Novak

Jedan je Novak, zar ne? Prezime ne treba ni pisati.

Obozavam Novaka. Ne kao cjelinu (objasnicu valjda nekako, do kraja), ali njegovi mecevi su u nasoj kuci poseban ritual. Sve se prekida, zivot staje, a nakon pobjede, zivot dobija snazan zamah i moze da dogura duze. Nakon poraza, sve se usporava…. I postaje tamnije… Nece (zivot) stati, ali…

Srpski mediji ne mogu da napuste jednu temu: zasto svijet ne voli Novaka, kao sto vole ostale? Sad im je kao narucen dosao i jedan kratak komentar nekog nepoznatog… novinara, tenisera, sta li je… On kaze: „Publika ce uvijek navijati za Federera, Nadala i bilo koga treceg ko igra protiv Novaka“.

Da, zasto je to tako? A da je tako, to se jasno vidi, u to nikoga ne treba ubjedjivati. Srbima je naravno najlakse pratiti „misli“ Novakovog oca Srdjana koji sve objasnjava odnosom (svijeta) prema (jadnom) Srbinu. Ovu tezu treba odmah napustiti bas kao sto je u odredjenim dijelovima svoje karijere i sam Novak trazio od Srdjana da drzi malo nizi profil u kontaktima sa medijima.

Sta su Nadal, Federer i Novak? Elektromehanicari? Voze lokomotivu? Ne, oni su sportisti. I vec ova jednostavna cinjenica daje dovoljno jasan odgovor. Nadal je izgradio imidz zivotinje (bik). On se u svakom mecu angazuje 120%. On gine, trci, poskakuje, nemiran je u pauzama, drzi ritam tokom cijelog meca, a cak mu je i jedan tjelesni poremecaj pomogao u izgradnji imidza: on se neprekidno i zestoko znoji.

Federer je uspio izgraditi imidz dzentlmena. On je miran, stalozen, svi pokreti su kontrolisani, maska na licu od pocetka do kraja i ponovo – jednak nivo angazovanja u toku cijelog meca, bez obzira na rezultat  koji se mozda naslucuje.

Ovdje nije rijec o njihovom ponasanju van terena, niti je rijec o peskirima koje Federer pazljivo skuplja i sve nosi kuci (umjesto da baca publici) – ne, rijec je o odnosu prema mecu.

A nas Novak?

Ko malo bolje poznaje nas mentalitet, posebno beogradski, vidi odmah da je on zapravo jedan slifovani dziber. Za citaoce iz drugih drzava, dziber je nesto imedju lopuze, prosjaka, beskucnika, dzukele. Ja, jedna mjesavina negativnih osobina koje sve poticu iz urbanog miljoa i koje ni decenije pazljivog slifovanja i glancanja, ne mogu unistiti. Na terenu se to vidi u njegovim reakcijama prema najslabijim ucesnicima meca: djeci koja dodaju lopte i peskire, publici. Oni su svi objek njegovih izliva bijesa kada nesto ne ide kako treba. A njegova transformacija u toku meca kada krene lose, jos je upaljivija (i za publiku, odbojnija). Pocinje sa cinizmom: sarkasticni osmjesi, cinicni aplauzi. Onda slijedi govor tijela u kojem je vidljivo kasnjenje jedne polovine tijela za drugom. Mi kazemo vuce se, kljusa… . Sledeca faza je melanholija: lopte koje bi mogao stici pusta, pogled mu luta okolo, servira bez pripeme, jednom rijecju jedan nezadovoljni bik Ferdinand. I kraj, totalni pad energije, zelje, sportskog duha.

I to je to: to se vidi. Publika koja placa svinjski skupe karte, hoce mec, MEC, hoce padanje, skakanje (Monfils, Kirgios…), hoce krv, znoj, hoce skandal (Kirgios) – samo jedno nece: apatiju. Jer zaista: kako prihvatiti apatiju, ako samo ucesce na GS turniru donosi zagarantovanih 50 hiljada dolara?? Publika dakle nesto voli, nesto ne voli, a ako se pitamo sta mrzi, onda je to pokusaj dzibera da se uvuce poblici u … ukus. To je tek prozirno i jadno. Novakov ceremonijal na kraju meca sa slanjem srca publici, definitivan je dokaz da je on potpuno izgubljen i razludjen od potrebe „da ga se voli (Kirgios)“ i pokusaja da to ostvari, a koje mu kreiraju ljudi iz njegovog PR tima.

No, no, nema problema! Mlad je, naucice. Ima da igra jos 4-5 Godina, osvojice dovoljno GS-ova da i matematicki ugrozi i pobijedi Federera, a treba samo malo da promijeni ponasanje i sve ce leci. Publika kao publika ima istancan osjecaj, ali pamcenje im je kao i – nase: nula. I da ponovim, da bi se razumjeli: ja obozavam Novaka. On mi je potreban da bi prezivio okruzen Njemcima (Betoven, Gete, Nice, Kant, Rentgen, BMW….) i ostalima (da sad ne nabrajam njihove velikane koje njih cine ponosnima). Sta smo mi imali donedavno? Samo ubitacni sut Sinise Mihajlovica. Vaterpolo ionako niko ne prati, a onda se lako i brzo dodje do Milosevica (ne Sava!). Sad i mi imamo njega zbog kojeg se svi prvo moraju ustati, prije nego ga pomenu. Da Bog da da izdrzi Ovako jos deceniju (sad me zamisljate kako podizem desnu ruku sa prva tri prsta skupljena u jednu smijesnu i rogobatnu kombinaciju i figuru).

 

 

Turista

Mrzim turiste! Jeste, znam donijeli su nekome tu i tamo nesto materijalne koristi. Ima sigurno i na nasoj (pardon, hrvatskoj) obali apartmanskih kuca koje su generirale profit, pa je gazda mogao kupiti djeci stanove u Zagrebu. I?

Ako se malo napregnete i pogledate na taj uzasni fenomen – turiste – vidjecete da tu nicega pozitivnoga nema. Prvo sa aspekta njega, turiste.

Ma ne valja ga ni vidjeti! Eto dokle to seze. Do najpovrsnijih estetskih kriterija. Uvijek obuceni tako da prema domacinima izgledaju kao da su pali s Marsa. Skoro pa po definiciji su domacini obuceni harmonicno sa svojom sredinom. I logicno je: iskustvo, prilagodjenost, estetski kriteriji zbog uzajamnih veza. Turista je uvijek polugo ili kao na skijaskim pistama, istice se sa najnovijom opremom; bilo kako bilo,  uvijek se vidi iz aviona. Svi smo ih gledali po nasim ili ulicama svjetskih turistickih destinacija kako idu kao izgubljeni za vodicem, zijevaju okolo, piju iz plasticnih flasica, slikavaju toliko da direktnog kontakta izmedju njih i objekta interesovanja – i nema. A sta je taj objekt njihovog interesovanja? Pojma nemaju. Neki napredniji imaju u usima slusalice i prate predavanja svog vodica misleci da ce nesto nauciti?! Bas kao i nasi postmodernisticki akademici koji idu po kursevima ubíjedjeni da se vracaju kuci sa znanjem. Uzas. Prevara najgore vrste: prvo zato sto su kursevi organizovana masinerija koja donosi nekima novac, a drugo, sto kursisti ubijedjeni da su kupili sebi znanje, ne ulazu vise ni minuta vremena da nesto i sami procitaju. Isto je i sa turistima: stojeci ispred Sinjorije u Firenci cuce da su odatle vladari bacali svoje politicke protivnike. I to je sve sto ce ponijeti iz Firence. A tek kad udju u vjerski objekt – ja bih ih istog trenutka izbacio.

A domaci.

Imate dvije vrste domacina: oni iz uredjenih zemalja i oni iz divljih, balkanskih zemalja. Uredjenoj (dakle bogatoj) zemlji turizam nista ne treba: bogata bi bila i bez njih. Pare koje se slivaju od turista, idu transparentnim putem i kanalima, rasporedjujuci se nekim od demokratskih principa. I kupice Linc nove tramvaje. Bice jos besumniji. I? A u divljim zemljama? Pare ce se sliti u par dzepova i nece biti ni tramvaja, ni trotoara. Znaci obicni covjek nema neke vajde od turizma ni u sredjenim zemljama, a o nesredjenim…. da i ne govorimo.

A globalno?

Turisti putuju kao manijaci lijevo-desno, gore-dolje. Bez obzira da li se radi o automobilima koji zagadjuju bavarske sume ili avionima koji zagadjuju cijelu planetu, efekat je los. O kruzerima koji uplovljavaju u male zalive, a onda svojim propelerima dok se okrecu, podignu cijelo dno i uniste ga – da i ne govorimo. Cak i taj profit (Austrija, 6 milijardi dolara godisnje) vodi samo u jednom pravcu: Planeta se zagrijava i upravo ovih dana uragan  Kira  siba po Centralnoj Evropi, pokusavajuci da pokaze i Austriji da od tog profita, nema neke dalekosezne vajde. A da o izlozenosti njihovih glacijara i ne govorimo! Ubijedjen sam da bi Lincani (stanovnici grada Linca) dali sve svoje tihe i besumne tramvaje za samo 2 kubika novog glacijara. Mi stariji se sjecamo kako je to nekada bilo….

Malo selo u Crnoj Gori, na obali mora. Ljeto, avgust. Sunce pece, a more ljeska u malim valovima maestrala. Mirise, cisto i providno, moglo bi se piti. Kako je 3 sata popodne, na plazama nema nikoga. Bukvalno – nikoga. U kucama, sjedeci u hladovini iza debelih kamenih zidova, mozete cuti kako se talasi mora zalijecu na prvih 70 cm plaze, a posebno kad se vracaju nazad: nema nikakvih drugih zvukova. Zapravo ima – zrikavci se hlade mlateci svojim krilcima i proizvode zvuk ljeta Dalmacije ili zapravo cijele mediteranske obale. Ali oni ne smetaju zvuku talasa, vec se zapravo harmonicno dopunjuju. A sredina? Kuce su sve iste kao da je gradnju kontrolisala najstroza ruka lokalnog urbaniste: isti materijali, zavrsene, isti crijep na krovovima. Nema auta. Nema mobilnih, nema kompjutera, nema – informacija! Ja, ovo je zanimljivo! Nema nikakvih informacija. Jedino sto „saznas“ u toku pola dana jeste da je rucak spreman, da je supa jos vruca i da ce veceras doci neki rodjak u posjetu. Novi slucaj Korona virusa????? Pao avion na Aljasci???? Niti znas o tome, niti te to interesuje.

Probajte sada uci u to isto selo. Kuce „zavrsene“ samo do maltera usle su u more, plaze su isparcelisane i pokrivene stolicama i lezaljkama. Od naroda se ne moze proci. Na sve strane tresti odvratna muzika i vazduh je zasicen mirisima cevapa i pica. U moru je jos vise ljudi nego napolju. Plaze su ogradjene plovcima da vas skuteri ne bi ubili. Prolazi kruzer, svi vade mobilne i slikavaju….

Ali sve cesce vidimo znakove ozdravljenja!

Venecijanci se bacaju u vodu da golim tijelima preprijece ulazak kruzera. Barselona hoce da smanji broj ulazaka u grad. Neka austrijska sela nece vise turiste uopste. Miljoaktivisti su sve glasniji i glasniji, a mediji – ko kad ih je bog dao zaludnima – otvaraju im sve veci i veci prostor. I konacno: nove zaraze! Panika od ulasaka u avion. Konacno!  Konacno ce dobrostojeci penzioner shvatiti da on zapravo nema sta da radi u Vijetnamu. Cuj, Vijetnam???! Sta ce tamo, majke ti??? Da vidi nove boje i kombinacije boja???? A pojma nema ni sta je Vijetnam, ni ko su Vjetnamci, ni sta ih cini bas takvim. Da mu je bolje ostati u svom gradu, sa unucima ili cekajuci ih da dodju. Pogasiti sve izvore informacija (ostaviti kompjuter da platis racune), uzeti knjigu i CD sa nekim od Mocartovih klavirskih koncerata. Mozda casu piva ili vina. I uroniti u svoje misli. Bez setnje nepoznatim gradom prateci tudji kisobran: jer taj ce grad bez knjige i tako i onako  ostati nepoznat.

Ja sam inkompatibilista

Kome je dojadila prica o skepsi prema postojanju slobodne volje, neka preskoci. Ili ceka nesto drugo…

Svi ostali, bi trebali najprije da se upoznaju sa nekoliko termina, jer ako se covjek zainteresuje, kako se produbiti u ovome?

Dakle kompatibilizam i inkompatibilizam. Obje struje vjeruju u determinizam, odnosno vjeruju da iza svih pojava u nama i oko nas, djeluju iskljucivo priodni zakoni. Mislim, ko ne bi vjerovao??? Ko je god prosao nesto skole, morao je razumjeti da ako jabuka padne, pada zbog gravitacije, a ako neko nekoga ubije, ubio ga je jer ga je jednostavno „nesto“ u njemu – pokrenulo. E sad determinizam ostavlja pitanje slobodne volje, a time i moralne odgovornosti – otvorenim. Kompatibilisti smatraju da je i pored determinizma, postojanje slobodne volje definitivno i moguce, a onda i odgovornost za izvrsenim djelima (nekad i rijecima). Kompatibilno je. Razumijete odmah da mi inkompatibilisti u ovo ne vjerujemo.

Ima i treca kategorija: libertantisti (engl. libertarians). Oni ne vjeruju da iza svega stoji uzrok (sic!), nego neke pojave dolaze… onako…, a onda je pitanje slobodne volje (za njih) jasno i ne postoji!

Ono sto je problematicno sa ovom podjelom je sto ona nije toliko usadjena u svijest ljudi kao na primjer politicka ideologija desnice ili ljevice: ovdje se svi brzo i lako pronadju. Ali, ako hocete da u razgovoru pitate obicnog covjeka je li kompatibilista ili inkompatibilista, morate mu prvo objasniti primjerima. Bas kao sto djeca objasnjavaju: „To je kad…“. I tu sad odmah nastaje problem: odabir primjera najvecim dijelom opredjeljuje ljude unutar ovih grupa. Ista osoba koja recimo prihvata determinizam (odlucujuca i neporiciva uloga zakona prirode), opredjeli se za inkompatibilizam ako joj date primjer koji nju ne opterecuje emotivno. Ali opredjeljuje se za kompatibilizam, ako je primjer iz njene okoline, jasno obojen emotivnim stavom. Drugim rijecima, ako osoba koja prihvata determinizam analizira primjer iz istorije, prihvatice ideologiju inkompatibilizma, tj. da subjekat iz primjera nije bio moralno odgovoran. Ali ako se pomene primjer koji dotice ispitanika, on odmah zahtjeva moralnu odgovornost i postavlja s kao kompatibilista (sto ce reci, da ponovim, ideja da su i slobodna volja i determinizam zajedno moguci).

A ni psiholozi vise nisu naivni! I oni su dizajnirali razne eksperimente kako bi u svoju nauku uveli metod, rezultat, statistiku, dakle sve ono sto na objektivan nacin potvrdjuje ranije samo – intuiciju. I onda imate ovakav eksperiment. Ispitanici analiziraju grupu vojnika od kojih jedni sudjeluju u borbama, a drugi dezertiraju. Dalje ispitanici daju zasebne odgovore u zavisnosti da li je vojnik njima poznat ili nije. I onda rezultat: ako je za njih nepoznati vojnik dezertirao, nema moralne odgovornosti. A ko im je poznat, naravno – ima. Znaci zakljucak je da svaki covjek svoj stav prema moralnoj odgovornosti bazira na velicini emotivnog angazovanja. Koristimo jedan set kriterija u apstraktnim situacijama, a drugi u konkretnim. Zasto je ovo ovako?

Krivi su reptili! I pacovi.

Sa filozofskog aspekta, potpuno je jasno da je nase vjerovanje u moralnu odgovornost, mnogo jace nego sto je argumentacija. Moze se reci da je i u ovom slucaju stomak nadjacao mozak! Nije prvi put u covjekovoj istoriji.  Jednostavno receno, ubijedjeni smo da moralna odgovornost mora (valjda!) postojati. Odakle nam to uvjerenje. Pa bukvalno iz stomaka. Kada smo suoceni sa primjerom moralnog prekrsaja, nasu moc intelektualne obrade mnogo brze nadvlada emotivna i javi se visceralni (= od organa) refleks da se uzvrati nazad. Mi jednostavno moramo uzvratiti. Sta vise, u bilo sta ako nam direktni uzrok nije pri ruci. A ova osobina je naslijedjena i svaka zivotinjska vrsta od pacova i reptila do simpanzi pokazuje isto ponasanje. Dva pacova u kavezu i mali strujni udar od poda kaveza, rezultira direktnim napadom jednog pacova na drugog.

Osim ovoga ‘zeludacnog’ refleksa, psiholozi su pronasli jos jedan snazan motiv koji stoji iza naseg vjerovanja u moralnu odgovornost. Radi se o jednako snaznom vjerovanju u pravicnost svijeta: krivci ce kad tad biti kaznjeni, pravdeni ce biti nagradjeni, a pravda ce pobijediti. Kad, tad. I opet intelektualna obrada kasni za emotivnom!? Ne samo filozofi vec i obican narod ako se malo zamisli, nacice  bezbroj primjera upravo suprotnih ideji pravicnosti svijeta, ali uvjerenje je toliko duboko usadjeno, da podsvjesno upravlja nasim stavom kada se susretnemo sa dilemom. Recimo primjer sa rasizmom: svjesno obradjen stav je u vecini slucajeva negativan i protiv rasizma, ali jednako je cesto da u podsvijesti postoje rasisticke predrasude koje nadju put ka artikulaciji. Ljudi cvrsto vjeruju da ce dobri ljudi dobiti dobro,  a losi – lose. Svi prema zasluzi. Ljudi moraju (ok, imaju jaku potrebu) da vjeruju da zive u pravednom svijetu, jer im to olaksava konflikte sa okolinom (i sobom) u toku zivota: tesko bi bilo sresti i reagovati na problem, kada ne bi postajala ideja o pravicnosti. Iz ove potrebe proizilazi i potreba da se zrtvi pomogne. I to je sve fino, ali pomoc zrtvi trazi odredjene, specificne ulove: zrtva mora biti nevina, pomoc mora biti efikasna i brza. I sad nastaje zanimljiv problem! Ako se pomoc ne moze pruziti, recimo osjecamo da nema dovoljno efikasne pomoci kad se srusi avion sa 130 putnik, posmatraci pocinju da se osjecaju nekomotno. Njihova vjera u pravicnost svijeta je ugrozena i da bi rijesili ovaj unutrasnji intimni konflikt (sa svojim ubjedjenjem), pocinju da sumnjaju u zrtvu. Ovakvih primjera ima bezbroj! U ocima mnogih muskaraca silovana zena je (djelimicno?) to i zasluzila. Srusena zgrada u zemljotresu u siromasnoj zemlji, bila je sigurno slaba od pocetka zbog prosirene korupcije. Sto je jaca vjera u pravicnost svijeta, to je jaca tendencija da se zrtvi pripise krivica za nesrecnu sudbinu.

Znaci ova dva fenomena, potreba da se uzvrati, refleks naslijedjen od reptila i snazna vjera u pravicnost svijeta, djeluju iz nase podsvijesti u trenucima kada nam se da konkretan primjer da se odedimo oko moralne odgovornosti. Talas emocija i ove podzemne tektonske sile, ne dozvoljavaju razumnu, stalozenu analizu dogadjaja i racionalan stav. Jok: postajemo kompatibilisti. Srecom, ne svi…

 

 

 

Istina

Kazu, nema istine?! Ma kako nema?? Ima i te kako! I to ne samo jedna: ima ih koliko volis…

Da, znam, ovo zvuci kao los vic, ali vjerujte, svaka kultura ima svoju istinu! A kultura ima puno.

Sta je kultura? Kultura je zbir obicaja, naslijedja, mitova, korpusa umjetnickih djela…, dakle svega onoga sto jedna grupa prepoznaje kao svoje i tudje za druge. Sta definise sadrzaj kulture? Ekologija. Kad kazem ekologija, ne mislim naravno na ovu danas modernu i cesto pominjanu djelatnost, nego sredinu u najsirem smislu rijeci. Tu spada geografija, vremenski uslovi, resursi, putevi i migracije, istorija. Tesko da ce grupa koja zivi na obroncima Alpa imati istu kulturu kao i beduini iz nekog coska Sahare.

I tako se jedna grupa smjesti u odredjenom prostoru i zivi u njemu. Zivot u specificnom prostoru, pocinje da oblikuje i formira svakog pojedinca grupe, tako da oni poslije nekog vremena prepoznaju unutar grupe zajednicke im osobine i zajednicke im vrijednosti. A sta moze biti vaznije kao znanje o razlikovanju dobrog od loseg? Tako se onda formira i moral grupe. Iako se u toj grupi lako nalazi koncenzus oko svih pa i tog pitanja (dobro i lose), ipak se u svakoj grupi, s vremenom nametne jedna elita koja sve ove elemente kulture i morala, stavi „na papir“. Sta vise, oni  vam definisu i – istinu.

Samo da zaokruzim ovo sa elitom. Ako „prostor“ ima turbulentnu istoriju, elita ce se drznuti da na vrat, na nos, koristeci kulturu kao jedini parametar identiteta, onako na brzinu, preko noci – formira „vlastiti“ narod. A onda se tu brzo nadju i granice, pa granicni prelazi, pa oruzje, americke uniforme i eto ti – nacije.

E sad sadrzaj kulture grupe. Lako cemo mi svi ostali za njihove elemente kulture koji se ticu hrane, obicaja, rituala, mozda cak i vjerovanja – mada ovo moze da se iskomplikuje, ali pitanja morala dovedu do konflikta ako se dvije kulture pocnu mijesati. Evo zasto.

Uzmimo dva prototipa kultura. Jedna je sa jako izrazenom linijom casti, a druga je ova nasa, evropska. Kulture sa dominantnim uticajem casti, nastale su na prostorima gdje su ljudi imali sve sto je vrijedilo, na sebi ili odmah tu, pored. Vrijednost je bila koncentrisana i pokretna. Tipican primjer su stocarski narodi gdje jedan kriminalni akt (ukrades mu kravu) moze da Preko noci ruinira cijelu porodicu. Ta su drustva ekstremno osjetljiva na kriminalne radnje i zato su u svoju kulturu ugradile reakciju koja mora biti zestoka i koja mora da obeshrabri nove kriminalne planove. U tim kulturama, zrtva reaguje direktno protiv pocinioca, bolje receno, dozvoljeno je i podrzavano je da zrtva ima pravo da reaguje. Treca strana ne postoji. Kontraudar moze da bude zestok. Sta vise nije neophodno ni naci pravog zlikovca – dovoljno je napasti bilo koga iz njegove blizine. Razumijete lako da je ovo klasicna situacija linca, a „kulturoloski“ imamo primjer i u albanskoj besi.

Nasa kultura u konflikte ukljucuje trecu stranu (pravosudje). Nasa kultura (da se ne razumijemo pogresno, kad kazem „nasa“ moramo se malo pomaci ka zapadu… nekih 1000 km…) je nastala od poljoprivrednih zajednica koje su zivjele dugo na jednom prostoru, bez sezonskih ili drugih pomijeranja. Vrijednosti u ovoj kulturi nisu toliko ranjive i osjetljive na napad. Nasa kultura je obeshrabrivala „slobodne strelce“, a stabilan zivot na jednom prostoru je favorizovao formiranje institucija.

I onda imate jednu ovakvu (Egipat, ne tako davno). novinar, naucnik ili neki drugi istrazitelj, kaze vodicu kamila da doktori sa Zapada smatraju da je opasno i nepotrebno da on dozvoli (trazi) da mu se cerka suneti. A vodic kamile kaze da nece neki tramo „nevjernik“ da njemu objasnjava sta je dobro, a sta ne.

Sta je moja poenta? Obojica su u pravu! I vodic kamila i doktor (sa Zapada). Obojica tumace jednu pojavu kroz dilemu dobro-lose na osnovu svojih kulturoloskih korjenova i svojih pretpostavki. I ne treba sad doktor ni da pokusava da mene (nas) ubjedjuje da je to „ocigledno“: bolovi, gubitak seksualnog zadovoljstva (i jedno i drugo dozivljavaju i on i ona!),  opasan zahvat (krvarenje)… .Nista nije ocigledno. Radi se samo o nasem shvatanju i razumijevanju svijeta oko nas. A posto svaka kultura ima svoju istinu, ne vidim nikakvog razloga da mi svoju nudimo kao bolju ili ne daj boze, dominantnu (znate vec da „mi“ znamo nastupiti prema Africi, Aziji, imperijalisticki).

I opet, sve je u redu dok dvije kulture ne dodju za istu trpezu. Tu onda pocinje problem. Jedno je kada bogata turistkinja iz Dubajia, pokrivena robom, seta po Stradunu ili Sen Moricu: nikoga njena odjeca ne uznemirava. Svi znaju da ce ostaviti hiljade dolara i – otici nazad. Ali ako je iz nekih razloga zena iz Sudana natjerana nevoljom i strahom za vlastiti zivot, dosla u Sen Moriz, a pokrivena tkaninom, pa jos praznih dzepova i mora da dobije hranu i krov nad glavom od domacina, nastace problemi.  Nece odmah: dace njoj domacin i hranu i krov, mada ce to poremetiti politicki spektar u parlamentu, ali prvom prilikom kada zena iz Sudana zatrazi nesto sto je tipicno za njenu kulturu, domacin ce skociti kao oparen. Jedan moj rodjak je govorio: „E, jadi, jadi…“. I Jesu boga mi. Domacin ima pravo da trazi primjenu svojih kulturnih standarda (prema svojoj istini), ali i „gost“ ima pravo na svoju istinu. I onda su zaludni ljudi smislili dva puta: asimilacija i integracija. Prvi je kao autoput: mozes da vozis bzo i da uzivas. Mislim, ako si domacin. A drugi je makadam,. pun prasine i na njemu niko ne uziva. Ali ovo je sasvim druga tema jer nema ni dodirne tacke sa – istinom.

 

 

Causa sui

Ili, jos ‘malo’ o tvrdom determinizmu.

Sta mi je lako upalo u oci? Kad citate knjige o slobodnoj volji, to ide vrlo, vrlo tesko. Nista ne razumijete?! Zanimljivo!  I cudno! Jer sta tu moze, boze biti tako komplikovano? Stojis pred prodavnicom. Imas zadnjih 5 EUR. Jede ti se kolac koji tacno toliko kosta. Kad, cujes neko zvekece kanticom za skupljanje novca u dobrotvorne svrhe. Dati njima novac ili kupiti kolac? Dilema, izbor, odluka. Odluka donijeta na bazi promisljanja. Promisljanje… Cime?

S druge strane uzmite neku knjigu koju pise skeptik slobodne volje, zagovornik determinizma. Lako se cita, lako se razumije. Mora da je do teme…

Znam nisu svi koji citaju ovaj blog, zavrsili mostarsku Staru gimnaziju. Tamo se ucila logika, slagale su se premise i izvlacio zakljucak: bilo dedukcijom, bilo indukcijom. Ucile su se i manjkavosti logike, pa se recimo isticao primjer: Velez je pobijedio Radnicki, a Ranicki Olimpiju: sta bi tek onda, o boze uradio Velez Olimpiji???

Pa hajmo malo logike…

Kad govorimo o slobodnoj volji (kupiti kolac ili dati pare u dobrotvorne svrhe), govorimo o odluci proizasloj iz razuma (a ne refleksno ili pod uticajem neke spoljne sile).

Kad neko postupa po razumu, postupa po svojoj shemi, onako kako je formiran, prema svojim mentalnim karakteristikama.

Da bi neko bio moralno odgovoran za svoju odluku, mora biti odgovoran i za to kako je napravljen (kako je napravio svoj mentalni sklop).

Niko nije napravio samoga sebe (causa sui).

Niko ne moze biti odgovoran za odluke nastale iz mentalnog sklopa u cijoj izgradnji nije ucestvovao.

Njemacki filozof Nice je smatrao da je (filozfoski) termin causa sui (biti uzrok samome sebi) vrhunac intelektualne gluposti. Pojam o cijem sadrzaju ne treba ni razgovarati, jer je nonsens. Ja, ali Sartr je rekao da covjek pravi samoga sebe (i da smo svi odgovorni za svoja djela, jer smo sami sebe stvorili). Zanimljivo je da je ovo Sartr rekao na pocetku svoje  karijere, a da se skoro rugao svojoj izjavi kad su ga pri kraju zivota na nju podsjetili. Ipak, bilo je dosta velikana misli koji su bili ubijedjeni da smo svi odgovorni za vlastiti karakter.

Naravno da je ovo glupost. Ne moramo biti pretjerano ni mastoviti, ni obrazovani da shvatimo vrlo jednostavnu istinu koju su znali cak i anticki filozofi: ni jedan atom se nece pokrenuti, bez da prvo ne bude potaknut. Gurnut, elektricno nabijen ili na neki drugi nacin, ali uvijek mora biti uzrok. I mi koji smo skeptici teorije slobodne volje, mozemo da se udobno naslonimo u svoje stolice i sacekamo jos 20-30 godina da neurofiziolozi i psiholozi dovedu svoj istrazivacki rad do kraja i objasne ono sto romantizirano zovemo razumom. Vec sada se zna da ce iza razuma stajati bilo neka fizika bilo neka hemija, u svakom slucaju prirodni zakon. I onda ce biti samo jos jedan korak do gena koji stoje iza proizvodnje proteina. I kraj.

Ali mi koji smo vec jako daleko ispred mislilaca slobodne volje, morali bi da se pripremimo za vrijeme koje ce doci poslije. Poslije saznanja istine. A to nece biti nimalo lako. Sta vise teoreticari slobodne volje vec sada predvidjaju teskoce oko kompleksa pitanja kojeg zovemo moral, pa u strahu od kataklizme, prate (parafraziraju) Dostojevskog: ako zaista nema slobodne volje, trebalo bi je izmisliti! Samo da vas podsjetim da su u isto vrijeme i Kant i Dostojevski postali zabrinuti oko ulaska prosvijecenosti na svjetsku scenu: sta cemo sad kad vise nema Boga da ga se bojimo? I dok je Kant filozofirao i sirio svoju neteolosku teleologiju, dotle je Dostojevski ista pitanja uokvirio u mocnu pricu o braci Karamazovim gdje su se skeptik Ivan i pobozni Aljosa prepirali i ukrstali argumente.  Ali ne mora biti kataklizma. Ne treba se bojati smrti slobodne volje. Opet, ne smijemo to motivisati pogresno – boze sacuvaj, tako se samo vrtimo u krug. Pogresno bi bilo traziti od covjeka da se pred odluku zamisli (znate ono iz americkih filmova: „Imao si izbor“), ukalkulise dogovoreni sistem vrijednosti u svoju odluku, postupi prema svom moralnom kompasu i poslije saceka kaznu (ili pohvalu). Ne! Taj covjek opet koristi svoj paket (mentalni sklop) kojim bira odluku, a paket je dobio. U paketu su sebicnost koja vuce na jednu stranu i naucene moralne vrijednosti koje vuku na suprotnu stranu (opet u americkim filmovima na jednom ramenu djavolcic, a na drugom, andjeo). Podsjecam: koja ce sila prevaknuti, odredjuje – hemija.

Ne. Covjeka treba shvatiti u svoj njegovoj sirini i posebnosti. Ne mogu svi trcati kao Bolt, niti mogu svi biti visokomoralni. Ljudi ce grijesiti (prema nekim dogovorenim kriterijima procijenjeno), osteceni ce reagovati, ali je vazno skloniti ono sto jedan skeptik zove moralni bijes. Ljudi ce grijesiti i bice opomenuti, ali i spori trkac moze biti opomenut, pa ipak nikad nece trcati kao Bolt. Treba se poceti pripremati za ovu novu stvarnost. Nije nam poznata u svakom detalju, ali meni makar vec sada izgleda uzbudljiva i privlacna. Jer bez obzira koliko moze jedan covjek sada patiti zbog moralne greske onog drugog, buducnost ne znaci da ce opet biti samo izolovani parovi (grijesnik-osteceni) koji ce se osjecati dodatno ugrozeni dok su drugi otisli na neki visi nivo – ne,  covjek ce biti novi i bolji. I svaki par bice neki novi par mnogo sigurniji u svojim relacijama.

 

 

Klima

A mora se i klima pomenuti!

Odmah da kazem, ja ne znam ko je u pravu. Mislim da su u pravu oni koji nam predvidjaju skori kraj, ako se nesto drasticno ne promijeni, ali, ne znam.

Podjimo od pretpostavke da se blizi kraj. Zaista ima dosta ubjedljivih parametara koji ukazuju na ovaj put. I rezultat… Klimatske promjene u toku godine postaju sve zesce i dramaticnije. Pozari, orkani, susa. Led se otapa, raste nivo vode u morima, nestaju manja ostrva. O otapanju zamrznutih jezera u Sibiru uz pratece oslobadjanje metana, niko nece ni da misli. Koralni greben postaje jednobojan, pojedine vrste zivotinja nestaju, krcenje suma je postalo instrument prezivljavanja velikih grupa ljudi. Jednako velike grupe ljudi zbog stalnog suzavanja resursa, stavljene su u pokret (migracije) sto dovodi do sudara kultura i drustvenih tenzija. Jer poznato je sudar kultura je dobar samo kad je jedna od tih kultura – turisti. Mada, mada: domaci sve vise i vise gube zivce, posebno u izvikanim turistickim destinacijama,  pa i ti susreti domaci-turista pocinju da lice na susrete Sirijaca i Njemaca ovih dana po Evropi. I mozda nije toliki problem sto smo napravili sva ova cuda i sto smo toliko unistitli prirodu oko sebe. Problem je sto je covjek formirao bezbroj pravaca ka visem zivotnom standardu, ali na putu, uz te pravce, neminovno je unistavanje Planete. Zemlje u razvoju tek krecu sa „teskom industrijom“, suma nestaje kako bi se posadile palme, jer su svi shvatili da bogati hoce da su peru samponima i sapunima, riba nestaje iz mora, a hrana se razvozi po svijetu tako da svuda ima sve (pisao sam davno da svaka samoposluga u Vrgorcu mora jednostavno da ima Felce Azuro). Sve je prilagodjeno covjekovom komoditetu, sto stavlja u pogon armije proizvodjaca koji unistavaju Zemlju, a konzumentima nije preskupo, jer se koriste karticama i kreditima.

Nabrajati probleme je lako: dovoljno je samo okrenuti se oko sebe. Evo u Svedskoj krenuli da gaje vinovu lozu i prave vino???!!! Teze je naravno napisati kako da se ovaj problem rijesi.

Najsmijesniji su pateticni apeli u bogatim zemljama. Ides podzemnim hodnicima a se presvuces, a sa zidova se keze razdragani radnici vozeci biciklo: poslodavac salje poruku – ostavite automobile kod kuce, vozite biciklo do posla. Rezultat? Identican onom nasem realsocijalizmu iz 60-ih Godina kada je svako dijete u skoli pisalo o razdraganim ratarima koji su obradjivali zemlju i mahali djacima na putu za skolu. Dvije decenije kasnije, propala je i poljoprivreda i skola. I zemlja. Ili. Ujutro cim se dignes, otvoris vrata od stana i nadjes dnevnu novinu. Ako neko nije danima kod kuce, jednako dugp ce mu se novine gomilati u kutiji. Niko ih nece dirati (osim ako ovaj ne zamoli komsiju). Kod nas ovaj servis ne bi radio: ljudi bi krali jedni drugima novine. Nasli bi se sigurno finiji stanari koji bi apelovali da se ne krade („Nije u redu“), ali to ne bi pomoglo. Ne bi jer iza kradje ne stoji nestasluk, vec jasna ekonomska potreba: mjesecna pretplata na dnevnu novinu, mnogima je pretezak balast na kucnom budzetu.

Sta pokazuje ovaj primjer? Pokazuje da kad imas problem, najcesce apeli nece pomoci. Treba krenuti od uzroka (u pomenutom primjeru, ali i u 99% ostalih primjera – pare). I tako se primicemo rjesenju globalnog zagrijavanja Planete, odnosno promjeni klime. Ekonomski instrument.

Mora se naci instrument koji je univerzalan i koji ce zasjeci u problem i duboko u vodoravno (u sirinu). Ne smije se pribjeci parcijalnom rjesenju koje bi samo izazvalo buru, ljuljanje cijelog sistema i nove komplikacije. Ne moze se recimo podici cijena hrane, pa sad vidi sta ce biti. Ne. Univerzalan instrument, jednostavan i lak za realizovanje! Naravno, naravno, svaki, pa i ovaj instrument doveo bi do ekonomskog potresa, ali ujednacenog, skoro pa harmonicnog na cijeloj Planeti.

Ukinuti prvo kreditne kartice, pa dva mjeseca kasnije i – kredite. Nema vise ni plasticnog, ni virtuelnog novca. Ko sto ima gotovine  u dzepovima, to mu je. Kriticari ce se nasmijati podjecajuci me da niko u Gabonu ili Brazilu nema kreditnu karticu. Da, ali mi odavde iz bogatijeg dijela svijeta, oduzimanjem kredita, svescemo svoju potrosnju na 20% od danasnje. Na taj nacin ce se smanjiti potreba za rijetkim mineralima iz Afrike koji se nemilosrdno ugradjuju u mobilne telefone, smanjice se izlov ribe, smanjice se plantaze palminovog ulja, jer i mi cemo se vratiti na staru dobru shemu kupanja subotom, sapunom koji ce nam zene praviti od svinjske masti. Znaci nasa dramaticno redukovana kupovna moc, smanjice pritisak i traznju za sirovinama koje bi ovim tempom nestale za 100 Godina, , sto bi dovelo do oslobadjanja sumskih pojaseva od krcenja i unistavanja. I onda kao u jednom od prethodnih tekstova: prvi mjesec je najtezi; nakon njega, svi se naviknemo na nove uslove. Ponovo cekamo postara, jer nam je pretplata za mobilni skupa i hranu kupujemo u prodavnicama na kojima se jos vidi stari naziv, Konzum, dok vlasnik ne skine i stavi Spar: vise je politicki korektno.

 

Nasi Austrijanci

Iliti, Crnogorci.

Evo je opet aktuelizirano pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Sa svih strana padaju teske rijeci. A u podgorickim kaficima, ljudi sjede, okrecu paklicu Ma(r)lboroa oko jednog ugla i razgovaraju na mobilnom: za stolom sjedi trojica i sva trojica pricaju sa nekom drugom trojicom, mobilnim. Necu pogrijesiti ako napisem ‘trojica’ (umjesto ‘troje’), jer su to uvijek tri momka, bez djevojaka. Slicno su i Mostarci sjedili na Rondou, prije 30 Godina, dok su nebo parali Migovi JNA: Mostarci se zezali, a JNA generali planirali provokacije koje ce prerasti u sukobe, zlocine, podjelu, iseljavanje. Ipak, razlika izmedju podgorickog kafica i Rondoa je u tome sto se ovom prvom nista nece dogoditi, ne u dogledno vrijeme.

Sta je to novo Srbija nasla da se malo „ugradi“ u crnogorsku unutrasnju politiku? Ja, citali ste sigurno: pitanje crkvene imovine. No kako koncept ovog bloga nije dnevna politika, necemo se mi previse zadrzavati na ovom najnovijem sukobu crnogorskih i ostalih Srba i crnogorskih Crnogoraca. Recimo samo da Crna Gora (drzava) ima pravo, jer je pravoslavna crkva u Regionu dobijena od vrhovnih pravoslavnih vlasti pod imenom Jugoslavije, a ne Srbije, pa kad se Jugoslavija raspala, raspalo se i „to“. I sad svi osjecaju potrebu da definisu svoju drzavu u svim aspektima, ukljucujuci i drzavnu religiju. Ovo je formalni aspekt cijele afere. No Srbija ima kao i uvijek, nesto drugaciji pogled na svijet.

Sustinsko je pitanje sta je bilo „tamo“ gdje je sada Cetinje, u vrijeme kada je zemljom hodio Sava Nemanjic? I ne da nema dobrog odgovora na ovo pitanje, nego i svaka racionalna i mirna diskusija, nestaje. Pocinje svadja. Ako se drzite srpskih medija, dobicete jednu sliku, a ako se drzite crnogorskih dobicete drugu sliku. I ovdje nema spasa! Problem je sto nema objektivno napisane istorije Balkana. Istoriju su uvijek pisali oni koji su sjedili uz pobjednike, pa danas imamo poplavu novije istorije („gradje“) koja kod normalnih ljudi budi mucninu (v. kod Sartra!). Evo recimo par primjera.

Crnogorska istorija je – poznato je – prebogata ratovima i junastvom. U svakom se trenutku makar dvije bitke ponosno porede sa Termopilskom bitkom. Jedna od njih je i Mojkovacka bitka. Srbi, navikli da slusajuci besjede  Crnogoraca, uzimaju sve zdravo za gotovo pa i kada se u prici kaze da je mala ceta Crnogoraca, skoro pa saka vojnika, rukovodjena vojvodom/serdarom Jankom Vukoticem, omela napad austrougarske vojske na Badnji dan 1919, napad koji je imao za cilj da unisti srpsku vojsku u povlacenju ka Albaniji. Kaze se da je grupa Crnogoraca sprijecila….Eeee, sto bi rekao Vucic. Kako danas izgleda struktura stanovnistva Crne Gore? Trecina se izjasnjava kao Srbi. Izmanipulisani? Ja, mozda, ali nisu svi. I nisu pali s neba. Pitanje: sta bi pokazala anketa medju Vukoticevom vojskom na Patarice? Koliko njih bi se izjasnilo kao Srbi? A vodja? Hercegovac! Eto vidite koliko tu ima problema. Kad nema vjerodostojne istorijske nauke. I sto je najgore, sad je kasno. Cijeli nas prostor je kao Gaza (Palestina): sad ni najsofisticiraniji arheoloski rad u Gazi ne bi pomogao, jer je sva izrovana bombama i raketama. Dzaba!

E, ali ima rjesenje! Logika. Uporedite recimo Austriju i Njemacku sa Crnom Gorom i Srbijom. Obje imaju zajednicko porijeklo: Germani. Isti jezik, mada kazu da Beclije niko ne razumije. Austrija se razvila na planinama (Alpe) i u svom specificnom okruzenju (recimo Madjarska, pa Slovenija, Italija, sto Njemacka nema) i ta geografija joj je dala jedan malo drugaciji pravac razvoja nego sto ga je uzela Njemacka rastegnuta od Rostoka do Pasaua. Austrija je imala ‘par’ velikana kulture koji su ugradjeni u temelje i stubove austrijske kulture. Na to su politicari vejsto ubacili i nesto mitova i tako smo dobili osebujnu (zasebnu), samosvojnu austrijsku kulturu. Iskreno, kad bi se u Berlinu pojavio Frojd? Mozda danas, nakon pada berlinskog Zida, ali u vrijeme kada se pojavio u Becu, tesko da bi to uspio u Njemackoj. Za pojavu Frojda je bila potrebna jedna dinamicna, uzbudljiva, na momente i samodestruktivna intelektuelna sredina kakvu je imao Bec u 19. vijeku. A Njemacka? U vrijeme kada je imala ekonomskih problema i kada je bila u dubokoj magli lutajuci i trazeci vlastiti identitet, skocila je na malu Austriju kao neman (aneksija). A danas? Danas su to dvije ekonomski najjace evropske zemlje i zato – mirne, uljudne, pristojne, civilizovane, jasne, demokratske….  Naravno, sa ove dvije poslednje recenice prestaje svako poredjenje sa Crnom Gorom i Srbijom.