Pravila

Kako izbjeci pravila?

(Sto bi rekli u Mostaru), o’kle pravila (a posto je u pitanju Mostar, ovo poslednje ‘a’ je dugo koliko vam kapacitet pluca dozvoli)? Eh, o’kle!? Odozgo! Sa vrha. Jos od onog poluoblacnog, polumracnog dana, prije vise hiljada godina, kada je covjek razumio da ce do svojega kraja, odnosno kraja civilizacije, morati da zivi u vecim zajednicama, pocelo je izmisljanje pravila. Jer veca zajednica znaci – guzvu. Vise ljudi na ogranicenom prostoru. A gdje je vise ljudi, to je vise neuskladjenih ideja, rjesenja, potreba, zahtjeva. Neko mora uvesti red, inace bi se mlatili svaki dan. Kao da se ionako ne bijemo svakodnevno??! Ali, okej, bez pravila bi – vise.

I to su prvo shvatili najpametniji, ali uz to i najagresivniji medju nama i sami sebi formirali nekakvu poziciju vlasti nad ostalima i krenuli sa pisanjem….

Tako imamo biblijski moral, pa Talmud, pa sve ostale religijske morale proizasle iz kopiranja, pracenja, citiranja Biblije. Indija, Kina, anticki svijet, Perzija… i oni su organizovali svoja drustva po principu da se zna ko vodu pije, a ko vodu nosi. Kad se pije, koliko, kojom brzinom se nosi….

Ali sta danas da rade ljudi koji imaju dovoljno inteligencije da razumiju smisao pravila, ali nemaju dovoljno mudrosti da ne prkose detaljima istog? Jer upravo se radi o detaljima pravila. Detaljima koji imaju za svrhu da kao enormni suncobran pokriju sto je vise moguce ljudi, matematicki receno, da pokriju citav trbuh Gausove krivulje. Pa ne znam. Da znam, smatrao bi sebe mudrim. Improvizirati od slucaja do slucaja?

Vjerovatno nikome nije promaklo da smo u sred globalne epidemije virusom Korone. Nikada ne moze biti samo crno ili bijelo, tako nije ni sa ovim virusom bas samo pozitivno. Ima i nedostataka. Drustva su napravila na brzinu, na vrat, na nos, debelu knjigu pravila kako globalno, tako i lokalno, skoro pa na nivou haustora. Napravile su to i bolnice, klinike, zasebna odelenja. Takodje ne vjerujem da je ikome promaklo da Svedska ima „nesto drugaciji“ pristup u prevenciji zaraze virusom, ali su joj odredjene rizicne grupe  „malo“ zapostavljene, pa su poumirali…. . Svedjanin je rekao (pravilo) idemo na posao dok ne dobijemo temperaturu. Van posla, pokusajmo se drzati razmaka od 2 m. Na ovaj nacin cemo se svi brzo zaraziti, posto je bolest jako zarazna, ali necemo stradati, posto nije bas smrtonosna. I tako ja odem prvo u samoposlugu, stojeci u redu za kasu, bijesno gledam onog iza mene, ali ne pomaze – krace je od jednog metra. Kao da on hoce da plati za mene??! Poslije odem na posao i srecem bolesnike, ugrozene svojom bolescu. Ali, nemam temperaturu. Bolesnici ne smiju van svojih soba, a posjete su zabranjene, bez izuzetka.

E ali ne prezive svi!

I nisu svi stari. I nekima se moze naslutiti brza smrt.  I sta cemo sad?

Momak koji ima 3 brace i roditelje. Izgubio je borbu protiv karcinoma. Borba je trajala od novembra prosle godine, varirala u intenzitetu, bio je u periodima i kuci i u lokalnoj bolnici, ali sada, krece ka svom vjecnom odredistu. Iskustvo kaze, jedna sedmica, bez lijekova, dva dana, ali opet – mlad, jako srce, moze da iznenadi. Roditelji sjede kod kuce, 130 km daleko od njega. Cekaju, strijepe. Braca takodje. A ja vidim danas da njega nece biti za sedmicu dana. Ili brze…?  Vikend. Nigdje nikoga na poslu za konsultovati se. Pokriti se, zastiti se. Imamo mi tu nasu finu formulaciju „u ljekarskom kolegiju, zajedno“ smo odlucili da – pazite sada predlozimo   bolesniku i rodbini ovo ili ono. Znaci, za moj ukus, dvostruko – izvinite, ali ovdje najbolje stoji beogradski atribut – pedersko ponasanje: em sakriveni u grupi, em sakriveni prebacivanjem odgovornosti (grupne) na bolesnika?! Uvijek sam mrzio ovu vrstu „pederluka“. I onda mi skoro dobro dodje sto je vikend…. Sakom u sto.

Svi zainteresovani da se prvo testiraju, pa pravac bolnica da sjednu u sobi pored svog mucenog bolesnika, sina i brata, pa koliko potraje. Gdje ce jesti? Gdje ce spavati? Rijesice se. Usput. Glavni smisao i ideja akcije – da se bude pored svog najmilijeg koji je na samrti, mora da ima prioritet. Pravila cemo zadovoljiti u hodu, improvizovanjem. I budu oni negativni (na virus). I dodju. Oni sa maskama, a ja iz samoposluge, bez maske. Ako zapatimo virus na klinici u narednih 10-ak dana, mogu slobodno sam da krenem ka Golgoti, noseci krst na ledjima, pa polako. Svejedno, moras organizovati ovu akciju, smirujuci osoblje, motivisuci i pozivajuci se na logiku, razum, ljudskost, a ne daj boze da pomislis na sebe u nekoj od uloga… Umiruci, ok, to je skoro pa i najlakse! Ne osjeca mnogo. Rodbina u sobi pored nekoga koga volis, vec osjecas duboku prazninu nedostatka, a cujes ga cijelu noc kako se bori za svaki udah? Osoblje? Ostali bolesnici ciji je imunitet kao kad bi sa otvorenom ranom legao u kanalizaciju Kalkute. Sta ako potraje? Dani prolaze, a on ne umire. Svi postanu nervozni….

Ovaj momak je umro 14 sati nakon mog prvog telefonskog poziva roditeljima. Samo jedna noc. Hvala ti Boze….

 

Job

Izgleda da svako ko makar malo drzi do sebe, mora reci nesto o  mucenom, zapravo – pravdenom Jobu. Ni ja nisam nikakav izuzetak.

Podsjeticu vas na pricu.

Job je zivio fino, imao porodicu, stoku, kamile, kucu. Bio je vrlo pobozan, vjeran svojim idealima i nikada nije dovodio u sumnju ni postojanje Boga, ni svoj odnos prema njemu. Jednom rijecju, pravi pravednik.

Jednog dana dodju kod njega tri prijatelja vrlo cudnih imena, pa ih ne moramo sad traziti po Guglu.U isto vrijeme Bog je sa Sotonom napravio jednu malo igru, gdje je Job bio u centru. Sotonina teza je bila da ako Bog bude dosljedan u mucenju Joba, prije ili kasnije ce Job odustati od vjere (i od Boga). Bog je naravno bio sasvim suprotnog uvjerenja. A mucenje, u najsirem smislu rijeci, islo je u porcijama. Cak 7 krugova! Prvo je nestala stoka, pa kuca, pa porodica, pa su njega snasle najrazlicitije bolesti i tegobe, pa… Ali nedade se Job! Cvrste vjere do kraja, bas kao i na pocetku. Mada, cijelo vrijeme je trazio objasnjenje, sto bi mi onako narodski rekli, stalno se nesto zalio…. . A prijatelji? Oni su kao svjedoci i tjesitelji, tvrdili bas ono sto pogodjena osoba najmanje zeli da cuje: „Sam si (sigurno) kriv“. Kad je mucenje dostiglo pozamasan nivo, jedan je cak uzviknuo:“ Tvojim gadostima nema granica“. I kad je Bog iscrpio sva svoja sredstva, a Sotona priznao poraz, dobi Job sve na kraju nazad, pa jos duplo: i zdravlje, i porodicu i kucu i stoku….

Ali prica (Knjiga o…) ne zavrsava ovdje. Job je nakon susreta sa Bogom (vrlo rijetka, gotovo elitisticka privilegija u Tori), pao na zemlju i zamolio za oprostaj. Ovdje se kraj price malo gubi, a ako pitate proroka Ezekiela i Job ce postati profet.

Znaci sta imamo ovdje kao „topik“?

Bog koji testira i muci neduznu osobu, skoro pa iz zabave. Hoce li Biblija kao temelj triju najvecih religija, odmah, sad pasti i – nestati kao amoralna bezvrijedna kolekcija cudnih prica? Bog-mucitelj???! A onda i sve tri biblijske religije otici u prasinu istorije? Sta ce nam ta knjiga koja promovise nekakvog mocnog boga, koji se igra sa nama i muci nas???

Velika muka je (s)nasla teoloske pisce: kako ovo objasniti, a da Bog ostane cis’?? Jevrejski teoloski ideolozi (mudraci, rabini) imali su kroz istoriju poseban dodatak na „muku“: kroz istoriju su Jevreji kao sto je dobro poznato, stalno bili nevino muceni (tako, makar oni tvrde), sto je kulminiralo sa Holokastom, i kako sad to objasniti?? Hriscanski ideolozi, tzv. Ocevi hriscanstva, nasli su vrlo prihvatljivu formulu (cuj, formulu????!, cijeli /novi/ testament!): Isus. Bog je poslao svog sina (razumijete, ne bilo koga, emisara, ambasadora…., ne: sina!), na Zemlju medju svoje „kreature“ (ljudi) da pati zajedno sa njima. I ne samo da pati. Bog je pokazao i kako da se iskupi(s), a sto je najvaznije, kroz cijelu ovu epizodu sa sinom od krvi i mesa, Bog se i sam prikazao svojim kreacijama.

Jevreji nisu mogli – sto bi se reklo – bastitniti ovu ideologiju. I jos gore, isceprkali su jedan „detalj“ koji cijelu stvar jos vise komplikuje: Job je cijelo vrijeme insistirao na svojoj nevinosti! A sta to znaci? Pa jasno je: to znaci da nam je Job cijelo vrijeme govorio: „On se igra sa nama, on nas namjerno muci iz zabave“. Jer uporedite sa skolom (onom starom, tamo negdje kad je Stara gimnazija ovorena). Djaci gotovo svakodnevno imaju snazan osjecaj da ih se kaznjava bez njihove krivice. Sjecate se i sami, da ste imali ovaj osjecaj. Vise puta. E, ali skola je (tada!) bila jak autoritet, pa kad dobijes kaznu, prihvatis i krivicu, iako ni sam ne znas u cemu je ova sastojala. Ima jos puno primjera iz tih starih vremena.  U komunistickim zemljama, osudjeni komunisti su bez pogovora prihvatali krivicu i kaznu, jer Partija nije mogla grijesiti. Muz (roditelj) je imao pravo da kaznjava zenu (djecu) bez obrazlozenja :“ Znaju oni najbolje zasto“.

E ali ne i Job! On se cijelo vrijeme (nesto) zalio. Nezgodan igrac: u isto vrijeme priznaje Boga kao vrhunskog autoriteta, ali i kreatora njegovih neopravdanih muka. Jos gore! On tvrdi da je on  samo igracka u rukama nestasnih Boga i Sotone koji bi da se malo poigraju…. .

Znaci sta je Velika tema Knjige o Jobu? Gdje je Bog kad mi patimo (a da ne govorimo i o mogucnosti da on zapravo stoji iza nase patnje kao Primum movens)? Kant je bio medju prvim velikim misliocima koji se gadio teodizije („theodocity“, zbir pokusaja da se Bog opravda od optuzbi da stvara nezasluzenu patnju). Smatrao je da bi svi oni sa makar malo osjecaja za moral, morali  odbaciti svaki ovakav pokusaj (teodizije). Ideolozi biblijskih religija su trazili opravdanje u tri pravca. Patnja nas vodi blize Bogu, niko nije apsolutno nevin i Bog je misterija koju mi i ne treba da pokusamo da razumijemo. Da, ali gdje je moralna osuda patnje nevinoga? Sjecate se iz srednje skole kako je to Dostojevski fino podcrtao: nema nikakvog razloga koji bi objasnio potrebu djecije suze. Zapravo je citavo poglavlje njegove Brace Karamazova, Veliki Inkvizitor, posveceno ovoj dilemi i zapravo, osudi.

Ali, ne zaboravimo da se Job bacio na zemlju i molio Boga za oprostaj. Mi ovdje imamo dva domena, moral i razum(ijevanje). Job nam porucuje: Bog je vrhovni moralni kriterij i ne podlijeze kritici. Njegove namjere ne mozemo razumjeti (kao sto ne mozemo razumjeti autora knjige na osnovu njegove knjige) i ne treba ni da pokusavamo. I kada je Job na kraju ove epizode njegovog pravednickog zivota, molio za oprostaj, on nije molio za oprostaj za svoj moralni prekrsaj, jer ga nije bilo; on je molio da mu se oprosti sto se usudio dovesti u pitanje nesto (nekoga) koga ne moze razumjeti.

A ako vam ovo sve zvuci nekako staromodno i nebitno, vi se fino sjetite Vernera Hajsenberga koji je tvrdio da ono sto posmatramo, zapravo ne vidimo, jer se mijenja dok ga gledamo. Ne vjerujete? Odnosno, da se ne lazemo, nas cijeli zivot je ono sto vjerujemo. A kako i zasto vjerujemo, duga je i vec ispricana prica.

 

 

 

Entré

Kako se ulazi u svijet klasicne muzike. Ili, makar, kako sam ja usao tamo.

Sve je pocelo sa Petim elementom, filmom kojeg je rezirao Luc Beson. Film je snimljen 1997., pa iako ne mogu reci da sam prije filma bio totalno naivan u odnosima sa klasicnom muzikom, intenzivno druzenje, kupovina muzike, proucavanje biografija kompozitora,… pocelo je tim filmom. A u tom filmu, pored Mile Jovovic, Brus Vilisa i Garija Oldmana, pojavljuje se Inva Mula, albanska operska pjevacica koja dublira glumicu (koja nije bitna) i pjeva dio iz Gaetano Donicetijeve opere Lucija di Lamermur, dio iz 3. akta u kojem glavni lik opere dozivljava akutnu psihozu (ludilo) i umire. Sad nakon par decenija druzenja sa klasicnom muzikom i posebno operama, mogu vam otkriti da ovo nije nista novo! Naprotiv. Operske price (do pojave Vagnera) uglavnom su stavljale zene u nemoguce situacije (ona voli ovoga, a roditelji im u ratu, pa joj ne daju), pa bi ludilo ili smrt bilo najcesce jedino rjesenje. Ali Gaetano je uspio da ovoj sceni i muzici da jedan novi nivo koji je mene jednostavno paralizovao i vezao za klasicnu muziku.

Razumijete vec, kad idete ka necemu, a rezultat bude da se tamo „zaglavili“ i ostali, put mora podsjecati na probijanje kroz cicke. Jer kad se probijate kroz prasinu ili travu, pokoseno sijeno, snijeg, sta god – sve se to moze lako otresti i vi necete ostati za vjecno na destinaciji, ali kad idete kroz cicke oni vam se zakace i mozete ih skinuti samo aktivnim ceprkanjem.

I tako me je muzika iz Petog elementa uhvatila pod svoje i usmjerila u sledecem koraku. Do novog cicka.

Citajuci o Luciji, naisao sam na novi fascinantni podatak i taj me je bas kao i prethodni (film) jos cvrsce vezao za klasicnu muziku. U originalu, kada je Gaetano stvarao operu, on je za ovu scenu koristio tzv. glas harminica, odnosno instrument napravljen od vise staklenih posuda ispunjenih vodom koji (instrumenti) odaju vrlo visoki, skoro parajuci zvuk kada ih se dotice. Nazalost nakon nekoliko izvedbi primjeceno je da ovaj instrument kod nervno labilnih ljudi moze izazvati napade histerije, a bili su zabiljezeni i smrtni slucajevi. Originalna verzija „ludila“ sa glas harmonica, moze da se nadje u izdanju Naxsosa (Muzika za Glas Harmonica, u izvodjenju S. Monserat). Instrument je zamijenjen, manje „ostrim“, a ja ostah kao zacaran pricom i cijelim ovim sto bi se reklo, kontekstom. I onda kako to obicno biva kad uletite u nesto, pozelite imati sve. Konkretno, sve Donicetijeve opere. E, ali ‘oces! Gaetano je sjedeci u Bergamu napisao 70 opera. Neka neko proba da napravi 70… necega sto inace voli i zna da pravi. Uz to kroz jedan zivot opterecen bezbrojnim tragedijama i nesrecama. Gaetanu su djeca umirala, zena mu je umrla, a on je veci dio zivota proveo u borbi sa nekom vrstom hronicne upala crijeva. Ali vecina ce vam strucnjaka reci da su mu te opere sve iste?! I moguce je da kada ga se uporedi sa Mocartom, Verdijem, Pucinijem ili Vagnerom, on ispadne mediokritet. E, ali oprosticete: od tih 70 opera, napisao je i dvije, vec pomenutu Luciju i Ljubavni napitak, a u tim operama se nalaze dva momenta koja zasjenjuju sve ostalo sto je napisano u svijetu opere: pomenuta scena ludila Lucije i arija Una Furtiva Lagrima (jedna skrivena suza) iz Ljubavnog napitka, za koju je cuveni Karuzo rekao da „ako je samo ovo napisano umjesto svega iz opernog svijeta, dovoljno je“. Poslusajte u izvedbi Pavarotija ili Bjorlinga.

Sledeci korak je nabaviti najbolju izvedbu i tu onda pocinje naporan, ali sladak istrazivacki rad kroz literaturu. Ne internet, internet dodje kasnije, da se pronadjeni objekt naruci, ali trazenje mora ici kroz knjige. Za ovu svrhu posluzile su dvije knjige: „Grubi (rough) – znaci ne tako detaljni – opera vodic i posebno Kobeova (Kobbe) knjiga opere. Ove dvije knjige su savrsen par: druga daje detaljne opise svih opera koje vas interesuju i mogu vam pasti na pamet, a prva vas vodi kroz svijet izvodbi tako da mozete krenuti (internetom) u lov na bas tu i tu predstavu, odnosno CD. Ovdje se sad mora pokazati spremnost za kompromisima, jer ako ispadne da je najbolja Lucija ona iz 63. snimljena u Parizu sa Marijom Kalas, kad je dobijete u ruke, shvatice te da nije bas „laka“ za slusanje. Ona je radjena u tzv. AAD formatu, umjesto u DDD sto opet znaci da je audio format prenesen nekom tehnikom u digitalni, ali to sa glasom Marije Kalas, ne ide bas lako. I ne samo to, cujete kako kaslju u publici, pomjeraju se u stolicama… Onda kupite i noviju sa Saterland ili jos noviju sa Rene Fleming, sve radjene u digitalnom formatu i razlika je ubjedljiva. Vama ostaje da makar intimno, u sebi, priznate da niste bas onaj pravi, rodjeni, strucni ljubitelj opere koji moze da „istrpi“ rezove Marijinog glasa, nego se kao pocetnik opredjeljujete za meksu varijantu. Konacno, i onako je sav posao odradio Gaetano Doniceti, a nas su muzicki kriticari ubijedili da se odusevljavamo ovim ili onim, posto – mucenoga Gaetana vise nema.

A ako vam iza Gaetana sledeci korak bude V. Belini i njegove opere, gotovi ste! Mjesecarka, Norma… Ovdje je vec lakse nabaviti sve, jer je sve savrseno. Samo 10….

I to bi bilo to. Postujuci naslov, moram da se drzim samo pocetka; kako izgleda unutra, kad udjete, to ce svako sam sa sobom da analizira i procijeni. I na kraju, voljeli vi ili ne, klasicnu muziku, moracete se sloziti da makar samo psiholoski sadrzaj fenomena odusevljenja, znaci jako puno, odnosno dovoljno da ga se okusa.

Slicice 3

Sto bi rekli kelneri, da vidimo, sta sto imali…?

Pomenuli smo vec Limuna i Narandze. Pomenuli smo i „onu igru gdje se dvije ekipe postave u paralelne linije i drze za ruke“. Pisem u mnozini, jer sam dobio ‘hint’ da se ta igra zvala Granicara.

Sta smo ono jos imali?

Odmah da kazem, kao djecak ne bih da pisem o Eberecke, ebertude ni o Lastisu, ali eto, ako neko pravi listu, neka ih – nek’ ima.

Skoro da bi moglo prema prvom slovu. Pa evo K. Klikera. Pazite, ne klikeri, nego bas – klikera. Najcesca upita rjecica u Bosni i Hercegovini, cega, daje i imenima igara vlastiti padez (2. ili genitiv). Za igru su se uvijek koristili klikeri prema posebnim kriterijima: donosi srecu, vec je malo otucen i – najmanji. Obje varijante, i ona sa rupom i ona sa trokutom su uzbudljive, ali je ona sa trokutom na granici hazarda, jer su se klikeri lako gubili….Ukratko, kod varijente sa rupom, trebalo je nakon bacanja klikera iz stojeceg stava prema rupi, ubaciti kliker u nju. Gadjanjem tudjeg koji stoji opasno blizu mogla se postici prednost – ako ga pogodite. U ovoj igri uvijek su se lako prepoznavali „seljaci“ i „gradjani“. Seljaci su drzali kliker pred ispaljivanje u krivini savijenog drugog prsta, a nokat palca je bio okidac. Boze, koji seljaci! Mi gradjani smo uvijek prvo postavljali kliker izmedju 2. i 3. prsta, gore pri vrhovima, pa onda uz jasno zatezanje i napetost misica savijali ta dva prsta tako da se kliker uglavi izmedju vrha 2. prsta i zgloba izmedju falangi palca (falange na prstima su ove male koscice). Palac bi modrio od napetosti, sputan u krivini treceg prsta i onda se samo cekala eksplozija. Najbolji pogodak je onaj koji ispali protivnicki kliker, dok tvoj ostane u mjestu gdje je bio protivnicki. Uh! Svi ostali pogoci sa radijacijom (odu u dva pravca), bili su manje uspjesni, ali efekat bi ipak bio postignut. Trokut, je kao „21“ u kartama. Pogodis, nosis, postavis, gadjas…. Brzo i efikasno.

Klis. Parce drveta 15-18 cm, debljine kranjske kobasice, zasiljeno sa oba kraja lezi na travi. Zapravo, lezi na ivici rupe na zemlji/travi. Drugim, duzim komadom drveta (idealno, rucka od metle), udari se klis po jednom kraju, tako da mu njegova geometrija omoguci odraz od podloge. Kad se tako podigne 20-40 cm, ostaje samo da ga se mlatne  prije nego padne, pa gdje zavrsi. Protivnik bi morao svojim drvetom da ga zvekne prije nego padne (klis, ne takmicar)…. Jednostavno.

Kolica na kuglagerima. E ovo se vec nije moglo igrati u bilo kom gradu. Grad je morao imati industriju, ali ne – tekstilnu. Mi smo imali Soko, roditelje i – kuglagere. Boze kakvi su to komadi savrsenstva bili! Svedski proizvod (e, ali zapamtite, oni su u to vrijeme pili samo mlijeko!), sjaji se, klizi, glatak, mirise na ulje. Motorno. Onda je trebalo nabaviti sperplocu dimenzija 50×80 cm, nekoga da ti to montira i najvaznije, nekoga da te gura.

Oko zmure i gonje, ne treba mnogo ni rijeci, ni opisa. Vazno je biti brz.

Tajna. Eee, to je bilo sjajno! Iskopas rupu i u nju ubacis izlomljenog raznobojnog stakla, a pokrijes dnom od tegle ili necim slicnim sto je jos uvijek u jednom komadu. Pa zatrpas. Pa kasnije malo otkrijes….

Kotur. Fenomenalna igra(cka)! Tada su djecija kolica imala tockove sa gumom. Ta guma je imala radijus od nekih 8-10cm. Poslije jaka, deblja zica duzine… zavisi malo i od „vozaca“, savijena pri jednom kraju tako da „hvata“ tocak, a na drugom kao rucka. I onda tjeras. Pa po trotoaru, ivicnjacima, uzkim daskama…

Puhaljka je bila sjajna! Komad od starih, tadasnjih TV antena. Ali prve verzije kada je cijev bila iz jednog komada, a ne savijena. I municija, plodovi zbunja kojih je bilo u izobilju, posebno oko dvorista FK Lokomotiva. Malo je gadno (sad mi se cini!) bilo sa tolikim zrnevljem u ustima, pa onim dlacicama na vrhu ploda (krunica) koje su se morale pljuckati, pa pljuvacka svuda – a curi i iz puhaljke. Sa oba kraja.

Sibice! Dvije ili indirektno, tri igre su bile sa sibicama. Najuzbudljivija je ona kada se vrh sibice umota u malo parce alufolije. Potpali, pa folija izleti kao raketa sve sa karakteristicnim sistanjem. Bacanje zapaljene sibice prema plafonu sa posljedicnim crnih flekama, nije nesto na sto bi danas trebali biti ponosni, ali posto je trazilo odredjenu vjestinu, neka ga, nek se nadje na listi.

I ta treca aktivnost gdje su sibice i alufolija zajednicki imenitelji, jeste – dimna bomba. Ping-pong loptica se isjecka i upakuje u foliju. Potpali. Varijacija je da to radis u haustoru ispred vrata stanara kojemu prvo pozvonis, pa pobjegnes. On otvori vara i zatekne impresivan dim koji tjera na plakanje.

Pracka je definitivno bila opasna. Pa opet, ne sjecam se neke vece nezgode…. Komad tvrde, ali ipak rastegljive gume (od bicikla), komad koze koje je magazin za kamen i konop koji to povezuje. Opet moram reci, sjajno! Mi sto smo zivjelu blizu „sumske uprave“, imali smo i malu sumu. Tamo se moglo naci pogodno drvo za luk. Ej, razumijete li stepen uzbudjenja: dobro odabrano drvo, nategnuto i sputano u luk konopom. I strijele. A Vinetu na vrhuncu popularnosti tih dana….

Bio je onda i onaj vjesto (vrlo vjesto!) slozeni komad papira koji se prstima obje ruke vrti tako da se stalno pojavljuju nekakve porukice. Ti kazes broj, onaj provrti toliko puta i ocita ti nesto. E ne znam bolje! Ovu igricu ne bi vala ni Hemigvej znao opisati. Kad smo vec kod papira, igre sa slicicama! Mijenjanje, albumi, podizanje tapkanjem sakom sa konkavnim dlanom, udaranjem coskom (moje slicice) u cosak (njegove) slicice, pa kako padnu. Medju prstima se moze drzati i plasticna („zica“???!!), pa onda ili sam uz pomoc usta ili uz tudju pomoc, napravis Ajfelov toranj. Ko zna, razumjece.

Serija igrica za koje je trebalo kupiti…

Klik-klak. Uh koji teror za svakoga. Pocetnik koji bi se stalno udarao po prstima i komsiluk koji nije mogao odmarati. Hula-hop. Ne znam zasto ali mi smo pod ovim podrazumjevali lopticu od plastike velicine narandze koja je vezana plastikom za nogu. Jednom nogom se cijeli kompleks rotira, a drugom – preskace. Ali i onaj veliki plasticni krug (metar u dijametru) sto su djevojcice okretale oko struka, se valjda isto zove hula-hop? Ne znam, malo sam zbunjen.

Vatre (opet, cega!). Lopta u sredini, neko proziva igrace, prozvani grabi loptu i gadja koga stigne. Ime igrice potice od specificnog osjecaja koji pogodjeni osjeti ako igra go do pasa.

Care, care… Glupa igra.

Fote? Eeee, to je doslo malo kasnije. Ne znam sta bi vam rekao, ili je igrica toliko uzbudljiva ili se igra(la) u jednom uzbudljivom periodu zivota, ne znam. Ovoj igri po bas tom specificnom uzbudjenju mogao je da konkurise samo – spomenar. Uh, kako dobiti prilog bas od te i te osobe….?

 

 

 

Slicice 2

Zgrada je kao ukrasni detalj fasade imala ispust sirine 15 cm, zakosen prema temeljima, postavljen c. metar od zemlje, isao je kruzno po obimu cijele zgrade, uz prekide na mjestima ulaza. Posebno popularno parce je bio dio duz juzne fasade zgrade. Znaci one fasade sto je sa ranije pomenutim zidicem, gradila pravi ugao. Mora da nije bila neka posebna vjestina ici tim ispustom, pazljivo pomjerajuci stopala, priljubljen za fasadu – kad su to radila sva djeca. I manja i veca, i djecaci i djevojcice. Ako od te avanture napravite fotografiju, podsjetice vas na omiljenu zabavu turista u Dubrovniku, odmah na ulasku u Stradun, a preko puta Onofrijeve cesme. Gledali ste, a vjerovatno i sami pokusavali da se zaletite na kamen zida samostana Male brace, a da ostanete priljubljeni uz zid? E tako smo i mi visili prilijepljeni za fasadu zgrade pomjerajuci se lijevo ili desno. E, ali iduci udesno dodje se do jednih vrata koja su uvucena nekih 50-60 cm duboko, pa dok si na ispustu, ne mozes da vidis detalje vrata. Jer da sam vidio, razumio bih da vrata nemaju kvaku….

Prisao sam vratima i zamahnuo ka kvaki koje nije bilo. Pao sam unazad i kao svi (zato se prelom i zove Prelom Tipicnog Mjesta) slomio jednu od dvije kosti podlaktice, odmah uz zglob sake. Nije bilo mobilnih i potrajalo je dok su me transportovali do Stare hirurgije. Zgrada tacno Preko puta buregdzinice Velez, nekoliko stepenica do ulaznih vrata, pa u prizemlju lijevo u neku spartanski namjestenu i mracnu sobu. Kao da ce me ispitivati?

Nego samo jedna digresija. Svih tih Godina, mislim da sam popio galon jogurta iz buregdzinice Velez. A tek burek! Ali ono sto je zanimljivo za ovu malu digresiju je sledece: znate li kad je stigao jogurt u Svedsku? 1970. Rijeka jogurta je otisla do tada u Mostaru, Sarajevu, Beogradu…. A nama su dramaticno saopstavali da tamo negdje u nekoj udaljenoj zemlji sto se zove Svedska imaju cuveni svedski celik, kuglagere…. E, ali nemaju jogurt.

Legose me u tu sobu na Hirurgiji. Desna ruka (slomljena) nekim sirokim koznim, masnim, mrkim kaisem ispod pazuha fiksiran za zid, a osoblje me uhvati sa saku i – vuce. Nije valjda tada bilo anaestezije? Mislim da su me culi sve do ginekologije gdje sam se prvi put pojavio 14 Godina ranije, kao Oskar M. u Limenom dobosu. Kad je namjestanje bilo gotovo, dobio sam gipsanu longetu i maramu da odmaram ruku. Greska! Proslo je nekoliko dana dok sam sreo hirurga, pa je ruka odmarajuci se u marami stigla da u laktu razvije neku vrstu ukrucenosti i ogranicenja pokreta. Strucno, kazu kontraktura. Hirurg je bio bijesan: skinuo mi je maramu i „bacio“ podlakticu tako da sam opet poslao jasan zvucni signal ka akuserstvu nekoliko zgrada dalje. Naravno vec treceg dana, gips je na ivici koja se spaja sa sakom, poceo da mi se zasijeca u kozu. Nema vise spavanja. Moralo se makazama otvarati da mi koza prodise. Ali nije sve sa gipsom bilo bas tako crno! Uz onaj vec vise put pomenuti zidic sto stiti kante za smece od pogleda, organizovale su se razne igrice. Na samom zidicu Gluvi telefoni, od zida kao ishodisne tacke Limuna i Narandze, gonje ili zmure, ali i na trotoaru duz zidica jedna cudna igra koja trazi da ucestvuje najmanje 12-oro djece. Zaboravio sam kako se zove – ako je uopste imala neko ime? Dvije grupe koje stoje paralelno jedni naspram drugih, drzeci se za ruke. Predstavnik jednih se zatrcava probajuci da probije ljudski lanac onih drugih. Sta time dobijaju, ne znam, ali znam da su se predamnom svi otvarali u panci od mojeg gipsa koji sam ponosno drzao ispred kao srednjevjekovni ovan. I naravno, potpisi….

E ali kad se skine gips, dodje ti da zaplaces kad vidis taj jad od dijela tijela. Mrsavo, bez dlaka, blijedo. Onda je trebalo rehabilitovati se. Banja, na Musali. Sjecam se velikih metalnih buradi sa vrelim, rastopljenim voskom koje je terapeut vadio velikom kutlacom i sipao po prelomu. Prvi princip fizikalne terapije: uciniti krvotok zivahnim. I dok smo mi u Mostaru imali te kante sa voskom,  Igalo ima cijele plaze. Sa katranom. Igalo ima i more. Mostar ima Banju i u Banji bazen. A opet Banja tamo, Banja, vamo….

Pomenuh najljepsu i najmastovitiju igru naseg djetinjstva: Limuna i Narandze (ili Narandje, kako kazu u Mostaru). Dva tima, dva predstavnika. Jedan tim se sakrije negdje u ili oko zgrade. Podrumi, dok nisu postali leglo svega i svacega, bili su cisti i vrlo atraktivni za sakrivanje. Predstavnik sakrivenog tima se vrati do protivnika i na betonu, zemlji, asfaltu ili nekoj slicnoj podlozi (ne papir!) crta put kojim se moze doci do njegovih sakrivenih suigraca. Ljepota igre lezi u obavezi da predstavnik razumije osnove proporcija. Moze se put crtati koliko god hoces komplikovano, sve u krugovima, ali proporcije se moraju postovati. Ovi sto ce poslije traziti moraju znati da ako idu prvo 50 m, kad skrenu trebaju ici opet 50 m jer su obje linije jednako duge. Naziv igre potice od rijeci koje predstavnik vice i time upozorava svoju grupu o polozaju protivnicke ekipe.  Cudo od igre!

Slicice

Cisto da (ih) ne zaboravim.

Strelcevina, krajem 60-ih Godina.

Ulica Mahe Djikica. Zgrada tacno naspram starog Velezovog stadiona. Moja zgrada sa jedne strane ulice, dugacki, crni zid sa druge strane ulice. Izmedju trotoar i tek posadjene lipe. Zasto je taj zid bio crn, ne znam. Jedini detalji koji su kvarili njegovu monolitnu crnu boju su bile rupe iskopane od nas djece. Rupe su bile dovoljne da se u njih uvuce polovina stopala i da se tako brzo i lako popnemo na vrh zida. Postupak penjanja je bio vrlo uvjezban i bezbroj puta ponavljan, tako da smo mogli zalijetati se od ulaznih vrata haustora i u roku od 5-6 sekundi bi bili na vrhu, sjedeci okrenuti prema terenu. Doduse, jednom sam izveo nesto pogresno i vratio se kuci placuci, rasjecene brade. Ali nisam bas ni ja toliko star da bi pamtio utakmice. Nazalost. U moje vrijeme, kada sam ja sa rajom sjedio na zidu, tribine od grubog cimenta su vec bile zarasle u korov i travu, predstavljajuci raj za gustere. Recimo ne znam ni da li su postojala neka sjedista ili je stalno od pocetka bio samo grubi beton? Ipak, sjecam se da je nasa zgrada bila vrlo popularna: balkoni okrenuti prema terenu, lipe koje su bile na trotoaru, nedovoljno izrasle, pogled je pucao sve do Bijelog brijega. Uz neki ukradeni, rashodovani ili duzeni dvogled, utakmica se mogla pratiti uz sve detalje. Ljudi su ljepsih dana lezali i gore na krovu, na onim prljavo bijelim valovitim krovnim pokrovima od salonita.

Ali kako vise nije bilo utakmica, zadovoljavali smo se – gusterima. Naoruzani pecaljkom isli bi kao sad nedavno, oni sto sklanjaju mine, polako, pazljivo gazeci. I onda bi slali sitne komade zice savijene u slovo „u“ u glavu ili tijelo mucenih zivotinja. Pecaljke su bile sjajan izum: lako su se pravila i bile su vrlo precize, bez obzira u cijim rukama bile. Komad deblje zice u izolaciji formira se lako tako da ima rucku i dva krak. Sa krakova se skine 10 mm dugo parce izolacije, provuce se lastika i onda se ponovo nabije na ogoljenu zicu. Savrsen izum! Lastika se dobijala sa bombona koji su se tako prodavali. U sezoni masovne upotrebe pecaljki, sva su djeca imala u rukama zicu i potezima koji podsjecaju na pletenje, lomili parcice za municiju.

Ne sjecam se da je iko ikada bio ozbiljnije povrijedjen ovim mocnim oruzjem, ali da smo svi dobijali po golim nogama, to jeste. I ne sjecam se ni da su se neki roditelji bunili sto se bavimo ovakvim „opasnim“ poslom. Djeca su u Jugoslaviji bila priznata kao autonomni subjekti. Slobodni i samostalni. Slobodniji od roditelja….

A sto se tice krvarenja, dosao sam kuci jedno vece uplakan i raskrvavljen od rane iznad lijevog oka: tacno u obrvi. A poznato je to mjesto zna dobro krvariti.

Zgrada je obuhvatala tri haustora: 14, 12 i 10 od sjevera prema jugu. Od kraja zgrade uz broj 10, paralelno sa trotoarom, bio je jedan prelijepi zidic, dug 15-ak metara. Zakosen sa padom prema trotoaru, idealan za sjedanje i igranje npr. gluhih telefona. Iza zida, sto je zapravo bila njegova namjena, bile su sakrivene kante za smece. Ni to se ne sjecam da su bile nesto posebno prljave ili da se iz njih sirio smrad, cak ni ljeti kada se u Mostaru na suncu moze izmjeriti i 50 stepeni. Ali, u redu: ni zgrada ni zidic, a ni kante, nisu bile stariji od 15 Godina, a tada se nije mnogo bacalo i to je valjda objasnjenje? Uglavnom, nisam ja prokrvario od Gluhih telefon! Ne, zidic je bio idealna zastita za nas ucesnike tradicionalnog rata sa djecom iz susjednih zgrada. Tzv. puskaranje. Zasto smo mi to radili, boga pitaj, valjda u nedostatku mobilnog…? Kamenje je letjelo od zidica, prema zgradama dalje tamo prema Potoku. Jedan kamen je doletio prema nama i nasao svoju metu: moju lijevu obrvu. Poslije, kada smo krenuli u osnovnu skolu, agresija je malo napredovala (pa nece rat?!) i momci koji nisu voljeli da citaju, skupljali bi se nocu po ulicama Strelcevine ili Avenije sa lancima od bicikla pokusavjuci da sto vise povrijede jedni druge….Jedan od njih ce par Godina kasnije postati poznati fudbaler FK Velez.  Jedno je sigurno: „armije“ u ovim ratovima bile su visenacionalne, ali nepovjerenje i agresija prema „onim drugim“ je bila konstanta bez obzira kako se definisao vlastiti teritorij: zgrada, ulica, kvart, pokrajina, republika….

Ali gdje su bila auta? Niti su nama smetala da se zalijecemo na zid, niti bi ih pogodio kamen bacen od raje oko Dzehvine prodavnice. Mozda nisu htjeli po makadamu?

 

Kad Biber oboli u Svedskoj

Odmah na pocetku, mogu da kazem da je ovo nerjesivo u Svedskoj. Ako naslov zamislimo kao jednacinu Biber + bolest+ Svedska = X, x nema rjesenja. Nesto kao kad imate nulu u imenitelju….

Znate Bibera? Onaj fini decko sto bi svaka majka pozeljela za zeta, ali ‘majka’ koja se ne vadi iz prostorija sklepanih za snimanje Velikog Brata. Kratko receno, onaj idiot sto jezdi na visokom, mocnom talasu kojega je podiglo sve ono najgore sto karakterise nase postmoderno drustvo. Svi oni najljigaviji i najsmrdljiviji dijelovi materijalne kulture, sklopili su se u jednu zajednicku, mocnu polugu koja je lansirala Dzastina u nase zivote, zatrovala nam vazduh koji disemo i informacije kojima nas se zaspia.  Ranih sedamdesetih godina, ziveci u Mostaru i pohadjajuci Gimnaziju, jedva da sam znao ko je Jaser Arafat, na primjer, a danas od svih informacija koje dnevno konzumiram, 70% je zatrovano raznim biberima i njihovim teretima.

I tako, lako je zamisliti da nas dobri Biber legne u neku americku privatnu kliniku da ga se oslobodi od nekog od tih tereta. Jednako je lako zamisliti kakav je on kao pacijent i kakve sve on zahtjeve moze da smisli i uputi osoblju. Osoblje naravno polazi od naucene floskule da je „pacijent uvijek u pravu“ i da – kao sto pise na prvoj strani Biblije za buduce interniste (Harisonovi Principi Interne Medicine) – sve sto dolazi od ljudi, je – ljudski. Ja, polazi osoblje od tih krilatica, ali sa njima se ne moze hodati kroz cijelu karijeru, ako su vam pacijenti Biber i clanovi klana Kardasijan.  Nesto ekstra mora tom osoblju da se ponudi….

I Amerika je nasla rjesenje doduse njemacko, ali radi. I te kako radi!  Porse. Odradis ti fino svoju smjenu sve se osmjehujuci Dzastinu i ispunjavajuci mu prohtjeve, a onda umoran, sidjes do garaze i na mjestu koje je obiljezeno tvojim imenom na maloj mesinganoj ploci, sjednes u Panameru, 911 ili Kajman… S? Ma nema problema: 4S!

Eeee, ali sta cemo kad se Dzastin razboli u Svedskoj? Pa jos hronicno….

Haj’ akutno, to bi jos nekako i islo! Sta vise, personal ponosan, mozda se pojave i u novinama? Ali hronicno. Dozivotno. Jedan boravak mjesecno… A nista od celebriti-statusa. Samo…. recimo …. doktor. Poznat lokalno, nepoznat, sire. Inteligentan, observantan (gleda i primjecuje), kritican, (od bolesti) izmijenjen. Zahtjevan. Jednom rijecju – tezak. Tezak k’o cumur.

Godine prolaze. Osoblje izlozeno raznim problemima, tipicnim za sisteme zdravstvene zastite naslonjene i finansirane porezom i budzetom. Hronicni i stalni zahtjevi za stednjom, broj personala daleko od optimalnog, hronicno nezadovoljstvo statusom (citaj: kupovnom moci!) I sad jos i jedan biber!!? Tezak za saradnju, cinican, a sve vidi i razumije. A mucena Svedska opterecena jos jednom „nesrecom“: osoblje decenijama, mozda i vijekovima, odgajano u duhu da svi pripadaju timu. A sta je to tim? To vam je prevara slicna onoj sa okruglim stolom. Fini stari, pravougaoni stolovi! Pa se zna gdje je celo, a gdje dno. Ne – sad je okrugao i sad su svi ravnopravni. I to je nametnuta, vjesto podmetnuta ideja tima: svi smo isti. Na istom zadatku, ka istom cilju. Svi mozemo da kritikujemo, da izadjemo sa (naravno, naravno, konstruktivnom) kritikom i svi mozemo da budemo…. nezadovoljni. Ali iako si u timu, iako sjedis za okruglim stolom, vidis ti jasno da su neki manje, a neki vise jednaki, da doktori, mozda ne voze Porse, ali voze BMW, a mi, ostali – biciklom. A „biber“ trazi li trazi. Ovo hoce, ono nece. Hladna mu hrana, nema leda u soku, nece sam da namjesti krevet, zove iz toaleta da ga se obrise, zvoni na dugme svakih 5 minuta za nesto protiv bolova.

I sad je to jedna mala, fina, lokalna psiholoska igra. Dinamika. U centru te igre stoji muceni sef. Pritisak na njega je sa svih strana: odozgo vicu stedi, reorganizuj, nadji nove, jeftinije radne modele, odozdo osoblje cvili da je nezadovoljno i da “ vise ne mogu“. Sa bokova od vlastitih kolega, podsefova. Moguce i od vlastite familije iz nekog novog za nas nevidljivog ugla? Udje li Biber na Kliniku, neko mora napolje. Sef mora da balansira kako bi „mi vise ne moze ovako“ horski poklic dosao sto kasnije. Uvijek na odjelu ima granicnih slucajeva. I pacijenti su dio zivota. Sa nekima se moze ici dalje, neke se moze zaustaviti. Za ove sa kojima se moze ici dalje, moras naci dodatnu energiju da se napnes, angazujes.  Nije rijec o medicinskoj informaciji – to je najlakse. Rijec je o energiji koju treba uloziti da se ekonomi ubijede u opravdanost troska, da se pacijent ubijedi u sansu za boljitak, da se objasni neugodna nuzpojava….  Ako tu energiju oduzmes  i podijelis je sa osoboljem oko Bibera, pobuna ce biti odlozena, ali neki „anonimus“ ce ranije zavrsiti svoju borbu. Palijativna.

Dakle, sta da radi mucena Svedska kad im se uvali bolesni Biber?

Nece da odustane od svoje protestanstke ideologije da uz etiku i solidarnost, moze svima biti dobro. Nema ni Porse ni mesingana plocica, ali ima zajednicki izlazak „poslije posla“: svi zajedno. Okrugli sto. Svedski sto? Kant? Tacno! Kant pomaze. Zajednicka teleologija:  balansirano odricanje i balansirana solidarnost ka zajednickom uzvisernom cilju.  Ali Kantova ideologija je kao kad trenirate intervale: nategnes se, izdrzic 25 sekundi, dva minuta i onda odmor. Konkretno na Kanarska ostrva ili Tajland. Pa jos i zenu privedes o’tamo. Ali rad sa Biberom je rad na dugu stazu. Ne vidi se kraj. Nesto kao kineska smrtna kazna: izrecena, ali se ne zna kad ce biti izvrsena. Nema rjesenja. Svedska je u nazivniku.