Ne znam bas odakle mi utisak da ja kao nesto znam matematiku???
Sve je pocelo u mostarskoj Gimnaziji (Staroj) na casovima Bojane Mavar. Pa i ako preskocimo detalje, prvenstveno, jer sam ih zaboravio, ostaje mi generalni utisak da me je ona visoko respektovala kao djaka i cijenila moje matematicko umijece. Konacno, pamtim da je bila razocarana kada sam u poslednjem trenutku (pred napustanje Gimnazije), napravio dramatican zaokret i od matematike (i elektrotehnike) otisao na biologiju (medicina). A i ja pamtim kad mi je dala ”pedagoskog” keca jer sam na jednom testu sve zadatke samo zapoceo (”postavio”) uz komentare da je dalje samo jednostavan mehanicki rad. Mrzilo me da idem do rezultata… Nazalost, ovaj moj stav me je drzao cijeloga zivota – uvijek sam mrzio nepotrebne radnje. Sto znaci: profesoricin pedagoski cin, nije uspio.

Ipak, mislim da je pretjerivala….

Bilo kako bilo, ja krenuh dalje u zivot i evo sad pred vratima panzije, zivim u ubjedjenju da kao nesto znam. Dobro, nije bas potpuno neosnovano! Dvoje moje fantasticne djece je proslo gimnazijsko skolovanje i matematiku sve do skoro najviseg ili najviseg nivoa (ovdje je najvisi nivo gimnazijske matematike, tzv. Matematika E, a to znaci matrice, integrali, diferencijalne jednacine). Ja sam ih pratio cijelim putem (znaci dva puta!) koliko sam znao i umio. Objasnjavali smo jedni drugima najdublje tajne gimnazijske matematke: ja sam uzivao – one kako kad…. I evo ovako se taj moj osjecaj ucvrstio.

I sad, ja krenuh u kvantnu mehaniku (QM). A cak i najpovrsniji poznavaoci “koncepta”, znaju da se radi o matematici fizike. Fizici bez rijeci, bez pridjeva….Bolje receno, nema fizike, jer je ona ”prestala” kada se napustio makroskopski svijet i kada se sislo na nivo atoma (mikroskopski svijet). ”Gore” na nivou vidljivog svijeta i dalje dominiraju Njutn i Ajnstajn, s tim sto je ovaj drugi dobro zagazio i u QM, mada se u njoj osjecao vrlo nekomotno. Moze ovaj prelaz izmedju dva svijeta da se opisuje na mnogo nacina. Njutn se koncentrisao na kretanje i masu, a Ajnstajn na cestice i talas. Pometnju je najprije napravila termodinamika (najteza grana fizike!) jer se tu vec shvatilo da mnoge velike, anksiomske konstante i simetrije vise ne vaze. Pojam entropije je ”sve” pomutio. Je li energija konstantna (znate ono, „samo prelazi iz oblika u oblik“)? Zasto se matematika ugurala u QM i istisnula fiziku? Zato sto se na nivou elektrona gubi determinizam. Gubi se predvidivost, gubi se smisao pojmova uzrok, posljedica, niz, vrijeme. Dominira pojam slucaj, a onda se tu ugura statistika koja jedina moze da donekle objasni slucaj. I onda tu vise ne pomazu obicne funkcije (matematicke funkcije): jedan dogadjaj i drugi koji je u funkciji sa prethodnim. Ne. Sad imate niz dogadjaja i sve ih treba uvezati u jednacinu i objasniti im funkcionalnost. A onda tu dolaze diferencijalne jednacine, integrali…. Ovi pojmovi dolaze, a ja osjecam da sam sve manje I manje prisutan…. Znanjem. Ja, odlazim…

Moj skok u QM je bio elitisticki: ne, nikakve knjige za pocetnike, ono znate ”za idiote” ili sa puno slika… I naravno, naglo otrijeznjenje: nista ne razumijem. Puno su mi pomogli Jurij Breznjev (sic!) koji je cini se najbolje shvatio koliko veliki problem svi imamo! On se potrudio da kvantnoj mehanici vrati fiziku, odnosno da matematici da rijeci. Ah, on se potrudio, ja sam se potrudio, ali rezultat je jos uvijek slab. Drugi je francuski fizicar Dispanja (D’espagnat) koji pise jasno i cisto i koji citaoca uvodi u fantasticni granicni prostor izmedju QM i filozofije. Nisam ja ni sa njim nesto dublje prodro u QM, ali me zahvaljujuci njemu i dalje drzi volja, motiv i inspiracija.
I onda ocekivani potez. Pocnem kupovati knjige iz matematike: Visa linearne algebra. Pretesko. Bazicna linearna algebra. Vidjecemo. I konacno, Uvod u linearnu algebru koju je napisao- Svetozar Kurepa. Svetozar? Ne, Djuro?Kako se knjiga kupuje u nekoj zagrebackoj atikvarnici i ne moze bez nekih manevara da se poruci internetom iz Svedske, okrenem telefon vlasnika. I kad kazem o kojoj knjizi je rijec, meni stalno na usta – Djuro?!

Jer ja kad sam isao u mostarsku Gimnaziju, ja sam imao knjigu Uvod u teoriju skupova od- Djure Kurepe.
Nista ne razumijem. Okrenem po internetu. I imam sta da vidim. Djoro je Svetozarev stric. Oba su rodjena u Glini i oba imaju fantasticne karijere, a posebno puteve obrazovanja. Pa jos kad sam vidio da je mladji Kurepa vise godina proveo u Borovom Institutu u Kopenhagenu i da je diplomirao upravo na temi koja meni zadaje najvise muka (operatori u Hilberovom sistemu/prostoru vektora), nije mi vise Djuro izlazio na usta, vec pljuvacka. Jedva cekam da krenem od pocetka. Mada, lagana zebnja: knjiga je namjenjena brucosima prirodnomatematickog fakulteta….. Hocu li morati jos neki korak nazad u vrijeme? Nema veze: u QM je sasvim normalno da vrijeme ide unazad….

Jadni kompjuterski softver! Naucen na moje pisanje, evo jos malo, pa ce 4 godine, prestao je da mi podvlaci rijeci, ali izazor, je – podvukao. Iznenadilo ga.

Znate li sta je izazor? Znojiliste, krugotok, zakljucaj?

Polako. Ne smijem dozvoliti da me savladaju emocije, da pocnema da psujem i tjeram u… tamo neku. Mada je lako pasti pod navalu emocija! Od prvih dana mojeg politickog interesovanja, tamo negdje krajem, osamdesetih, iskristalisao se osnovni lajtmotiv koji sazima sveokupnu moju politicku zabrinutost: otvoreno, cinicno vrijedjanje zdravog razuma. Politicari u zemljama iz kakve i sam poticem, bez ikakvih obzira, bezobzirno koriste totalnu politicku nepismenost naroda i bukvalno ih …vuku za nos (ove poslednje tri tacke su znak moje unutrasnje borbe da ne psujem, pa je ovo sa ‘nosem’ neko kompromisno rjesenje za vulgarne radnje i protuprirodnu blud koju politicari izvode nad svojim narodom). Znaci da pojednostavim: najvise mrzim u politici kada politicari brutalno lazu. Ma opet mi se cini da me ne razumijete. Pogledajte ovako. U filmskoj industriji imate filmove o Dzems Bondu i filmove o Bijeloj Kuci gdje, recimo, ima neka zavjera, pa jedan (Klint Istvud? Dzerald Batler? Tom Kruz?) sam, samcat, napadan od svih, na kraju rijesi problem i spasi svijet. E a dok on to zavrsi, oni su nama „prodali“ ideje o demokratiji americkog tipa, o snazi njihove vojske, o americkom patriotizmu, o zlim Njemcima, muslimanima, Srbima…). Razumijete sad? Kad gledate Dzems Bonda, onda znate da vas lazu, ali to ne rade sa nekim visim ciljem (da zavolite Ameriku ili V. Britaniju) i osjecate se bas kako treba da se osjecate dok gledate film: 2 sata nevine iluzije i relaksacije. A kad gledate film sa Kiferom Saterlendom koji pobijedi sve one koji se protive americkom nacinu zivota, vi i dalje imate 2 sata relaksacije, ali nakon toga uzasno bljutav ukus u ustima, jer su vam krisom gurnuli i jednu otuznu, smrdljivu ideju.

E o ovome vam govorim.

Ja mogu da razumije kada politicara uhvati neki nadobudni, agresivni, analiticki novinar i zaspe pitanjima, a muceni politicar, crven u licu, pocne da laze. To je ok. Ljudski je. Dzemsbondovski je.

Ali kad neko nizom aktivnosti ohrabruje proces pravljenja novih rijeci, tako da se jedan od stubova nacionalnog identiteta – jezik – izgradi od temelja za 48 sati, onda je to bljutavo. I ne samo da je bljutavo i otuzno, nego – meni – salje jasan signal da sam u svojim analizama uzroka raspada Jugoslavije bio od pocetka u pravu. Banalno poredjenje: muz napravi neku glupost u braku i pojavi se uvece sa buketom ruza. Ova hrvatska histerija sa izmisljanjem novih rijeci koju drzava podrzava (svake godine se dodjeljuje nagrada koju podupire – kao da je krivi zid?! – naklada nekakvog doktora Ivana Sretera?????), lako bi nas podsjetila na kupovinu buketa kad „bracna glupost“ ne bi bila i prevara i odricanje od djece i mnogo toga jos tezeg sto se moze ili ne moze zamisliti u jednom braku.

Pa evo, ako niste stigli da se azurirate da vam pomognem: izazor je retrovizor. A onda imate saunu, kruzni tok i Lock-down. Lajsna je obrubnik, adapter je prestrujnik, a javnozborac je PR. Mislim….

Nisam lingvista, niti imam elementarno obrazovanje o etimologiji, ili ontologiji rijeci, ali osim sto je ocita inflacija novih rijeci, one su i – nakazne. Mladi, ambiciozni aspiranti za visoka mjesta u ministrastu kulture, uzmu sa jedne strane sve prijedloge (za, ka, prema, od…), a sa druge osnovu rijeci i onda to iskombinuju. Jeftino, ruzno i nadasve – nepotrebno. Ali, ja razumijem njih: ko ce se sad skolovati i uciti fakultete! Lakse je nametnuti se sefu sa par novih rijeci svakog mjeseca i eto karijere. Meni se gade politicari koji ovo vide i aktivno pomazu i pustaju da cvjeta, ubijedjeni da ce za narednih 20 godina prestati svaka komunikacija preko Dunava i Korane i da ce konacno Hrvatska izaci kao zemlja na zapadnom Balkanu jasno odvojena od ostalih zemalja sa istocnog Balkana. Tog dana ce politicari dobiti novi alibi za nove prodaje INE i drugih INA, jer boze moj, napravili su nam novu zemlju koja vise nikakve veze nema sa susjedima. A to ste valjda htjeli???

Bio sam prije 5 dana u Istri. Objasnjava mi prijatelj kako izbjeci placanje vinjete za prolaz kroz Sloveniju od Portoroza do Sezane (10 minuta): „Na kruznom toku (ne na krugotoku) gdje je odvajanje za Portoroz, ne ide se za Kopar….“ Kad sam se vracao, opet to nisam bas vidio, pa cu ga pitati i iduci put. Javicu koju rijec ce koristiti za kretanje u kruznoj raskrsnici…

Rane sezdesete. Nije ni bitno koja je godina. Konkretno, bila je 1961. Po internetu kruzi snimak, 3,5 minuta dugacak o Beogradu ljeta ’61., kad je bilo strasno vruce i kada su ljudi hladili „bostane“ na cesmama i tako isprovocirali nestasicu vode (restrikcije). Ali, nije to bitno!

Bitan je utisak covjek dozivi gledajuci taj kratki video zapis. Ima jedna rijec koja moze da sazme cijelu atmosferu sa filma. Jedna rijec, jer je ipak film, pa i ako vjerujemo spikeru da je bila strasno vruce, bas taj utisak nemamo. Ali sve dugo se da lijepo opisati sa: spokoj.

Spokoj. Rijec koja je iscezla u danasnjem svijetu. Ima li neki dio Planete gdje se moze naci spokoj? Nema. Pacificka ostrva sa plazom, nakrivljenom palmom i kristalnom vodom? Ne salite se: samo sto nisu potpoljena… Svajcarska? Aha: svake druge godine izlaze na referendum sa nekom novom frustracijom. Vis? Kad su vidjeli doktora zadnji put? Nema ga ni Hvar, a ne Vis.

A na pomenutoim snimku ljudi setaju, pazljivo i lijepo obuceni (samo djeca u sorcevima), po ulicama rijetka vozila, sve je cisto, prostrano, nema guzve (dobro, ubi sunce, ali…). I to je nekako najveci utisak: izmedju svaka dva predmeta, dva covjeka, covjeka i vozila, dva vozila – ima prostora!

Gdje smo pogrijesili?

U dva momenta.

Prvi je internet i odmah iza njega, odnosno kao njegov rezultat, globalizacija i cuveni poziv medija: „Zavirimo u Ronaldovu kucu“. Ben Aflek i Dzenifer Lopez kupili novu kucu.

Ubise nas ove informacije. Unistise nam spokoj. Ko bi vama danas mogao biti ilustracija spokoja? Pa, neki djed sto sjedi ispod drveta, naslonjen na stablo i – pusi. On je djed, sto znaci niti ga interesuje, niti stizu informacije do njega a pogotovo ne one o stetnosti pusenja. Znaci jasno je: problem su informacije! Sto manje znas, to si vise spokojan. A tih ranih sezdesetih… sta su ljudi sa filma znali? Znali su cijenu lubenice, gdje ima da se kupe neke posebne carape, znali su da je Ckalja glumac i da je bio sinoc na TV. Znali su gdje rade, gdje im dijete ide u skolu. A sta nisu znali? Sa kim i gdje zivi Ckalja. Koje auto vozi? Koliko su bogati njihovi susjedi, gdje je Palestina, sta to muvaju Sovjeti na Kubi… I Bili su spokojni. Znali su da ljudi oko njih zive otprilike jednako, ako ne identicno kao oni. I tu smo sad kod drugog zla (prvo su informacije): zavist. Bilo je i tada zavisti, ali one prirodne, koja je poznata najmanje 300 godina i koja ne ostavlja frustracije, niti mijenja ljude. Zavisna (ili zavidna?) je bila djevojka koja nije mogla da se uda, zena koja nije mogla da ima dijete, mladic koga u drustvo ne dozivljavaju kao glavnog….

A onda se pojavio – ginekolog. Slab negativni uticaj. Znalo se da ima pare, da ima kucu u Brelima kod Makarske i jedini je u gradu koji vozi Mercedes. Poslije ginekologa, dosli su fudbaleri. I to tek kad se vrate sa pecalbe u Njemackoj. E tada smo prvi put vidjeli BMW i poslije toga vise se nista nije moglo vratiti nazad.

Sta mi danas da radimo?? Kako da se zastitimo?

Pa, spokoj se moze naci samo u jednom koordinatnom sistemu gdje je jedna osa ekonomija, a druga zdravlje. Spokoj je gore, visoko, na desno… E ako ste ga nasli, sjetite se Dezulovica. On ima kucu iznad Omisa, sidje dolje, lovi ribu i vrati se gore da popije casu vina. Ja, ali odmah pitanje: kakva je kuca? Oronula, tek toliko dobra da se u njoj moze nekako zivjeti ili vrhunski komfor? Sve sa Sonosovim zvucnicima razvucenim po kuci, ugodno temperiranim prostorijama, dobrim krevetom? Treba li „razvucena“ muzika? Da! Kasno je sada da se vracamo u predistorijsku zajednicu. Lijepo rasporedjeni zvucnici i neki Mocartov klavirski koncert, ne treba preskakati. Hocu reci, neka komoditeta. Nije zato sto ga ima Ben Aflek, nego necu ni ja da se zimi umotavam u cebe, a ljeti da mi curi znoj niz prsi. Necu, jer znam da moze bolje. Znam da bi me losi uslovi zivljenja mogli gurnuti u onom koordinacionom sistemu, dolje…Da – znam. Ali i u tom komoditetu, treba se zastititi od novih informacija. Internet? Naravno. A evo zasto? za muziku, za placanje racuna i za skupljanje informacija o stvarima koje me interesuju: kako je igrao Djokovic (govorimo o 2030-oj)? Kako da zakazem vrijeme kod doktora, da vidim nalaze krvi. Da procitam sta je Hamiltonijan (u sred sam kvantne mehanike) i da kupim avionske karte. Da se cujem sa djecom i vidim, na nekoj od platformi. I to je manje, vise – to. Ben Aflek se moze „slikati“, sto se mene tice.

Ako hocete spokoj, zastitite se od informacija. Ogradite se zidovima, filterima i najvaznije – voljom da suzite interes na samo par stvari.

Ovo nagomilano iskustvo je jedino sto me muci ovih dana na korak do penzije. Zanimljivo, u susretu sa bolesnikom osjecam da se oslanjam na znanje i na iskustvo. Ali, znanje svakim danom sve tanje, a iskustvo buja. Osjecam kako ono zapravo preuzima cijelu relaciju. Steta otici sada kad je postalo tako komforno.

Negdje davno (ovaj ce blog jos malo pa u petu godinu?!) sam pominjao jednog sarajevskog profesora ginekologije koji je bio bas kao ja – jednom nogom u penziji, a ja pred diplomom. On je sa vidnom melanholijom, zapravo tugom objasnio da mu je sada dovoljno samo poloziti ruku na trudnicu i zna sve: starost, polozaj, komplikacije… . ”Ali sta to vrijedi kad cu u penziju…?” Tada, sjedeci u klupama sarajevske ginekologije,nisam ni sanjao da ce mi se ova recenica toliko urezati u sjecanju, da cu je vuci sve do, evo i moje penzije.

Ja dijelim sa njim samo ovaj prvi dio- nema ni traga melanholiji, mozda malo, ali definitivno nema tuge. Ali iskustvo je zaista prijatan fenomen. Komfor. Jos uvijek se sjecam vremena kad bi kao mladji doktor, po duznosti morao sresti bolesnika. Tada sam i ja bio zesci glumac: izraz lica koji odrazava samopouzdanje, komoditet u situaciji, a zapravo u glavi kao u kosnici: simptomi, uzroci, veze, posljedice, lijek, doza, nuzpojave… Sada udjem u sobu i kao Bred Pit (Dzo Blek) vidim sve: koliko ce jos…., kako.. Odmah u skladu sa tim – na zaprepastenje mladjih – definisem novi nivo usluge i plan. I bi da idem…gotovo…. Ali uvijek ima neko ko bi da pita bolesnika sve ono sto je ovaj meni vec rekao pogledom. To treba izdrzati, jer nismo u Jugoslaviji gdje bi i moj pogled mladjem kolegi takodje dao sve odgovore i smjernice.

Opet, iskustvo daje jednu sasvim drugu dinamiku, dinamiku koju ostali ne mogu da prate i to dovodi moje strpljenje u iskusenje. To nije lako ovdje u Svedskoj. Mora se odigrati citava scena, planirana jos na ovdasnjim fakultetima i kasnije trenirana na kursevima gdje su sigurno vjezbali i razlicite uloge: znate ono, jedan je bolesnik, a drugi doktor, pa se zamijene. Sto je jos gore, svaka etapa u procesu mora da traje odredjeno vrijeme, gdje cutanje, drzanje za ruku, trljanje nadlanice ili ramena i zurenje u bolesnika, zauzima dominantno mjesto.

Ja nemam za to zivaca. A pogotovo sad kad mi iskustvo kaze sve i ono sto mene interesuje i sto bolesnika interesuje i sto pratnju interesuje. Ja to sve fino kazem, onako jasno i glasno (jer boze moj svedski nije moj maternji, pa sam naucio da se izrazavam jasno i precizno – ne daju ti novu sansu oni sto mnogo bolje manipulisu jezikom) za maksimalno 5 minuta i – bi da idem. Bolesniku kazem fino kako mu je, sta osjeca, zasto i kako ce se to razvijati. ONO , najvaznije pitanje se precuti ili kaze, da to niko ne zna, a cim se uhvati prilika, i taj odgovor dobije rodbina. Da se pripreme. I sta tu jos ima vise da se prica? Ja garantujem da ce bolesnik dobiti odgovore na sva pitanja i ona koja bi uspio izgovoriti i ona koja ima samo ideju, ali ih ne zna artikulisati. E, sad sto mu ja ne dam ni da pokusa, to je ok, stvar kulture, ali sustina je zadovoljena. Ili? Sve je dobio jasno i glasno i jos i pride.

Jeste, vrijeme mi je. Steta za kvalitet mojih odgovora (cuj, odgovora, kao da je bilo pitanja), svaki bolesnik bi pozelio da ih dobije recimo… pismom. Ali razumijem, ovdasnja kultura voli ceremoniju, proceduru, dramu i scenu. Vrijeme mi je. Ne znam ni kako sam dovde docekao, a da me ne vrate u tu tamo neku drugaciju kultura. Kulturu u kojoj doktor Dj. K. uradi gastroskopiju, bolesnik ni ziv, ni mrtav od pljuvacke i nagona na povracanje, uspije nekako da prozbori“sta mi je“, a doktor samo odgovori „sve pise“ i da mu papir gdje je nesto nazvrljao rukom….Poslije ce taj papir nositi komsiji koji ima neke veze sa zdravstvom da ga tumaci. U kulturu gdje su i moju majku primili sa nesnosnim bolovima u stomaku, a hirurg joj je odmah vec na prijemu odbrusio „sto su te doveli, nije ovo hitna“ – umrla je 15 sati kasnije. Eto i njih dvojica imaju nekakvo iskustvo, ali za razliku od mene oni nece cak ni da ga podijele sa bolesnikom. Ja hocu i radim to sjajno. Ali, bez drame i pogotovo bez dramskih pauza…

8. mart 1992. Mi presrecni roditelji, cerka samo sedmicu dana stara…

Prvo jedna ispravka. Sest dana ranije, 2. marta, grupa je pokusala da odrzi koncert, ali nije im bilo dozvoljeno, pa su uzeli kamion. Tada je moja cerka bila tek izasla iz Narodnog fronta…

Kako sad (8. mart) ici dolje prema Beogradjanki??? A trebalo je! Trebalo ju je staviti u kolica, sedmicu dana staru, ukrcati se u trolu br. 41 i pravac grad. Pa kad ova stane na pocetku uzbrdice Miloseve ulice, ako joj ranije nije spala trola, trebalo je izaci. Ne prelaziti ulicu! Nikako. I opasno i pogresno. Odmah iza kultnog SKC-a, okrenuti desno, ka Slaviji i odmah tu, malo prije Pozorista… Kamion. Zeleni. Mercedes, registarskih tablica: BG 213-299.

Tu se stvarala istorija. Tu je bio koncert na brzinu sklepane grupe koja se zvala Rim-tu-ti-tuki (neka stariji objasne mladjima sta znaci ime grupe). To je bila grupa formirana kao izraz antiratnog protesta, protesta protiv najnovijeg zamaha regrutacije koji je isao Beogradom, Srbijom. Regrutacije da bi se mladici i stariji muskarci poslali na klanicu u Hrvatsku, Bosnu…. Grupa je nastala od Ekatarine Velike („Gile“ ili Srdjan Gojkovic), Milan Mladenovic*, Cane, tj. Zoran Kostic (Partibrejkersi) , Svaba, Cajke, Anton i Jovec.

Ima puno muzickih manifestacija koje su bile istorijske. Hja, po cemu? Ucesce na jednom mjestu Dzoplinove, Hendriksa i Kokera (Vudstok)? Da, vazno je. Bitlsi na krovu? Zadnji koncert? Ok, istorijski… Ali, halo…! Koncert grupe Rimtutituki na kamionu ispred SKC, koncert koji je prenosen preko najbolje svjetske radio stanice (B92- titulu su drzali jos samo nekoliko godina, poslije su se ugusili u vlastitom izmetu). Taj koncert, ta poruka (Slusaj vamo) bio je poslednji pokusaj da se zaustavi zlocin nad Jugoslavijom, zlocin koji je porodio bezbroj manjih ili vecih sub-zlocina, ukljucujuci i zrtve i razaranje i – kriminal narednih decenija u svim novim drzavicama. Vise volim tebe mladu, nego pusku da mi dadu…

Zamislimo sad da je ta gradjanska, urbana snaga pobijedila i da je uspjela da cijelu Srbiju osvoji kao sto je osvojila mene. Zamislimo da 5 godina kasnije niko ne bi htio da se ukrca u Miloseviceve autobuse i da ide u Beograd na tzv. kontramitinge. Naravno, tada ne bi bilo ni mitinga, a ne kontramitinga. Tada bi splasnule sile i u Bosni i u Hrvatskoj, sile koje su se nastale, ojacale i odrzavale se u zivotu samo zahvaljujuci toj razornoj sili koja je izasla na scenu na poslednjem saveznom kongresu komunista. Milosevic bi se ugasio. Ugasio bi se i Tudjman. Nikada ne bi bilo Srebrenice, ni kosovske avanture. A mozda ni Putin ne bi danas opravdavao svoje pshoze podsejacanjem na ratove u Jogoslaviji?

Mislim, mogu Bitlsi sve skakati sa krova na krov, tesko da ce ikada postici istorijski znacaj ovog zelenog Mercedesa, na cijim „ledjima“ je bila reklama njemackog piva: mir, brate, mir.

*Kad u Podgorici predjete Moracu i dodjete na desnu obalu (zapad), krenete prema sjeveru, prema Pravnom fakultetu, Policiji, Bulevarom J. Tomasevica…. odjednom na raskrsnici sa 13-a jula, vidite ogromni mural na bocnoj fasadi jedne stambene zgrade: Milan Mladenovic uz jedan citat iz njegove poezije. Snaga tog urbanog trubadura, njegov gradjanski profil, bio je dovoljno jak cak i za Podgoricu. Milan je umro u novembru samo dvije godine poslije ovog ovdje opisanog istorijskog dogadjaja u 36. godini. Ne moram ni da posebno pominjem da ako si umjetnik i ako zelis da budes neko, zaista, iskreno, neko ko ce biti vjecno upamcen, moras, nazalost umrijeti izmedju 35. i 39. godine. Dzaba sve.

Ali fenomen je isti!

Uzmite mene i Mesica. Imate sigurno odmah predstavu o skali, razmeri?

Davne 1980. godine na poslednjoj godini studija, generacija koja izlazi sa studija, dobija fakultetski disko klub, poznati i popularni Kuk, na koriscenje. Od prihoda se finansira ekskurzija. Nije to bilo malo! U maju sledece godine pun avion samo apsolvenata Medicine, pravac Spanija, Kosta del Sol, sedmicu dana. Ljoret de Mar, posjete Barseloni, koridi, pun pansion, flamengo…

I mene izabralo u Odbor koji nadzire rad kluba: menadzment, sto bi se reklo. A evo, bas sad dok naviru sjecanja i na klub i na Spaniju, pitam se ko je radio sa parama? Stvarno se ne sjecam, a volio bi znati ko je radio ”sa kasom”? A sjecam se teskog mirisa kad se udje u prazan klub prije otvaranja ili poslije zatvaranja, pa guranja gajbi po betonu do sanka, pa jedne posjete ”bratskog” fakulteta iz Beograda… Dozvolite mi da pustim sjecanjima na volju. Tih su dana Idoli pustili plocu sa Maljciki. Mene je kao ranog kriticara komunizma, pjesma osvojila i te veceri, sitnih sati uz obilje piva, dok su se Maljcici beskonacno ponavljali, igrali su Beogradjani i ”Sarajlije” zajedno u ’vozu’, a ja sam se ljubio sa svim gostima cestitajuci na pjesmi. Morali bi razumjeti da su samo rijetki (ja) te godine razumjeli da je vrijeme da se razidjemo i od komunizma i od Titoizma i da u Beogradu, makar u „krugu dvojke“ postoji intelektualna snaga da porodi ovakvu pjesmu. Ja sam to cijenio. Jedanaest godina kasnije ce se iz iste sredine pojaviti i „Slusaj vamo“ (Ako ne mogu da letim, ja necu ni da puzim, jer kada puzima, ja ne mogu da…), Rim-tu-ti-tuki. Ah, odoh daleko.

E, ali pojavise se u neka doba kriticki glasovi iz generacije i dobili smo obavjest da moramo da polozimo racune. Kako ide posao? Gdje su pare? Ja sam tada ostalim clanovima menadzmenta rekao, „zaspite ih brojevima, sto vise brojeva da im se zamanta u glavi“. Na skupu, sjecam se, stajao sam dolje kod katedre, a negdje gore, sa vrha amfiteatra, stiglo je to pitanje. Dalje mi je sve crno. Ne sjecam se. Potisnuo, valjda.

Svi pamtite Mesica. Pola sirov, pola ugladjen, pola partizan, pola salonski tip. Ali, ostao je utisak – nema dlake na jeziku. Ako nista, ono zbog toga simpatican sirem krugu publike.

A znate li vi da je odigrao jednu od glavnih uloga (sa Racanom- jos jedan partizan!, Lilicem, Josipovicem, Kosor…) u pljacki INE?

INA je prodata Madjarima za 10-ti dio svoje vrijednosti. Jer ne radi se samo o INI u Hrvatskoj! INA je dobila koncesije za 4 busotine u Siriji i npr, za razliku od Madjara koji su takodje tu busili, sva 4 nalazista su bila izuzetno bogata naftom. Sve je to dobio novi vlasnik! I ko bi danas mogao da povjeruje da ce Mesic uzeo ogromne novce?

O kojem je ovdje fenomenu rijec? Fenomenu zajednickom i meni i Mesicu, mada je jasna razlika i u redu velicine, a i u vrsti nadoknade…

Radi se o snaznom osjecaju da vas drustvo podcjenjuje. Vi obavljate neku funkciju, a drustvo vas nagradjuje daleko manje od onoga sto vi sami sebi zamislite. I taj osjecaj je toliko jak, da covjek cak moze i da oprosti (tesko!) kradju, jer to nije kradja nego pravicna nadoknada. Covjek moze da razumije da „povrijedjeni“ nije zapravo ni krenuo da se obogati, vec da samo namiri sebi ono sto mu pripada. A to da mu nesto ekstra pripada, vjerujem (dozivio sam) da je strasno jako. Skoro pa bi se moglo porediti sa ubistvom iz strasti, sto se – poznato je – mnogo lakse kaznjava, nego hladokrvno, planirano ubistvo.

Ja sam u ovoj prici osjetio prezir prema grupi koja se usudila da dovede u pitanje castnost moga rada. Moja nadokanada za tu neravnotezu izmedju ocekivanog i dobijenog je bila iskazana agresija prema toj grupi. Mrznja i nadmoc. A to je zapravo kao i pare: isti osjecaj, zar ne?

Prva premisa: demokratija nije ono sto vecina misli (da je demokratija).

Druga premisa, to sto vecina podrazumjeva pod demokratijom, treba na sve nacine kritikovati i izlagati ruglu.

Znaci, da bi se demokratija spasila, moramo poloziti sve sto imamo u prvu premisu….Prva premisa se mora braniti i odbraniti.

Ali, dajte da se prvo pozabavimo drugom premisom.

Srbija i Svedska.

Srbija je diktatura, znaci toliko daleko od demokraije, koliko se samo moze zamisliti. Zasto? Eh, zasto… Ali, da ponovimo (a valjace i za odbranu prve premise!).

Srbija je diktatura, jer jedan covjek odlucuje o svemu, od strategijskih drzavnih poslova, preko penzija, do pitanja rupa na asfaltnom putu do Jajinaca. Srbija je diktatura, jer nema medija koji ce ovo pomenuti i pribliziti citaocima/gledaocima na prostoru/ frekfenciji cijele zemlje. Ovo je dostupno samo nekolicinji procenata koji prate npr. N1, Drazu Petrovica ili Kesica (ako se vise ikad vrati??). Preko 90% konzumenata medija imaju samo jedan izvor ili – sto je gore, mnogo izvora, ali svi su sa identicnom uredjivackom politikom. I Srbija je diktatura, jer su i policija i sudstvo pod kontrolom jednog covjeka, znaci nedostupni obicnom gradjaninu u Lebanu, Leskovcu, ali i Vracaru (Lebane i Leskovac i ne traze pomoc, jer imaju uskladjene informacije). Cinizam tog „jednog covjeka“ (diktator) je ovim jos bolniji i sa jos tezim posljedicama. On objasnjava da na medijskom nebu Srbije ima (zaista!) bezbroj medija, ali zanemaruje cinjenicu da je dostupnost dramaticno povecana u korist rezimskih medija, dok ostali, oni koji kritikuju vlast, imaju uticaj kao otprilike novina Pas i Konj iz filma Noting Hil (Dz. Roberts, Hju Grant). On mirno objasnjava da ce se „ekscesi“ opozicije (rezirani) procesirati u „nadleznim tijelima“ iako zna da ce se ovi prije izricanja presude konsultovati sa njim.

I ovo je dovoljno za diktaturu ili, odsustvo demokratije. Jer, podsjeticu po ko zna koji put, ne radi se o Dancima koji bi se nekako snasli i bez drzave, vec o Srbima: los nivo pismenosti, los nivo obrazovanosti, patrijahalno vaspitanje…

Ok, nije neki problem objasniti da je Srbija daleko od demokratije kao SSSR od liberalne ekonomije. Ali Svedska? Kakve ona ima veze sa Srbijom u ovom kontekstu?

Ako za trenutak, zanemarimo slobodno sudstvo i koncetrisemo se samo na medije…. A ovo je vise nego dovoljno! Demokratija je nacin razmisljanja koji vam se usadjuje i kroz slobodu medija i kroz iskustvo o slobodnom pravosudju, ali radi se o jako razlicitima dinamikama. Vi sticete utisak o demokratiji kroz uticaj medija svakodnevno, vise puta u toku dana, a sudstvo? Sudstvo jr sporo. Dva sudstka procesa u toku godine iz kojih naslucujete da su sudije reagovale slobodno. Naslucujete- detalje ne znate. Ali, ok: najcesce budu krivi i budu osudjeni oni za koje i vasa logika kaze da treba da budu (osudjeni). Ali, ponavljam, mediji svakodnevno izvjestavanjem grade u vama osjecaj da zivite u slobodnoj zemlji.

Znate ono kad u Rusiji, Bjelorusiji ili S. Koreji, 96% glasa za pobjednika? Ne vjerujete. S pravo. Znate ono kada u Srbiji svi mediji koji pokrivaju 99% gradjana govore isto. Cak istim rijecima. Ne vjerujete im. S pravom. E sad u Svedskoj 100% medija – nisu dozvolili ni jednom mediju! – se bori, grubo, agresivno, bez pauze, da se Svedskoj omoguci ulazak u NATO. Tolika harmonija, svih medija, moguca je samo u diktaturi ili tzv. demokratiji koja ima neki „organ“ (prema Kantu) koji ce naci nacina da instruise sve medije da izvijesti na identican nacin. To nije neki formalni organ (u Srbiji diktator), ne ovdje to moze biti neki covjek iz sjenke, ali blizak vrhu administracije…..

Covjek????

Dozvoljavam da ni njega (nje, ipak smo u Svedskoj, ovdje su zene ravnopravne) nema. Dozvoljavam da je kantovska svijest (o visem cilju) toliko prozela bice svedskog covjeka da je dovoljna samo jedna rijec, jedan mig, jedan signal, pa da svi misle kao jedan. Eto ne mora biti nikakva instrukcija sa vrha; svaki redaktor pojedinicnog medija ce sam, samoinicijativno, odabrati Kanta i krenuti harmonicno u svijetlu buducnost.

Da, nema pritisaka sa vrha. Ima pritisak iznutra iz svakog od nas pojedinacno. Pritisak koji su nam ranije, kroz 300 godina ugradili podsjecajuci nas na Kantovu idelogiju. Kao dresura. Poslije je dovoljno samo kliknuti palcem o 3. prst i doberman jurne….

Ima li razlike (Srbija vs Svedska)? Nema. Ovdje (Svedska) „diktatura“ je ugradjena polako kroz 300 godina, a tamo (Srbija) vulgarno, „od juce“. Efekat je isti: svi dobijamo identicnu sliku svijeta.

Prva premisa.

Ovo o cemu sam pisao do sada, nije demokratija. To je drzavna politika. I kod drzavne politike, sve se drzave koriste manje ili vise zamagljenim metodama pritiska. Manje ili vise, aludira na stepen emancipacije gradjanina, pa kad si tanak, manje, a vise je kad si malo jaci kao gradjanin. Ali, pritisak. Sta je onda, do djavola demokratija? Demokratija je kad se sidje na nivo svakodnevnice. Kad ti (ja, on, bilo ko) mozemo da se vrlo efikasno zastitimo od drzave, firme, vlasti, tijela, uprava…. kako smo to sve vec zvali u Jugoslalviji (Srbiji). Recimo vi i Vodovod. Vi i Posta. Vi i isporucilac TV signala. Kolike su vam sanse da dodjete do svojih para (uvijek se o tome radi!) u Srbiji protiv ovih….? Nula. U Svedskoj? Bez problema (ako ste u pravu, naravno). E, to je demokratija. Ako vas policajac prebije. Kako se to razrijesi u Srbiji? Samljevenim ponosom i samopuzdanjem ili zatvorom (ako uzmete stvar u svoje ruke i upucate ga). U Svedskoj? Dobijete odstetu od koje mozete zivjeti 2 godine… To ja zovem demokratijom.I ako imam ovu demokratiju, sta me briga da li Svedska isporucuje topove Kataru???

Pet velikih tema koje su obiljezile mojih poslednjih 20 godina, a nadam se da ce biti i narednih 20….

Klasicna muzika, Jevreji, Istorija (Evropa i posebno, Balkan od prvih zapisa do Balkanskih ratova), filozofija (slobodna volja) i kvantna mehanika. Tesko bi bilo rangirati, napraviti listu, ali jedna od njih se izdvaja. Kvantna mehanika (QM). Zasto? Zato sto su ove druge, zavrsene: citajuci, proucavajuci, stigao sam do kraja (makar prema mojih zahtjevima i potrebama), dok QM i dalje izmice, bjezi i imam osjecaj kao da jos nisam ni poceo. Super! Ima sta da se radi u penziji.

Sa malim izuzetkom istorije Balkana koja je jednako fluidna i izmice kao voda u saci, sve ostale je lako pronaci literaturu i krenuti. Jer pronaci literaturu je najvaznije! Cemu vjerovati? Kome se predati kao tabula rasa i upijati informacije. Kad su me upisali u 10. osnovnu („14. februar“) na Aveniji, dobio sam sto me dopalo. Nisam mogao da biram. Zara Barbaric me je ucio istoriju, a Ivica Vidovic slova. Staru gimnaziju sam birao i osjecam i dan danas prednosti tog izbora. Fakultet, opet – van moje moci. I tako dalje. E zato literaturu treba pazljivo birati, jer moze da se debelo pogrijesi. O klasicnoj muzici, o Jevrejima, filozofiju – lako. Istorija Balkana? Uh, vrlo, vrlo tesko. Istorija Balkana se stalno mijenja?!Ja sam Jugoslaven i meni odmah zaparaju usi i oci knjige koje pisu moderni istoricari sa ciljem da se ubrza sticanje identiteta novih/starih naroda i nacija. Ovaj proces, zapravo – tehnologija je toliko mucan da to predstavlja veliki izazov. Najvise mi je pomogao micigenski profesor JA Fine koji je napisao tri knjige o Bosni i Hercegovini i u njima sam se osjecao vrlo komotno i bezbjedno. Kasnije sam cuo da je mucenik dobio izliv krvi u mozak – boga pitaj je li ziv? Jednom sam mu nesto pisao, ali nije nikada odgovorio….

E, isto je i sa kvantnom mehanikom. Bas onih dana (1900) kad je lord Kelvin, britanski fizicaj uzviknuo: „Nema vise sta da se otkriva, samo jos par detalja“, krenula je gotovo revolucija na planu fizike. Atom, talas, cestica, kvant… Nazalost QT je matematika fizike. QT nije fizika, vec matematicki model. Model koji manje ili vise dobro, moze da se provjeri eksperimentom i – kraj. Niko nije vidio, niko ne moze da osjeti, samo da zamislja. Bezbroj autora pocinje sa bezbroj raznih strana, ali jedno im je svima zajednicko: niko nece da to lijepo objasni. Ili ja jos nisam nasao pravi izvor…?

A mozda sam ja malo naivan? Mozda meni nije ni dato da razumijem QT? Za QT treba poslije giumnazije otici na fakultet gdje su matematika, fizika i tehnika glavni predmeti i onda polako. E bas to je za mene izazov! Meni nece biti tesko da krenem od pocetka. Od matematike Bojane Mavar.

Kako bi ja napisao knjigu o osnovama QT?

Energija. Onda bi odmah objasnio sta je energija, sta entropija i koje su vrste energije. Pa kretanje energije. Do QT su smatrali da energija ide kao kontinuum. Ne ide. Ide u paketima (kvanta). Ide kao talas? Ili kao cestica. Pa onda fino objasnis sta je talas, a sta je atom. Elektron, foton. Pa opet podsjetis citaoca sta je talas. Garniras sa Ajnstajnom i njegovom Nobolovom nagradom (za foton). E a kad se dohvatis talasa, moras objasniti formule: od de Brolija do Sredera. Pa onda tu „malo“ zastanes i objasnis stanje, vektor, kompleksne i imaginarne brojeve… Recimo zasto je grupa talijanskih matematicara uopste „izmislila“ kompleksne brojeve kraje 19. vijeka?? Sto ce nam oni??? Sa trece strane bi se problemu prislo kroz osnove statistike: predvidjanje, sansa, slucaj, uzrok, posljedica. Jer dovoljno je reci da mozemo uraditi eksperiment u okvirima klasicne fizike ili u svijetu predvidjanja kvantne mehanike.

I tu je problem! Dok smo svi prije ili kasnije dozivjeli zakone klasicne fizike (pad sa bicikla), dotle je svijet kvantne mehanike samo matematicki izraz eksperimentatorovog plana. I vazno je naglasiti, svijet, jer to nije ovaj svijet. Ili jeste? Nevjerovatno je uzbudljiva ideja da dok govorimo o materiji vecoj od atoma, govorimo o ovom, nasem svijetu, gdje vaze zakoni koje je definisao Njutn. Vazi tvrdi determinizam, pa iako sto rece jos Spinoza, iako nemamo objasnjenje za sve, znamo da iza svake pojave stoji uzrok. Ali, ako sidjemo na nivo unutar atoma, nestaje determinizam i sve postaje stokhasticno (slucajno). To znaci da mozemo da razumijemo samo ako se naoruzamo mocnim predvidjanjem (statistika). Ajnstajn se nije slagao („Ne vjerujem da Bog koristi kocku“) i ostao je dosljedan Spinozi: ne razumijemo, ali mora biti objasnjenje. Tu je sad onaj „nesporazum“ koji me je uveo o tajne QT: Belova teorija nejednakosti. Podsjeticu samo kratko: ako postoji determinizam („Sakriveni/hidden faktori“ , opet Ajnstajn) bice jednakost na jednacini izmedju lijeve i desne strane. Jednacina „objasnjava“ tzv. Misaoni eksperiment koji analizira dva elektrona sa razlicitim spinovima (razumijete vec da bi ja u svojoj knjizi, odmah objasnio sta je spin, a ne da citalac mora na Vikipediju). I onda ako zaista ima sakrivenih sila, korelacija ce biti 100%-tna. A nije. I onda ide matematika sve sa „psiovima“ (grcko slovo psi). Znaci nejednakost, odnosno nema nista skriveno, vec samo – upleteno.

A tek moj „prijatelj“ (ja, unuk je moj „prijatelj“) Hejzenberg i njegovi principi nesigurnosti??! Kad gledate jedan atom vi ne mozete sa 100% sigurnoscu znati gdje su mu elektroni. Ili To sto posmatramo, nije priroda sama po sebi, vec priroda izlozena nasem nacinu posmatranja (posmatrac mijenja objekat posmatranja posmatranjem).

Na ovom fantasticnom putu, naici ce i cuvena Srederova macka i dilema: mrtva, nije mrtva ili u sto vrijeme i mrtva i ziva?

Kako se da zakljuciti, ima sta da se radi u penziji. Knjige su nabavljene i polako.

Polako, polako, nisam jos umro. Sacuvaj me Boze, jos manje, da sam vidio Tita?! Ta nisam Pinki.

Ali, ako sve procitate, vidjecete da naslov nije bas… bez veze.

Ljudi umiru. Ponovo brza, neplanirana posjeta bivsoj nam drzavi. Za razliku od mojih, sada je bio red na gradjansku sahranu. Gradsko groblje, citav niz kapela, veliki turnover i plato prepun ljudi. A zima! A duva. Zaboravio rukavice, a valja se rukovati. Mnogo puta.

Tehnika je kao i u mojem dijelu drzave: u kapeli je izlozen lijes, zenski dio rodbine stoji (!) okolo, a mi „muski“ napolju, docekujemo ili bolje receno, ispracamo posjetioce. I mi stojimo, mada ima klupa… Cetiri sata, isto kao i kad su moji roditelji sahranjivani. Sad me mogu postaviti u bilo koji red na bilo kojem aerodromu na svijetu – ne znaju oni koliko ja dugo mogu stajati. Kako mi je u krstima, samo ja znam. I tacno u 10, kada skoro jos nikoga nije bilo, bivsi premijer drzave. Sa zenom. Protrcase. Zaboravih reci jedno iz familije je vazna i cijenjena licnost u drzavi i ako je bilo 300 ljudi, 250 je doslo zbog nje. Pa i bivsi premijer. Tristo rukovanja (zapravo mnogo vise, ali o tome kasnije). Desna saka malo boli, mada vecina pruza ruku sto bi rekao Krleza kao mrtvu ribu. Ali ima ih sto dobro stisnu, ima ih sto cijelom rukom prvo uhvate zalet od 10-12 cm unazad i onda ulete u tvoju saku. Najgora varijanta je serija ljudi sa kojima se treba rukovati, a neke sake su debele. Ne stizes da se oslobodis od te sake sa debelim prstima, a vec vidis nova se pruza prema tebi. Neko gleda u stranu, neko ravno u oci, a neko se prvo namjesti da bi te strijelio ocima. Srecom, neki promil zaboravi na nas ispred kapele i – ode.

Serija kapela i svaka zauzeta. Dolaze ljudi: muskarac grabi naprijed, ostrim vojnickim korakom. A zena pritrcava. I jedni i drugi su uzeli najbolje cipele sto imaju, pa se osjeca malo – patnje, ali neka, tako treba: cijela struktura dogadjaja je prozeta ideologijom da i mi sto smo „pretekli“ moramo malo da propatimo (da bi umrlom bilo lakse?!). Najvise pate zene u novim stiklama. I kad muskarac nadje pravu kapelu, udje unutra, obidje i kad izadje, mi muski smo na redu. Ostali iz grupe prate. E sad postoji stari lokalni obicaj da kad se poklonis svojem, obidjes i sve ostale. Ne postuje srecom svako, ali dosta njih… I zato se broj rukovanja multiplicira. Ali ovi „ekstra“ ne nanose bol desnoj saci – oni je malte ne samo kratko posude, onako mlohavu i hladnu. U susjednoj kapeli umro je neko sa snazno ukorijenjenom vjerom u Boga i Crkvu. Njemu ce uskoro doci i pop da otpjeva opijelo. Njemu ce uskoro doci i visoko kotirani opozicioni politicar (u ovom dijeli svijeta, vlast i opozicija imaju razlicite crkve), pa posto je on od obicaja (cus!) , morao sam i sa njim da se rukujem (mada se politicki ne slazem se sa njim!). Ispred tog „religioznog“ grupa zena koja place, a jedna starija posebno ocajava. Taj sto je umro bjese 47-o, pa posto nije bas u cvijetu, nekako mi njeno tugovanje bi prenaglaseno. Ali, ali da ne grijesim dusu – nije on bio mnogo stariji od mene!?

A ja, zadnji u redu, gledam okolo, sta cu. Sve vidim, analiziram. I onda sto bi rekli Svedjani „hojdpunkt“ (kulminacija): tacno u podne stize aktuelni predsjednik drzave pracen porodicom i manjom grupom ljudi (ne djeluju kao cuvari!). On u svom prilazenju nema lokalnu mustru strukture kolone (musko, pa metar, pa ostali) vec dolazi kao dio grupe. Ravnopravan. I pravac kod nas (znali smo mi da ce on doc’). Iako nisam mogao bas da bagatelisem trenutak, vec sam i sam bio koncentrisan na scenu, nisam mogao a da ne primjetim onu ucviljenu zenu: stade kao gromom pogodjena, prestane plakati i samo prati Predsjednika: „Gdje ce??? Kod kojih??? Tamo???“ A Predsjednik je takodje od obicaja: nakon nas, prosao je i ostale, tako da je gospodja mogla mirno da nastavi sa oplakivanjem. Nije mi se ucinio onako grandioznim kao sa televizije. Obicni, postariji gospodin, nekako mlohavog lica, valjda nepripremljen kao za kamere? Zena nosi neku tasno, na kojoj bi joj i sam Luj Vuton pozavidio. Ne znam zna li je svaki put pravilno otvoriti? Da smo u Americi, bio bi siguran da je to onaj kovceg sa komandama za nuklearno oruzje, samo sto je u koznom povezu, luksuzan da Rusi ne posumnjaju.

Dva je. Mali metez oko organizovanja kolone, ali momci u radnoj odjeci sa tirakama imaju punu kontrolu nad nama. Jedan od njih nesiguran na nogama, crvenoga nosa, kad je sam, stalno se nesto smjesi, on vodi cijelu organizaciju. I dodjemo do grobnice. Grobnica je kao manja tvrdjava: sprijeda impresivna, ima veliki prostr da se polozi cvijece i vijenci, a odzada je nekako … ranjiva. Iskopana velika rupa u zemlji i u zidu rupe, nova rupa koja ide u prostor ispod grobnice. Vjecno prebivaliste (ili boraviste, nikad nisam naucio razliku). I prema lokalnim obicajima, morali smo na vjetru, ispucalih ruku, posmatrati jednu manju predstavu cetvorice momaka u radnim odijelima. Onaj „glavni“ nije bio, nesiguran je na nogama…. Ovi su manevrisali (pre)teskim kovcegom, krecuci se izmedju ostalih grobnica, pazeci da i sami ne upadnu (svaki prosjecni reziser sa nasih prostora, imajuci ovu pricu kao scenario, sigurno bi natjerao nekog od njih da upadne). Dva debela konopa i ode kovceg u bocnu rupu… Onda nekom kamenom plocom to zatvorise, pa drveni klinovima ucvrstise, pa malterom, bukvalno betonirase. Nema racionalnog objasnjenja – to znamo mi doktori najbolje, ali valjda je dio neke stare tradicije? I onda zemlja. E to je vec klasicna slika vidjena bezbroj puta: 4 grobara lopatama nasipaju i onda udaraju pljosnatim dijelom lopate. Da utvrde.

Platforma grobnice prekrivena cvijecem u vrijdnosti… 2000 EUR. Vjetar, ne prestaje i za manje od 10 minuta, veci dio je raznesen, a tek kad mi odosmo? Zluradi jezici su komentarisali da radnici bezbrojnih okolnih cvecara samo cekaju da porodica ode….

Ha! Zvuci skoro nadrealno: ja, Srbin („Mrsko, tursko“), a sad i Svedjanin – pa — volim Tursku????!A, oni nam ne daju u NATO??

Ali, posto ja mislim svojom, a ne kolektivnom glavom – iako ovu poslednju razumijem – ja – volim Tursku.

Evo, jutros sam iz Stambola (ovako kazu svi i Turci i Iracani i…, a samo mi- cistunci- hocemo da zadrzimo cijelo ime: Istanbul). Sat zvoni u 0445 u hotelu Zeleni Park, duboko u Aziji. Ja, duboko, ne znaci da je u …. Japanu, ali za nas koji smo sletjeli na istanbulski „havalimani“ (zracna luka), kad nas autobus odvede 60 min daleko od „havalimani“, to je onda – duboko. Hotel lijep, cist, svijez, otvorio ga neke godine Erdogan (eno slike na recepciji). Na recepciji nekoliko mladih i jedan stariji sto nosi naocale na vr’ nosa tako da ima neki autoritet. E, ali kad u taj hotel dva autobusa iskrcaju 120 ljudi koji imaju arapske, iracke, kuvajtske, turske pasose, onda vam je lako zamisliti na recepciji – guzvu.

Nego da vam opisem scenu…

Tog ponedeljka, 6. februara, Tursku je pogodio uzasan zemljotres. Jug Turske. Istanbul? Nista. Ali u Istanbulu strahoviti nevrijeme sa snijegom, vjetrom, cudima.I 170 letova sa istanbulskog „havalimani“-ja bude otkazano. Lako je zamisliti koliko ljudi je ostalo bez svojih planova. Medju njima i ja. Nacionalna aviokompanija osjeca odgovornost za ove ljude.Planira smjestaj… Ja, iz Crne Gore odem turskom kompanijom za Istanbul tog ponedeljka iako je cijela porodica protiv. Avion se spustio iz Istanbula u Podgoricu: imam osjecaj da putnici sve nesto skakucu od srece, jer su napustili zemlju koja je trustna… A ja, odoh tamo? Kao da sam TV reporeter…, Turska. Zemlja sa snaznom vojnom tradicijom. Vojnom, spijunskom, kontra-spijunskom…. Ma, ja njima vjerujem: ako ko ima insinkt da reaguje u krizi, to je valjda zemlja sa vojnom tradicijom? A, oni cute. Nista od zabrane ulaska u zemlju. I ja krenem…. Mislim se, gledam ove Podgoricanke sto regulisu gejt, da ih pitam, je li sigurno ici u Tursku… isto je kao pitati moju pokonju babu je li dobro trenirati za Ajron Man… Idem blize…. Osoblje u avionu: pitati njih? Oni veseli, profesionalni, opusteni. Zarazni. Te i ja sjedoh na 8C. Ali, ima li ista sto ne volim, pardon- mrzim u Turskoj? Da! ‘Taksing! na pisti. To je cudo nevidjeno. Taksing vam je onaj dio od momenta kad avion dotakne pistu, pa dok vas puste da ustanete: avion baza po pisti…. E, u Istanbulu ovo cudo (‘taksing’) traje od 35 do 45 minuta??? Kukala vam majka ako imate avion u nastavku (konekcija). I dodjem u zgradu. Moj avio za Stokholm polece u 1520, a ja sam stupio na tlo zgrade u 1505. Pronese se glas da u avionu ima 11 „svedjana“ i da svi imamo isti cilj. Trk. Trcim ja, dusu hocu da ispustim. Jos troje pored mene. Onda se ispostavi da su oni zainteresovani i da trce za – Moskvu. Skreni lijevo? Ne: to je samo za turske drzavljane. Sad? Ne, to je za… Da ne duzim: ode avion (sutra sam saznao da je i taj avion bio otkazan – dzaba sam trcao). OK, prespavacu u Istanbulu. Van aerodroma, u gradu. Znaci treba izaci… Granica. Stanem ispred kamere i malo cucnem – stoji nisko. Moj pasos nesto „ne radi“. Zovu policajca (mene u stranu kao da je pas nanjusio kokain). Dodje neka jadna, mrsava policajka i krene sa: „Merhaba“. A meni srce do … Sarajeva. Valjda je i ona to vidjela i pusti me i bez da pogleda pasos….

I eto mene u gomili putnika sa Srednjeg Istoka naspram troje recepcionista. Napetost se osjeca u vazduhu: ljudi su umorni, mala djeca placu, glad, neizvejsnost. Ali, nema agresije. Nema svadje- samo dva puta su dvojica izrazili svoje nezadovoljstvo. Malo, po malo svi smo dobili svoje sobe: velike, ciste, mirsljave. A ja, plus i tzv. ‘dental kit’, da operem zube.

Doveo nas je satl, dzabe, platila kompanija ali hoce li doci sutra kad medju nama 120 ima 120 razlicitih vremena polaska. Ja uzmem taksi. Sto je sigurno, sigurno. Taksista, hukce, trlja ispucale, suve ruke i krenemo njegovim Pasatom ka istanbulskom Havalimani. Gledam u retrovizor, a lire ne da rastu – lete. Slabo vidim, pa racunam… 150-200-250 EUR. Tek nakon nekih 20 minuta vidim tacku i shvatim: deset puta manje, znaci – 20 EUR. Prolazimo azijski dio, pa novi most, a sa lijeve strane se vidi onaj most, cuveni most preko Bosfora (presao sam ga zadnji put septembra1995…). Uskoro sa desne strane stadion Galatasaraja….

Volim Tursku. Volim Turke. Zasto? Zato sto su isti kao i mi. Emocije izrazavaju dernjavom, mahanjem ruku, trzanjem glave i izrazom lica. Ali, vidi se da su i napravili krupan iskorak ka Evropi, ka evropskom shvatanju radnog morala. Recepcioner, sofer, taksista, barmen, cijela avio-kompanija, svi su … Ne mogu i necu da kazem profesionalni, jer to odmah sugerise na Zapad, na covjeka koji radi efikasno svoj posao, ali sa vama nema nikakav kontakt; sta vise, izmedju vas je zid. Turcin radi svoj posao sa odlicnim rezultatom, ali je stalno sa vama, prisan i topao. Ja to ne mogu zvati profesionalizmom – ja to zovem ljudskoscu. Jeste, jezik, komunikacija je problem, ali, vidite: citab, hava, hanuma, tuz (so, zato: Tuzla!), semit, merhaba, selam, kafa, dezva, kajmak, cesma… i njihova toplina- dovoljno za pocetak.