GO – dug

Kad sam bio u vojsci (JNA, april 1982-mart 1983), poceo sam da shvatam moc skracenica. GO! Godisnji odmor. Naravno, ne pada mi na pamet da pisem ni o JNA, ni o zastavniku Stevi, ni o kapetanu …. kako se zvao?… zivio je sam, bio je stalno…. pod gasom… Ne! Mada bi rado pisao o vojsci kao organizaciji koju strasno postujem. Strasno! Ali, ne JNA…

Dakle, GO znaci godisnji odmor. E, ako se sjecate bilo je rijeci o uzasu koji GO znaci i sadrzi i najavio sam nekakvo rjesnje…. Ako ima….

Ima!

E, o tome je ovdje rijec.

Godisnji odmor se moze usavrsiti, sta vise transformirati u uzitak, ako se – ukine.

Da, dobro se culi i procitali. Ako planirate uzivati na GO, ukinite ga. Eliminisite ga iz administrtivnih sema i vasih intimnih zelja. GO je jedan uzas, jedno mucenje u kojem ce svaki dio vaseg tijela dobiti trajne oziljke. Uzimte samo – kozu. Ispecena, oguljena, izmazana jogurtom, izujedana komarcima, a svaki mladez dodatno nabijen kancerogenim potencijalom (= na stabilnom i sugurnom putu ka melanomu). A crijeva? Ja, proliv, ja zatvor. A mozak? Svaki dan ode 50 EUR bez da znas gdje?! Nocu? Buka, komarci, vrucina. Nema spavanja.

Da ne duzim: GO je nepotreban uzas. Ili, potreban? Svaka drzava, svaki sistem ima u sebi ugradjen GO. Valjda da se trudbenici rada ne bi pobunili?

Ne, ne, ne.

Kad budete u mogucnosti, „ubite“ GO, tako sto cete kupiti nesto u dijelu Planete koji vam se svidja. I to sam ja uradio, sad pred penziju (?!, mogao sam sacekati jos malo, pa bi GO otpao kao list u jesen). Ali, nema veze, zrtvovacu se ja da vam pokazem put.

Volite li crnogorsko primorje? Dalmaciju? Kvarner? Istru? Dalje nema: morate se odluciti; ta necete valjda u Portugal???? Ok, nadjete jedan dio ove obale od Ulcinja do Savudrije. I tu kupite … nesto. Namjerno kazem „nesto“, jer svi imaju razlicite pretpostavke i ekonomsku moc. Ali poenta je u sledecem: kupite nesto i u njega ubacite svu garderobu koju ste imali na „zimskoj adresi“. Sve, robu, cipele, sandale, japanke, sve. Dvije prednosti! Prvo, kad vam treba nesto na zimskoj adresi, kupite. Opet. Novo. Znaci uzivate najvazniji pokretac trzisne ekonomije: kupis novo. I drugo, kad putujete na ljeto u svoju „ljetnu rezistenciju“ putujete samo sa cetkicom za zube!!! Tamo vec sve imate!

I ne samo to!

Sjetite se. Kupujete avionsku kartu za vasu „destinaciju iz snova“. Jupi, nasli jeftinu katu, a ne morate pomjerati datum (sta je ovo? Sa cudjenjem se osvrcete oko sebe i stipate, da mozda ne sanjate?). E, ali onda idu kuferi! Mali, gore, srednji, ispod sjedista, veliki-na cekiranju….pare? Sitnica. Alo, taman kao i karta?! Sjecate se ovih trenutaka kada pripreme za GO, pocinju da stvaraju gorak ukus u ustima, a psiholoski, otpor i agresiju prema bilo cijoj pozitivnoj rijeci o GO. Drugi se raduju, puni djecije radosti pred putovanjem (nisu ga oni planirali) a vi zeleni od bijesa i zuci…. pocinjete da razmisljate o necemu svojem?

I tako dodjemo do tog neceg svojeg tamo dolje. A kad krenete na put, uzivate biranje najjeftinjih karata i – nista vise, jer vi putujet samo sa – cetkicom za zube.

Par misli…

Tisina. Da li ste shvatili znacaj tisine? Niste jos? Onda ste ili mladi, ili – ludi.

Pisao sam ranije o nasem profesoru „muzickog“ u Gimnaziji (ubite me, ali ne mogu da mu se sjetim imena – i zaista: trebalo bi me ubiti. Sramota!). Dosao je u razred, obavio formalnosti oko broja ucenika (ono, redar stoji i raportira), krenuo sa „planom i programom“, a onda je pored zgrade, Bulevarom proslo… nesto… autobus?…, kamion? ne znam, ali nije imalo auspuh, pa je uzasan zvuk zaparao vazduhom juzno od Stare gimnazije. Na nesrecu, prozor do katedre je bio otvoren… Profesor, postovalac tisine i/ili harmonije, bio je ovim nezvukom pogodjen kao gromom. Uzeo je dnevnik i tresnuo njime u sto katedre uz rijeci: “ Djavo te nosio!“. Nista posebno: skoro pa normalna reakcija na svakodnevnu iritaciju. Ali, ja sam vidio! Ja sam vidio, to sto niko drugi nije vidio. Iz nekog razloga profesor je ovaj nezvuk dozivio kao kad dodjete na parkingu vidite da vam je neko otkinuo desni zmigavac, kao kad vidite da je neko povukao kljucem po vasem autu od prednjeg fara do zadnjeg zmigavca. I uz to i izvalio retrovizor. Kao kad vidite kad se vratite sa odmora, da vam je neko obio stan: sve je prevrnuto, vama vazne svari slomljene, a uz sve, nedostaje desetine hiljada EUR. E, tako je bio profesor pogodjen zvukom. Samo sam ja to vidio. I zapamtio. Sta je ovdje poenta? Poenta je neadekvatna reakcija. I moje razumjevanje iste. Znaci, racunajte na iritacije cijeli zivot. Reagujte. Nekad adekvatno, nekad – neadekvatno, znaci pretjerano. E, ako je za utjehu, kad se radi o zvuku, ja vas razumijem.

Puni mjesec. Uobicajeni fenomen, zar ne? E, nije! Makar ne, ako zivite ili planirate da zivite na nekoj obali Mediterana. Ranije (opet?!) sam pisao o ishrani koja sadrzi sardele i dingac (posip). Uz ovo maslinovo ulje i pamidore (paradajz/rajcica). I to je to! Dovoljno. Tri puta sedmicno – ostale dane, makaroni. Razumijete li vi snagu (velicinu) ove poruke? Doktor vam kaze, jedite sardele i vino, tri puta sedmicno i ne brinite za zdravlje. E, da meni ‘oce neko dati neko rjesenje, za bilo sta! Pa da se odmorim.

Ali, u cemu je problem? Pa u ponudi. Lov na sardele se toliko usavrsio da je realno ocekivati da mi koji tek planiramo zivot uz Mediteran, da ce nas docekati plakat u ribarnici: “ Nema“. Nema danas, nema sutra, nema do srijede, nema vise….

I sta? Da jedemo sardine iz konzervi? Da, naravno: to je dobro rjesenje. Ali, priroda se pobrinula da ce se do konzervi malo sacekati. Puni mjesec. O, hvala ti Boze sto si nam poslao fenomen Punog Mjeseca. Udjite u ribarnicu u Hercegnovom ili u Dubrovniku, ili u Porecu. Sve zene ce vam reci isto: „Nema sardele, pun je mjesec“. U redu, ne morate vi prije odlaska na spavanje, pogasiti sva svijetla i izaci napolje da vidite kakav je Mjesec; idite u krevet mirno i cekajte sutra ujutro oko 8, da vam zene u ribarnici raportiraju. Kad kazu „bio je pun mjesec“ pustite turiste koji su tu samo 10 dana neka se nerviraju. Vi budite srecni da se Priroda pobrinula da vam sacuva malo fond sardela, saljuci puni mjesec. Zanimljivo: to je taj isti mjesec koji, kad je pun, u Transilvaniji znaci smrt uz dramaticno krvarenje, ali u Rovinju, garanciju da cete i vi imati sardele na stolu nekoliko puta sedmicno. Ako ste pametni.

Mir. Poceo sam sa tisinom, zavrsavam sa – mirom. A zapravo je rijec o istom fenomenu: me(h)lemu za dushu.

Serbedzija i ja. Zasto Serbedzija? Ma, ja, mogao je biti i Tom Kruz, Travolta, Bezos…., ali njih ne poznajem i ne „vidim“ tako dobro kao Radeta. A Rade je sasvim dobar primjer za ovo sto hocu da kazem…

Rade je igrao na pozornicama Zagreba, Beograda (KCS) u filmovima jugoslavenske produkcije…, ali – pade Jugoslavija, puce trziste i bi Rade ekonomski ugrozen. Pametan, vispren, sa umjetnickim imenom, uspio je da se vine u svijet. Dobro, glumio je i sa Kruzom i sa Vilisom, ali uvijek ruske generale! Dikcija engleskog jezika mu nije dovoljavala da glumu u Gloubu Magbeta, ali jbga, kao ruski general uz Toma Kruza, dosle su pare. Hocu reci, boris se, laktas se, trudis se, zaradis, probijes se, uspijes,….. a onda na kraju…. sjednes na stolicu i saberes (sve) . Gledam Radeta na festivalu u Motovunu. Dovezli ga minibusom (visoko, tesko za popeti se, ali uspio, pa ga voze). Sjeo na stolicu. I? Ta je stolica njegov citav svijet. Racunam da je shvatio! Ako je shvatio, sve je ok! Tom Kruz, Brus Vilis, pare, kuce, ali sada, ta stolica, Motovun, mir, spokoj, misli. Kulminacija. Kulminacija tu i sada na toj stolici, a ne u satoru pored vile Toma Kruza. Jer kad glumis sa Tomom, on je u vili, a ti si u satoru. Ali i Tom ce – ako shvati! Ako! – razumjeti da ni vila, ni Aston Martin, ni jahta od 25 m nisu bitni. Bitan je mir. A kad shvatis da je mir dovoljan i da je najveca nagra za sve, ondi stolica umjesto Bentlija ili jahte, nije nista cudno, vec sasvim normalno. Sta vise, pozeljno….

Rade i ja. Da, isto vazi i za mene. Cijeli se zivot boris: u srednjoj skoli „Mo’m druze mogu li JA?“, pa na fakultetu (neki ponistavaju ocjene???), pa u radnoj vijeku (borba protiv konkurenta, uvlacenje sefu, prodaja duse Mefistu…).. Zasto? Cuj zasto? Pa za BMW! U redu,a poslije? E poslije dolazi shvatanje vaznosti mira. Za odabrane. Rade i ja.

Godisnji odmor iz snova

Posto je rijec o snovima, sve je dozvoljeno. Sve sto je moguce!

Prvo imati kucu u dijelu svijeta gdje razumijes govor, ali i govor tijela. Razumijes mentalitet. Oni razumiju tebe i tvoj govor tijela. To znaci, da kad pitas ima li sardele, a prodavac kaze nema, svima je razumljivo i prihvatljivo, da rasiris ruke (kao statua iznad Rija) i pozalis se: ”A kako neeeema?” Ovako ne mozete reagovati u Engleskoj ili u… Brazilu, npr: sa prvima se osjecas prisiljenim da budes ustogljen, a sa drugima nikad ne znas kako ce protumaciti.

Znaci kad smo dogovorili komunikaciju, mozemo dalje.

Kuca je na sprat. Dolje, dovoljno da muz i zena zive preko godine, a sprat gdje su jos dvije spavace sobe, svaka sa svojim kupatilom, zimi stoji zatvoren. Na proljece se orvara, sunce ga kupa, kupatila se uredjuju i pune potrosnim inventarom. Na krevetima, mirisna, pamucna posteljina. O cemu se ovdje radi?
Pocinjete svoj godisnji tako sto ste doputovali sa rukama u dzepovima! Nista vam ne treba- sve ima u kuci: i japanke i sorcevi i majice i dzemper i duge gace (ako ko umre, prosti boze) i ves i cipele i… Sve! Stignete vi i zena malo ranije, a onda dodje i TAJ dan: stizu djeca! E sta je sad vazno (odmor je!)? Zena ode na aerodrom po njih, a vi sjedite napolju, na natkrivenoj terasi. Pametno rasporedjeni Sonosovi zvucnici uravnotezeno sire prostorom muziku koja vam najvise odgovara. Moze biti Miso Kovac, mogu biti Bitlsi, ali i Pink Flojd – kako vam pase: liste su tu, samo par komandi telefonom. Pijuckate kafu i sok od cijedjene narandze, ali ako je blizu podne, loza od lokalnog producenta. I evo ih! Sad dolazi poenta: zasto kuca sa spratom. Bez obzira koliko ih uzadje iz Tojote Hajluks, svi mogu, cak trceci ako hoce, nestati gore na sprat. Nema onog idiotskog stajanja u predsoblju sa kuferima, nategnutih osmjeha (zetova), kufere spustiti ili ne? Pa onda cipele: skinuti ili ne…? Cak bi i ja kao domacin morao da stanem neki trenutak u predsoblju. Ne! Ovdje svi mogu nestati u svoju intimu, presvuci se, olaksati se, umiti se i – sici do natkrivene terase gdje je veliki sto i dovoljno udobnih stolica. I pridruziti mi se. Razlika je!

Rucak se priprema napolju u ljetnoj kuhinji od lokalnih namirnica (hocu reci, sardele, vino i masline). Prskamo, prosipamo, pa prolijemo i operemo. Vrt je uredno i ukusno uredjen, a od komsuluka stiti zelena zivica 2,5 m visoka. Sa terasa sprata ipak se vidi okolis, sa jednako lijepom kucama i asfaltnim putem koji vijuga izmedju. Ovdje je vazno da asfalt nije stariji od 3 godine (jos je taman) i da su bijele ivice izvucene cijelom duzinom i jednakom debljinom!
Hajluks je parkiran pod nadstresnicu, jer iako je ovo san, ima grada (tuca). Unuci trce prema mjestima koja pamte od prosle godine i njihova bajka dolaska kod babe i dede dobija nastavak od prosle godine.

Nema komaraca, zato sto je san, ali i zato sto mi vodimo racuna da ni kap vode ne stoji u dvoristu. Cijela kuca je na ugodnih 22 stepena, muzika i estetski privlacan namjestaj. Uvece napolju vecera uz svjetlo i – tisinu. Niko ne vristi, ne cuje se turbofolk iz kafane, niti neki idiot slavi nesto. Tisina i razgovor. Opet sardele. Pa pipun. Posip iz Care (Korcula). Svi zadovoljni. Svi imaju osmjeh na licu i sve cesce pomisljaju ili cak pominju one sobe gore, onu mirisljavu posteljinu, tisinu, otvoreni prozor i nebo puno zvijezda. Ipak su putovali. Primjetite da oni jos uvijek nisu shvatili ovo o cemu ja ovdje pisem: njihov odmor lici na onaj moj iz realnog zivota, iz prvog teksta. Ko zna kad su mucenici ustali…?

Treba li uopste trositi rijeci na dorucak? Jutro. Malo svjezine, ali moze se napolje. Svjeze, vruce pecivo, kajmak, Karneks pasteta, paprika i jogurt. I opet – tisina (ja, djeca spavaju).

Ima li ovo idje? Moram da uzviknem tradicionalnim izrazom predaka. Ima. Citacemo….

Bilo je puno naroda

Ova formulacija se cuje cesto. Ima jos jedna srodna:” Crkva je bila puna”.

Gledano iz mojeg ugla, uzasno ponizavajuca konstatacija. Ponizavajuci kontekst i sadrzaj. Kako sad to??

Vidim ova se platforma na kojoj pisem ove tekstove, muci da ih nekako grupise, napravi strukturu, sve za potrebe buducih pretrazivanja. Ali orjentisuci se samo na moje naslove, ne pomaze: oni najcesce nemaju direktnu, ociglednu logiku i relaciju sa tekstom. Evo, zato da pomognem: ovdje je rijec o relaciji pojedinac, grupa. Ta je relacija jedna od tema koje me fasciniraju i zaokupljuju.

Odmah cu reci: grupa je jadna. To je moj stav, ne morate se slagati, ali pustite mene… Zasto je grupa jadna? Grupa je skup pojedinaca, ali glavno svojstvo grupe je da pojedinci u njoj predaju (zrtvuju) dio svojih potreba za dobrobit interesa grupe. E sad je samo pitanje, moze li pojedinac bez onoga sto, za uzvrat, nudi grupa pojedincima. Jer ako meni to (nesto) ne treba, sto bi ja onda odvajao dio mojega (mene) za grupu?? Sta su pretpostavke da pojedinac moze da odbije ponudu grupe? Pa da je dovoljno jak (brz, hrabar, sposoban, bogat, osiguran…) da ne mora da se ’naslanja’ na grupu. I jasno je zasto je grupa jadna: skup pojedinaca koji ne bi uspjeli bez podrske grupe. Ovdje ima primjera na raznim nivoima. Drzava, vjernici, navijaci, sekta, hbtq osobe, vojna jedinica, … Svi se oni osjecaju sigurnije u grupi, a izlozeno ili ugrozeno, van grupe. Zato npr. vjernici moraju da naglase poslije svakog skupa da ”je bilo puno naroda”, ”crkva je bila puna”, da slucajno ne ispadne da je broj pojedinaca u grupi sisao ispod granice kriticne mase, jer tada pojedinci uz grupe pocinju da sumnjaju. Sumnja u grupi je kao dizel u benzinskom motoru. Ali grupa je zapravo izuzetno ranjiva. Jedan dovoljno inteligentan i agresivan lider moze da povede grupu svugdje, cak i u smrt. Ipak najcesce je – u agoniju koja moze da traje decenijama. Vucic i njegov narod su savrseno upareni; relacija koja moze da traje jos 30 godina. Osjecate li sazaljenje prema njima? E to je taj, isti osjecaj koji ja gajim prema svim grupama! A atribut ’jadan’ je zaista dobro odabran.

Sta je preostalo, koje je zadnje pitanje? Moze li (moj) pojedinac bez bilo koje grupe? Ovakva su pitanja klasicne zamke pisanja, mada zapravo i bilo koje intelektualne rabote, ukljucujuci i – filozofiju. Da, da, cak i filozofiju! Mnogi su filozofi upadali u ovu zamku i postavljajuci sebi slicna iskljuciva pitanja, na silu su smisljali svoje (filozofske) sisteme, gurajuci sve oko sebe (objektivna stvarnost) u njih. Ali cak ni tako veliki um kao sto je Hegel nije uspio objasniti bas sve bez obzira kako mocan sistem smislio.
Ja ne namjeravam upasti u tu zamku. Ja sam razumio da dovoljan broj slucajeva definise fenomen i niko ne treba da se nada da ce bilo koji fenomen ikada, okupljati sve pojedinacne slucajeve.

I sada, odgovor na pitanje. Ne, nema pojedinca koji moze sasvim sam u bilo kojoj situaciji. Ako nista, svima treba so! Ali svaki pojedinac ako dobije priliku, mora da radi na sebi da bi se(be) ucinio minimalno zavisnim od grupe. Budite ’danac’. Danac je (opet ne bukvalno svaki) gradjanin (Danske), potpuno opremljen da moze sam. Ne mora imati ni svoju skolu ni bolnicu- zato ce udruziti i zrtvovati nesto svoje slobode drzavi Danskoj, ali mimo toga sto cini gradjanina u punom znacenju rijeci, on je -slobodan. Ne trebaju mu nikakvi simboli (krst, tetovaza), ni uniforme (kozna jakna i motor), a posebno mu ne treba vodja. Jer ako rijec vodja zamijenimo sa pastir, sta onda bude grupa? Naravno kad su u pitanju ovce, nema nista ni cudno ni jadno, ali mi? Probajte napustiti tu prvu, vama najblizu grupu. Osvrnite se oko sebe i nadjite neki znak koji vam ukazuje na grupu u koju ste voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno usli. Izadite. Nece odmah biti ni hladno niti se poceti meci da zvizde oko vas. Racunajte na otpore iz grupe, jer oni znaju da osipanje vodi sumnji u ideju. Ako mozete. Ako ne mozete, nista – ne morate zbog ovog teksta.

Godisnji odmor, uvod

Godisnji- odmor! Izraz koji sadrzi informaciju o odmoru koji imate jednom godisnje. Da, dobro ste procitali – odmor. To je ono kada ste maksimalno opusteni, uzivate i stalno bi se smijali. Od srece. Srece?

Imate li imalo odmora u toku godine, ne racunajuci ovaj godisnji? Naravno! Pedesetak puta! Svaki vikend. E, pa evo zgodne prilike: uporedite godisnji sa vikendom. Vikendom kod kuce. U svojoj kuci. Koji segmenti odmah upadaju u oci? Put, pare, bolesti.
Put.

Autom ili avionom? Parkiranje, ulaz i izlazak sa trajekta, guzve po autoputu, predavanje dijela odgovornosti za vase i zivote vase djece (!) u ruke nekim nepoznatim ljudima koji zajedno sa vama jurisaju 150 km na sat. Ljudima sa kojima u normalnim prilikama ne da ne bi ni stali, vec bi ih zaobilazili u sirokom krugu. Pogledajte ih uostalom na prvom odmaralistu. Klompe jedan broj manje ili sandale sa bijelim carapama. Dalje pogled ne treba ni podizati.

A parkirati auto na odredistu? Jer, boze moj, odrediste je uvijek more. A posto i dalje nema mora u Panoniji, jedino more koje imamo je stijesnjeno u brdu, sto znaci, nema parkinga. Vlasnik apartmana ce vas tjesiti da ce vam biti jos vise muka (”Sad cu pitati jednog Beogradjanina da se pomakne”). I tu sad shvatite da ste kod nekog manevra u putu, kad ste isli u rikverc i primjetili zvuk, zapravo ostetili felnu jer su vam gume ’niskog profila’. Tristo EUR, kad se vratite.

I tako udjosmo brzo i bolno u pitanje para.

Ali, prvo alternativa- avion. Pocnimo od budjenja: malo prije dva, poslije ponoci. Kako do aerodroma? Taksi? Skupo, vlastitim autom, pa ostaviti? Jednako skupo i mrvu, neprijatno. Nekakvim vozovima, autobusima? Kuku, muka mi je od pomisli. Primjetite, niste ni krenuli. Saputnici uznezvjereni, trce za poslednjim stvarima koje nece pakovati nego ”gurni negdje”. Avionske karte? Nisu bas skupe. Kuferi? E, oni su skuplji od karata. Aerodrom. Masa ljudi. Redovi. Gdje stati? Primjecujete da neki ljudi ispunjavaju neki formular…. Gdje? Moramo li i mi? Kontrolor trazi da izvucete kais na rentgenu (ovdje na pocetku godisnjeg, samo cu vas brzo podsjetiti da poredimo sa vikendom!). Idemo dalje… Kad izvucete kais, treba gace pridrzavati, jer vama valjda nije vazno pokazati ono ’kevin klajn’? A u avionu. Sjedite i koljenima pridrzavate krupniju osobu u stolici ispred vas. Cetiri sata. Do presjedanja.
Dolje na plazi kaze jedan mladic:”Kad sam primjetio da dnevno pucam 50 EUR…”. Zanimljivo i ja sam to primjetio. Ali samo za plazu. Imas auto, placaj benzin- ides avionom? E onda moras uci u poslovnu vezu sa Radenkom koji drzi resor renta-kara. ”Vidjecete da se pojavi trougao i simbol motora (uobicajeno je shvatiti kao pregrijan motor), ali majstori kazu da to nema veze”. Dodatno se naplacuje ako auto ostavite u drugom gradu, a depozit od 500 EUR se vraca za … mjesec dana. Sa osiguranjem, vracanjem u drugom gradu, jedan dan, plus gorivo- 160 EUR. Ali nikome ne pricajte, jer ce vam nasi ljudi odmah odgovoriti da su oni platili samo 37 EUR. Svaku priliku da ispadnete budala, nas narod rado koristi. Niste se na vrijeme prijavili kao turista? E, ne moze. ”Otidjite do granice, izadjite, pa udjite da dobijete pecat”???! A izlazak bez potvrde se kaznjava do 600 EUR. Odlican savjet. Podsjecam, alternativa je vikend u svom domu…

More. Konacno.

Koza gori. U septembru cete zabrinuto kod koznog doktora- da nije ne daj boze, rak mladeza? A za 15 godina cete da vam struzu rak koze. Obicni. Jedno dijete ima proliv, drugo zatvor. Ujutro se budite, ali oci ne mozete otvoriti?! Upala ivica kapaka sa pojacanom proizvodnjom krmelja. Ledja pucaju nakon skoka ’preloma’ , a ostatak tijela nakon spavanja na neudobnom krevetu(teze stvari kao skokovi u plitku vodu, staklo u stopalu ili skuter preko ruke- necemo, jer su ipak izuzetak).
Vikend u svom domu?

Zdrav, odmoran, naspavan. Klimatizovano, poznato, komotno kupatilo, auto parkirano u garazi. U subotu igra Djokovic, naneses malo Krusovice piva i cekas.

Evo vi podvucite crtu, plus, minus tamo, plus, minus ovamo i izvedite zakljucak. Veceras u svoj krevet, bez komeraca, bez znojenja, moze da se spava, a sutra vam niko nece naplatiti da sjednete na (svoj) kauc. A Djokovic sigurno dobija….

Rjesenja

Sta je ’srednje ime’ starije osobe? Strah, alternativno, nervoza, anksioznost. Ova razlika, strah ili nervoza, bazirana je na razlicitim stepenima kognitivnog popustanja. A da proces kognitivne slabosti tece paralelno sa starenjem, nema nikakve dileme.
Ozbiljnije bolesni, pate od straha, jer nemaju ni osnovni mehanizam zastite od nesporazuma: nesto susne- sto je to? Ili jos gore: misli (umjesto tog sustanja) koje donesu ideju opasnosti, ne mogu se odbaciti jednostavnom logikom vjerovatnoce, vec buse, buse, burgijaju u glavi i rezultat je strah.

Ipak, vecina ima nesto sacuvanog instrumentarija racionalizacije, ali moc ’izmisljanja’ problema je neogranicena. Odakle toliki ’problemi’?

Stariji ljudi su po logici stvari pregazeni tehnologijom sledece generacije. Nekompatibilni. Mladjima, ta nova tehnoligija otvara rjesenja za niz dnevnih teskoca i problema. Oni vise na te probleme ne misle. Za prethodnu generaciju, samo recimo placanje struje, predstavlja problem. A jedan problem je dovoljan za stanje nervoze i anksioznosti. U toku rada ves masine, cuje se ’novi’ zvuk. Problem. Kako doci do servisa, kako platiti ’majstora’, kako kupiti novu masinu, kako je donijeti..?? Ali kolika je vjerovatnoca da ce novi zvuk otici toliko daleko da se mora kupovati nova masina??E ta dimenzija analize nestane prva u sklopu kognitivne slabosti. I onda je jasno da je svaki problem ili problemcic, sudbonosno velik. Radio sa losim prijemom javlja… Ostalo je primjeceno samo ”90 mrtvih”. Gdje?? Cekaj!! Sta kaze??? Stani!!!
Mladji otvore mobilni i ovaj im u oci nabije vijest o poplavama u Njemackoj.

Mladi imaju vecu torbu sa alatima za razna rjesenja. Da, ali sta cemo sa OVIM problemom: manjak rjesenja kojima raspolaze starija generacija? A valja zivjeti zajedno.

Baka i deka iz bajke.

Da, ali to je bajka, bas kao i ona Pepeljugina haljina koju su sasili misevi i ptice. Lijepo, ali – nema. Ali djeca citaju bajke, a mi odrasli mozemo makar mastati…

U jednom cosku (da, cosku, nemojmo se odmah buniti!) sjedi baka iz bajke. Na prvi pogled zaokupljena svojim mislima, ali ne! Ona je tu, prisutna, cuje i vidi koliko joj zdravlje dozvoljava, ali ima moc autorefleksije! Cuje, razumije, ali – jos vaznije- razumije da nema bog-zna-sta vazno dodati i bira da cuti i i dalje slusa. S vremena na vrijeme, jer je voljena!, primjetice je prisutni i nesto prilagodjeno, upitati. Ona ce spremno odgovoriti, kratko i mudro. Iskustvo! Bezbroj puta je bila u toj situaciji zbog koje mladi dozvljavaju nervozu. Treba je pitati za savjet. Baka, zna svoje mjesto i nece probati da odgovorom ”ukrade cijeli show” – ne, jednostavan odgovor koji odise mudroscu.

To su bake koje unuci obozavaju. Raduju se susretu sa njima, placu neutjesno ako im se nesto neugodno dogodi. Unuci, kao predstavnici trece generacije, osjecaju harmoniju izmedju prve dvije generacije i pokazuju to zatrcavanjem, dugim zagrljajima i iskrenom radoscu u toku dnevnih radnji koje baka i dalje ima.
Ali, budjenje!
Sta raditi?

Najvaznije je razumjeti prioritete. Znate ono kad neces da vozis prebrzo, da ne platis kaznu, dok – te neko ne pretekne. Onda se aktivira razvojno stariji prioritet (”on ce mene??!”) i – preteknes ga. O tome je rijec: o hijerarhiji prioriteta. Znaci, treba razumjeti najstariji (najjaci) prioritet starije generacije (imaju prednost!) i postovati ga iako ce biti otpora sa svih strana! Ako je hijerarhijski najstariji prioritet mir i stabilna struktura u domu sve sa okamenjenim rutinama i ritualima, postujte to i – skratite posjetu. Bice otpora (ljubav, ahhh!), ali vjerujte u svoju procjenu: vaznije je da se TV pali pravim daljinskim, nego cija ruka (cak, rucica!) drzi daljinski. Strpite se sa saopstavanjem da je pozar u dijelu kuce, ako bas tada treba cuti, usvojiti i primijeniti kojom viljuskom ce se salata promijesati. Eto, da ste ranije otisli, propustili bi evakuaciju…

Godisnji odmor

Svi vi koji slobodno birate i koji ne morate imati obzira prema onima sto ce vam sigurno nesto zamjeriti, dakle svi vi koji sami planirate svoj godisnji odmor, nastavite da uzivate i nemojte ovo citati. Necete razumjeti. A i sto da se traumatizujete…?
Za mene je godisnji odmor jedan od najtezih perioda u toku jedne godine. Prava trauma ispunjena frustracijama i nervozom. Mjesecima prije, vrijeme povisene anksioznosti i svadjalackog raspolozenja. Kratko receno, ali znacajno ublazeno: jedan tezak period za porodicu. U konkretnom slucaju, moju.

Idemo u Crnu Goru.

Slusam vijesti: brojne porodice iz Rusije i Kazahstana krecu na isti put, sa istom destinacijom. Cilj dozivljavaju kao klimaks zadovoljstva jedne teske godine. Vrijeme je za odmor. Zasluzeni odmor. Djeca maksimalno uzbudjena, treba ih ’’laditi’.
A ja?

Pretjerujem, po obicaju?

Da li?

Krenimo redom…

Na TV Neretva V. Bulajica. Ili Sutjeska? ”Ima li puno aviona?”, pita slijepi ranjenik. Tito (R. Barton) privlaci djecaka uz sebe da ga zastiti od Mesersmita koji kidisu.
Vrucina. U stanu koji ima erkondisn (”klima”) niko se ne usudjuje pokrenuti ga, jer je u istom stanu i osamdesetogodisnjak. Plus. A to je generacija koja ne razumije ”klime”, boji ih se, a boga mi strijepi i od racuna za struju. Znoj curi ali malo nam je lakse nego Bati (Zivojinovicu) i Dvorniku (Borisu) koji pucaju iz ’smajsera’ dok prema njim jurisa 10-ak vucjaka.
Uskoro cemo na plazu.

Usput, auto za autom, Vespa za Vespom. I svi ispustaju dizel. Tek nesto malo preradjen. Bez katalizatora. Gusi. Smrdi.

Na malom, ogranicenom prostoru, stolice i suncobrani (2 plus 1, 10 EUR). Jednostavni ljudi, jednostavnih potreba. Jednostavnih stavova o zivotu, zdravlju, politici. Lako ih je zadovoljiti. Sa razglasa odjekuje ”ajkulo u ljudskom liku”, a ljudi scucureni ispod suncobrana (dok ih maestral ne obori), trzaju ramenima u taktu muzike. Ozareni. Zadovoljni. Svi drze mobilne telefone i jedni drugima pokazuju vlastite slike. Osobe zenskog pola imaju niz specijalnih problema: mobilni treba drzati mokrih ruku, sa noktima od 2cm, sa tanjusnom cigaretom kojoj dim ide direktno u oko. Muke zive. Sto metara dublje camac sa razglasom koje su vjerujem, koristili Sex Pistols, rastura i razara vazduh u komadima. Mada je poruka jednostavna: Aca Lukas dolazi na plazni bar Labamba. Red poruke, red Acine muzike. Voda je malo prljava; ah, maestral nanio. Niko to ne primjecuje. Ja, kao da sam dosao sa Jupitera. Meni sve smeta. Znam, do mene je. U ogradjeni prostor, zasticen plutacama, da nas skuteri ne pobiju kao SS divizija Princ Eugen u filmu koji gledam, uplovljava brodic sa americkom i crnogorskom zastavom. Ljudi se sklanjaju , a mi gore sa obale pratimo zadivljeno iskrcaj dama i razdragane djecice. Slika kao iz bukvara, one prve stranice, kada smo morali pisati o ljetu, a ilustracije su morale da pokriju sve: igru djece u plicaku, suncanje, plivanje, brod, gliser, ronjenje, ribanje. Djeca iz Vojvodine su na tim stranicama imali ratare, drljace, orace, kosenje sijena i razdraganu djecu: sve na jednoj slici. Zajednicka nam je radraganost.
Maske? Za ronjenje? Ma ne, protiv korone. E one su na laktu. A onih par sto ih nose na licu, pokrili su samo donju vilicu. Ni usta, ni nos. Bolje lakat. Ako pa’nes, da se ne nagrdis. Rade Markovic pomaze slijepom ranjeniku:” Hajdemo druze, ja cu te voditi”. Na licu osmjeh kao da ulaze u Diznilend: razdragani, a slijepac kao da je providio. Boze, svi razdragani?!

Pada noc. Mora. U to ce i komarci. A par sati nakon njih djeca koja u betonskim blokovima izmedju zgrada, nemaju mnogo izbora za igru, pa-vriste. Ostro kao noz koji zasijece, prodiru njihovi vrisci do dugo u noc. Razumijem i ja njihove roditelje: sto duze napolju, to bolje. Konacno mir. Da li? A ne, jadan! Sad treba vratiti kuci sve p’jane, umorne ali i razdragane. A oni vole da bucno obiljeze svoj povratak. Ljetni dan, dan godisnjeg odmora je maksimalno produzen. Neka, placeno je. Mi za iste novce dobijamo dvostruku ponudu!

Odlucni borci brane Ljubin Grob. Da bi mi danas bili razdragani. Odbranise ga.

Gledate li vi okolo kad idete na plazu? Beton, rupe, grafiti, spaljena trava, oronuli kontejneri za smece i psi podvijenog repa. Izuzetno ruzne gradjevine bez logike, bez estetike. Svaka gradjevina vristi: ”I ja znam covjeka u opstini!”. Auta parkirana tako da se mora ici ulicom. Sredinom. Srecem ljude. Razdragani. Jednostavni. Zadovoljni. Ugurali su auto na trotoar, gume su pokrivene kartonima i idemo sa djecom ka plazi. Pretovareni plastikom, ali zadovoljni: prezivjeli su kanjon Morace. Makar u ovom pravcu.
Politicka situacija? Premijer protiv Predsjednika. I jedan i drugi pominju ”aveti fasizma”???! Gledamo li isti film? Ili se Sutjeska jos nije zavrsila isko su svi glumci umrli. Bolje da su glumci zivi, a savremeni akteri…

A onaj osamdesetogodisnjak, plus… ah sto reci? To sigurno razumiju svi neudobno smjesteni u generacijskom jazu. Plaza Jaz, generacijski jaz, svuda jaz.

Nas je pravac nova destinacija Regije. Je li bolje, boze? Vidjecemo.


Bogat jezik?

Uvijek sam mislio da je nas jezik bogatiji od svedskog. Doduse, u prvo vrijeme nisam imao pravo da bilo sta kazem, ali sad kad su decenije prosle, imam valjda malo pravo, a?

Najprije da priznam jednu bolnu cinjenicu. Ni 20 godina kasnije, ne mogu reci da znam svedski jezik. Zvuci cudno, ali morali bi se odmah dogovoriti, sta to znaci znati jezik? Kaze se, ”znam jezik ili govori tri jezika…”. Sve su to zavaravanja. Posebno iritiraju ljudi koji tvrde da znaju +2 jezika. O cemu se radi? Znaju oni da se snadju, komuniciraju, razmijene stavove na 2, 3 ili vise jezika- to moze, ali da znaju jezik(e)? Ne. Ne znaju. Dokaz? Evo dokaza koji je univerzalan: vazi i za vas i za te vase kojima volite da se hvalite (”zna 5 jezika, tecno”), jer kad znate (”moj, znam ga dobro..,”) nekog ’poliglotu’ dio slave neminovno ide i vama. Ne znam zasto, ali tako je. Ima li djece rodjene u Engleskoj, od engleskih roditelja, koja se skoluju u engleskim skolama i koji imaju jedan (F) iz engleskog? Koliko volis!
Nego ja. Evo, poslije toliko godina, ne znam jezik. A radim, posao mi je komunikacija sa ljudima, pisem, diktiram (drugi pisu), drzim predavanja… Dzaba! Odem li kod automehanicara ili vodoinstalatera, ja sam izgubljen: nista ne razumijem. Nije da ja otjeram na servis BMW, a dodjem kuci sa Skodom Fabijom, ali u mojoj komunikaciji sa mehanicarem, ja razumijem samo – pridjeve i glagole. Tek po koju imenicu. Tuzno. Kao gost u nekoj drzavi, kada vi pruzate uslugu, komunikacija ce biti kvalitetna, ali ako vi trebate uslugu- neka vam je bog na pomoci. Sto bi mi rekli, boli ih ’uvo.
Sad kad sam definisao svoju poziciju da pokazem u cemu se sastoji bogatstvo svedskog jezika. Ne morate vi meni vjerovati: zajedno cemo do zakljucka.

Dva primjera.

Omdomslos (ne pise se ovo ovako, ali nije bitno). Atribut koji se koristi u ovakvim situacijama…

Bolesnik umire, a medicinska sestra kaze da nije ustao iz kreveta od juna i glasno se (samo ona) smije. Svedjanin dolazi iz Dubrovnika za Hercegnovi i moze da predje granicu na dva mjesta. Osoba koja je ’omdomslos’ savjetuje da ide preko Kobile. Cuj, Kobile?! Gdje je Muo u odnosu na Kotor? ”Cim prodjes Skaljare, skrenes lijevo”, kaze takva osoba. Kakva? Nepromisljena? Neuvidjavna? Hja, moze, ali u nasim opisima nedostaje diskretna socijalna kritika kojom Svedjani opisuju takvu osobu. Nasi izrazi su ’klinicke dijagnoze’ bez osude i to je nedostatak. Svedjani se svojim izrazom malo ljutnu.
Po got o unt (ovo se tek ne pise ovako!). Ovo znaci da neki fenomen (vruce je) ima i svoje pozitivne (nije zima) i svoje negativne posljedice (znojimo se). Avion se spusta prvo u Zagreb i tu se presjeda (nikad nisi bio na hrvatskom tlu, ali – mora se gubiti vrijeme).
Ima jos ovakvih primjera. Nema mnogo, ali, ipak. Ja se pomazem uvodom ”sto bi rekli Svedjani”, pa citiram original.

A mozda sam ja poceo zaboravljati nas jezik…?

Ja njega razumijem

Sjedim na terasi kuce u vecem crnogorskom gradu. Ispred mene silueta grada koja se nazalost mijenja svake godine. Jos gore, linija siluete mi se stalno priblizava dok jednom ne – nestane! Ispred mene ce nici samo fasada novonapravljene kuce, ruzne, bez logicne estetske veze sa ostalim objektima. Samo malterisana, da se izbjegne placanje poreza…

Ali dok mi ne zatvore pogled, ne mogu a da ne vidim na jednom novom neboderu, crnogorska zastava sa ponosnim pticama-grabljivicama-koje, cuda, okrenule ledja jedna drugoj?! Agresivne po prirodi, mozda su stalno pod oprezom od stalnih prijetnji i s lijeva i s desna? A mozda su posvadjane, ali im zajednicki stit ne da da se odvoje? Ne treba ni pominjati ko je na stitu: lav. O boze! Ne da lav da gravljivice odlete svaka na svoju stranu, jedna na sjever, a druga…? Druga bi ostala- samo da nisu (”nijesu”) zajedno. A zamislite tek da onda zajednicka kruna pa’ne? Pa da to neko treci (golub?) iskoristi i uleti, munjevito otimajuci krunu. Ma jok! Mozda bi mogao galeb, ali golub… One znaci simbolizuju srpsku i crnogorsku polovinu drzave. Kao da su dizajneri znali od prvog dana (kazu da grb nije od juce) kako ce se politicka situacija zemlje odvijati.

I ko je tu veliku cevenu krpu, carsaf, carsafcetinu, rastegao preko cijele gornje petine fasade? Radnici, ko bi. Samoinicijativno? Njihove vrijedne zene vezle su marljivo, jednu noc za drugom, dok bi im oci iskapale…? Ili?
To je organizovao jedan covjek. Samo jedan. Ali, mocan. Moze da pokrene koju bilo glupost koja mu se javi. I vidio je viziju: zastava dimenzija 25 sa 12 m, da je svi vide.
Ja njega potpuno razumijem! I znam da iza tog politickopsiholoskog profila mogu biti samo dva moguca politickoekonomska scenarija. Jedan je da je htio uciniti brzi, veci iskorak u karijeri, znajuci da ce njegov ”projekat” dobiti pohvalu sa najviseg mjesta, a drugi- vjerovatniji, je da je upravo ovih dana dosao do pozamasne finansijske injekcije koja ga je jednostavno ucinila presrecnim *.Toliko je bio srecan da je izasao na terasu (njegovoj ne ometaju pogled) i u ushicenju, gotovo u transu- vidio. Pozvao je zenu i u stavu pravih velikana istorije, zagledao se u daljinu, podigao desnu ruku i rekao zeni: ”Zeno, vidis li…. ? E, tu!” Nama, hronicarima ovog velikog, uzbudljivog istorijskog trenutka, ostaje da nagadjamo sta je on to pokazao zeni? Neboder ili, vjerovatnije, zaliv ispod kuce gdje ce on u sledecem investicionom ciklusu dobiti pare da sagradi hotel koji ce biti samo njegov. Njegov.
Pa ne volio zemlju??! Ko ne bi??

A gradjani, cuj – gradjani?! – ljudi, ne mogu ni primjetiti zastavu. Oni pritisnuti dnevnim nevoljama idu sve vise pognuti okupirani mislima i nastojeci da ne slome kuk. O’kle sad kuk, pa jos slomljen? Ee… Oko vas svuda nove visoke nejednake zgrade, puno stakla i betona, fasade zivih boja i trotoari oko prizemlja, dva-tri metra siroki, ali njima se ne moze hodati! Ne, tu su stolovi, kafane i vrijedni ljudi koji sjede, prepricavaju utakmicu, dok pricaju na mobilni, sa Marlboro cigaretom u uglu usta. Oni bi zapravo trebali biti na poslu, ali – nema. Nego, mi ostali, mi sto smo pognuti, moramo uzmedju trotoara i kafana, a to je teren kakvog ga je jos davno ostavio Bog. Trava, kamenje i nesto ljudskih tragova, kese, ambalaza, mozda automobilska guma. Celava. E tu se mora pazljivo gaziti, jer kuk kako ga je Bog napravio, za cas cikne…

Moram li vam objasnjavati sta vas tek tada ceka u ovoj zemlji u kojoj ’politicar sa vizijama’ brine o vama? Moracete u lokalnu bolnicu, pa – kuci. Ko ce vam hljeb kupiti ako nemate cerku? Ne sina, on je u kafani (v. ranije). Niko. Pogledajte ’put’ zastave: mozda pomogne?

  • Pokojni M. Bandic je u jednom slicnom trenutku svog zivota, punog vizija, izvijestio svog sofera: ”Sto smo capili, capili smo”.

Slobodna volja, nesporazum

Bilo bi mi zao ako vas nisam uspio ubijediti da se medju naucnicima i filozofima vodi vrlo intenzivna polemika o fenomenu slobodne volje. A mora biti intenzivno, jer se zasniva na vjerovanju. Vjerovanje, vjera, ideologija – nema mnogo drugih fenomena koji mogu da se usijeku toliko duboko u covjeka da je spreman na – bukvalno – sve. Svi znamo za vjerske ratove, bestijalna ubijanja i mucenja ‘onih drugih’, znamo da ideologija moze da zamjeni hranu, spavanje, pomaze protiv bolova…. Jednom rijecju, cudan neki fenomen koji tek treba objasniti.

Pitanje slobodne volje, nije tako inficirano, niti ce protivnici nabijati na kolac jedni druge, ali u ovom slucaju, dubina i intenzitet ubijedjenosti vidi se kroz kompletno zacementirane pozicije bez mogucnosti popustanja: svi stoje cvrsto ubijedjeni na svojoj poziciji i sa nje, pisu knjige, ucestvuju na kongresima istomisljenika, predaju.

Podsjeticu ukratko o glavnim pojmovima. Prvo kad se govori o slobodnoj volji, svi odmah spontano pomisle, naravno, slobodna volja postoji – pa to vidimo/radimo svaki dan. Evo ja sad ovo pisem, jer sam se odlucio da to radim sad, a ne sutra. Dva su glavna pravca: determinizam i libertarijanizam. Prvi smatra da se sve dogadja zbog prethodnog uzroka, pa time i slobodna volja. Nase reakcije, ideje, radnje, nasa volja, rezultat je lanca dogadjaja koji se dogodio mnogo ranije nego sto smo mi krenuli sa tim radnjama. Libertarijanizam sa druge strane smtra da je volja slobodna i da mi ne zivimo u predodredjenom svijetu. Stvari se komplikuju postojanjem relacije izmedju slobodne volje i moralne odgovornosti. I zapravo se o tome najvise i radi! Bez slobodne volje, ne moze se govoriti o odgovornosti. Zato su se pojavila jos dva izraza. Kompatibilizam i inkompatibiliam. Prvi smatraju da mi zivimo u svijetu koji podleze prirodnim zakonima i uzrocnoposljedicnim vezama, ali da je i pored toga moguca odgovornost. Inkompatibilisti su opet sigurni da ako i postoji predodredjenost (oni o tome ne zauzimaju nikakav stav), ne moze postojati veza izmedju prirodnog zakona i moralne odgovornosti.

Na sirem planu, moze se reci da npr. cijeli pravosudni sistem u najvecem broju drustava i sistema pociva na kompatibilizmu, naucnici su sve vise i vise sigurni u determinizam, a libertarijanci se opiru i odrzavaju polemiku u zivotu. Oni su u poslednjim decenijama dobili ekstra gorivo za svoj stav, ulaskom kvantne fizike u fiziku i njenom „borbom“ sa klasicnom, Njutnovom mehanikom. Neka vrsta pomirljivog stava je da na makroplanu djeluje klasicna fizika (jabuka ce sigurno uvijek pasti ako je bacimo uvis, ali snagom manjom nego sto imaju Diskaveri rakete), dok na nivou ispod velicine atoma (a ovdje govorimo o prostoru koji je 1 cm na minus trinaestu!), djeluju zakoni kvantne mehanike. Razlika? Pa gravitacija. Prepostavlja se da u subatomskom prostoru ne djeluje gravitacija, a posto taj prostor jos niko nije vidio, svi zakljucci se izvode – matematikom i statistikom. Ali ja ne znam kako mogu libertarijanci dobiti pomoc od kvantne mehanike kad su „tamo“ na snazi slucaj i sreca (a ne prirodni zakon)?

I zato mi, deterministi, smatramo da slobodne volje nema ili zato sto je vec sve predodredjeno ili zato sto iza svega stoji slucaj. Ali ako bi se malo potrudili da pomirimo ove stavove?

Prvo i osnovno je da jedno drustvo ne moze funkcionisati ako postoji potpuna sloboda. Nismo svi isti, imamo razlicite potrebe i ostvarivanje tih potreba mora biti organizovano da bude harmonicno. Prema mojem shvatanju vec ova cinjenica dokazuje da nema slobode, odnosno da se sloboda dobije tek u nekim posebnim atavistickim formama drustava koja su mogla da zive bez kontakata sa okolnim svijetom i koja su sama sebi dovoljna. Mozda neko pleme u Amazoniji? Ali „neko“ je jedva docekao da Kant definise slobodnu volju i to je u modernim drustvima sada kao anksiom. Covjek je slobodan, ako svojom voljom radi ono sto mora uraditi. I tako su nam biologija, psihologija, pa istorija, religija, pomogli da napravimo sistem mjera, pravila, vrijednosti sto sve zajedno zovemo etikom. To je proces dug 7 hiljada godina i imalo se vremena iscistiti ga od svega sto je stetno za drustvo, a sacuvati i promovisati drustvenokorisne fenomene. I ovo sada drustva stite sistemom represivnih mjera, kaznama, izolacijom. Mi se radjamo i kroz zivot dobijamo informaciju i sliku o ovom sistemu kroz vaspitanje i kroz pedagogiju skole, okoline, radnog mjesta. Cijeli zivot. I onda kad treba da nesto kazemo, uradimo, planiramo, mi tu svoju odluku provucemo kroz pomenuti sistem i vidimo da li ce nam to ispasti dobro ili lose. I to je zapravo onaj dio naseg zivota koji zagovornici slobode volje smatraju ocitim dokazom postojanja iste. Ja sam odlucio da napisem ovaj tekst sada i to nije odluceno jos od vremena Velikog Praska, vec danas, sad. Mojom voljom. Oni kazu, uradio si to, iako si mogao i suprotno, ergo, slobodna volja postoji. Imaju razumijevanje samo za umno bolesne, u kriticnom trenutku na neki nacin ometene (LSD) ili razne vidove prisile (ja pisem jer mi neko drzi pistoj uperen u slijepocnicu). Svi ostali djeluju slobodno.

A zapravo smo mi zamijenili mjesta!

Zagovornici slobodne volje su sada na nivou klasicne Njutnove mehanike (makroplan, vidljivo), a mi koji vjerujemo u determinizam, mi smo otisli ka mikroplanu („kvantni nivo“) i tvrdimo da se radnje koje nisu vidljive okom, odlucujuce za nase radnje na makroplanu. A sve te „mikroradnje“ mogu da se svedu na dvije rijeci: genetika i sredina. Ja pisem ovaj tekst jer time zadovoljavam svoju potrebu. Potrebe kroz zivot, kad bi bile zadovoljene, uzvracale bi prijatnim osjecanjem i zato se nastavlja potreba za ispunjavanjem – potreba. A potreba (u mojoj glavi), pa misao, ideja, pa – proizvod, iako su fluidne i neopipljive, nematerijalne stvari, ipak su nastale iz materije. Iz moje materije, moje ideje. Iz vase materije, vase ideje. A moja materija je gomila celija u kojima se nalaze geni. Da bi stvorio misao, ja moram pokrenuti neku reakciju. Neki elektroni ce se kretati. Njihovo kretanje je omoguceno sistemom iza cijeg dizajna stoji moja genetika. Sto se sredine tice, ona se pojavljuje u ovoj prici kroz razne fizicke uticaje na moje gene (tzv. epigenetika) i to je zapravo jedini razlog sto dva jednojajcana blizanca ipak imaju svaki svoju „pricu“. Mada, te im se price mogu dobro uskladiti ako su – sijamski! Znaci zive u istoj sredini.

Ne moram vas posebno ubjedjivati da ja, kad sam se rodio, nisam imao nikakvog uticaja ni na gene, ni na sredinu u kojoj zivim, ni na slucajne efekte iz te sredine na moje gene. I zato nema slobodne volje. Moja volja je predodredjena genetikom i sredinom. Jer iako (vidi ranije, nas proces ucenja i vaspitavanja) ja sliku vazeceg etickog sistema dobijam na razne nacine cijeli zivot, uporno i uz prijetnje, ja te informacije proicesiram u mojoj glavi. Ne u vasoj, vec u mojoj. Mojom materijom i njenim dizajnom. Ja znam da je na autoputu u Hrvatskoj maksimalno dozvoljeno 130 km/h, znam i kakve su kazne. Ali na toj vagi loseg osjecanja nakon davanja policajcu na motoru 50 EUR odnosno dobrog osjecanja kad auto akcelerira do 180 km/h ja se opredjeljujem i donosim odluku, na bazi mojih visih sistema odluke. Svaka moja odluka ima u hijerarhiji procesa nize i vise centre. Ti visi su najvazniji, ali njihovo formiranje, sadrzaj, dizajn, saznamo nekad tek pri kraju zivota?! Budemo sami iznenadjeni?! Neko – kad se radi o losim odlukama – to zove demonima, tamna strana, a kad se radi o dobrim odlukama, vrlinom. Hrabrost je vrlina. Ako zamislite kako sto se odlucili za neku opasnu radnju (hrabri ste), primjeticete da tu ima neka piramida kojoj se vrh ne vidi, negdje je u magli, iako odlucuje. Sad moze danima a se pise o psihologiji, inteligenciji, kreativnosti, vrlinama, manama, ali – primjecujete, iza svega toga stoji materija. A ako je materija, tu je i protein. Iza njega gen. Dzaba je.