Sprajsel na kninskoj Tvrdjavi

Skoro da mi je muka dok ovo pisem!

Znate li sta je HULL? E, to je udruga hrvatskih bolesnika od leukemije i limfoma. „Udruga“ i „hrvatskih“. A sta je sprajsel (Sprycel)? E, to je lijek koji se koristi u lijecenju dva oblika leukemija, jedne hronicne i jedne akutne. Trideset tableta tog lijeka – sledovanje za 20-30 dana kosta? Sta mislite koliko? Cetiri i po (pol?) hiljade (tisuce) EUR! Lijek treba koliko odraslima, toliko i djeci. Ne treba posebno objasnjavati, da se ovo od plate ne moze kupiti. Znaci mora drzava…

E ali hrvatska drzava nema. Usla u „rat“ sa veledrogerijama koje vise nece da padaju na srceparateljske price o malim zelenim uplakanim okicama, nego jednostavno, zaustavile isporuku. Mogu nadlezni lagati narod da niko .. ili cekajte, uvijek je bolje citirati: „Nema naznaka bi ijedan pacijent bio ugrožen“. Moram citirati da se i u toj kratkoj recenici vidi koliko je vaznije ostati autohton u svom novogovoru, nego reci istinu.

Ponavljam, muka mi je.

I ovo je zapravo poenta ovoga teksta. Rat, slavlje, zastave, obljetnice, pa opet zastave, sve vece i vece, pa novi betonski krizevi, sve visi i visi,…. e, ali onaj najosjetljiviji dio drustva, koji je – avaj – i najskuplji, sloj koji nema pristup bubnjevima i trubama – pati. Zelene oci, placu. Nije ovo rijec samo o Hrvatskoj, da se odmah razumijemo, ali Hrvatska je kao najdalje otisla, pa kao najnaprednija u Regiji, mora da racuna i na najrigoroznije procjene i kritike. Zao mi je, ali necemo valjda kritikovati Kakanj, Leposavic ili Niksic sto nemaju lijekova???? Ok, o Sloveniji, necemo ovoga puta.

Znaci Hrvatska se oslobodila svih balasta prljave, istocne polovine Balkana. Sama, samosvojna, slobodna, odrijesenih ruku. Zagreb radi, a pare idu u – Zagreb. I Zagreb se gradi. Ne gradi se vise Beograd zagrebackim paramane. Neee, dosta je toga bilo. Vidjecete kad se oslobodimo vas, prljavih…. I opet, da se razumijemo. Ja se slazem sa ovom logikom 80-ih godina. Zaista nije bilo lako raditi sa Beogradom, Sarajevom, Kaknjem, Leposavicem, Niksicem, Tuzlom ili Nisem (Nisom?). Potpuno sam saglasan. Trebalo je uciniti nesto radikalno. Grubo. Nesto sto ce se cuti, osjetiti. Nesto sto ce dati rezultat (ponavljane Petoljetke su odavno procitane kao grube, vulgarne, zapravo bezobrazne lazi). Da, ali! Ne rat! Ne cijepanje velike drzave u 6 malih. Osamdeset posto ljudi Jugosalvije je vec 1991. znalo da cijepanje kroz rat nije rjesenje. Ali u zemlji bez dana demokratske tradicije, 80% ljudi nije naslo put svojim razmisljanjima do politickih odluka. Dvadeset posto onih najbucnijih, najagresivnijih, beskrupuloznih, onih koji se cuju najdalje, ali i koji mogu da pokrenu desavanja – oni su odlucili: idemo u rat, razicicemo se, podijelicemo zemlju u grofovije i muzscemo svaki svoje (onih 80%) dok ili ne crknu, ili se ne odsle, ili – dok ima sta da se muze. I tako je i bilo dragi Hrvati. Mogu da kazem i „dragi Bosanci i Hercegovci, sto se sada gusite na kineskim respiratorima“, ali to bi bilo smijesno, jer niti Bosanci (Hercegovci), niti Srbi, niti Crnogorci ne mogu cak ni da razumiju ovo o cemu ja pisem (odmah pomisle: Amerika!), ali vi Hrvati, vi bi mozda mogli malkice da razumijete….? Da, dragi Hrvati, gdje je sada zastava na kninskoj Tvrdjavi? Sto ne stavite zastavu Bristol-Mejera -Skviba (BMS)? Mozda vam daju nekoliko kutija kao kompenzaciju za reklamu: zamislite zastava BMS se viori na kninskoj Tvrdjavi! Vide je iz Italije! Koja reklama! Vrijedno je …4? Ok, 5 kutija Sprajsela. Ne vise. E, za vise, mi (BMS) bi htjeli, znate, molicu lijepo, valutu. Ne Tudjmanov govor, ne Seksov govor, ne sliku Karamarka, vec EUR-e. Oprostite, ali i nasi radnici bi da kupe Audi; njima sahovnica nista ne znaci. Vama znaci? Vi vase probleme stavljate pod ambrelu udruge? Nazovete je „hrvatska“? U redu, u redu: ako vi mozete od toga da zivite, da rijesite problem leukemije, mi nemamo nista protiv (sprocu), ali nemojte od nas ocekivati da nas Audi zamijenimo imenicom udruga, zastavom ili nekom obljetnicom. To ne primaju u prodavnicama….

Boze koji grubi, odvratni BMS kapitalisti! Koliko je bilo lakse sa Marksom! Nema nicega: sve je prazno od rafova za mlijeko do rafova za lijekove. Ali tu su obecanja…. Obecanja. Proleteri svi zemalja…. Hrvati svih zupanija…. Razumijete me? Ili cete rucati obecanja i gledati suze iz zelenih ociju ili cete – otvoriti oci? Nema trece. A kad otvorite oci, vidjecete da se od „hrvatske udruge“ ne zivi; ne, zivi se od Sprajsela. Gdje nam je Sprajsel promakao? Pa onog lijepog dana u veljaci ’92. kada su nas prevarili da cemo ratom i cijepanjem zemlje doci do lijekova za leukemiju. Greska! Trebalo je promijeniti iznutra veliku drzavu, uciniti je demokratskom, liberalnom, a onda bi nam Sprajsel upadao kao i Dancima, Holandjanima, Portugalcima. Ni vise, ni manje. Ali ne bi imali Karamarka. Ne bi nam Kerum uvozio lijekove. Shvatate li?

Dr Cirilovic protiv Svedske

Ko je bio dr Cirilovic? Srbin? Hrvat? Musliman? Pojma nemam. Nisam znao tada, nije me ni interesovalo, ali – vaznije – nemam pojma ni danas (kad je to kao vazno!). Znam samo da je bio djeciji doktor, iliti – pedijatar.

Bilo je to prije skoro 60 godina. Ja, mali, bolestan od sarlaha ili prema latinskom, skarlatine, lezim u sobi mojih roditelja u Ul. Mahe Djikica 12 u Mostaru. Na prvom spratu. Zapravo, druge sobe nismo ni imali: u to vrijeme su roditelji spavali sa djecom u istoj sobi. Jedna spavaca soba, jedan dnevni boravak, kupatilo u kojem najveci dio prostora zauzima kazan (za mladje citaoce, kazan je preteca bojlera. To je bio ogromni bojler koji je u dnu imao loziste, mjesto gdje se ubacivao papir i drva i onda bi se rezervoar iznad, pun vode, zagrijavao). Izmedju prozora i kazana je bila kada, a ispred kazana lavabo. Sve zajedno „upakovano“ u ledene „teraco plocice“, sto je cijelom prostoru davalo samo dvije (ili tri?) boje: plocice crnobijele prosarano kao svargla ili zimska salama, zeleni kazan i opet bijeli kada i lavabo. I sad mi je hladno od same pomisli na to kupatilo. Da, bio je tu jos i spaiz (za mladje citaoce, ekvivalent danasnjeg frizidera) i dva balkona. Jedan od njih je bio legendaran, jer je imao otvoren pogled na stari Velezov fudbalski teren, ali danas nije rijec o tome. Rijec je o meni koji lezim bolestan od sarlaha sa visokom temeperaturom, ali sam – primjeticete – ipak kod kuce. Sa roditeljima.

Svako vece dolazi u nasu kucu, doktor Cirilovic sa doktorskom torbicom i priprema se da mi da injekciju penicilina.

Nevjerovatno, ali ja se svega sjecam kao da je bilo sinoc! Lezim u krevetu, pokriven teskim vunenim jorganom (sigurno 7 kg), vidim preko puta masivni ormar izdijeljen fukcionalno u tri dijela: sa bokova glatka braon vrata, a u sredini isto braon, ali valovita, rebrasta. I sad vidim kroz vrata: lijevo, prema balkonu, police za slagane bijele mirisljive stvari, a dvije desne trecine za stvari koje vise. Bas tih dana, ovo znam pouzdano, na krovu ormara nije bilo nicega, iako bi svake jeseni tu bile poredjane jabuke… Znaci obolio sam u zimu….

Kad doktor dodje, ja se moram okrenuti na stomak i cekati – injekciju. Bile su to one stare, istorijske staklene visekratne sprice, a tehnika, intramuskularna (u misic). Ta kombinacija, stara sprica i misic, odlucila je da se ja ovoga svega sjecam u najsitniji detalj. Kulminacija sjecanja je naravno sami ubod. Osjecaj je bio kao da vam neko zabada u straznjicu olovku ili krastavac, a ne iglu. Osjecaj je bio trodimenzionalan. To nije bila igla, to je bila kocka….

E sad, haj’ fino da vidimo mi zasto ja ovo pisem i kakve veze ima sad vec pokojni doktor Cirilovic sa Svedskom??? Ono, ne znam sigurno, ali ako nije pokojni onda bi morao imatu tu negdje oko 100 godina. Neka mi oprosti, ako je ziv (nece se on ljutiti, sigurno).

Pa pisem jer se ne mogu nacuditi. Jugoslavija tih ranih 60-ih godina imala je snage da obezbjedi i natjera medicinsko osoblje da rade nocu, da idu po kucama i dijele antibiotike u misic.

A Svedska danas? Boze sacuvaj. Ne, nije da oni nemaju para da plate doktora (ili jos lakse, sestru) da obidje svoj kvart i podijeli malo antibiotika u injekcijama. Mogu oni da plate sta volis, ali u Svedskoj je pobijedio individualizam. Pobijedilo je staranje za raspolozenjem jedne osobe, protiv troskova cijelog drustva. Ali kako je drustvo zapravo skup pojedinaca, to cijena zastite jednog (protiv grupe), prijeti da bude prevelika i da se rizikuje steta po cijelu grupu. Vjerujte mi, svedsko drustvo je slijepo za ovu devijaciju, ne razumije rizik i spremno je da siti jednoga, zrtvujuci u isto vrijeme sve ostale do smrti onog prvog! Ne razumijete nista? Ok, evo konketno.

Prvo da definisemo, ko je taj jedan sto ga cijelo svedsko drustvo mazohistcki stiti. To je onaj cija ruka bi trebala da vam zabije u straznjicu injekciju sa antibiotikom, u vasem stanu oko deset uvece. Taj odbija da to uradi, jer – u uputstvo za primjenu antibiotika, pise da se moze dogoditi alergijska reakcija. Znaci ovako: vi dajete injekciju, pacijent osjeti teskoce disanja, dogodi se nesto… od blagog napada nalik na astmu, pa sve do smrti, vase ime sutra osvane na prvoj stranici lokalne novine, a uvece o vama (anonimno, dakako!) informisu cijelu naciju na drzavnoj televiziji. I vi se ne osjecate dobro. Vi patite. Izlozeni na stub stram pred ocima cijele drzave!

I kako rezonuje drzava? Drzava da za pravo ovim administratorima injekcije da odbiju uslugu. Odlucno ih podrzi u toj histeriji. A onda idu posljedice kao krugovi na vodi kad bacite kamen. Endokarditis. Upala tanke ovojnice koja pokriva unutrasnjost srca. Mora da se lijeci antibioticima, najmanje mjesec dana. Svi leze u bolnicama. Vec poslije prva tri dana, osjecaju se odlicno, ali moraju ostati u bolnici jos 25 dana najmanje…. A uto ce i korona. Navala na bolnice je ogormna. Trazi se krevet. Bolesnika voze od akutnog do akutnog. Ali na jednom krevetu moze lezati samo jedan bolesnik. Pa u Svedskoj smo, majku mu! Ta nismo u Vladivostoku. Sta vise jedan bolesnik u jednoj sobi, to je standard. . I tako lako dolazimo do nemoguce jednacine koja vodi u psihicke probleme medicinskog osoblja. Ono bude ‘pregorjelo’, ide na bolovanje, mijenja posao. I primjeticete: krug je zatvoren. Jedna osoba ce biti raspolozena, a armija njenih kolega, nece.

Doktor Cirilovic se ili smije, ili okrece u grobu. Ne znam. Ako neko zna, neka javi.

Jedan sat

Jedan sat je 60 minuta.

Ako ste uopste odlucili da me poslusate i da pogledate seriju Porodica Stisel, moguce je da cete na samom kraju serije, pomisliti da je otac (Sulem) odjednom postao nesto drugo, nesto sto niste vidjeli kroz tri sezone serije, a posebno ne ocekivali. Kroz cijelu seriju S(h)ulem S(h)tisel je stub mudrosti, sigurnost za cijelu porodicu. Njemu se moze pozaliti i odrasli i dijete, on razumije svacije prekrsaje i uvjek ce dati pravi savjet i pokazati puno razumijevanje. Znamo iz zivota da ima ljudi koji ovu ulogu odigraju samo 50%: dok se ne tice direktno njih, svaki razgovor i savjet su na mjestu. Ali ako oni treba nesto da daju, u bilo kojoj formi, gube to svojstvo „korisnog“ partnera. Odjednom, distanca. Kao ovih dana. Je li dobra rijec koristan? Jeste! Jeste da se rado povezuje sa glagolom izvlaciti, ali zivot jeste serija uzimanja-davanja relacija i kako onda nazvati onoga koji vam je sad nesto dao? Siguran sam da se razumijemo i bez ovih natruha materijalizma u medjuljudskim relacijama.

Sta se dogodilo Sulemu? On je star covjek. Na kraju serije, poceo je pokazivati znakove straha od samoce. Velika porodica, gdje se postepeno broj smanjuje, jedan po jedan odlaze, a njemu prijeti neminovno, da ostane sam. I pokazuje znakove nervoze. Njegovi savjeti, komentari, shvatanja, nisu vise usmjereni ka dobru za druge; u njima se krije nesvjestan strah od samoce i zato savjet malkice naginje na njegovu stranu (u njegovu korist)….

Upravo smo rucali i djeca malo racunaju i kazu, idemo za sat. Sad su bila tu, ko zna kad ce opet, a evo idu za sat. Jedan sat. Je li to onaj isti sat sto obicno traje dugih 60 minuta, nekada predugih? Je li to onaj isti sat koji mora da prodje dok cekate na nekoj odvratnoj provincijskoj zeljeznickoj stanici sledeci voz? Nije. Nije sigurno. Ovo su razumjeli svi filozofi od Platona do Hajdegera. Ta takozvana stvarnost su samo slike, forme, to je virtuelna stvarnost, a njen sadrzaj postaje prava stvarnost tek kad prodje koz nas. Moze se reci da je prava stvarnost, virtuelna stvarnost plus subjektivni utisak. Onaj sat poslije kojeg ce vas djeca ponovo ostaviti samima, nije isti kao sat dok se vozite vozom, avionom, brodom negdje izmedju 5. i 6. sata od polaska. Ono sto ih razlikuje je utisak. Naravno, javlja se prirodna potreba da se nekako utice na utisak, pa da i dosadnih 60 minuta prodju jednako brzo kao i onih uzbudljivih. A mozda ima i obrnuto rjesenje: uciniti da prijatnih 60 minuta prodju sporo? Sve su ovo razumljive ideje obicnog covjeka koji je razumio da mu je zivot samo niz muka i jednolicnosti, tu i tamo prosaran bljeskovima pravog zadovoljstva. Neki misle da su se sjetili, jer su skovali poklic „uhvati dan“?! Pa ga jos nose okacenog o vrat da ne zaborave???

U odogovoru na ove dileme ima jedna losa i jedna dobra vijest. Losa vijest je da nema nacina da se dugi znaci teski sat pretvori u kratak, a da se kratak i uzbudljiv produzi. Vasi utisci ce se uvijek isprijeciti i mijenjajuci mjesto u formuli cas lijevo, cas desno od znaka jednakosti, vrijeme cemo dozivljavati na razlicite nacine.

E, ali ima i dobra vijest. Visi smisao! Sve prodje i kratko i dugo. I mladost i zivot, konacno. Ali ostane jedan visi smisao koji niti mozemo stalno da ubacujemo u onu matematicku formulu, niti mozemo da ga stalno budemo svjeni, niti trebamo. Dovoljno je evo sad, recimo sjetiti se toga. A taj visi smisao osigurava da se svi uzbudljivi, kratki, izuzetno vrijedni trenuci u nasem zivotu dozivljvaju kao ekskluzivni bas zato sto imamo i ove druge. Ne mozemo uzivati, jer nema utiska zadovoljstva, ako nema patnje sa kojom cemo ga uporediti. Ne moze se stvoriti utisak zadovoljstva, ako nismo osjetili utisak mucenja. I zato, ako vam je ovo utjeha, trpite i cekajte one ljepse momente, a oni ce vec znati da vam se predstave na pravi nacin, jer ima i bilo je izobilje ovih drugih u vasem iskustvu.

E sad je smo li morali bit ovako skrojeni? Je li se zaista Rambo Amadeus prvi dosjetio kad je izjavio da se Bog zapravo sprdao kad nas je kreirao? U Rambovoj formuli (koja je slicna ili zapravo identicna mojoj) pise da je covjek jednako majmun + masta. Prebacite mastu na drugu stranu jednacine i dobicete da su ljudi bez maste, majmuni. Rambo to fino, dalmatinski prosto (bokeljski) uz puno sporkih rijeci objasnjava podsjecajuci nas da mi moramo raditi, boriti se za karijeru, svadjati oko stana, para, kredita… da bi usli u restoran i pojeli brancina. Za to vrijeme, delfin, nakon 23 i po sata odmaranja, za samo pola sata ulovi 20 kg brancina i pojede ih. Da se razumijemo, ovo ja citiram skoro od rjeci do rijeci, mada i sam osjecam da ima nekih bioloskih netacnosti. Ali siguran sam da „vidite sliku“ i razumijete da masta moze svasta.

Doktor tamo, doktor, ‘vamo

Imam pacijenta, ovdje u Svedskoj. Mlad momak, 30-ih godina. Bolestan zbog raznih drugih bolesti, poslednjih 15 godina. Tata – doktor. ‘Ajde to sto je tata profesor, to necu ni da koristim kao neki dodatni negativni moment, iako bi vam o profesorima medicine (samo medicine??) mogao dugo…. Ne, nije bitno sto je profesor; bitno je da je doktor. I otac.

Nesto smo razgovarali on i ja. I zapesmo na sinovoj slezini?! Ima li je? Znate sta je slezina? Onaj organ oblika svemirskog broda, ukljesten u samom vrhu trbuha, uz samo dijafragmu, sa lijeve strane. Imonoloski organ – sadrzi mnogo limfocita koji se u odredjenim zivotnim situacijama mogu angazovati. Najbolje je razumjeti sta je neko – kad ga izgubite. E i slezina se moze izgubiti. Operisati, izvaditi. Ima raznih razloga. Ali, ako moze da se planira, onda nekih par sedmica ranije primite jednu vakcinu koja vas stiti od plucne infekcije, slezina (vam) odradi poslednju uslugu i napravi antitijela, i – onda mozete da je operisete. Znaci slezina vas koz zivot cuva od bas te plucne infekcije. A ima jos jedan nacin da je se sjetite: kad ste kao dijete trcali, trcali, do iznemoglosti, a onda vas nesto zestoko zaboli ispod rebara sa lijeve strane. Toliko jako da vam ne da udahnuti i tjera vas da cucnete. E, to je (bila) slezina.

E to ja pitam tatu: ima li vas sin slezinu? Ne zna. Kaze, bilo je davno, u Sidneju. Sta bolan, u Sidneju, mislim se ja??? Ali zna on (sin), kaze otac sa olaksanjem, jer misli – pa valjda je najvaznije saznati ima ili on ili nema slezinu. E nije najvaznije! Najvaznije je da li otac, doktor zna ima li njegov sin jedan organ???!! Jedan organ od ogranicenog broja organa u tijelu njegovog djeteta.

A ja? Nas doktor. Iz Jugoslavije. Ja moram znati ne samo sto moja familija ima (ili nema), ja moram znati sve istorije bolesti nasih komsija!? Dodjes kao doktor u rodni kraj, pa te sjednu….. Pa te pocaste.. A onda se kao grom iz vedra neba pojavi komsija. Sa papirima nalaza zadnjih pet godina. Ispod ruke, urolan rentgen snimak pluca. E sad se to sve fino mora, uz kafu i rakiju, proanalizirati i sto je najteze, mora se dati ohabrujuci, optimisticki komentar. Ta neces valjda natjerati komsiju u plac?!

A sto mi to radimo? Pa, rekla bi moja majka, zbog mene (da se razumijemo, zbog nje). Jer ja cu otici, a ona ce ostati da zivi sa komsijama, koji i njoj mogu kad tad valjati. Znaci moji komentari sedimenta urina su ulaganje u buduce transakcije na relaciji moji-komsiluk, u situacijama kad su moji u problemu. Ja moram pogledati prema suncu rentgen pluca, jer ce mozda mojoj majci sledece zime trebati prevoz do Doma zdravlja….

Razumijete u cemu je problem: Razlika ovamo i tamo. Ima ili nema – drzave. O tome se radi. Kad sam jednom prije 20 i nesto godina u liftu regionalne bolnice u Trumsu (Norveska) pitao kolegu Njemca, je li zabrinut za svoje ostarale roditelje koji zive u Njemackoj (citaj= sta ces i kako ces kad dobijes vijest da se neko pogorsao), on mi je mrtav ‘ladan odgovorio: „Ima u Njemackoj dobrih doktora“. On, Njemac, ovaj ovdje Australijanac, Svedjanin, svejedno, racunaju sa jakom drzavom i mogu da joj prepuste lavovski dio brige za svoje najmilije. Sta vise, ovamo je drzava napravila i korak dalje! Ne dozvoljava – brani i prijeti zatvorom!!! – da vi istrazujete zdravstvene probleme vase rodbine i poznanika, bez njihove izricite dozvole. E boze ljepote. Vidite i oni imaju tekovine. Tekovine revolucije. Oni imaju na umu francusku burzoarsku revoluciju 1789. Poslije te revolucije, doslo je do uspostavljanja drzava gdje su gradjani ulazili u socijalne ugovore sa svojom drzavom. Strana gradjana je morala da placa porez i da ide u rat kad zatreba, a strana drzave, se obavezala da ce se brinuti o vasoj djeci (vrtici) o vama (bolnice) i o vasoj rodbini (domovi staraca) kad zatreba. Uz to vi cete dobiti i penziju. Ja, ja, sjecate se i mi smo imali tekovine. Morali smo ih uciti napamet. Ubacivali su nam ih kao strano tijelo silom. Bratstvo i jedinstvo, bila je jedna od tekovina. Da nije tragicno, bilo bi komicno.

I tako se ovdje doktori fino sakriju iza ugovora i zabrane uplitanja u privatni zivot starijih od 18 godina (makar to bila i njihova rodjena djeca?!), naslone se udobno u svoju fotelju i predaju brigu za …. za sve: zdravlje, blagostanje, obrazovanje, njegu…. nekom drugom. Nekoj zeni iz Tajlanda. Nje bitno: vazno je da se oni odmaraju….

A ima jos gore!

Nas, a „njihov“!!???

Nas doktor, otac, ali „integrisan“. Pa sve sto se radi o tehnickoj pomoci unutar medicine, obraca se drugima, iako bi mogao uraditi sam?! Pitala me je jednom starija doktorica u Beogradu: „Vodis dijete u Dom zdravlja??? Boze!? Ja to sve radim sama…“.

Eeeee….

Repriza ili prvi put?

Rijec je o TV, filmu, seriji, ali i knjizi….

Sta je vece zadovoljstvo, gledati – na primjer – seriju prvi put ili u reprizi? Naravno, da se odmah dogovorimo, reprizu gledas samo kad je neka serija dobra. Ta nismo mazohisti. Ili filmski (TV) kriticari…

Ili, prvo, zasto volimo neku seriju? Sta nam ona daje? Serija se moze voljeti jer ima zanimljivu pricu. Najmanje vazno! Skoro, nevazno. Ima odlicne glumce, ubjedljive, vjerujes im. Da, vazno je. Uzivas gledajuci na primjer britanske glumce: sto manje poznati, to bolje. Potpuno nepoznati – najbolje! Inspirise te tema? Ovo je vazno! Serija koja nadje neku ideju koja te godinama zaokupljuje, angazuje, tjera na razmisljanje i produbljivanje znanja, to je kao gole carape na umornim, izranavljenim stopalima, konacno bez cipela. Ili kao voda zednom. Kao stolica nakon vise sati stajanja….

A repriza? Eeee. Repriza vam otvori oci. Repriza vam da umjesto jednog zadovoljstva, pedeset i jedno. Kad gledate nesto prvi put, vi samo jurisate kroz seriju u iscekivanu sta ce biti. Kako ce se zavrsiti. To je skoro kao teret, opterecenje. Izvor frustracije. A kad to zanemarimo (jer gore smo naglasili da je prica – sad u Jugoslaviji svi vole da kazu narativ -najjadniji dio utiska), kada se oslobodimo fiksacije za rjesnje i zavrsetak price, odjednom vidimo svasta. I ne samo da su nam oci sada sirom otvore za detalje, ne vi ponavljanim gledanjem iste serije vi sve vise i vise suzavate razmak izmedju pocetka, sredine i kraja i tako dobijate jednu sasvim novu, visu dimenziju price. Nije isto kada prvi put vidite Leovu krvavu kosulju koju Sirli stavlja u ladicu, a ne na pranje, vec u prvoj epizodi ili kada tu scenu vidite 3., 4. ili 5. put znajuci kako je postala krvava.

Da, Leo i Sirli. On vozac kamiona, mali krijmcar droge na granici Kanade i Amerike, a ona servirka u mjesnom restoranu. Servirka koja ce ocarati agenta Kupera sa kafom i pitom od visnje….

Pogadjate, rijec je o Tvin Piksu, kultnoj seriji Dejvida Linca. To je serija koja predstavlja gotovo naucni dokaz da je gledanje reprize mnogo veci dozivljaj, nego gledanje serije prvi put. Ko je ubio Loru Palmer, vas proganja cijelo vrijeme kad gledate seriju prvi put i tada zapravo ne vidite nista. Ne samo krvavu kosulju! Zamislite koliko je uzivanje gledati samo Lorinog oca Lelanda iz scene u scenu, znajuci da je on Bob! Nekada davno sam mislio da Dejvid i njegovi koscenaristi, u maniru obicne sapunske opere, izmisljaju nove zaplete, cisto da bi se serija nastavila, da bi dobili pare za sledece sezone i da bi konacno – kupili kucu na nekoj litici izmedju Los Andjelesa i San Franciska. Ali ne. Ponavljanim gledanjem, ne mozete vidjeti nikakvu nekonzistentnost, nikakvu logicnost: svi likovi idu ka svojoj kulminaciji sigurno i uvjerljivo. Dejvid je znao vec 90-ih godina kako ce izgledati nastavak 25 godina kasnije. Bas kao sto je Lora obecala Kuperu u onoj psihadelicnoj sobi da ce se vidjeti za 25 godina: „A, do tada…(i onda postavi lijevu podlakticu vodoravno ispod glave, a desnom pod uglom od 90 stepeni napravi dio rama za svoje lice)“. Nema na internetu prostora da se opisu ili makar samo pomenu svi djelovi u seriji koji predstavljaju jednako veliko umjetnicko zadovoljstvo kao i Mona Lizin pogled. A muzika? Uvodna tema od koje se tijelo gledaoca rastvara kao kocka leda na vreloj ringli, pa muzicki „brojevi“ sa kraja epizoda iz Kafane Pored Puta? Ma koja Mona Liza! Ona ima samo taj pogled koji vas cak i ne prati kako kazu….

U jednoj drugoj seriji kaze mudri otac sinu: „Ako ti zivot nudu limun, napravi limunadu!“ I u ovoj seriji imate plejadu likova koji su stoprocentno konzekventni, predvidivi, logicni. To je veliki domet serije! Nema nista gore nego ako ne razumijete lik! U americkim filmovima su to odavno shvatili – shvatili su da je pretesko graditi lik da bude konzekventan. Ma, ko ce to sad! I zato su se odlucili za riskantnu strategiju koja je opstala samo zahvaljujuci njihovoj dokazanoj vjestini da prave akcione scene. Bez akcije niko ne bi izdrzao sa americkim filmom vise od 5 minuta. Jer njihovi likovi imaju samo dvije osobine! Neki talenat (brz, jak, strasno pametan) i definisanu (ne)moralnost: ili je dobar ili je los. I to je sve! A u kvalitetnim serijama, vi imate sve. Ali, konzekventno! I tako je u ovoj seriji otac jedan pozitivan karakter koji ce se svojim pozitivnim stavovima izvuci iz bilo koje situacije. A zapravo, biti pozitivan, izgleda strasno jednostavno! Nazalost, nije. Biti pozitivan znaci imati talenat da u svakoj situaciji vidite najvisu vrijednost. Mi ostali, mi odmah zapnemo za detalj, fiksiramo se na njega i – grijesimo. Bez obzira sta se dogodilo, pratite samo (mislim, probajte, mada je ovo kao da vas savjetujem da trcite kao U. Bolt) najvisi cilj: da se prezivi, da se pokaze razumijevanje, da se pomogne. Sve drugo sto vas u trenutku zaspe i zatrpa, ko je to rekao, sta je uradio, je li trebao ili nije – sve je to pogresno.

Rijec je o jevrejskoj seriji Porodica Stisel. Zaplet je koliko jednostavan, toliko i – naravno, naravno – genijalan. Par porodica, koje zive u Mea Saarimu, cetvrti Jerusalima gdje tradicionalno zive ortodoksni Jevreji, bore se sa svim istim zivotnim problemima koje imamo i mi iz modernog svijeta, ali oni probaju da nadju rijesenja u Tori. Muski dio sjedi dan, noc nad knjigom i iscitava recenice razmisljajuci o njima kao uputstvima za zivot (jer cijela jevrejska vjera se moze svesti na jednu rijec: zakon, uputstvo), dok zene probaju da sloze prakticne, emotivne i druge zivotne probleme u neku vrstu harmonije. Muskarci su prikazani kao Vanzemaljci sa zemaljskim emocijama, a zene su Zemljani sa prakticnim rjesenjima.

I dok Tvin Piks mozete gledati – ako imate vremena – 5 puta ili 17 puta i svaki put cete se osjecati dobro i naci nesto novo, Porodicu Stisel treba vidjeti dva puta. Ni u Porodici nije bitno kako ce se prica (narativ) zavrsiti; bitno je kako pravi ljudi imaju prava rjesenja za probleme koje prave glupi ljudi. I to je dovoljno dva puta. E ali ima vazna razlika: Tvin Piks mozete gledati ponovo odmah nakon sto ste odgledali poslednju epizodu. Serija je toliko bogata rukavcima, likovima, da nikada ne moze biti ni isto, ni dosadno. S druge strane Porodicu Stisel ne mozete gledati ponovo, odmah, ali za par godina, bice jednako zadovoljsto: kao neki vama dragi ljudi kojih ste se uzeljeli i cija zivotna rjsenja su vam nedostajala. A onda, priznacete, nije rijec o reprizi, rijec je o prijateljima i zivotu.

Zemlja, lopta?

Da li je planeta Zemlja, zaista u formi lopte ili je ipak obicna ravna ploca sa ogranicenom povrsinom?

Ono, ima ivicu, pa dodjes tamo, nagnes se i…. ako hoces, skocis? Sta je zapravo istina?

Ovo djeluje kao losa sala. Koliko ima samo filmova iz svemira, gdje vidimo da je nasa fina plava planeta lopta! Pa samo Mats Dejmond je bio dva puta u prilici da vidi loptu. A tek Dzord Kluni… Ili, otvorite Gugl Ert (Google Earth) i zumajte napolje i vidjecete – loptu. Opet, sve to moze da se napravi vjestacki. Film, internet…. kao da smo malo puta vidjeli prevaru! A je li neko od vas svojim ocima vidio da je Zemlja lopta? Nije? Eto, vidite. Naravno, naravno – ta necemo se valjda sad vracati unazad, sve tamo do Kopernika i Galileja? Zemlja je lopta i tacka! Ili?

Pa ima valjda ovdje neka nauka? Nauka je utrdila istinu, unijela je u skole i tamo to mi konzumiramo bez roptanja. Sta vise, uz prijetnju lose ocjene…. Izgubljene godine…. U neka dobra stara vremena, mogle su se dobiti i batine od tate. Moras (malo) i da vjerujes. Pisao sam odavno i vise puta da se znanje sastoji od istine i od vjerovanja. Ne moze se saznati istina (= znanje) bez doze vjerovanja. Nego, nauka. Nauci se vjeruje. Naucila nas je bezbrojnim stvarima koje smo iskusili i na svojoj kozi i zato joj vjerujemo, ali i polazimo od toga de je istina iako i ne mozemo bas sve da osjetimo. Vjerujemo da postoji gravitacija, jer smo padali sa bicikla, a onda vjerujemo i da ce nam vakcina dati imunitet, jer …. to kaze nauka.

I onda je dosla korona!

Korona je ucinila da imamo danas nauku do korone i nauku, poslije korone. Odnosno imamo istinu do korone i istinu poslije korone. Sve je vise primjera da to nisu dvije iste istine.

Do korone, isli smo mirno i bez batrganja na vakcinaciju. Prvo one djecije za koje nas niko nista nije ni pitao, ali kasnije, u skoli, shvatili smo da je to bila dobra odluka. Nasih roditelja i drzave. Mi zdravi, bezbrizni, a u Africi, svakakva zarazna cuda. Onda je dosla gripa. Oni osjetljiviji su isli da se vakcinisu, osjecajuci da su nakon toga sigurniji, a mi mladji, mogli smo si priustiti da neku sezonu preskocimo. Jer sta? Dobijes gripu, boli te sve dva, tri dana, poslije jos toliko si slomljen i – gotovo. Samo sedmica dana sa aspirinima i vodom. Nista! Jos vaznije, sezona za sezonom, a tebe gripa preskace: pa sto bi se vakcinisao?

A onda su pocele neke nove gripe, zivotinjske. Te svinjska, te pticija. Napravili ljudi i za to vakcinu. Glakso. I vakcinisase se ljudi. Ali – neki stradase od narkolepsije. Uzasna bolest. Mlad, tek na pocetku zivota, u sred skolovanja. A bolest cini da zaspes kad bilo u sred dana, potpuno nenajavljeno i bez upozorenja. Voziti auto? Ne moze. Planirati dan? Tesko. Zavrsiti skolu? I onda poce otpor prema vakcini. Skepsa. Ali niko nije dovodio u pitanje osnovne postulate nauke: vakcinisi se i – ako prezivis – idi slobodno medju leprozne, gripozne, grli se sa njima, nista ti ne moze biti. Do iduce sezone, u redu, ali onda novi ubod i opet mozes da se grlis sa gripoznima. Sjajan osjecaj: kao majka Terezija.

A tek antitijela! Vakcinisali se kao djeca. Djecija paraliza recimo. I onda te zivot natjera da moras da se transplantiras. Bolest i lijecenje ti ubije imunitet, sve izbrise. Ok, nista. Pogledas antitijela (ej, ona „stara“ od prije 20 godina!) i ako nema dovoljno, ponovis vakcinaciju. I – eto antitijela. Kao po zakonu.

A onda je dosla korona. Ima i vakcina. Ali nista vise nije kao prije! Kazu vakcinisi se i – drzi rastojanje??? Zasto??? Vakcinisani moze da se razboli? Vakcinisani moze da bude sarazen i da dalje prenosi zarazu. Kako sad to??? Usput, sad smo prvi put culi da vakcina protiv sezonskog gripa pruza zastitu sa 50% vakcinisanih?! To nam nisu ranije govorili?? Ok, neka im bude. Ali ove korona vakcine kazu, garantuju najmanje 70%, ako ne i citavih 90 ili 100%! Pa opet – vakcinisite se i nastavite sa maskom, drzite rastojanje…. Jer vakcinisani jesu se razboljevali, jer vakcinisani zaista nemaju antitijela protiv korona virusa…. Sta, sad vise ni antitijela nisu sigurna?

Cekajte, sta ovo znaci? Jasno je sta znaci: nemojte ici pretjerano dugo u jednom pravcu, da ne padnete. U ambis.

Zasto Arnold nije mogao drugacije?

Ili jos malo o (ne)slobodnoj volji.

A Arnold je Arnold S’nberg (ovo je nekakva moja transkripcija izgovaranja njegovog komplikovanog prezimena – Schoenberg, a ja dolazim iz dijela Jugoslavije gdje se i dalje pise kako se govori). Dakle Arnold, becki Jevrej, kompozitor, izumitelj atonalne muzike, lider jednog revolucionarno novog muzickog pravca. Kad se samo pogleda koji su Jevreji u isto vrijeme zivjeli zajedno sa njim u tom dijelu Beca (geto!), bilo bi vise nego dovoljno za osnovati akademiju nauke i umjetnosti prema svacijim kriterijima.

Pisao sam malo o atmosferi u Becu sa pocetka 20-og vijeka. Kao u ekspresnom loncu (Pretis), gdje je ona pistaljka sto zvizdi i sisti i ispusta paru, korpus umjetnika i naucnika vremena. Ipak pritisak je toliko rastao da je nasem Gavrilu bilo nemoguce da ne uleti u postavljeno scenu i povuce odlucujuci potez…. Moralo je eksplodirati. Pa gdje bi nego u Sarajevu (Pretis lonac, UNIS, Vogosca)???

Arnold zivi komplikovan zivot. Sa svih strana ga sustizu problemi. Na porodicnom planu razocarenja, prevare, a na umjetnickom nerazumijevanje. Kako sve to prezivi covjek i ostane normalan (da li? Straus, kolega kompozitor – ne mijesati sa onim valcer majstorima – govorio je da Arnoldu treba psihijatar, da bi bolje bilo da stane pod pljusak kise, nego da se hvata nota…)? Godinu dana prije pocetka Prvog svjetskog rata, u Becu Arnold ima koncert koji se zavrsio skandalom: publika je vikala, dobacivala, kad je koncert prekinut bilo je i fizickih okrsaja (Koncert je poznat pod imenom Skandalkoncert). Zena ga vara, prijatelji ostavljaju. Zamislite, sjetite se… teska situacija u zivotu ostavi trag godinama. I ne treba vam nego ta jedna… A Arnolda razocaraju prijatelji svake godine, zena ga ponavljano vara njegovu umjetsnost vecina odbacuje, a on ipak umre 40 godina nakon toga?! Sta vise u tim poslednjim (americkim) godinama zivi najsrecnije… Ali hajmo samo ispratiti jednu liniju u njegovom zivotu, da vidimo koliko je mogao da se tome odupre i primjeni slobodnu volju?

Linija pocinje sa Anom O. Indeks (prvi, od koje je sve pocelo) pacijent cuvenog francuskog neurologa Sarkoa. Ona je manifestovala psihicki poremecaj koji je Sarko nazvao histerijom. Znaci za histeriju imate prema originalnim kriterijima sledece ingredijense: zena, psihoza, seksualna pozadina, podsvijest. Ovu liniju nastavlja Frojd (Sarkoov ucenik, uspio je jos vise proslaviti Anu O) i naucno je fundira tako da se odrzi. Jos jedan Jevrej (Jevrejka) kozni doktor (sic!) Papanhajm (kasnije vise proslavljena kao borac za liberalizaciju zene nego kao dermatolog), bude angazovana od Arnolda da napise libreto za njegovu buducu operu. I doktorica inspirisana brojnim setnjama po sumama banjskih lijecilista pise o Zeni koja „luda“ od nesrecne ljubavi baulja sumom i trazi svog ljubavnika. Sudbina je nanese (suma je velika!) da nabasa bas na njegovo mrtvo tijelo. Ona – sto bi mi rekli – ludi jos vise i sumnja da ga je ubila njena konkurencija. Ipak slusaoci (gledaoci, konzumenti) opere („Erwartung“, Ocekivanja) razumiju da ga je ona zapravo ubila iako nije bila toga svjesna. Opera je nastala 1909. Godinu dana ranije je Artura prevarila zena sa njegovim uciteljem slikanja (momak mladji 12 godina) koji se nakon „scene“ i „raspleta“ ove privatne drame, objesio*. A nasa doktorica, dermatolog je u rodu sa Bertom Papenhajm, poznatijom kao Ana O…. Joj gdje ste scenaristi, pisci filmskih scenarija da ovo srocite u sjajan film??? Prije nego sto Malkovica biologija i prirodni zakon ne sprijeci da dobije naslovnu ulogu…

Dakle, slobodna volja. Zanimljivo je da ljudi lose akcije drugih izvedene u realnom vremenu, znaci tu u neposrednoj proslosti, tumace snazno obojeno vlastitim emocijama. Tu ima puno ljutnje, nerazumijevanja, agresivnosti, ruganja, cudjenja i svakolika kritika se svodi na konstataciju da je (mucenik ) kriv jer je donio pogresnu odluku. Ali kako vrijeme prolazi, slika postaje bistrija, ociscenja od buke emocija i raste osjecaj razumijevanja. Razumijevanje i puno postovanje neminovnosti tudjih odluka postaju gotovo zakon kada se radi o ljudima koji su donijeli odluku ili davno u proslosti ili daleko (po znacaju) od nas. Sta tek reci za potrebu nauke da prvo istrazi neciji zivot, okolnosti, pa da bi tek onda mogla da kaze koju ozbiljnu rijec o djelu? Svaki detalj je vazan i onda se poruka i ideja djela (djelovanja) otvara kao A4 bijeli papir ispisan jednostavnim i razumljivim tekstom. Zakonitost izmedju okolnosti i djela postaje ocita. Jos jednom pobjedjuje prirodni zakon.

*
Kad vas jednom put nanese u Bec, pustite Kertnerstrase ili Zaher hotel – otidjite u Lihtenstajnstrase br. 68. Stanete ispred vrata na kojima pise 68-70 ( u prizemlju je frizer). Stanite i zamislite se. Gore na spratu se mladi slikar Rikard Gerstl objesio. Evo sad znate i zasto. Malo nize dolje (br. 20) zivio je Arnold sa svojom Matildom. Bonus je da je u paralelnoj ulici (prva zapadno, Nusdorfer) rodjen Subert.

Razumijevanje

Razumijevanje je vezivno tkivo medjuljudskih odnosa. Srecom, razumijevanje se moze izraziti citavom jednom skalom, od malo, do jako puno – i sve izmedju. A ne daj boze da je samo da ili ne. Ima ga ili ga nema. Ratovi bi izbijali dnevno, sto na mikro- sto na makroplanu. U porodicama, medju stanarima, po gradovima. medju drzavama.

Sta je suprotno od razumijevanja?

Nerazumijevanje? Ne. Na suprotnoj strani od razumijevanja je covjekova zelja (potreba) da se partner promijeni. Jer ako se promijeni, tebi onda ne treba razumijevanje, zar ne?

E, ali nema promjena.

Shvatite da je covjek kao (Njegosev) mikrokosmos jedan mali ali strasno komplikovani sistem koji moze da proizvede ovakvu ili onakvu reakciju. Nama koji stojimo sa strane i posmatramo, najcesce predvidimo tu reakciju (jer „znamo coveka“), ali ima i iznedjenja. Teskih iznenadjenja. Ali i ako je predvidimo, ne znaci da ce sve ici lako….

Idemo dalje sa pretpostavkama….

Nazalost i ja to moram priznati: niko ne moze sam. Ucini se covjeku da moze sam, ali kako doci do soli, do lijekova, do plate…? Nazalost, niko ne moze sam. Krite se, distancirajte se koliko mozete, ali ne ocekujte da cete sve moci sami, autonomno. Kad tad cete morati stupiti u socijalni kontakt. E tada se spremite da je i taj tamo, vas partner takodje jedan komplikovan sistem koji ima svoje potrebe, unutrasnju zakonitost i – rekacije.

Kako sad pomiriti relaciju? Ocito samo na jedan jedini nacin: razumijevanjem. A sto se partner ne bi prilagodio vama? Prilagodio? Znaci promijenio? E, opet -nema promjena.

Znate li vi da kad tehnologija jednog dana toliko uznapreduje da dobijemo instrument koji ce izmjeriti sve hemijske reakcije u necijm mozgu, izmjeriti, strukturisati, sloziti prema prioritetima, tada cemo moci sa 100-postotnom sigurnoscu predvidjeti reakciju naseg partnera. Vi mu ubacite „akciju“, ukljucite mjerni instrument i dobijete na ekranu njegovu „reakciju“ par milisekundi prije nego sto i njemu bude jasno. Da, ovo je platforma na kojoj determinizam kao vodeca filozofija vezana za pitanje slobodne volje i moralne odgovornosti, pociva. Determinizam, je – kazu – ugrozen sa platforme kvantne mehanike koja tvrdi da su kretanja unutar atoma (cestice manje od atoma), slucajna, mada predvidiva mocnim instrumentima statistike. Pa sta to pomaze slobodnoj volji? Nista. Ili je kako kaze Njutnova i Laplasova fizika, ne odlucujes nista sam, svojom slobodnom voljom ili je kako kaze Bor, Ajnstajn i drugi, sve se dogadja slucajno. Covjek, ili filozofskim zargonom, agent, stoji sa strane i pasivno posmatra sta (on!) radi.

Znaci u jednoj bazalnoj medjuljudskoj relaciji vi imate dva sistema koji raguju bez da mogu uticati na te produkte. I kako sacuvati relaciju medju njima, a da se ne zakolju? Samo razumijevanjem. Ne ljutite se sto nije uradio A nego B. Razumite da je moralo biti B i idite dalje. Na vase pitanje: “ Daj A“, ne ocekujte u buducnosti nikada A – budite zadovoljni sa B: Jer stvarno, kad malo razmislite, nema neke velike razlike izmedju A i B! A jos u perspektivi relacije i cijeloga zivota – A=B!

Ima naucnika koji covjekovu slobodnu volju „dokazuju“ primjerom zivotinja koje nakon par ponovljenih scenarija gdje je ishod los, promijene ponasanje i prilagode se. Poslije kazu ti naucnici, evo, vidite da oni (zivotinje) rade na bazi slobodne volje. Tako isto i covjek. Smijesno. Jeste mozete vi forsirati prelazak preko pruge autom kada je rampa spustena i kad vas voz udari 3 puta, cetvrti put cete cekati da se rampa podigne. Ali to nije slobodna volja. To je nauk. Ok, sta je tu lose? Nista. Samo treba da stegnemo srce, stisnemo zube i priznamo – nema slobodne volje, a onda brze bolje da krenemo sa ucenjem. Pogrijesis, pa se sledeci put ispravis. Ok – vazno je da drustvo funkcionise i ide dalje. Kad vam B nije po volji (htjeli ste A), pokazite razumijevanje (nesto jace od agenta ga tjera da uradi B) i podsjetite ga da sledeci put uradi A. Da nauci. Ne trazite da se promijeni. Insistiranje na promjeni boli, frustrira, puni neurozom, agresijom i otporom, jer je neprirodno. Nemoguce. Nauciti: da. Primijeniti: da. Promijeniti (se): ne.

Sonberg (Schoeneberg) je cesto u svom zivotu donosio neke (pogresne?) odluke jer mu se uvijek kao prepreka postavljao ponos. Sigurno su te odluke mnoge nervirale. Mozda je neko i zaplakao?Ali ako ste bili sa njim kad je imao 20godina ili makar ako ste culi tu pricu, razumjecete. U 20-oj godini je napisao Drugi gudacki kvintet koji je odisao necim novim. To je osjetio njegov prijatelj Zelman i pokazao je djelo tada vec ostarjelom Bramsu. I Brams je naravno osjetio u tom djelu svjezinu necega novoga (kasnije ce muzicari opisivati dozivljaj kao „dah sa druge planete“!) i ponudio je mladom, nepoznatom i neafirmisanom muzicaru da ga skoluje na muzickom konzervatoriju (Brams sve placa). Sonberg je to odbio jer je bio ponosan. Pogresno? Jedino moguce? Pravilno? Nepravilno? Ma dajte! Ko to sad gleda i ko to sad treba da odgovori. I ko zna pravi odgovor? Cinjenice:

Sonberg nije mogao drugacije

Okolina je trebala da razumije i

Da u buducnosti sve njegove „pogresne“ odluke vidi u tom svjetlu.

Sve bi bilo lakse.

Citam – ali, kako odabrati?

Ne znam za vas ali ja budem umoran od ovakvih tvrdnji:“ Iskustvo je integrisana informaciona struktura“. Ovo proizilazi iz necega sto se zove integrisana informaciona teorija o svijesti. I onda autor fino zamijeni ovaj rogobatni naziv teorije sa IIT i u nastavku se, bez mnogo poblema stalno poziva na IIT: prema IIT, u skladu sa IIT…?! Ma ne budem umoran, ali nekad mu bude …. Ili?

Gruba podjela tekstova koje mozete citati je beletristika („poezija“) ili cinjenice (fakta). Saznati ili prepoznati? Za mene ovdje nema dileme: fakta. Ja sam moju „poeziju“, zapravo prozu – procitao. Prvo da rascistimo sa poezijom. Mogu da razumijem da pisac moze biti vjest u sklapanju rijeci, moze da postigne kombinaciju koja je cista umjetnost, plijeni ljepotom. Ali, avaj, to je rijetko. Treba puno poezije procitati da se dodje do tih parcadi umjetnosti. U redu, ne mora svaka kombinacija rijeci biti cista umjetnost ili genijalnost. Uostalom kao i muzika. Zna se sta je Bacila je sve niz rijeku ili Jesterdej (Bitlsi), ali nije lose poslusati ni neku drugu pjesmu od Indeksa ili Bitlsa. Ali sta je to sto se nalazi daleko u pozadini jednog poetskog teksta ili jednog fakta-teksta? Iza beletristickog teksta se uvijek nalazi emocija, a iza fakta – cinjenica. I sad je pitanje, sva vas vise interesuje? Emocije? Zasto? Sta su emocije? Cetiri-pet ‘dusevnih’ stanja u kojima se i sami nalazimo svakodnevno. Vise puta u toku dana! I? U cemu je ljepota? Ljepota je u poistovjecivanju. I onda tu ide Tolstoj iz A. Karenjine i odmah mozemo otpisati jednu od najvecih i najvaznijih emocija: srecu. Jer sto bi rekao Lav, svi smo srecni na isti nacin. Tu nema nekog poistovjecivanja. Srecan junak, srecan (bio) i ja – i sta cemo sad?? E ali nesreca, ljubomora, strah, ljutnja, bijes, razocarenje, dakle citav spektar negativnih, losih emocija. Njih je lijepo podijeliti sa junakom. Tu je poistovjecivanje skoro kao terapija: vidis i njemu je, pa ipak je prosao. Znaci i ja cu. I to je to. Ja, ali vec za dva sata – opet sve ispocetka. A nista nisi naucio. Ni kako se odbaniti od nesrece, ni kako je proci.

E ali fakta. Fakta su kao da ti neko nesto da. Bespovratno (koliko te sluzi memorija). I besplatno. Dobijes – znanje. To je vrlo lijep osjecaj. U cemu je problem. E, emocije saznajes direktno, bez filtera. One te pogode. Nema od njih zastite. A zanje? Izmedju tebe i tog „poklona“ je vazna barijera koja se zove povjerenje. Uzeti poklon kao stvaran ili ga odbaciti kao laz? Naravno nisu ni ljubiteli proze garantovano zasticeni. Ima i tamo prodavaca magle (v. tekst o Gavrilu Principu: kompletna intelektuelna elita Beca osjecala se prevarenom primanjem umjetnosti koju je dobijala od drzave); sta vise to tada moze jos zesce da zaboli nego kad shvatis da fakta-tekst ne nudi – fakta. Emocije uvijek dopiru dublje, sto jes’, jes’, bilo to dobro ili ne. Kad birate pjesnika, morate to ciniti pazljivo, ali nekako je lakse jer pjesnici su poznati, pa su pozadinske informacije o njima dostupnije i lakse se manevrise. E sad je do vas hocete li da se informisete o zivotu pjesnika (fakta!). To moze biti dvosjekli mac: saznate da je njegov zivot totalno drugaciji od vaseg i zbirka emocija koje bi on da dijeli sa vama nikada ne moze biti generisana iz vasih zivotnih uslova. Znaci ostaje ljutnja kao izdvojen fenomen, ali bez uzroka ili sa uzrokom koji vas ne dotice.

A fakta? Kako tu naci pisca kojem vjerovati?

Pa, prvo ako ste vrlo osjetljivi, nemojte se trositi. Pozajmite iz biblioteke. Onda je lako odbaciti ako se razocarate. Ali osnovno je pravilo : izdavac. Ima izdavackih kuca koje jako drze do ugleda i nece publikovati bilo sta. Dogodi im se, ali onda se odmah na velika zvona izvinjavaju i informisu o gresci. Primjer je Ratlidz (Routledge). U njihovim beskonacnim listama knjiga mozete sigurno naci sve sto vas interesuje i onda se prepustiti uzitku upijanja znanja. Drugi je problem sto pisci fakata, ne moraju imati talenta za – pisanje. Tekstovi mogu da budu teski, konfuzni, kompaktni, tesko razumljivi. Treba malo rizikovati. Najcesce ne pomaze da se knjiga prelista, ono da se prolazi brzo preko stranica tako sto ih pustate preko desnog palca. Ne pomaze ni da na internetu zavirite u sadrzaj i pocnete citati. Ne pomaze to. To vam je kao kad idete gradom od prodavnice do prodavnice trazeci kauc. Na koji god se naslonite i sjednete, cini vam se – to je onaj pravi. Ali prije kupovine treba napraviti malo vlastito istrazivanje. Uvijek je bolje citati originalnog autora, a ne onoga koji tumaci i analizira. Uvijek je bolje citati na jeziku pisca, a ne prevod. I na kraju, temi se nekada treba prici polako, postepeno od „idiotskih“ tekstova, ka nukleusu, znaci komplikovanim informacijama. Takodje je vazno i pomuciti se. Nema zurbe, nije ispit u ponedeljak! Zastati, citati vise puta, razmisljati i zamisljati. Odlican je osjecaj kad na kraju nesto razumijete i usvojite. Odmah osjetite potrebu da to novo saznanje sa nekim podjelite.

Pa je li iskustvo integrisana informaciona struktura? Ne znam. Ali zvuci kao odlican pocetak. Ako vas to interesuje, ako je publikovano u Ratlidzu, ako pise neko koga ostali citiraju i ako imate malo vremena za stanku i promisljanje.

Korijen

Drugi? Ne, nego onaj iz „repa bez korijena“.

Sreo sam u zivotu nekoliko porodica (ljudi) kojima bezgranicno zavidim. Ne, ne mislim sad na ljude koji imaju Porse S4 ili jahtu sa posadom – njima zavidis samo dok ih vidis, a zaboravis ih vec sledeceg minuta. Ne, mislim na ljude koji imaju korijen. Ali, bukvalno.

U selu odakle je moja majka ima odmah tu pored, preko kanala, grupa kuca u kojima zive tri brata sa svojim porodicama. Kako to obicno biva u primorskim mjestima, roditelji su zivjeli u kamenim kucama, odmah uz plazu. To se nekad opisivalo sa „na pjenu od mora“, a danas je poznato u zargonu agenata za nekretnine kao „prvi red“. Tada pogled nije bio bitan i te kuce su bile tijesne, skoro bez prozora (da ne probija!). I onda su dosla djeca i pocela se siriti iza („drugi red“). Kuce djece su morale biti visoke, da vide more preko roditeljske kuce i pocele su terase i balkoni. Ali nije to ovdje tema! Ta tri brata su imali pristojnu ekonomiju i podigli su svaki sebi kucu. Znaci na istom parcetu zemlje, zive 3 generacije vec 200 godina. I njihova djeca ce mozda kratko „gostovati“ u vecem gradu zbog visokih skola, ali ce se vratiti nazad. Cetvrta generacija na istom tlu. Pa nece pustiti korijen?! I oni su drustvo u drustvu! Skoro pa potpuno autonomni. Sve imaju i sami su sebi dovoljni. Sigurnost.

Kad sam ja kratko gostovao kao iseljenik u Norveskoj i sluzbovao u nekom malom priobalskom mjestu za koje vecina u Oslu nije ni cula, prevozio me je lokalni taksista. Ista prica kao i iz nase zemlje: druga generacija na istom tlu, tu se rodio, tu radi, tu se penzionise i tu ce i umrijeti i biti sahranjen. Njegova cerka vozi takodje taksi, kad tata pred kraj godine osjeti da bi mogao platiti previse poreza… I ona se tu rodila, tu ce…. sve redom sa momkom sa pumpe.

U Mostaru sam imao (imao? Imam. Valjda…) prijatelja sa kojim sam isao zajedno u skolu 9 godina. Bez obzira sto smo i mi „gostovali“ u vecem gradu zbog visokih skola, on je svaki – ali svaki – petak isao u Mostar. Tada sam se cudio tome. Mislim, studenti smo, tek se pojavili kafici, Marlboro, pivo, Indeksi, Bacila je sve niz rijeku…. A on u Mostar. Petkom na predavanja, mi praznih ruku, a on sa kuferom. Poslije predavanja, mi u menzu na rucak, on – na voz.

I poce rat.

Ne u Norveskoj, ne nesto ni tamo odakle su moji dosli u Mostar, ali bogami zestoko u Mostaru. I mi sto smo jeli petkom u menzi, mi i dan danas jedemo po bjelosvjetskim menzama, a moj jaran – opet, kuci. Cijeli zivot u Mostaru. Dolma i hurmasica.

Kad je puklo? Koliko treba da bude u zemlji pa da opstane? Sta poslije, kad se otkine? Mislim na korijen. Jeste, zavisi od covjeka o covjeka, zavisi od okolnosti, ali koji covjek i koje okolnosti ce sacuvati korijen, a gdje ce biti precvikovan?

Najbolje je naravno ako se rodis tamo gdje su ti se roditelji rodili. I ako mozes da zivis normalno. Ali, ako hoces da njegujes korijen i da ga sacuvas, na njemu se mora raditi. To znaci neke se nevolje sa lokalnog terena moraju prebroditi aktivnom borbom, a ne povlacenjem. Zapravo je rad na korijenu isto sto i svaka druga borba unutar kolektiva: vojska, doktorat, studij, internat, zatvor…. Svaka grupa koja u toku nekog vremena prolazi kroz teskoce, izlazi iz tog perioda sa nekim osjecanjem pripadanja grupi, osjecanjem koje je mnogo vece od gole uspomene na taj period. Formira se bratstvo. Sto je bio veci napor i sto je bio i vise izazova, to ce osjecaj pripadanja grupi biti jaci (a distanca prema drugima veca, sto sad bas i nema neke veze sa korijenom).

Isto je i sa korijenom. Nema napustanja. Iako duva, malo se povijas, ima i hladnih zima i sunce pece, ali – ako prezivis – u svakom narednom mirnijem periodu, ti si jaci i srecniji. Mi ostali, dok bazamo po svijetu, jedemo po tudjim menzama, borimo se za opstanak, malo kasnije uz nesto srece, sjednemo i u BMW – i ne primjecujemo da se nekakve tanjusne grancice, neki rudimentirani korijen vuce za nama kao paucina. Stanes, dzaba: nece da se uhvati. U prvo vrijeme te to i ne interesuje, ali evo, kasnije, stigne covjeka sve. Ono, jes’, u teoriji, mozes se ti vratiti, pa tamo gdje si stao, probati da ga ponovo zakopas, na silu nalijevas, djubris (to je ono kad zoves stalno ljude u kafanu, placas im da ostanu). Uspjelo bi to. Bi, bi, nece te niko napadati sto nisi bio tu kad je duvalo ili przilo i jos vaznije, ni tvom korijenu to nece smetati da ojaca. Ali! Cemu korijen, ako je vjetar odavno oduvao lisce. Odnosno, ti si ga aktivno odnio „tamo“ i sad je tamo – ostalo. Djeca. Znaci da ne duzim: ne valja posao. Pisi, propalo! Izveo si porodicu, nasilno, pokidao korijenje, ucinio si sve sto se prema uhodanoj logici smatra pravilnim (pogotovo ako si izbjegao rat, noz, metak, silovanje), ali kad tad ce te stici zov identiteta. Potreba da se cuje tvoj jezik, tvoja pjesma, tvoje sale, da razumijes govor tijela i da mozes da ga koristis, da osjetis one mirise i ukuse, da progutas prepoznatljivi zalogaj i gutljaj. I opet, moze i to. Ali na kratko. Kad nema korijena, sve ide na porcije. Na parce. Malo si ovamo, malo tamo.

Ako imas malo smisla za cinizam, moze da se nadje utjeha! Makar to.Upravo zbog vazece logike, svi misle da si ti uspio i da si samo ti imao „srece u zivotu“. He, he, snaga tvog cinizma je u tome sto shvatas da oni „mucenici“ nisu ni svjesni koliko su srecni. I taman ti probas da im to kazes i objasnis, ali ne ide! Ne mozes doci do rijeci od njih i njihovih nadvikivanja gdje oni tebi opisuju kako je zivjeti u Njemackoj, Svedskoj, …. dobro, ne u Americi, Ameriku sve vise i vise svi mrze i nije nikakav vic pokusati pokazati da i ti iz Mostara znas kako je u Americi. ‘Ta ce Amerika!

Znaci odgovori na ona gore pitanja se nalaze u zivotu koji je sve suprotno od ovoga. Nema mrdanja! Ostani i bori se. Ima i ovamo borbe – uh, i te kako! Radi se samo o tome da moja borba i borba onoga tamo sa korijenom imaju malkice razlicite sadrzaje, a uvrijezeno je misljenje da je ova ovdje sladja. I to je cijelo objasnjenje! Oni pate jer gledaju kako im se djeca zbijaju oko porodicnog stabla, pate sto im ne mogu dati malo krila, a ti patis, jer gdje god da odes, djeca ce otici dalje upravo jer si im dao prejaka krila.