Doktor po ugledu na Nicea*?

*Ovaj „nice“ je zapravo ovaj: Nietzsche. Sad razumijete?

Sta hocu da kazem? Svi ljudi su – ljudi. Ima heroja (Niceov supercovjek), ali nema profesije koja bi obuhvatala samo nadljude. Doktori nisu nikakav izuzetak. Vazno je objasniti i na koju „super“ osobinu se misli. Ne, snaga, ne ni pamet, ni izdrzljivost… Radi se o samokontroli.

Pozadina. Primjeri.

Doktori rade sa slabim dijelom drustva. Bolestan covjek je u podredjenom polozaju. Pocev od slabosti tijela u bolesti, pa do bukvalno, ponizavajuceg momenta kada se treba skinuti. A svi okolo obuceni.

Ili, hocete na put avionom. Popunjavanje e-formulara pred odlazak na aerodrom. Jesi li probali? Po „hiljadu“ puta ista pitanja. Na aerodromu, red od 200 m. Skidanje kaisa i cipela, vadjenje flasica sa tecnoscu (vecu od 100mL ne smijes ni imati – oduzece?!). Pa sortiranje u poslednjoj cekaonici pred ukrcaj: oni sa zlatnim karticama…. Pa kad sletis, „Sjed’ tamo!“ , jer neko je odredio da nije sad red na tvoj red. Ili cijeli spektar „razbijanja“ i sikaniranja ljudi koji su se usudili pojaviti tamo gdje se prodaju skupi proizvodi ili prodaju skupe usluge: prodavac ne treba da ima obzira prema tvojim slabijim tackama, jer boze moj, dosao si mu u kucu. Ti ne mozes reci da zelis taj BMW i dalje iako ti fali par hiljada EUR….

E o ovome se radi. Bankar, prodavac BMW-a, poreski sluzbenik, tvoj revizor, svi oni se udobno smjeste u svoju fotelju, gledaju kroz tebe, namjeste tugaljiv izraz na licu i ponavljaju: „Razumijem, ali…“. Razumiju oni moj problem, ali! Ali znaci, nema nista od toga da ja to sto trazim, dobijem, ako nisam ispunio poslednji, najsicusniji zahtjev. A doktor? Mora da razumije sve. I da se razumijemo, ne radi se o bolesnikovoj bolesti! Radi se o – pacijentu. Bolest je – makar u Skandinaviji – najmanji problem. Niko nista ne placa, sve je dzabe (sto moze biti dio problema!). Kad bi pacijent mogao poslati kod doktora samo onaj svoj dio sto spada pod ‘bolesnik’, a onu razliku ostaviti kod kuce, mi bi izdrzali dupli vijek. Ali ne moze: dolazi ti pacijent. A pacijent je bolesnik + individua. E te individue nas cine umornim, pregorjelim, netolerantnim, neugodnim, grubim, te individue nam trose moc samokontrole. Objasnis i bolest i lijecenje, a on pita: „A, mora li…?“ Sta bolan, mora li??? Ti pomislis u sebi, pa onda ponovo. Svaku terapiju moras objasniti (to za bolesnika) i onda dodatno motivisati da bi i kao individua bio zadovoljan. Uvijek moras imati razumijevanje za njegovu individuu, jer je bolesnik. Pacijenti brzo shvate da imaju u svom rjecniku najmocniju rijec od svih rijeci, rijec koja otvara sva vrata, koja nas zdravstveno osoblje stavlja u liniju u stavu mirno, efikasnije nego bilo koja komanda. Rijec je: uznemiren. Uznemiren bolesnik ima pravo prvenstva, uvijek, bez obzira sta bas tada radis. Jer valjda, smo svi gledali previse filmova gdje ljudi potezu ruku na sebe…. Uvijek moras imati razumjevanje, cak, ponekad samo dva sata nakon sto su tebi oteli iz dzepa bezobrazno puno para za neku uslugu. Iz dana u dan, 40 godina, moras pokazati razumjevanje. A za kraj, racunaj da si „kriv“ ako rezultat ne bude kako je zamisljeno. Razumi i to.

Nije isto stajati u BMW-ovoj radnji ili u Urgentnom centru. Tacno je. Ali ja ovdje ne uporedjujem kupca i pacijenta, uporedjujem prodavca i doktora. Oboje su ljudi.

Sta je to sto doktore stiti od grubosti? Obrazovanje i plata. Obrazovanje da u svakoj ovakvoj situaciji, imamo intelektualnu moc da se sjetimo kako iza „cudne“ licnosti stoji bolesnik i da zadrzimo mir i kontrolu. A plata, da tu i tamo odemo u prodavnicu BMW-a i pokazemo ljigavom prodavcu da mozemo. Ali, sjedeci u drustvu doktora skoro 40 godina, vidim da ovo nije dovoljno. Kako vidim? Pa tako sto cujem, a i sam ucestvujem u komentarisanjima one diferencije izmedju bolesnika i pacijenta. Takozvano ventiliranje. Praznjenje od frustracije. I tako se smjenjuju stanja popustanja kontrole sa stanjima uvidjanja te slabosti. Problem bi tek bio kad bi covjek primjetio da je usamljen ili cak sam u ovakvim situacijama popustanja kontrole: ne, daleko od toga. Mozda je bolje okrenuti stvari na drugu stranu? Ima li iko ko dosljedno pokazuje izuzetnu snagu samokontrole? Da, rijetki, ali – ima. To su oni Niceovi….

Mali Rusi

Sto bi rekao Dezulovic, j…ni komunizam. Mada, u ovom „citatu“, njegova je samo prva rijec- ne vjerujem da bi ih on ovako spojio.

Komunizam nas je rasturio. Ali, onako zestoko, po sirini, po dubini i trajno. Sistem koji je zasnovan na ideologiji koja podsjeca na nacin na koji porodica Djokovic objasnjava svijet: naivno, djetinjasto i slijepo. Ali, dok je uticaj Djokovica na nase shvatanje svijeta, vrlo ogranicen, dotle je komunizam uspio da brojne zemlje, velike i male, zavije u crno. Sta reci za 8-ocasovnu podjelu dana (spavanje, rad i ‘uzdizanje’)? Ili za ideju da su radnici vlasnici sredstava za proizvodnju? Muka mi je vec od same pomisli na ove ideje. Opstenarodna odbrana i drustvena samozastita. A?

Nego nesto drugo sam htio reci. Mi, Srbi, ponasamo se kao mali Rusi. Toliko je to slicno ponasanje (mada se radi o raznim skalama ili redovima velicine) da je vrlo bliska ideja da se Vucic konsultuje u Moskvi i vraca kuci sa definisanim zadacima. Sta je pozadina fenomena? Postkomunisticka drzava prozeta korupcijom, mafijaskim kapitalizmom i rasturenom privredom, ima znacajnu masu problematicnih, mracnih ljudi koji svojevoljno i samoinicijativno ili nakon „konsultacija“, krecu u idiotske manipulacije kroz Region. Mi dakle ne mozemo krenuti na Ukrajinu, ali zato Albanija, Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, osjecaju s vremena na vrijeme da im je Srbija susjed. I bas kao i (veliki) Rusi, gdje god ima (makar jos) jedan Srbin (Rus), mi iz Srbije cemo pokazati nasu zabrinutost na isti nacin kao sto bi slon usao da pocisti prasinu i prodavnici Sfarovski kristala. Imponuje skup ideja kojim Srbi krecu u iritiranje svoje okoline! Najnovija je pokusaj da srpski politicari (sic!) definisu ko je ko u bastini dubrovacke knjizevnosti. Naravno, oni ce to lako prenijeti (delegirati) na ovu ili onu ‘maticu’, sakrivajuci se iza tzv. akademika koji su tu (to!) samo zato sto su u pravom periodu bili na pravoj politickoj strani. Jos gore, to sto su bili pravilno politicki orjentisani i svjesni uklonio je i teret obaveze da se obrazuju u svojoj struci i da budu eksperti – jok, mediokriteti koji imaju znacaj samo u sobi Matice, SANU-a ili slicnih zgrada. I to mozda i ne bi bio neki veci problem, kad ne bi u ciljanom dijelu Regiona, isprovocirao iskljucivo identicnu ekipu ljudi da ojacaju i doprinesu definisanju tzv. mnijenja. Ako je ko lavovski pomogao hrvatskoj Matici u naporu da ubrza donosenje zakona o hrvatskom jeziku, onda smo to mi. Moze se cak reci da iza svake nove hrvatske rijeci, stoji neki mladi hrvatski trbuhozborac i dva Srbina. Iz Srbije. A svjedoci smo da nove rijeci stizu vrtoglavom brzinom. Nego, sta cemo sa dubrovackim piscima i kako ovo zaustaviti?

Nazalost, redosljed poteza je odlucujuci: prvo ovo treba zaustaviti, pa onda dozvoliti vremenu da ucini svoje i tek onda ce se i Marin Drzic i Gundulic smiriti na svojim prirodnim mjestima. A ovo se moze zaustaviti samo ako Srbija na neki nacin izbjegne nove dramaticne sukobe na unutrasnjoj politickoj sceni. Znaci malo mira i dosta vremena. Rezultat ce biti promjena na izborima, jer glasaci tek nakon godina mira mogu da glasaju racionalno. Isti covjek ce vam danas na dan prije izbora relativno razumno objasniti sta su problemi u Srbiji, a onda ce dan poslije glasati za one koji su vec na vlasti. Tek kad prodje novih 15-20 godina mira i nekakve stabilnosti, mogao bi taj glasac da na dan izbora zaokruzi prema svom ubjedjenju koje je iznio u svojoj kuci. Ako uspijemo u miru i stabilnosti „pronaci“ novog Djindjica, i ne ubiti ga, moze se ocekivati da srpska privreda dobije zamah i krene ka prosperitetu, a ljudi ka blagostanju. Onda nam treba novih 20-30 godina da se na svim mjestima od nastavnika u gimnazijama do akademika i ministara, pojave novi, normalni ljudi. Ovakav romantizirani scenario srpske buducnosti, doveo bi i do slicnih promjena (zakon spojenih posuda) u Regionu. Rezultat?

Rezultat bi bio da bi hrvatska i srpska naucna i kulturna elita (ta, nova!) organizovala simpozijum u dubrovackom hotelu i jednom za svagda objasnila ko je ko i sta je sta. Kasnije bi se ti stavovi pretocili u skolske programe obje drzave i novi ucenici bi to ucili, znali neko vrijeme, a onda sve lijepo zaboravili bas kao i Periodicni sistem.

Mrze li nas, ili ne?

Vratio nam se Novak iz Australije. Bez ucesca na turniru. Svi sve znaju o ovome. Ili? Ili niko ne zna nista? Teniski savez Australije pojacan sa dvije medicinske, nezavisne komisije, poziva Novaka na turnir (viza mu bude odobrena). Djokovic pravi klasicne brljotine i ne postuje karantin (pozitivan), muva na formularu bas o ovom pitanju (je li postovao karantin – jer za njega je mijenjanje drzava kao za nas mijenjanje sobe sa prodavnicom) i australijski politicari osjete sansu da zarade vazne poene pred izbore, odbijajuci Novaka zbog – karaktera (a ne zato sto se nije vakcinisao). Zanimljivo da im je uspjelo da ga izbace i pored dva sudjenja i skupih advokata iako je osnova za izbacivanje – karakter, a ne postovanje procedure??! E sad, druga je stvar sto mi domaci, imamo brojna pitanja koja bi voljeli da nam neko objasni: da li je bio uopste zarazen u decembru? Kako je dobio potvrdu iz Batuta? Jer, razumjecete i nas: dugo zivimo i posmatramo nase ljude, nas mentalitet – logicna su brate ova pitanja.

E upravo se o ovome ovdje radi! Mogu li se Srbi (narodi) tumaciti uopstavanjem? Moze li se nase poznavanje 200 Srba, prenijeti na svih 10 miliona (mislim i na one cuvene iz Cikaga)? Boze, pa naravno! Kako se ovaj intelektualni proces zove? Imaju dva naziva. Nepopularni i kritikovani naziv je predrasude, a pozitivni, svuda hvaljeni je – nauka. Da, nauka je isto sto i predrasude! Jer predrasude dolaze od uopstavanja, generalizovanja („ne mozes generalizovati“, kazu mudri), a nauka se bazira na statistici. A statistika jeste generalizovanje. Evo recimo u mojoj nauci, nikada nije neka naucna istina dosla iz promatranja uzorka koji je veci od broja ljudi koje sam ja promatrao kroz moj zivot. I bas kao sto ni nauka ne moze reci da poznaje svakog od 200 iz uzorka, jer ih interesuje samo par njihovih osobina, tako ni ja ne poznajem svakog od 500 ili vise Srba koje sam vidio, sreo makar jednom u zivotu. Mada bi se usudio tvrditi da ja tih „500“ bolje poznajem nego nauka svojih 200. I bas kao i nauka i ja si uzimam za pravo da odaberem samo jedno konkretno pitanje, svojstvo i da eliminisem masu drugih. Nije moj uzorak homogen po svakoj osobini. Nisu ni samo pametni, ni samo glupi, ni samo skolovani, ni samo prosti. Ima svakakvih. Ali recimo, uzmimo svojstvo…. odnos prema pravilu.

Ovo ovdje niti je doktorat, niti moj rad za Nobelovu nagradu i ja ga pisem za 20 minuta. Naucnik ostane nekad i 30 godina na isoj popolaciji, pa onda vidite one silne tabele, brojeve i grafikone. Ja to nemam, ali se usudjujem reci: malo sam Srba upoznao koji nametnuto pravilo dozivljavaju kao sto svi mi na primjer dozivljavamo obavezu voznje desnom stranom. E to recimo svi postuju iako je pravilo kao i svako drugo. Nametnuto. I niko se ne opire, niko se ne mrsti, niko ne proba makar nocu da vozi lijevom stranom. Sva ostala pravila? Velika vecina (pazite, ovo nije pleonazam: ima i mala vecina. Jer ako je 51% vecina, mala je 52, a velika 99%) „mojih“ Srba ce se na pominjanje ili pomisao pravila najmanje – namrstiti. Slijedi komentar bilo verbalno, bilo tijelom. Naravno, komentar je negativan u spektru od ljubazne kritike do teske psovke. A onda krece masta i kreacija. Kako izbjeci pravilo. I tu ima razlika: najkreativniji ce naci rjesenja, a da ih se ne uhvati, a oni drugi ce pravilo krsiti samo kad ih niko ne vidi.

E sad kako argumentovati za ovo? Najprije, kako argumentuju zastupnici teze da – recimo – niko nas Srbe ne mrzi? Nikako. Nemaju oni nikakav argument, osim sto je medju obrazovanijim ljudima zazivjela ideja da se ne smije generalizovati i da su predrasude nesto negativno i politicki nekorektno. Drugog argumenta oni nemaju. Ali ja imam. Za moj slucaj, sto bi rekli na Zapadu. Imam objasnjenje zasto se konketna osobina razvila. Ni ja ne tvrdim da nas svijet mrzi, ali tvrdim da nam ne vjeruju. Ne vjeruju, znaci da su ubijedjeni da nesto muvamo. Ubijedjeni su da kad se sa nama nesto dogovore, da cemo mi traziti rupe u dogovoru. E sad koliko je dug put od toga da …nas…. sumnjice…. ne vjeruju nam…. mrze nas? To zavisi iskljucivo od intenziteta druzenja/poslovanja sa nama. Sto intenzivniji osjecaj da nesto stalno muvas, to blizi osjecaj mrznje, ovo je valjda ljudski? Blisko razumu? Nego, moja argumentacija. Srbi. Ali evo i ja priznajem: ima razlicitih Srba. Zahvaljujuci 40 godina komunizma, razlika je postala minimalna (u prilog mojem generalizovanju!). Da nije bilo komunizma ima li bi danas Srbe iz Vojvodine i Sumadije, sasvim drugacije od Srba iz Hercegovine i Crne Gore. Ovi drugi su osobine o kojima je ovdje rijec razvili rano, jos iz vremena Venecije i Turske. Kada zivis na pasivnom terenu, a pod okupacijskom vlascu, onda razvijes osobine prezivljavanja i egoizma. Okupacija znaci po definiciji ne slaganje sa administracijom i ceste pobune, odnosno odsustvo mira. Rezultat je psihologija uskoka, hajduka i partizana. Oni prvi (Vojvodina…) imali su dobru sansu da se razviju u pravcu modernog Zapada: jeste okupacija, ali makar je bilo i mesa i krompira. Vlasti su bile tu samo za – so. E, ali dodjose komunisti i ubise u korijenu i tu malu klicu saradnje sa vlastima (znate ono o kulacima!). Hajduci su samo nastavili svoju „borbu“ protiv crvene imperije. I tako imate jedan narod koji stalno bio pritiskivan od vlasti, stalno u ratovima i u zbjegovima. Nista od skole, mira, blagostanja, sto naci nista od povjerenja prema vlastima.

A danas, mi – Srbi – to vise i ne krijemo. Vlast trazi, mi opsujemo, progutamo i – izmigoljimo nekako vani….

Novak 3…

I ko zna koliko ce jos nastavaka biti u ovom feljtonu?

Isprovocirao me je tekst BBC-jevog novinara pod naslovom Zasto Djokovic izaziva toliku polarizaciju? I naravno, nema kod nje odgora na vlastito pitanje. Tamo se samo nabrajaju odavno poznate cinjenice iz njegovog zivota, te bombardovanje Beograda, te prvi korona incient sa beogradskog turnira, te diskvalifikacija sa americkog Grand slema, te…

Zasto polarizuje ljude Djokovic?

Ima u njemu i oko njega puno razloga za to, kao na primjer potpuno luda porodica, njegovo primitivno druzenje sa vracevima, guruima, mahnitim doktorima (beogradski pulmolog koji tvrdi da Srbi imaju gen lava i zato im korona ne moze nista), ali dva su najvaznija: prvo jer je najbolji teniser svijeta, sa sansom da postane objektivno i najbolji svih vremena i drugo, sto se ponasa kao – Srbin. Da se razumijemo, nemaju oni (ti polarizovani sa negativnog pola) nista protiv Srba, ali njima smeta jedna od vaznijih srpskih karakteristika, a to je da ako izrastu u neku velicinu, postaju mocniji od sistema. I jos preciznije: oni misle da se Djokovic izdigao iznad sistema – nije! Tamo gdje je Djokovic odrastao, nema sistema. Ali to ti ljudi ne znaju. Njima je sistem svetinja i nikome se ne dozvoljava da bude veci od sistema, jer im se onda cijela koncepcija, ideja, predstava o suzivotu sa drustvom – lomi i ljulja iz temelja. I morate ih razumjeti: kada vise generacija zive u drustvu gdje se od sistema uvijek moze ocekivati i dobiti pomoc, nece niko da ugrozi smisao sistema. Iskreno mi je zao sto nasi ljudi ovo cak ne mogu ni da razumiju….

Kako se on to izdigao iznad sistema? Ne, ne radi se o vakcini. Radi se o njegovom ponasanju u toku meca. Na mecu, sistem je – sudija. Djokovic se precesto postavlja iznad sudije/sistema i to ljudi koji se polarizuju negativno, ne vole. Djokovic se raspravlja sa publikom, dodavacima lopti, linijskim sudijama, glavnim sudijom. Samo da je znao da to kontrolise i da mirno kao R. Federer saceka da sudija presudi, a da zadrzi sve ostalo ukljucujuci i destrukciju protiv reketa – bio bi danas omiljen. Bez obzira sto je iz Srbije, kako se to najcesce pojednostavljeno objasnjava.

Toliko o BBC-iju, ali sta cemo sa trenutnom situacijom u Melburnu? Tesko mi je da kao obicno u ovom blogu zauzimam jasne i samouvjerene stavove: ovdje sam isuvise subjektivan, emotivan i – zato, ne znam. Mene interesuje samo jedno: da li ta pola milijarde dolara vrijedna masina ima oko sebe samo idiote, kao sto su mu roditelji ili ima tu i pravih profesionalaca koji znaju dati normalan savjet? Znam da su oko njega vrhunski eksperti kada je rijec o tenisu i kondiciji, ali sve oko igre, od putovanja i granica do odnosa sa sponzorima i medijima, jesu li i tu eksperti ili prosti boze, idioti? Da li je krenuo na ovo putovanje sa namjerom da prevari sistem ili je sam bio prevaren? Ocito, gubi u oba slucaja! Ne znam. Valjda ce se jednog dana saznati. Sada nam ostaje da budemo dosljedni kao Srbi: iz ove se koze ne moze pobjeci. Moze li se to kako iskoristiti? Pa… predlazem i sudiju Kelija i ministra za migracije u avion, pa pravac Mokra Gora. Kajmak i sir, proja, so i komovica. A poslije sve redom do baklave. Neka ministar odluci porukom sa stola uz mezu i odojka.

Spas je u stolici!

Na stolici? Da, na stolici, jer je ovdje rijec bukvalno o – stolici, a ne nekim samo nama poznatim homonimima.

Onda je bolje fotelja…. ili kauc? Da, ako mogu da biram ja bih u ovom slucaju (od presudne vaznosti za covjecanstvo!) odabrao jednu finu, udobnu fotelju sa tabureom ispred. Ne mora (ne treba) da bude model cesterfild, dovoljno je da je kvalitetna i udobna. Cesterfild bi ovaj tekst pretvorio u sapunsku operu slicnu onoj iz Melburna….

O cemu se radi?

Sto bi rekao Kesic, hajmo mi … jednim primjerom. Ima ovdje jedna bivsa skijaska zvijezda (MF). Ja ne pratim zimske sportove, daleko bilo, pa mi nije vjerovati, ali brate nije neka zvijezda. Nije to Stenmark, a ni ona cuvena norveska Tereza. Ali, ok, ja nisam pouzdan da to procijenim; Svedjani je i te kako dobro poznaju. E ta je zena trenutno, na dvije televizije, u tri razlicita programa?! Hiperaktivna? Manicna? Jes’, sad bi vam rekao. Ona je jednostavno tipican primjer za danasnje prioritete i sistem vrijednosti. Ne mislim da mi (Svedjani) prioritiramo nju – ne, ona na prvo mjesto svojih prioriteta stavlja novac. I ona je tipican primjer za to. Ljudi ovamo na Zapadu, ali i u dijelu Istoka, imaju uzasnu potrebu, manje ili vise neskrivenu glad za grtanjem novca. Ili, hajmo to definisati ovako: niko ovamo (ne znam kako je u Kini ili u Sri Lanci, a posto tekst ima ambiciju da pomogne citavoj Planeti, moram stalno da pominjem moju sredinu, koju poznajem) nema snage da odbije mogucnost za ekstra zaradom novca rijecima „ne, meni je dovoljno“. Ovaj stav odavno vise nije rezultat kontrole razumom; ne, usao je mnogo dublje i postao je refleks. A ako vas ova promjena razine nervne kontrole od razuma do refleksa podsjeca na neke bitne razlike izmedju covjeka i zivotinje, u pravu ste. Nasa „prirodna“ reakcija na mogucnost zarade, jeste dio zivotinjskog arsenala.

Gledam reportazu iz Indije. Zena kuva vani nad otvorenim ognjistem, a djeca se znoje u razredu, jer nema hladjenja. Da, jos nisu vidjeli blagodeti struje. Ali su culi (o tome)! I, prirodno, i oni bi da imaju bojler i toplu vodu, ako ne vec i radijatore sa centralnim grijanjem (i hladjenjem*). E sad vi pomnozite onu prvu zenu sa milijardu, a ovu drugu sa 4 milijarde i sta cemo dobiti? Kraj. Kraj Planete. Sto ce onoj prvoj (ekstra) novac? Mora imati za komotan zivot (da, sa strujom), ali sve sto je preko toga? Da kupi BMW iX? Da ima rucicu mjenjaca od Svarovskog? Da kupi torbu Luj Vuton ili mantil Barberi? Nije sad bitno sto medju tih (prvih) milijardu polovina hoce samo da pokaze karakteristicnu mustru Barberi proizvoda, a onda druga polovina hoce da joj mantil lezi ugodno na tijelu – i jedni i drugi ga zele. Zbog njega ce koristiti svaku priliku da uzmu (ekstra) novac i na kraju ce ga kupiti otimajuci od Planete jedan dio kroz nacinjenu stetu (jeftina radna snaga, oticanje boje u potok koji prolazi pored fabrike…). Problem je sto je cijeli sistem, ovdje na Zapadu i u dijelu Istoka, organizovan (kroz zadnjih 150 godina evolucije trzista) tako da ona skijasica dobija mogucnosti za ekstra zaradu jer na njoj i drugi ekstra zaradjuju. Ona ne otima, ne krade: njoj sistem samo ide na ruku. Ronaldo potpise ugovor za novih 3 miliona EUR mjesecno, stadion se puni, vlasnici zaradjuju, igrac kupi novi Bugati, vlasnici zaradjuju, sve nam to detaljno opisuju i serviraju novinari („zavirite u Ronaldov privatni avion“), publika gladna virtuelnog blagostanja kupuje medijske platforme, vlasnici zaradjuju….

Rjesenje? Prvo moram naglasiti da rjesenje lezi samo u mijenjanju one prve zene, ne one druge. Rjesenje je lako – tesko je zamijeniti postojeci animalni refleks sa novim koji je sadrzaj rjesenja. A rjesnje je sjesti u fotelju sa dobrom knjigom u ruci i u tome naci zadovoljstvo. Zadovoljstvo? Ja, isti talas ili cak cunami endorfina u toku citanja i saznavanja, kao sto sada dobijamo sjedajuci na kozu neke krave, tragicno smjestenu u novi BMW (znam, znam, nema vise krava u iX, samo stare morske mreze, ali razumijete me). E, sad kako?? Mora se poceti od – novinara. Jer novinari su instrument kojim se mi trujemo. Svi se danas sa nostalgijom sjecamo 60-ih godina kada smo zivjeli bez stresova od senzacija u medijima. Ko hoce da jednom rijecju opise zivot tih godina, izabrace, mir. Spokoj. Danas znamo sve o porodici Kardasijan?????! Ako bi uspjeli svesti zurnalistiku na 10% od danasnje, onda bi mogao nastupiti sledeci korak: skola. Skola bi prvo morala dobiti visi status, a kroz nove programe bi se djeci od 7. godine radilo na kicmenoj mozdini. Zamjena refleksa kupovine skupih patika sa refleksom trazenja znacenja neke apstraktne imenice. Recimo rijeci sreca kad se na casu nauci da su (oni) Grci pod srecom podrazumjevali razmisljanje (kontenplacija). Dijete, djak, zasticen od krupnih slova idiotske stampe (Mesi kupio kucu u Malibuu) , postaje prijemciv za pricu o, recimo Odiseju

A ne samo kako je Odisej bio obucen….

*U mojem gradu (Svedska) uveliko se planira razvlacenje cijevi po stanovima i kancelarijama za distribuciju hladjenja: centralno hladjenje. Energija?

Cipele i engram

Nije ni engram sto je nekad bio, rekli bi u Mostaru. Ova replika je bila univerzalna – mogli ste da kazete sta god hocete, sve od karburatora vaseg automobila do udaljene planete u Mlijecnom putu; odgovor bi uvijek bio isti – nije ni Saturn sto je nekad bio. Ali, cinjenica je da ni engrami nisu uvijek isti! Pomenimo da pod engramom podrazumijevam proces/rezultat utiskivanja neke informacije u dio mozga zaduzenog za pamcenje. Testirajte se. Sjecate li icega iz 2006. godine? Kao da je nije ni bilo. Ni nje, ni 2007., a bogami ni 2008. E, pardon, 2008 je bila finansijska kriza i neke banke su propale, a onda se sve prenijelo i kod nas u Evropu. Ja, ali cijela godina kao neka siva neprozirna krpa gdje gledao ili ne, buljio ili ne, ne vidis nikakve detalje.

E, ali proljece-ljeto prelaz, godine 1978. Sarajevo. Cipele. Mokasin(k)e. Kozne, meka koza „kao rukavica“, skupe. Braon. Toliko su skupe bile da kad me je otac pitao „koliko su“, ja sam odgovorio smanjivsi cijenu za 30-ak posto, na sta je on reagovao: „Opa!!?“ Eto to je engram verbalne informacije, a iste te cipele su mi se urezale u sjecanje i preko vizuelne informacije. Ok, ne bas iste, ne te moje, nego iste, ali – tudje. Iste cipele je imao i unuk jednog od trojice mocne bosanske brace, partizana, pardon – revolucionara, brace koja je zarila i palila Bosnom (slabije Hercegovinom!) prvih 3-4 decenije poslije rata. E unuk je studirao isto sto i ja. Svi mi studenti medicine sarajevskog Univerziteta imali smo zajednicki problem: anatomija. Sef katedre je bio cuveni Hajrudin Hadziselimovic. Mi smo tada mislili da je on veliko ime i internacionalno, mada kasnije u malo detaljnijem raspitivanju, ispostavilo se da su u svijetu bili poznati samo dva anatoma iz Jugoslavije: Jelena Krmpotic-Nemanic i Branko Sljivic. Ali nije bitno! Meni je Hajrudin Hadziselimovic znacio taman kao da je bio Entoni Fauci, danas. Zasto? Zato sto je stvorio na katedri takvu atmosferu da su samo najjaci uspjevali da tu torturu prodju i da kasnije sve ostale teskoce vezane za struku dozive kao bagatlu. Jer sta mora da bude trening za neki tezak posao? Pa, da prodjes na treningu niz jos tezih situacije (uporedite trening Dzejson Borna u istoimenoj trilogiji). Istu vrijednost ima i sluzenje vojske (naravno, prije 1992): kad ustajes u 5, pijes caj iz masne metalne solje, jedes gulas za dorucak, gimnasticiras po kisi, radis besmislene poslove nedeljom, odes na mars 30 km pod oruzjem – sta je onda, kasnije u zivotu, voziti auto cijelu noc da bi uradio na cilju nesto korisno?? Strah od anatomije je pocivao na nekoliko mocnih stubova: prolaznost na ispitima je bila manja od 20 procenata, nastavnici su svi hodali okolo u crnim mantilima, vjezbe su se odvijale na lesevima, tekstovi su se morali interpretirati od rijeci do rijeci (napamet), svi nastavnici su imali neka svoja shvatanja anatomije sto smo mi morali znati. Mislim…?! Mnogo je buducih doktora bjezalo u Pristinu i vracalo se u Sarajevo sa ocjenom iz anatomije. To su oni sto ni danas ne znaju gdje je Mihaelisov romb ili Bohdalekov otvor…

Nego vratimo se mi unuku. Znaci te 1978. godine vidimo mi unuka u „mojim“ cipelama kako ulazi u kabinet H. Hadziselimovica da sam sa njim, na miru i bez svjedoka, polaze zavrsni ispit. Polozio je. Ali slika koja se urezala u sjecanje je da je cipele nosio kao papuce?! Znate ono, kad „gazite“ zadnji zid cipele – e, tako je on usao u kabinet. I na isti nacin izasao, sad vec kao student 3. godine.

Pa nece rat! Za 14 godina?? Mora! Evo ovdje jednog lijepog primjera zasto je morao izbiti rat u Jugoslaviji, a vi slobodno mozete traziti sire, geostrategijske kontekste i objasnjenja. Jos od Garasanina i Radica ili cuvenih njemackih snova da imaju „izlaz na topla mora“. Sta bi mogla ideologija Garasanina da naudi Jugoslavenima, samo da je unuk pao na anatomiji kao i 80% studenata? Nista. Jer to bi znacilo da smo poslije rata napravili zemlju po ugledu na civilizovane zemlje u Zapadnoj Evropi, zemlju u kojoj ne bi ucesnici Revolucije imali privilegovane…. supruge? Ma, jok! Djecu? Ma, ne ni to. Unuke, da unuke. Naravno, naravno ne bi jedan izolovani slucaj mogao zbrisati agresivnu retoriku Garasanina. Radilo se o – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Svi smo tada zivjeli u toj atmosferi, zraceni korupcijom, nepotizmom, ja tebi, ti meni tehnikom rjesavanja svih zivotnih problema. Bilo u kakvu situaciju upadnete (ovo kad se kaze „upadnes“ znaci da nisi htio – drugo je kad udjes!), svi mi Jugoslaveni smo reagovali refleksno na isti nacin: “ Koga znam tu?“ I kroz decenije razvoja ovih karcinoma drustva, drzava je postepeno izgubila i ulogu i ugled. Krajnji rezultat je bio katastrofalan! Dok na Zapadu rijec drzave za gradjane ima vrijednost naredbe sa vrhunskim autoritetom, dotle smo mi prihvatali naredbe drzave sa podsmijehom i ruganjem. Nama da drzava zabrani da se kupamo u Neretvi jer je otrvona, svi bi skocili u vodu. I oni kojima se trenutno ne kupa. I pili bi je, bili zedni ili ne bili.

Zapamtite.

Novak, 2

Dva, jer ima vec istoimeni naslov od prije dvije godine, ovdje na ovom blogu.

Novak traje, pa traje i inspiracia njegovim likom i djelom. Da, lik i djelo, dva vrlo razlicita i udaljena domena…

Ovaj tekst se moze napisati samo jednom recenicom! Novak je Srbin. Ali moram ostati malo duze budan, jer su mediji najavili da ce se pitanje njegovog ulaska u Australiju rijesiti za 1-2 sata. Ovako ili onako. Vidjecemo.

Boze mili koliko je osobina ove nacije strpano u njemu. Naravno i nazalost, kada govorimo o djelu, a tu mislim na njegov tenis, tu se odmakao od Srbije koliko se maksimalno neko moze odmaknuti od necega. Kad gledam njegovo djelo, onda nije Srbin, vec – Njemac. Uspjesan, istrajan, organizovan. Tenis mu lici na planirani projekat: pripreme, analiza, realizacija, pa ponovo analiza. Kao njemacka fudbalska reprezentacija iz vremena Milera i Bekenbauera!

Ali lik…. Srbin, pa jos Srbin sa Kosova. Znate i sami, Kosovo nije Holandija. Nije to sredina koja bi mogla izbaciti Erazmusa ili Spinozu. Ma ne u 17. vijeku – ne bi ni danas! S druge strane, nije Kosovo imalo mornaricu, pare, vjeste kapetane i dobre brodove, pa da ide po raznim „kosovima“ diljem svijeta i otima dijamante, pa kad se vrate, da ima jos vise para i – univerziteta. A kad imas pare i univerzitete, lako je naci Spinozu. Ne, Kosovo je imalo dramaticnu, nemirnu i burnu proslost, tako nemirnu da su poslednje bombe padale ne tako davne 1999., znaci prije dvadesetak godina. I u tim poslednjim nemirima, izadjose Srbi i kao porazeni i kao ponizeni. Doduse oni su stalno porazavani na tom terenu, ali su mitovima i folklorom uspjeli da prevare same sebe, tvrdeci i nama (cuj nama?!) i sebi da su zapravo stalno pobjedjivali?! A posto nisu, u tom narodu se skupljao jed, bijes, ocaj i agresija. Kad vec pisem o Spinozi (17. vijek) da pomenem i – Mladica. Da, Ratka Mladica, a evo zasto. Koliko juce (1995) taj je major JNA (jedan od najglupljih segmenata drustva bivse Jugoslavije: majori JNA), ubrzano promovisan u generala, obecavao svojm vojnicima osvetu nad zlodjelima koje su pocinili Turci!!!? Koji Turci? Ovi sto setaju po Istanbulu? Ma jok: Turci u 15. i 16. vijeku. Znaci mi se bili sa Turcima u 17. vijeku, tamo (u Holandiji) Spinoza pisao o slobodi volje i kritikovao Boga, a duh Srbije iz 16. vijeka zivi na Kosovu danas. I sad imate taj duh u narodu, na terenu generalnog siromastva duhom. Novak kroz majcino (vise tatino) mlijeko izrasta u Srbina kojemu su svi krvi. A ponajvise su mu krivi, jer ga ne vole. I onda klasican zacarani krug: u toku meca socne srpske psovke i publici i djecacima koji dodaju lopte, a na kraju meca, tugaljivi gest dijeljenja ljubavi prema publici. A publika (makar publika tenisa) kojoj je blizi Spinoza nego Bufalo Bil, razumije ovu providnu i otuznu Novakovu glumu i kaznjava. Kaznjava kad kod se nadje prilika. Siromasni duh Novaka halapljivo guta i vraca Pepea i onog naseg vraca sa bosanskih piramida, Novakova zena povezuje telefoniju sa pandemijom, pracenje modernih trendova nauke, pa jos ako su pogurani amerikcom industrijom, odbijaju se kao nesto prljavo i opasno. Novak je i osnovnu skolu zavrsio „iz rada“… Za njega je Aristotel nesto jako daleko, nejasno i nepoznato. Za Spinozu nije ni cuo. Kako se Prosvijecenost borila za nauku, a protiv mracne teologije, kako se razvijala gradjanska svijest Francuza* kroz brojne revolucije, sve ovo i jos mnogo toga drugog, proslo je neprimjetno pored Novaka…

I evo ga sada u maloj sobici melburskog aerodroma, ceka da se australijski politicari bas kao i njegov otac Srdjan, grabe za saku poena: svaki svojoj publici (Srdjana citira Sputnjik) preko njegovih ledja. On to ne razumije. On lako upada u tu zamku i daje ljudima malog ili nikakvog djela priliku da mu ruse lik. Pogledajmo najnovije vijesti… Tuzno. Tuzno, bas kao i onaj automobil koji mu je dat na koristenje iz kurtoaznih razloga sto stoji usamljen i napusten ispred zgrade aerodroma.

*ovih dana je i Makron u nemilosti. Neopravdano! Rekao je da ljudi koji nece da se vakcinisu nisu gradjani. I naravno, apsolutno je u pravu! Ovo nasi ljudi ne razumiju, jer nikada nisu bili gradjani. Nikada nisu dobili priliku da se razviju u gradjane i da iznutra razumiju to stanje. Jer biti gradjanin znaci dogovoriti se sa drzavom i onda koristiti brojne pogodnosti i servise. Ali – i preuzeti neke obaveze. Vakcinisati se, npr.

Aida

Moram i ja reci nesto o filmu (Quo vadis Aida?). Rezirala Jasmila Zbanic.

Odmah cu reci, iako znam da cete me osuditi: film je osrednjeg kvaliteta. Mislim da je dobio svoje nagrade, najvise zbog politicke poruke. Ali tema je teska, sta vise vrlo teska i svi mi koji imamo vezu sa Jugoslavijom, gledamo film kao da je najvisih umjetnickih dometa. Ovaj kriticki prikaz mogu odmah zavrsiti izdvajajuci glavnu glumicu (Jasna Djuricic) koja se kvalitetom svoje glume jasno izdvaja iz prosjecnosti tipicnih postratovskih filmova sa nasih podrucja. Jer ovaj film to i jeste: tezak, pun krvi, psovki i zamisljenih pusaca koji pljuju po podu.

Ono sto je za mene bilo vazno oko ovog filma jeste izjava reziserke koja je predlozila srpskim vlastima da uvedu film kao obaveznu lektiru u srpske srednje skole kako bi djaci konacno dobili jednu novu, svjezu i nadasve uravnotezenu sliku o tzv. srpskom junastvu. Eh, kad bi se ovo dogodilo, film bi zaista ispunio svoju misiju kao umjetnicko sredstvo u nepopularnoj politickoj ulozi.

Mnoge nacije su opterecene nametnutim klisejima kojima „truju“ svoje mlade odrzavajuci mit u zivotu. Ali ako se nacija podigne na noge, stoji cvrsto i ima buducnost, onda se polako moze mit razmontirati i odnijeti kao prasnjivu skalameriju u muzej. Ako se podigne na noge…. Ali ako se radi o naciji na slabasnim nogama, narodu koji stalno ima pasos u zadnjem dzepu i gleda prema inostranstvu, onda nema nista od uklanjanja mita. Iz jednostavnog razloga: mit se mora zamijeniti necim drugim! I to je problem Srbije! Srbija je prvenstveno slabasna ekonomija sa narodom uplasenim za svoju buducnost i sa rijetkom intelektualnom elitom koja osim ove ekonomije vidi i ostale probleme: slabu i nerazvijenu demokratiju koja krvari po svim nosecim stubovima. I sta da Srbija ponudi svojim gradjanima, sklanjajuci mit (jedan od) o Srbinu kao neustrasivom i pravicnom borcu? Bojim se… nista. I zato nema nista od realizacije reziserkine ideje, odnosno nema nista od razmontiravanja mita o ratnickom, nebeskom, vjecito ugrozenom i istorijskim nepravdama izlozenom velikom srpskom narodu.

A steta! Bila je lijepa prilika da se pomocu jednog umjetnickog djela udje u skole, pa onda jos i u niz generacija (jer sa prvom generacijom bi bilo problema) i tako osigura da se djeca okrenu nekim drugim idealima u svom sazrijevanju, a ne da se truju pricom o nebeskoj nepravdi. Kako pocinje mit? Tacno mogu da zamislim logiku „autora“: mi smo najveci (ovdje: najbrojniji), pa svima smetamo. Svi se udruzuju protiv nas samo da nas slome. Pa i da je ovo tacno, u cemu je problem? Biti najbrojniji mora da sadrzi prednost. U gomili ljudi lakse je naci naucnike, dizajnere, inteligentne inzinjere, arhitekte, umjetnike… nego ako nacija broji pola miliona. E, ali ovima se mora napraviti prostor da djeluju. Prvo da se skoluju kvalitetno, pa da dobiju podsticaj za jednako kvalitetan rad. I to je sve! Tada dolaze djela i tako nacija postaje velika. A onda, svi koji je „mrze“ mogu samo da im … pod prozorom, kako se obicno kaze. Problem sa prosperitetom je sto se nalazi u funkciji vremena u miru: veci, ako je mir – dugotrajniji. Ali relacija je i obrnuto proporcionalna: sto manje prosperiteta, to brze do novog sukoba, a onda sve na novo. I to je upravo problem Balkana, tj. onog dijela koji uz „losu“ istoriju ima i mjesovite nacije na istom prostoru (i Grcka je na Balknu, ali ne ratuje koliko i mi).

Ne vidim rjesenje za Srbiju. Mozda ce ovaj put mir potrajati nesto duze, jer ce vecina okolnih zemalja uci u ratnu alijansu, ali dovoljno je sjetiti se Turske i Grcke koje su obje clanice NATO-a, pa da se zakljuci da ni to nije stopostotna garancija. Ali, s druge strane, strah me je da ni to nije dovoljno za Srbiju, iako jeste odlucujuce. Jer Srbija ima nekoliko teskih drustvenih bolesti koje je prozimaju i razdiru. Manjak iskustva sa demokratijom, losa obrazovna struktura, puno korupcije, generalno nepovjerenje u drzavu. Sve ovo zajedno cini da jedan autoritarni vodja moze da ostane na vlasti minimum 30 godina i tako se potrebno vrijeme bez rata, koristi u pogresne svrhe: u sirenje mitova. Quo vadis Srbija?

Transcendentalno

A? Sta kazete? Fascinantna rijec? Dosadna rijec? Ma, daj, maajke ti, ‘sti-pu -me’ ovakvih rijeci…

Ova rijec je kao … ‘mi-tu’ (Me-Too), kao Tramp… znaci rijec koja nikoga ne ostavlja ravnodusnim. Jedna ‘polovina’ ce se oduseviti i krenuti u razgovor, a druga, ce se odmah energicno iskljuciti. Pa jos i – naljutiti?! Sta je zanimljivo sa bas ovom rijeci? To da granica izmedju ove dvije grupe koje se tako energicno opredjeljuju oko pojma, prati i starosnu granicu! Ovi prvi, sto se oduseve i bi da kazu nesto, imaju vise od 55 godina – naravno, iskljucujem ovdje ‘profesionalce’, znaci mlade studente (siguran sam da ima i starih!) filozofije koji, mucnici, moraju da se zblize sa izrazom… . Mladji niti znaju za rijec, niti je razumiju, niti ih interesuje.

Nego daj da objasnim, sta rijec znaci (usput, moji vjerni citaoci ce se sjetiti da sam na nekom mjestu – ni ja se ne sjecam, na kojem??! – pljuvao po ljudima koji se hvale da znaju vise jezika: znas „nas“ jezik? Ahaaaa, ok – sta znaci….?). Evo ne moram da znam vise jezika, samo svoj, maternji. Ok, pa sta znaci ova rijec? Ova rijec znaci da stvari imaju znacenje koje je izvan naseg spontanog razumijevanja (te) stvari. Stolica? Ok, ok, ovdje nema bas nekog prostora za transcendentalno: stolica je – stolica: predmet (stvar) napravljen najcesce od drveta, ali moze i metal, plastika, staklo…., a sluzi da sjednes i odmoris svoje tijelo od dnevnih napora. Dobro, ali – svijest? Bog? Kosmos? Sta cemo sa ovim „stvarima“? Kant je pametno uveo pojam „stvar po sebi“, misleci pri tome na recimo … kosmos da kao stvar po sebi znaci… strahovito veliki prostor ispunjen zvijezdama, planetama, suncevim sistemima. A sve drugo sto nam padne na pamet (finije, asociramo) kad mislim o kosmosu, to zovemo transcendencija. Sad kad smo se dogovorili oko definicije, vidite da bi se i o stolici imalo sto sta zamisliti i reci…

Ljudi koji su vise od mene razmisljali o transcendenciji, definisali su i 4 preduslova. Prvi je percepcija. Ali u filozofiji nista nije jednostavno! Ne misli se samo na stvari koje vidimo (pipamo, omirisemo ili cujemo) – misli se i na stvari koje ne vidimo, ali mozemo da zamislimo. Citajte roman, pa cete vidjeti. Primjetite ili podsjetite se ranijeg teksta u kojem sam vas informisao da ono sto vidimo (percipiramo) jako zavisi od nasih namjera (usput, dokazno je da od svih nasih cula, najobjektivnije je – ukus; sva ostala mi sami prevarimo namjerom: „zelim da“ vidim ovako). Drugi uslov je subjekt. Treci svijest. Kod subjekta imamo problem Kartezijanskog dualizma: razum ‘jednako’ mozak ili mozak + ‘jos nesto’? Prema materijalistima, svijest je funkcija, nuzpojava zivota ,“igra“ neurona, neurotransmitera i sinapsi, a protivnici reduktivnog materijalizma, vjeruju da je bas to jos nesto sto razlikuje ljude od simpanzi, sto zapravo daje smisao zivotu, i da to ne moze biti samo rezultata slucaja i neuronske igre. Cetvrti uslov je sloboda. Subjekt mora biti slobodan. Bukvalno: u svojoj interreakciji sa svijetom.

Negdje prije 2 miliona godina, covjek je postao bice ‘od’ simbola. Arheoloski dokazi nas o ovome informisu: crtezi u pecinama, nacin na koji su ljudi sahranjivali mrtve. Simboli su najvazniji preduslov da je covjek poceo da komunicira: nastao je jezik. Covjek je postao socijalno bice: poceo je da dijeli iskustvo, „znanje“ /npr. kad su u pitanju Grci znanje, nastalo predvidjanjem – buducnost – pocelo je tek sa Talesom koji je predvidio eklips. U 6. vijeku PH (prije Hrista)/. Prije nekih 10 000 godina, nakon poslednjeg ledenog doba (eh, kad ce vise sledece???) nastala su prva naselja, kuce, ognjista, obrada zemlje… I sad nas teolozi pitaju, da li je zaista moguce da je sve ovo nastalo u tom grubom, rasipnickom sistemu koji poznajemo kao – evolucija? Zasto je evolucija raspinicki, dakle neracionalni proces? Pa koliko je samo vrsta moralo da ode bez traga da bi najjaci prezivjeli? I sad je ova grandiozna nadogradnja naseg razuma, volsebno stala bas izmedju nas i simpanze. Kako to? Samo mi primamo informacije iz naseg tijela i iz okoline, nalazimo se u vrtlogu, zapravo neogranicenom moru informacija (kosmos!). U toku je jedna gigantska komunikacija. Razmjena informacija. Odakle? Ko to „govori“ i sta? Sve ovo samo nuzpojava evolucije? Moze biti. Ali zasto onda imamo moc transedencije koja nas stalno uvodi u nove dileme i pitanja? Koji je smisao? Ima ga? Ako ima smisla, ima i organizatora. Kazu teolozi.

Ministar

Rijetko sta mrzim kao – ministre.

Pogledajte sta je jedan prosjecni ministar.

Mediokritet koji je rano u procesu skolovanja osjetio da tu (u skoli) nema mnogo za njega vajde. Pocinje sve cesce da gleda kroz prozor ucionice („zijeva“), ne slusa vise predavanja i na kraju krene napolje. U redu, kad izadje iz ucionice u hodnicima koji zjape prazni, jer je vecina ipak na casu – naidje na buduce kriminalce koji su takodje rano shvatili da na casu nemaju previse sta da traze. Zajedno napuste zgradu, ali dok ovi drugi ostanu tu odmah na obliznjem cosku ulice planirajuci prve kriminalne korake, nas se buduci ministar uputi u kancelariju neke partije. Koje? Pojma nema ni on, a ni ja. Svejedno je. Koja bude najbliza skoli, mozda? Tamo se pozali kako je zivot u skoli tezak i kako su svi protiv njega. U kancelariji bude prihvacen i dobije prve zadatke: raznosenje necega. Kupovanje bureka (ili ekvivalent na zapadu, MekDonalds i kafu). E sad za razliku od opsteg obrazovanja koje kod njega rapidno propada i nestaje, razvijaju se drugi talenti, gdje je najvazniji osjecaj za strukturu grupe: ko je tu najvazniji? Ko je buduci lider? Paralelno se razvija i talenat uvlacenja u tudje straznjice, sukladno sa procjenom prisutnih straznjica tj. njihovih velicina. Cilj je doci medju prvih 5 na listi pred izbore. To su oni raznobojni papirici koje cemo mi glasaci kasnije vrtiti u nasim glasackim kucicama, zaokruzujuci prema… nekom osjecaju…. Ime, zvuci poznato? Nas? Njihov? Ako uspije biti izabran u neku strukturu vlasti, bilo lokalno ili regionlno, baca sve svoje snage i energiju na usavrsavanje poltronstva. Jer, razumijete i sami: cime on moze impresionirati okolinu? Znanjem? Idejama? Rjesenjima? Ne. Samo snagom aplauza, brzinom slaganja sa Vaznim clanom grupe, lomljenjem opozicije u grupi. I ako se pokaze upotrebljivim, eto ga za koju godinu na ministarskoj poziciji. Resor? Ha, ha, ne zasmijavajte me: kakve to veze ima??? Bukvalno. Ne radi se o njihovoh megalomaniji i losoj procjeni vlastitih sposobnosti („mogu biti na bilo kojoj poziciji“). Ne – radi se o tome da je zaista sasvim svejedno koji resor mu je dodijeljen. Vec u sledecem mandatu mu se moze dogoditi da napusti policiju, a preuzme finansije. A zasto je objektivno svejedno koji resor ima? Zato sto nista ne moze da smisli ili kaze sam. Ali, nista. Sve sto kaze u razgovoru sa nekim novinarom, kaze kako mu je rekao savjetnik. Na partijskim ili politickim skupovima, moze da se dogodi da smisli sam svoj nastup, jer se tu radi o politickoj borbi, retorici, podrivanju opozicije i politickih protivnika, ponavljanju usvojenih partijskih stavova, ali strucne stvari, ono sto je sadrzaj dodijeljenog mu resora – e, to pojma nema. Ministri skupljaju „inicijative i stavove“ sa dvije strane. Ili neki angazovani novinar namirise neki skandal, nadje nesto neispravno, opasno ili mu savjetnici saopste sta da kaze. U prvom slucaju, potrebno je samo uvjezbati fraze kada te novinar napadne sa necim o cemu nikad nisi cuo, kao recimo, razmotricemo… vec na prvom skupu cemo pogledati… odmah cu osnovati radnu grupu da pogleda… . A kada mu savjetnici daju tekst, onda vidite jadnog ministra koji prica o kilovoltima, energiji, berzi, kamati, litijumu, impresionistima…. .

Ko vodi zemlju? Mi biramo njih, ministre, oni biraju savjetnike i ti savjetnici vode zemlju. Kako se rijesiti ovih nepotrebnih medjukoraka? Prvo treba ukinuti sva „egzaktna“ ministrastva: energije, saobracaja, skolstva, zdravstva, finansija, vojske, policije. Ja razumijem da sastav ministara, bolje receno, vlada mora da nastavi i prezentuje ideologiju koja je pobijedila. U redu je da neko vise polaze na solidarnost, a neko vise na stvaranje vrijednosti. U srecnim zemljama se smjenjuju ove dvije ideologije i onda ovi drugi naprave pare, a ovi prvi ih podijele. Ali, onda je savim dovoljno da premijer izabere strucne savjetnike, a ne ministre iz partijskih pulova. Nazalost, ovo nije moguce, jer ni premijera ne bi bilo bez politickog rada partije (i partija ako govorimo o koalicijama), a onda se elita iz tih grupa mora nekako nagraditi. I zato mi mucenici moramo trpiti mediokritete sa uzasnim opstim obrazovanjem, samo zato sto ne znamo sta cemo sa njima. A ambasadori ce postati tek kasnije, kad se „istrose“ kao ministri.

I sad iako je ministar politicki fenomen koji nlazimo u svim sistemima, naravno da postoje medjusobne razlike izmedju ministara srecnih i nesrecnih zemalja. U cemu? Pa samo u broju godina blagostanja u neposrednoj proslosti. Zemlje koje su imale blagostanje mnogo decenija, zovemo srecnim i one druge sa vrlo kratkim ili bez staza blagostanja – nesrecnim. Jer blagostanje je stanje u kojem svi zive dobro, pa se time otupi glad onih kojima su pare po definiciji funkcije, na domaku ruke. Ministar u Svedskoj ne pokazuje patolosku agresivnost da se docepa vlasti ili da ostane na vlasti kao ministar na Balkanu. Ministar u Svedskoj moze da kupi BMW i ako nije ministar – na Balkanu se mora nekako prvo ukrasti a tada je jedini „legalan“ nacin biti ministar. Odlazak ministra sa vlasti u srecnoj zemlji nije dramatican – njemu ne prijeti ni glad, ni odstrel, ni prezir porodice. Na Balkanu se poseze za brojnim drugim instrumentima da bi se mandat produzio. I tako, iako ima „kvantitativnih i kvalitativnih razlika“, problem nas biraca je isti bez obzira gdje zivjeli: gledamo istog covjeka bez zavrsene srednje skole koji je i kad je bio ministar skolstva i sada kad je ministar infrastrukture, „objasnjava“ nam nasu stvarnost zabrinutog i ozbiljnog izraza lica bas kao da zna o cemu govori.