Vaga, drugi dio

A sta se dobije???

Nego samo kratko, da ne zaboravim, da probam da dopunim ono razmisljanje o Skandinaviji i njihovim prednostima kojima nas sve ostale, ostavljaju daleko iza sebe. Puno sam pisao o Kantu, ali i prije Kanta je postojala ideologija koja je obiljezila Skandinaviju: protestantizam. U tekstu o Vitenbergu najavio sam da je jos za zivota Lutera doslo do cijepanja protestanata tako sto su se odvojili reformisti (Svajcarska). A od ta dva krila, ono reformatorsko se bolje odrzalo ovdje na Sjeveru Evrope. Luterov pragmatizam u kojem dominira da se oprost ne postize radom, vec samo vjerom, iako zadrzano i kod „svajcaraca“, kod reformista je bilo obiljezeno strogom disciplinom. Luter je taman odskinuo vrata prema ljudskoj slobodi, Kalvin ih je brze-bolje zalupio. Tu ce Kant naci inspiraciju za svu svoju ideologiju i filozofiju u kojoj dominira ono „Mi moramo, mi trebamo…“. I nista vam vise ne treba! Ako vi kao dijete dobijete vaspitanje koje stoji cvrsto na platformi Mi Moramo, onda to postane dio vas. Kasnije i kroz skolu i „ulicu“ (ne kao kod nas, bukvalno, vec ono sto se dobija iz okoline kroz zivot), cujete isto: pojedinac treba da uvijek misli na opste dobro i da mu svaki plan, potez i radnja budu svjesno ograniceni brigom za opsti (visi) interes. Cijena? Sigurno, ali kojim instrumentom to mjeriti? U Albaniji 2 muskarca (na 100 000 stanovnika) izvrsi samoubistvo. U Alziru 3. U Svedskoj 16. Litvaniji 47. Nije lako stalno misliti na drugoga… Mora biti neki ventil.

E upravo u tom ventilu mozemo naci ono pozitivno sto treba staviti na vagu kako bi se na kraju vidjelu sta je neto rezultat.

I dok se kod gubitaka radilo o krupnim stvarima (ljudi, mirisi), na strani dobitka, ima „milion“ sitnih stvari. Lako je na primjer, voziti auto i po gradu i po autoputu. Tu se tacno vidi ovaj kantovski princip: prvo ti, pa cu ja. Kod nas? Mozda jedino u Novom Sadu – inace cijeli region je jedno veliko Cetinje. Usluge? Milina. Red, disciplina, angazovanost, struktura, efikasnost, kompjuterizacija. Mada! I oni se nalaze u nekoj vrsti prelaznog perioda, gdje se ne zna sta ce pobijediti: uzasna povrsnost novih generacija uznapredovala kao tumor na bazi naglasenog individualizma ili – kompjuterizacija. Kad udjete u prodavnicu, bolje vam je odmah traziti nekoga sto ima sijedu glavu: taj vam moze zavrsiti poao. Krenuti od nekog omladinca za pultom? Samo gubitak vremena: morace otici da pita…. . Ali kompjuteri, oni imaju potencijal da zamijene sve. Samo treba jos malo vremena. To je cak i korona potvrdila: nestaju fizicke prodavnice, posao se seli kod kuce, nestace kancelarije, nestace gotovina.. Zivot ce za 10 godina biti lap-top ili samo mobilni telefon i teretana. Pomenimo samo ovako: sjedite u sumi. Drzava (drustvo od svjesnih pojedinaca koji uzivaju da se zrtvuju) je osigurala da i u sred sume imate dobar prijem interneta. I onda „odete“ na Amazon i kupite elektronsku knjigu. Platite i pocnete da citate 5 minuta nakon sto ste zapoceli radnju.

Ali nisu samo sitne stvari.

Djeca. Djeca su dovedena i data im je sjajna platforma za ugodan i miran zivot. Uz aktivnu paznju i fokus roditelja, skola ce biti zavrsena prema zamisli i onda je sve otvoreno. Ne moze drustvo i polozaj u njemu, promijeniti psihologiju licnosti, ali moze da pomogne da se teskoce u zivotu savladavaju lakse i bezbolnije. Lijepo bi bilo ako roditelji mogu da se kontrolisu i da ne kritikuju (ili pricaju negativno) o cijelom ovom kontceptu koji opisujem kao kantovski, jer ne smije se aktivno unositi sumnja. Ako cijelo drustvo donosi pojedincu brojne komparativne prednosti, nepotrebno je napadati glavnu polugu tog prosperiteta: ideologiju mi trebamo Ali, to je tesko. Tesko je kontrolisati se. Moze kasnije, kada prodju 18. godinu. Moze tada da se ulazi u diskusije i polemike. Kasno je. Ili „kasno je“. Dijete je formirano. Jer je pitanje uzasno tesko: ko je u pravu? Ja ili oni? Meni ili njima? Doduse, jasno je: granica ne mora biti ovako ostra! Niti je sve samo za mene (kao na Balkanu), niti je sve samo za drustvo. Da, ali opet – to (mi moramo) mora postati dio individue, a kako ce ko od nas kasnije u svakoj konkretnoj situaciji postavljati granicu, ipak je individualno i nema univerzalnog rjesenja za sve. Hoce li svaki Skandinavac cekati na raskrsnici u autu onog drugog koji ima prednost i na 200 m, 500 m ili samo 50 m? Vazno je da mu ideja prodje kroz glavu….

I gdje ce okrenuti vaga? Sta je neto rezultat? Bi li ponovili ovu odluku opet?

Ima tradicionalni odgovor koji vazi za vecinu: prva generacija useljenika je zrtvovana i sve ce uciniti da im djeca dobiju dobru startnu poziciju. I naravno, ovo zaista vazi za vecinu. Poslije, stvar je svakog pojedinca i njegove moci da se prilagodi. Tu nismo svi isti. Ne pomazu savjeti. Moze vama U. Bolt objasnjavati satima raspored misica nogu koji treba da se aktiviraju u datom trenutku, vi nikada necete trcati kao on. O cemu se radi? Pa o tome da na vrijeme, sami za sebe, shvatite svoju moc prilagodjavanja. Koliko ste elasticni? Koliko ste plasticni? Nedovoljno? E onda se probajte sakriti, snalazite se i tu i tamo nadjite i nesto za sebe. Neku radost. Nesto sitno cime mozete si kupiti i platiti za muke. Recimo, BMW.

Doktorska o 5 minuta

Cudno pitanje za jednog doktora, ili bolje receno – od jednog doktora, ali mora da se postavi.

Imate dvije zivotne situacije koje traju po 5 minuta. Obje donose radost, ushicenje, dakle – zdravlje. Ali koja vise?

Prva situacija je 5 minuta pod tusem, nakon obavljenog treninga. Trening je cudo! Tijelo postaje ovisno od te serije pokreta, napora i na kraju, osjecaja zadovoljstva zbog uspjesno zavrsenog napornog posla. I uopste svim tim radnjama i projektima koji traze odricanje, na kraju slijedi nagrada. Odlazak u vojsku, rat, tezak fakultet, doktorat, stroga internatska skola, obuka na brodu, podmornici, u vasionskom brodu. Sve ove aktivnosti prozete kako naporom i odricanjem, tako i snaznim osjecanjem zajednistva sa „saborcima“, rezultiraju nakon svega nekim osjecanjem bratstva. Dva ucesnika istog, odricanjem prebogatog iskustva, osjecaju neku snaznu medjusobnu vezu i u isto vrijeme, gledaju na ostale kao na pripadnike neke druge vrste. Naravno, nize. Ali ne mora da bude solidarnost, grupa, tim. Dovoljno je da trazi napor. Znoj i disciplinu. Tijelo ce se pobrinuti da se niz ne prekida, najprije stvaranjem ovisnosti od napornog fizickog rada, a onda i onim poznatim valom endorfina koji vas cini srecnim i dolazi poslije („5 minuta pod tusem“). Cijeli „projekat“ ima i pozitivnu drustvenu dimenziju, jer je opste prihvacen kao koristan i pozeljan. Poslednjih 30 godina terorisu nas kampanjama sa jasnom porukom: trenirajte, produzite svoj zivot, budite zdravi. Niko naravno ne primjecuje diskretni cinizam drzave koja daje platformu tim kampanjama: zdrav, opterecuje manje zdravstvenu sluzbu, a poslije kada svi budemo od 90. do 100. godine imali Alchajmer, to drzavu ne brine, jer se radi o nekom drugom fondu. I nekim drugim politicarima. A i nosioci kampanja imaju svoj interes: sportska oprema, oprema za zivot u prirodi, prodaje se kao luda. Ali za vas, tih vasih 5 minuta ispod tusa djeluje jos jace i snaznije, jer boze moj, ima drustvenu potvrdu?!

Ali nije uvijek bilo ovako!

Prije 50 godina je pusenje bilo jednako… pijenju vode, jedenju jabuke ili bilo kojoj drugoj svakodnevnoj aktivnosti. Na TV i filmu, svi su pusili. Dzems Bond je pusio. Hemfri Bogart je pusio Cesterfild u svom Barberi mantilu, u sjenci ulicne lampe po mraku uz laganu kisicu. Kad Hemfri zapali cigaretu u svoj toj crno-bijeloj ljepoti filmske magije, ta atmosfera se osjecala kao neka objektivno prisutna peta dimenzija. I popusiti cigaretu traje 5 minuta. Na pakovanju Opatije je pisalo „Sa cigaretom nisi sam“. I tacno je! Sjetite se samo onih posebnih trenutaka kada je paljenje cigarete bilo kao kad padnete, pa vam neko da ruku da ustanete. U mraku, dok cekate, na kraju dana, dok sabirate utiske, nakon nervoznog verbalnog sukoba, nakon intime u krevetu, u trenucima gubitka i nesrece. Naravno i za stolom u dobrom drustvu, kao kruna postignutog vrhunskog zadovoljstva i atmosfere. U ustima okus hrane i pica koji samo duhanski dim moze uspjesno dopuniti. Soljica kafe i cigareta. E, ovako je bilo prije 50 godina. Vrijeme nevinosti i opustenosti. Duvanski dim je bio dosljedno izbacivan samo iz sobe u kojoj ce sad, bas malo dijete da spava; sve ostalo je bilo normalno, prihvatljivo i uobicajeno. I zadovoljstvo…. Ko je poslednji put vidio steku cigareta? Znate ono savrsenstvo industrijskog dizajna, sa idealnim proporcijala duzine, sirine i debljine. A onda Marlboro: samo dvije boje. Bilo da se radi o tvrdom ili mekom pakovanju Marlboroa. Oba otvarate odmotavanjem one tanke crvene vrpce, pa skinete plasticni pokrivac gornjeg dijela. Naravno, naravno: onaj donji dio ostaje. E sad se tvrdo i meko pakovanje razdvajaju. Ja sam pripadao onim koji su uzivali u svakom segmentu procedure, ne zureci i vodeci racuna i o nekoj minimalnoj estetici kutije. To je posebno bilo vazno kod mekog pakovanja, jer ce se aluminijum morati opet sloziti da pokrije cigarete u pakovanju. Forma kutije koja se prazni, mora da ostane prizmaticna. Nikad nisam zurio, cijepao, trpao cigaretu u usta – ne, napotiv, oni koji su cekali da budu pocasceni od mene, prolazili su kroz 5 minuta „pakla“: trebalo je docekati. I onda ide udaranje kutije o kaziprst, kako bi krenula prva cigareta napolje. Hvatana je kljestima palca i srednjeg prsta, noktima, a kad bi izasla, pazljivo je njenim dnom vraceno nazad sve ono sto je nepotrebno krenulo napolje. Ne zureci, stavis je u usta i sporim, kontrolisanim pokretom upalis vatru. I onda prvi udah, dubok do dijafragme. Zadrzis i polako pustas, volja te je kroz usta, volja kroz nos. Pravljenje kolutova je vec perverzija: to je kao kad se najedete napolitanki, pa onda pocnete da odvajate one slojeve i gulite sjekuticima sloj nugata. Nepotrebno.

I to je takodje bilo 5 minuta! I? Kojih 5 minuta su imali veci pozitivni efekat na zdravlje? Ne znam. Ne pomaze ni doktorsko znanje, jer zadovoljstvo se ne smije potcjeniti. Ono gore zadovoljstvo ispod tusa ima jasnu dimenziju kampanje, dakle prisile i pritiska. Ovo drugo nije imalo. Bilo je cisto zadovoljstvo. Ko ne vjeruje, neka pita slikare, boeme, umjetnike koji su zivjeli i po 90 godina puseci bez straha. Bez sefa, karijere, laktanja i bez straha. Ne uvijek uz dovoljno para, ali bez svakodnevnog nadmetanja i grca za priznanjem. Pravis umjetnost za sebe, pusis i ne strijepis. Formula za srecan zivot. Mozda zaista ne najduzi, ali sigurno mnogo srecniji nego nas, nas koji se dodvoravamo sefu, zaziremo od konkurencije i patimo ako nam propadne trening.

Kako je Gavrilo naletio?

Proslo je vise od 100 godina od kada je Gavrilo Princip sa trotoara blizu Miljacke, pucao na prestolonasljednika i njegovu zenu. Em se Ferdinandu nije islo u Sarajevo, em je Sofija bila u drugom stanju. Imperator je natjerao sina da obidje neke trupe u Bosni, iako je ovaj vise volio da se vozi luksuznim limuzinama po Becu. I bas te limuzine je negdje iz parka, sakriven iza drveta, ljubomnorno posmatrao Joza (mladjahni Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito) i zaklinjao se da ce ih i on jednog dana imati. Usput, ponovicu da su bas tim parkom u isto vrijeme setali i kovali svoje planove, Tito, Staljin i Hitler.

I sta ce Ferdinand, kud ce – u Sarajevo.

A onda muceni Gavrilo! Koliko je mudrih i manje mudrih, pa caki vrlo glupih glava pisalo o njemu u pokusaju da mu odredi mjesto u istoriji. Njemu niko ne moze oduzeti to mjesto. Mislim, staviti u pokret najveci svjetski rat, veci nego ijedan do tada, rat koji ce zbrisati sa politicke karte 4 velike imperije, promijeniti granice na vecini kontinenata i izazvati enormna stradanja – moras uci u istoriju. A kakvu ocjenu ces dobiti zavisi kako to obicno biva, od toga ko ti daje ocjenu. U tom istom Sarajevu (da ne govorimo o djacima po skolama u Spaniji ili Brazilu) djaci su do prije 50 godina ucili da je Gavrilo heroj, a pola vijeka kasnije da je terorista („pucao u trudnu zenu“). Licno mislim da je i jedno i drugo, jer prvu ocjenu daju ljudi sa istog podrucja, gdje je njegov cin uticao na zivot cak i vijek kasnije, a drugu ocjenu daju politicki teoreticari: hladno i objektivno. Ako vi ubijete nekoga ko je ubio vase dijete, vi ste i junak i – ubica.

I zato ovakva plitka i povrsna gledanja na fenomen, treba izbjeci, ako ima malo mentalnih kapaciteta. Cemu nam sluze te ocjene i ta sortiranja istorijskih licnosti? Pa valjda je najvaznije, da bi nesto nucili za buducnost i da bi znali prepoznati i predvidjeti nesrecu. I sta nam sad tu pomaze kako cemo nazvati Gavrila? Ako se politicka scena dovoljno dobro namjesti, uvijek ce u nju uletjeti neki Gavrilo, pucace i poslije ce se ljudi podijeliti na one koji ga opravdavaju i one koji ga kritikuju. Znaci – glupost. Pogresno. Sta je nama mnogo vise potrebno? Pa da primjeimo da se scena za neke buduce gavrile namjesta. Strpljivo, polako, ali sigurno i (mozda) bez povratka. To se mora primjetiti i ako moze zaustaviti. Danas je to jos lakse! U vrijeme interneta i fenomena globalnog sela, neko bi trebao da brze shvati sta se dogadja i sta nam prijeti…

A pazljivo uho je trebalo samo da oslucne kako je disao Bec prvih 10-ak godina 20. vijeka. Oko i uho. I mozak. Pa bi primjetio da se Bec gradi kao lud. Imperija je na vrhuncu, finansijski jaka i hoce to da pokaze. Cijeli kompleks zgrada oko Prstena (Ring) ilustruje tu moc. Ali umjetnicki pravci zastupljeni u toj finansijskoj histeriji bili su sve osim moderni. Kulturna i naucna elita Beca ne samo da ovo primjecuje i kritikuje, vec pocinje da se osjeca lose! Umjetnici su bijesni jer ih ponudjena umjetnost laze. Pogledajmo samo niz naucno-kulturnih zbivanja u Predstolnici.

Frojd pokrece psihoanalizu i objasnjava covjeka kao instrument dva osnovna nagona: seksualnog i agresije. Njegov kolega, doktor Snicel (Schnitzler) ima cerku Anu koja je bila Frojdov pacijent, ali se ipak ubila u 18. godini. Betoven pise sonate. Maler sinfonije. Sonberg i Berg (Schoenberg) stvaraju kompletno novu (atonalnu) muziku! Mala anegdota, Sonberg hoce da nauci i da slika. Angazuje mladog umjetnika koji mu daje casove, ali se izmedju njega i kompozitorove zene napravi ljubavna afera. Sonberg postavi zeni zahtjev da se opredjeli, ona odabere njega, a mladi slikar – se ubije. A kad smo kod slikara, Klint, Egon Sile (Schiele). Zapravo je bilo dovoljno samo pratiti Egona. Zamislimo da je imao Instagram, pa ga pratimo od puberteta do smrti… Gledajuci njegove slike i prateci njegov psiholoski razvoj, relacije u zivotu, svako bi morao zakljuciti: „Pa nece rat???!“ Mozda bi ga i Gavrilo pratio na Instagramu i shvatio da tu nesto nije u redu, pa bi samo pustio da se imperija urusi sama od sebe, bez da on mora da ide na Miljacku?

N.B. U ovom tekstu se pominju brojni poznati ljudi tog vremena. O svakome pojedinacno bi se dalo pisati. I ne samo pisati, vec i zaranjati u njihova djela. Moja je ideja da vas na to podsjetim: bolje da vi uzmete na primjer – biografiju Sonberga, procitate je, naletite na komentar teoreticara muzike koji kaze da se slusanjem njegove muzike osjecamo kao da lebdimo bez tezista, slobodni od tla, sto je posljedica toga da su se svi tonovi oteli i oslobodili veza sa zvukom, i – u sledecem koraku staviti njegovu plocu (CD) na gramofon i probate da to osjetite. Kasnije, kad stignete, otputujete u Bec i posjetite par lokala gdje je Sonberg boravio. A znajuci da su dogadjaji u Becu na pocetku 20. vijeka bitno uticali i na vaz zivot, osjetite da cvrsto stojite unutar svog ientiteta, kakav god on bio. Drugi neka idu u Vijetnam…. Ili na Cejlon…. Sta da osjetim u Vijetnamu?

Vaga

Ono sa protestantskim moralom mora malo da saceka. Kako i nece kad su se jos za zivota Lutera, pojavila dva pravca protestantizma?! Jedan je Luterov koji je zadrzao za sebe ime protestantizam, a drugi je dosao iz Svajcarske i da ne bi bilo zabune, zovu ga Reformizmom. Odmah je nastala i mala zbrka sa imenima (tzv. Oci protestantizma). Cvingl (Zwingli) je odmah malo promijenio (on je pravi bastinik Erazmusa Roterdamskog, pa je u reformu ugradio dosta od humanizma). I onda su dosli Melahton (Melanchthon) i Kalvin. Ovaj prvi, Njemac, slozio je i organizovao Luterovo djelo, a ovaj drugi, Svajcarac, Cviglovo. E sad kako on (Kalvin) posta vece ime od svog prethodnika, velika je istorijska tajna i nas zapravo i ne interesuje. Ali ja sam dobio novi prakticni problem: kojim putem ici da bi se doslo do Skandinavije? I dok to malo ne proucim, vratimo se – vagi.

Vaga, sprava na koju se stavljaju stvari na dvije strane, dok ne dodju u ravnotezu. Sta sam ja, ili moja generacija dobio dolaskom ovamo, a sta sam izgubio? Na ovu pricu me je ponukala slika starog dobrog Grunfa koji nam je i ovoga puta porucio nesto vrlo pametno sa svoje majice. Grunf kaze, ako hoces da dobijes osobu iz snova, idi lezi i spavaj. I odmah mi na pamet padose moja djeca (dakle njihova generacija – neuporedivo u smislu ove teme sa nama, mojom generacijom), koja su izgubila sve sto ide uz Alan Forda. Malo? Ne znam. Mislim da je puno. Jer oni su napustili Jugoslaviju ne znajuci za ove romane, a dosli su u zemlju koja je dovoljno daleko od Italije, tako da nikada i nece vidjeti ove sveske u izlogu.  Znaci oni su izgubili Alan Forda i njegovu TNT ekipu. A ja (mi)?

Najveci gubitak su ljudi, zapravo druzenje sa njima.  Zapravo oni (rijetki?) trenuci kada se u opustenoj atmosferi u drustvu onih do kojih ti je stalo, sjedi i razgovara. Cisti je bonus ako ima i nesto fino na stolu. … Nazalost, cak sam i ja uhvatio samo zadnje momente kada se za takvim stolovima i slobodno pusilo: to je tek bio vrhunac zadovoljstva. Moje pusenje je bilo – slobodno – do pocetka 2000-ih, a onda se postepeno ugasilo. Strah je bio jaci! Jer sta znaci slobodno pusiti? To znaci da te, prvo, niko sa strane ne gleda poprijeko (jer i oni puse) i drugo, vaznije, da ti nis cijelo vrijeme nervozan zbog prvih bolesnih celika u plucima koje su upravo pocele da se kotrljaju ka karcinomu. Bilo je ovakvih neprezaljenih situacija i poslije puno, ali trenutno mi u sjecanje nadire prizor iz vremena studija, kada smo sjedili  u kafani Labirint u Mostaru, odmah uz Neretvu, a ispod ulice Kujundziluk. Drustvo sa studija, oslobodjeni anksioznosti brucosa i prvih godina, sigurni da ce se studij zavrsiti u roku, opusteni u trenucima raspusta, nadvijeni nad cevapima u somunu i Laskim pivom. Razgovor, jezicke vratolomije (liskaluci), podsjecanja. I onda Marlboro. Pa povuces svojski neopterecen strahovima. Pa otpuhnes, pa ti malo ode i u oko i ono zasuzi, ali se sve to odmah utopi u novoj salvi smijeha – opet sa suzama. Pa, dobro, neko ce reci, ima i ovdje restorana, sta vise poceli su sluziti i cevapcice (Brailovic, Austrija), ima i pive (dobre). Ok, nema cigareta. Ali! Nema – jezika. Mozete vi poznavati jezik domacina tako dobro da pisete polemicke tekstove u dnevnim novinama, nista vam to ne pomaze, ako ste (jezicki) formirani stigli u zemlju. Znaci, poslije 30-e. U tih 30 i kusur godina koje ste vi proveli na Strelcevini, Bjelavama ili Slaviji, oni su proveli… ovdje i razvili neku vrstu komunikacije koju vi nikada necete postici, ni dostici. A onda, po definiciji, nemate 40% zajednickih tema, jer je svuda – to je valjda nesto kao internacionalni fenomen – nasladje pricati o proslosti, podsjecati se, ogovarati….  I onda su i oni (zbog vas) i vi prinudjeni pricati o sadasnjosti i buducnosti, a to onda vec lici na sastanak kakvih vam je odavno preko glave u ovim protestantskim zemljama. Svi smo to prosli: prvih 10 godina ce vas pitati da li vam je dobro u njihovoj zemlji, da bi ostatak vremena (dok se ne odselite nazad) pricali sa vama o vremenu. I primjetili ste: cim za sto dodje domacin, od ranije prisutni domacini krenu sa tim novodoslim neku temu u kojoj dramaticno vise uzivaju nego u tome sto su do sada sa vama razgovarali. Ok, mozda ne bas toliko dramaticna promjena domacinskog raspolozenja, ali vama se to tako ucini….

Iz ove iste price je i neverbalna komunikacija koja je takodje ovdje potpuno drugacija. Mi smo u Jugoslaviji, mogli dosta toga ”izjaviti”, poslati poruku, a da i ne otvorimo usta. Protestanti, ovdje razgovaraju samo verbalno. Tijelo mora da miruje, mora da se kontrolise. Ne daj ti boze da zijevnes! Vise od polovine ce primjetiti: ” Umoran?”, uz jasnu poruku: da si malo vise disciplinovan, legao bi sinoc na vrijeme, pa bi sada bio u stanju da interreagujes u drustvu bez znakova umora. Primjetite: oni imaju treci nivo komunikacije, na koji se mi jos nismo popeli. Nije rijec, nije tijelo, vec je rijec koja stoji svjetlosnim godinama udaljeno od poruke koju nosi. To je vjestina koja se tremira i vjezba, a nas trening je kao rukom sklonjen, jer – mi psujemo. Mi ne kazemo ”ti ne znas da vozis” – Ne, mi kazemo ”jebo te onaj koji ti dade dozvolu!” Mi nismo stigli do tog stadijuma kada ti treba rijec koja nosi drugo znacenje (mozda se neko sjeti homonima? Iste rijeci razlicitih znacenja). I opet nesporazum! Opet glavni cilj i prepreka koja se zeli prevazici komunikacijom: nesporazum. Ne. Jos dublji nesporazum. Verbalna komunikacija falicna, tjelesna nepozeljna i pogresno tumacena, a one trece tzv. napredne – nema.

Sta smo jos izgubili?

Slike i sve ostalo sto do mozga dolazi culima, ali nisu rijeci. Mirisi, zvukovi, ukusi. Ovaj kompleks stimulansa je najvjerovatnije povezan sa – bas onim istim, ranije pomenutim periodom do 30-e godine: to je ono sto kazu da se dobija sa majcinim mlijekom. Slike, mirisi, ukusi hrane, neki zvukovi – sve je to pohranjeno u negdje u nekom mracnom, zasticenom dijelu mozga, a opet u intimnom kontaktu i sa svijescu i sa osjecanjima zadovoljstva. Kao kad vas obuzme talas endorfina kada uradite nesto sto ste sami sebe ubijedili da je vazno. Sto bi mi rekli i bez endorfina: pa ti fino. Da se ovo dozivi, najlakse je otici negdje juznije od Sibenika, stati na praznu plazu, staviti u usta narandzu, slusati talase dok pristupaju sljunku plaze i mirisati more. Poslije oprati ruke u moru, mahati njima da se osuse i osjecati peckanje na mjestima gdje je koza ispucala od bure. E tu dobijete sve odjednom, a ovamo to ne mozete dobiti ni za 30 godina. A sjeverno od Sibenika, boga mi nekako manje mirise….

Vitenebergska vrata, ono drugo krilo

Mora da ceka! Mislio sam dalje istrazivati sta je to sto Skandinavcima otvara put ka zajednickoj sreci ( i da oni iduci putem ka zajednickoj sreci, ne primjete da na individualnom planu, gube tu i tamo!), ali ponukan jednim video zapisom sa interneta, odlucio sam da ova analiza mora malo da saceka…

Dobio sam – kao sto svi vi dobijate dnevno – zapis koji je neko snimio, neko stavio na internet, neko od toga zaradjuje, …. ali nema veze: vidio sam ga. U filmicu, dugom 20-ak minuta radi se o voznji automobilom kroz Jugoslaviju 70-ih godina. Sjede neke tri zene u jednom simpaticnom dzipu, renta-kar Avisa, ljeto je ili makar, kasno proljece i one ti fino od Sentilja do Ohrida, bez zurbe, pa malo na Plitvice, malo u Postojnu, malo u Mostar, malo …. Sta dominira (video) zapisom? Mir i spokoj. Moram da ponovim: mir i spokoj. Nema nikakve veze ni gdje su, ni kuda idu, ni koliko to kosta – najvaznije je da i one (putnici) i svi oko njih osjecaju mir. I spokoj. Kao u nekom distopijskom filmu – na pocetku, jer filmovi o distopijama u drugoj polovini obicavaju da srljaju u haos- kada nam reziser pokazuje idealno drustvo. Znate one scene (u takvim filmovima): kao u reklamama! Ljudi lijepo obuceni, nasmijani, opusteni. E tako je i sa ovim zapisom! A on nije reziran sa ciljem da reziser-psihopata proturi nekakvu ideju. Ne! Zapis pokazuje nasu tadasnju stvarnost! Jugoslavija 70-ih godina, prelaz proljece, ljeto. Ok. Ima dosta zemalja gdje nije potreban ovaj rigidni okvir (70-ljeto) pa da bude sjajno. Uzmite …. Svajcarsku. Godina? Bilo koja. Godisnje doba? Bilo koje. Bukvalno: Bern, ljeti ili Sent Moric zimi – svejedno je: sve je dobro. Ali, jedna je Svajcarska. Oprostice te, ali uzmite …. Ameriku. Je li svejedno o kojoj godini govorimo? Boze sacuvaj. Skoro pa svaka godina (tamo) je opterecena nekim uzasom: Kenedi, Vijetnam, Menson (Seron Tejt) , crnici, … pa opet crnici…

Sta hocu da kazem. Nije Jugoslavija bila Svajcarska. Konacno, eno Svajcarske sa svim svojim kantonima, a mi? Ali, i Jugoslavija je kao i vecina zemalja imala svoj zenit blagostanja. Mnoge nisu ni jedan. Pa sta bi????

Pogledajte zapis. Sve tece mirno i bez frustracija. Glavni glumci i njihovi kontakti, svi su opusteni, mirni i dobro raspolozeni. Danas?

Danas? Ko je danas zadovoljan? Mislim na ovaj isti region od Setilja do Ohrida. Ko je zadovoljan i trlja ruke? Politicari. I to onaj agresivni dio, koji ne preza ni od cega, koji se agresivno „ugradjuje“ u sve finansijske transakcije kako bi zaradio i kako bi …. sta? Da, zaista, sta??? Politicar ce (si) kupiti BMW. Sjesce konacno, poslije 25 godina mucenja na sjedistima Zastavinih auta, na kozu, kvalitet, solidnost Zapada. Ok, nije malo. Zena? Zena ce kupiti garderobu i bice srecna. Djeca ce moci da se skoluju u Vasingtonu. Jaaa, …okej… porodice? Gdje su djeca? Pa ja (politicar) sam ih otjerao. Mogla su u Jugoslaviji, studirati tu na zagrebackom Univerzitetu (ne Sveucilistu! Od toga je sve pocelo! Na Univerzitetu!!) i biti u kontaktu sa roditeljima. Ovako? Oni u Sijetlu, mi u Zagrebu. Sreca? Jasta je. Hocu reci, lako je objasniti zasto su DANAS svi nesrecni i pored mase novih drzava, novih vlada, novih ministarstava, nivih tendera i novih para. Neka danas one tri gospodje sjednu u Avisov dzip i krenu od Sentilja do Ohrida. Granice, mjenjacnice, razlicita osiguravajuca drustva, ojacana korupcija, nervoza, mrznja na svakom koraku…. Ja mislim da bi vec kod Trakoscana, okrenule nazad za Grac.

Vitenbergska vrata

U uzaludnom pokusaju i borbi da do kraja shvatim sta je to sto pokrece Skandinavce u jedinom mogucem, ispravnom pravcu, dok mi svi ostali idemo stalno u krug, morao sam kad tad doci i u Vitenberg (Wittenberg). Gradic blizu A9 njemackog autoputa, otprilike na sredini izmedju Berlina i Lajpciga, posjetili smo i licno, cisto da za trenutak dozivimo atmosferu mracnog Srednjeg vijeka, tacnije taj sigurno tmurni i kisni dan krajem oktobra 1517. kada je Martin Luter zakucao svoje pismo na vrata lokalne crkve (Castle church).

I bez da idemo na edukaciju nedeljom u crkvu, svi smo vec razumjeli na koji nacin je crkva drzala hricanski svijet pod svojom rukom, sve tamo do nekog perioda sredine 15. vijeka. Mnogi su se bunili, protivili, platili glavom, ali trebalo je biti „neko“, pa da tvoja pobuna ostavi traga. E taj „neko“ ko se smatra prvim ozbiljnim kriticarem katolickog hriscanstva je bio…. Ko? Luter? Boze sacuvaj. Holandjanin, Erazmus Roterdamski. Erazmus je zivio od sredine 15. do sredine 16. vijeka i Holandjani su sa pravom vrlo ponosni na njega (mada je izbrao da umre u Bazelu), tako da sve sto ima neku intelektualnu vrijednost, na celu sa univerzitetom nosi njegovo ime. Je li Erazmus napustio crkvu? Ne. Je li trazio njeno ukidanje, reformu? Ne. On se smatra zacetnikom humanizma i njegov doprinos slabljenju eklecistickih (sve sto je povezano sa crkvom kao organizacijom, ukljucujuci i svestenstvo) stega jeste insistiranje na humanistickoj etici. Kao uvod u Prosvijecenost koja ce krenuti nekih 200 godina kasnije, dovoljno od njega (kratko vrijeme, manje od 20 godina nakon njegove smrti, Bosna je postala /ne mogu vise reci, pala pod/ dio Otomanskog carstva. Cisto da se podsjetimo kako ne bi bili previse strogi prema samima sebi. Ili?).

Uglavnom, centralna Evopa je u to vrijeme bila pod izrazitim stresom. Turska je napredovala ka Becu, doslo je do mijesanja evroskog i azijskog kontinenta, sto je donijelo u Evropu nove i dramaticne zarazne bolesti (ne, ne zalim se ja- pitajte starosjedioce Juzne Amerike kako su oni prosli u kontaktu sa „nama“ Evropljanima). Ljudi su masovno umirali i ubjedljiva vizija skorog nestajanja svijeta je bila opipljiva i osjecala se u vazduhu. Jos jedan novi-stari pravac unutar hriscanstva, misticizam, nasao je vrlo pogodno tlo u tom periodu za svoj procvat. Ovdje je vazno podsjetiti da je glavna poenta misticizma, direktan kontakt covjeka u problemu sa Bogom. Za to vrijeme je mali Martin dobijao batine skoro svakog dana (bukvalno, imao je tesko djetinjstvo, strogog oca i uzasno praznovjernu majku). Evo opet jedna digresija ili pozitivno brojanje za Skandinaviju: ovaj je region otisao najdalje u uspostavljanju prava djeteta, gdje je fizicko kaznjavanje odavno samo muzejski fenomen – nacin da se dobrije normalan odrastao covjek? Pa sudeci prema Martinu….

Martin je bio inteligentan, mada ne pretjerano sklon intelektualnim radnjama. Martin je bio skolovan, mada ne i obrazovan. Pisao je enormne kolicine tekstova – bez vece umjetnicke vrijednosti. Martinova najveca vrijednost je bila njegova genijalna prakticnost. Vrhunski pragmatizam. I sad zamislite mladog svestenika koji pun anksioznosti, straha, odlazi u manastir da nadje mir i oprost. Kako njegov mentalni sklop funkcionise, rjesenje je nasao na sledeci nacin (prateci njegov revolucionarni cin, pribijanje 95 teza na vrata Crkve, i ja cu pokusati da kroz teze objasnim u cemu je radikalna promjena prema vazecem zapadnom hriscanstvu, sto se smatra pocetkom Reforme i Protestantizma).

l. Vjeruj u Boga i Bog ce ti oprostiti.

Kao sto je receno ranije, Crkva je drzala hriscanski svijet pod svojim nadzorom, nudeci svoje institucije kao jedino mjesto gdje se moze dobiti oprostaj. Bukvalno. Niko ne moze dobiti oprost za grijeh van crkvene kancelarije i tada uz pomoc svestenika koji je (samopostavljeni) medijator bozanske dobre volje. Crkva je dosljedno drzala da covjek sam ne moze naci za sebe oprost. Sta vise covjek je rodjen kao svetost, ali odmah po rodjenju padne u grijeh i onda nema spasa bez svestenika. Jednostavna formula koja je vazila 1500 godina! Martin je smisljao i smisljao i na kraju smislio: ne! Ja cu vjerovati u Boga, a on ce mi oprostiti. Ne treba nam posrednik. Jednako vazno, ja ne moram (sto je trazio apostol Pavle) da se svojim moralnim radom iskupim od grijeha, ne: dovoljno je da imam vjeru, bice mi oprosteno. Ne treba nam moralna transformacija, vec samo – vjera.

2. Vjernik je slobodan covjek.

Luterov pragmaticni genij je lako realizovao ovu konstataciju. Sve dok ja vjerujem (ipak, primjetite, vjera mora biti iskrena i bezrezervna, jer ako iko moze da vidi da varate, onda je to Bog), moji ponavljani grijesi ce biti oprosteni kao na proizvodnoj traci, sto znaci da sam ja vec sada, ovdje u ovom zivotu slobodan da radim prema svojim najboljim namjerama. To dalje znaci da nam nisu potrebni zakoni ni pravila postavljeni od nekog otudjenog, udaljenog autoriteta. Ali nije ovim Luter otvorio sirom vrata (sva ostala vrata) svakojakim moralnim prestupima. Ne, on je kroz svoje sermone (tekstovi sa vjerskom porukom), mnogo puta jasno definisao sta znaci imati vrline i zivjeti u skladu sa njima. Okvir za zivot obogacen vrlinama, crpio je iz najranijeg perioda hriscanstva i iz Biblije.

3. Svaki posao je jednako vrijedan

Uz vjeru koja je „sve i sja“ bezbriznog zivota (ovdje kazu „alfa i omega“), svaki posao je jednak u Bozijim ocima. Svestenici, aristokrate, filozofi, ne treba da racunaju na bilo kakve prednosti pred Bogom; svaka kuvarica ili cistacica radeci svoj posao, postice jednak efekat pred Bogom, kao i bilo koji asketa u udaljenom i zaboravljenom manastiru.

4. Sve sto je dio zivota je normalno

Ljudi treba da se zene, radjaju djecu, prave porodicu. Celibat jeste ‘nobel’ ali nije presudan za Boziju milos.

5. Ljubav prema drugima.

Luter je poseban dio svojih pisanja posvetio susjedu. Covjek zivi svoj zivot na zemlji, ne iz ljubavi prema sebi, vec zbog ljubavi prema drugima. Kant?

Fino, fino, mislim za ove Skandinavce, ali jos nismo gotovi….

Tomas protiv Viljema

Tomas je zapravo Tomas Bejis (Bayes) matematicar i statisticar – Englez -koji je u 18. vijeku (1763) objavio svoj rad u kojem je definisao statisticku vjerovatnocu dogadjaja (to i to ce se dogoditi sa ovom i ovom vjerovatnocom). A Viljem? O Viljemu sam ranije pisao (Viljem od Okama). I on je Englez?! Boze, toj naciji je dosadno od kad se pocelo pisati…. On je jos u 13. vijeku objasnio uzrok dogadjaja (ako ima vise mogucih uzroka, uzmite onaj koji je najvjerovatniji i najjdenostavniji). Najednostavniji nacin da se Okamov zilet objasni jeste komentar: “ De, boga ti ne komplikuj!“

I sad sam ja proveo svoj cijeli radni vijek (naravno u prirodnim naukama, tzv. egzaktnim naukama) dok me je bacalo od Tomasa do Viljema. Ja sam se rano opredjelio za Viljema, ali sam tek pred kraj radnog vijeka shvatio kako da svoju orjentaciju artikulisem. Isto je i sa Tomasom: od pocetka sam ga mrzio, ali sam tek evo, sad, pred kraj razumio odakle vjetar puse….

U matematici i statistici su naravno, razradili do detalja Bejisov metod, ima tu masa formula, skupova, unija skupova, presjeka skupova…. ma cijeli zivot su „uspjeli“ zbiti u tu formulu. Sta ce biti sutra? Eto ti model, pa vidi. Za nas koji nismo matematicari i koji ne razumijemo statistcke formule, model je prerastao u sinonim za cijelu nauku, cijelu ideologiju razumijevanja i objasnjavanja prirodnih nauka. Kaze se Bejesijanska nauka, Bejisov nacin objasnjavanja stvarnosti. I tako se mnogi medju nama osjecaju, ne samo dobro, nego i nekako posebno, ako svoj metod rezonovanja nazovu Bejisovim iako su daleko od svih onih faktora jednacine, kako onih sa lijeve strane, tako i onih sa desne. Otprilike kao neki stari doktor pred penzijom koji je u toku studija bio demonstrator na vjezbama anatomije, a sad vise nije siguran da li se one dvije komore srca zovu mala i velika ili desna i lijeva… ? Ali nema veze, vazno je ostati na putu i zadrzati izraz lica. Glumiti.

Sta je mene opredjelilo za Viljema, nema potrebe sad da ponavljam: sve pise u ranijim tekstovima. Glavna informacija, odnosno stub koji nosi i Viljema i njegov zilet, jeste sjajna filozofska istina (koju sam takodje ranije pominjao) i koja kaze da se nase znanje sastoji od dijela istine i dijela vjerovanja. Strasno vazna istina (kad je nas jezik u ovim naprednim razmisljanjima deficitaran, pa nemamo dovoljno rijeci – moram sve zvati istinom?!). Sta znaci to? To znaci da pravog, ljudskog, tolerantnog razgovora ne moze biti ako se ne podje od pretpostavke da smo samo djelimicno u pravu. Znaci, sve ono sto zovemo ubijedjenost („siguran sam“), predstavlja samo platformu za manje ili vise bucnu svadju. Niko – po definiciji gorecitirane formule – nema znanje koje je jednako istini. Svi u svom znaju imaju manji ili veci dio – vjerovanja. I sta cemo sad? Ma nista! Budimo samo svjesni toga i jednako vazno, budimo tolerantni.

Ali! Cini se da je ova ideoloska razlika generacijski uslovljena. Mi stariji smo skloniji da vjerujemo Viljemu, dok mladi ulaze u svoj radni vijek naoruzani Bejisom. Zasto? Pa prvo zato sto je Bejis za mlade skolovane ljude atraktivan. Naucli su nesto od statistike i misle da je sad svaka njihova odluka ispravnija, jer ima iza sebe nesto malo nekakve statistike (primjetite: u svakoj struci imate po jednog statisticara u timu, kojeg svi pitaju, on/ona strpljivo objasnjava, dzaba, vi nista ne razumijete i moracete doci opet). Drugo, mozda vaznije. Mladi strucnjaci zive u vremenu izrazenog individualizma. Sta to znaci? Ne, to ne znaci to sto djeluje na prvi pogled: ja, pa ja. Ne. U masi, nas koji vicemo ja, pa ja, svi smo – nestali. Ja sam kao individua zapravo nestala u masi istih. I to su ljudi razumjeli i – okrenuli su se sebi. Sasvim dobra i efikasna kompenzacija za ovo sivilo jeste materijalni i psiholoski hedonizam. Posao se uradi onoliko koliko mora, pazi se da se ne pogrijesi (kazna boli), a sve ostalo vrijeme se posveti vlastitim uzitcima. E tu ovaj mladji Engez (Tomas) ulazi kao porucen. Odluke cemo donositi kvazibejisovim metodom, citiracemo svaki svoju statistiku (!) i osjecacemo se dobro. Ako se dogodi da dvije statistike za isti dogadjaj vuku na suprotne strane, slegnucemo ramenima i otici. Mirno i (samo)zadovoljno. Ali odluka se mora donijeti, jer to trazi interna logika zivota. Tada na scenu stupe stariji, opredjeljeni za Viljema i donesu najjednostavnije rjesenje.

Mislite li da sam ja kao stariji ogorcen na mlade? Mozda ljubomoran? Ne. Bacimo malo svjetla na „njihovog“ Bejisa.

Korona. Porijeklo, klinika, epidemiologija, sirenje, lijecenje, mjere, vakcina. Uzmite bilo koji od ovih aspekata i provucite ga kroz Bejisa (bejesijanska nauka). I? Kako je virus nastao? Kako se siri? Koje su mjere zastite najefikasnije? Koja je vakcina najbolja? Treba li nam maska na licu? Valja li Astra-Zeneka (AZ) za one od 65 i kusur godina? (Opet) primjetite: svi tzv. strucnjaci, sve Tomasova djeca, citaju ISTE publikacije (nema drugih, virus je stigao prije godinu dana!). Ali, kuku, citaju svaki na svoj nacin i iznose razlicite zakljucke???! Maska je dobra kao zastita tebe od mene koji nosim masku. Ne, maska stiti i mene koji nosim maksku. Njemci kazu, ne AZ za starije (Svedjani odmah kao streberi, kopiraju). SZO kaze, ne, dobra je za sve. Mislim! Ej, ne radi se o meni, mojoj porodici, mi kao citamo i tumacimo. Ne! Eksperti sa velikom platom i velikim iskustvom u citanju. Znaci nije do njih krivica. Nego ? Do Tomasa, naravno.

Da ne zaboravim

Kako smo stigli do Skandinavije?

Sto bi rekao dobri stari Tolstoj, sve su srecne familije srecne na isti nacin, a nesrecne, svaka na svoj nacin. Tako je i sa putnicima: svi su turisti srecni na isti nacin, a emigranti, izbaceni, oni koji ostanu bez drzave, nesrecni su svaki na svoj nacin i sigurno imaju vlastitu pricu kojoj nema slicne.

Tako je i ova moja, a pisem je prvenstveno da bi ostala zapisana, jer sjecanja blijede. A steta bi bilo…

Radio sam u Beogradu. Dosljak, oni sto prema slikaru Mici Popovicu prelaze ulicu dijagnonalno, bez sanse da se probijem unutar elitnog kruga Beogradjana iste struke, ali na elitnom mjestu gdje je konkurencija ostra i gruba. S druge strane, ne pripadajuci tom soju koji se zainati i rijesi da ce se ipak popeti (iako sam Hercegovac!), vec poslije prvih 6 godina rada, dosao sam na ideju da treba da idem(o) dalje. Naravno pomogla je i dramaticna ekonomska kriza sa novcanicama od 100 milijardi dinara i platama koje su nestajale za prva tri dana. Pomogla, da me izbaci i pogura u planovima. Kako se uopste prezivljavalo tada? Pa neki su ljudi imali rodjake na selu, a time i hranu, a mi sto smo zivjeli kao glubovi po stanovima, i koji smo zaradjivali hljeb fakultetskim diplomama, mi smo imali viski i nesto ‘marona’ (njemacka marka). A i taj viski bi se brzo pretvorio u marone kod lokalnih kafedzija. Kakav je to zivot bio, vidite i po tome da evo pisem ovo iz – Skandinavije. A nisu svi otisli…

Gdje otici??? Engleski jezik? Amerika? Ma, jok. Malta? Sjajno. Zovem: „juce“ su primili poslednjeg. Ostrvo, pa ne treba previse. Engleska? Uh, nemam ja te kontakte: moram ici anonimno samo sa diplomom u dzepu. N. Zeland? Wow, super ideja (kuku, kad danas pomislim: cuj, Novi Zeland????!). Ucim engleski za ispit, slikam pluca u Domu zdravlja Vracar (dokaz da im ne unesem tbc), ali – avaj! Avionske karte za troclanu familiju su preskupe (ne uzmaju viski). I odustanem. A onda dodje ‘hint’ (skandinavski, tips): Norveskoj treba doktora svih vrsta, na sve strane. Samo jezik kaze moja koleginica N. A. I tu se potrefilo da je Beograd imao na Filozofskom fakultetu katedru skandinavskih jezika, gdje je sef Ljubisa Rajic, jedan od najfinijih srpskih intelektualaca, predavao svedski jezik, a jedna njegova asistentkinja, norveski. Zbog opste ekonomske nemastine ekipa sa Katedre je bila prinudjena da otvori privatnu skolu i to je meni dalo jedno mjesto. Vlasnik skole je bio tzv. mali privrednik D.M. koji je imao vrlo jake kontakte sa Norveskom. I tako bi jezik. E ali uci u Norvesku, a posebno stupiti u kontakt sa strukom – kako to??? Imao sam pacijenta B, a on sina M.B. M.B. je bio takodje mali privrednik, koncentrisan na poslove sa brasnom, dovoljno uspjesan za lagodan zivot, ali daleko od njegovih ambicija. Stalno je nesrecnik nailazio na jace igrace koji su mu ruinirali san: mlin negdje u Srbiji i proizvodnja finijeg, valjda i ekoloskog brasna. Sa M.B. sam razvio nesto kao prijateljstvo i uskoro je M. saznao za moje planove. On je imao poznanika (prijatelja?) starog penzionisanog ambasadora. Njegovo ime ne pamtim, kao ni njegovu diplomatsku putanju. Ali potrefilo se da je g. ambasador imao dobrog prijatelja, Rusa koji je u nemirima Oktobarske revolucije, ostao na gubitnickoj strani, pa je bio prinudjen da emigrira. Rus je bio neurohirurg i radio je u Oslu u glavnoj norveskoj bolnici, Rikshospitale. Odatle je poznavao Sten Evensa profesora i najveceg autoriteta za moju struku u toj zemlji. I tako meni prvi mali privrednik D.M. isposluje vizu (na tragovima veteranskih, dobrih relacija izmedju nasih partizana i logorasa u Trondhajmu), a preko M.B. i njegovog ambasadora dobijem ja prijem u kancelariji kod profesora Evensa.

Dobri Sten, krene kurtoazno, racunajuci da ce to biti samo jedna mala, kratka posjeta nekog mucenog kolege iz…. Slovenije…? Slovacke?, Poljske? Boga pitaj da li je znao odakle sam, kad mu je poruku prenio Rus politicki bijelo obojen. Krene engleski, a ja – norveski. I tu ti se mi fino ispricamo nekih 20 minuta na norveskom jeziku, a Stenu padne na pamet jedna histericna koleginica sa sjevera Norveske koja se hronicno zalila na manjak radne snage. Ustade se Sten, okrenu telefon i kaze on njoj kako evo, tu sjedi neki doktor koji prica upotrebljiv norveski i koji ima zelju da dodje u Norvesku. …

Bilo je to u novembru 1997. U 14-odnevnoj posjeti Oslu, stigli smo naravno vidjeti i Vigelandov park i trgovacku ulicu Karl Johan i Holmenkolen i – najvaznije, mir, stabilnost, opustenost, bogatstvo, svjetlost lampi. Uz Karl Johana, na klizalistu lako smo mogli prepoznati Bosance (oni su vec zavrsavali svoje talase emigracije, sad smo bili na redu mi iz Srbije, pa ce polako i Hrvati….): dok im se djeca muce sa klizaljkama, oni se tresu od zime uz ivicu i – puse.

A novi susret sa Banjicom jedne novembarske noci, 14 dana kasnije, bio je pravi sok: mrak na stepenicama, psi lutalice oko kontejnera smeca, smece okolo, stubiste bez lampi i smrad u liftu.

U januaru 1998. stigao je ugovor kojim se u norveskoj ambasadi osjecas, kao…. ako ne bas kao ambasador, ono najmanje kao – konzul. Pocetkom maja 1998. zapocela je moja skandinavska avantura puna padova, podizanja, srece, nesreca, frustracija, nervoze, nesto profesionalnog uspjeha i puno vece kupovne moci nego u Jugoslaviji…..

Varg Veum

Razumijem da vecini ovo ime nista ne znaci. Ali Skandinavcima bi moglo znaciti!

Varg Veum je izmisljeni lik, privatni detektiv lociran u Bergenu, stvoren od norveskog pisca ‘krimica’ Gunara Stolesena. Moje druzenje sa piscem je pocelo prije 23 godine kada sam pravio prve korake unutar komplikovanog procesa ekonomske emigracije, gdje je ucenje jezika zemlje domacina, skoro pa najvazniji dio. Kada su bile cuvene politicke demonstracije (tzv. setnje) po Beogradu sa onim jos cuvenijim lupanjima serpi (sto je kasnije prihvatio citav svijet, iako se niko pomocu tih serpi nije rijesio svojeg problema!?), kolona demonstranata je isla pravcem od Terazija ka Slaviji, a ja – od Slavije ka Terazijama. Sjajna ilustracija citavog mog zivota! Ja bih se iskrcao iz ‘trole’ dolazeci sa Banjice, u Kneza Milosa, odmah preko puta Beogradjanke, pa polako desnim trotoarom ka lokalima gdje sam ucio norveski jezik. Mimoilazio sam se sa kolonom demonstranata, a i oni i ja smo bili uvjereni da imamo dobar plan za rjesavanje nagomilanih problema. U to vrijeme (1997) ucenje norveskog je bilo vrlo bazicno („Moje ime je…. Gdje se nalazi apoteka?“), ali vrijeme je proslo, neki kolokviji su se ispolagali i moje pasivno znanje jezika je dostiglo potreban nivo da bi mogao citati tekstove i slozeniju literaturu. Isao sam redovno gore iznad Senjaka u norvesku Ambasadu po nekoliko primjeraka Aftonpostena i dok su stari Beogradjani zalili za vremenima kada se srpski jezik mogao uciti citajuci Politiku, ja sam zaista ucio norveski citajuci ovaj njihov najugledniji list. I dan danas sa divljenjem gledam na tu vrstu ulaganja i trosenja energije! Sati i sati ucenja jezika koji nikome ne treba, za to vrijeme aktivno zanemarivanje svega ostalog sto cini zivot i sve to zajedno uz krajnju neizvjesnost da ce bilo sta uspjeti. Bilo kako bilo u novembru 1997. pojavili smo se u Norveskoj (kako smo to izveli, bice tema posebnog teksta, jer je definitivno zanimljivo, bas kao i sam kraj naseg zivota u Norveskoj!). Nasi domacini norveskojugoslavenska familija su mi dali naramak Gunarovih knjiga i tog trenutka je pocelo moje druzenje sa Vargom (norveski, vuk). Naravno, nisam ga zamisljao onako kako su to smislili filmski umjetnici praveci istoimenu seriju sa Trond Espen Seimom u glavnoj ulozi.

Odmah moram reci da ili sam malo zaboravio atmosferu u toku citanja knjige, ili je serija odlicna, ali danas mi je utisak da su filmski radnici odlicno odradili posao. Norveska je – poznato je – prelijepa zemlja i to su u seriji obilno koristili, a Bergen grad u kojem se sve dogadja, izgleda tako da ce svi pozeljeti da ga posjete. Ja sam imao srece da u toku mojih godina u Norveskoj, budem u Bergenu 2-3 puta, ali sve je to bilo pod stresom nekakvih nostrifikacijkih kurseva, tako da definitivno treba planirati novu posjetu, na miru i uz dovoljno vremena. Cak nije bitno hocete li uspjeti uhvatiti bas onih 165 dana kada ne pada kisa (200, pada), jer uz dobar kisni mantil sve postane dio sarma ovog prelijepog grada.

Ali Trond.

Razumijem ako necete vjerovati, ali ja se jos nisam ni dohvatio onoga o cemu sam htio da pisem?!

Varg je mlad detektiv, hrabar, inteligentan, sarmantan sa snaznim i tvrdim moralnim stubovima. Nisu ti moralni kriteriji uvijek u harmoniji sa ustanovljenim, prdju tu i decilitri ‘Akevita’ (skandinavska rakija, gdje je vremenom originalni naziv Voda zivota, preinacen i skracen) ali Trond ima sto bi mi rekli jedno lijepo i milo lice. Varga sigurno ne bi mogao glumiti ni Dragomir Bojanic Gidra, ni Spiro Guberina, ni Kantona (bivsi fudbaler M. Junajteda). I sta je redovni klimaks svake knjige (epizode)? Varg vodjen svojim instinktom ojacanim i pricvrscenim na vlastiti moral, u svakoj epizodi zapadne u bezizlaznu situaciju gdje ga svi mrze, ne vjeruju mu, potcjenjuju, sumnjaju u njega ili cak optuzuju za manje ili vise zlocine. Svi od njegove djevojke, prijatelja iz djetinjstva, novih poznanika, prolaznih ljubavi ili stalnog partnera – sefa bergenske policije . Znaci u trenucima najvece krize i stresa, kada sve ide naopako, kada ljudi stradaju oko njega, Varg zadrzava cijelo vrijeme izraz lica kao recimo otac koji gleda u tek rodjeno dijete. Izraz lica koji odise spokojem, ljubavlju i toplinom. A svijet se rusi oko njega. Dobro, dobro, zna i on zabiti glavu u sake, zna i on bitti ocajan, ali u direktnom kontaktu sa onim koji ga osudjuju za nemoral, on ih gleda kao sto Isus gleda na svoje krvnike.

I ova nadmoc kojom Varg zraci ostavlja na gledaoca mnogo jaci utisak nego sto je cinjenica koju svi znamo da su i Gunar i scenarista i reziser na njegovoj strani i da ce mu pomoci da svaku epizodu zavrsi uspjesno. Ova nadmoc treba nama gledaocima da bude neka vrsta instrukcije kako da se nosimo sa nevoljama kroz zivot. Sve dok covjek zna da je ucinio sve da nekoga zastiti, da nekome pomogne, da se nalazi da pravom putu, nikakve lazi, napadi ili saplitanja na tom istom putu, ne trebaju da ga cine nesrecnim niti neraspolozenim. Sto bi rekli u vojsci: sve ide u rok sluzbe. Neizbjezne su sitne ili krupne gadosti od ljudi iz nase okoline, one dolaze sigurno kao sto dolazi kisa u Bergenu, ali ako imamo dobar i nepromociv mantil, sto znaci da smo sigurni da imamo dobar cilj, sve ce se drugo osusiti i nestati uz prve zrake sunca.

Ima li lijeka za zdravstvo?

(Uticaj Navalnog na kvalitet svedskog zdravstva)

Nazalost, univerzalnog, lijeka ili formule koji bi vazili za sve zemlje svijeta – nema. Jos dugo cemo zivjeti u podijeljenom svijetu, gdje jedni imaju pare, a drugi nemaju. Trenutno se ova nevolja jasno vidi, ili makar naslucuje – a vidjece se za par godina, kroz vakcinaciju protiv korone: ko ima pare kupio je, ko nema – ceka.

Polazna premisa je da je zdravstvo uzasno skupo. I ne samo sto je skupo u svakom dijelu procesa, vec je skupo i u „nastajanju“, sto znaci da zdravstvo skupim mjerama, sada i ovdje, stvara drustvu nove skupe probleme za buducnost. Lijecenjem leukemije potrose se velike pare, a bolesnik cesto – ne uvijek – ide dalje kroz svoj zivot noseci sa sobom nove umnozene probleme nastale prethodnim lijecenjem, probleme koji ce opteretiti drustvo koju godinu kasnije. Ili zapravo bez pauze (tzv. rehabilitacija)…. . Mora li usluga biti tako skupa i moze li se pojeftiniti?

Zdravstvenu uslugu cine osoblje, prostor i instrumenti (lijekovi). Osoblje mora da se skoluje dugo i od te stavke u jednaciji (njihove plate) ne moze mnogo da se ustedi. Prostor mora biti svjez, moderan i ne smije doprinositi pogorsanju zdravlja. Ovdje mozda ima malo prostora za snizavanje cijena, ako se trziste za one sto grade zdravstvene ustanove malo bolje uredi, ali usteda je minimalna. Lijekovi?

Lijekovi su zanimljivi! Em su najskuplja stavka, em bas tu ima prostora da se utice na smanjenje troska. Lijek je skup jer industrija strahovito puno ulaze u proces pronalazenja lijeka. Bolest se mora prouciti, bolesnom mehanizmu se mora ponuditi serija novih supstanci po principu „pokusaja i greske“, od starta se zna da ce od 30 testiranih molekula, mozda jedna proci do trzista i apoteke. Godinama se neko penje po planinama ili roni u okeanima trazeci … nesto. Molekul koji ima neka posebna svojstva. Pa se prenese u laboratorije, pa studije, testiranja, pa logistika, pa lobiranje, reklame, promocija, pa dozvole, licence… Uskoro ce se prestati peti po planinama, vec ce dizajnirati molekule u laboratoriji, igrajuci se sa atomima i vezama. I kad se sve ovo sto objektivno opterecuje cijenu sabere i gurne u taj jedan jedini poslednji, uspjesni (?) molekul, cijena ispadne nestvarna. Industrija je zastiti patentom i nema mrdanja. A na trzistu industrija – sta se tamo dogadja? Cijelo trziste lici na Koka-Kola – Pepsi situaciju: veliki kupuju manje i uskoro cemo imato samo dva velika igraca koji ce monopolom nastaviti da „ubijaju“ finansije cak i finansijski najjacih drzava. Na prvi pogled bi se moglo zakljuciti da industrija samozadovoljna (prinudjena?) salje masne racune drzavama i u isto vrijeme sijece granu na kojoj sjedi? Jednog dana ce drzave reci, nemamo vise para. Naravno da nije tako crno-bijelo. Para ima. Koliko volis. A ako nema, napravice se. Ova poslednja pandemija je pokazala kako se niko ne brine previse za pare, one fizicke, papirne sto valjda leze negdje ispod zemlje. Jok! Ima elektronskih koliko treba. Mada, ni ovaj fenomen ne moze trajati beskonacno…. Jos uvijek imaju uredjene zemlje domacinski osjecaj, pa i pored emitovanja novih para (ranije, stampanja), unutar drustva mora da se vrse preraspodjele. I onda imate, bukvalno da ako se u nekoj opstini sa 50 000 stanovnika pojavi jedan bolesnik cije lijecenje godisnje kosta 200 000 EUR i tako, dozivotno, pogodjena opstina ne moze vise da razvija njegu djece i starih kao sto je to samo prije par dana planirala. Nema novih vrtica, ni personala, nema obilaznice oko grada, nema bazena… . Klinika u kojoj ja radim, zavrsava svakog decembra sa minusom od milion EUR, a svakog januara pocinje od nule?! Naravno sa istim cjenovnikom i istim instrumentima za naplatu, pa onda i sa identicnim rezultatom (minus) sledeceg decembra. Neko je negdje izracunao da je jeftinije progledati kroz prste i zaboraviti minus, nego formirati realne cijene za usluge i time otvoriti bezbroj novih finansijskih rupa u drustvu. Svedska kao mala zemlja (9 miliona) placa skupo lijek jer se cijena formira prema americkom i njemackom trzistu koji imaju zajedno 200 miliona kupaca, a industrija gleda da se tamo naplati za svoje astronomske troskove i investicije. Nazalost, ova se nepovoljna kretanja unutar finansijske konstrukcije zemlje ne osjecaju po vertikali cijele konstrukcije. Niko ne cuje nikakvu skripu. Gibanja se osjete samo dolje u bazi u temeljima konstrukcije (v. prethodni tekst), medju ljudima koji rade sa bolesnicima. Tu se sve vise i vise mora prioritirati, preraspodjeljivati, odustajati, odgurivati, zatvarati oci… Nervoza, ljudi napustaju posao, svadje, rezultati su ovih vibracija. Zasto se ne osjeti visocije? Pa zato sto odozgo, prema dolje, ljudi se postavljaju prema jugoslavenskom principu: „nadzornik“ ce muciti ispod sebe, a iznad sebe ce slati umirujuce poruke. I tako radi cijela piramida gdje su svi osim onog poslednjeg – ne sprata, nego – sloja, zadovoljni i nemotivisani da bilo sto mijenjaju. Oni koji bi da unesu malo novog, svjezeg vjetra budu efikasno ucutkani, jer ni jedna drzavna bolnica ne bi trpjela Zlatana Ibrahimovica: njegovi golovi samo donose probleme, a onda i njegovo arogantno ponasanje, smeta.

I, ima li lijeka? Pa… ima. Ali ne odmah. Navalni bi nam mogao pomoci! Ruski opozicioni politicar minornog znacaja, ali ipak veceg od – mojeg. Navalni radi dosljedno i ne stedeci sebe na stvaranju kolektivne svijesti kod Rusa, svijesti koja ce Rusima dati samopouzdanje i podici nivo politicke emancipacije. Kratko, Rus ce osjetiti da ima moc kao glasac, shvatice da zivi u ruglu od drzave i konacno ce shvatiti da moze da ucini mnogo vise od kupovine Stolicnaje. A kad se jednog dana postigne kricna masa i kada konacno vidimo Putinu ledja, svanuce i svedskom zdravstvu. Kako? Fino. Prije nekih 15-20 godina Svedska je sasvim pravilno definisala pravac svog razvoja, maksimalno smanjujuci ulaganja u odbranu. Okej, nastavili su da prave avione i topove i da ih prodaju ratobornim Arapima (plus strana), a svoju odbranu su sveli na jednu grupu bradatih raspojasanih momaka koji su se dicili M48 puskama. Minus strana. E, a onda je dosao ovaj idiot Vladimir i kao svoj politicki cilj odredio: sto vise konflikata to bolje. Dio te strategije su bili i preleti ruskih aviona nad Svedskom. Ulasci podmornica u svedske vode. I ove igre nadjose svoje partnere u Svedskoj i krenu megalomanska obnova odbambenih potencijala Kraljevine. Mislim, smijesno, jer da Rusi imaju ozbiljne namjere…. mislim, … tesko…. Ali uzasno skupo. I naravno, preraspodjela. Ne kazem ja da su sve pare iz zdravstva otisle u vojsku. Nije tako jednostavno, ali, zaustavimo odliv para u vojsku, pa cemo vidjeti renesansu zdravstva. To je sigurno. Danas Svedjane njihovo zdravstvo kosta 10% od nacionalnog dohotka. Za odbranu daju deseti dio. Sest i po milijardi EUR bi pomoglo. Samo naprijed druze Navalni. Navali.