Identitet

Cijeli zivot sam se opirao grupi i pripadanju grupi. Ali, ne moze(s). Ne mozes se odbraniti. A valjda je i ‘olakotna’ okolnost za to sto se ne mozes odbraniti, to sto nam se raspala zemlja? Morala bi biti. Malo je komplikovana recenica, pa da objasnim. Hocu van grupe, ali ne ide. U to ce i raspad drzave?! Raspala mi se drzava. To me jos vise drzi u grupi? Ako je tako, onda je raspadanje drzave olakotna okolnost za moj neuspjeh da se drzim podalje od grupe.

Ja, Srbin, Jugoslaven, pravoslavni u Svedskoj, protestantskoj, uspjesnoj, ocuvanoj drzavi.

Ovo je nekako po definiciji vecine iz danasnje Jugoslavije: moras biti dio naroda, dio nacije, dio vjeroispovjesti. Jer sta si ako izadjes iz svih tih krugova (grupa)? Nista?

Ali vazi li to samo u Jugoslaviji?

Ima naravno koliko volis definicija identiteta. Sve po ukusima i prema aktuelnom politickom trenutku. Ali neke ingredijencije se ponavljaju…. Jezik, kultura, mitovi, zajednicka istorija. Zato mlade drzave danas imaju armiju nadobudnih lingvista i (h)istoricara koji izmisljaju novi jezik i novu (h)istoriju kako bi ojacali polatformu na kojoj mlada nacija treba da stoji, ili je stajala „vijekovima/tisucljecjem“. Kakve veze ima raspad drzave? Ih! Raspad drzave je valjda krajnji stepen krize jednog drustva, a politicari vec od prvog dana krize i prvih manifestacija protokrize, insistiraju na nasem okupljanju i zbijanju. Kazem, politicari i time ne mislim samo na Covica; ne, jednako ce na mitingu na nekom trgu nastupiti i austrijski i svedski i bilo koji drugi vodja kad naidje nevolja. Njihovi govori kipe od prvog lica mnozine (mi), mole nas i preklinju da kroz probleme prodjemo zajedno. Zajedno? Sto zajedno? E, pa to ko ce kako i gdje otici sa mitinga je u isto vrijeme i mali eksperiment dolazecih izbora i svaki vodja voli da svi krenemo na istu stranu odnosno da ga svi zaokruzimo na glasackom listicu. Mi, njega.

I borim se ja tako borim, ali – ne  ide. Pomoc?

Djokovic, S. Mihajlovic…. Tesla?

Kazem ja Njemcu, Sinisa Mihajlovic….? Ne reaguje. Imao je strasno jak sut…? Nista. Ali, da ne zaboravim! Njemac je jako dobro informisan o  sportu povezanom sa YU bilo kroz Evropu, bilo kroz Njemacku. Bilo kroz Mostar… On me i dan danas podsjeca na ulazak Veleza u UEFA??!! O Prosineckom zna sve. Ali, eto o Sinisi nije cuo. I onda, mislim se ja on Njemac koji bi mogao da prica dva dana o Brajtneru, G. Mileru, Neceleru, o silnim trofejima bilo Bajerna, bilo njemacke reprezentacije, ja njega da impresioniram sa (jakim) sutom Sinise Mihajlovica?! Ali, primjetite: nije poenta hoce li on biti impresioniran Sinisom – jok, poenta je u tome sto ja guram Sinisu ispred mene da pojacam svoju poziciju kao gradjanin Evrope?! Bez Sinise, mislim ja, ne moram se ni oglasavati.

Uh, Bogu velikom hvala, tu je Novak. Ja, Srbin, plus Novak, jednako je Njemac plus Betoven, Brams, Gete, Rentgen, BMW…. Novak moze da zamijeni sve njemacke velikane umjetnicke ili naucne misli. Mislim ja… A opet, zar ja sam protiv Njemca, zar to nije dovoljno??? Nije. Zasto. Eee, sto bi rekao Vucic, zato jer je znanje…. sjecate li se unije skupova? Jao majko moja koji debil nas je natjerao da ovo ucimo 70-ih Godina??? Imam osjecaj da je cijela teorija skupova (unija, presjek…) cinicno podmetnuta Jugoslaviji iako su svi znali da to nikome ne treba. Bas kao i SI sistem jedinica??? Ono, kao jeste li vi Jugoslaveni originalni? Jeste? Je li vas politicki sistem originalan i neponovljiv? jeste? Ok, onda, evo vam unije, domene i SI pa budite brate originalni do kraja.

Dobro, mi sto ovo citamo, sjecamo se skupova i presjeka? E sad zamislite u sredini je Znanje, lijevo je Istina, a desno Vjerovanje. Ova dva krajnja kruga (domena) nisu odvojena od sredsnjeg (Znanje), vec se sjeku sa njim (presjek). Da ne duzim: znanje je uvijek pomjesano sa istinom i sa vjerovanjem. Nema nikada znanja istine bez dijela vjerovanja!

Znaci: zar ja sa mojim znanjem o istini, nisam dovoljan protiv Njemca i njegovog znanja o toj istini? Eee, druze Turcine, rekao bi Vucic, nisam. Jer i moje i njegovo znanje o istini, imaju znacajan dio vjerovanja. A vjerovanje je socioloski fenomen. Okolina ga definise. Znaci taj dio „znanja“ koji se naslanja na vjerovanje, mora da se nekako pojaca. A to onda ide … MOC. Ko sam ja, a ko je Njemac. Iza Njemca stoji svijet, jer se svi dive njihovim Betovenu, Bramsu, Geteu i Rentgenu. A sta ja da ponudim? Ne, ne, ne, nemojte ovo shvatiti kao takmicenje! Ja nemam sta da ponudim protiv Bramsa ili Getea. Ali poenta je da ja ne mogu da se opustim i zivim u ubjedjenju da meni niko ne treba. Sorry! Treba. Tako je svijet ustrojen. Njemac ce u dijalogu samnom pobijediti jer ima Getea iza sebe (istinu niko ne zna!).

I zato ja molim Boga da pomogne Djokovicu da dublira broj GS titula u odnosu na Federera, jer jedino tako mi Srbi mozemo doci u blizinu Getea.

Pomogao on meni ili ne, ja ocito, bez njega ne mogu.

Ako me razumijete. Ne? Procitajte jos jednom, bas kao sto ja radim sa Energijom i Aristotelom: citam vise puta…..

 

 

Smisao zivota

Ja! Sta je smisao zivota? Sta je smisao naseg boravka na Planeti? Kratkog, da, ali ipak.

Ovo je pitanje mucilo armiju pjesnika, filozofa, manje profilisanih, ali ipak, mislecih ljudi i koliko ja znam nema konsenzusa. Nije objavljen odgovor koji bi kasnije svi citirali i postepeno usvojili kao jedini pravi i koji bi zadovoljio sve.

Nego, prvo, da li svi na isti nacin razumijemo ovo pitanje? Ja nemam potrebu da se opterecujem pitanjem zasto  se mi pojavljujemo, vec kad smo se vec pojavili, sta da radimo od tog fenomena? Jer zasto se pojavljujemo nije pitanje iz reda „fizike“, vec metafizike. Metafizika je para-fizika. Tu odmah pored fizike, ali nije ova klasicna, mjerljiva fizika. Onaj koji se pita zasto se pojavljujemo, mora da podrazumjeva da ima neki subjekt koji se brine da se mi pojavimo. Mislim da nema. A ako ima, onda neka taj odgovori sta je smisao te njegove aktivnosti? Nema nikoga. Ima samo jedna barica vode posoljena sa nekoliko elemenata i – prava temperatura. Pa kad je prokljucalo, pojavila se bakterija. Dalje je islo lako…. I zato je bolje pitanje: kad smo vec tu, sta da radimo sami sa sobom? Kako svom bivstvovanju dati smisao?

Odmah na pocetku moram biti grub. Mislim da se moraju odbaciti sva objasnjenja koja povezuje jedan isti bioloski fenomen: reprodukcija. Znaci nista ljubav, iako je cini mi se ovo odgovor koji se nalazi pri samom vrhu na listi odgovora. Ako ne i na samom vrhu? Vole ljudi da odgovorom potvrde znacaj ljubavi. I onda tu ima ljubavi prema ljudima, djeci, unutar porodice, mozda prijatelju…? Neko ce izdvojiti porodicu i sve ono sto se – osim ljubavi – tamo dogadja. Ne! Zaboravimo. Tu su onda i razna zadovoljstva: hrana, pice, putovanja, jednom rijecju hedonizam.  Naravno, nije to odgovor.

Pa kazu, biti srecan? Ili zdrav? Ali, zdrav – nista! To opet spada pod reprodukciju i odrzavanje vrste u zivotu. Znaci iako ne znamo zasto smo tu i zasto zivimo, ali kao hajmo se potruditi da to (?) traje sto duze. Gluposti. Ali sreca!  Sreca ima problem druge vrste. Sreca je jednostavno ona treca dimenzija koordinacionog sistema u koji pokusavamo smjestiti odgovor za smisao zivljenja. Hocu reci, kada i ako definisemo dobar odgovor, onda ce se sreca uvijek pojaviti kao nova dimenzija da nam pokaze koliko smo zapravo zadovoljni ispunjenjem smisla. Recimo smisao zivota je da se dobro najedes. I kad se najedes, ti si srecan. Ispunio si i smisao zivota i srecan si. Dakle, sreca nam ne pomaze i ne moze biti odgovor.

Da vodis visokomoralan zivot? Uh! Mislim cak da je ovo – ponizavajuce. Sve aktivnosti drustva koje su osmisljene kako bi se covjek snasao u grupi, kako bi i on i grupa prezivjeli, su u sustini ponizavajuce jer su dogovor koji je postignut negdje daleko od tebe, stavljen pred tebe i sad te samo cekaju: pogrijesis li, slijedi kazna. Uzas. Moral, religija, ideologije…. Ne kazem da se nevazne. Ali vazne su isto kao i kapuljaca: da prezivis i da ostvaris smisao svog zivota.

Dakle sta je onda?

Podjimo ovako: koji je najvazniji organ u nasem tijelu? Srce? Boze sacuvaj. Pumpa kruskolikog oblika koja se sastoji iz cetiri supljine. Zeludac? Jednako tako: kesa u kojoj se hrana zadrzi neko vrijeme. Oci? Samo da ne padnemo. Noge? Da se pomjerimo. Tako je! Mozak. Mozak je nas najvazniji organ. U redu, ne mora svako od nas da ga dozivi najvaznijim, ali ako pogledate kako je tijelo konstruisano, vidjecete da je to uradjeno na nacin da mozak dobije najvise mjesto. Cak i bukvalno. Svi ostali organi su u sluzbi mozga. Da ga zastite, pomjere, nahrane. Ili (reprodukcija) da u novoj generaciji dobijemo novi. I sad samo zavrsna misao: sta radi mozak? Produkuje. Daje proizvod kojim se mi realizujemo. I jasno je – nema veze koji produkt. Neko ce napraviti stolicu, neko napisati knjigu o moralu, nego ce vaspitavati djecu. Ali vazno je da ima neki proizvod. I zato je smisao zivota, omoguciti mozgu, otvoriti mu prostor da se u zreloj dobi oglasi proizvodom. Mi cemo nasoj djeci dati preduslove (hrana, odjeca, krov i – skola) da udju u zrelo doba svog zivota i ucine nesto mozgom. Ostave trag. Ako to uspiju, bice(mo) srecni.

Sta je smisao Mocartovog zivota? Njegova ljubav prema Konstanci, ocu ili djeci? Ono sto je pojeo ili popio? Ili 21. klavirski koncert?

 

Skora buducnost

Ili – svi smo mi Anzelina.

Ne znam bas da li cu ja docekati – mozda je i bolje da ne docekam! – ali mladji ljudi, oni ispod 30, oni – hoce.

Udjete u samposlugu i tu odmah pored korpi, onih laksih i onih malo vecih sa tockicima, stajace jedna masina, neugledna, malo sakrivena, ali ipak, lako se da primjetiti. Zavucete prst u nju i malo sacekate. Zzzzzz. Iz nje uz karakteristicni zvuk izadje uski bijeli papir pun nekakvih datuma i informacija. I vi krenete da citate, dok birate krompir….

Za par godina (stoji tacan datum) razboljeces se od te i te vrste leukemije (ili neka druga vaznija bolest). Bolest ce biti pracena upalom grla, visokom temperaturom i krvarenjem. Iako je za Tebe najbolje lijecenje – pa stoji taksativno nabrojeno koji sve lijekovi treba da budu ukljueni u terapiju, nece se bolest skloniti bez presadjivanja kostane srzi. Nakon presadjivanja imaces komplikovanu reakciju odbacivanja (ne znam zasto ali u Srbiji su uvijek voljeli da kazu „kalem“ umjesto, transplantat), gdje ce dominirati nocni prolivi uz popustanje bubrega. Ako se teziste lijecenja stavi ipak na prevenciju vracanja leukemie (recidiva), prezivjeces sve ovo, jer ce sto konzervativnim mjerama, sto specijalnom terapijom, reakcija odbacivanja… kalema, popustiti i nestati negdje oko 200-og dana nakon presadjivanja. Osam Godina nakon toga ces dobiti rak….  I tako sve redom, dok na dnu papira ne bude stajalo:“… ali ovaj put se neces izvuci i umrijeces u noci izmedju….“.

Kako ovo znam? Pa jednostavno. Ne armija, nego armije istrazivaca pune banke podataka sa informacijama o genetici. A kod svakog od nas, cijela nasa sudbina ili cijeli nas zivot je vec zapisan i predodredjen. Samo jos uvijek ne znamo da to procitamo. Ali kako gomile informacija usko povezane sa klinickim manifestacijama, pune banke, tako ce se jednog dana pred nasim ocima ukazati – mustra. I svaki onaj koji bude imao u svojim genima datu kombinaciju (istu kao sto ima i 4500 ljudi bijele koze istih godina), desice mu se isto sto i njima. I onda nije tesko zamisliti da mocan kompjuter moze sve te silne kombinacije uparene sa klinickim tegobama (gen-temperatur, na primjer) svesti na opis bas tvog puta koji pocinje sledece godine sa bolom u grlu….

I u pravu su ljudi kad kazu: „Ma sve je to genetika…“ Jeste. Mada se pojavila i epigenetika. Epigenetika je genetika poprskana sa malo atoma ugljika i hodonika (CH3 poznatije kao metilna grupa). Odozgo. Zato epi-. Genijalno rjesenje bilo da je od Kreatora ili od evolucije (mada ja mislim da je i evoluciju stvorio Kreator): ako se zeli dio gena ucutkati, poprasis ih metilnom grupom i oni – tihi. Nema proizvodnje proteina, tj. reakcije. Ili jos zanimljivije. Svaka nasa celija i ona sto pravi inzulin i ona sto ucestvuje u kontrakciji misica, ima u svom jezgru identicnu genetiku. Od mame i od tate. I jasno je da svaka celija nece raditi sve: neke ce proizvoditi inzulin, neke ce se samo skracivati i opustati, a neke ce pamtiti. E da bi svaka radila svoje, brine se epigenetika tako sto ce – slikovito receno – u celiji koja pravi inzulin, poklopiti (ucutkati) gene koji bi da organizuju kontrakciju, a u misicnoj celiji ce genetika zaduzena za proizvodnju inzulina, biti pokrivena. I tako cijeli zivot, ne samo od rodjenja, vec i nakon svake nove podjele celije (jer celije umiru, valja ih zanavljati, pa bi cudno bilo da se odjednom gusteraca pocne kontrahovati, a iz straznjice pocne sikljati inzulin). I sad zamislite: dvije nove celije su nastale podjelom, serija enzima (proteini!) krene da razvozi metilne grupe po 2 m dugom lancu nasih gena i sve to u mraku na prostoru od pola hiljaditog dijela milimetra. Pa nece biti greske???  I sad vi kazete, pa eto, nije sve genetika. Vazna je i epigenetika. Jos vaznija! Nadgleda genetiku. Eeee, ali primjetite one enzime koji rasprsuju metilen grupe. Enzim=protein. A iza svakog proteina, gen. Gen koji se morao aktivirati. Gen koji se nalazi medju genima. Ali ok, vazna je epigenetika. Jer za razliku od vasih gena koje ste ni krivi, ni duzni dobili od roditelja i kasnije vas kroz zivot moze  samo mutacija (greska) spasiti da bas ne licite previse na njih dvoje, epigenetika je podlozna na brojne dnevne uticaje. Svedjani su davno publikovali jednu studiju i pokazali da unuci generacije koja je zivjela u gladi, nisu bili ni debeli, niti su imali secer. Glad je promjenila epigenetiku cijele generacije i nove mustre ucutkivanja gena su krenule dalje u naslijedje.  Kako li su unuci pripadnika Prve proleterske?

Nego, pita li se iko zasto Anzelina? E ona je na neki nacin zavukla prst, pa su joj ih operisali.

 

Perspektiva II

S godinama mijenja covjek perspektivu. Sansa da i ja skorih dana krenem ka nekoj poliklinici, raste, mozda cak i geometrijski? Hoce li to biti uroloska, plucna ili kardioloska poliklinika, ili mozda onkolska, niko ne zna. Ali svi znamo, iako ne volimo o tome ni da mislimo, sansa raste.

Ali nije ovaj put rijec o meni u cekaonici – rijec je o bolesniku koji ima 80 Godina ili tu negdje, oko 80. Njega mogu primiti i mladi doktor, ali i stari doktor, doktor pred penzijom. Razlika? Trebala bi biti. Mora biti. Ali ako ima razlike, koja je varijanta bolja? U prethodnoj perspektivi sam opisao kako rezonuju mladi doktori. Mladi doktor je sinoc (nadam se!) procitao nesto o problemima bolesnika. I kako se klinicka slika svakodnevno sve vise i vise povlaci pred naletom mocnih i sofisticiranih dijagnostickih instrumenata, krene mladome doktoru voda na usta sledeceg dana kad vidi „predmet“ sa kojim moze da isproba sve te nove dijagnosticke ‘gadzete’, Rezultat je lista uputa: te vadjenje krvi i slanje na vise adresa, te rentgen. Poslije se opustis u stolici, naslonis i cekas: nesto ce se ‘upecati’. Ovaj princip je bio pomenut jos davne 1987.  i u mojoj medicinskoj Bibliji, Harisonovim Principima Interne Medicine, gdje se ovakav rad zove ‘ekspedicija ribolova’ (fishing expedition). Jos tada se znalo za doktore slabijeg samopouzdanja koji bi se stitili serijom uputa, pa sta ispadne. Ali budimo posteni i priznajmo: ima i takvih bolesnika („Sve mi ispitaj“), ali ne medju osamdesetgodisnjacima.

Kratka digresija: sjedio sam sa jednim prijateljem u njegovoj porodicnoj kuci. Pokazuje mi pukotinu na plafonu. Kaze, vidis ovdje su majstori poceli plafon, pa su doruckovali, pa nastavili. I zato je puklo. I ja ovaj tekst pisem u dva akta: nadam se da necete primjetiti „pukotinu“…

Sta je stari doktor? Pa prvo, moramo definisati nekoliko pretpostavki kako „stari“ ne bi znacilo i – dementan. Znaci mora zadrzati kognitivne sposobnosti koje je imao i kada su ga svi dozivljavli kao mladog. Mora u „mladosti“ izgraditi mocnu platformu znanja sa koje ce krenuti “ u zivot“. Pod ovim podrazumjevam sakupljene i memorisane informacije koje dolaze iz cvrstih, provjerenih i pouzdnih izvora. A kad kazem platforma, mislim bukvalno na temelj. Jer temelj podrazumjeva da se na njemu dalje moze kvalitetno graditi. Temelj i gomila skupljenih informacija nisu isto. Temelj podrazumjeva informacije koje ostavljaju mjesta za prikljucak novih. I na kraju, mora nastaviti sa skupljanjem informacija. Mora da se kontinuirano informise i drzi u formi.   E sad jedan takav stari doktor ima par prednosti prema istom takvom, ali mladom doktoru. Jedna je moc da „procita“ pacijenta. Ne da procita da li pacijent govori istinu ili manipulise. Da i to, ali to ovdje nije bitno. Mora moci procitati koju poziciju pacijent ima u egzistencijalnim pitanjima.  Svi mi se dnevno stavljamo pred dilemu: dobiti nesto uz odredjenu cijenu. U eksremnim siuacijama nema dileme: nikakva cijena, naravno znaci: zgrabi. Prevelika cijena, opet znaci – zaboravi. Treba procitati do koje cijene je pacijent spreman da ide da bi nesto dobio. Stari doktor ima jos jednu prednost u odnosu na mladog: razumio je dokle medicina moze da pomogne, a kad vise ne moze. I sad u toj intereakciji sa vise dimenzija i sila koje vuku, treba – predloziti novi pregled. Prvo doktor mora biti nacisto ima li rezultat pregleda neku konsekvensu? Ima, ako ce sledeci korak (lijecenje) dovesti do poboljsanja. Nazalost nikada nije crno-bijelo. Najcesce je ova kombinacija: ima konekvensu! Ali, malu. E tu dolazi sad bolesnik. Pristace na pregled bez obzira na sve. Ili – tesko. E, ali ne smije ga doktor pitati! Tada je kasno. Osamdesetogodisnjaci su poslednji pripadnici generacije koja izumire, generacije koja je uvijek htjela da pred doktorom „odigra“ mrvu maco: samo da doktor ne bude ljut. Sto znaci, on ce na moje pitanje uvijek odgovoriti tako da mene ucini zadovoljnim. Zato se bolesnik mora procitati prije nego se pitanje postavi. Ovo znaci, vidite i sami, da ima situacija kada ce doktor procijeniti da su konsekvense rezultata pretrage male (u smislu poboljsanja zivotnog kvaliteta bolesnika), pa ce dalje,  „procitati“ da bi bolesnik najradije preskocio novu pretragu i – konacno, nece je ni pomenuti. Opasno? Hja, ko zna?? Idite kod mladog, pa cete vidjeti.

 

Perspektiva

Sjedim naspram pacijenta i pricamo. Vec nakon prvih par minuta, uspostavila se ona cuvena hemija i ubrzo se razgovor pretvorio u obostrano uzivanje, na momente, odusevljenje.  Zanimljivo je to sa „hemijom“. No, nazalost nije sada tema. I jos vise, nazalost, ne znam ni sta bi mogao o tome reci, makar koliko zanimljivo bilo i makar bila tema. Srecom, nije.

Rodjen je 40-e sto ga cini, za koji dan, vjerovali ili ne, osamdesetgodisnjakom. Mladji citaoci naravno nemaju ovaj kratkotrajni uzas u glavi kad shvate da je neko ko je rodjen 40-e sad vec osamdeset godina star. Nevjerovatno! Ma nevjerovatno je i da neko ko je rodjen 70-e ima vec 50?! Ko bi to rekao?? Do juce je imao 3?!

Elem, sjedimo mi tako i cavrljamo, jer o njegovom pravom razlogu posjete specijalisti nema sta puno niti bog zna sta da se prica. Mada,  ima on podobar spisak bolesticina iza sebe (ili, u sebi). Mi bi rekli u bagazi. Padao, lomio se, krvario u mozak, ide u sandalama (vani je 10 minus stepeni) jer ima neke „fleke“ koje ga bole „kao u oko“. Jetra mu slaba, koronarna bolest…. . Stolar. I on i brat mu. Brat stariji, pa je bio sef male porodicne manufakture. Zivi u gradu. Gradu koji ima bolnicu, ali ne onu glavnu za regiju (ne „tercijarnu“ sto bi rekli u Americi). A ovaj dio zemlje velik, ogroman, razdaljine se mjere u skandinavskim miljama (jedna milja, deset km) da manje boli. A doktori k’o doktori: cim izadje iz kancelarije, pisu uput. Samo to znaju! Napisati uput. Od sebe. I kad napisu uput, divota, mogu opet svoj posao (nekad, kad sam ja bio pocetnik, „svoj posao“ je znacilo uzeti telefon, pa vrtiti besomucno okolo i plesti nove i nove mreze: te zoves automehanicara da ti sredi diskove, pa onda hotel u Crikvenici da spreme sobu, pa direktora skole da prime malog od sestre, pa…. ). Danas sjednes za kompjuter i – krenes. Kuda? To samo bog zna, ali oslobodjen tereta brige za bolesnikom – njega ce sad preuzeti onaj sto si mu poslao uput. Super!

E a bolesnik? „Zali“ se on meni. Ovo „zali“ je pod znacima navoda, jer on ocito nikad nije u zivotu ni naucio ni saznao sta znaci zaliti se! On prepricava i smije se. Kao da se radi o njegovom neprijatelju, toliko mu je drago. Sutra ce u Centar za novi pregled. Cetiri sata autobusom. Trideset milja. Iz autobusa izadjes bolesniji nego sto si usao. Pokazuje u desnu preponu: „Tu ce mi gurati neku…. zicu? Kameru? Sve gore do srca. Imam hronicnu plucnu emboliju“, s mukom trazi rijeci da mi objasni, onako strucno. A cim se vrati u svoj mali i prazni stan, odmah negdje drugo: poslalo uput za neki rentgen. Pa onda opet u bolnicu da cujes misljenje. A ja mu kazem, e, a da zivis u nekoj drzavi Balkana, imao bi sansu da ostanes kuci. Niko te (vise) nigdje ne bi slao, ni upucivao i mogao bi mirne savjesti da ostanes u svojoj fotelji ili da setas svojim parkom dok bolest ne bi toliko uzapredovala da te prekine. Cap. I onda mi dodjemo do Balkana. „E da se ‘oce vratiti Tito“, kaze on. „On je to znao, znao je sve staviti pod jedno“… pa pocne siriti ruke kao da hoce da obgrli troje unuka… „pod jednu kapu. Slazes li se?“ Eh, gdje me nadje, pomislih. Ali posto znam da sam vjest u kratkoj formi, ja mu to kazem onako slikovito. „To ti je kao u kafani, kad dobijes da pijes koliko volis i sve dzabe. A onda neko ugasi svjetlo i posto niko od nas ne zna da se pokrene, pocne makljaza“. Sa dvije recenice ja njemu objasnim Tita i Jugoslavena, politickog kvadriplegicara i bi on zadovoljan. Mislim. Jer on je stalno nasmijan. Stalno zadovoljan. Opusten. Nema kontrasta iz kojih bi razumio da li je, ili nije, ovo ili ono. „Zivis li sa porodicom“, pitam ne znam ni sam zasto: u Skandinaviji niko, a posebno ne osamdesetogodisnjaci, ne zive sa porodicom. „Ne“. Zena je umrla prije nekoliko godina od raka. Zivi sam. Sin vojno lice, a cerka zivi u Londonu. „Kad ce cerka opet doci“, pitam da cujem da je i drugima tesko. „Za Uskrs“. „Mislis za Bozic?“ „Ne, ne, za Uskrs“. I opet opusten, skoro pa veseo. Ili makar, ne tuzan??!! Kako covjece, mislim se, kako??? I onda brat. „Lezi u gradu“. Kako bolan, „lezi“, pitam. Mislis, zivi, hoda, stoji??? Ispadne da je stariji burazer, nekad ugled i idol (ovo ja zamisljam), nekad zaduzen za kontakte za strankama, musterijama, za poslove oko plata, iako i sam odlican stolar – ispade da je sad vezan za invalidska kolica („stolica“) i – dementan. I ovu pricu isprica moj pacijent, opusteno, toliko opusteno da nisam izdrzao: “ Vidi, ti sad meni pricas o svom bratu kao da je rijec o nekom talibanu kojeg je tvoj sin sreo u Kabulu, a ne o tvom bratu?! Kako to? Da si sad 55 godina mladji, sad bi ridao u suzama pricajuci o njemu. A sad – nista? Kao da je komsija“

„E, nagleda se covjek u zivotu svega i svacega. I ogrubi. Gledao sam u Drugom svjetskom ratu kako su Njemci palili kuce sa ljudima u njima. Sta su Rusi radi 4 godine kasnije. Istim ljudima. A sad smo obojica tu na spisku da idemo dalje, gore“ i pogledom ka plafonu pokaza u nebo. Ali ja nisam htio da popustim: hocu da znam, i ja sam tu blizu, pa da znam. Da se pripremim. „Je li u pitanju to da se ogrubi, ili se covjek  umori od zivota , pa na smrt pocne gledati kao neku vrstu rjesenja?“

„Srmt nije rjesenje. Ja se vec radujem Uskrsu kad ce mi doci cerka sa porodicom. Grehota bi bilo umrijeti prije toga. Covjek jednostavno ogrubi. Vise te ne mogu impresionirati bolovi koji dolaze sa godinama, jer si vidio kroz zivot mnogo vise bola, kad mu nije vrijeme“ Ej, stolar! I vaznije! Nema pozu mudraca, ne drzi kaziprst podignut, negdje, bilo gdje. Ne, drzi obje ruke na koljenima, malo se vrpolji u stolici, smije se i recituje filozofiju kao da je rijec o cijeni krompira na pijaci, jutros.

Hemija.

 

 

Urban, Erdogan i Tusk

(I ponovo malo o novinaru)

Zvuci kao vic i bivse nam drzave, ali nije. Nije ni da ce Tusk „pobijediti“ kao sto su u nasim vicevima poslednje mjesto uvijek imali oni koji su i glavni u vicu. A nije ni da sam odjednom poludio pa bi da krenem u komentarisanje trenutnih politickih dogadjaja. Boze sacuvaj.

Ne, iskoristicu ovu trojicu koji su se ovih dana pojavili u istom tekstu, ali kao primjer za nesto drugo, nesto sto je po meni vaznije od sadrzaja njihovih izjava. I upravo se o tome i radi: sadrzaj, nasuprot nacina.

Ipak, moram konkretnije.

Prvo je Erdogan zaprijetio Evropi da ce „otvoriti vrata i pustiti 3,4 miliona izbjeglica“ ovamo. Pa je Tusk rekao kako je Erdoganova izjava neumjesna jer se ne smiju ljudi u nevolji koristiti kao oruzje. I na kraju je Urban rekao da ako se pojave, on ce Madjarsku stiti silom. Ali dajmo jos malo od Tuska: „I nikad nećemo prihvatiti da izbjeglice postanu oružje i budu iskorištene radi ucjene“, kaze jedan od tri Donalda.

Vidite li sta ovdje iritira?

Iritira ova vijekovima unazad, ustvrdjena tradicija da politicar smije da izjavi bukvalno sta hoce i voli, a ponajvise bas ono sto ne moze da ostvari. I sad ovdje u analiziranju ovog fenomena, sadrzaj izjave postaje potpuno nevazan; bitno je da Donald zapravo ne zna sta prica. On zdravorazumski gledano – bunca. Neko bi rekao, mlati. Da, moze bilo koji od ovig pezorativnih glagola, cak i svi Zajedno, jer nazalost – od politicara zavisi nas zivot. Nije rijec o mamurnom alkoholicaru (nije rijec o njegovom sefu) koji stojeci ispred prodavnice alkohola nesto nerazumljivo mrmlja. Nase je onda da ga samo pazljivo zaobidjemo i idemo dalje kroz nase zivote. Jok! Rijec je o politicaru cije izjave pokrecu manje ili vece lavine slicnih izjava i obicno se zavrse nekom prakticnom promjenom koja moze da utice na nas zivot. Uzmite onog drugog Donalda: kad god lane nesto u Tviter, zadrmaju se svjetske berze, skoci cijena benzija. A nasi dobri politicari mongolskog, ili tatarskog porijekla? I Erdogan i Urban kazu ono sto i mogu i misle da urade. Erdogan zaista moze da, ako treba i licno, pritisne na dugme, otvori kapiju i uradi ono o cemu govori. Urban moze da uradi to isto, zapravo – suprotno: zatvori kapiju. Ali obojica lako urade ono sto kazu. A Donald? On kaze da nece prihvatiti???! Pa jos u mnozini: mi. Ko bolan, mi? I sta necemo prihvatiti? I kako cemo odbiti? I kojim redosljedom: prvo Donald ce nesto odbiti, tj. nece prihvatiti (zapravo on je vec odbio, zar ne?), pa ja. Ili prvo ja, pa on? Mislim, prava glupost. I sad zamislite bilo koju profesiju u kojoj se ocekuje od profesionalca da kaze nesto sto ne vjeruje, nesto sto ne zna kako da uradi, ali sto ce izazvati posljedicu u mojem zivotu. Automehanicar? Doktor? Trgovac? Ja, svuda ima budala, ali u kontaktu sa ostalim profesijama ti ne ocekujes da ces cuti budalastinu. Od polticara se to ocekuje i podrazumjeva. Napravljena je shema da on nesto bubne, pa onda se javi ozbiljan novinar (istrazivacki) koji ce nam protumaciti i pozadinu izjave i sadrzaj i moguce posljedice. Znaci mi smo istrenirani da se i ne obaziremo na to sto ce politicar reci, cime se cak i u demokratijama stvara onaj tipicni, duboki jaz izmedju nas i njih koji je „krasio“ diktature. Rezultat je povoljan po politicare bilo nase diktatore, bilo ove zapadne, demokratske, jer se narod izoluje u svojoj politickoj apatiji i postepeno napusta politicki zivot kao mocan partner. Divota.

Za kraj ponovo jedan divan primjer za sad vec stari tekst o Novinaru.

Svedska 2016. Socijalisticka vlada. Socijalisticki ministar energije. Velika drzavna firma proizvodjac energije (pa joj je ministar direktor), pravi u Njemackoj takvu brljotinu da je to ispumpalo u vazduh ovoga o cemu se sad Zajedno sa Gretom histericno vice i galami, kao jednogodisnja svedska proizvodnja ugljicnog dioksida. Znaci on je svojom brljotinom i jednim potezom pera (iako su ga savjetnici upozoravali!) poslao u vazduh tacno onoliko CO2 koliko Svedska proizvede za godinu dana. I sad je jdna TV kuca dosla do toga i pocinje serija emisija, zapravo kampanja. Tadasnji ministar je i dalje ministar, ali policije (zvuci poznato??!!!) i nije raspolozen za intervjue. Nije – jos. Bice. I to je dobri moji jedina, ali jedina razlika izmedju Srbina i Svedjanina: novinar.

 

Zivot u autobusu

Novi grad, novi posao, nove rutine. Idem autobusom na posao.

Pa iako cijela voznja traje manje od 10 minuta, pazljivom posmatracu prodje cijeli zivot pred ocima. Ne kao u filmovima, kad te neko efikasno davi, pa kazu da ti pred ocima prodje cijeli zivot. Ne, jer to je tvoj zivot. Ovdje u autobusu vidis zivot svih nas zajedno, i tvoj i svih ostalih. Jedna brza rekapitulacija prosjecnog zivota u ovom dijelu svijeta. Razumijete da moram da naglasim da se radi o ovom ovdje dijelu svijeta, jer u nekom drugom, moralo bi u autobusu biti mjesto i za slona ili makar leoparda….

Na jednoj stolici, onoj sto je ledjima okrenuta prema dugoj strani autobusa sjedi momak star 16 Godina. I? Naravno, cijelo vrijeme slikava sam sebe mobilnim telefonom. Potrefilo se da ima kovrdzavu kosu, pa je pazljivo odnjegovao tzv. cubu, onaj dio sto raste iznad cela. I njegova cuba je prilicno uznapredovala, pa pri svakom pokretu glave od i prema ekranu mobilnog, ona poleti, zamahne, skoro pa udari u ekran. Sjajan motiv za seriju slika, zar ne? Do njega je mlada zena sa djetetom u kolicima. Autobus je novi, sjajno konstruisan, pa ima mjesto i za djecija kolica. Dijete ususkano spava. Majka i dijete su na putu za vrtic, a onda ce majka, valjda dalje, na posao, brinuci se o rezultatu, karijeri, racunima…? Ovo sve nabrojano je samo plod mopje maste. Jer, naprotiv, zena gleda u dijete pogledom koji izrazava i zaljubljenost i divljenje i spokoj. Ne vjerujem da u ovom trenutku misli na svoju seficu. Odmah pored vrata je „gomila“ od 3-4 djece koji su krenuli u skolu. Svi imaju ruksak i odjecu koja dozvoljava valjanje po snijegu u trajanju od 45 minuta, bez da ijedna kap vode prodre do njihove koze. Mislim da negdje na odjeci pise da je atestirana i za slucaj zatrpavanja lavinom, ali do 15 minuta. Za duze boravke duboko u snijegu, proizvodjac ne odgovara. Oni su naravno najbucniji, vicu, glasno se smiju, nadglasavaju, cijelo vrijeme pomijeraju, hoce da padnu (ali ne padnu) i konacno kada napuste autobus, kod svih (nas, ostalih) se osjeti malo olaksanje. Odose u skolu da nauce nove stvari. Zapravo da se izloze filteru nakon kojeg ce jedni nastaviti dalje u „velike skole“, a drugi ostati tu gdje su se i rodili, ubrzano se ozeniti, napraviti djecu i u radno vrijeme krciti sumu.

U zadnjem dijelu autobusa – tisina. „Svi ostali“ od 35-e do 70-e godine, sjede i cute. Ovi do 50-e jos i vode racuna o izrazu lica: moras biti spreman, ako te neko prepozna u autobusu, treba se „iznenaditi“, „radovati“, osmjehnuti. Lakse je kad je lice vec na pola zategnuto. Oni poslije 50… Njihova lica „vise“. Vrijeme kada se moralo glumiti i ucestvovati u dodijeljenoj ulozi, je odavno proslo. Ni dzul energije se vise ne ulaze da se izraz lica „pripremi“: ne, ostaje onakav kakav je bio u prethodnoj situaciji. Kao kad su izasli iz kreveta. I onda „pling“! Stanica. Ustaju tek kad je autobus sigurno stao. Polako, teskim korakom. Oni sto im lice visi, gegaju se, teze nalaze stepenicu i sa vidnim olaksanjem doskoce na trotoar. Opet gegajuci se ka svom radnom mjestu, jos par godina.  Sutra opet. Sto bi se smijali???

I tako od kolica, do … bolova u kukovima. Sve u istom autobusu. Zanimljivo, sve je isto, ljudi, njihov zivotni put, jedino se mijenja – autobus. A ovaj je zaista cudo! Ne znam mozda su i oni „moji“, tamo gdje obicno zivim, isti (nema razloga da ne budu!), ali ne koristim, pa ne znam. Ali ovi! Imate stolove oko kojih nestrpljivi putnici stoje i „rade“ na svojim laptopovima. To su oni ambiciozni, koji su na putu da – za kratko – napuste autobus i kupe svoj prvi BMW. Imate sjedista sa polukruznim naslonom, ako hocete da se zavalite. Imate obicna sjedista. I imate na svakog putnika po dvije (najmanje) USB uticnice kako se ne bi ostalo bez struje. Monitori koji obavjestavaju o stanicama i reklamama. I najvaznije, svjezi, ocito izasli iz fabrike, prosle sedmice. I neka! Tako i treba. Autobus je platforma zivota, treba da bude prijatan.

Sreca je da isti fenomen ne mozemo vidjeti u avionu recimo norveske kompanije Norvedzijan. Jer bi onda vec od djecijih kolica razumjeli da je zivot serija prevara. Kaze Norvedzijan: imate Vaj-Faj u avionu! A kad se ukrcate, nakon sto ste platili, kazu, let je kratak, nece biti interneta. Ili kaze Norverdzijan: dodjite bice kikirikija. Dzabe! Kad se ukrcate nakon sto ste platili kazu ima u avionu jedan sto je alergican na kikiriki, pa danas ne sluzimo – isti.