Genetika? Nula. Sve je epigenetika. Ili?

Cim cujete nekoga da vam onako mudro (a zapravo samo zamisljeno i tiho) konstatuje, „sve je u genetici“, vi mu odmah odgovorite naslovom ovog teksta. Pustite sad ono „ili“.

Culi ste vise puta onu sad vec popularnu naucnu cinjenicu: izmedju nas i majmuna, razlika u genetskoj masi (kodu, zapisu) je samo oko 2%. Ova cinjenica fascinira jer implicira da sve ono sto nas zaista razlikuje od majmuna, stane u tih dva procenta. E, ovo drugo je daleko od istine – zapravo je glupost.

Jer sta je genetika? Genetika je kao kutija od 10 000 Lego djelova. Svi smo dobili istu kutiju (kao sto znate i majmuni imaju istu kutiju, samo fali nekoliko djelova). I onda neko ko je sklapao Lego milenijumima, mada nista ne razumije, krene da vas pravi. Rezultat? Cast dvojnicima, ono kad neko strasno lici na Dz. Klunija, ali svi ispadnu drugaciji. Ocito da ima neka „sila“ koja tjera „kreatora“ da cas uzme ovu kockicu, cas onu… Ta sila je epigenetika. Glavni instrument (mada ne jedini) sile je uvijek isti: kombinacija ugljikovog atoma sa tri atoma vodonika iliti metilna grupa CH3. Definitivno sjajan primjer elegancije prirode: enormno sarolik spektar rezultata sa samo jednim alatom.

Da se malo odmaknemo od Legoa, a primaknemo nama. Svi imamo iste gene, sta vise i oni su samo nesto slozenije molekule sastavljene od malog, ogranicenog broja elemenata. Ali kako ce se i koji ce se geni angazovati u poslu stvaranja necega novog, zavisi od epigenetike. Pomenute metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima i iz toga izlaze razne kombinacije aktivnih i neaktivnih gena. Naravno, evolucija se postarala da vecina velikih, glavnih procesa razvoja jedinke ide uvijek istim putem pa vecina nas ipak ima dva bubrega, dva oka i dva testisa. Ali one finije strukture nase psihe, izgleda, mustre hoda, motorike…. sve to nastaje na jedan visoko individualan nacin, jer prasina“ pada kako se kome zalomi. Naravno da ima gresaka. Svakodnevno. A kako nece? Jer znate li u kakvom se prostoru dogadjaju ovi slozeni procesi? Nase genetska masa (DNA) je jedna traka dugacka 2m. Sad tih 2m „necega“ je sklupcano u prostoru koji je cm na minus 4-u.* Znaci isjecite 1 cm na 10 000 djelica i dobicete u jednom od njih taj prostor u kojem je sklupcano 2m gena. U mraku. Ovdje je zista najbolji opis sa rijecju virtuelni prostor. Posebno je prazni prostor u kojem se molekuli krecu, virtuelan. Pa nece biti gresaka?!

A greske nam dolaze i iz vana. Smatra se da mnoge fizicke i hemijske sile uticu na procese epigenetike. Zracenja (infra-ono, infra-ovo), ishrana, mozda mobilni telefon? Zato mozemo da vidimo da se identicni jednojajcani blizanci koji zive u razlicitim sredinama , razviju sa vidljivim razlikama: ako iko ima iste pocetne kutije Lego kockica, oni imaju, ali ziveci u raznim sredinama epigenetike su im bile izlozene razlicitim uticajima i eto – razlika.

I sve bi ovo bilo fino, lijepo i intrigantno, da nije onoga „ali“ koje dolazi kao nastavak onoga „ili?“ iz naslova.

Na par mjesta sam rekao da metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima „igrajuci se“ sa njima. Nista u prirodi ne pada, ta nije ekonomija! Te grupe voze lijevo, desno enzimi trazeci pravo mjesto. Sjecate se o kojem prostoru je rijec. A enzim je avaj, protein. A da bi se neki protein napravio potreban je – gen. I sad (u ovom krugu cirkularne logike!) ispada da iza epigenetike stoji – genetika. Ali ovih krugova logike ima mnogo…. Da bi se neki gen aktivirao i kapitalizovao svoju funkciju kroz proizvedeni protein, mora da ga na aktivnost pokrene jedan drugi protein iza kojeg opet stoji neki gen…. A uto ce i metilna grupa „odozgo“ pa ili gasimo ili radimo? Koji proces je prvi?????

* Kao uporedba. Svi kvantni fizicari ovoga svijeta proucavaju procese koji se dogadjaju u prostoru unutar jednoj atoma, a to znaci 1 cm na minus 33-u…

Bljutavo

Bljutavo? U svakodnevnom zivotu, bljutavo znaci da nema ukus. Niti smrdi, niti mirise. Ja, ovo je vec elegantnija definicija bljutavog, ali kad je rijec o svakodnevnom zivotu, razumijemo se i slazemo se oko sadrzaja ove rijeci.

Ali mi ovdje govorimo o drustvenim fenomenima, a i oni mogu biti – bljutavi. Zapravo, treba reci da nije sam fenomen bljutav, vec mi koji ga komentarisemo. Kad je nesto u drustvu bljutavo? Pa kad onaj koji je bljutav dok kritikuje nesto sto je bljutavo. Znaci njegova kritika bljutavoga je bljutava. E, to je bljutavo.

Ovih dana imamo na pretek prilika da osjetimo bljutavo u komentarima. Dva su primjera najubjedljivija. Komentarisanja sastanka u vezi sa ekologijom u Skotskoj i napetosti na granici izmedju Bjelorusije i Poljske.

Sta su najvazniji preduslovi da vas stav ispadne bljutav? Prvo, da je problem koji komentarisete pretezak i drugo, da imate nesavladivu potrebu da ga komentarisete. Treci uslov je da koristite fine rijeci, u ovom kontekstu, najcesce zloupotrebljena rijec je hipokrizija. Hipokrizija je kada kritikujete nesto sto i sami radite. Pa da vidimo sta bi trebalo uraditi (reci) u vezi sa dva pomenuta primjera koji trenutno dominiraju medijima.

Glazgov.

Problem je fantastican. U losem smislu rijeci! Indija, Afrika, Poljska…. shvatili su. Lako je bilo do prije par godina kada se o ekologiji, kamenom uglju, dizelu i fosilima nije toliko govorilo. Zapadni svijet je u tisini zamijenio svoj vozni park, isporucio svoje Golfove Dvojke na Balkan. Balkan ih je rado uzeo, jer im je dojadilo da se pomjeraju od A do B na magarcu, osjetili su zadovoljstvo izbacivanja lijevog lakta kroz prozor i dodavanja gasa. Pa jos u isto vrijeme! I niko se nije bunio dok Zapad nije poceo da kaslje od izduvnih gasova na serpentinama od Budve do Cetinja. Sto je posebno zanimljivo Zapad kaslje dok gleda Golf Dvojku cetinjskih tablica na televiziji, a dok sjede u kaficu u Budvi, nista im ne smeta?! E ali ni Cetinjani nisu vise budale! Sabrali su dva i dva i podsjetili Zapad da su oni do prije 150 godina ispustali jos vise fosila kroz auspuh (dok smo mi na Balkanu jahali ekoloski osvjesteno, magarce) i da je sad dosao nas red da i mi malo prljamo kako bi se konacno domogli elektricnog BMW-a. A? Ma, kao u La Kareovom romanu: nerjesivo!

I sad se skupili svi vazni akteri ovoga svijeta (osim Putina) da za par dana, u Skotskoj nadju rjesenje. Dirljivo.

I evo, to je taj prvi preduslov bljutavosti: komplikovan problem. Nerjesiv. Sta je kljucna rijec problema? Pare. Sjajno! Vec ovo je cudo! Komplikovan problem, a ipak moze da se vidi rjesenje, cak i da se sazme u jednj jedinoj rijeci. Nazalost, najtezoj rijeci modernog covjeka: novac. Pa ipak, makar teoretski (a vidjecemo vrlo brzo u problemu poljske granice, ni ovo nije moguce!), postoji vrlo jednostavno rjesenje: rasporedimo sve pare ovoga svijeta ravnopravno, bez obzira ko ih je (i kako) napravio. I, gotovo! OK. Ne moze. Nece niko. Nece niko u Glazgovu da kaze, evo ja cu sutra zatvoriti sve nase rudnike. I? Ostaviti stotine hiljada ljudi bez posla, bez buducnosti, ostaviti privredu bez energije, pa onda to znaci jos koji milion ljudi bez buducnosti…. pa onda sve njih zajedno pretvoriti u glasace opozicije. Nece niko. Svi se hvataju za rokove: kao hocemo, ali kasnije.

I ko je sad bljutav? Pa svi od aktivista do novinara eksperata koji se rugaju sastanku i kritikuju njegove jalove zakljucke. Bljutavo je to sto niko od tih kriticara nije spreman da se odrekne 30% plate….

Poljska granica.

U sustini sukob dvije civilizacije, one zapadne i one istocne. Dvije civilizacije koje se ne vole i koje se samo trpe radi opsteg mira. Trpimo se na razdaljini. Jer lako je trpiti kada se desava nekome drugome, iako i poljski vojnik, granicar i bankar u Stokholmu imaju identican stav bas kao i trgovac u Kataru i onaj muceni izbjeglica u rovu na dva metra od Poljske. Ovo cetvoro pripadaju dvama suprostavljenim civilizacijama koje su vec milenijum u sukobu. Ali kad si daleko od lokve, kad si daleko od bodljikave zice ili metka, onda je lako biti humanista i propovijedati razumijevanje. Oni na liniji dodira, nemaju tu sirinu. Citam veliki naslov na prvoj strani civilizovane i umivene svedske novine: „Mogu li izbjeglice ipak stici do Svedske?“ Pa… kako bih vam rekao – mozda prvi znak otrijeznjenja?

Jer za razliku od ekologije cije rjesenje vide i djaci koji i ne idu u skolu (sic!) – pare, za ovaj problem migracije nema rjesenja. Neko ce reci, pa i tu bi pare rijesile sve? Ne bi. Ekologija jeste pitanje energije, tj. ekonomije, ali migracije su problem i ekonomije i – ideologije. A ideologija je jaca od para, od siromastva, od bogatstva: ideologija je jednostavno sasvim drugi svijet, svijet u kojem novac nije platezno sredstvo.

I ovdje se novinari i intelektualci-humanisti (mada ovi drugi sve manje i manje!!) busaju u grudi i kritikuju hipokriziju Zapada. Da, to je bljutavo, jer jedini ispravan put je – prvo, priznati da se ova dva svijeta ne vole. Zato je naslov u svedskoj novini prvi, mali korak u pravom pravcu: ne krije se vise strah od eventualnog uspjeha imigranata. Treba priznati da nema brzog rjesenja, a dok se ne postigne sporo rjesenje, treba ova dva svijeta razdvojiti. Utjeha je da rjesenje (nazvao sam ga sporim) postoji, ali do njega je dug put. A rjesenje je oslobadjanje covjeka od svake ideologije. Tek kad covjek bude samo covjek, kada ga budu krasile ili „krasile“ samo iskljucivo njegove osobine, bez natruha pripadanju bilo kakvoj grupi, tek tada ce se ljudi sortirati prema privlacnosti (ili odbojnosti), a jezik, nacija, boja koze, kultura, istorija, religija…. nece biti vazne. Kad osjetimo da je to vrijeme doslo sa obje strane poljske granice, nestace granice i ljudi ce se kretati slobodno. Utopija? Sasvim moguce! Ali makar nije ni hipokrizija, niti je bljutavo.

I zato sta je rjesenje makar za veceras: kako ne biti bljutav? Pa, kad vidis krupan problem, cuti.

Toma

Nisam gledao film.

Ali, hocu. A hocu i da nesto kazem o Tomi, onako, na nevidjeno…

Okej da se ne lazemo, vidio sam par trejlea (manji odlomci filma) i nije pretesko razumjeti sta se hoce reci. I dopalo mi se. Sta vise, jako mi se dopalo i zato i hocu da vidim cijeli film iako sve sto je proizvedeno, nakon prva tri Kusturicina filma, sa nasih prostora, budi refleksno enormni skepticizam.

I ja izlozim taj moj stav da me film interesuje, ali dio publike odmah reaguje, „pa zar ti volis narodnu muziku“?

Ehh…

Je li film Toma, film o narodnoj muzici? Je li napravljen da bi zadovoljio potrebe ljubitelja narodne muzike? Naravno, naravno – ne. Kao i svako umjetnicko djelo i ovaj film ima vise slojeva, pa neka svaki nadje svoj i analizira do mile volje. Moj „sloj“ su ljudi kao Toma Zdravkovic koji su svojim nacinom zivota grubo i ubjedljivo demonstrirali odbojnost prema nama koji se grcevito borimo da svoj zivot produzimo za jedan dan, ako moze i godinicu, bez obzira koliko sadrzaj bio prazan i monoton. Jos davno je Petrija konstatovala da je „covjek cudna zivina (jer) voli da zivi, strvina“. I to je tacno. To smo mi, mali obicni ljudi koji ustanemo, idemo na posao, gledamo vijesti i legnemo. I tako 60 godina, a onda kad nam se ucini da smo ugrozeni, panicno se borimo da se vratimo na kolosjek, grcevito se drzeci noktima za zivot.

A Toma i ostali samodestruktivni ljudi pokazuju odvratnost i gadjenje prema ovoj „zivotnoj filozofiji“. I nije rijec o ekstremnom hedonizmu, alkoholu, drogi, samoozlijedjivanju u najsirem smislu rijeci – ne, rijec je o bazalnoj ideologiji na kojoj sve ove aktivnosti pocivaju: ideologija koja kaze, ja necu da se borim za svaki novi dan, ako je on isprazan. STOP! Tu smo. Sta znaci isprazan? Jer ocito cak bi se i Toma prikljucio onima koji bi da zive duze kad bi sve te nove dane dozivio kao pune, tj. ispunjenim.

E, da. Tu smo. To je sad kao u koordinatnom sistemu. Ja sam tacka koja ima mali „X“, ali veliki „Y“, a ti si neko sa dugim „X“, a niskim „Y“. I neka! Neka nas ima razlicitih. Neka cvjeta 1000 cvjetova. Svako od nas ima svoje koordinate: neko dozivljava dan ispunjenim ako je lijepo pojeo, a neko ako je napisao pjesmu. Sad, vidite, upadamo u novu filozofijsku diskusiju: sta je svakome od nas smisao zivota? Jer, smisao zivota je taj dan, tj. njegov sadrzaj. Neko misli da je vrijedno zivjeti da se doceka sledeci Jovandan i da se pojede malo ja’njetine, a neko misli da je vrijedno zivjeti sledeci dan samo ako ga se moze ispuniti nekom intelektualnom radnjom. I tu smo sad u nasem kosmosu (koordinatnom sistemu), svaki sa svojim ambicijama, zeljama, mastanjima… Kako sad spojiti dvoje, a da se ne pocnu svadjati kada zaljubljenost prodje? Isti „X“? Ili isti „Y“? Ostavimo matematicarima da rijese….

A Toma je imao visok „Y“: intenzivan zivot, ispunjen, bogat, sadrzajan, a „X“? Nema veze moze da bude jako kratak, skoro nula. Mi ostali, konformisti, mi bi da se vucemo po „X-u“, vijekovima, bez obzira na nizak „Y“. Ok, ja nikome ne sudim (znate onu cuvenu repliku iz americkih filmova? Ko sam ja da ti sudim?), ali volio bi da primjetite: ne moze svako sa svakim. Nisu svi Boni i Klajd…. Treba nekako uskladiti X-ove dvoje, ako misle prezivjeti. Tomina zena kaze da je zivot sa njim bio tezak, ali sadrzajan. Da, da, da. Lako je danas. Pa jos ako se moze malo zaraditi od te „tezine“? A boga mi, ta „tezina“ nije nesto sto bi bilo ko predlozio ili savjetovao novom paru. Zamislite da vas novi par pita kako da ispune buducnost. Bi li im vi predlozili „tezak, ali sadrzajan zivot“? Bi. Ako pred vama stoje Boni i Klajd. Ali ako pred vama stoj prosjecan par koji iz nekih neobjasnjivih razloga uvijek ima dijametralno razlicite X-ove, ne vjerujem da bi pristali da im zivot bude tezak. Makar bio i sadrzajan.

No ostavimo ovom ruskim matematicarima neka racunaju… Ono sto ja hocu reci, jeste da covjek uvijek bude impresioniran osobinom koju – nema. Posto je samo jedan Brus Li, svi ostali (ali, svi!) smo bili impresionirani i tiho smo patili za njegovim mocima da prebije 12 ljudi. Isto je i sa Tomom. On prezire prazan zivot i zivi intenzivno svaki dan kao da je zadnji. A ja? Zeleni caj da se ocistim od slobodnih radikala. Trening da usporim zakrecenje krvnih sudova… I sve to da bi….? Sta? Neka svako, jedan po jedan, sam za sebe, razmisli, zapita se i – odgovori. U sebi.

Ubiti pticu rugalicu

Ima negdje ovakav naslov? Ne znam gdje, ali znam da ima – ta nisam ga ja izmislio?! Za mene ovaj naslov sadrzi odnos izmedju drustva i pametnog. Drustvo, gomila u kojoj vladaju zakoni statistike i Gausa. Rezultat: dominiraju srednji, poznatiji kao mediokriteti. Pametni stisnuti na krajnjem desnom domenu Gausove krive, malobrojni, jedva se vide. Ali, obdareni, Bog im je dao – pamecu. Pa muce trbuh krive.

Kako se drustvo ponasa? Odmah da naglasim da su (je!) „drustvo“ takodje pametni. Ne mislite valjda da trbuh krive vodi misao i organizuje akciju?? Koji su to „pametni“ iz drustva? Jednostavno: oni koji zive i zavise od trbuha. Zive dobro. Trbuh ih odrzava u zivotu, nagradjuje (tj. oni su sami uzeli, jer su – pogadjate? Pametni) i ta se simbioza odrzava u zivotu na sve moguce nacine, a najodvratniji je kada jedan iz drustvene elite povice: „Moramo ostati jedinstveni“. Svi smo dozivjeli bezbroj puta slicne primjere: svaki put kada se drustvo, tj njegov trbuh nadju izlozeni stresu, izadje neko od drustvene elite na govornicu i zavapi o slozi, jedinstvu, zbijanju redova, o tome da se mora biti kao jedan… Odvratno. Ali, razumljivo. Zbijeni i jedinstveni trbuh nastavice da hrani svoju elitu. A mi, pametni bez simbioticke veze sa trbuhom, svakodnevno nailazimo na probleme koji nas provociraju da gurnemo prst u oko – ne drustvu, vec ovima tu iz neposredne blizine sa krivulje: politickoj eliti drustva. Sta nam to toliko smeta??? Rjesenja. Sva rjesenja su po definiciji drustva, dizajnirana da ih razumije mediokritet. Drustvo trazi da cijelo vrijeme dok skreces autom u neku stranu, pokazes svoju zelju zmigavcem (cak se sluzbeno i zove pokazivac smjera), a pametni ukljuci zmigavac samo ako vidi da ima neko kome ta informacija moze biti od koristi. Drustvo, osim sto insistira na disciplini i dosljednoj primjeni, napada rjesenje pametnog tvrdeci da on ne moze biti siguran da nema nikoga kome je njegova promjena pravca interesantna. E, ali drustvo stalno zaboravlja sa kim ima posla (problem)! Pa sa pametnim, a ne sa mediokritetom!

I tako su pametni i drustvo u stalnom sukobu, stalno na putu kolizije. Sta je osnovna ideja drustva vezano za ovu situaciju? Pa naravno, eliminisati pametnog. Jer drustvo je uvijek masa – ostace, a pametni je uvijek jedan: niko nece ni primjetiti ako nestane. Jednostavno. Je li razumljiva reakcija drustva? Boze, naravno. Ne samo da se nece ni primjetiti (ako „ptica“ nestane), vec vaznije – sa nestankom pametnog, nestace i njegov „otrov“, sredstvo kojim je vrlo efikasno podrivao same temelje postojanja i opstanka drustva. I drustvo ne ceka da se ti, pametni, vines do visina prepoznatljivog intelektualca u drustvu, da te ljudi prepoznaju na ulici ili da te mediji pozivaju u goste. Jok! Tada je akcija eliminisanja opasna i moze da dovede do suprotnog efekta (zanimljivo je da volimo ovaj suprotni efekat nazivati stvaranjem zrtve i onda to fino pripisivati samo islamu, kao da identican mehanizam ne postoji svuda?!). Zato se drustvo postaralo da instruira svoje agente na svim nivoima da aktivno traze i brzo eliminisu sve pametne cim primjete da ovi krecu sa otrovom.

Ima li ikakvo rjesenje za pametnog? Kako njemu pomoci? Zvuci cudno, zar ne? Cuj pomagati pametnome???

Vjerovali ili ne, nema. Cudno, ali tako je. Bez obzira koliko pametan bio, bez obzira koliko dugo iskustvo sa sukobima imao, nastavice putem sudara sve do potpunog unistenja. Jer pobijediti ne moze! Moze rano umrijeti, moze biti efikasno izolovan, moze se odati alkoholu („pusti budalu“), ali pobijediti ne moze. Mada ima rjesenje! Rjesenje je tu na domaku ruke, ali pametni, svejedno i pored sve svoje pameti, ne moze da ga dokuci?! Vidi, razumije, zna gdje je rjesenje – ali ne moze. Sta je rjesenje? Rjesenje je iskoraciti jos jedan mali, ali odlucujuci korak na skali pametnosti i postati – mudar. Jer to je razlika izmedju pametnog i mudrog. Pametni je pametan, ali u zadatim uslovima i samodestruktivan, a mudri je pametan , pa jos i vjest da zadate okolnosti okrene u svoju korist. Koja je to mutacija potrebna u glavi pametnoga da bi evoluirao u umnog i mudrog? Pametni vidi u slozenim situacijama vise elemenata, brze ih procesira i brze nadje rjesenje. Vjest je da odbaci nevazno, probere vazno i nadje rjesenje. Odlicno. Ova mutacija ga je iznijela gore, visocije na skali razvoja covjeka, ali fali mu jos jedna mutacija a ta bi mu omogucila da sve „slozene“ situacije koje drustvo smislja (pravila koja drustvo publikuje dnevno), brze sagleda i razumije, odbaci nevazno, primjeti vazno, razumije ideju i rijesi. Ili? NE!

Ne, dragi moji. Sve pobrojano u poslednjoj recenici ima i pametni. Nije to za njega nista novo, niti nedokucivo. Cijela mutacija koja mu nedostaje je mutacija za volju. Rekao je jednom prilikom Krleza (mada je to, shvaticete, antiprimjer) da je on kao stari olinjali pas, da sve vidi, razumije, ali ga mrzi da laje. Pas postao mudar s godinama.

Na korak od epilepsije

Nekada je vazilo (znam, vazi i danas, ali … izlazi iz laboratorije?) da ako osjetljivog bolesnika stavis ispred izvora titrajuceg svjetla, moze da dobije epilepsiju. To se tada kada sam se ja u klupama sarajevskog Univerziteta spremao za svoju struku, radilo kao test za dijagnozu. Moguce je da se radi i danas…? Ali, prelazi u cekaonice?

Sta ja to danas hocu da kazem?

Hocu reci da se cijeli svijet oko nas promijenio u smislu da svi nude samo bljesak i titranje. Ovaj tuzni fizicki i opticki fenomen, a solicioloski tezak patoloski poremecaj, pocinje vec u zabavistima. A iz zabavista se prenosi u kucama djece, pa onda kroz mladost, pa u odrasloj dobi i – onda bude kasno. Pogadjate, mislim na ekran. Ekran u borbi protiv papira, slova, cak i slika, garantovano i sigurno pobjedjuje. Na zalost svih nas. Ali opet, ne bilo koji ekran. Vise nije dobar ni TV ekran: sve ide presporo i frekfencija titranja svjetlosti ne zadovoljava „nasu buducnost“, kako se to obicno za njih kaze. Ekran mobilnog ili aj-peda pruza mogucnost cak i da korisnik sam uvede ubrzanje! Pomjeranjem prstom po ekranu „dosadna“ (spora) slika nestaje i stizu nove. Sta je ovdje zamka? Zamka je to sto ovaj optickopatoloski fenomen ispunjava dvije prirodne teznje svakog ljudskog bica: da vidi novo i da ne mora da se zadrzava na necemu sto je teze svarljivo (=dosadno). Ako uporedite arhineprijatelja, knjigu, onda vam je jasno: recenica sa vise nepoznatih, komplikovanih rijeci, ne da da se ide dalje, jer se ne razumije kontekst, a dno stranice je predaleko da bi se list samo tako mogao prelistati. Sa ekranom mobilnog telefona nema ovih problema! I jasno je da se radi o zacaranom krugu: nekoliko puta pobjegnete od nerazumljivog i sledeci put ste vec slabije spremni da se suocite sa novim nerazumljivim. I tako ka situaciji gdje cete uzivati samo u brzoj promjeni boja.

Ovo nije nista tipicno samo za malu djecu, koja se po zabavistima grabe za ekrane, a kod kuce im umorni roditelji sami tutnu u ruke mobilni, da bi prezivjeli dan. Roditelji, da bi prezivjeli dan. Ovo se isto desava i nama. Ako ste malo na granici mentalne snage, necete bas uzeti u ruku Kanta. Ma ni Hemigveja, a ne Kanta! Uzecete lap-top i mijenjati stranice. Cim zapnete na necemu sto vam se ucini komplikvano, idete dalje. Nove slike. Mi odrasli jos imamo naviku da pogledamo film, ali u ovoj opisanoj situaciji sa mentalnom snagom koja izdaje, zadovoljavamo se gledanjem kroz ekran: „Sta je bilo?“ „A?“ I sad zamislite generacije i generacije novih ljudi koji danas imaju od 3 do 13 godina. Potpuno operisani od navike da se rvu sa recenicom i tekstom. Ovisni od brzih slika i titranja svjetla. A svi akteri iz okoline, motivisani profitom, samo ih hrane sve vise i vise novim „atraktivnim“ sadrzajima – zapravo samo novim serijama slika sa visokom frekfencijom promjene. Lako je zamisliti koji rizik imaju te generacije. U sve vecoj i vecoj potraznji za brzinom izmjene pred ocima, svjetlo ce na kraju preci samo u zrak bijele boje (znate ono sto smo se igrali u gimnaziji: na krugu se unesu boje spektra i ovaj se snazno zarotira, dok se sve boje ne stope u bijelu). Ljudi ce hodati ulicama ko omadjijani (namjerno ne bih da pominjem zombije), a onaj koji bude imao izvor bijele boje, mocice da ih vodi kuda mu bude volja. U revoluciju, setnju, rat, smrt, vodu….

A mi, stari koji volimo vise knjigu, tekst, recenicu, pa cak i komplikovanu rijec? Mi izumiremo i sa nama odlazi u proslost istina koju nove generacije nikada nece saznati. Mozda je i bolje sto nikada nece saznati ovu istinu-tajnu, jer kad bi je znali, ne bi vise cinicni ljudi trebali da ih prepariraju ekranima pred nosem – sami bi bjezali od mirnih, stabilnih slika i tezili titranju.

Jer istinu su nam jos davno objasnili filozofi: nema svijeta oko nas. Tu smo samo mi. Svijet oko nas je nase tumacenje necega sto vidimo, ali pogresno interpretiramo. Jer kan neko poklikne, vidim, jedini pravi odgovor na pitanje, sta vidis, jeste – sebe. Kako to?? Fino! U procesu percepcije prvo dolazi vjerovanje, pa tek onda tumacenje. To znaci da ako je percepcija proces koji rezultira nasim shvatanjem (ha, ha, ha, nase shvatanje – smijesno!) percipiranog, onda moramo razumjeti da u tom procesu prvo ide vjerujem, pa onda tumacim. I bas ovo vjerujem koje je sastavni dio nas kao sto je atom ugljika sastavni dio naseg tijela, cini da su i tumacenja iskljucivo nasa, privatna rabota razlicita bas koliko smo i mi sami medjusobno razliciti, bez obzira sto svi u istom trenutku gledamo u isto.

Na neki sarkastican nacin bi se moglo reci da nove generacije, makar mogu da budu mirne: svi vide isto (bijelu boju) – valjda je to onda istina?

24 u zaledju

Gledam redovno emisiju Zorana Kesica, „24 minuta“. Ima nesto vise od nostalgije i inteligentnog programa u serijalu, sto me drzi koncentrisanim, da ni jednog ponedeljka ne propustim emisiju. Kesicev stil i govor tijela su taj dodatni zacin koji cini da emisije jednostavno ne smijem propustiti. I hvala JuTjubu koji nas i dalje pusta da se svercujemo i da gledamo bez placanja ili otvaranja racuna.

Emisija na – za mene – izrazito duhovit nacin opisuje danasnju Srbiju, njene politicare i javno mnijenje. Kesic se trudi da prosiri horizont, pa nekad „ode“ u Crnu Goru, nekad u Bosnu ili Hrvatsku, nekad u srpsku provinciju, ali – dzaba: bez Beograda nema dovoljno gluposti i primamljivog materijala za emisiju.

Ipak u poslednjoj emisiji, ugostio je trojicu Maglajlija. Ispostavilo se da su njih trojica prave male medijske zvijezde u Bosni „a i sire“, jer su vrlo atraktivna kombinacija: sva trojica su imali neki cin u vojskama hrvatskog Vijeca odbrane, armije BiH i Vojske republike srpske. Znaci pripadnici tri nacije: Bosnjak, Hrvat i Srbin. I naravno, njihova prica, stanovista, komentari, sada su prava dusevna hrana napacenim i osiromasenm narodima u Bosni, jer oni samouvjereno i utrenirano od brojnih ucesca u medijima i „radionicama“, govore ono sto vecina obicnih „malih ljudi“ misli i jos uvijek tiho i u provjerenom krugu, prica lokalno, pod vlastitim krovom. Mozete vec naslutiti da se tu govori o ludilu svih, o vjestoj prevari politickih mocnika, o zavjeri nekih koji su „iznad polickih mocnika“, da se ne mogu nacuditi zasto se narod vec jednom ne otrijezni i otrese sa grbace aktuelne politicke vodje i sve tako i tome slicno. Tome? Tomu?

Uvijek sam volio da kvarim atmosferu. Pogotovo politicki korektnu atmosferu. Ali, odmah da se razumijemo. Ko bi ako ne ja, prvi i najglasnije ponavljao sve te iste konstatacije koje su ova tri jarana iznijela u emisiji. Ja se naravno ne slazem da je „neko sve ovo organizovao“, da je „neko vjesto vukao konce“, ali da je nastupilo ludilo u koje niko nije vjerovao samo par dana prije prvog ubistva, to svi znamo. Cime bi ja htio da pokvarim ovu toplu ljudsku atmosferu?

Pa, pitao bi Hrvata kako se u fudbalu zove ona situacija kada se protivnicki igrac bez lopte nadje kao najblizi golmanu? I Bosnjak i Srbin ce kao iz topa reci – ofsajd. A Hrvat? Ne znam. Ne znam jer nije u prilogu bilo rijeci ni o nogometu, ni od ‘zgoditcima’, ali je hrvatski jaran govorio – hrvatski. Mjeseci, tisuce, opcina… Pa iako bi sad da sjedimo na Rondou, moji prijatelji Hrvati skocili tvrdeci da su i prije rata govorili tisuca, ozujak i opcina, ja se ne bih slozio. A i Kesicevi gosti kao jedan od najjacih argumenata „ludila“ iznose bas podatak da su se prije rata druzili, a da niko nije znao ko je koje vjere ili nacionalnosti. I ne samo da ih to nije interesiralo, vec da „nisu znali ko je ko“. E, to se i ja slazem, jer su i Hrvoje i Hazim i Nebojsa govorili isti jezik. Iste rijeci. Sva trojica su se derali sa tribina Velezovog stadiona „Ofsaaaajd“, a niko nije vikao „Zaledjeeeee“. I zato me interesuje sta bi mi hrvatski jaran odgovorio? Bi li rekao ofsajd ili zaledje? Mozda zaledje jos nije doslo preko HDZ-ovih kanala do Bosne? Ne bi me iznenadilo: neko u Hrvatskoj tako brzo smislja nove rijeci, da nije lako sve to pratiti i usvojiti. Pogotovo u susjednoj zemlji, makar kakvo osjecanje vladalo medju ljudima.

I zato je ovo – problem. Da je Kesiceva emisija program sa ciljem da izvede produbljenu politicku analizu, mislim da bi opet sva tri gosta ponovila da je ubijanje pogresno, da je rat glupost…., ali da se ni jedan vise nikada ne bi odrekao …. cega??? Osvojene slobode vlastite nacije. I to je onda kraj. Niko nije naivan da proba spojiti bilo koje dvije nacije u jednu drzavu makar se to radilo i o najrazvijenijem dijelu Evrope, Skandinaviji. Dzaba je. Mogu oni voljeti jedni druge, ali Norveska i Svedska su se razisli 1905. i nema te sile koja bi ih opet dovela pod jednu administraciju. Morali bi odmah poceti sa kvotama. I zato moja draga Bosno i Hercegovino, vi ste osudjeni da zivite vjecno sa kvotama i sa proporcijama od nastavnika u skoli do clanova predsjednistva. Jer nema presrecnog drustva. Svako drustvo ima probleme. I dok su moderna drustva napustila laz „spoljnjeg neprijatelja“, ni jedno drustvo jos nije prevazislo fenomen da za sve nedace okrivi manjinu neke druge nacionalnosti. Svedska nema manjine? Pa ima jednu malu koju maltretira sa irvasima, ali u nedostatku znacajnije populacije, dobro dodjemo mi, stranci. Sreca, pa je zemlja i dalje bogata, jer kako nas narod kaze: bijeda kroz vrata, ljubav kroz prozor. Da se nacionalni dohodak prepolovi, prepolovila bi se i zemlja, na liniji Stokholm, Orebru, Geteborg. Ko bi bio njihov Seselj, ne znam: pojavio bi se, spontano, bez da „Amerika i Njemacka vuku konce“.

Krug je zatvoren

Olaksanje

Kratko vrijeme pred penziju postupio sam protiv medicinskog treninga kojem sam bio izlozen tokom studija i koji sam prakticirao decenijama. Koje olaksanje!

Zena 74 godine, prije nekoliko godina operisana od raka debelog crijeva, na kontroli nedavno nadju sumnjive promjene u skeletu i urade biopsiju. Ova pokaze metastaze primarnog (onog) tumora u kostima. E, sad malko je to duzi put shvatiti zasto je njena krvna slika – ne losa, uzasna. Ali, ne bi ja bio ja…

I shvatim ja to. Ako neko iz struke cita – MAHA kao oblik TMA. Kao refleks naucen u visegodisnjem treningu, predlozim da ostane u bolnici. E, ali ona ima kod kuce muza koji je toliko bolestan, da je potpuno ovisan od nje. Ok, mislim se, moze Svedska da pomogne kako bi djeca nastavila da se interesuju telefonom sa ugodne razdaljine. Moze da se za 24 casa nadje stan u kojem ce on biti uz svu njegu. E, ali nece on. Moze mu biti, mislim se – Svedjanin. Razmazen. I sad tu ide ona kratka intenzivna tisina nakon koje ja kao doktor mogu da izadjem kao „pobjednik“ ako nastavim da insistiram. Ali ja sam toliko iskusan i star, da vise i nisam – doktor. Ja sam samo covjek. I ja nju pustim kuci, ali uz objasnjenje da je to i moj prijedlog , a ne kao sto bi uradilo 99% kolega: ostavilo utisak da je ona odlucila. Sta vise, oni bi i to napisali u medicinskom zurnalu, ako neko bude kasnije istrazivao… Znate ono: ko je kriv? Neko mora biti…

Zasto je otisla kuci? Zato sto bi u bolnici bila maksimalno nesrecna, zato sto bi i on tamo (takodje neciji pacijent) bio nesrecan, zato sto ona generalno nece biti kod kuce jako dugo (prognoza njene bolesti je jako losa i tu nema nekog dugog vremena…) i mozda najvaznije: zato sto je njen organizam u onom stanju u kojem se nalazi ona zena iz price… Koja zena iz price? Pa svi ste vec culi o zeni cije dijete se nalazi prikljesteno, a onda ona podigne teret iako tezina prevazilazi 2 ili 3 puta ono sto ona realno moze da podigne. E to je sada stanje u kojem je ova moja pacijentkinja: odrzava sama sebe u zivotu da bi pomagala muzu. Da bi me bolje razumjeli, kad bi muz umro danas, ona bi – sutra.

Znaci koja je razlika izmedju doktora i covjeka? Doktor lijeci pacijenta, ali ako ne vise, onda sigurno jednako, lijeci i sebe. Ili lijeci njega, a za sebe radi na prevenciji. A covjek lijeci samo pacijenta, a o sebi ne misli. E, ali treba smoci snage da se napusti ideologija (trening, obuka, utisnuta znanja i vjerovanja). Bolje receno, treba docekati da trening malo izbijeli, a da zivot ostavi traga u formi nove, ovaj put egzistencijalne ideologije. Ne opredjeljujem se ja ni za jednu ni za drugu ideologiju; ja samo opisujem kretanje jednog strucnjaka po zivotnoj kruznici koja po definiciji svoje geometrije mora da dovede do pocetka. Krug je zatvoren. I samo da vam odam jednu tajnu: najveci rizik da doktor pogrijesi jeste kada pristane da uvazi zelju pacijenta.

Nesto se mislim, Boze koliko je ljepse sa starijim ljudima! Mislim, svima – samnom. Udjete u prodavnicu i pitate. Mladi? Pojma nema. Ili ce slagati ili ce nestati iza zida, da pita. Starog Majstor? Mladi ili stari? Zamislite da vam sude. Mladi sudija ili stari? Ali nemojmo pretjerivati. I tu ima granica. A kad se predje imate ono sto nasi ljudi zovu nedokazan. Svi smo imali situacije kada se neki nas stariji clan porodice nije dao ubijediti ni pored gotovo matematickog dokaza i ubojite logike. Ne pomaze. I to je bilo simpaticno. Prvi put. Ali kada zivite sa nekim takvim ‘nedokazanim’, i kada se sve od pomjeranja stolice i uzimanja hrane, do pisanja testamenta moze pretvoriti u pakao svadje i dokazivanja, onda nije vise simpaticno.

Ali sad kad opet procitam ovo sto sam sam napisao, pogotovo u gornjoj polovini, ne znam ko je zapravo u pravu u donjoj polovini?

Nazalost, obje strane su u pravu i tu nikakva logika ne pomaze. Radi se samo i fenomenologiji. Odavno su nas klasicni filozofi ucili da svijeta nema, da ono sto vidimo su samo fenomeni i nase predstave, a kako ce ko sliku dozivjeti, naravno da je individualno. I sta je rjesenje? Pa kud koji mili moji. Zaboravite na floskule o covjeku kao socijalnom bicu: iz tog „socijalnog“ dolaze samo konflikti, korona… Ili – naglaseno (ne uobicajeno, normalno, vec naglaseno!) razumijevanje. Mozete li? Bravo! Ali ne moze svako. Razumite.

Razumijem ih

To vam je kao kad dobijete zeta kojeg voli samo – vasa cerka. I niko vise. Ali, ni manje.

Ali ovdje nije rijec o zetovima, vec o drugoj vrsti dodjosa, naime – useljenika. Pazljivo oko, na svakom koraku u danasnjoj Svedskoj moze da dozivi ovaj fenomen: odnos gosta i domacina, gdje raspolozenje ili psiholoski profil, domacina, varira od hladno ljubaznog do otvoreno agresivnog. I kao sto rekoh u naslovu, ja ih razumijem. Mislim – domacine.

Zamislite Svedsku iz vremena kada je jedino Pipi Duga Carapa pravila policiji posao. A to nije bilo davno! Svi, osim novorodjencadi se sjecaju tih vremena. Sjedim danas pored jednog svedskog doktora koji se muci da na veb-stranici lokalnog parking-servisa izvrsi neku promjenu. Greskom je naime, sam nesto izbrisao i time mu je nestao ugovor i sad mora sve iz pocetka. I dovde nema nista cudno: pogrijesio si i izvini, kreni redom. Ali, ‘oces! Poostrilo.

Zadovoljimo se opisom ove scene samo dovde. Idemo na sledece primjere, jer problem ovih ljudi je isti. Tj. ima isti zajednicki nazivnik.

Hoce neko nekome da posalje pare u inostranstvo. Iz Svedske u… nema veze gdje, sasvim je svejedno. Svedska maksimalno prozeta IT tehnologijom, omogucava da sjednes u svoju omiljenu fotelju, logujes se u svoju banku i krenes sa formularom. Ali, ‘oces! Poostrilo.

Za kraj scena i bliske budusnosti. Hoces u Svedskoj da kupis stan. Imas pare. Krenes u pregovore sa agentom (‘broker’) i kazes da imas pare. Ali ‘oces! Poostrilo, tj. poostrice.

Sta se dogodilo, u medjuvremenu? Pa, mi smo dosli. Mi sa Balkana, Rusije, Bliskog istoka, Afrike. I kako nama nikada (ali primjetite, ni-ka-da!) nije bilo dato da u vlastitoj zemlji radimo mirno i slobodno, mi smo se izvjestili improvizacijama i manifetlucima. Da, i mi sa Balkana i Afrikanci i Sirijci, a o Rusima da i ne govorim! I onda mi tako vjesti i utrenirani udjemo u ovu zemlju koja se podigla na povjerenju i odmah osjetimo da nas niko ne gleda. Znate ono na ulici, kad hocete da bacite papiric. Ne gleda? Super. Jeste, dobicu ja to sto me pripada, ali ne mogu da cekam. Ili, znam ja da ne mogu bas sve da dobijem. Ma zasto ne? Hocu! I ja krenem precicom, kracim putem. Angazujem svoja stecena znanja i krenem sa prevarom sistema. A sistem ovdje pusti prvi put, ali kad uhvati – nema vise vracanja. No nije to bitno. Bitno je sto je „sistem“ tj. jadni svedski gradjani, shvatio da vise nista ne moze da se uradi bez maksimalnog opreza i stalne doze nepovjerenja. Jer dosli su neki ljudi i bi da kradu!

I zato je moj kolega, svedjanin, jos samo prije 30 godina sve formalnosti mogao da zavrsi telefonom sa Svedjaninom iz servisne sluzbe bez mnogo komplikacija, provjera, papira – samo povjerenjem. Pa, nasi smo, skoro ista porodica! Ali, ne! Sad svedski doktor mora da ide kod svog poslodavca da mu ovaj izda razne dokumente kojima ce on prikazati parkingu svoju situaciju, iako ce covjek iz parking-sluzbe samo „sravniti“ nove dokumente sa starim, shvatajuci naravno da su isti. Ali, dzaba – poostreno.

Poslati pare u inostranstvo? E, bio neki Sirijac koji je tako slao pare u Siriju, a sa TV su dolazili izvjestaji o barbarskom odsijecanju glava ljudi sa Zapada, obucenih u narandzaste kombinezone. I brzo je Svedjanin shvatio da su te kame kupljene svedskim novcem. I sad posalji ti novac bolesnoj majci van zemlje. ‘Oces. Poostrilo. Trebaju papiri kao danas u Crnoj Gori kad vam neko umre. Birokratija ga ne moze sahraniti bez sedamnaest papira, fotokopiranih i ovjerenih, pa i da im mrtvaca pod salter donesete.

Hocete da kupite stan i imate pare? E, ali bio neki Rus koji je kupio deset stanova po Svedskoj, a onda se ispostavilo da su te pare zaradjene tako sto je neko – stradao, krvario. U Rusiji. Tzv. pranje novca. I vi sad treba da kupite stan. Prvo morate da dokazete da su to vase pare (iako je to u svedskom finansijskom sistemu vrlo transparentno, ali nema veze!), znaci nekoliko novih krugova birokratije.

I sta primjecujete? Primjecujete da bez obzira sto mi maligni dolazimo i budemo ipak u manjini prema ovm domacim, benignim, ipak se i u sociologiji mogu vidjeti isti, osnovni principi onkologije: jedna celija kad metastazira, dovoljna je da ubije cijeloga ‘hosta’. Sto bi rekao pokonji profesor Rolovic: „Fenomenalno!“

Malu na tenis, pazi psihopata!

U prethodnom tekstu (mozda ne bas poslednjem?) sam vam savjetovao da svaki put kad imate kontakt s vlastitim djetetom, tek rodjenim, da kazete nesto negativno o budzetu („Budzet, pi, pi!“). Mozda da mu (joj) ostane? Zaboravio sam reci, ako vam se bas posreci (?) da vam dijete odluci da napusti skolu vec u 7. osnovne i rijesi da bude politicar, imacete konflikt interesa. U majcinom mlijeku mu je mrznja prema svemu sto ima neku vezu sa budzetom, a profesija ce ga postaviti u sred budzetskih para da ih dijeli. Ali, mala je sansa.

Nego, kad vam dijete – sad moram biti malo vise odredjen: cerka – poraste i vi mozete da vidite da ima sva cetiri ekstremiteta, moze da hoda i trci – dajte je na tenis. Da jos jednom podvucem. Ovo nema veze sa djecacima, deckima, muskim. Ako imate musko dijete, neka vam je bog u pomoci: samo da prezivi do 30…..

Djevojcicu u prvi, najblizi teniski klub. I budite objektivni – nije sramota. Ja imam … vise djece. Prva je u jednom sportu bila drzavni sampion 12 puta! Druga je krenula naravno, istim putem, ali sam je izvukao sa treninga vec poslije 2 godine: nema smisla – nacicemo nesto drugo. Ispostavilo se da je klavir bio pravi pogodak. Ovdje mozda ima i neka matematicka relacija? Nece sport – probaj umjetnost. Znaci nije tacno ono sto svi govore: roditelji su subjektivni i svaki za svoje djete misli da je Majkl Dzordan. Ma, jok: zna svaki roditelj vrlo dobro sta je sta….

E sad i tenis kao sport ce vam pomoci da dodjete do prave odluke. Tenis je uzasno skup sport. Zato se ne treba finansijski iscrpljivati: kad vidite da ne ide, odmah vadite napolje i preorjentisite se na – skolu. Skola, ako se odradi kako treba, sigurna je i dobitnicka karta. Odskolovati se daleko, do kraja, garancija je normalnog i lagodnog zivota, makar ovamo na zapadu.

Ali, ovaj tekst ima ambiciju da da globalni, univerzalni savjet…

Zato – tenis. Vidite da dijete moze da se krece, ima normalnu motoriku..? Sad pritisnite i istrajte. Cerka koja pokazuje odredjene zadovoljavajuce kretnje u tenisu? Drzite to, ne ispustajte i pritisnite.

I jos nesto! Necete se previse istrositi i ako se ispostavi da ste lose investirali. Na poslednjem od 4 GS turniru (US Open), postalo je jasno da ko ne podigne pehar sa nepunih 18 ili 19 godina, zakasnio je. Znaci, za vas, ako do 17. godine ne bude jasnog napretka, napustite sve.

A moram li vas podsjecati sta se sve moze dobiti? Ne morate cak ni biti medju prvih 10. Dovoljno je medju prvih 50. Para k’o vode, rezervisete hotel i hocete da platite, a oni kazu – ne, nama je cast da ste nas gost. Pa onda Rolex, BMW, Nike….. Pa reklamni flm za drzavno osiguravajuce drustvo ili najvecu drzavnu banku… Nema granice.

Dalje! Cerka. Odnos cerka-otac u sportu sa uspjehom. Dobitnicka kombinacija. To nije kao Leo i Bjorn Borg. Leo, imitirajuci tatu, mora da propadne. Isto ce biti i sa Stefanom Djokovicem, ako nastavi da sa tatom trenira. Ne, to je naopako: djecaci imaju prirodnu potrebu da se takmice sa tatom (protiv tate) i tu po definiciji gube (izuzetak Majkl Daglas, ali to nije sport). Ali cerka….!

Samo treba voditi racuna, da ovo nece trajati predugo i zato, pozurite. U ovom trenutku najmanje milion kineskih beba pocinje sa treninzima. Sreca da su prvo primjetili klavir (mi necemo klavir staviti kao prvi prioritet u zivotu! Skola!)….

Za kraj, par rijeci o – psihopatama. Da, o psihopatama. Za sada nema dovoljno misli o njima za cijeli tekst, a ovaj sa tenisom, je ispao – kratak. Zato, zaokruzimo ga – psihopatijom.

Psihopata? Da, znam, najvaznija osobina kod psihopate – koja ga odvaja od ostalih normalnih ljudi, je manjak adekvatne emotivne relacije. Hocu reci i oni se ljute, smiju, tuzni su (rijetko), ali odreagovati adekvatno, emotivno u zadatoj situaciji – e to ne umiju. I tako ih lako prepoznajete. Osim sto su inteligentni…. Zasto su majku mu, psihopate uvijek naglaseno inteligentni…?

Ali ja bih da vam ponudim jos jedan kljuc (engl, [klu]) da lakse prepoznate psihopatu u svojoj okolini.

Oni nemaju moc da sloze vrijednosti po redu velicine, od najveceg ka najmanjem. Nemaju instrument za sortiranje. Njima su sve vrijednosti iste!? Sta je recimo neka vrijednost? Ljubav, solidarnost, respekt, postovanje, obzir… I onda kad se kod njih velicina vrijednosti zamagli, izgubi, kada najmanje vazne vrijednosti postanu jednako vrijedne najvisim, onda dolazimo (dolaze) u situaciju da – tj. vidimo kako psihopata, svodi cak i vrijedne vrijednosti na nizak nivo. I ovo samo za sebe ne bi imalo neki znacaj – vazno da razumije, vidi, a kako ce ih sloziti… E, ali nije tako. Svaki covjek ima svoje privatne egzistencijalne vrijednosti koje u trenucima donosenja odluke, poredi sa vrijednostima iz okoline, vrijednostima prema kojima mora da se odredi i – izabere. Zagovornici slobodne volje bi rekli, da odluci. Nema veze: mora da se odredi: ovu vrijednost cu da respektujem i da moju povucem nazad i podredim… Ili, ovu vrijednost cu definitivno da podredim mojim vrijednostima. I to je sistem u kome se dogadjaju klasicne scene u kojima pazljivo oko prepoznaje psihopatu. On stavlja svoju vrijednost iznad vrijednosti iz okoline, jer zanemaruje da je ta iz okoline ogromna, jer ju je svojim defektnim instumentom procijenio kao malu. Kratko receno, stavlja sebe iznad svoje okoline. A da nista ne primjeti. Krenite i – gledajte. Trazite.

Svadja u sobi „Ljepota“

(vidi prethodni tekst)

Teza: ljudi ne mogu da zive bez ideje slobode volje, pa su osmislili (ne mogu bas reci, izmislili) kvantnu mehaniku (QM).

Da, da, ima ovakvih shvatanja. A posto mi se dopalo, vrlo je provokativno, rijesio sam da mu se malo posvetim.

Odmah da kazem, svadjaju se samo fizicari, dok filozofi, mudro cute i cekaju rasplet. Naravno, navijaju za pobjedu QM, jer oni prvi ne mogu da se pomire da je slobodna volja samo iluzija, a mi nista vise od marioneta.

I sjecate se, pisao sam, pocetkom proslog vijeka, izmedju dva velika rata, Ajnstajn, Hajzenberg, Sredinger, Bor i njihove kolege pokrenuli su pricu o kvantnoj mehanici. Centar je bio Kopenhagen, makar nekoliko dana koliko je trajao jedan danas cuveni simpozijum. I odmah su poceli nesporazumi. Ajnstajn nije mogao progutati da je QM iskorak van domena determinizma, odnosno pokusaj da se ovaj negira i gurne u zaborav. Razumio je eksperimente i matematiku uz njih, ali je smatrao da objasnjenje lezi u nekim skrivenim faktorima posebno u eksperimentima na distanci („non-locality“)- „spooky action at a distance“. Posebno je isticao da statistika koliko god dobra za obradu velikih brojeva nije dovoljna da objasni svaki pojedinacni dogadjaj. Pedesetih godina ce D. Bom (Bohm) takodje pisati o „skrivenim faktorima“ (a matematickim rijecnikom, to vam najcesce znaci da kada neki teoreticar hoce nesto da dokaze, a ne ide – izmisli neku konstantu, stavi je u jednacinu i opravda znak jednakosti, a onda pride, konstanta dobije njegovo ime!) Trebalo je sacekati jos 30-ak godina da se pojavi Dzon Bel (Bell), skotski fizicar i matematicar koji je 6. novembra 1965. poslao tekst na 4 stranice, sa 7 referenci u neki casopis fizike. Casopis je nestao, a rad je usao u istoriju. Izrazito elegantno napisan (danas i u buducnosti vise nikada nece vise biti takvih publikacija), jednostavno, cak se i meni cini da razumijem!? Taj je rad ucvrstio princip ‘nelokalnosti’ (pisao sam o tome – podsjeticu vas: dva eksperimenta na maksimalnoj udaljenosti, a u minimalnom pomaku vremena, znaci istovremeno i rezultati eksperimenata sa visokom korelacijom) i – smatralo se – definitivno odstranio dileme o QM, a determinizam poslao u istoriju. Ipak i sam Bel je znao da je u radu ostavljena jedna slabost: volja eksperimentatora! A par godina kasnije dosao je novi rad (Teorija slobodne volje) od strane dvojice fizicara (Konvej i Koen/Conway i Kochen) koji su matematicki dokazali (sic!) da ako eksperimentator vodi eksperiment svojom voljom (namjesta polaritet na resetci) onda i elementarna cestica koja naidje na resetku, ima svoju volju kojom „odlucuje“ na koju ce stranu. Ovaj apsurdni i vise filozofski zakljucak, zapravo je najvise naskodio Belovoj teoremi izvodeci opet u prvi plan volju eksperimentatora (koja je determinisana), nad svim pojavama u QM, cime se QM opet stavlja u podredjeni polozaj u odnosu na determinizam, a slobodna volja opet postaje iluzija.

I sad krece filozfija! Sta je zapravo Pad (prvi, primarni grijeh)? Ulazak slobodne volje u Raj. Dok nisu uzeli zabranjenu jabuku Adam i Eva su zivjeli determinisani, ali bezbrizni zivot u Raju. Prvi zakljucak: slobodna volja nije preduslov dobrog zivota. Pa onda kompjuter. Kompjuter i um. Ima slicnosti. Oba donose odluku i oba su determinisana. I oba imaju problem (tj. ne mogu) da definisu odluku prije nego sto ce biti realizovana. I upravo taj nejasni dio procesa donosenja odluke, ljudi vole da razumiju kao uticaj slobodne volje. I treci zakljucak, covjek ne moze bez dogme o slobodnoj volji. Razvijajuci ideju QM, vodio je svoje misli i zakljucke u pravcu koji je trebao da razbije determinizam. Moze se reci da je QM proizvod nase zelje da ostanemo u iluziji slobodne volje. Ali nek se svadjaju: ko se svadja, taj se voli. I za kraj: znate li koliki je prostor o kojem se svadjaju? Deset na minus 33 cm! Prepoznatljivo: kao i svaka svadja i ova je osudjena na nerjesen rezultat.