Sloboda

Pita mene cerka, tata, sta je sloboda?

Ne, ne nije nista opasno! Uci dijete, pa (se) pita….

A zapeli smo na primjeru eutanazije. Da li to znaci biti slobodan, ako odlucis da budes mrtav? Jer, vazno je: nemocan si da se sam ubijes, pa moras da pitas. Molis. Jer kad si jak, a to zna svaki psihijatar, ubi se ti dobri moj kad god hoces, samo nemoj u mojoj ordinaciji, reci ce oni. A nama kazu, psihijatri, cisto da si olaksaju teret lose savjesti: ma ne mozes ti sprijeciti nekoga ko hoce da se ubije?!! Cuj, ne mozes sprijeciti??? Pa sta si kojega djavola ucio tolike godine????

Ali ti si sad slab, nemocan, ni kasiku u ruci ne mozes drzati, hrane te na cijev, dises na cijev, mokris na cijev (u naprednijim zemljama mozes i da defeciras na cijev). Krv ti preciscavaju na cijev. Jedino sto ti je mozak jos uvijek bez cijevi i cjevcica. Slobodan. He, he: slobodan.

Znaci dojadilo ti i ti hoces da si prekratis muke da izadjes iz tog ponizavajuceg sistema cijevi, hoces da zatvoris oci, da nestane bola i… da vidis sta tamo ima. Mozda ce biti neko izuzetno iznenadjenje? Mozda ce prvi kojeg sretnes biti Mocart? No, nije bitno: ti hoces. A oni ne daju. U cemu je ovdje momenat (kvaka) 22? Jeste, ti imas pravo da odlucujes o svom zivotu i njegovoj duzini i polozaju zadnje tacke u vremenu. Ali nemas pravo da to trazis od mene. Jer tvoja sloboda (ako je to sloboda!) postaje nesloboda za mene. A fino je rekao  Dz. S. Mil mozes ti biti slobodan, slobodno, budi ti slobodan,  ali ne na ustrb moje slobode. Nemoj maaajke ti. I opet: je li odlazak u smrt sloboda? Dz. S. M. je nesto mlatio i oko robova, pa kao ako odlucis da postanes rob (koji primjer!) ti onda vise nisi slobodan. O boze! U cemu je greska tih analiza? U tome sto svi slobodu cijene (od procjenjuju, validiraju) gledajuci na rezultat. I to je greska. Ako neka mlada zena hoce da se protiv volje roditelja uda za neku barabu, svi ce se sloziti da ona nece biti vise slobodna. Ali u cemu je tu onda sloboda? Pa u odlucivanju. Prema tome, ti si slobodan vec i samo time sto mozes da odlucujes. Imas mozak, on radi dobro, ti imas ideju i volju. i izrazis zelju. A kakav ce ispasti rezultat, to sa pitanjem slobode nema nikakve veze. Znaci bolesnik koji pati, a koji ima mozak koji bi najmanje dvojica procijenila kao kompetentan, ima pravo da trazi brzu smrt i ako je dobije, ostvario je svoju slobodu. Eh, je li bas tako? Vidjecemo.

Doktor? Ne znam koji je njemu djavo? Sto se buni, otima i koci cijelu stvar? Uobicajena floskula je da nismo trenirani da ubijamo, vec da pomazemo i produzavamo zivot. Ja, ali ako za trenutak stavimo naglasak na rijec pomazemo (boldujemo), onda nam ostaje samo jedan zadatak: da procijenimo kompetentnost bolesnika da artikulise svoje zelje. Pa ako nije tako tesko razumjeti kad on kaze da bi morao obaviti veliku nuzdu, sad i tu, i ako nam tada ne pada na pamet da ostanemo u sobi, vec ubijedjeni u ispravnost tvrdnje bjezimo iz iste trazeci da bolnicar udje, onda bi valjda sa istom vjerom u bolesnikovu kompetentnost trebali prihvatiti i njegovu zelju da si skrati zivot. I to je to! On nesto zeli, njegova zelja je i razumna i dolazi iz mozga ocuvanih kvaliteta, ostaje onda samo da pomognemo. Uh, ipak je nekomotno. Tijesno. Sve se nesto vrpoljimo, cesemo. Unervozeni. Jer treba dati ordinaciju za sadrzaj injekcije za koju znas da ce ga ubiti. Sad on  kaze nesto, ti ubrizgas, u sledecem trenutku, umro.  Mislim, sve je naopako. Kad nesto „ubrizgas“ ti goris (ja, moze biti plamen razlicite velicine) od zelje da cujes da je bilo bolje, makar malo, ipak. Ovako? Hoces li opet uci u sobu?

Znaci da sumiramo. Bolesnikov zahtjev za slobodom, ispravan i sa filozofskog i sa bioloskog aspekta, ipak je udar na tvoju slobodu.

Ali nesto ne stima! Kod bolesnika  sloboda zaista ima teziste na procesu donosenja odluke (sloboda izbora), a kod doktora se sloboda cijeni ne vise kao sloboda izbora, vec kao sloboda rezultata. Doktoru nije bolesnik svojom slobodom oduzeo slobodu izbora, vec slobodu rezultata.

Uh. Znaci ni ona mlada se ne bi trebala udavati bas za svakoga?

Socijalne razlike

Opasno? Normalno? Neizbjezno?

Bilo kako bilo, Skandinavija hoce aktivno da utice i promijeni ovaj drustveni fenomen. Prije nekih godinu dana su Finci rijesili da kao eksperiment, sto znaci u ogranicenom broju, pocnu sa isplatom plata svima, radili ili ne radili. Svima i svima isto. I tako je jedna grupa povlastenih (?) dobijala mjesecima istu platu radili oni, ili bili na socijali, birou za zaposljavanje ili – sakriveni. Ne znam rezultat eksperimenta, kao sto ne znam ni da li i dalje traje ili je prekinut. S jedne strane kakav god bio rezultat, rano je da se sagledaju kasne posljedice jednog ovakvog zahvata u dubinu srustvenih odnosa, a s druge strane – nije ni bitno. Moja tema ovdje je potreba drustva da poremeti neravnotezu na ovaj ili onaj nacin. I Svedjani su preko svojih drzavnih sindikata izasli sa nekih 150 prijedloga kako da se ublaze socijalne razlike, ali to je toliko svjeze da se o rezultatima ne moze govoriti. I opet, nije ni bitno; bitna je zelja, ideja da se drustvo nivelise kako ni jedna klasa ne bi strsala.

Ma, ono, jasno je. Pogledajmo opet moju omiljenu ilustraciju, Gausovu krivu raspodjele. Gdje su najbogatiji? Na desnom kraju i blizu nule. A najsiromasniji? A gdje bi nego na ljevici! E sad Jesu li blizu nule ili nisu zavisi od drustva. U Skandinaviji je trbuh zaista najsiri,siri se prema koljenima, a krajnje siromasni Jesu krajnje lijevo i pri nuli. U Somaliji valjda i nema trbuha, vec se ravna linija (jednacina sa samo jednom nepoznatom) strmoglavljuje od visokih vrijednosti „Y-a“ ka krajnjem desnom kraju. I svi ostali negdje izmedju tako da trbuh postaje jasniji i vidljiviji. Ali, hocu reci: bez obzira da li se radi o Danskoj ili Somaliji, najbogatiji su u manjini i vlasti tezeci miru i stabilnosti moraju samo da se koncentrisu na manje bogate. Jer oni prave probleme. I onda je dalje takodje jasno: podici polako krivulju tako da bude ravna linija sa relacijom Y=4 ili 5 ili 55. I divota: svi imaju ili 4 ili 5 ili 55. Necega. A najbogatiji koji su u svakom drustvu ekstremna manjina, mogu samo da placu, jer veceg uticaja nemaju. Makar ne na matematiku. Ali u politici?

I je li srecno drustvo koje nema socijalne razlike?

Drustvo koje ima velike socijalne razlike (Amerika, npr) pa jos ako imaju slobodan pristup oruzju (Amerika, opet), pucaju jedni na druge jednom mjesecno. Mislim da bi BBC ili CNN pokazali interes, a ono na sitno, jedan na jedan, sigurno i vise puta dnevno.  Znaci Amerika nije drustvo ciju formulu raspodjele vrijednosti bi da prekopiramo i prenesemo kod nas. U Ameriku treba otici kao turista, posjetiti Boston, San Francisko i Nju Jork i pobjeci nazad ili kao student, naucnik, pokupiti znanje, nauciti jezik i opet – bjez’. Nista duze od 12 mjeseci! U Norveskoj? Kazu, ako ste rodjeni u Norveskoj ili imate njihov tamno crveni pasos, necete umrijeti siromasni. Fino. Ali vece bogatstvo bi trebali sakriti, jer ce vam biti neprijatno. Ne mozete voziti Bentli Kontinental i parkirati ga pred skolom kad krenete na roditeljski sastanak: bolje uzmite biciklo. Ali ne Kenjon od karbona, onaj sto kosta 6000 EUR, gledace vas sa gadjenjem. Najbolje je voziti bicklo DNS („Norveski bicikl“), a obuci se u Hali Hansen odjecu koja stiti od svega od kise do erupcije Etne i kosta kad ste ‘vas’ u tome 500 EUR. Tada ste sigurni. Imate kucu? Super je to. Samo vazno je da je izvana fasada od letava, a unutra, daleko od ociju po svim sobama razvuceni (ja, simbolicno, sad je sve bezicno!) Buzovi zvucnici, TV sa 1,5 m dijagonale, suva i mokra sauna, manji bazen unutrasnji, sa protustrujnim plivanjem, pa moze i samo 8 m duzine i jedna prostorija od 50-ak kvadrata za „par“ masina, krostrejner, masina za veslanje i ona sa pokretnom trakom. Jer treba se postarati da se napuni 120 Godina. Znaci izvana skromno i uniformno, a iznutra, bogato i – uniformno. Ma tesko je Norveskoj naci „rupu“ na Gausu. Pet miliona ljudi i rezerve novca koje je tesko izgovoriti. Njihov nacionalni dohodak je oko 80 hiljada dolara po „glavi“, a u drugom kvartalu ove godine je rastao za 1% mjesecno (Hrvatska 14 000 USA dolara). Ne valjaju znaci ni Amerika, a ni Norveska kao primjer.

Engleska? Ha, ha, Engleska je cudo! Oni su bukvalno kao jedna stara aristokratska familija koja ne bi da se mijesa sa plebsom pa se zene i plode medjusobno i na kraju ispadnu svi – degenerisani. Ali moram priznati, pase mi ta njihova kultura koju opisuje nasa uzrecica: zna se vodu pije, a ko vodu nosi. Pa iako je serija Dauton Ebi (Dowton Abbey) pokusala da nas ubijedi da su i tamo nastupile promjene jer se sofer ozenio cerkom, ne samo da su lagali, vec je i tim zaokretom u seriji, jednako dramaticno  opala  i gledanost serije. Neka Engleske, taman fino, na ostrvu, sad i izvan EU, kao eksperiment u epruveti: zestoko naglaseno klasno drustvo, pa cemo vidjeti kako ce se zavrsiti.

Svedska? Kaze moj agent za nekretnine iz Hrvatske, Svedska nije napredovala, nego je evoluirala. I tacno je. Razvoj svedskog drustva ne ide po liniji Y=ax, nego Y=x na kvadrat. Ali pitanje je koliko je to prirodan, spontani razvoj, a koliko dirigovan, kampanjom vodjen pritisak. Jer Svedska je visoko razvijeno tehnolosko drustvo u kojem kad ti drzava hoce nesto reci, niti ide dobosar po glavnoj i prasnjavoj ulici, niti zavijaju sirene, vec svi dobiju sms. Sledece godine ce biti tvit. Znaci nikome ne moze promaci poruka, a Svedjani vole svoju drzavu. Vole toga sto im pise. Obozavaju ga i vjeruju mu. I onda je lako: sjednes i napises sms i sledeceg dan svi se pozdravljaju u hodnicima radnog mjesta tako sto izgovaraju „zdravo“, ali uz to ide i dugi istrajni pogled ravno u oci. Jer pozdravljeni se godinama zalio da ga niko na poslu ne primjecuje i drzava je poslala sms: javi mu se i gledaj ga dugo. Ali avaj. Nema tu nista prirodno. U redu ima malo Kanta (vidi prve tekstove) i osjecaja za zajednicki visi cilj (na primjer raskrsnica gdje vazi pravilo desne ruke: svi cekaju svakoga. Satima), ali sve ostalo je, ma jao meni – gluma. Da, cista gluma. Cijelo drustvo je jedan Fejsbuk! Poznato je svima nama sto nemamo FB sta je FB. FB je platforma gdje onaj koji je bio prvi, nesto ce slagati kako mu je sjajno, a onaj jado, sto je drugi, znaci zakasnio, ima da pati. Dok se on ne sjeti pa napise: sjedim sa prijateljima, toplo nam je, muzika, pice, dobra hrana. Sjajno nam je. A sam?! Sam sa kompjuterom.

Pitajte Svedjanina kako ti je (dok ga gledate u oci dobrih 12 sekundi). Moja najnovija studija (posto zivim u S, i ja patim od stupidnih studija) je potvrdila da ce vam 99% reci: „Sjano“. Okej… A statistika? Statistika kaze da se dnevno ubija 5 ljudi (mladji od 35 Godina i vise). Neko je vala’ i njih juce pitao kako vam je. Mozda ih nije gledao u oci? Ili dorucak. Pogledajte. Svi jedu musli, pahuljice, pola banane i nekakav prepeceni hljeb koji je trecina od naseg dvopeka. Bravo. Svjesni, pa vode racuna. Hoce da pokazu. A na kaucu samo dvoje moze sjesti iako je trosjed?? Svaka ima po 100 do 150 kg. Kuci samo pasta, makaroni, cufte i krofne. E, a na poslu, da se vidi – musli.

Ja, i poslala drzava sms: smanjujmo klasne razlike. Slijedeci FB logiku, sad bi moj kolega sa posla trebao da mi da par stotina kruna, da svi vide, ali ja necu uzeti! Sto da ga sutra nadju objesenog??!

 

Politicar ili analiticar?

Ko stize brze do gradjanina?

Ovih dana se moze procitati vise tekstova u kojima analiticari na objektivnim medijima, kritikuju hrvatske politicare u vezi sa obljetnicom Hercegbosne. A posto politicari bilo hrvatski ili bosanski (Hrvati) govore pohvalno o „tvorevini“, kritike su naravno iskljucivo negativne.

Teska je pozicija analiticara. Naravno, naseg analiticara; neko ko pise iz Amerike za Njujork tajms, nema nikakvih problema da ako se samo malo udubi, da objektivnu, produbljeno analizu. A nas analiticar mora da vodi racuna da pise politicki korektno i time  od kvaliteta njegove analize odmah otpadne najmanje pola.

Pisati politicki korektno znaci osuti drvlje i kamenje po politicarima. Grubo, cinicno, sarkasticno, duhovito – zavisi od talenta i stila, ali u svakom slucaju negativno. A sta fali? Pa naravno: istina! Fali opis stanja medju ljudima kojima se ti politicari obracaju. Ni manje, ni vise. I zato ih ja uopste ne razumijem. Sta vise, ja ih zalim. Oni pisu za finije medije, imaju obrazovanje, pisu gramaticki ispravno… Pa ipak, svjesno preskacu najvazniju dimenziju problema kako bi ostali na liniji redakcijske uredjivacke politike. I kakav je problem osvijetliti stvar i sa te druge strane? Opisati kako narod „dise“. Sta oni zele i sta vole da cuju. Jer oni se pisuci za objektivne, uravnotezene (sic!) medije zapravo obracaju 2% populacije, a politicar koji ima na raspolaganju mnogo jace i dalekoseznije medije, svima ostalima. Zaista, ne bi bila nikakva steta (samo bi im se ispunio san da napisu kvalitetan tekst) da pomenu raspolozenje medju ljudima.

A svi mi koji smo imali prilike, znamo kako misle ljudi u Posusju, Citluku, Sirokom, Prologu… Ako pogledate mapu, vidite da je sa bosanske strane ostao Prolog, a sa hrvatske Veliki Prolog. Imotski tamo, Posusje vamo. Duvno? Ja, Duvno je ostalo u Bosni. E, ali oni su brze, bolje promijenili ime, ne bi li nekako skrenuli paznju novim geometrima da se granica samo malo pomjeri ka istoku, pa da se opustimo. Mislim, ja zaista suosjecam sa ovim ljudima! Iskreno. Administrativna granica koja je presjekla jedan narod i strpala ga u dvije drzave sa dramaticno razlicitim perspektivama i mogucnostima razvoja. Skoro kao Koreja! Dobro, znam da svi u Duvnu (Tomislavgrad) imaju hrvatsku putovnicu, ali to nije isto. EU gleda i dalje na razliciti nacin na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, gleda i uplacuje. I ja stvarno ne razumijem: sta ocekuje analiticar? Da ce sa nekoliko kritickih tekstova, kritickih prema politicarima, uspjeti da otvori oci ljudima u Citluku i Posusju, da im objasni da je Bosna i Hercegovina njihova drzava, da je Sarajevo njihov glavni grad i da moraju da svim srcem uloze sebe i svoju pamet za opce dobro drzave??? Oni vjeruju da mogu svojim medijem kojeg cita 2% intelektualaca, okrenuti tok dogadjaja i da mogu konkurisati politicaru koji govori ono sto je ljudima u srcu i mislima?? To je smijesan pokusaj koji samo moze da kompromituje novinara i prikaze njegovu analiticku moc manjkavom. Zamislite opet nekog pocetnika iz Njujorka koji pise za istoimenu novinu i koji je proveo samo tijedan u Posusju. Njemu se takav propust ne moze dogoditi. Interesantno: domaci analiticar, pise manjkavu analizu. Strani pise kompletnu. Domaci politicar govori ono sto nalazi put do srca biraca. Strani politicar, kao i domaci analiticar, grijesi.

I nemojte makar vi pasti u zamku da komentarise prema politickoj korektnosti. Politicki korektno (sto ovdje znaci braniti integritet BiH) treba da nastupe samo oni koji imaju ambiciju da se bave politikom. Oni moraju sastaviti politicki program, povezati ga sa realnim svijetom, definisati faze i – krenuti. Svi mi ostali koji gledamo i mislimo, moramo poci od raspolozenja ljudi. A kad se tako krene, vidi se jasno da u tom dijelu Balkana, nikada Bosna nece zazivjeti kao drzava (da li je situacija slicna/identicna oko Bijeljine, ne znam, ali sumnjam: tesko moze Srbija biti realni, ekonomski mamac ljudima iz Bijeljine kao sto Imotski moze Duvnjacima; Srbija je atraktivna bosanskim Srbima samo kroz inat i ostale metapoliticke fenomene, zapravo psiholoske, politikoloske, ali nikako ekonomske!). A to, ako se slazemo, znaci da i analiticari i strani politicari samo odlazu pravi ekonomski oporavak i blagostanje regije. Prvi iz pragmaticne potrebe da ostanu u redakciji, a drugi iz pragmaticne potrebe da ne talasaju. A pogledajte samo citav niz prednosti koje ima strani politicar koji slijedi liniju analize naseg analiticara: mandat mu prolazi mirno i bez stresa. Drzeci se politicke korektnosti, otvara mu se put za napredovanje. Regija se drzi u uslovima stagnacije i mladi ljudi je napustaju donoseci radnu snagu i pamet u drzavu iz koje dolazi strani politicar. Boze, koja vin-vin (win-win) kombinacija!!!

Pita mene tata

Odmah da naglasim, bolje bi zvucalo da napisem ‘otac’, ali ipak biram ‘tatu’, bez obzira sto zvuci djecije, iz jednostavnog razloga, ja nikad nisam koristio rijec ‘otac’. Sva moja komunikacija sa covjekom koji je direktno odgovoran za moj dolazak na svijet, isla je uvijek samo kroz rijec tata. E sad kad smo ovo razjasnili, pita on mene jedva kontrolisuci bijes: „Pa dobro je li ista bilo dobro u Titovoj Jugoslaviji? Je li ista valjalo?“

Da ja nisam vec u mislima pripremio ovu temu i odgovor, morao bi se dobro zamisliti nad njegovim pitanjem. Ali posto jesam, preskocimo tu prijetecu sutnju i recimo najprije kratko, a onda nesto duze.

Jeste. Pokusao je da formira jugoslavensku naciju.

Strasno opasna igra. Ali, posto je kao svaki diktator mislio da ce mu gorjeti do zore i da ce se njegov projekat razvijati vijekovima i nesmetano, krenuo je u njega. Cak je sebi dao slobodu i komotnost da prvo uspostavi par novih (starih) nacija, pa da se onda poslije toga, svi zajedno stope u jednu novu do tada nepostojecu naciju Jugoslavena. Toliko je bio siguran u pozitivan ishod ‘enerprajza’ da je pustio i Crnogorce i Makedonce da se osjete nacijom, i da se izzive u tome. Sa muslimanima je napravio zanimljiv eksperiment (samo jedan od mnogih) i definisao ih kao naciju i ne sanjajuci kakve ce to tek posljedice da stvori danas i politicarima i istoricarima i nastavnicima u srednjim skolama. Ma i u osnovnim…., i u vrticima. I kad su se Crnogorci, Makedonci i svi ostalo naigrali sa svojim legendama, mitovima, datumima, zastavama, grbovima, himnama i vlastitim umjetnicima, krenula je druga faza: utuci sve partikularne identitete. Jer ne moze se graditi nova nacija, a da se ne „ubiju“ prethodne: o istim se ljudima radi!

I to je bio dobar projekat. Naravno, nije Tito tu bio nista posebno originalan: slicnu ideju su imali i sovjetski lideri, Enver Hodza…. Danas kad se pogleda, djeluje da je Enver bio najuspjesniji, mada je, ruku na srce i imao najlaksi zadatak: nesto katolika, a vecina siitski muslimana, dali su se lako stopiti u progresivne albanske komuniste. Ja, ali nazad kod nas. Da bi projekat uspio, morala su se obezbjediti dva uslova: vrijeme i ekonomsko blagostanje. Nazalost, tata, nazalost, sve ostalo sto su komunisti uradili, uradili su naopako. I kao najcrnja posljedica zbira gluposti, ekonomija zemlje je strmoglavo pala i krahirala. I ako se sjecate malo matematike, kako je ekonomija stagnirala, tako se u istom tempu, ali obrnutom proporcionalnoscu, topilo vrijeme. A ekonomija je kao sto poznato, brzo stagnirala, kao kamen sa litice. Nestajanje vremena nije uspio da zaustavi ni A. Markovic, dajuci nam par mjeseci snaznu kupovnu moc i osjecaj da nismo ni Hrvati ni Srbi, nego gradjani svijeta. Ali to je bio samo bljesak, iskra u tamnom mraku koji se nadvio nad Jugoslavijom. Organizovali smo i sproveli jos jedan rat, jedan od mnogih u nizu na ovom parcetu Evrope gdje su Vizantija i Vatikan odlucili da povuku medjusobnu granicu.

E, ali igrati se sa identitetom naroda, nije bezopasno. I nama se upravo to dogodilo. Projekat stvaranja nove nacije, glupavo i traljavo je uprskan, a identiteti pojedinih naroda su brutalno zaustavljeni ostavljajuci danas politickim elitama da slobodno manipulisu svojim glasacima, a ovima da lutaju od Obraza do Ognjista, od Tomislava do Blajburga od Piramida do osmanlijskih prijatelja i jos mnogo tih od-do. Narod kojem je razvoj identiteta poremecen, bez supstitucije necim novim i boljim, ponasa se kao slijepa zvijer. Tumara i rusi usput. Pogledajte spomenike NOB-a….

Ubijedjen sam da smo uspjeli nastaviti sa ekonomijom kako su to radili Emerik Blum, Pirija i Miki Savicevic, da smo uspjeli zadrzati blagostanje, da bi danas imali jako jezgro Jugoslavena oko kojeg bi se precipitirali novi i novi, bivsi Hrvati, Srbi i Makedonci, jer Jugoslavija bi bila pojam uspjesne zemlje, pa nam vise ne bi trebalo vaditi iz prasine i kaciti po zidovima ni Tvrtka, ni Aleksandra Velikog, ni Njegosa, ni Zvonimira. Koliko porodica u Svajcarskoj ima na zidu odmah iznad kuhinjskog stola „ikonu“ Viljema Tela?

 

 

 

Za svadju treba dvoje

Citam neki dan pise doktorica iz Crne Gore: „Neznam jeli …“. U ovoj malo recenici, osjetljivo oko (ma, ne mora ni biti previse osjetljivo!) odmah vidi dvije teske gramaticke greske. Toliko teske da bi recimo Borivoje Borozan vec u prvom razredu mostarske gimnazije zaustavio njene snove da jednog dana bude doktor…. Onda! A danas?

Eee (sto bi rekao srpski predsjednik), danas su druga vremena.

Danas vidimo u svim zemljama Regije jednu savrseno harmonicnu atmosferu izmedju elite i raje: elita uzima pare, a raja ne mora vise da postuje pravila. I to je to dvoje iz naslova, mada znam, fraza se cesce koristi za dvoje koji se gledaju preko nisana… . Jer nema rata bez saglasnosti elite i raje. Obje strane moraju nesto dobiti. Uzmimo samo poslednje „nemile dogadjaje“ u Hrvatskoj. Kazu „analiticari“ inicijativa stize sa vrha. Jeste, jasno je to. I lako razumljivo: u svim, ili vecini novih zemalja Regije, politicarima je jos uvijek (skoro 30 Godina poslije rata!?) omiljena ona ista karta koju su zaigrali u predvecerje rata. Ne mora vise biti tako zestoka da nas odmah gurne u oruzani sukob, ali dovoljno jaka da odrzi tenzije i skrene paznju sa vaznijih problema. Pa ipak, neko mora uzeti tu kartu sto je bacena na sto. Ko ce ako ne raja. Ovaj put je to grupa dalmatinskih momaka koji mlate po planinama Zagore. A zasto mlate? Mislim i mlate, tj. biju i mlate, tj. mlatinjaju po planinama. I zasto Dalmatinci?

Odgovor na prvo pitanje je zato sto nemaju sta drugo, redovno da rade svakog radnog dana oko 7 sati ujutro. Drugim rijecima – nemaju posao. Nemaju se od cega umoriti. Nemaju o cemu brinuti, niti sta planirati. Recimo neki projekat, biznis aferu, karijeru, publikaciju, mozda? Ko bi im to trebao organizovati? Pa politicka elita. I tako dolazimo do ishodisne tacke: elita zna da je to za njih pretezak posao. Cuj dati posao mladim ljudima?! Ko bi sad to??? I zato je mnogo jednostavnije tu i tamo malo poslusati Tompsona, lanuti nesto sto podsjeca na Alojzija, jednom rijecju, podsjetiti puk da je srz svih problema manjina. U Crkvi politicka elita ima sjajnog partnera, a mediji se nece pretrgnuti da istrazivackim novinarstvom osvijetle pozadinu politickog incidenta.

A zasto Dalmatinci? Eee, pa to treba pitati J. Cvijica. Da, zasto ne Slavonci? Zasto su najzesce partiznaske brigade bile crnogorske, hercegovacke i dalmatinske? Je li bila neka Prva slavonska brigada? Ili Druga sumadijska? Naravno, naravno. Agresivni tipovi sa Dinare kojima je sve tijesno bili to Njemci, Turci  ili Srbi. Hajduci, uskoci. Nema veze. Samo im dajte motiv. Cilj. E sad sto je to 1945. bilo slavljeno i glorifikovano, a danas zabrinjavajuce, nije nas problem. Niti predmet ovog eseja. Ocito je da se radi o fokusu i uglu gledanja. Ali da ti Dinaroidi kao dobermani skacu na sve i svasta, to smo valjda vidjeli dovoljno puta. Pitajte Dubrovcane, ako meni ne vjerujete.  Uz malo volje moze lako da se pogleda i Italija: jug i sjever. Sjever je uvijek imao sve, pa sad ima i Firencu i Ferari. A jug? Kamenje i maslinu. I mafiju.

Kako sprijeciti ovu simbiozu lijenih, nekompetentnih politicara i agresivne raje? Samo na jedan nacin: umetanjem slobodnih medija izmedju njih. Jer oba clana ovog dvojca se ponasaju ljudski, prirodno. Prvi prate liniju manjeg otpora, a drugi svoju tlom izgradjenu psihologiju. To je tesko promijeniti. I tu ne pomaze ubjedjivanje – samo kontrola. Vec smo na ovim stranicama davno, konstatovali da civilizovanu drzavu od primitivne razlikuje samo – novinar. Civilizovane drzave su zahvaljujuci srecnim istorijskim okolnostima (otimanje tudjih para) otvorile put pojavi i razvoju slobodnog zurnalizma. Nesrecne zemlje su ga zatvorile i ugasile. Mi u Jugoslaviji nismo nikada ni razumjeli, ni vidjeti ovu delikatnu civilizacijsku pojavu. Bilo je pokusaja. G. Milic je dugo boravio u SAD, pa se „zarazio“ sto smo vidjeli nedavno na Jutelu, a i sada u nasoj varijanti Aldzazire, ali to je bilo i nedovoljno i kasno. Rat ili neka druga nesreca je morala da se dogodi.

Okamov brijac

Aha! Sta je (sad) to? Jeste li se brzo preispitali i shvatili da – ne znate? Pa ste morali na Gugl da vidite. Okam je engleski monah (franjevac) koji je zivio u 13. i 14. vijeku. A zasto se pravilo opisuje sa brijacem (britvica, razor), ne znam niti me je interesovalo : vaznije mi je bilo da usvojim sadrzaj pojave koja nosi ovaj eponim. Usput, on je bio Viljem, a ne Okam; dosao je  iz Okama. Kao sto je neko sa Domanovica. Mada se o’tamo ne dolazi, tamo se samo – ode.

A pojam kaze, kratko i jednostavno: ljudi, ne komplikujte tako vam boga. Ok, ovo zadnje sam ja dodao da bi se slozilo sa franjevackim svestenikom. Ja inace jako cijenim franjevce. Impresionirala me je prica o njihovom redu, njihov osnivac, selo Asizi, njegova crkva, grob i posebno cinjenica da su donijeli pismo, skolu, intelektualnost u Bosnu…. Na neki nacin  Stara mostarska gimnazija, preko profesora latinskog Boze Pavkovica, nastavlja tradiciju djela franjevaca koje je pocelo na Celikovom stadionu 1204. godine (ja, ja, ja, pocelo je u danasnjoj Zenici, na Bilinom polju, ali nasa generacija zna sta je Celik). Uh, asocijacijama nikad kraja, covjek lako zaboravi sta je poceo i sta je htio reci…

Znaci Viljam (iz/od Okama) je zagovarao da intelektualna radnja koja vodi ka nekom cilju ili rjesenju, mora da se ogoli od suvisnih i nepotrebnih stramputica i rasipanju energije. Znaci uz minimum intelektualne energije, doci do maksimalnog cilja.

Da, ali to naravno ne moze svako! Ja sam siguran da to najbolje polazi od ruke ljudima koji mogu da vide cjelinu, i u cjelini samo najglavnije detalje. Svi ostali ce se brzo zagubiti i zalutati nepotrebno se razbacujuci sa energijom.

Iako je to nizi nivo intelektualnog procesa, hajmo se mi ipak posluziti primjerom. Poslije vise niko ne moze reci da nije razumio.

Obicaj je (jos uvijek, ali se nadam  ne tako dugo!) da predstavnik farmaceutske industrije dodje u posjetu bolnici i predstavi neki svoj novi progres, nastojeci naravno da nam proda proizvod. Dodju sa finijom hranom i dok mi zvacemo, oni – pricaju.

E sad. Moji doktori koji su kilometrima daleko od bilo kojeg franjevca, a posebno od Viljema iz Okama, vole da „bus(h)e“ reprezentanta i dokazuju kako je studija dizajnirana samo da bi pokazala dobar rezultat. Najcesce upiru prst u nesto sto vidi i svako dijete, a to je da se obicno novi lijek takmici u studiji sa neki jadom, nekim lijekom koji je vec na putu za smetliste istorije i, ho’pla: sjajan rezultat u mecu. Mene zivi sram pojede. Samo u pod gledam. Doktori zvacu, mljackaju, slasno gutaju i preko punih usta pitaju: „A kako…?“.

A pazite sta znaci sagledati cjelinu i fokusirati na glavne elemente. Studija koju pokazuju, demonstriraju, hvale,  obicno (tako je u mojoj nauci, nisu to hipertonicari!) ima sve zajedno 300 pacijenata. A to je broj od kojeg se statisticarima povraca. Svaki statisticar zna da nema zakljucka koji moze da izdrzi statisticku snagu („power“) bez najmanje 1400 pacijenata (ili predmeta promatranja). A da ne govorim o silnim statistickim vratolomijama sa pojedinom elementima ili faktorima, sve kako bi nekako postigli ono „malo p“. Znaci vec ovo hendikepira svaku ozbiljniju diskusiju ili „detalje“. Drugo, studija je prije nego sto smo je mi dobili bukvalno na tanjiru sa hranom, bila prezentirana na kongresu gdje je elita iz moje branse imala mogucnost da komentarise i kritikuje. Dalje, studija je objavljena u casopisu u koji radovi iz Skandinavije ulaze frekfencijom od jedan u 5 godina (toliko je tvrd casopis sa jos  tvrdjom kontrolom), sto znaci da je svaka i najmanja nejasnoca vec blokirana. A oni bi da pitaju….?!

A sta zapravo provocira moje doktore? To sto je lijek definitivno efikasan, ali – avaj! – skup. Uzasno skup i sad slijede mjeseci frustracije jer moras da razgovaras sa bolesnikom kojem bi taj lijek sjajno dosao, mozda je cak i pacijent sam svjestan njega (ljudi citaju), a ne mozes ga propisati. A skup jeste. Skup je izmedju ostalog i zbog hrane koju smo pojeli, ali ipak, najvise, jer u Americi ima makar 100 miliona koji mogu platiti. Pedeset miliona, ne mogu, ali ti sto mogu, diktiraju cijenu ostatku svijeta. I tu sad mali skandinavski doktor, preko zalogaja kuvane haringe, bi da muci predstavnika mocne, premocne farmaceutske kuce. A predstavnik je obicno umorna i izraubovana medicinska sestra koja cak i ne zna o cemu govori. Joj, ne znam vise gdje da gledam. A Viljem se okrece u grobu kao propeler….

 

 

 

 

Eee, Nikolaj, Nikolaj…

Gdje si sad moj Nikola (moze ovako, od milje, nasi smo)?

Za one koji ne znaju Njemca Nikolaja Hartmana (rodjen u Letoniji, Riga, znaci – nas), mislim da je on poslednji veliki filozof poslije kojega (umro 1950.) vise niko novi nije dosao. Jeste onaj Amerikanac, japanskog porijekla Fukojama, se kao nesto gurao medju filozofe, ali on – ako mene pitate nije nista vise uradio od prosjecnog dobro obrazovanog intelektualca koji kaze tu i tamo nesto duboko i pametno. Ali Hartman! Hartman je bio poslednji klasicni filozof tako da kazem. Sirokog, nesagledivo sirokog dijapazona interesa, pisac mnogih debelih knjiga, filozof koji je do detalja poznavao i anticku i kasniju (Hajdeger, na primjer) filozofsku misao, pisao o njoj, kritikovao je, dopunjavao. Koliko sam ja mogao da razumijem, omiljeni domen njegovog izucavanja su bili moral i etika, ili je to mozda zato sto sam ja citao samo te knjige (trilogija o moralnim fenomenima, vrijednostima i slobodama)?

Zasto ja njega sada prizivam?

Evo kratkog i jednostavnog odgovora: zato sto je cijela planeta, bukvalno Zemlja, postala taocem dvojice (ili trojice?) idiota??!! Kako to???

Gdje je sada intelektualna moc, misao, jednog ili vise pojedinaca da nam objasni kako smo dosli u ovu situaciju? I, po mogucnosti, kako da se izvucemo iz ovoga?? Napisao sam dvojice ili trojice, zato sto se trenutno treci, Putin, drzi mudro po strani i ceka neki svoj novi trenutak. Donedavno je pravio haos po Evropi odrzavajuci rat u Siriji u zivotu, ali sad je malo zatisje, iako on i dalje zdusno pomaze sirijskog diktatora u borbama po Siriji.  Ali Tramp i predsjednik Brazila! Dokle smo mi dosli! I ranije je bilo politicara koji bi povukli ili najavili povlacenje nekog poteza, pa bi se nasli posmatraci koji bi se cudili, mrstili ili, cak, uplasili od toga. Ali nikada nije bilo ove kombinacije: moc i bezobrazluk. Uzmite Dodika. Ili Dacica. E to su nasi vlastiti egzemplari istog modela: primitivno, arogantno, bezobrazno i nadasve – opasno. Ali dok Dodik muci par stotina hiljada ljudi, Tramp i Brazilijanac ugrozavaju 6 milijardi. Kako stigosmo dovde? Sedamstotina godina prije Isusa, Atinjani su prakticirali demokratiju. Znaci skoro prije 3000 Godina?! Poslije su slijedili bezbrojni ratovi, sukobi i konflikti iz kojih bi uvijek izlazili malo ili mrvu pametniji. Pa bi se potrudili da izgradimo preventivne instrumente koji bi automatski povukli rucnu kocnicu kad neko krene istim putem koji je u proslosti vodio u katastrofu. Izgradili smo diplomatiju, medjunarodne institucije za kontrolu, nadzor i sankcionisanje, oslobodili smo medije kako bi nas oni obavjestavali sta se sprema, doradjivana je i korigovana demokratija kako bi izdrzala izazove. Napravljen je i internet, pa su sad sve informacije dostupne ljudima (nije vise Pravda na 4 stranice!). I opet nam ovi fini, slozeni mehanizmi nisu nista pomogli da sprijecimo dolazak i ucvrscivanje na vlasti ove trojice. Jos gore: ima sasvim dovoljno ljudi koji su ovo odmah vidjeli i razumjeli, ali i dalje izostaju instrumenti kojim se ovi defekti mogu sprijeciti.  Kakva je vajda od toga sto se u sred Amerike, prije 3 godine,  u sred americkog strucnog kongresa, svi ucesnici rugaju svom poslednjem predsjedniku, kad on mirno i bez straha ide sad vec ka svom drugom mandatu? Gdje je puklo? Sta je nukleus ove nesrece?

Internet.

Ubijedjen sam da je internet uzrok svih uzroka ove prijetece katastrofe. Mozda djeluje paradoksalno, imajuci na vidu da je internet pomogao ljudima da i pored Pravde na 4 stranice, vide i procitaju nesto drugo? Naprotiv! Internet je ubio u covjeku moc misljenja. I ako je tako, onda zaista boljeg i sireg argumentovanja i ne treba. A jeste tako. Internet nam je svima stvorio iluziju da smo informisani, da smo u toku i da nam knjiga vise ne treba. Internetom stizu informacije svih mogucih vrijednosti, od ove da gore prasume Amazonije do one da Mesi ima trogodisnjeg sina. Mi imamo nekoliko problema. Prvi je da ne stignemo da selektujemo informacije prema vaznosti. Drugi je da nemamo sanse da im provjerimo vjerodostojnost. I najvazniji, nemamo vremena da se nad njima zamislimo. I tu onda stvaramo najmanje dvije pogubne situacije. Prva je da mi zapravo pojma nemamo sta se dogadja, a druga je da mi polako unistavamo vlastiti instrument misljenja (poznatiji kao mozak, ako se neko toga jos sjeca?) i pretvaramo se u intelektualne zombije sa kojima se moze postupati kako je koga volja. Nazalost, ocito je ova pojava globalna i doseze svakog pojedinacnog covjeka! Niko se od nje ne moze spasiti i to je to sto koci da nam se jednog dana „dogodi“ novi Nikolaj Hartman. Nema ga. Ima ih sigurno dosta, tu su sva ova djeca 3 do 12 Godina starosti, ali proces transformacije njihovih mozgova od mocnog organa ka punomasnom kajmaku je intenzivan i nezaustavljiv. A „pametni“ pedagozi guraju tablete i mobilne u ruke sve mladjim i mladjim, ostavljajuci ih da se dave u moru (zabokrecini) aplikacija („app“), unistavajuci kod djece razvoj jedne od najvazniji mozdanih fukcija – selekcije. A primjetili ste da unutrasnja logika app-a vodi ka novim ostecenjima mozga: od korisne alatke kojom mozete da kupite voznu kartu ne izlazeci iz kuce, dobijate jednog monstruma koji vas zasipa reklamama, novim i novim informacijama (meteoroloski podaci, rezervacija hotela…) i vi ste u klopci.

Fina su to i romanticna vremena bila kada je neki nas predratni politicar zavapio: „Zaustavite Rojter!“. Vijeme je da neko vikne, ugasite internet. Na godinu dana.