje, ni grke. E ali kad ti napises da treniras cijeli sat bez pauze, onda pocinje mjerenje, poredjenje i naravno, tih 90% mucenika, na najboljem putu da izgube, postaju agresivni i krenu napadi. “ ‘Ta ce on!“, zajednicki je nazivnik svih reakcija. Primjetite- kazem reakcija, a ne komentara. Jer komentarisati znaci pokazati sposobnost da mislis, da mozes nesto srociti, zaokruziti…. Kad se kaze reakcija, misli se na cisti, primitivni refleks. I to i jeste najcesca…. reakcija. No, bilo kako bilo, rezultat je isti: dvije grupe ljudi (90:10) odose u dva dijametralno suprotna pravca: gotovo kao smjer, 180 stepeni, jedni tamo, drugi, amo.

Nego ako ostavimo vecinski dio populacije da uziva u svojim foteljama i kaucima, vratimo se temi: plivanje.

Zasto vjerujemo (u) nesto u sto vjerujemo? Ovom pitanju je bilo posveceno dovoljno prostora. Ipak, ovdje mozemo da koristimo primjer kao dokaz za ovo ili ono… Takodje na ovom mjestu, sta vise u poslednjoj temi (!), pomenuta je knjiga Harisonovi principi interne medicine. U toj knjizi je negdje (valjda u poglavlju o srcu?) pomenuto plivanje kao jedna od najboljih aktiviteta, jer podrazumjeva pokrete uz dozirani otpor, a bez uticaja gravitacije (uporedi sa dizanjem tegova ili trcanjem): mrdas se, zglobovi rade uz minimum opterecenja. I tako uletite u „vjerujem“. Neko kaze i inspiracija. Uklizate, a da i ne primjetite, a komotno, toplo, ne bode, ne zulja. Bilo gdje drugo, neprijatno- tu gdje vjerujete, udobno….. Cudo je vjervanje, ubijedjenost. Skoro, pa ideologija. A za ideologiju (ideju), poznato je, bi ljudi i da ubiju.

Bilo kako bilo tog proljeca 1991. krenem ja prvo na Banjici, 1500 m, pa 2000m, da bi danas dosao do 3000 m po odlasku. U medjuvremenu, poslije Banjice bili su bazeni u Norveskoj (4), Njemackoj (3), Americi (4), Spaniji (2), Italiji (3), Svedskoj (3), Crnoj Gori (2), Madjarskoj (2), Austriji (1), Srbiji (2). Godisnje u prosjeku 180 puta, svaki drugi dan, sto je 540 km, ili 10 km sedmicno…. .

Nisam ja 1991. skocio pvi put u vodu. Plivao sam ja u moru godinama prije toga, ali samo ljeti i bez strukture, dokumentacije. Od 1991., redovno uz prisilu tj. kroz ovisnost.

Vrijeme? Prvo, nema zaustavljanja! Mali bazen (25 m), 60 krugova, veliki bazen (50m), 30 krugova. Prosjek, 56 min. Rekord, 48,5 min (bilo je jednom i 50 minuta). Sta ovo znaci u odnosu na druge? Profesionalci? Duplo sporije. Amateri? Duplo brze.

Tehnika? Svaki put dok plivam imam potpuno jasnu sliku sta i kako da opisem samu tehniku. Tek se osusim i sjednem na kompjuter, sve nestane, sjecanje izblijede (prosto nevjerovatno: plivao sam prije 6 sati?!). Trebao bih imati neku vrstu magnetofona u vodi ili sad, dok pisem, morao bi se dovesti u to stanje fizicke izmorenosti, kako bi osjetio atmosferu. Ipak neki detalji se javljaju… Disanje je jako vazno. Ja se okrecem „profesionalno“, sto znaci da mi je glava stalno pod vodom, ali ako bi probao da poslije okreta ronim narednih 10-12 m, udavio bi se. Prvi udah odmah poslije okreta je kao u filmovima kad glavni glumac izroni nakon ronjenja u trajanju od 20-25 minuta. Trbusni misici. Neka mi bude dozvoljeno da kazem, iako odmah znam da je nedozvoljeno pojednostavljivanje, ali mislim da su najvaznija grupa misica u tijelu. Uzmite plivanje sa disaljkom i bez disaljke. Sa disaljkom ne morate da okrecete glavu, a time ni da ukrstate noge. Ove mogu da budu stalno paralelne i da maksimalno efikasno „veslaju“. Kod okretanja glave, trbuh kontrolise koliko ce vam se noge rotirati. Sto manje, to bolje. E, ali to trazi jake misice trbuha. Kad okrenete glavu, noga sa kontra strane ide duboko u vodu i postane neefikasna. Angazovanjem misica trbuha mozete da je vratite nazad, ali ako to probate raditi konsekventno, osjeticete bolove u misicima prednjeg zida trbuha, pa vise necete moci nista raditi. Da, ali i trbuhu i nogama se moze pomoci, ako kod uzimanja vazduha  snaznije zamahnete rukama i osigurate jacu propulziju. Gornji dio tijela glisira i povuce noge.

Jednom rijecju, ako hocete da plivate, idite prvo u teretanu….

Fauci ili Pepe?

Naslov ne treba shvatiti bukvalno. Zaista se ne treba muciti, ni odredjivati (mada je izbor lak!) izmedju ove dvojice. Treba ih vise shvatiti kao simbole, predstavnike dviju ideologija koje mogu da zavrse na dva dijametralno suprotna nacina.

Entoni Fauci, meni donedavno vrlo vazan i inspirativan lik. Americki imunolog i stalni koautor za svjetski najvazniji udzbenik interne medicine: Harisonovi Principi Interne Medcine. Moja karijera interniste je pocela davne ’87, ali je dobila nesluceni zamah kada sam dobio ovu knjigu u ruke. Istog trenutka, kao rezultat bezgranicnog odusevljenja, zapoceo sam kao omadjijan, druzenje sa knjigom sto je rezultiralo dobijanjem nadimka koji je povezivao moje ime i ovu knjigu.Toliko sam „davio“ sve okolo citatima iz knjige da je nastanak nadimka bio neminovan. U Beogradu je bio samo jos jedan kolega, par godina stariji od mene, jednako odusevljen ovom knjigom – bio je prvi koji je zapoceo ovaj kratki niz nadimaka po formuli ‘ime-knjiga’. Ne znam da li se ikad pojavio treci poslije nas….Sumnjam, malo kasnije poceli su apovi.

A sa knjigom je islo i odusevljenje autorima. Jedan od njih je bio i A. (E) Fauci. Moje „prijateljstvo“ sa Faucijem je bilo izrazeno kroz kratku razmjenu pisama (vrlo sam srecan sto u to vrijeme nije bilo elektronske poste, pa i dan danas imam dokaz ovog „prijateljstva“). Naravno, naravno, ja sam njega nesto pitao, a on mi je odgovorio. Malo? Pa pitajte sve one sto trce za autogramima. Ja imam i intelektualni produkt (a ne oznojanu carapu) i autogram! Pazljiviji citalac ce primjetiti prilog za vrijeme ‘donedavno’. Da, moram priznati da poslednju fazu Faucijeve duge karijere (84 godine), posao u Trampovom timu, ne mogu da prihvatim. Sasvim je u redu pokusati uticati na tog politickog vola, ali poslije 2 mjeseca, treba otici. Jer biti u njegovom timu znaci dijeliti sa njim odluke i efekte tih odluka. A o ovomim efektima ne treba trositi rijeci.

Nego Pepe? Znate Pepea? Spanski avanturista, varalica ili zvanicno kako bi on to rekao, guru, psiholoski trener (‘kouc’). Nazalost i Djokovicev inspirator.

I sad imamo Djokovica i pandemiju.

Biti Djokovic, to znaci (najcesce, mada ne uvijek) zastraniti u ideju patoloske velicine i poistovijetiti se sa mesijanskom idejom i moci. Znaci kad si savrseno dobar u nekom poslu (ali to su i Mesi, Hamilton i Tajger Vuds), pocnes da vjerujes da si ‘zlatoust’: sve sto kazes, zlata je vrijedno i ima poseban znacaj. E, ali ako se nalazis u magnetnom polju gdje su polovi Fauci i Pepe, pocnes da se kreces ka jednom od polova…. I Djokovic je nazalost krenuo ka (sa) Pepeom. Kvazinaucne ideje zdrave hrane, pozitivnog misljenja, duboke duhovnosti, zivjeti u ovom trenutku, uhvati zivot (!) i sve ostalo iz arsenala postmodernistickih psiholoskih trenera, naslo je kod Djokovica plodno tlo. I Djokovic je u sred pandemije nasao da promovise ideje tipa ja mislim pozitivno – virus mi ne moze nista. Kao da cujem Pepea. Okacio je par novih ‘amuleta’, relikvija, osvjecenih (osvestanih) narukvica (boga pitaj kakvo klupko posebnog crnog konca ima u vesu??), pogledao prema Ostrogu i krenuo- sam protiv virusa.

Ostalo, fakta, dnevne novosti, znate i sami. Citamo svakog dana nove napade na nadobudnog profeta zdravog zivota. I imamo podijeljena osjecanja. Svih ovih prethodnih ljeta kada smo mi obicni smrtnici „morali“ na Korculu i placali po 200 EUR na noc, a nekad i po osobi, on je vjesto zavrsavajuci Vimbldon, iznajmljivao jahtu 18 m dugu sa posadom i pravac – Hvar. A tamo skampe, Posip, srednje star prsut, sir sa Paga… I sta da mu radis? Da ga mrzis, jer ima sve? SVE! Ili da cekas kraj ljeta, pa US Open i da se nadas da ce pobjeda jednog drcnog Srbina nad Svajcarcima, Spancima, Amerikancima, Njemcima i Francuzima, ponovo donijeti malo svjetla u monotonu svakodnevnicu zivota. Bas kad pocinje posao, poslije ljeta (kakvo god ono bilo!), kad pocinju sastanci, predstavljanja novih vizija, ciljeva i ideala, kada ti se mraci pred ocima od uzasa jeseni i jos gore, zime, Srbin, sam protiv svih izlazi kao pobjednik: paralela iz nemoguce pozicije zavrsava na 1 cm od bazne linije…. . Vijest da je kupio jos jedan stan na Menhetnu, prodje neopazeno, jer smo u euforiji novoosvojenog Grand Slema. Sokole!

I zapravo je sve vrlo jednostavno! Igraj ‘sokole’ i – cuti. Cuti, majke ti. Jeste, iako nisam paranoidan niti sam pristalica teorija zavjere, ali vrlo cvrsto vjerujem da ga svi mrze jer je iz Srbije (a ne iz Svajcarske). Ali on bi najbolju uslugu ucinio sebi ( a onda i nama)  kad bi samo igrao. Znanje i talenat ce uciniti da igra i – pobjedjuje. Ne treba nista vise. Svaki put kad otvori usta, kriticari ce iskoristiti da ga obore na zemlju, kad vec ne mogu ni na betonu, ni na sljaci, ni na travi…. Cuti i igraj.

Ima dana…

…kad je covjek, ljut k’o pas, otrovan, bijesan.

Sjecam se jedne divne slike, epizode iz mostarske Gimnazije. Profesor muzickog, mislim da se prezivao Vasilj, ali imena se nazalost – ne sjecam (mozda je i prezime pogresno, sjecanja popustaju, a internet ovdje ne pomaze….), usao je u ucionicu i ocito imao jedan ovakav dan. Dogodilo se da je prozor u razredu bio otvoren. Dogodilo se da je bas tada pored zgrade, Bulevarom prosao neki autobus. Znate i sami kakvi su u to vrijeme (rane sedamdesete, proslog vijeka) znali biti autobusi kod nas: bez auspuha, sa raspadnutim auspuhom… ili je mozda i sofer bio u svom, ali jednom ovakvom danu? Pa je promijenio brzinu uz neadekvatno visok gas zbog cega je krajnje neprijatan zvuk zaparao vazduh razreda. Profesor je sa obje ruke podigao dnevnik (za mladje, knjiga dimenzija 60x30x5cm u kojoj su nastavnici zavodili i zapisivali sve sto se dogadjalo u razredu i naravno, najvaznije – ocjene), visoko iznad glave  i onda vrlo, ali – vrlo vjesto tresnuo sa njime u radnu povrsinu katedre. Vrlo vjesto znaci da je uspio da postigne da u istom trenutku cijela povrsina dnevnika pogodi povrsinu stola, znaci bez nagiba, ugla,  cime se postigao maksimalni zvucni efekat.  Svoju reakciju je popratio rijecima: „Djavo nek’ te nosi!“, ali to je bilo iskreno, iz dubine duse, ne kao kad kazes prijatelju koji te je upravo predriblao u malom fudbalu – ne, kao kad udjes u spavacu sobu i nadjes ljubavnika u krevetu sa zenom.

E ima takvih dana u mojem zivotu kada se u svakom trenutku dogadja nesto, a dogadjaji slijede  jedan za drugim, neprekidno, dok je  rezultat  samo jedan: iritacija. Neprekidni niz autobusa bez auspuha u trenucima kada jedino sto zelim jeste – tisina.

Zasto je to tako? Je li to opasno? Po mene, okolinu?

Ma opasno nije. Ako nije precesto. To je kao – prehlada. Alergija na polen. Bezopasno, ali iritira. I prodje, bez posljedica. Uporedite prehladu sa Juingovim sarkomom potkoljenice: prehlada prodje, a ovamo ostanete bez noge. Nije isto. Tako je i sa ovim stanjem raspolozenja: oporavak je potpun, kompletan i rekao bih brz. Ali okolina? Mislim da je teze okolini. Ma nije! Teze je meni, ali mene (meni)  brze prodje,  nego okolini. To je malo nezgodno, iako objasnjivo: po definiciji okolina je ovisna od opservacije i dok oni zamijete promjenu, ti vec – k’o nov.

A zasto je ovo ovako?

Penziju ovamo u Svedskoj cesto prikazuju kao piramidu koja se sastoji iz tri sprata. U bazi je dio koji vam isplacuje drzava (garantovano), u sredini je dio koji vam stize od poslodavca i na vrhu je dio koji vi sami, privatno stedite za mirovinu. Naravno da kod nekih piramida moze da stoji „naglavacke“, odnosno da je dio pri podlozi najmanji, a da ova dva druga rastu enormno, ali – najcesce stoji kao i svaka druga piramida.

E sad sa ovim dijelom, „zasto je ovo ovako“ je malo teze. Ima u Mostaru naziv, tabijazus, a ponegdje se kaze  i ters. I ok, moglo se mene staviti u okvir tabijazusa ili ne, nije vazno – vazno je primjetiti da psiholoska struktura pojedinca (baza piramide) definise ovu pojavu. Ko je tabijazus? Tabijazus je osoba sklona lakom iritiranju, frustraciji, nerviranju, ali – vazno! – dobrodusna osoba koja nije zlopamtilo. Znaci nervira se na svaku stvar, ali vam to ne uzima za zlo.

Na drugom spratu piramide se nalazi zapravo glavni problem. To je jedan ili vise dogadjaja koji su vam se sakrili u nesvjesnom dijelu svijesti i otamo djeluju. Ako raspolozenje ima nekoliko dostupnih kanala, ovi ce vas dogadjaji usmjeriti u jednom od njih. I vi tu nista ne mozete da uradite. Da, mozete pazljivom samoanalizom (ili kroz razgovor sa drugim, ali kad vas prodje – jer vas u tom danu i poziv na razgovor nervira) mozete doci do ovih dogadjaja, sjecanja. Obicno nije bas tako zakopano, nego je skoro zaceprljano (izraz koji se koristi u nekim krajevima za poteze nogom kokoske), tu odmah ispod prasine.

Evo sad mi padose na pamet dvije „stvari“, pa da ne bih sad kretao sa novim tekstovima, dozvolicete mi pauzu, digresiju.

Kad sam kao student citao psihologiju, bilo je tamo rijeci i o mnogo dubljim uspomenama ili dogadjajima. Dubljim u smislu topografije u nasem sistemu svijesti: vrlo duboku u podsvjesti. Naravno profesionalni psiholozi cvrsto vjeruju da samo oni imaju pravi instrumentarij da se probiju kroz sve to i iskopaju kako oni kazu „jezgro neuroze“. To su vam one situacije kada vjesti psihoterapeut dotakne jrzegro, pa se ispitanik sa kauca, isplace kao kisa od olaksanja. U knjizi je bio pomenut primjer djevojke koja je bila oduzeta u desnu ruku, a detaljno neurolosko ispitivanje nije naslo nikakav razlog za to. Vjesti psihoanaliticar je nasao da je djevojku, kad je bila djevojcica, otac tjerao na protuprirodnu blud. Desnom rukom….

A drugo sto mi pade na pamet… nasa dobra stara Jugoslavija i njen raspad i – sahrana. Bukvalno. I da bi se zemlja sto bolje sahranila (a ne samo zaceprljala!), vjesti lingvisti su bili prinudjeni da preko noci izmjene sto vise zajednickih rijeci u najmanje tri pravca kako bi se nove zemljice sto brze podigle na nozice kompletnog identiteta. I onda mozete cuti da se isti covjek u jednom dijelu zemlje zakopa, negdje drugo se ukopa, a negdje – zatrpa. E kad samo ovo trece cuo na nekom evropskom aerodromu, doslo mi je bilo da se od muke – pokrijem zemljom.

Ja! Na drugom spratu piramide tabijazusa i nas ostalih, nalazi se, obicno plitko zatrpano (zakopano) nesto sto vuce obicno pozitivnog, nasmijanog, raspolozenog covjeka, prema tamnoj strani njegove licnosti. Gubitak vrijednosti na akcijama, pojava (manje!!!) bolesti u porodici, oguljen lak na ljubimcu, najcesci su primjeri, mada je i izbor primjera, vrlo individualan, pa bi tesko bilo sad pobrojati sve sto nas moze  gurnuti na onu stranu. I kad nas to tako fino namjesti i nastimuje, onda je samo pitanje maste („nebo je granica“!) koje sitnice mogu da nas iritiraju. Odnosno, najcesce sve moze da iritira. Sve je dovoljno krupno i sitnica zapravo nema.

 

Cekali smo Njutna

Tri stotine godina! Da smo mi (Evropljani) bili malo (malo? Puno!) uspjesniji u vlastitim vojnim kampanjama, do zakona mehanike bi doslo tri vijeka ranije, ali ih onda ne bi zvali prema Njutnu, vec prema nekom drugom.

Evo kako je to bilo.

Anticka (grcka) nauka i filozofija nasla je na plodno tlo medju Arapima i u islamskoj Persiji. Jos od prodora Aleksandra Makedonskog na Bliski istok, nauka i kultura helenizma se njegovala i cuvala na tom prostoru. Ali ni taj legat nije bio jedinstven. Dominirala su tri pravca: atomizam, platonizam i aristotelizam. Tomovi i tomovi knjiga su napisani u pokusaju da se ovim pravcima da jedinstveni i originalni sadrzaj, sadrzaj koji bi ih medjusobno razlikovao, pa ovdje definitivno nema mogucnosti da se u tu temu dublje ulazi. Skoro da je stvar ukusa sa koje strane zelite da zagrebete u ova tri pravca. Nastanak svijeta (Univerzum)? Postojanje Boga kao kreatora? Stvarnost oko nas? Uzroci i sloboda volje? Svaka od ovih velikih tema ide svojim putem, a uz njih i pojedina, istaknuta imena onovremenih mislilaca (al-Gazali kao cuveni platonist, npr).  Uglavnom, neki su istoricari, valjda da bi nam pomogli da pratimo i razumijemo, atomizam i platonizam svrstavali u Staru nauku, a ucenje Aristotela u – Novu.

U osmom vijeku (750-a Godina)* dolazi do velike, sudbonosne promjene u tadasnjem svijetu islama. Umajidska dinastija sa centrom u Damasku, izgubila je prevlast od abasidske. Cak je i centar moci preseljen iz Damaskusa u Bagdad. No Umajidi se nisu dali. Nastavili su dominirati sjeverom Afrike i postepeno vecim dijelovima Pirineja (Spanija). Ovaj politicki rascjep ne bi naravno imao nikakvog posebnog znacaja (kao da je prvi? A boga mi, definitivno nije ni poslednji!) da nije doveo i do intelektualnog rascjepa. I sad se grubo, ali dosta tacno moze reci da je Istok (Bagdad) ostao vjeran Staroj nauci, a Umajidi su se sirili na Zapad donoseci Novu (Aristotel). Jesu li Umajidi iz inata uzeli „bilo sta drugo“ samo da nije abasidijsko, ostace vjecita tajna, ali razlike u ovim filozofskim i naucnim pristupima, ostavile su velike posljedice. Atomizam (i Platonizam) bili su mnogo blizi egzaktnom nacinu tumacenja sto je odgovaralo vrlo razvijenoj matematici tog vremena kako u Bagdadu, tako i u dijelu Indije na koji su Arapi imali uticaj. Nauka potpomognuta matematikom cvjetala je dakle na istoku.

Zapad (Spanija) okrenuo se spekulaciji i Aristotelu. U centrima kao sto su Kordoba, Toledo, Sevilja, cvjetala je filozofija, poezija. U ovom kako ga zovu Zlatnom dobu i za Arape i za Jevreje iberijskog poluostrva zivjeli su harmonicno i vrlo produktivno i Arapi i Jevreji i Hriscani. Ideologije i teologije se nisu sukobljavale, vec sinergicno razvijale, dopunjavale i korigovale medjusobnim uticajima. Obrazovani Arapi i Jevreji, „kao ludi“ su prevodili djela antike, tumacili ih i konfrontirali sa svojim teologijama. Ako se za danasnje vrijeme s pravom kaze da je kulminacija materijalne kulture (uzas), ovaj kratki period oko 1000-e godine (stotinjak Godina, gore, dolje), bio je kulminacija duhovne kulture (prema Aristotelu, jedini pravi cilj u traganju za srecom).

Ali nista ne moze da traje vjecno, pa ni Zlatno doba. Najprije su se s juga „privukli“ Abasidi i kao agresivniji poceli da otimaju Andaluziju od Umajida, provocirajuci tako – sto ce se pokazati kao pogubno – hriscane. Nije potrajalo dugo, a Zapadni Goti predvodjeni El Sidom povratili su Poluostrvo. A onda ono cudoviste od zene Izabela, kraljica, pa pogromi Jevreja, pa Inkvizicija i – totalni mrak pade nad Iberijom.

I sad gledajuci centar Evrope, primjecuju se dva kretanja. Jevreji osjecajuci da Muslimani gube teren, migriraju ka centralnom dijelu Evrope. Kao intelektualni i duhovni prtljag nose Novu nauku (aristotelizam) i tako pocinju graditi temelj na kojem ce se 300 Godina kasnije pojaviti Renesansa. Drugi pravac, onaj KA Istoku, nije isao bas najbolje. Evropa se sirila na zapad, a njene vojne kampanje ka istoku su bile slabe i nesupjesne. Sjecamo se svi Krstaskih ratova i citave te serije neuspjeha i velikog vojnog fijaska. Ti ratovi su bili veliki samo u holivudskim filmovima. A da su bili uspjesniji i da je njihova vojna kampanja dosegla Bagdad, domogli bi se i mi vrhunskih dometa nauke koje su tamo cvjetale. Da su se toga domogli tih nekih 300 Godina ranije, pala bi neka druga jabuka na glavu nekom drugom evropskom naucniku i fizicaru i mehanika bi se rodila vec tada. Ali nisu.

Za kraj mali kuriozitet za moje vjernije citaoce koji se sigurno sjecaju tekstova o kvantnoj fizici.

Atomizam ideologija iz istocnog Mediterana (Tales, Anaksimander – svi sa Milesa) – Stara nauka kako su je krstili Arapi, vjerovanje je da je svijet nastao slucajem, da se sve oko nas sastoji od „kolicina“ (kvanta!) koje su nevidljive i zasebne (razdvojene), da ih povezuje cisti slucaj i da sve sto vidimo oko sebe jeste samo iluzija koju mozemo da dozivimo samo razumom i uz pomoc matematike. Pa ako ovo nije cisti Verner Hajzenberg, onda ne znam sta je!?

______________

*Sto Godina kasnije ce Cirilo i Metodije poceti sa nasim slovima…. Mislim, „oni“ tamo na Bliskom istoku i u Spaniji sjede u hladu svojih skola i raspravljaju o postanju Univerzuma, drzeci u ruci svjez prevod Platona (Aristotela), polemisu ko je bio kreator, a kod nas se tek kreiraju – slova. Pa nece rat svako malo????!

Pravila

Kako izbjeci pravila?

(Sto bi rekli u Mostaru), o’kle pravila (a posto je u pitanju Mostar, ovo poslednje ‘a’ je dugo koliko vam kapacitet pluca dozvoli)? Eh, o’kle!? Odozgo! Sa vrha. Jos od onog poluoblacnog, polumracnog dana, prije vise hiljada godina, kada je covjek razumio da ce do svojega kraja, odnosno kraja civilizacije, morati da zivi u vecim zajednicama, pocelo je izmisljanje pravila. Jer veca zajednica znaci – guzvu. Vise ljudi na ogranicenom prostoru. A gdje je vise ljudi, to je vise neuskladjenih ideja, rjesenja, potreba, zahtjeva. Neko mora uvesti red, inace bi se mlatili svaki dan. Kao da se ionako ne bijemo svakodnevno??! Ali, okej, bez pravila bi – vise.

I to su prvo shvatili najpametniji, ali uz to i najagresivniji medju nama i sami sebi formirali nekakvu poziciju vlasti nad ostalima i krenuli sa pisanjem….

Tako imamo biblijski moral, pa Talmud, pa sve ostale religijske morale proizasle iz kopiranja, pracenja, citiranja Biblije. Indija, Kina, anticki svijet, Perzija… i oni su organizovali svoja drustva po principu da se zna ko vodu pije, a ko vodu nosi. Kad se pije, koliko, kojom brzinom se nosi….

Ali sta danas da rade ljudi koji imaju dovoljno inteligencije da razumiju smisao pravila, ali nemaju dovoljno mudrosti da ne prkose detaljima istog? Jer upravo se radi o detaljima pravila. Detaljima koji imaju za svrhu da kao enormni suncobran pokriju sto je vise moguce ljudi, matematicki receno, da pokriju citav trbuh Gausove krivulje. Pa ne znam. Da znam, smatrao bi sebe mudrim. Improvizirati od slucaja do slucaja?

Vjerovatno nikome nije promaklo da smo u sred globalne epidemije virusom Korone. Nikada ne moze biti samo crno ili bijelo, tako nije ni sa ovim virusom bas samo pozitivno. Ima i nedostataka. Drustva su napravila na brzinu, na vrat, na nos, debelu knjigu pravila kako globalno, tako i lokalno, skoro pa na nivou haustora. Napravile su to i bolnice, klinike, zasebna odelenja. Takodje ne vjerujem da je ikome promaklo da Svedska ima „nesto drugaciji“ pristup u prevenciji zaraze virusom, ali su joj odredjene rizicne grupe  „malo“ zapostavljene, pa su poumirali…. . Svedjanin je rekao (pravilo) idemo na posao dok ne dobijemo temperaturu. Van posla, pokusajmo se drzati razmaka od 2 m. Na ovaj nacin cemo se svi brzo zaraziti, posto je bolest jako zarazna, ali necemo stradati, posto nije bas smrtonosna. I tako ja odem prvo u samoposlugu, stojeci u redu za kasu, bijesno gledam onog iza mene, ali ne pomaze – krace je od jednog metra. Kao da on hoce da plati za mene??! Poslije odem na posao i srecem bolesnike, ugrozene svojom bolescu. Ali, nemam temperaturu. Bolesnici ne smiju van svojih soba, a posjete su zabranjene, bez izuzetka.

E ali ne prezive svi!

I nisu svi stari. I nekima se moze naslutiti brza smrt.  I sta cemo sad?

Momak koji ima 3 brace i roditelje. Izgubio je borbu protiv karcinoma. Borba je trajala od novembra prosle godine, varirala u intenzitetu, bio je u periodima i kuci i u lokalnoj bolnici, ali sada, krece ka svom vjecnom odredistu. Iskustvo kaze, jedna sedmica, bez lijekova, dva dana, ali opet – mlad, jako srce, moze da iznenadi. Roditelji sjede kod kuce, 130 km daleko od njega. Cekaju, strijepe. Braca takodje. A ja vidim danas da njega nece biti za sedmicu dana. Ili brze…?  Vikend. Nigdje nikoga na poslu za konsultovati se. Pokriti se, zastiti se. Imamo mi tu nasu finu formulaciju „u ljekarskom kolegiju, zajedno“ smo odlucili da – pazite sada predlozimo   bolesniku i rodbini ovo ili ono. Znaci, za moj ukus, dvostruko – izvinite, ali ovdje najbolje stoji beogradski atribut – pedersko ponasanje: em sakriveni u grupi, em sakriveni prebacivanjem odgovornosti (grupne) na bolesnika?! Uvijek sam mrzio ovu vrstu „pederluka“. I onda mi skoro dobro dodje sto je vikend…. Sakom u sto.

Svi zainteresovani da se prvo testiraju, pa pravac bolnica da sjednu u sobi pored svog mucenog bolesnika, sina i brata, pa koliko potraje. Gdje ce jesti? Gdje ce spavati? Rijesice se. Usput. Glavni smisao i ideja akcije – da se bude pored svog najmilijeg koji je na samrti, mora da ima prioritet. Pravila cemo zadovoljiti u hodu, improvizovanjem. I budu oni negativni (na virus). I dodju. Oni sa maskama, a ja iz samoposluge, bez maske. Ako zapatimo virus na klinici u narednih 10-ak dana, mogu slobodno sam da krenem ka Golgoti, noseci krst na ledjima, pa polako. Svejedno, moras organizovati ovu akciju, smirujuci osoblje, motivisuci i pozivajuci se na logiku, razum, ljudskost, a ne daj boze da pomislis na sebe u nekoj od uloga… Umiruci, ok, to je skoro pa i najlakse! Ne osjeca mnogo. Rodbina u sobi pored nekoga koga volis, vec osjecas duboku prazninu nedostatka, a cujes ga cijelu noc kako se bori za svaki udah? Osoblje? Ostali bolesnici ciji je imunitet kao kad bi sa otvorenom ranom legao u kanalizaciju Kalkute. Sta ako potraje? Dani prolaze, a on ne umire. Svi postanu nervozni….

Ovaj momak je umro 14 sati nakon mog prvog telefonskog poziva roditeljima. Samo jedna noc. Hvala ti Boze….

 

Job

Izgleda da svako ko makar malo drzi do sebe, mora reci nesto o  mucenom, zapravo – pravdenom Jobu. Ni ja nisam nikakav izuzetak.

Podsjeticu vas na pricu.

Job je zivio fino, imao porodicu, stoku, kamile, kucu. Bio je vrlo pobozan, vjeran svojim idealima i nikada nije dovodio u sumnju ni postojanje Boga, ni svoj odnos prema njemu. Jednom rijecju, pravi pravednik.

Jednog dana dodju kod njega tri prijatelja vrlo cudnih imena, pa ih ne moramo sad traziti po Guglu.U isto vrijeme Bog je sa Sotonom napravio jednu malo igru, gdje je Job bio u centru. Sotonina teza je bila da ako Bog bude dosljedan u mucenju Joba, prije ili kasnije ce Job odustati od vjere (i od Boga). Bog je naravno bio sasvim suprotnog uvjerenja. A mucenje, u najsirem smislu rijeci, islo je u porcijama. Cak 7 krugova! Prvo je nestala stoka, pa kuca, pa porodica, pa su njega snasle najrazlicitije bolesti i tegobe, pa… Ali nedade se Job! Cvrste vjere do kraja, bas kao i na pocetku. Mada, cijelo vrijeme je trazio objasnjenje, sto bi mi onako narodski rekli, stalno se nesto zalio…. . A prijatelji? Oni su kao svjedoci i tjesitelji, tvrdili bas ono sto pogodjena osoba najmanje zeli da cuje: „Sam si (sigurno) kriv“. Kad je mucenje dostiglo pozamasan nivo, jedan je cak uzviknuo:“ Tvojim gadostima nema granica“. I kad je Bog iscrpio sva svoja sredstva, a Sotona priznao poraz, dobi Job sve na kraju nazad, pa jos duplo: i zdravlje, i porodicu i kucu i stoku….

Ali prica (Knjiga o…) ne zavrsava ovdje. Job je nakon susreta sa Bogom (vrlo rijetka, gotovo elitisticka privilegija u Tori), pao na zemlju i zamolio za oprostaj. Ovdje se kraj price malo gubi, a ako pitate proroka Ezekiela i Job ce postati profet.

Znaci sta imamo ovdje kao „topik“?

Bog koji testira i muci neduznu osobu, skoro pa iz zabave. Hoce li Biblija kao temelj triju najvecih religija, odmah, sad pasti i – nestati kao amoralna bezvrijedna kolekcija cudnih prica? Bog-mucitelj???! A onda i sve tri biblijske religije otici u prasinu istorije? Sta ce nam ta knjiga koja promovise nekakvog mocnog boga, koji se igra sa nama i muci nas???

Velika muka je (s)nasla teoloske pisce: kako ovo objasniti, a da Bog ostane cis’?? Jevrejski teoloski ideolozi (mudraci, rabini) imali su kroz istoriju poseban dodatak na „muku“: kroz istoriju su Jevreji kao sto je dobro poznato, stalno bili nevino muceni (tako, makar oni tvrde), sto je kulminiralo sa Holokastom, i kako sad to objasniti?? Hriscanski ideolozi, tzv. Ocevi hriscanstva, nasli su vrlo prihvatljivu formulu (cuj, formulu????!, cijeli /novi/ testament!): Isus. Bog je poslao svog sina (razumijete, ne bilo koga, emisara, ambasadora…., ne: sina!), na Zemlju medju svoje „kreature“ (ljudi) da pati zajedno sa njima. I ne samo da pati. Bog je pokazao i kako da se iskupi(s), a sto je najvaznije, kroz cijelu ovu epizodu sa sinom od krvi i mesa, Bog se i sam prikazao svojim kreacijama.

Jevreji nisu mogli – sto bi se reklo – bastitniti ovu ideologiju. I jos gore, isceprkali su jedan „detalj“ koji cijelu stvar jos vise komplikuje: Job je cijelo vrijeme insistirao na svojoj nevinosti! A sta to znaci? Pa jasno je: to znaci da nam je Job cijelo vrijeme govorio: „On se igra sa nama, on nas namjerno muci iz zabave“. Jer uporedite sa skolom (onom starom, tamo negdje kad je Stara gimnazija ovorena). Djaci gotovo svakodnevno imaju snazan osjecaj da ih se kaznjava bez njihove krivice. Sjecate se i sami, da ste imali ovaj osjecaj. Vise puta. E, ali skola je (tada!) bila jak autoritet, pa kad dobijes kaznu, prihvatis i krivicu, iako ni sam ne znas u cemu je ova sastojala. Ima jos puno primjera iz tih starih vremena.  U komunistickim zemljama, osudjeni komunisti su bez pogovora prihvatali krivicu i kaznu, jer Partija nije mogla grijesiti. Muz (roditelj) je imao pravo da kaznjava zenu (djecu) bez obrazlozenja :“ Znaju oni najbolje zasto“.

E ali ne i Job! On se cijelo vrijeme (nesto) zalio. Nezgodan igrac: u isto vrijeme priznaje Boga kao vrhunskog autoriteta, ali i kreatora njegovih neopravdanih muka. Jos gore! On tvrdi da je on  samo igracka u rukama nestasnih Boga i Sotone koji bi da se malo poigraju…. .

Znaci sta je Velika tema Knjige o Jobu? Gdje je Bog kad mi patimo (a da ne govorimo i o mogucnosti da on zapravo stoji iza nase patnje kao Primum movens)? Kant je bio medju prvim velikim misliocima koji se gadio teodizije („theodocity“, zbir pokusaja da se Bog opravda od optuzbi da stvara nezasluzenu patnju). Smatrao je da bi svi oni sa makar malo osjecaja za moral, morali  odbaciti svaki ovakav pokusaj (teodizije). Ideolozi biblijskih religija su trazili opravdanje u tri pravca. Patnja nas vodi blize Bogu, niko nije apsolutno nevin i Bog je misterija koju mi i ne treba da pokusamo da razumijemo. Da, ali gdje je moralna osuda patnje nevinoga? Sjecate se iz srednje skole kako je to Dostojevski fino podcrtao: nema nikakvog razloga koji bi objasnio potrebu djecije suze. Zapravo je citavo poglavlje njegove Brace Karamazova, Veliki Inkvizitor, posveceno ovoj dilemi i zapravo, osudi.

Ali, ne zaboravimo da se Job bacio na zemlju i molio Boga za oprostaj. Mi ovdje imamo dva domena, moral i razum(ijevanje). Job nam porucuje: Bog je vrhovni moralni kriterij i ne podlijeze kritici. Njegove namjere ne mozemo razumjeti (kao sto ne mozemo razumjeti autora knjige na osnovu njegove knjige) i ne treba ni da pokusavamo. I kada je Job na kraju ove epizode njegovog pravednickog zivota, molio za oprostaj, on nije molio za oprostaj za svoj moralni prekrsaj, jer ga nije bilo; on je molio da mu se oprosti sto se usudio dovesti u pitanje nesto (nekoga) koga ne moze razumjeti.

A ako vam ovo sve zvuci nekako staromodno i nebitno, vi se fino sjetite Vernera Hajsenberga koji je tvrdio da ono sto posmatramo, zapravo ne vidimo, jer se mijenja dok ga gledamo. Ne vjerujete? Odnosno, da se ne lazemo, nas cijeli zivot je ono sto vjerujemo. A kako i zasto vjerujemo, duga je i vec ispricana prica.

 

 

 

Entré

Kako se ulazi u svijet klasicne muzike. Ili, makar, kako sam ja usao tamo.

Sve je pocelo sa Petim elementom, filmom kojeg je rezirao Luc Beson. Film je snimljen 1997., pa iako ne mogu reci da sam prije filma bio totalno naivan u odnosima sa klasicnom muzikom, intenzivno druzenje, kupovina muzike, proucavanje biografija kompozitora,… pocelo je tim filmom. A u tom filmu, pored Mile Jovovic, Brus Vilisa i Garija Oldmana, pojavljuje se Inva Mula, albanska operska pjevacica koja dublira glumicu (koja nije bitna) i pjeva dio iz Gaetano Donicetijeve opere Lucija di Lamermur, dio iz 3. akta u kojem glavni lik opere dozivljava akutnu psihozu (ludilo) i umire. Sad nakon par decenija druzenja sa klasicnom muzikom i posebno operama, mogu vam otkriti da ovo nije nista novo! Naprotiv. Operske price (do pojave Vagnera) uglavnom su stavljale zene u nemoguce situacije (ona voli ovoga, a roditelji im u ratu, pa joj ne daju), pa bi ludilo ili smrt bilo najcesce jedino rjesenje. Ali Gaetano je uspio da ovoj sceni i muzici da jedan novi nivo koji je mene jednostavno paralizovao i vezao za klasicnu muziku.

Razumijete vec, kad idete ka necemu, a rezultat bude da se tamo „zaglavili“ i ostali, put mora podsjecati na probijanje kroz cicke. Jer kad se probijate kroz prasinu ili travu, pokoseno sijeno, snijeg, sta god – sve se to moze lako otresti i vi necete ostati za vjecno na destinaciji, ali kad idete kroz cicke oni vam se zakace i mozete ih skinuti samo aktivnim ceprkanjem.

I tako me je muzika iz Petog elementa uhvatila pod svoje i usmjerila u sledecem koraku. Do novog cicka.

Citajuci o Luciji, naisao sam na novi fascinantni podatak i taj me je bas kao i prethodni (film) jos cvrsce vezao za klasicnu muziku. U originalu, kada je Gaetano stvarao operu, on je za ovu scenu koristio tzv. glas harminica, odnosno instrument napravljen od vise staklenih posuda ispunjenih vodom koji (instrumenti) odaju vrlo visoki, skoro parajuci zvuk kada ih se dotice. Nazalost nakon nekoliko izvedbi primjeceno je da ovaj instrument kod nervno labilnih ljudi moze izazvati napade histerije, a bili su zabiljezeni i smrtni slucajevi. Originalna verzija „ludila“ sa glas harmonica, moze da se nadje u izdanju Naxsosa (Muzika za Glas Harmonica, u izvodjenju S. Monserat). Instrument je zamijenjen, manje „ostrim“, a ja ostah kao zacaran pricom i cijelim ovim sto bi se reklo, kontekstom. I onda kako to obicno biva kad uletite u nesto, pozelite imati sve. Konkretno, sve Donicetijeve opere. E, ali ‘oces! Gaetano je sjedeci u Bergamu napisao 70 opera. Neka neko proba da napravi 70… necega sto inace voli i zna da pravi. Uz to kroz jedan zivot opterecen bezbrojnim tragedijama i nesrecama. Gaetanu su djeca umirala, zena mu je umrla, a on je veci dio zivota proveo u borbi sa nekom vrstom hronicne upala crijeva. Ali vecina ce vam strucnjaka reci da su mu te opere sve iste?! I moguce je da kada ga se uporedi sa Mocartom, Verdijem, Pucinijem ili Vagnerom, on ispadne mediokritet. E, ali oprosticete: od tih 70 opera, napisao je i dvije, vec pomenutu Luciju i Ljubavni napitak, a u tim operama se nalaze dva momenta koja zasjenjuju sve ostalo sto je napisano u svijetu opere: pomenuta scena ludila Lucije i arija Una Furtiva Lagrima (jedna skrivena suza) iz Ljubavnog napitka, za koju je cuveni Karuzo rekao da „ako je samo ovo napisano umjesto svega iz opernog svijeta, dovoljno je“. Poslusajte u izvedbi Pavarotija ili Bjorlinga.

Sledeci korak je nabaviti najbolju izvedbu i tu onda pocinje naporan, ali sladak istrazivacki rad kroz literaturu. Ne internet, internet dodje kasnije, da se pronadjeni objekt naruci, ali trazenje mora ici kroz knjige. Za ovu svrhu posluzile su dvije knjige: „Grubi (rough) – znaci ne tako detaljni – opera vodic i posebno Kobeova (Kobbe) knjiga opere. Ove dvije knjige su savrsen par: druga daje detaljne opise svih opera koje vas interesuju i mogu vam pasti na pamet, a prva vas vodi kroz svijet izvodbi tako da mozete krenuti (internetom) u lov na bas tu i tu predstavu, odnosno CD. Ovdje se sad mora pokazati spremnost za kompromisima, jer ako ispadne da je najbolja Lucija ona iz 63. snimljena u Parizu sa Marijom Kalas, kad je dobijete u ruke, shvatice te da nije bas „laka“ za slusanje. Ona je radjena u tzv. AAD formatu, umjesto u DDD sto opet znaci da je audio format prenesen nekom tehnikom u digitalni, ali to sa glasom Marije Kalas, ne ide bas lako. I ne samo to, cujete kako kaslju u publici, pomjeraju se u stolicama… Onda kupite i noviju sa Saterland ili jos noviju sa Rene Fleming, sve radjene u digitalnom formatu i razlika je ubjedljiva. Vama ostaje da makar intimno, u sebi, priznate da niste bas onaj pravi, rodjeni, strucni ljubitelj opere koji moze da „istrpi“ rezove Marijinog glasa, nego se kao pocetnik opredjeljujete za meksu varijantu. Konacno, i onako je sav posao odradio Gaetano Doniceti, a nas su muzicki kriticari ubijedili da se odusevljavamo ovim ili onim, posto – mucenoga Gaetana vise nema.

A ako vam iza Gaetana sledeci korak bude V. Belini i njegove opere, gotovi ste! Mjesecarka, Norma… Ovdje je vec lakse nabaviti sve, jer je sve savrseno. Samo 10….

I to bi bilo to. Postujuci naslov, moram da se drzim samo pocetka; kako izgleda unutra, kad udjete, to ce svako sam sa sobom da analizira i procijeni. I na kraju, voljeli vi ili ne, klasicnu muziku, moracete se sloziti da makar samo psiholoski sadrzaj fenomena odusevljenja, znaci jako puno, odnosno dovoljno da ga se okusa.