Logika krivog ogledala

Ne znam kako se zove. Znam da je Hrvat iz mjesta koje samo rijeka Sava dijeli od istoimenog mjesta u Bosni. Znam da ima 40 godina, da vozi kamion (ona ruka sto se u kontinentalnom dijelu Evrope izbacuje napolje kroz prozor, tetovirana je na nivou 85%), da ima 4 djece i da – ima karcinom debelog crijeva sa metastazama svuda po tijelu, a najvise u jetri.  Ali, mlad, pa nosi teret. Gornji kapci su mu za nijansu spusteni kao kod ljudi koji nisu spavali cijelu noc. Morfij.

Vac skoro godinu dana se bori sa bolescu, koristi razlicite linije lijecenja (jedna linija lijecenja je pokusaj, pa analiza rezultata, pa ili ne valja ili se poslije opet bolest vrati – e onda je vrijeme za novu liniju lijecenja). Grame i grame teskih citostatika je dobio, ali nista. U medjuvremenu se izborto i sa koronom. I eno i dalje ide, stabilan na nogama.

Skrenuli su mi paznju na njega, jer su povezali da imamo zajednicko porijeklo. A ja volim popricati sa nasim ljudima jer razgovarati na maternjem jeziku uz slobodno koristenje svih ostalih dijelova tijela, zaista je kao kad se izujes i zavalis….

Nije mi ni sadrzaj razgovora pao tesko kao sto je to bio slucaj na pocetku karijere. Naviknes, a i sam sam stariji, pa je i moja relacija prema smrti i uopste smislu svega sto cini zivot, drugacija nego prije 30 godina.

E, ali on vadi mobilni (a I sta bi drugo?) i pokazuje slike nekog sa tromedje Bosne, Crne Gore i Srbije, neki ”nas covjek”, po imenu reklo bi se islamske vjeroispovjesti, koji prodaje caj koji cisti jetru. Dalje u nasem razgovoru, sve je logicno i sve je naopako. U isto vrijeme!

  • Juce sam razgovarao telefonom sa njim i odmah se vidi da zna covjek o cemu govori.
  • Kako?
  • Pita me koliko sam izgubio kila, za koje vrijeme, jesam li bolovao zuticu ranije.

Ja cutim, zadivljen njegovim mirom koji odise iz svake recenice i izraza lica (mozda morfin, ali nece biti – on uzima morfij vec duze vrijeme)

  • On meni garantuje da za 2 i po mjeseca, ako uzimam njegov caj, jetra ce se potpuno ocistiti

I sad on uzme ovu recenicu kao mjesto na koje je bacio sidro I svu svoju logiku bazira na tom tezistu…

  • Meni je najvaznije samo da se jetra ocisti.
  • Koliko ce to kostati?
  • 3,2 hiljade EUR.
  • Puno.
  • Nije! Sta je tri hiljade eura? Valjda je moj zivot vrijedniji od toga? Ja 3000 EUR potprosim bez veze, u nista.
  • Ides li dolje sam ili ide i porodica?
  • Sam, sam. Meni je sada moj zivot najvazniji. Ne mogu ja sad misliti na njih. Moram, na sebe.

I opet ona sigurnost kao da ide da popravi krov na porodicnoj kuci, pa se vraca.

  • Sredice se to. Ja moram to da sredim.

Pokazuje mi slike naslovnih strana iz novina (one novine sto ukrasavaju naslovnu stranu sa slovima od 6 cm): “Lijeci sve vrste karcinoma”, “Lijeci najteze forme karcinoma”.

  • Citao sam o ljudima koji su bili vezani za postelju. Poslije samo tri dana, ustanu i osjecaju se bolje. On je dobio nagrada i nagrada. Ljudi mu pisu, zahvalni su.

Malo cutimo, dodje sestra da mu krene sa planiranom terapijom (mislim, zasto???) i ja to iskoristim da krenem dalje. Iz njegovog pozdrava se vidi da smo mi poslije ovog razgovora zapravo zamijenili uloge?! On je mirniji od mene i on mene pozdravlja kao da cu ja sledece sedmice za Bosnu….

Djeca

”E, ova ce ti mozak okretati”, rekla mi je babica prije ”nekog” vremena u toku porodjaja kada se rodila nasa cerka. Iako sam ja bio prvenstveno koncentrisan na brojanje prstiju ruka i noga, cuo sam ove rijeci i zapamtio. I danas ih se sjecam, ali vise kao uspomenu, a manje kao prorocanstvo. Naprotiv!

Poslije se rodilo i drugo dijete i postali smo klasicna, cetvoroclana porodica. U sred sredine statistike.

Ima nas narod bezbroj uzrecica povezanih za djecu, kao ona primjer: mala djeca- mali problem, velika djeca, veliki problem. Narodne uzrecice su takodje neka vrsta statistike: opisuju fenomene koji se dogadjaju najcesce. Mada smo u ovom slucaju, mi mimo statistike. I to je zapravo ideja ovog teksta: reci par rijeci o ponosu zbog vlastite djece.

Svi roditelji vole svoju djecu i to se moze uzeti kao anksiom. Iako ima slucajeva gdje je to malo cudno, svi gledaju u zemlju, a nas narod zna reci – ovoga ni rodjena majka ne voli (ili ovoga samo majka moze voljeti). Znaci iako ima ”granicnih” slucajeva, ipak se moze mirno zakljuciti da roditelji vole svoju djecu. Za neku sasvim drugu priliku, bilo bi interesantno istraziti koliko je mazohizma utkano i skriveno u ljubavi, jer i to smo imali prilike vidjeti: ljudi vole da pate, da se brinu, da strijepe i sve to zajedno stavljaju pod lumbrelu ljubavi. I opet neki vise, neki manje.

Ali, rijec je o ponosu. To nazalost ne mogu svi roditelji dozivjeti. Pa jos, iz decenije u deceniju! Jer ima svako dijete svojih ”5 minuta slave”: u toku skolovanja, dobio peticu, u nekom sportskom takmicenju, ucestvovao…, tako da sigurno svaki roditelj dobije prilike da se osjeca dobro, da bude ponosan. Pet minuta.

Ali stalno!!? To je nesto u cemu mi u nasoj porodici mozemo da uzivamo iz godine u godinu, iz dana u dan. Vec 50 godina! Vjerovatno ljudi dozivljavaju ponos na razlicite nacine, ali za mene su to “napadi” koji se osjecaju cini mi se iskljucivo u – zelucu. Nesto sitno, brojno I zivo zatreperi u zelucu I onda se krene siriti radijarno na sve strane i gore u glavu i niz ruke, i niz noge. U isto vrijeme krece salva recenica koje sa mukom pokusavam(o) da kontrolisem(o) kako bi izgledalo – neutralno. Ja licno, najradije bi’ vikao, skoro pjevao, ali posto se uvijek mora voditi racuna o slusaocu, salva mora da bude kontrolisana. A zasto se mora voditi racuna o slusaocu? Pa jednostavno zato sto njima, bez obzira na masku i izraz odusevljenja, to nije i ne moze biti najkomotnija prilika u tom trenutku, a drugo, ako hoces da izdrze i da cuju sve sto bi htio da kazes, moras stalno samog sebe hladiti. Kao motor koji se zalijeva hladnom vodom. I onda na kraju, vecina (!) roditelja je izrazito izlozena i osjetljiva, kao go i bos na -20 stepeni. Reakcija publike, ukoliko je slabo odglumljena moze da zaboli: sta? Ne vjerujete??? Ali i to smo mi preboljeli! Mi smo na toj zimi sa minus 20 stepeni dobro i debelo obuceni, jer imamo iskustva. Pa ja sam ponosan na moju djecu i prolazim kroz ove napade iz zeluca, skoro pa jednom sedmicno! I tako iz godine u godinu. Navikne se covjek! Ojaca.

Zivot nije americki film. Mozda je britanska serija, ali definitivno nije americki film. Nasa djeca znaju da smo mi vrlo ponosni na njih i nama ne prijeti onaj klise iz americkih filmova gdje roditelj na umoru (neko umire, nije bitno ko, ali jedna strana u ovoj relaciji) zali sto nije imala prilike da kaze kako… bla, bla, bla. Ne, kod nas je to jasno. Ta nismo Svedjani! Svedjani se ne hvale svojom djecom, a to opravdavaju skromnoscu. Ahaaa, kako nije. Nemaju sta da ispricaju – to je. U Svedskoj je americki klise svaki dan. Ali oni to vole: vole da oponasaju Ameriku, pa makar to bio i klise.

E sad zanimljivo je pitanje, jesu li nasa djeca ponosna na nas?

Ne znam. Ne znam ni trebaju li biti? Trebali bi…. Valjda.  Makar bi mi morali znati. E, ovdje prijeti klise. Ono da saznam…. Pri kraju….No, rano je. Ne mislim jos umirati, ima vremena. Mozda saznam i ranije?

A sta cemo sad?

Otac pozove sina, jedinca da sa prozora pogledaju zajedno nekakve zabe, dolje u pijesku. Ovaj, ne sluteci nista, dodje i zaista – vidi zabe. Onda otac zamahne maljem i ubije sina…..

Ovih nekoliko tackica koje znace pauzu, nisu dovoljne, zar ne? Sad bi trebalo zastati nekih 15 minuta, prije nego sto se nastavi sa citanjem teksta.

Ali dinamika eseja je neumoljiva. Mora da se cita dalje. Tekst ne ceka. Neka ide, ko nece.

Oca odvedu na ispitivanja, jer ipak nesto nije bas bilo logicno, i ispostavi se da ima tumor na mozgu. Novi, do tada, nepoznat…

Osjecate kako raste nelagodnost? Ubijes maljem? Jasno je: i tebe treba, ne ubiti, treba te utuci. A onda se pojavi neko kao objasnjenje. Ali, mi – navikli na jednostavna rjesenja, mi necemo nikakvo objasnjenje! Ne. Nemojte nas ometati. Mi se osjecamo sjajno u ovoj ulozi posmatraca kojem je sve jasno i kojem je istina tu odmah na domak ruke i koji kao rezultat tog razumijevanja, trazi osvetu. Smrt za smrt, Ubite oca, pa da mi nastavimo sa nasim mizernim zivotima: odvedi djecu u vrtic, idí na posao, laktaj se, bori se za malo prostora, plati kredit…Kao da nam je malo problema: sad jos treba da i ovog zlocinca razumijemo.

Ali sta da se radi! Nasli mu tumor na magnetnoj kameri.

Eee, dragi moji, zivot nas koji zivimo nase male, mizerne zivote, hoce da nam se dodatno iskomplikuje. Nije vise samo rijec o tako „krupnim“ stvarima kao sto je tumor na mozgu: kao da se to dogadja svaki dan! Hajde molim te: koliko ima ubica, a koliko je ljudi sa novootkrivenim glioblastomom?? Da, tacno je. Pomozimo za trenutak ovim jadnicima koji bi da nastave da zive komotno u svojoj bijedi. Tako je! Malo ima ljudi sa novootkrivenim glioblastomom. Zaista malo. Mozete da se opustite: statistika je na vasoj strani! Ubica? Ima glioblastom? Nema. Ubica je. Ubimo ga.

E, ali nauka ne miruje. Pojavila se jedna prokleta holandska porodica gdje je veliki broj clanova bio agresivan i nasilan. I naucnici, ko kad ih je bog ucinio zaludnim, uzmu pa istraze porodicu onako detaljno. I sta se pojavi? Pojavi se MAO. Da, imamo mi ljudi u nasoj krvi takozvane transmistere. To su molekule hemijskih jedinenjenja koje idu od nerva do nerva i provociraju reakcije. U tu grupu spadaju adrenalin, noradernalin, serotonin. A priroda, mucena, hoce da nadje jednostavna rjesenja i da se rjesi ovih aktivnih molekula na jednostavan nacin. I smisli enzim (protein!) MAO (monoamninoksidaza). Elegantno, nema sta. Sta bi sa Holandjanima? Ispostavilo se da su oni dobili mutaciju, a onda po zakonima naslijedjivanja, slali tu mutaciju medju potomke. Mutacija je smanjila proizvodnju pomenutog enzima i onda su se medju clanovima mucene porodice poceli gomilati aktivni molekuli (nije ih imao ko razgradjivati, nema dovoljno enzima) koji su zestoko drazili njihove nerve. Klinicki, znaci na nivou koji se vidi na ulici, u sudnici, bolnici, zatvoru, ti su ljudi bili agresivni, skloni seksualnom napastovanju, njihov seksualni nagon je bio neprirodan, pa su se umnozili slucajevi silovanja, napastvovanja ili danas moderno- internet pornografija, sve sa onim najgorim, pornografijom djece.

Osjecate li kako raste nelagoda? Ne??? Ma, ja, kad niko vas nije ostecen. A da jes’….

Zamislite makar za kratko, neko vas je ostecen zestoko, toliko da ce mu to obljeziti citav zivot, a onda se pojave advokati koji traze da se ispita genetika napasnika. I ispostavi se da ima mutaciju na genu za MAO enzim i time smanjenu produkciju pomenutog enzima. A onda i naglasenu agresivnost, seksualno nasilje…. Naslijedio. Nista nije sam organizovao. Nema ono kao u americkim filmovima: “ Imao si izbor“. Nisam.

I?

Sta cemo sad?

Kao roditelj, ostecenog djeteta, ja cu se okrenuti ka vratima sudnice, slegnuti ramenima i konstatovati, da, da, tako je to, kao recimo kad cujem da je voz sa 200 Indijaca pao sa mosta u provaliju 200 m duboku. Svi poginuli. Ah, sta ces… Tako i za mog zlotvora. Ah, sta ces: priroda se s njim nasalila. Grubo. Ali nije on jado kriv.

Ne salimo se. Nema takvog roditelja. Nema takve (normalne) osobe. I gdje je istina (v. prethodni tekst!)? Gdje lezi moralna odgovrnost?

Razumijete sigurno bolje i bolje: jednog lijepog suncanog dana, ucicemo u samoposlugu i tu, odmah pored korpi, naicicemo na masinu ofarbanu bojama lanca samoposluge. Ko hoce, ubacice 20 EUR u prorez, gurnuce prst, osjetice bol i za jedan minut dobice traku, 30 cm dugacku na kojoj pise. Sve. Ne samo o tvom zdravlju, dijagnozama, vremenskim odrednicama, nego i o lijecenju, komplikacijama lijecanja i ishodu… Ispod ovoga ce pisati sve o vasim sklonostima i manama. Cijeli zivot koji je pred vama, bice prikazan u nekoliko poteza sa par najvaznijih godina. I sta da rade ljudi sa ovim trakicama? Da trce napolje i da negdje tiho placu? Ili da odmah opljackaju samoposlugu, uzmu 20 000 EUR i odlete u Akapulko? Kad je bal nek’ je maskenbal. Da, ima rjesenja koliko i ljudi, ali ono sto je vazno ovdje primjetiti: nema odgovornosti! Onog dana kada nauka uspije da objasni hemiju svijesti i volje, zavrsili smo sa pravom i zakonima. Jaci, tlaci. Spasavaj se ko moze. Srecom na trakici ce pisati i koliko trcimo na 100 m, pa ako je manje od 12 sek, isplati se krenuti….

Istina

Uh, samo da napises ovu rijec, ako si i malo posten, treba da te uhvati panika.

Istina. Zvuci jednostavno. Istina je da je danas srijeda. Istina je da je sada tek nesto poslije osam uvece… Pa sta je problem? Ocito je da je istina svima nama pojedinacno, vrlo bliska i jednostavna. Problem krece kad nismo sami! Kad neko nesto pita… Kada smo dvoje. Kad, avaj, razgovaramo…

U vise tekstova sam (ne tvrdio nego…) podsjecao da je znanje mjesavina istine i vjere. Znaci kad vi kazete da je 2+2, 4, da vi znate da je to 4, vi tezite ka istini kroz uvjerenje da znate elementarnu matematiku. A ova jednostavna formula moze da vas razocara na obje strane jednacine! Niti znate sta je istina, niti znate sta je znanje. Strasno, zar ne? Najbolje je i ne misliti o ovom.

Nego istina. Je li zaista 2 plus 2- 4? Zavisi. Eto ti ga sad! Znaci relativno? Ali istina ne moze biti relativna? Opet kad neko kaze apsolutna istina, to takodje stvara sumnju, jer taj implicira postojanje one druge, relativne istine. A onda smo opet na pocetku: niko ne zna istinu. Ni relativnu, ni apsolutnu.

Sta je posebno bolno u ovakvim raspravama? Da,da bolno. Jer vi necete raspravljati o istini (ili hocete, par puta u toku zivota na nekom strucnom kongresu) sa vama potpuno nepoznatim ljudima; najcesce se o istini raspravlja u krugu porodice, prijatelja, kolega sa posla, a onda – licno, privatno, ne moze da se zaobidje. I sad uzmite neki, bilo koji problem koji jedna strana dozivljava kroz emocije, a druga kroz „‘ladnu logiku“. Odmah vidite da i pored filozofskog aspekta problema „jedne istine“, ovdje odmah imate i mnogostuko veci problem mijesanja emocija sa argumentima. Banalan primjer: otac silovane cerke. Koliko tu ima istina? Bezbroj, ali, ok, recimo, najmanje dvije. Otac zaslijepljen bolom i mrznjom, ne moze nikako naci opravdanje za zlocin osobe X, a jedan (ili vise advokata ako je X bogat i uticajan) advokat osobe X vidi potpuno jasno da je njegov klijent samo zrtva igre prirode (naslijedio mutirani gen). U redu ovo je grub i crno-bijeli primjer, ali u nasim svakodnevnim zivotima imamo – matematicki gledano- bezbroj identicnih primjera, samo sto nasi ulozi, nas angazman i uopste posljedice nisu tako zestoke, da bi mi njih dozivljavali jednako dramaticno (pa jos da se snimi film). Ali opet! Ako ste zdravi, a boli vas zub, vama je kolicina muke jednako velika kao i onome ko je jutros dobio informaciju o raku dojke. Jeste, to je tako. Vi ne mozete da patite sa svim ljudima koji su jutros dobili informaciju od karcinomu, a pogotovo ne mozete ako vas je bas jutros zabolio zub. Nemojmo se lagati. Makar ne ovdje, na ovim prostim, opustenim tekstovima.

Istina. Istina je negdje tu iznad nas. Cini se na dohvat ruke. Scenario jedan. Turbulentna situacija. Bolest, tuga, zabrinutost, strah. Istina se odmice, teze ju je dohvatiti. Scenario dva. Kovitlac emocija se stisao. Lakse je. Misli su se sredile. Istina postaje bliza. Tu je, na domak ruke. Ali nisi sam! Nisi sam u procesu shvatanja istine. Dvoje vas je. Odmah hoce prokleta filozofija da vas suoci sa (najmanje) dvije sitine. Ali vas vezu emocije i vi bi da premostite tu filozofsku metodologiju. U ovom trenutku, u teoriji, pojave se dvije vrste ljudi. Nije vise bitno kakve emotivne veze postoje medju to dvoje ljudi; ono sto odlucuje ishod ove drame jeste to sto se to dvoje ljudi prikazu u svojim ogoljelim karakternim osobinama. A tu onda imate ljude koji su egocentricni i ljude koji su spremni dati sve i zrtvovati se za onog drugog. Ovi prvi odmah plasiraju uzrok konflikta („sta je istina?“) kod onog drugog, a ovi drugi, najradije odmah preuzmu svu krivicu na sebe (takva im je priroda). I ovo bi sjajno funkcionisalo: egocentricni sadisticki tvrde- ti si kriv, a ovi emotivni, rado prihvate krivicu. I sve bude sto bi nasi ljudi rekli jedan kroz jedan. E, ali kad ne bi proradio inat. Inat je zasebna psiholoska kategorija (fenomen) koji malo sta ima sa raspodjelom empatije. Inat se probudi i kod onih koji maksimalno uzivaju u ispoljavanju totalne empatije (uzivaju? da, nema dosljednosti u bilo cemu, pa ni u empatiji, bez uzivanja!) i kod onih drugih, da ih sad ne pominjem. I onda tu nastane problem. Egocentricni taman misle, super, moj emotivni partner je sve uzeo na seba, kad, taj – partner – angazuje inat. I eto svadje.

Da, nije ovdje rijec o svadji. Ili ljepse receno, nije rijec samo o svadji. Ovdje je rijec o istini. A svadja je samo prizemni model ispoljavanja stava o najmanje dvije istine. Dva Grka, 600 godina prije Isusa, pokriveni carsavima, filozofirali su o dvije istine. Danas, 3000 godine kasnije, nas dvoje se svadjamo oko iste stvari, ali, posto smo emotivno angazovani – podize se glas…..

Ok, ok, ok. Zaboravite sve ovo. Jedno je vazno: nema istine. Nema. Zaboravite.

Aki i ja

Aki, je Aki Kaurismaki, finski filmski reziser.

Imamo puno toga zajednickog! Godiste – isto. Zivimo u Skandinaviji. Minimalisti smo, volimo opori humor. Nasa djela imaju zadatu formu (jednostavno, minimalisticki ogoljeno od suvisnih detalja, kratko). Njegovi filmovi uvijek traju maksimalno 90 minuta, a najcesce 70. Najcesce su ili potpuno crno-bjeli ili su to u vecem dijelu.

Njega treba upoznati kroz filmove Lenjingradski kauboji su sreli Mojsija, Covjek bez proslosti, Juha, ali i poslednji Svjetlo u tunelu. Ove prethodne treba gledati i uzivati, a ovaj poslednji je samo jos jedan primjer da nas dvojica imamo zaista zajednicke dodirne tacke.

U Svjetlu u tunelu, Aki obradjuje vrlo aktuelnu temu imigranata sa Bliskog istoka u Finskoj. To je opet jedan vecim dijelom crno bijeli film (glavni junak, Sirijac stize u Finsku na brodu iz Poljske, zatrpan ugljem: odmah na pocetku vidimo njegovo lice koje je takodje crno). Njegov put od trazenja azila, susreta sa policijom, emigracionim vlastima i kampovima za izbjeglice, ide paralelno sa pricom o starijem finskom gospodinu kojem je dojadilo da prodaje kosulje iz gepeka automobila, i koji je odlucio da otvori restoran. Uskoro ce se njihovi putevi ukrstiti i Sirijac ce dobiti posao u restoranu kao cistac.

Naslov filma ima univerzalnu poruku, koju svi razumiju: jeste, tesko je, muke su, ali vidi se izlaz. I tako je i u filmu: izbjeglicu na svakom koraku maltretiraju i biju lokalni ‘skinhedsi’, sva mu je porodica poginula u Alepu, a o sestrinoj sudbini ne zna nista, molba za azil bude odbijena i on bude natjeran u bijeg u ilegalu pred sami dolazak policije koja ce ga deportovati nazad.

Ali mala ekipa iz restorana mu pomaze na sve nacine: organizuju mu falsifikat licne karte, posao i platu, smjestaj i konacno kad se sestra pojavi u Litvaniji, jedan je kamiondzija prosvercuje u Finsku. Brat i sestra su ponovo zajedno. Ali, na kraju filma junak filma dobije noz u stomak od lokalnog naciste i ostaje nejasno da li se naslonio uz drvo pored mora da umre ili samo da se odmori i skupi malo snage….

I sad se vi pitate kakve ja veze imam sa ovim?

Aki je napravio jedan mali, simpaticni film koji se nece nesto predugo pamtiti. Nije ni blizu njegovim ranijim dometima, ali on je osjetio potrebu da kroz djelo posalje poruku i kaze sta misli o jednoj aktuelnoj temi. Pa kad moze Aki da „zloupotrebi“ jednu umjetnicku formu samo da bi se izjasnio i komentarisao aktuelni politicki fenomen, sto ne bih i ja. I ono sto nam je zajednicko, jeste, da ja to isto zapravo radim cijelo vrijeme.

Za kraj jedna emigrantska. Ima veze, ima: film, TV, gluma.

Nazvao bi je Most generala Gredenka

Za nas emigrante (a, zvuci gadno?) postoje dva jasno odvojena svijeta: onaj prije dolaska u novi svijet i ovaj ovdje. Jeste, idemo mi tamo – ’vamo, ali kad smo ovamo, sve sto je tamo djeluje egzoticno, cudno, nestvarno. Isto je i kad smo tamo: sve ovamo djeluje opet cudno, cisto i sterilno. Nisu bitni pridjevi i njehov raspored; bitno je da izmedju ova dva svijeta postoji dubok, nepremostiv jaz. Koji svijet je bolji, takodje nije bitno. Nepremostivo. Nepremostivo? Eeee, mozda nije? Ima jedan most, most generala Gredenka.

General Gredenko je lik u ranije pomenutoj seriji „24“. Negdje u 4. ili 3. sezoni kada se Dzek Bauer bori protiv globalne pandemije virusom (sic!), glavni mu je protivnik nas dobri Rade Serbedzija. Rade, kao kad nikad nije naucio da valja engleski, i ovdje igra ruskog generala, otpadnika i teroristu. I sad ja gledam Radeta Serbedziju udobno zavaljen u fotelju kapitalistickog Zapada, dok mi se mnoze uspomene iz socijalisticke Jugoslavije sve tamo do studentskih dana kada smo u studentskoj sobi na Bjelavama (ne dom, molim da se zapazi!) pili vino i slusali sa gramofonske ploce („lon’plejke“) Ne daj se Ines. I on je imao studentsku sobu u Proleterskoj ulici kod Grkovica. Nevjerovatno! Isti covjek. Pa onda u SKC-u kultnoj beogradskoj politickoj pozorisnoj sceni, ispod Beogradjanke, gdje je igrao u predstavama Ljubise Ristica. U tim predstavama je umjetnicki, intelektuelni svijet one nam drzave, poceo da „rovari“ da izlaze kritici do tada monolitni hvalospjev Titu, partiji, revoluciji i ostalim …. doktrinama. Tako da moze da se kaze da nas je Rade pratio: od 70-ih godina i romanticnih godina mladosti, preko osvjescenja i budjenja iz komunistickog sna, 80-ih, do zajednicke avanture na kapitalistickom zapadu, pocetkom ovog milenija.

Gdje cemo zavrsiti? Rade opet pokazuje pravac (divljenje Karleusi)? Znaci, sledeca faza je dom za stare…. dementne.

Demokratija?

Vjerovao sam u demokratiju, ali vrijeme je nazalost i za znak pitanja.

U demokratiju zaista moze da se vjeruje. Naravno, ako vam se ponude idealni uslovi. Kad kazem idealni uslovi, mislim na drustvo koje je vec najmanje 80 godina bez ratova, na drustvo koje ima najmanje 28 000 americkih dolara brutonacionalnog dohotka po glavi i na drustvo koje ima slobodne medije.

Dugi period mira je neophodan da se drustvo stabilizuje. Drustvo je kao vino u transportu. Flasa mora nakon tandrkanja po makadamu da se stavi u odredjene uslove (svjetlo, temperatura, vlaga) i da miruje. Tesko je ocekivati od balkanskih zemalja demokratiju, ako cemo svakih 40 godina ratovati. Rat izbaci na povrsinu ono najgore sto jedno drustvo ima bez obzira radilo se o porazenoj strani ili pobjednickoj strani. Rat realizuju agresivni ljudi, ljudi koji dozivljavaju svoj zivot kao stanje u kojem nema sta da se izgubi, ali moze da se dobije. Nije bilo tesko Ivi Andricu da primjeti da je rat vrijeme kada se pametni ljudi, ljudi sa sasvim drugacijim sistemom vrijednosti (od ovih ranije pomenutih!), povuku, cute, cekaju i pate. I onda ako je period do sledeceg rata prekrtak, agresivne ne stizemo da sklonimo i drustvo je daleko od stabilnosti.

Nema demokratije bez para. Ako je drustveni proizvod zemlje veliki i ima sta da se podijeli i ljudi osjecaju stabilnost u ekonomskim tokovima, tesko da ce iko misliti na sumu, zasjedu ili cizme. Radije se misli na BMW, kucu u Istri i jedina je dilema Tojota Hiluks ili i dalje BMW? Izlazak na glasanje (prakticiranje demokratije) je uz osjecaj obostranog respekta izmedju nas i drzave.

I konacno, kao treci vazni stub demokratije su mediji. Mediji su prvo i najvaznije, sigurno i stabilno finansirani. Te pare uticu na personalnu politiku kuca, u kojima se okuplja kvalitet. Kvalitetan i slobodan novinar busi i „gdje burgija nece“ i na taj nacin se ljudi od moci i uticaja, drze pod kontrolom. Nezakonita odluka politicara ili putovanje direktora u lov u Spaniju, brzo nadju put do naslovnih stranica medija i onda se sledeci politicar/direktor, dva puta dobro zamisli prije nego sto krene….

Evo, ovako bi ja recimo, trazio da se jedno drustvo organizuje, izgradi, a onda bi ga i ja branio od kriticara, skeptika demokratije i ostalih konzervativaca.

Ali!

Uzmimo da imamo ovako stabilne i napredne uslove u jednom drustvu (ovakvih drustava ima koliko volis na Zapadu!). Vlada demokratija. A koji je proizvod? Proizvod demokratskog procesa je – politicar, dakle drustveni sluzbenik koji ima moc i mandat. Ja sam izbrao njega, slobodno i bez straha, a on donosi odluke prema svom ideoloskom profilu koji harmonizuje sa mojim. Divota. Problem je sto je nemoguce strpati zivot sa svim njegovim detaljima u jedan predizborni ideoloski program. Zivot ima brojna komplikovana pitanja, gdje pred svaku odluku mora da se odradi jednako komplikovana analiza i da se tek onda krene u posao. A moj politicar je…. zavrsio osnovnu skolu, poceo srednju i negdje na polovini napustio skolovanje. Morao je da bi se svojim aktivnostima, predstavio meni, svom glasacu. Kako bi inace znao za njega?? I tako, umjesto da je sjedio u skoli i ucio o antici, hemiji, kvantnoj fizici i istoriji, on je trcao od kancelarije do kancelarije, nisio nekakve papire i probao da pogodi ukus svog sefa. Poslije bi poceo „visiti“ po medijima, televizijskim debatama trenirajuci suplji, politicki zargon. A kad ga ja izaberem, treba donijeti odluku o nuklearnoj elektrani, uvodjenju stubova za struju u garaze i parkinge, o planu i programu gimnazije, o cijeni litre benzina….

Kako ce on to jado???

Nikako!

Potpuno, beznadezno zavisan od svog strucnog tima, ekipe tehnokrata koji mu serviraju rjesenja i odgovore. Ne treba mnogo pameti da se shvati da je sve sto moj politicar produkuje od rijeci (odgovor na pitanje) do nove fabrike, djelo njegovih tehnokrata, a ne njegovo licno. Moj politicar kojega sam ja pazljivo „rukom“ izabrao, proizvodi ili na bazi gotovog rjesenja od tehnokrate ili na bazi sinocne reportaze na TV kada su novinari otkrili neki skandal. Pet minuta kasnije, u istom programu se pojavi politicar da kaze da ce se „to“ rijesiti. Nista on ne moze ni sam, ni prvi. Nista.

Pa ko zapravo vlada? Mi, gradjani ili tehnokrate?

Tehnokrate. Nasa je jedina utjeha da ce ih nas politicar okupljati prema nekom zajednickom ideoloskom principu koji mi dijelimo sa njim. Nazalost, ovo je slaba utjeha. Politicka scena se moze grubo podijeliti na dvije ideologije: liberalizam i elitizam ili socijalizam i solidarnost. Mi na izborima imamo u krvi jednu od ove dvije ideologije, ali to kasnije slabo pomaze kod pitanja zatvaranja skola, izgradnje pruga ili rjesavanja demografskih problema. Tu na scenu stupaju savjetnici, a u sta oni vjeruju, boga pitaj! Jer opet cu vas podsjetiti – sta je znanje? Ono kad neko kaze ja znam, ja ovo tvrdim, jer ja – znam. Sta je znanje? Znanje je jedna mjesavina istine i vjerovanja. I zato, neka nam je bog na pomoci.

Kant vs PZ

Ovo PZ znaci prirodni zakon.

I zaista, da li ste se ikad zapitali, zasto bi prirodni zakon popustio pred Kantom i njegovom fluidnom ideologijom???

Da pojednostavim: Kant je trazio da se svi pokorimo tzv. Visem cilju, kako bi drustvo funkcionisalo harmonicno. Ok, ali „kvaka“ je u tome sto ovo po definiciji znaci da svaki od nas mora da zrtvuje veci ili manji dio vlastitih potreba.

S druge strane, prirodni zakon daje covjeku za pravo da radi samo ono sto mu odgovara, bez obzira na ostale.

Jasno vam je da ovdje postoji trenje i da je sto bi rekli Englezi, scena za sukob, postavljena.

Kad krenem u ovakva razmisljanja ja naravno nemam pred ocima ni Azerbejdzan, ni Srbiju…. Hrvatsku? Mozda, ali ni nju, jer da bi covjek dosao do nekog zakljucka u ovako osjetljivim razmisljanjima, ipak treba imati ciste polazne pozicije.

Zato, Svedska.

Nego prvo da objasnim jedan snazni drustveni pravac koji ce ako ne odluciti ovu dilemu iz naslova, ono ce makar znacajno uticati na ishod. A to je procvat individualistickog drustva. Covjek je oslobodjen jos od vremena prosvjetiteljstva, ali taj period je nista kako je danas. Razvoj tehnologije, ali i razvoj drustvenih odnosa, doveo je do toga da se formalno sve vise odluka i pravila koncentrise na pojedinca. Opet kazem, formalno, ali vizija „covjeka u centru“ je zaista upadljiva. Dovoljno je samo pogledati medije par dana i razumjeti koliko je kupac, korisnik usluga, bolesnik, musterija,… zasticen. Ali to nije sve, kazu u nasim reklamama. Sta vise, ono sto je vaznije jesu bebzrojne izgovorene i neizgovorene poruke koje se salju covjeku na svim stranama. Sve te poruke imaju zajednicki imenitelj. Ti si glavni, uzivaj, uzmi, odmori se, zivi 120 godina. Cijeli sistem iza kojeg stoje naravno proizvodjaci tih produkata, salje istu poruku. Ja i meni.

Zanimljiva situacija! Ono sto nam je jos od Kanta, djeluje: vozimo po pravilima, stanemo u red, pricamo tiho, placamo racune, bacamo sortirano smece….funkcionise i dalje. Faktor vrijeme (dokle?) je nepoznanica. A onda dodje vakcina i podsjeti nas da ni prirodni zakon ne miruje. Neki uskacu u red preko reda, a neki nece uopste da se vakcinisu. I jedni i drugi su protiv Kanta. Drzava predlozi personalni „lokdaun“, ali ljudi izadju, putuju, idu u grupi u prodavnice. Kant jadni grize nokte od nervoze. Znaci prirodni zakon snaznim pritiskom ovih orkestriranih pokusaja da se formalizuje covjek u centru, dobija sve vise i vise na snazi. Pojedinac sam sebe dovodi u dilemu: poslusati zbog viseg cilja i ostati kuci u karantinu, ili otici u teretanu da bi (ja) zivio duze? Pomjeranju ravnoteze ka prirodnom zakonu doprinosi i mijenjanje demografske situacije: u Svedsku je uslo i ulazi sve vise i vise ljudi koje nije briga ni za Kanta ni za vise ciljeve. Jednostavno nemaju ideju o tome. Kako da te brine ugrozenost soping mola na tamnoj strani Mjeseca kad nemas ideju da tamo uopste ima nesto?

A ima jos! Mozda najzlocudnija (ako je pobjeda prirodnog zakona uopste – poraz???) sila koja djeluje na podsvjest ljudi! Mediji koji su slobodni i koji zive od losih vijesti. E oni svako malo uhvate te donedavno cuvene po skromnosti, svedske sluzbenike kako kradu. Mi uplacujemo pare za pomoc africkoj djeci (mislim, gdje ces ljepsi Kant?), a visi sluzbenici humanitarne organizacije prvo za te pare kupe sebi stanove u boljim stokholmskim ulicama, pa onda… sta ostane. O fudbalerima i ostalim sportistima koji su uspjeli da za sebe izvoju bezobrazno velike naknade (vec to!), odose u Monako. Firme osnivaju cerke-firme na Kajmanskim ostrvima da ne plate porez. Privrednici traze pomoc od drzave u vrijeme korona-krize, pa tu pomoc podijele kao dividende.

Ovakvih primjera, zahvaljujuci gladnim i krvozednim novinarima (a slobodnim i bez straha da ce ih pojesti mrak) ima svakodnevno. I „nas“ covjek to cuje. Ne mora ni da prati pazljivo, moze da se brije, ali cuce rijec otudjio, uhvacen, nestao… I onda dodje poruka o lokdaunu… Mislim,….

I tako imate na kraju jadnog Kanta koji je sve vise i vise nejasan, nevidljiv, blijed – kao kad neko u novembru ode i nestane u magli, pa ga jos malo i dalje cujes, ali vise ne vidis i jedan raspomamljeni, vitalni, mladi, jedri, punokrvni, nikad zastarjeli – prirodni zakon. Kant te tjera da se zamislis i da kroz kontenplaciju razumijes prednost i (tek) onda osjetis zadovoljstvo; prirodni zakon ti daje zadovoljstvo direktno, pravo u sva cula. Znate sta je najgore? Kao ono sto je govorio poljski satiricar Lec da nema dna krize, samo je stalno lagano propadanje, tako nema ni totalne pobjede prirodnog zakona (jer bi se drustvo samounistilo), ali ima jedno beskrajno jacanje PZ, na stetu Kanta. I ovo je nazalost jedna pobjednicka formula: vi i dalje koristite prednosti kantove ideologije (pjesaci i dalje prelaze ulicu na pjesackim prelazima) i ujedno uzimate za sebe (odmah poslije prelaza, gas do stotke). Moze da traje jos tri generacije. Vama dosta.

Mile i talibani

Ja da sam nekim slucajem, citalac, znaci onaj koji prati ovaj blog, a ne pisac, ja bih se najvise zabavljao sa igricom koja se zove: sta sad (do djavola) znaci ovaj naslov??? Serija od tri znaka pitanja je piscev nacin da izrazi frustraciju. Primjetite: u ovom slucaju pisac pokusava da pogodi stepen frustracije, citaoca. A? Zapetljano. E ali posto sam ja pisac, ja ostavljam citaocima da se ili frustriraju oko naslova, ili da ga ignorisu. Ignorisu filozofski, naravno ne da odbace tekst. Znate ono sa djetetom i prljavom vodom?

E kad sam ovako fino objasnio svoj alibi za cudne naslove, red je da i ovaj, kao i svaki do sada, uostalom, naslov – objasnim.

Talibane znate. Odnosno znate da mi pisci koristimo pojam taliban kad hocemo da u pricu uvedemo nekog zadrtog, fanaticnog pristalicu neke ideje.

A Mile, je Mile E. Iako Mile zivi u Svedskoj, kad mu vidite prezime, znate da je nas. Ma sta nas – sigurno je Hercegovac? Ma, Mostarac? Ma mi smo rod? Ne, ne, ne. Nista od toga. U neka doba (starosti) ljudi pocinju da se vracaju korjenovima, da se okupljaju, da se podsjecaju na familiju. Javio bi se Mile vec. A ne javlja se… Znaci nista od srodstva. Mozda nije ni Mostarac? Mozda nije ni Hercegovac? E, ali nas – jeste.

Mile je tehnicki direktor lokalne toplane. Dobar Mile! Snasao se. Nema nista bolje nego biti u Svedskoj, zemlji u kojoj ima aktivnih, agilnih i uspjesnih kapitalista, dok vlast voli da koketira sa komunizmom. Cemu to vodi – sta je rezultat? Rezultat je idealna, dobitnicka formula. „Par“ jakih kapitalista pokrecu tockove ove zemlje, drze ih u pokretu, a vlasti zajedno sa gradjanima koketiraju sa komunizmom, zovu to socijalizmom i otimaju od ove sake jakih privrednika, sve sto se da oteti. Narod je zadovoljan, jer je srecan kad neko jak kao drzava igra ulogu Robin Huda. Kapitalisti, odrasli u ovom miljou (ovo je vrlo vazno, jer ideologiju dobijas sa majcinim mlijekom, a ovo je po definiciji goreopisane situacije, crveno), zadovoljavaju se sa malim (u poredjenju sa svojim americkim kolegama), ali nastavljaju da stvaraju vrijednost i pare. Kupe Bentlija (ili Jaguar) i penthauz u elitnoj ulici u Stokholmu i osjecaju se dobro. Jos se sjecaju kuvanih krompira u slanoj vodi kao glavnog obroka kod stare majke. A vlast, pazite, to su oni isti kao i kod nas samo sa slifom – vlast otima od kapitalista i dijeli. Da, bas kao kod nas: prvo sebi, pa nama. A kako znam da su izslifovani? Eeeee. Ne uzimaju oni direktno gotovinu od sabranog poreza – jok. Oni fino osnuju tzv. opstinska preduzeca koja gazduju cijelim gradom. Sve je njihovo: toplana, najvece parkirne firme, najveci stanodavac. U poslovodnim odborima tih jakih, monopolistickih firmi sjede oni, predstavnici vlasti. I sad vratimo se Miletu. Mile je tehnicki direktor toplane. Nas se uz pomoc Kanta nauci da sortiramo smece (vraticu se ovome!). Mi sve fino razvrstamo: konzerve, bijelo staklo, tamno staklo, plastika, otpaci od hrane, papir, karton, baterije, sijalice i „ostalo“ (navodnici su jer – nema ostalo, nema vise nista). Krupnije smece vozimo subotom na vece otpade i tamo idu kreveti, sporeti, madraci, stolice. A Mile sjedi u kancelariji dok mu kamioni voze sirovinu. On to sve fino spali i uzme sebi neki 10 -15 000 EUR-a plate.

A talibani?

Eee svaka zgrada ima po jednog. To su oni namcori, tabijazusi, mrzovoljni i nezadovoljni jos od pionirskih dana, a da ne govorim sada kao penzioneri, kad imaju ili neki hemoroid, ili bruh ili secer. Ili makar zgaravicu. Oni obilaze Miletove kontejnere i vracaju zbunjenim gradjanima kuverte od papira, jer ono prozorce na kuverti ima plastiku dimenzija 4×6 cm i zato se ili mora sortirati kao plastika ili se prozorce mora odvojiti.

Sta je najveci problem sa talibanima, fanaticima svake vrste? Nedostatak inteligencije kojom bi mogli razumjeti to cime se bave i preduprijediti konflikt. Kad bi fanatik bio profesor filozofskog fakulteta, a nije, da najprije, ne bi bio fanatik. Ali, vaznije, shvatio bi kakav je lopov Mile. Jer Mile spali plastiku i posalje svojim dimnjakom novu kolicinu ugljen dioksida, a sebi i nama opravdava veliku platu, jer nam se bacena kesa ne vrti izmedju nogu kad duva vjetar. Mile tvrdi da on radi veliku stvar za ekologiju: ne vidimo plastiku na podu. Da, mozda, ali ne vidimo je jer ju je Mile poslao gore, u atmosferu. I neka Mileta, neka otima kad moze. Ali talibani?? Sta cemo sa njima? A nista nego ih sacekati: kao automehanicar kad im se pokvari auto, kao doktor kad im prokrvari hemorid,ili kao zubar kad oteknu….

U

U, onaj odvratni komad metala u obliku slova „u“, pricvrscen za asfalt, predstavlja simbol svih dijelova nase zemlje. Simbol. Usudjujem se reci da je to „u“ zapravo simbol (naj)vaznijeg razloga raspada nase zemlje, puno vaznijeg od svih drugih razloga koje „u“ obicno simbolizuje u nasim glavama. Ili simbolizira, da bi me razumjeli.

A ovamo ga uopste nema?!

U nedostatku pametnijeg zanimanja, pregledavama neke objekte za prodaju iz Dalmacije. Imati nesto u centru je zaista privlacno i sama pomisao na blizinu kako mora i radnji tako i vecernjeg meteza budi uzbdljive asocijacije. Ali sta sa autom? „Sidjem“ Guglovom mapom dolje do adrese i gledam parkirane automobile. Uh, svo maloprijedjasnje uzbudjenje nestane kao rukom odneseno. Prvo vidim „one nase“ automobile, stare u prosjeku 30 godina, parkirane suprotno svim zakonima moderne, civilizovane urbanizacije. I naravno „U“ sprava. Dok je auto parkiran, U lezi na asfaltu. Cim napustite mjesto morate podici U da vam neko ne bi usao na parkirno mjesto. I tako svaki dan, vise puta, dizi, spustaj. Alternativa? Samo frustracija: dodjete da parkirate, „komsija“ ili „susjed“ je bio brzi. A mjesto je vase! Ja, sad to „moje-tvoje“, jedan je od temeljnih kontraverzi poslednje Jugoslavije, sta vise po meni sve ono sto stane iza ove vlasnicke dileme, bio je najvazniji uzrok raspada Zemlje. A sto je posebno tuzno, evo 30-ak godina nakon raspada, ne mozemo bez U?! Ali eto kao i u svemu drugom, u nasoj Regiji za to parce asfalta, na neki nacin, svi zaista znaju da je vase, ali ni to ne pomaze. Ove slicice sa parkiranjem u nasim zemljama variraju prema sadrzaju, ali zajednicko im je vasa enormna frustracija i jedan vrlo specifican izraz lica susjeda koji je napravio incident. Ne zna se sta je gore: bijes koji osjetite kada naidjete na „novi“ problem za svoj parking, osjecaj nemoci ili taj izraz lica susjeda kada ga besomucnim trubljenjem konacno dovedete da se pomjeri. On ce sici obucen kao da je bas krenuo u krevet, rascupan, oznojan (ipak je najcesce vrucina, jer za to malo parkirnih mjesta konkurisu i turisti) i vec sa 30-ak m udaljenosti ce poceti da se izvinjava. Ali taj izraz lica koji je jedna savrsena mjesavina iskrenog zaljenja i izvinjavanja za prouzrokovani incident, ali i poruke da ce vec sutra biti isto, jer „znate dragi susjede/komsija, mi zivimo u dzungli i ovdje vaze primitivna pravila prezivljavanja“. Sto zapravo i jeste tacno. I zato vas taj izraz lica jos vise boli, jer se on zapravo i ne bi trebao uopste izvinjavati…. I sta cete- nabavite to U.

Izadjem na balkon. Ispred parking. Pripada mojoj zgradi. Poluprazan. Cudno! Svi mi koji imamo svoja mjesta u podzemnoj garazi, mogli bli lako parkirati i tu, napolju, nek nam se nadje auto pri ruci. Ili?

I da, za kraj, upravo taj magloviti i nikad definisani pojam vlasnistva, jeste bio glavni razlog raspada Jugoslavije. Energija za rat, mada nasi dragi sugradjani, ili makar 98% njih, to nikada niti su razumjeli, niti su znali artikulisati, tj. objasniti rijecima. Nas covjek osjeca naravno tenzije prouzrokovane ekonomskim raspadom. Osjeca strah, neizvjesnost, agresiju. Ali to je kao kad bi se nasli 26. aprila 1986. pored cernobilskog reaktora: osjecate paniku, neko je pomenuo leukemiju, ali kad vas pitaju o zakonima kvantne fizike koji stoje iza radijacije…. Muk. I nas covjek u panaci ide u Bubanj Potok da se obuce u uniformu rezerviste, ide da mase tenkovima koji su na putu za Vukovar, ide da zalegne iza nekog kamena iznad Cibace da bolje vidi Dubrovnik…. Ej, mozete li da zamislite tu energiju koja vam daje snagu da se pokrenete u ova tri (medju brojnim drugim sirom zemlje od Triglava do Kosova) pravca? Jasno je kolika je to nesigurnost, strah, ali – avaj – usmjereno vjestim manipulisanjem politicara, u potpuno pogresnom pravcu. A trebalo je vec 1950. samo definisati sta je cije! Jasno i bez nejasnoca. Ciji je trotoar? Opstinski. Ko „vlada“ njime? Na demokratskim, zestoko od slobodnih medija nadgledanim izborima, izabrani politicari. Pa ako jedna ekipa cijelo vrijeme zaboravlja na rupe, vi za 4 godine izaberete druge. Ciji je parking ispred stambene zgrade? Vas? Ne. Nije ni zgrada, a ne parking! Vas je samo stan u zgradi, do haustora (cak ne smijete drzati ni otirac za cipele ispred ulaznih vrata, jer je to zajednicki prostor koji se odrzava zajednickim parama i cistaci nece da ih se ometa u radu). Parking je zgradin i pravila na njemu se odredjuju na sastancima uprave zgrade, pravila koja poslije svi slijede (ovo je vec tema Kant). Mi? Eeee, valjalo je nagraditi one koji su na svojim ledjima iznijeli teret revolucije! Detalji ove kradje su svima dobro poznati, ali pomenucu samo „poslednji“ primjer. Gdje se ono ozenio Mate Rimac? U nekoj vili ispod Marjana, koja je odmah poslije rata pripala Titu (oprosticete sto ne znam ko je bio vlasnik – iako se sigurno zna! – do 1945). A ono sto jos vise iritira jeste cinjenica da se Tito (najvjerovatnije) nije sam sjetio te vile: ona mu je pripala mehanizmom koji je danas doveo do savrsenstva srpski ambasador u Americi M. Djuric (pogledajte na JuTjubu njegove trikove) – mehanizmom odvratnog, prostackog poltronstva. Sve ove sitne, fine stvari koje su pocele vec 1945., zapravo su ekvivalenti kvantne fizike komunistickih drustava, mehanizmi koji kad tad moraju dovesti do radijacije, a ti sad vidi kako ti je dok te zrace. I zasto te zrace. Sta se desava???? Sta ce: odes do poznanika, majstora po U….

Hodam Mostarom

Ali, sjecanje blijedi…

Evo par mjesta koje nikad necu zaboraviti.

Ne znam zasto, ali najmilije mi je sjetiti se Mostara od semafora ispred Gimnazije, preko Bulevara, pa onda od Jugoplastike, nizbrdo, sirokim, presirokim trotoarom sa ove (desne) strane Mostarskog bataljina, do Borova i trafika te dzamije (Lakisica dzamija*). Ovaj put sam prolazio na velikom odmoru, na putu ka trafikama koje su imale daleko najbolju ponudu strane stampe: Auto Motor und Sport. Novi modeli Maseratija, nasmijani Pol Brajtner sa svojim novim Maseratijem i najnoviji crtezi nekakvog Georga Gedla koji je prema komunistickoj reklamnoj masineriji, bio neki crtac automobila, dizajner, nase gore list, a kao strasno uspjesan u Americi. Ali sta ce, vjerujes svasta. S. B., N., T. i ja voljeli smo da crtamo automobile, a onda su nam strani casopisi, fantasticni, debelih listova papira, bogato ilustrovani – jednom rijecju zavodljivi, bili neophodna inspiracija. Sa druge strane su bili Jagnje (kafana), zlatara u kojoj je radila M. S. (bili smo u istom razredu u osnovnoj skoli, ali njoj je dojadilo….), pa divna – boze ta je prodavnica ljepsa i vaznija za mene od – danas – svih trznih cenatara i molova sirom svijeta! … delikatesna prodavnica hrane. U njoj smo kupovali hranu za odmor: u „cetvrt hljeba“ martadele. Prokletstvo, sto ti je zivot. Danas kad bi mogao da zagrizem u taj „sendvic“, dao bi sve sto trenutno imam u frizideru, a vjerujte mi, vrijedno je sigurno par stotina EUR-a… . Hljeb je bio bijeli i svjez. Vruc. Kad ga se stisne prstima, bude samo 2-3 cm visok. To smo zvakali iduci sad sa druge strane Bataljona nazad prema Gimnaziji. Nismo isli nize od raskrsnice sa Santicevom- nema se vremena.

Drugo parce je od Musale, pa desno u Brace Fejica. Sjecam se, bila je tu odmah desno, iza skole neka makadamska ulica u koju nikad nisam usao. Nego, dalje prema kino-plakatima gdje je na cosku bio frizer Canka, a malo prije njega, slasticarna Kahrimanovic. I njegova cerka (starog Kahrimanovica) je isla samnom u Gimnaziju, a mislim i da je upisala isti faktultet, ali to se vec ne sjecam. Kahrimanovica ce Mostarci uvijek pamtiti po uskliku: „Ma sta ce mi da se kupi raja!“. Ovo je on uzviknuo kad su ga pitali zasto ne instalira muziku u slasticarni… . Tu kod plakata, desno je isao sokak prema Neretvi, (Kljunova) a lijevo prema kaficu Doda i dalje prema Karadjozbegovoj dzamiji, kinu…. Starom Mostu. Ah, tu je danas nekakav hotel Pelegrino kojeg u moje vrijeme nije bilo, ali znam da je danas gazdarici strasno vazno da jos se pojavi visoka ocjena za uslugu. Pa evo, i bez naknade za reklamu, kazem vam: hotel Pelegrino treba da ima ocjenu 5 od 5.

Trece parce grada je moj svakodnevni put od Uglovnice do Gimnazije. Cim se skrene desno, niz Ul. dr S. Mujica prodje se odvajanje za Hatovsku ulicu (u njoj policija, pa vojna bolnica, kazu, ja se toga ne sjecam. Ja znam da je tu odmah na krivini prema Gimnaziji, znaci na suprotnoj strani bila Vojna ambulanta, prva zgrada na pocetku velike ulice koja je vodila ka Carinskom mostu i Autobuskoj stanici..) pa bolnica (Nova, a kasnije Hirurgija) u kojoj su me mucili nakon pada i preloma desne ruke, pa sa lijeve strane buregdzinica Velez, pa hotel Mostar, pa…. Gimnazija. U basti hotela Mostar je pjevao Zeljko Samardjic svoje prve pjesme dok nije posao poznat.

U osnovnu skolu sam isao iz Mahe Djikica. Kad izadjem iz broja 12, desno je 10, a lijevo 14. Ili je bilo obrnuto? Rastu li brojevi prema sjever ili dolaze od sjevera? Preko puta je bio crni izbuseni zid visok nekih 2-2,5 m koji je cinio „ledja“ sjedanja na starom Velezovom stadionu. Rupe na zidu su bile izbusene da se mogao brzo zabiti vrh stopala i onda samo jednim potezom preskociti zid. Vec u to vrijeme kad sam ja mogao preskakati zid (12 godina), tribine su bile zarasle travom i korovom. Ljeti su se tu suncali usteri koje smo mi besomucno unistavali pecaljakama. Na krov zgrade se izlazilo ljeti i gore smo se onako porodicno svi suncali – i mi kao gusteri – lezeci na valovitim plocama od necega, sto je bilo presovano, ali sjecam se u njima su ostajale i male travcice. Trotoar ispred zgrade je bio zasadjen lipama i taj miris lipe osjecam i danas. Ali, valja u skolu. Okrenes desno, pa prvo prodjes dvoriste i klubske prostorije FK Lokomotiva. Necu nikad zaboraviti zvuk kopacki (krampona) po asfaltu kad bi igraci prelazili ulicu da dodju do stadiona. Onda idu dugacke stambene zgrade sa obje strane, pa sa lijeve Alijina samoposluga, pa dalje Gradjevinska skola, pa pocetak Avenije. Lijevo bi se islo gore na Novi Velezov stadion, ali mora pravi, prema Desetoj osnovnoj. U prvo vrijeme su sa lijeve strane sve do skole bili vocnjaci, a preko puta skole su bile prodavnice. Knjizara ciji miris pamtim i danas, a boga mi i gospodju Josku koja je u ocnoj ambulanti pomagala doktorici Kadijevic. Hljeba u Mahe Djikica nije falilo: jal te volja do Dzehve na jugoistok, prema Rondou ili kod Alije na sjever, prema Rudniku. Iza zgrade je bilo dvoriste, omedjeno trotoarom sa asfaltom i limenim garazama. Nasa je bila treca od Lokomoivinih prostorija. Djurdjevic, Jurjevic, pa mi. Dvoriste je bilo elipticnog oblika, pokriveno pijeskom. Tu se igralo lopte od jutra do mraka. Hajde mi, djecaci, nama i nekako pase da pikamo loptu, ali S. D. je bila djevojka, par godina starija od nas i niko joj nista nije mogao kad bi krenula loptom u napad. Iza garaza je bila koscela, pa neko cudo od zbunja i draca, a sa bokova dvije uzasne zgrade. U jednoj su zivjeli cuveni Kovacevici Garo i Nedjo, a suprotnoj manje cuveni, zapravo skroz nepoznati J. Ed. Isao samnom u osnovnu skolu. A dalje naprijed prve zgrade Rudarske kolonije, pa – mozete zamisliti! Potok. Ej, potok u sred naseg malog svijeta. Potok zarastao takodje gustim biljem, pravi raj za nas djecu. Niz njega smo pustali „brodove“, zapravo manje ili vise napredne komade drveta, letvice. Oni ambiciozniji bi nabili i neki jarbol, ali to je bila rijetkost. A brodic kad jednom bude spusten u vodu, nikad se vise ne bi pojavljivao nazad. Ode ka Balinovcu…. Pored Dzehve, pa uz kajsije….

  • Priznajem, uvijek sam bio ljubomoran na ljude cija prezimena su bili ujedno i imena toponima u gradovima u kojima sam ja – ah, sta drugo reci, nego – gostovao. Ja sam isao u Gimnaziju sa Lakisicem. On je ucio francuski, pa se nismo nesto sretali. Zavrsili smo isti fakultet, ali on nije uspio da… zivi… nesto… posebno… dugo. Umro je, nedavno…. Mozda je i sahranjen u svojoj (!!) dzamiji? Respekt!