Causa sui

Ili, jos ‘malo’ o tvrdom determinizmu.

Sta mi je lako upalo u oci? Kad citate knjige o slobodnoj volji, to ide vrlo, vrlo tesko. Nista ne razumijete?! Zanimljivo!  I cudno! Jer sta tu moze, boze biti tako komplikovano? Stojis pred prodavnicom. Imas zadnjih 5 EUR. Jede ti se kolac koji tacno toliko kosta. Kad, cujes neko zvekece kanticom za skupljanje novca u dobrotvorne svrhe. Dati njima novac ili kupiti kolac? Dilema, izbor, odluka. Odluka donijeta na bazi promisljanja. Promisljanje… Cime?

S druge strane uzmite neku knjigu koju pise skeptik slobodne volje, zagovornik determinizma. Lako se cita, lako se razumije. Mora da je do teme…

Znam nisu svi koji citaju ovaj blog, zavrsili mostarsku Staru gimnaziju. Tamo se ucila logika, slagale su se premise i izvlacio zakljucak: bilo dedukcijom, bilo indukcijom. Ucile su se i manjkavosti logike, pa se recimo isticao primjer: Velez je pobijedio Radnicki, a Ranicki Olimpiju: sta bi tek onda, o boze uradio Velez Olimpiji???

Pa hajmo malo logike…

Kad govorimo o slobodnoj volji (kupiti kolac ili dati pare u dobrotvorne svrhe), govorimo o odluci proizasloj iz razuma (a ne refleksno ili pod uticajem neke spoljne sile).

Kad neko postupa po razumu, postupa po svojoj shemi, onako kako je formiran, prema svojim mentalnim karakteristikama.

Da bi neko bio moralno odgovoran za svoju odluku, mora biti odgovoran i za to kako je napravljen (kako je napravio svoj mentalni sklop).

Niko nije napravio samoga sebe (causa sui).

Niko ne moze biti odgovoran za odluke nastale iz mentalnog sklopa u cijoj izgradnji nije ucestvovao.

Njemacki filozof Nice je smatrao da je (filozfoski) termin causa sui (biti uzrok samome sebi) vrhunac intelektualne gluposti. Pojam o cijem sadrzaju ne treba ni razgovarati, jer je nonsens. Ja, ali Sartr je rekao da covjek pravi samoga sebe (i da smo svi odgovorni za svoja djela, jer smo sami sebe stvorili). Zanimljivo je da je ovo Sartr rekao na pocetku svoje  karijere, a da se skoro rugao svojoj izjavi kad su ga pri kraju zivota na nju podsjetili. Ipak, bilo je dosta velikana misli koji su bili ubijedjeni da smo svi odgovorni za vlastiti karakter.

Naravno da je ovo glupost. Ne moramo biti pretjerano ni mastoviti, ni obrazovani da shvatimo vrlo jednostavnu istinu koju su znali cak i anticki filozofi: ni jedan atom se nece pokrenuti, bez da prvo ne bude potaknut. Gurnut, elektricno nabijen ili na neki drugi nacin, ali uvijek mora biti uzrok. I mi koji smo skeptici teorije slobodne volje, mozemo da se udobno naslonimo u svoje stolice i sacekamo jos 20-30 godina da neurofiziolozi i psiholozi dovedu svoj istrazivacki rad do kraja i objasne ono sto romantizirano zovemo razumom. Vec sada se zna da ce iza razuma stajati bilo neka fizika bilo neka hemija, u svakom slucaju prirodni zakon. I onda ce biti samo jos jedan korak do gena koji stoje iza proizvodnje proteina. I kraj.

Ali mi koji smo vec jako daleko ispred mislilaca slobodne volje, morali bi da se pripremimo za vrijeme koje ce doci poslije. Poslije saznanja istine. A to nece biti nimalo lako. Sta vise teoreticari slobodne volje vec sada predvidjaju teskoce oko kompleksa pitanja kojeg zovemo moral, pa u strahu od kataklizme, prate (parafraziraju) Dostojevskog: ako zaista nema slobodne volje, trebalo bi je izmisliti! Samo da vas podsjetim da su u isto vrijeme i Kant i Dostojevski postali zabrinuti oko ulaska prosvijecenosti na svjetsku scenu: sta cemo sad kad vise nema Boga da ga se bojimo? I dok je Kant filozofirao i sirio svoju neteolosku teleologiju, dotle je Dostojevski ista pitanja uokvirio u mocnu pricu o braci Karamazovim gdje su se skeptik Ivan i pobozni Aljosa prepirali i ukrstali argumente.  Ali ne mora biti kataklizma. Ne treba se bojati smrti slobodne volje. Opet, ne smijemo to motivisati pogresno – boze sacuvaj, tako se samo vrtimo u krug. Pogresno bi bilo traziti od covjeka da se pred odluku zamisli (znate ono iz americkih filmova: „Imao si izbor“), ukalkulise dogovoreni sistem vrijednosti u svoju odluku, postupi prema svom moralnom kompasu i poslije saceka kaznu (ili pohvalu). Ne! Taj covjek opet koristi svoj paket (mentalni sklop) kojim bira odluku, a paket je dobio. U paketu su sebicnost koja vuce na jednu stranu i naucene moralne vrijednosti koje vuku na suprotnu stranu (opet u americkim filmovima na jednom ramenu djavolcic, a na drugom, andjeo). Podsjecam: koja ce sila prevaknuti, odredjuje – hemija.

Ne. Covjeka treba shvatiti u svoj njegovoj sirini i posebnosti. Ne mogu svi trcati kao Bolt, niti mogu svi biti visokomoralni. Ljudi ce grijesiti (prema nekim dogovorenim kriterijima procijenjeno), osteceni ce reagovati, ali je vazno skloniti ono sto jedan skeptik zove moralni bijes. Ljudi ce grijesiti i bice opomenuti, ali i spori trkac moze biti opomenut, pa ipak nikad nece trcati kao Bolt. Treba se poceti pripremati za ovu novu stvarnost. Nije nam poznata u svakom detalju, ali meni makar vec sada izgleda uzbudljiva i privlacna. Jer bez obzira koliko moze jedan covjek sada patiti zbog moralne greske onog drugog, buducnost ne znaci da ce opet biti samo izolovani parovi (grijesnik-osteceni) koji ce se osjecati dodatno ugrozeni dok su drugi otisli na neki visi nivo – ne,  covjek ce biti novi i bolji. I svaki par bice neki novi par mnogo sigurniji u svojim relacijama.

 

 

Klima

A mora se i klima pomenuti!

Odmah da kazem, ja ne znam ko je u pravu. Mislim da su u pravu oni koji nam predvidjaju skori kraj, ako se nesto drasticno ne promijeni, ali, ne znam.

Podjimo od pretpostavke da se blizi kraj. Zaista ima dosta ubjedljivih parametara koji ukazuju na ovaj put. I rezultat… Klimatske promjene u toku godine postaju sve zesce i dramaticnije. Pozari, orkani, susa. Led se otapa, raste nivo vode u morima, nestaju manja ostrva. O otapanju zamrznutih jezera u Sibiru uz pratece oslobadjanje metana, niko nece ni da misli. Koralni greben postaje jednobojan, pojedine vrste zivotinja nestaju, krcenje suma je postalo instrument prezivljavanja velikih grupa ljudi. Jednako velike grupe ljudi zbog stalnog suzavanja resursa, stavljene su u pokret (migracije) sto dovodi do sudara kultura i drustvenih tenzija. Jer poznato je sudar kultura je dobar samo kad je jedna od tih kultura – turisti. Mada, mada: domaci sve vise i vise gube zivce, posebno u izvikanim turistickim destinacijama,  pa i ti susreti domaci-turista pocinju da lice na susrete Sirijaca i Njemaca ovih dana po Evropi. I mozda nije toliki problem sto smo napravili sva ova cuda i sto smo toliko unistitli prirodu oko sebe. Problem je sto je covjek formirao bezbroj pravaca ka visem zivotnom standardu, ali na putu, uz te pravce, neminovno je unistavanje Planete. Zemlje u razvoju tek krecu sa „teskom industrijom“, suma nestaje kako bi se posadile palme, jer su svi shvatili da bogati hoce da su peru samponima i sapunima, riba nestaje iz mora, a hrana se razvozi po svijetu tako da svuda ima sve (pisao sam davno da svaka samoposluga u Vrgorcu mora jednostavno da ima Felce Azuro). Sve je prilagodjeno covjekovom komoditetu, sto stavlja u pogon armije proizvodjaca koji unistavaju Zemlju, a konzumentima nije preskupo, jer se koriste karticama i kreditima.

Nabrajati probleme je lako: dovoljno je samo okrenuti se oko sebe. Evo u Svedskoj krenuli da gaje vinovu lozu i prave vino???!!! Teze je naravno napisati kako da se ovaj problem rijesi.

Najsmijesniji su pateticni apeli u bogatim zemljama. Ides podzemnim hodnicima a se presvuces, a sa zidova se keze razdragani radnici vozeci biciklo: poslodavac salje poruku – ostavite automobile kod kuce, vozite biciklo do posla. Rezultat? Identican onom nasem realsocijalizmu iz 60-ih Godina kada je svako dijete u skoli pisalo o razdraganim ratarima koji su obradjivali zemlju i mahali djacima na putu za skolu. Dvije decenije kasnije, propala je i poljoprivreda i skola. I zemlja. Ili. Ujutro cim se dignes, otvoris vrata od stana i nadjes dnevnu novinu. Ako neko nije danima kod kuce, jednako dugp ce mu se novine gomilati u kutiji. Niko ih nece dirati (osim ako ovaj ne zamoli komsiju). Kod nas ovaj servis ne bi radio: ljudi bi krali jedni drugima novine. Nasli bi se sigurno finiji stanari koji bi apelovali da se ne krade („Nije u redu“), ali to ne bi pomoglo. Ne bi jer iza kradje ne stoji nestasluk, vec jasna ekonomska potreba: mjesecna pretplata na dnevnu novinu, mnogima je pretezak balast na kucnom budzetu.

Sta pokazuje ovaj primjer? Pokazuje da kad imas problem, najcesce apeli nece pomoci. Treba krenuti od uzroka (u pomenutom primjeru, ali i u 99% ostalih primjera – pare). I tako se primicemo rjesenju globalnog zagrijavanja Planete, odnosno promjeni klime. Ekonomski instrument.

Mora se naci instrument koji je univerzalan i koji ce zasjeci u problem i duboko u vodoravno (u sirinu). Ne smije se pribjeci parcijalnom rjesenju koje bi samo izazvalo buru, ljuljanje cijelog sistema i nove komplikacije. Ne moze se recimo podici cijena hrane, pa sad vidi sta ce biti. Ne. Univerzalan instrument, jednostavan i lak za realizovanje! Naravno, naravno, svaki, pa i ovaj instrument doveo bi do ekonomskog potresa, ali ujednacenog, skoro pa harmonicnog na cijeloj Planeti.

Ukinuti prvo kreditne kartice, pa dva mjeseca kasnije i – kredite. Nema vise ni plasticnog, ni virtuelnog novca. Ko sto ima gotovine  u dzepovima, to mu je. Kriticari ce se nasmijati podjecajuci me da niko u Gabonu ili Brazilu nema kreditnu karticu. Da, ali mi odavde iz bogatijeg dijela svijeta, oduzimanjem kredita, svescemo svoju potrosnju na 20% od danasnje. Na taj nacin ce se smanjiti potreba za rijetkim mineralima iz Afrike koji se nemilosrdno ugradjuju u mobilne telefone, smanjice se izlov ribe, smanjice se plantaze palminovog ulja, jer i mi cemo se vratiti na staru dobru shemu kupanja subotom, sapunom koji ce nam zene praviti od svinjske masti. Znaci nasa dramaticno redukovana kupovna moc, smanjice pritisak i traznju za sirovinama koje bi ovim tempom nestale za 100 Godina, , sto bi dovelo do oslobadjanja sumskih pojaseva od krcenja i unistavanja. I onda kao u jednom od prethodnih tekstova: prvi mjesec je najtezi; nakon njega, svi se naviknemo na nove uslove. Ponovo cekamo postara, jer nam je pretplata za mobilni skupa i hranu kupujemo u prodavnicama na kojima se jos vidi stari naziv, Konzum, dok vlasnik ne skine i stavi Spar: vise je politicki korektno.

 

Nasi Austrijanci

Iliti, Crnogorci.

Evo je opet aktuelizirano pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Sa svih strana padaju teske rijeci. A u podgorickim kaficima, ljudi sjede, okrecu paklicu Ma(r)lboroa oko jednog ugla i razgovaraju na mobilnom: za stolom sjedi trojica i sva trojica pricaju sa nekom drugom trojicom, mobilnim. Necu pogrijesiti ako napisem ‘trojica’ (umjesto ‘troje’), jer su to uvijek tri momka, bez djevojaka. Slicno su i Mostarci sjedili na Rondou, prije 30 Godina, dok su nebo parali Migovi JNA: Mostarci se zezali, a JNA generali planirali provokacije koje ce prerasti u sukobe, zlocine, podjelu, iseljavanje. Ipak, razlika izmedju podgorickog kafica i Rondoa je u tome sto se ovom prvom nista nece dogoditi, ne u dogledno vrijeme.

Sta je to novo Srbija nasla da se malo „ugradi“ u crnogorsku unutrasnju politiku? Ja, citali ste sigurno: pitanje crkvene imovine. No kako koncept ovog bloga nije dnevna politika, necemo se mi previse zadrzavati na ovom najnovijem sukobu crnogorskih i ostalih Srba i crnogorskih Crnogoraca. Recimo samo da Crna Gora (drzava) ima pravo, jer je pravoslavna crkva u Regionu dobijena od vrhovnih pravoslavnih vlasti pod imenom Jugoslavije, a ne Srbije, pa kad se Jugoslavija raspala, raspalo se i „to“. I sad svi osjecaju potrebu da definisu svoju drzavu u svim aspektima, ukljucujuci i drzavnu religiju. Ovo je formalni aspekt cijele afere. No Srbija ima kao i uvijek, nesto drugaciji pogled na svijet.

Sustinsko je pitanje sta je bilo „tamo“ gdje je sada Cetinje, u vrijeme kada je zemljom hodio Sava Nemanjic? I ne da nema dobrog odgovora na ovo pitanje, nego i svaka racionalna i mirna diskusija, nestaje. Pocinje svadja. Ako se drzite srpskih medija, dobicete jednu sliku, a ako se drzite crnogorskih dobicete drugu sliku. I ovdje nema spasa! Problem je sto nema objektivno napisane istorije Balkana. Istoriju su uvijek pisali oni koji su sjedili uz pobjednike, pa danas imamo poplavu novije istorije („gradje“) koja kod normalnih ljudi budi mucninu (v. kod Sartra!). Evo recimo par primjera.

Crnogorska istorija je – poznato je – prebogata ratovima i junastvom. U svakom se trenutku makar dvije bitke ponosno porede sa Termopilskom bitkom. Jedna od njih je i Mojkovacka bitka. Srbi, navikli da slusajuci besjede  Crnogoraca, uzimaju sve zdravo za gotovo pa i kada se u prici kaze da je mala ceta Crnogoraca, skoro pa saka vojnika, rukovodjena vojvodom/serdarom Jankom Vukoticem, omela napad austrougarske vojske na Badnji dan 1919, napad koji je imao za cilj da unisti srpsku vojsku u povlacenju ka Albaniji. Kaze se da je grupa Crnogoraca sprijecila….Eeee, sto bi rekao Vucic. Kako danas izgleda struktura stanovnistva Crne Gore? Trecina se izjasnjava kao Srbi. Izmanipulisani? Ja, mozda, ali nisu svi. I nisu pali s neba. Pitanje: sta bi pokazala anketa medju Vukoticevom vojskom na Patarice? Koliko njih bi se izjasnilo kao Srbi? A vodja? Hercegovac! Eto vidite koliko tu ima problema. Kad nema vjerodostojne istorijske nauke. I sto je najgore, sad je kasno. Cijeli nas prostor je kao Gaza (Palestina): sad ni najsofisticiraniji arheoloski rad u Gazi ne bi pomogao, jer je sva izrovana bombama i raketama. Dzaba!

E, ali ima rjesenje! Logika. Uporedite recimo Austriju i Njemacku sa Crnom Gorom i Srbijom. Obje imaju zajednicko porijeklo: Germani. Isti jezik, mada kazu da Beclije niko ne razumije. Austrija se razvila na planinama (Alpe) i u svom specificnom okruzenju (recimo Madjarska, pa Slovenija, Italija, sto Njemacka nema) i ta geografija joj je dala jedan malo drugaciji pravac razvoja nego sto ga je uzela Njemacka rastegnuta od Rostoka do Pasaua. Austrija je imala ‘par’ velikana kulture koji su ugradjeni u temelje i stubove austrijske kulture. Na to su politicari vejsto ubacili i nesto mitova i tako smo dobili osebujnu (zasebnu), samosvojnu austrijsku kulturu. Iskreno, kad bi se u Berlinu pojavio Frojd? Mozda danas, nakon pada berlinskog Zida, ali u vrijeme kada se pojavio u Becu, tesko da bi to uspio u Njemackoj. Za pojavu Frojda je bila potrebna jedna dinamicna, uzbudljiva, na momente i samodestruktivna intelektuelna sredina kakvu je imao Bec u 19. vijeku. A Njemacka? U vrijeme kada je imala ekonomskih problema i kada je bila u dubokoj magli lutajuci i trazeci vlastiti identitet, skocila je na malu Austriju kao neman (aneksija). A danas? Danas su to dvije ekonomski najjace evropske zemlje i zato – mirne, uljudne, pristojne, civilizovane, jasne, demokratske….  Naravno, sa ove dvije poslednje recenice prestaje svako poredjenje sa Crnom Gorom i Srbijom.

Zivjeti duze

Pomenuo sam u jednom od starijih tekstova knjigu (jedna od 4 iz ove faze mojega zivota) koja je izuzetno vazna za mene: kako i zasto vjerujemo?  Pa vi, ako hocete vi procitajte, ali ovdje se ona pominje samo kao dio uvoda.

Kako i zasto ja vjerujem u to sto vjerujem, opisano je u pomenutoj knjizi. Vjerovanje ima i drugu dimenziju: dubina –  u neke stvari duboko vjerujem. Ako je duboko adekvatan prilog za nacin? Nije bitno, hocu reci da vjerujem toliko da sam ubijedjen, odnosno da se radi o ubjedjenju. Svedjani imaju bolju rijec. Napisacu je onako kako se izgovara: overtigelse. A? Zvuci gotovo religiozno? Tako i treba: ne smije biti samo suplja, prazna rijec, ljustura; mora nas ubijediti, mora nas ciniti mirnim….

Vjerujem u New England Journal of Medicine, medicinski casopis ustanovljen 1812. i kojega izdaje Opsta bolnica u Masacusecu, u Bostonu. I vjerujte mi, zivot je mnogo laksi – ako se bavis medicinom – kad imas jedan ovakav izvor informacija. Jer, doktori, to vam je jedna grupa manje ili vise nabijedjenih velicina, treniranih individualista, potvrdjenih i respektovanih od drustva… I zato – nemogucih za argument. U grupi su uloge odavno podijeljene, ovaj je strasno pametan, ovaj je glup, ma znamo ovoga, ma ko njega sisa… i onda ostatak karijere, igras svoju ulogu uz manje varijacije. Argument? Koji argument??! Moze „glupi“ da kaze da je sutra petak, niko nece vjerovati, a moze i „pametni“ reci da je srijeda (pisano jednog cetvrtka!)  – svi ce se ponasati oko nesporazuma  sa kalendarom kao da je najlogicnija istina. I zato je strasno vazno imati iza sebe jak izvor. Kao specijalizant, imao sam Harrison’s Principles of Internal Medicine, knjigu koja je Biblija za doktore moje vrste. Ali, morao sam ga nauciti napamet. I jesam! Procitao sam ga 12 puta, knjigu od 1500 stranica od korice do korice, a moju danasnju struku, jos jednom, ekstra – 13. put. I onda je lako: citiras, naslonis se na naslon stolice i pustis ih da pjene. Mozes cak da budes i ‘ konflikt-red’ sto bi rekli Svedjani (a sto znaci, ne volis da ulazis u verbalni konflikt), nema veze: citiras i – cutis.  Neka se uvijaju, grce, pjene.

Nego, kratka digresija. Poceo sam nesto, sve vise i vise da se pozivam na svedske rijeci i izraze?? Vjerujte mi, moram. Kazu, dvije kulture. Da, ali i dva jezika! Jezik je instrument komunikacije medju ljudima unutar jedne kulture. Tako je! Ona druga kultura, mora da – ili prevodi, ili da prenese originalni izraz, pa malo objasni, jer rijec je o fenomenima koji nisu poznati u obje kulture. Interesantno, kao da je najveci manjak pravih rijeci upravo u vezi sa knfliktima? Mi, poznato je imamo psovke i mahanje rukama_ to se tesko moze zamijeniti rijecima.

Ako imate utisak da sam se malo odmakao od teme (naslov) ili cak i da sam odlutao, u pravu ste! Ali sta ima veze? Tekst, razgovor, razmisljanje, Slobodan je kao ptica, pogotovo ako donese vise zanimljivih stvari.

Ipak, ovdje smo danas da (si) produzimo zivot.

Uvijek sam tvrdio da je hrana otrov za tijelo. Jedemo jer moramo, ali ako ikako moze, najbolje bi bilo ne jesti uopste. Znaci, kompromis. I evo ga! Konacno, dokaz da sam bio u pravu! Clanak u decembarskom broju pomenutog casopisa, na vise od 10 stranica donosi ubjedljive dokaze da je gladovanje korisno za krvne sudove, prevencija kancera, odlaze starenje…. .I sad je taj trenutak: vjerovati ili ne? Sta vise, dilema je cak vaznija nego slicne u svakodnevnom zivotu: radi se o meni. Treba se izloziti treatmanu (torturi?), pa ako vjera nije dovoljna, bice teze. Odmah da kazem, autor je kritican. Naravno da nema sto bi se reklo, strogo kontrolisanih studija koje bi uz to  bile i dovoljno duge, pa da nam daju ubjedljive statisticke podatke. Postoje zapravo samo dvije grupe studija: na zivotinjama i na srednjovjecnim muskarcima opterecenim metabolickim poremecajima (gojaznost, krvni pritisak, secer…. Ali koristeci moderne instrumente, jasno se vide korisni efekti na celije i tkiva ukoliko se tijelo izlozi gladovanju.

A sta bi trebalo raditi?

Imaju dva modela, od kojih bi ja,  jedan sa postepenim smanjivanjem unesenih kalorija, odmah odbacio, jer je komplikovan: ne samo da se treba drzati seme, vec treba znati i sta unosis. Koliko kalorija ima pojedina hrana. Mnogo je jednostavnija sema sa produzavanjem vremena bez hranjenja…. Dvije su olakotne okolnosti ovdje: prvo, dozvoljeno je da se do cilja dodje postepeno i drugo, kazu da je prvi mjesec najtezi: poslije nema vise problema. A cilj je da se vrijeme od poslednjeg obroka do novog obroka sledeceg dana produzi na 16-18 sati. Sta ovo znaci u praksi? Pojedes dorucak, pa rucak, sve to unutar 6 sati i poslije vise nista do sutra. Dorucak u 6, rucak u podne (ili u 13) i poslije nista do sledeceg dorucka. S jedne strane djeluje kao da bi trebalo sacekati penziju, a opet – upravo na poslu postoje dobri uslovi. Dorucak u 6, rucak u 12 (i inace se na vecini radnih mjesta, jede u podne). I gotovo. A u penziji? Vec vidim svoju semu: ujutro u 7 burek ili kajmak. U 13, prigana riba i vino. I gotovo. To je to.

Treba

Naglasak je na ‘e’ i ono nije dugo, jer je ovo blog Mostrarca, a ne Sarajlije…

Znate li da je Kant  smatrao da je rijec treba, najvaznija rijec u vokabularu covjeka. Ni manje, ni vise! Onda bi ovo moralo biti zanimljivo…

Sve pocinje od razlike izmedju jeste i treba (da bude). Ima li tu razlike? Eeee, zavisi kojoj se filozofskoj skoli pridruzite. Kazu, na primjer da je ovo prvi konstatovao Hjum (Hjumov zakon), ali ima autoriteta koji smatraju da ne samo da Hjum ovo nije podigao na nivo zakona, vec i da je smatrao da nema tako velike razlike izmedju jeste i treba. Nego, prije Kanta, podijelio se filozofski svijet u dvije grupe. Najprije je Arostotel definisao covjeka (ali i insekte, neke majmune) kao politicku zivotinju (bice). Dalje, Aristotel je tvrdio da se mi radjamo sa osjecajem za moral, a kao dokaz je nudio fenomen strasti. Snazno, strastveno reagovanje dokaz je da se radjamo sa osjecajem za moral. Sa njim se slagao Hjum, a onda i Darvin, ali ne i Hobs niti Lok. Poslednja dvojica su imali vrlo malo razumijevanja za prirodu (biologiju). Lok je kao sto je poznato tvrdio da se mi radjamo bez ikakvih predznanja (tabula rasa) ili predispozicija, odnosno da sve sto manifestujemo kasnije kroz zivot – je nauceno. Hobs je bio jos vise razocaran covjekom (covjek je covjeku vuk) i za Kanta koji se poistovijetio sa ovom dvojicom, bilo je jasno da se mora naci neki novi autoritet koji ce covjeka drzati pod kontrolom. Boga vise nema kao vrhunskog autoriteta i moramo se dogovoriti oko novog. Trebamo se dogovoriti, bolje receno.

Zanimljivo kako je to Kant sve fino okrenuo – naopako. On je smatrao da nema moralnosti bez slobode volje?! Znaci, po njemu, prvo si slobodan da doneses odluku, pa onda donosis istu u skladu sa moralnim vrijednostima (ili suprotnim, naravno, ali tada slijedi kazna). Slobodan? A moralu se ucis nakon rodjenja. Pocinjes od nule. Uce te pravila sa svih strana: u porodici, u skoli, na ulici… I ti onda kao donosis odluke slobodno? I ne samo to. Onaj koji je definisao moralna pravila, definisao je naravno i – penale. I to je jedino o cemu ti mozes da odlucis slobodno: ili ces igrati po pravilma ili ces trpiti sankcije. Od volje ti je.

A ona druga linija? Aristotel i njegovi istomisljenici? Tu bi kao trebalo biti malo vise slobode, jer se – po njima – radjamo i kao politicka bica i sa osjecajem za moral ili etiku ako gledamo sire, na cijelo drustvo. Da li je bas tako?

Kazu, mi ljudi, za razliku od drugih zivotinja imamo najrazvijeniju koru mozga. Organ kojim se zadata situacija moze analizirati. Zastanes, reflektiras, uneses podatke iz iskustva, podatke o vazecem moralu, pokusas da odredis konsekvence, jednom rijecju razmislis. I doneses odluku. Slobodno? A odakle taj organ za kognitivnu analizu? Upitajmo se vrlo jednostavno, zasto bas ja imam ovaj mozak, a neko drugi, neki drugi, njegov? Ja sam moj dobio rastom tkiva (gomila organizovanih celija) pod kontrolom genetskog materijala, dobijenog od …. da, oca i majke, ali i mnogo dalje u proslost od mojih predaka. Sve sa mutacijama koje su „moji“ sticali za zivota i prenosili dalje. Znaci vec ovaj hardver sam ja dobio bez da me iko ista pita. Serija softvera u njemu? Vaspitanje, okolina (primjetite, iskustvo sam sticao u Mostaru, a ne u Cikagu ili Bejrutu), Gimnazija, ljudi oko mene, pa iskustva, pa inteligencija, pa moc predvidjanja, pa ugradjeni sistem vrijednosti…. Sve je to kroz moj zivot ulazilo pasivno u moj mozak i stvaralo preduslove za moje odluke. I ja odluke donosim slobodno?

Da, prepoznajete determinizam, zavodljivi i po malo iritirajuci filozofski pravac, prema kojem smo svi – slobodni. Da, ali od odgovornosti, a ne za donosenje odluka. Determinizam je opasna ideologije i mora da se drzi na oku. Necete je uciti ni u osnovnoj skoli, ni u srednjoj skoli. Tek na fakultetu, i to filozofskom. Znaci saka ljudi, koje vise niko nista ne pita, jer oni – filozofiraju. Opasna je jer po njoj nema odgovornosti. Cijeli pravni sistem visi u vazduhu kao jedan jalovi dogovor, konstrukcija bez efekta. Drustvo je sa determinizmo u opasnosti od haosa. I zato je tu uskocio Kant sa svojim treba  . Ne smije se dozvoliti da covjek nije odgovoran za svoja djela. Naucili su nas, ubijedili su nas, da smo racionalna bica i da svoje odluke donosimo svojevoljno i da onda moramo i da trpimo posljedice. A otkad nas narod govori one za iver, kladu i sta ja znam sta sve, sto ne pada daleko od svog izvora?

 

 

 

Liberalizam ili drzavna regulativa?

Iliti, ko treba da odlucuje o mojoj glavi?

Pojednostavljeno receno, ko treba da odluci hocu li se ja vezivati u automobilu, nositi sljem na glavi kad vozim biciklo ili (moci) kupiti alkohol na benzinskoj pumpi? Ja! Jer to su u ovoj pojednostavljenoj analizi dva pola, dvije ekstremne situacije: ja sam odlucujem o svemu nabrojanom ili drzava, kroz svoj represivni ili drugi sistem mjera.

Ja sam za liberalizam, odnosno da svaki pojedinac ima odgovornost o svom zdravlju i uopste, o svom zivotu. Meni se naravno ne smije dozvoliti da odlucujem o tudjim zivotima i zato ce i u liberalnim drustvima biti ogranicenja brzine na cestama, ali sve ono sto utice samo na moj kvalitet zivota, mora biti dato meni na odlucivanje. Dodje mi recimo vrijeme da mijenjam kukove. Ili koljena. Cekao sam na operaciju 3 godine i trpoio bolove. A kad dodjem na red, odbiju me jer – pusim. Kazu prestani pusiti dva mjeseca, pa se vidimo… ??! U cemu je problem? U njihovoj statistici? Pusacima se operacija iskomplikuje, a nepusacima ne? Pa neka u svoju statistiku stave rubriku „pusaci“ i to ce pomoci rezultatu.

Naravno, ne radi se o statistici. Radi se o troskovima koji se namecu drzavi ako pusac mora da bude ‘musterija’ ortopedije vise nego jednom.  Ako padnem sa bicikla, a nemam zastitnu kacigu, bicu skuplji za drzavu nego, ako sam se zastitio. Razumijem ja ovo, ali mi se gadi kad kaznu od 150 EUR-a objasnjavaju brigom za moje zdravlje. Dilema iz naslova nije matematika. Radi se o ideologiji, koja nema cijenu. Sta vise kad se izboris za nesto u sta vjerujes, spreman si i da platis odredjenu cijenu . Toga smo se makar nagledali kroz istoriju… Ali cijena moze bitno da se smanji!

Mi iz liberalizma, trazimo bruto platu, a ne neto. Necemo da tara ide kao porez iz kojeg se finansira javna potrosnja (preglomazna administracija – to su one zene sto sjede u kancelarijama i mazu nokte), neefikasno zdravstvo, odbrana, policija. Sve meni (svima nama) u ruke, pa cemo mi fino odvajati pema svojoj ideji i planu: hoces bolju skolu, platis vise. Treniras, pijes zeleni caj, vitamine, ne pusis – placas vrlo simbolicno za zdravstvo i taktiziras do 70-e godine. Jedino tvrdi liberalizam moze da nas zastiti od preglomazne administracije, jer svaki pojedinac raspolaze sa svojim novcem racionalno i kumulativni rezultat je …. evo na primjer u Bosni: ljudi bi izdvojili sredstva za jednu vladu, a ne za 19… Znaci vec ovdje bi se ostvario strahoviti finansijski efekat: jeftina i sazeta administracija, efikasno zdravstvo, redukovana odbrana. I za kraj, ekonomska efikasnost je i u tome sto bi se eliminisao onaj trosak o kojem sam pisao ranije, kad ja kao padnem sa bicikla i umjesto da slomim sljem, ja slomim glavu.  Kako?

Edukacija.

Nisam se nikada bavio drzavnim finansijama, pa mi dozvolite vrlo neprecizne cifre, ali razumjecete moju poruku. Svedska kao bogata zemlja odvaja nepunih 6% od nacionalnog dohotka za skolstvo. Ja bih tu odvojio duplo. Ili sto ne odmah 15%? Rezultat je sledeci: nastavnici bi umjesto 3000 EUR imali 6000 EUR mjesecno. Ovo bi privuklo sasvim drugu grupu ljudi da krenu u skolovanje za prosvjetu. Naravno docekao bi ih vrlo tijesan filter i na kraju bi imali elitu u skolama. Ta bi elita znala da motivise, objasni, inspirise djake, a svojim voznim pakom na parkingu pored skole (sve sa imenom na mesinganoj plocici) bi izazivali respekt i autoritet kako kod ucenika tako i kod roditelja. Djak bi roditeljima citirao sta mu je rekao nastavnik, a ne obrnuto! Dalje. U centralne skolske organe dovedes takodje elitu i oni naprave skolske programe takve da poslije 3-4 generacije zaista dobijemo (ono sto je samo na papiru ideal za sva diktatorska drustva): Novog Covjeka. Taj mladi covjek je napustajuci srednju skolu izasao kao liberalan, tolerantan, solidaran, profinjenih estetskih zahtjeva, upoznat sa antikom, demokratijom, umjetnoscu, filozofijom, psihologijom, jednom rijecju kao iz mostarske Stare gimnazije 1972. godine. Takav mladi covjek osjeca cijeli zivot potrebu da se edukuje, da cita, zna da razvrsta sta je istina, a sta laz, prati vise izvora, razumije da ne treba voziti auto pijan, zna da vise boli kad padne na glavu bez sljema. To je covjek za koga ne treba formirati armiju sluzbenika da mu za finu platu, crta kako da zivi i kako da se ponasa – on to rjesava sam. Poslije nekog vremena vidjelo bi se jasno da ne mogu  bas svi izaci iz srednje skole kao „ovaj Novi“. Nisu svi ljudi isti i neki su „brzi, lijepi i pametni“, a neki nisu. Vidjelo bi se jednako brzo i kako stoji drzava sa finansijama i napravio bi se neki izvor kojim bi se subvenirao bioloski hendikep. tog slabijeg dijela drustva.  Ali najvaznije je ne ometati one „brze“, jer oni prave pare.

I za kraj, da ne ostane nedoreceno…  Smanjiti troskove odbrane? Da, jer bas kao sto je tvrdio i njemacki filozof Gotlib Fihte, ako se samo malo modifikuje skolski plan i program tako da mu se da malo „patriotskih“ natruha, ne treba drustvu vise toliko vojne opreme i naoruzanja: svaki ce pojedinac „lecet’ ka’ metak“, ako treba. Poenta je u tome, sto nece trebati….

Sudar Titana

Natjerala nevolja, pa se nadjoh na sahrani. Sta vise sa dosta vaznom ulogom. Medju zivima.

Svestenik je odrzao lijep govor nad rakom. Svi koji su imali snaznu emotivnu vezu sa pokojnikom, zagledani u tu betonsku rupu koja ce za koji trenutak biti pokrivena teskim kamenom, morali su osjetiti olaksanje kada je svestenik opisao put kojim je pokojnik krenuo. Svestenik nam je objasnio da ce tijelo pokojnika samo za kratko, za trenutk biti spusteno u tu hladnu, vlaznu i mracnu betonsku rupu (poslije cemo mi svi otici, a nad grobljem ce uz sve to jos i pasti mrak). Odmah nakon tog „trenutka“, tijelo ce se uputiti na vjecno pocivaliste, gdje nema ni briga, ni bolesti, ni frustracija, ni smeca, ni plastike koja kovitla vazduhom, kopnom i morem. On je to tako plasticno opisao da nam je svima bilo lakse,  a neki koji su po godinama vrlo blizu istoj ceremoniji, sigurno su osjetili dodatnu sigurnost. Potrefilo se i da je grobno mjesto savrseno postavljeno na maloj parceli, okruzenoj gustom sumom,  izmedju dvije crkve. Sve to Zajedno mi se ucinilo tako lijepim – hvala svesteniku i lokaciji – da sam i sam poceo mjerkati ima li koje slobodno mjesto, da ga na vrijeme rezervisem…

Vjera je mocna. Utjeha, nada, osjecaj da imas mocnog saveznika, glavni su stubovi na kojima pociva mir vjernika i u najtezim situacijama. A tek svestenik! Mislim, kolika li je tek njegova vjera.

Prodje ceremonija sahrane. Dug, fizicki tezak i na momente emotivan dogadjaj. Poslednja faza je odlazak zainteresovanih u kucu pored crkve na malo sjedanja, malo pijenja i malo prigodnog razgovora. Svestenik se zaputi i sjede pored mene. Neko mu je valjda rekao koja je moja uloga bila u svemu i sta sam po zanimanju….

Nije proslo dugo, poce svestenik o svojim zdravstvenim problemima i o par poslednjih boravaka po lokalnim bolnicama. Primjetio je puno bolesnika koji su imali „iste ili slicne“ probleme kao on, ali oni su vristali, kukali, bili vidno uznemireni i zabrinuti. Ali ne on. On je sve svoje tegobe iznio bez problema. Brzo smo se slozili: zbog vjere u boziju zastitu. I to je tacno! Bol shvatas kao probu, test, ali najvaznije – nemas strah, niti strijepis od ishoda. I tako smo malo tu caskali, ja pomenuh kako na zapadu u svakoj bolnici ima i Kapela, cime  se vjernicima omogucava jos brza i dostupnija zastita, ali to je vec bilo pitanje za teze ideoloske rasprave o pravoslavnoj alternativno katolickoprotestantskoj doktrini.

Nego jednako brzo dodjosmo i do pitanja! Uzima te i te lijekove. Je li dobra doza? Je li dobar efekat? Kako postupiti u nekoj specijalnoj klinickoj situaciji, zbog odredjenih lijekova? Neka, neka, nije meni tesko odgovarati na pitanja ako znam odgovor. A znam. Ali pade mi na pamet, pored jednog Titana (Boga), nije lose okrenuti se i onom drugom, medicinskom? Jer nas dvojica smo zapravo dva svestenika iz dvije razlicite vjere, koja svaka ima svog Titana i svoju pastvu. A oni najmudriji iz obje grupe, korste moc kako svoje, tako i one druge vjere. S druge strane, koliko ja znam, ima negdje u Bibliji, neko mjesto gdje pise: “ Cuvaj se, pa ce te i Bog cuvati“.