I, ko je kriv? Tito!

Iako je tesko razumjeti, ima i dalje nebrojeno mnogo ljudi kojima bi ova konstatacija iz naslova podigla pritisak, spustila mrak na oci ili jednostavno – izazvala agresiju.

Koji su najvazniji argumenti, one druge strane? Prvo da je Tito umro prije skoro 40 Godina i da se uzroci naseg politickopsiholoskog profila moraju traziti od ranije, prije Tita. Kada moji oponenti ovako formulisu svoj stav, odnosno kada u prvi plan stave nas politicki i psiholoski profil, dobijem zelju da nastavim da polemisem a njima. Zato ce ovdje biti rijec samo o ovoj polaznoj platformi. Svi drugi koji pominju Titovu nacionalnost ili neke druge nebitne razloge, mozemo odmah zanemariti. Znaci najvaznije je razumjeti da je nas covjek politicki neemancipovan. Ranije u ovoj seriji tekstova, na vise mjesta sam ovu situaciju poredio sa suznjem (psihologija suznja) pa i dalje mislim da je to najbolji nacin da se okarakterise politicka (ne)moc naseg covjeka.  To je dakle nasa polazna platforma: nas covjek je politicki mrtav, paralisan, nemocan.

I jeste tacno da je kao takav usao u SFRJ, jer niti su Mlecani, ni Venecija, ni Italija, ni Rimljani, Madjari, Austrija, Njemacka, Turska,… niko od ovih nasih okupatora nije ni pokusao da od nas formira politicki kompetentne subjekte, sto bi se reklo. Naprotiv, svi odreda su bili okupatori (mada danas u Bosni pominju sa nostalgijom i Austrougarsku i Tursku?! No to je objasnjeno u prethodnom tekstu), a posao okupatora je da svoje „subjekte“ drzi daleko od politicke moci.

Pojednostavljeno receno, moja je teza da je Tito imao sansu i trebao je da makar zapocne proces politickog prevaspitavanja Jugoslavena. Imao je sansu, jer smo iz Kraljevine Jugoslavije usli u SFRJ na krilima slave, pozitivne energije, optimizma i nade. Tito je imao moc nad svakim pojedinacnim covjekom u zemlji, osim mozda sakom emigranata koji su ili napustili zemlju ili pokusali da to urade, i mogao je da pokaze rukom u bilo kom pravcu – ljudi bi ga pratili i usput sami korigovali protivnike i one koji bi smetali.

I mogao je…. Proglasiti ulazak u demokratiju, ako ne zapadnog tipa, da ne bode oci Istoku, ono makar – antickog tipa. Ali pravo glasa, slobodno i bez straha. Znaci izbore sa ciljem da vidi kakav ce biti rezultat, a ne izbore da dobije planirani rezultat! Ti su prvi izbori mogli mozda potvrditi njegov strah da bi se politicke partije homogenizovale oko naciona, a ne oko ideologije (partije) ili bi mozda pokazali da bi ljudi pratili Seljacku partiju vjerujuci u ideju poljoprivrede, a Liberalnu partiju vjerujuci u ideju slobodnog trzista. Drugi scenario je naravno samo da se pozeli, a i za prvi, Tito je imao i moc i vrijeme i instrumente da zaustavi, koriguje ili cak – zabrani. Ovo poslednje je nazalost uradio a priori, bez izbora. Citav niz poteza koje je vukao u ranom posljeranom periodu, a koji su imali kao zajednicki nazivnik strah od sukoba Hrvata i Srba, radio je – naopako. Naopako, jer je mozda bilo nepotrebno. Jedan od tih poteza je bilo prikrivanje istine o nasoj novijoj istoriji. Drugi je bio ucutkivanje intelektualaca koji su htjeli da istina izadje na vidjelo. Treci je nakaradna kadrovska politika gdje su prednost imali primitivniji, poslusniji, a odbacivani oni sa vlastitim stavom i intelektualnim zaledjem. Sledeci je jacanje represivnog aparata koji bi cijelu scenu drzao u saci, strahu i pod kontrolom.  Znaci citav paket mjera sa ciljem da se sve sto je bilo do maja 1945., pokrije mrakom, zabrani, skloni, da se za to nadju pravi ljudi i da se napravi rigorozna kontrola. Vec sama cinjenica da jedan covjek dizajnira citav jedan politicki zivot komplikovane i slozene drzavne zajednice (u nekim dijelovima zemlje kazu, isisava iz prsta), nagovjestava ozbiljne probleme, a da ne govorim o sekundarnim problmemima koji ce tek doci…

Jer nas dobri Trostruki narodni heroj nije bio neki iskusni politicar od zanata koji bi znao dizajnirati nesto dobro. Ne, on je metalostrugar koji je politicke nauke ucio u Moskvi, glavnom gradu zemlje koja je vec tada pobila milione svojih ljudi zbog ocuvanja neuspjesnog politickog projekta. Haj’ sto je metalostrugar (i sadasnji svedski premijer je varioc), ali da je makar ostao u Becu da uci politiku, a ne u Moskvi! A bio je u Becu. Gotovo citav januar 1913. godine setao je po snijegu u parku dvorca Sermbrur i divio se automobilima koji su prolazili. Znate li ko je istog mjeseca, iste godine setao u istom parku iako nisu tada znali jedan za drugog? Hitler i Staljin!!? Ne bi me cudilo da jednog dana istorija potvrdi da je tih veceri tuda negdje bio i tata Idi Amina….

Eh da je tu ostao i ucio politiku u Biblioteci grada Beca. No, nije.

A sekundarna steta ovi prvih poslijeratnih poteza („revolucionarnih“) je bila jos veca i tek ce se pojaviti. Biranje poslusnih ljudi je postala pobjednicka formula svih nasih buducih politicara na svakom nivou. Rezultat znamo: odnekle je pred rat izbio Branko Mikulic, Bosko Krunic, Slobodan Milosevic, Zarkovic, Bozovic, ….citava plejada mediokriteta koji u normalnog, zdravoj politickoj konkurenciji ne bi bili ni zapisnicari svojih (pardon, svoje) partija.

Donosenje svih vaznijih odluka u ogranicenom krugu ljudi. Ovo samo po sebi znaci katastrofu i nije potrebno detaljnije objasnjavati. Problem je sto se sve naredne generacije politicara (Vucic, Dodik…) lako naviknu na ovaj udobni politicki scenario.

Jacanje represije.

Sklanjanje medija iz soba u kojima se donose odluke. Prihvatanje samo poslusnih novinara. Vjerujte vec samo ovo je dovoljno da eliminise svaki argument oponenata tipa „umro je prije 40 Godina“. Zaista je lako razumjeti da Tito ne mora biti ziv i aktivan 1991. godine; dovoljno je da je smo te godine na kraju lanca (liste) poslusnih novinara dobili Komrakova, Mitevica, Sagolja… Oni ce sve uciniti da se – bukvalno – lik i djelo, a dodao bi i duh – klasicnog diktatora produzi i nastavi.

Paralisanje cijelog pravosudnog aparata i pretvaranje istog u poslusni paravan.

I zato, ko je najvise kriv za raspad Jugoslavije i rat? Onaj koji je imao najbolju poziciju i najvecu sansu da na vrijeme (45 Godina prije rata) usmjeri nas lijepi brod u boljem i sigurnijem pravcu.

 

Po istilahu

E, vrijeme je da se zagrize u vruc krompir.

Bosna! Ja, i Hercegovina. Ali razlika izmadju Bosne i Hercegovine je veca nego razlika izmedju Skandinavije i Italije, ili da vam bude blize, nego izmedju Dalmacije i Slavonije. Uvijek sam tvrdio da bi jedan manji rat izmedju Bosanaca i Hercegovaca bio potpuno razumljiv i opravdan – ali izmedju naroda, a na teritoriji cijele BiH… to je zaista tragicno!

Zasto je tema „vruca“? Ma da se ne lazemo, zato sto nam je Turska donijela nered, aljkavost, cudan odnos prema obavezi, zakonima, uopste vrijednostima koje… kako da kazem… necu reci da mi prioritiramo, nego samo … da nam dolaze sa zapada. Pa kako citav sistem vrijednosti (ravnopravnost, demokratija, djeca i njihova prava, zene i njihova prava…) koji dolazi sa zapada kolidira sa sistemom koji su nam ostavili Turci, u najmanju ruku smo – zbunjeni, da ne kazem sta teze.  I opet, da se ne lazemo: svijet koji su ovdje donijeli Turci i svijet koji mi vidimo, dalje na zapadu – dva su razlicita svijeta. Ali! Najvaznije je izbjeci vrijednovanje ovih svijetova! Jer prvo, to niko niti moze, niti ima jedinstvenu metodologiju, pa je zato – nepotrebno. Nepotrebno i opasno, jer kad krene diskusija koji sistem je bolji, nije daleko ni rat. Sto smo vrlo grubo osjetili na svojoj kozi prije par decenija. Evo samo par primjera zasto je glupo porediti ova dva svijeta. Mi odrasli „pod Turskom“ odemo kuci s posla kad nam se prohtije. Zavrsis posao (sustina zadovoljena!), i ides kuci. Cekati formalno kraj radnog vremena, ne ulazi u fond nasih vrijednosti. Divota, zar ne? Dodjes kuci, kuca uredna, rucak napravljen, djeca se ne cuju dok muskarci pricaju. Sve ovo ne postoji … zapadnije. Koliko zapadno treba ici, dobro je pitanje, jer tesko da se sistem vrijednosti mijenja u Karlovcu. Ta nije kompozicija vagona?! Hocu reci, ima „pusto tursko“ svojih prednosti. Ali ako ste zavisni od reda, strukture, pravila, promemorije, forme, tesko da cete uzivati u Rogatici. Ili na Cetinju. I pustimo „sta je bolje?“! Zadovoljimo se sa „dva svijeta“. Jer to jesu dva razlicita svijeta.

I nije ni u ovome problem! Problem Bosanaca (vise Bosanaca, nego Hercegovaca, zahvaljujuci etnickim ciscenjima!) je u tome sto oni sada aktivno biraju da ostanu u „turskoj sferi“ iako je to neprirodno. Odluka stvara kod njih anksioznost i zbunjenost, ali je pritisak pevelik i tesko mu se oduprijeti. A zasto oni biraju akivno da ostanu „na istoku“? Znam vecina ce reci: to je njihovo opredjeljenje prema vecinskoj vjerskoj orjentaciji (jer nisu svi Bosanci vjernici) i to je sada postao dio njihovog identiteta (500 Godina pod turskom okupacijom moze da promijeni identitet). Da, tacno je. Ali nazalost, u poslednjih 40 Godina Bosanci su dozivljavali uglavnom neprijatnosti od lokalnih hriscana, cak i pokusaj genocida, tako da je njihova odluka da se aktivno odupiru zapadnjackim vrijednostima i da jednako aktivno i snazno prigrle istocnjacke, vise reakcije, a manje spontana zelja. Nazalost! Jer se ovo vidi. Vidi se „iz aviona“. Bosanac, Muslima 1972 je bio (skoro pa) gradjanin. Stepen vjerovanja u islam, opadao je proporcionalno kako se islo od Sokoca ka Sarajevu i kako se islo od djeda ka unuku.  Falila je jos koja decenija mirnog i stabilnog ekonomskog razvoja i nestalo bi … ja, ne znam. Ne usudjujem se reci, ali definitivno ne bi porastao intenzitet pokazivanja simbola vjere kao sto je to sada i u Sokocu i u Sarajevo i kod djeda i kod unuka (unuke). To je nesreca danasnjeg Bosanca. Natjeran je uzasnim okolnostima da se opredjeli na suprotnu stranu skoro pa ma koja to bila. Skoro. Ipak nisu postali budisti, sto jes’, jes’. Evo zasto sam najavio temu kao „vrucu“, jer znam iz iskustva da ovakvi stavovi izazivaju „spontanu“ reakciju i negativnu kritiku, ali – ovo je moj blog, a ko se ne slaze neka napise ili u komentaru ili u vlastitom blogu :-). No, salu na stranu! Ja sam 1972. imao djevojku cije ime je starije od Kurana i lijepo nam je bilo dok je trajalo, ali njezin otac (Dzemal) nije bas bio srecan zbog toga. Danas ne vjerujem da bi mogao imati djevojku istog imena u Sarajevu…. Cijeli svijet uci iz istorije da je Osmanlijsko carstvo drzalo Bosnu pokorenom – okupacija – do Balkanskih ratova, ali Bosanci danas prizivaju svoje okupatore nazad i smatraju ih prijateljima uz jasno izrazavanje nostalgije za tim vremenom.

Traziti odgovore na ova pitanja u istoriji Bosne i Hercegovine? Boze sacuvaj. Koja istorija? Koji autor? Ja imam svoje autore i knjige u koje vjerujem i ja imam znanje koje pokriva period od 300-400 Godina prije Hrista do danas, ali znam takodje da mnogi imaju drugacije podatke?! To opet mozemo zahvaliti nasem Trostrukom narodnom heroju koji je munjevito unistio svaki pokusaj da se saopsti istina o zajednickoj nam istoriji, bojeci se da ce nam to puknuti pred ocima jos za njegova zivota; poslije njega, nema veze, neka puca. I – puklo je. Jer istini za volju nije to ni lak posao. Kelti, Goti, Rimljani, sve je to bilo bez znacajnijih pisanih dokumenata. Iliri, Tracani…  Tek dolaskom franjevackog reda na Celikov stadion (Cuveni skup na Bilinom Polju) pocetkom 13. vijeka, pocelo se produkovati nesto pisanih dokumenata. Pa kad je Vatikan znao falsifikovati takve krupne dokumente kao sto je Konstantinova donacija, zar treba puno maste da se posumnja u silne papire koji su krstarili izmedju Vatikana, madjarskih kraljeva, bosanskih vladara…?? Zato i ne treba gledati svako pojedinacno drvo, vaznije je vidjeti – sumu. A „suma“ nam kaze da sada u Regionu najvaznije naci (izmisliti) sto vise simbola koji ce nas zbliziti u jednu grupu i jasno odvojiti od druge (nazalost, susjedne) grupe. I kad imate ovakvo forsirano profilisanje „kulture“, rezultat mora biti zbunjenost ili sto bi se reklo „naucno“ gubljenje identiteta. Eto to je muka nas Bosanaca danas. A na toj muci se odrzavaju politicari i krug je zatvoren. Krug, cirkus, svejedno je.

Sta (to) muci Hrvatsku?

Gledam neki dan na televiziji, na Kubi su zivjeli ljudi, preci danasnjih stanovnika ostrva. Zivjeli su tamo oko 5000 Godina. Dok nisu dosli Evropljani i – istrijebili ih. Ali nije sad rijec o „nestanim“ Evropljanima koji gdje god odu iz Evrope, naprave neku nevolju – ne, rijec je o tome da su ovi preci zivjeli 5000 godina na Kubi i ostavili prirodu onakvu kakvu su nasli. Zamislite da neko moze da zivi 5 milenijuma, a da sve ostavi netaknuto??! Evo i mi zivimo u koliko toliko civilizovanim okolnostima (znaci ima tekstova napisanih tada koji svjedoce o vremenu), punimo i mi 5. milenijum, ali kako je krenulo necemo jos dugo: Planeta se batrga, ali i postepeno umire pod pritiskom covjeka.

Zasto ovo pisem i kakve veze ima sa Hrvatima? Impresioniran sam cinjenicom da su Taino indijanci (istrijebljeni preci danasnjih Kubanaca) uspjeli zivjeti 5000 Godina u harmoniji sa prirodom, ocigledno zadovoljni onim sto imaju i bez ambicija da to upropaste. I tu se sad polako primicemo Hrvatima. Hrvati su prije 30-ak Godina kako rece F. Tudjman, ostvarili tisucljetni san. Hej, je li to malo? Sanjas 1000 Godina o necemu i onda to dobijes. Zar ne bi trebao biti makar malo zadovoljan? Ne, ne mora euforija i ludilo, ali makar zadovoljstvo? Pozitivna energija koja i da nista vise ne radis, moze da te odrzi u pokretu naprijed, makar 50 Godina. Ali Hrvatska energija, vidimo lako, nestaje brzinom topljena svajcarskih glecera! Nezadovoljstvo na svakom kraju. Frustracija i reakcije koje mogu da se svedu u dva glavna pravca: napustanje zemlje i agresija prema svemu. Ali prvo da posjetim zasto bi Hrvatima Hrvatska trebala biti kao Kuba Tainjanima.

Iz aviona se vidi a je Bog stvarajuci prirodu, bio posebno darezljiv prema Hrvatima. Volja vas je sljuncane plaze, idete na Lombardu (Korcula), volja vas je dubine i mora plavog kao tinta, okupajte se ispred Vrtova Sunca (Orasac), pije vam se vino (Dingac, Potimje), ljubitelj ste estetike? Idite u Rovinj. Ili Dubrovnik (ali u oktobru!). Plitvice, Krka, sume u Slavoniji, Lika…  Za svakoga, ne po nesto, nego obilje. Vecera u Gospicu: mijesano meso za troje, a moze da jede sestoro?! Autoput? Deveto svjetsko cudo! Moze Ovako da se nabraja do sutra.  Nazalost, jednako dugo moze da se nabrajaju i incidneti i negativne pojave koje opterecuju hrvatsko drustvo. Autobusi mladih Hrvata napustaju zemlju. Rijecka bolnica ce ostati bez anesteziologa: eno ih svih u – Svedskoj. Nama Jugoslavenima, pravo je zadovoljstvo otici bilo gdje u Minhenu: hotel, prodavnica, pivnica. Prica se samo hrvatski. Divota! Zlocinci poslednjeg rata se velicaju kao nacionalni divovi. Aktuelni politicari stalno koketiraju sa ustastvom i nacizmom. Crkva („u Hrvata“) ne prestaje da provocira na sve moguce nacine. Agresivni celavi momci diljem Obale biju svakoga ko se namjerno ili slucajno predstavi kao Srbin (Supetar, ovih dana?! I to bas Supetar cija je gradonacelnica nedavno bila u centru paznje svojim progresivnim istupima!?).

Dakle sta je to sto muci Hrvata i ne dozvoljava mu da uziva u ovome sto ima?

Kratak odgovor je – prevara. Hrvati se osjecaju prevarenim. Naravno, ne znaju to svi niti razumjeti, niti sagledati, niti objasniti, ali osjecaj prevare ih tjera da reaguju bilo odlaskom ili agresijom. A prevara jeste bila kolosalna!  Prvo obecanje. Sadrzaj obecanja nije mozda tako los. Priznajem. Osloboditi se od jedne zemlje koja je krenula nezaustavljivo da propada. Pa ko ne bi? Ljudi su i s Titanika skakali u vodu iako je bila ledena.  Ali prva nevolja je sto je obecanje ispunjeno na los nacin. To vam je kao kad vam neko kupi Porse Kareru 911 4S, ali – ukradenim parama. Ideja izlaska iz SFRJ je stvorena, a onda su izvrsioci odlucili da ne biraju sredstva. Pocinjeni su cak i zlocini. U ime ideje?! Zemlja je pokradena. U ime materijalnog stanja heroja rata. Ucesnici rata su ostavljeni na milost i nemilost ispraznjenih socijalnih fondova. Crkva umjesto da njeguje i lijeci duh naroda, truje ga kao da smo u 16. stoljecu. I tako je jedno obecanje, izvedeno na prljav nacin, preraslo u razocarenje, zahvaljujuci ekonomskih nevoljama. Ljudi odlaze i slabljenje ekonomije ulazi u negativnu spiralu sa novim i novim talasima emigracije. Poljoprivreda stagnira, Sjever i „trbuh“ zemlje propadaju. Jedini ko  jos uvijek namice ‘solde’ su ljudi angazovani u turizmu, bilo prodavci keveta, bilo prodavci nekretnina. Ali krevete nema ko da namjesti, niti apartmane da napravi. Jeste, investiraju bogati ljudi sa Zapada, ali zahvaljujuci starim, ‘predratnim’ finansijskim tokovima, pare nestaju. Ljudi ostaju bez (svog) posla i oni koji mogu odlaze,  a oni koji ne mogu, prave nedere po rivama. Primjetite jos jedan fenomen. Ulica Marsala Tita. Nekad je svaki grad imao jednu vidjeniju ulicu sa ovim imenom. Danas? Promijenjo ime sa nekim novim herojima, a table divljacki unistene cekicem? Da, ali ne svuda! Otidjite u Istru. Tamo i dalje imate i trgove i ulice sa imenom Trostrukog heroja. Kako to? Pa lako! Stepen frustracije je znacajno manji nego u recimo Sibeniku, Zadru ili Dubrovniku.  A zasto? Prvo, jer je i Istra od Boga dobijena. Drugo demografska struktura je drugacija nego u Dubrovniku (ono sto su u Dubrovniku ili Makarskoj Hercegovci,. u Istri su Talijani – razlika je!). Privreda cvjeta. Blizina Italije, Austrije, Svajcarske se osjeca zraenjem kulture, civilizacijskih normi, sistema vrijednosti. A i ljudi su meksi (Dinara pocinje juznije).

Iskreno zelim Hrvatskoj da se vrati na put normalnog, mirnog i harmonicnog razvoja. Ako ne zbog njih, ono zbog mene….

Finale

Osamdesete godine. Zemlja u ogromnim dugovima, nema ni plata ni penzija. Sve sto je moglo da se potrosi, bilo je potroseno. Strajkovi kao najubjedljiviji dokaz propasti citave ideologije i – prevare. Radnik u Jugoslaviji pokazuje nezadovoljstvo???! Cime?? Komunisti su mu najbolji prijatelji, stavili su ga u centar paznje, dali mu fabrike na upravljanje, predratni kulaci su istamanjeni, inteligencija ucutkana…. E, ali ne moze da se zivi od vjere! Svakome od nas treba stan, namjestaj, kredit, auto, odmor, posao, knjige za skolu, bolnice sa lijekovima, zadovoljni nastavnici, pristojna kupovna moc… Ispostavilo se da komunizam nije nista drugaciji od religije iako su komunisti tvrdili da je ova druga opijum za narod?! A zapravo su nevjerovatno slicne. Obje ideologije obecavaju za sutra, a ne daju nista danas. Obje imaju represivni aparat kao garanciju da ce vjerovanje u bolje sutra istrajati i da vjernik nece okrenuti glavu na drugu stranu. I obje rizikuju da kolabiraju istom brzinom kojom se pojedinac osvjescava i skupi snagu da se okrene sebi. Vjernici, oni pravi, dobili su pomoc u 18. vijeku od prosvjetitelja. Naravno, na ovim stranicama ranije opisani sukob Kanta sa samim sobom i naslijednicima, pokazuje da covjek ipak mora imati nesto sto ce kanalisati njegove nagone i potrebe. Potpuno oslobodjenje bez vizije zajednickog cilja, nije moguce. Ali u tome i jeste sva ljepota moderne socijaldemokratije! Oslobodjen pojedinac u sistemu koji ga cuva i od okoline i od samoga sebe. Nego sta cemo sa komunizmom? Rusi, Ukrajinci, Bugari, Rumuni, mi… Kako se osloboditi od tereta proslosti koji pritiskuje, paralise inicijativu, ubija vjeru u sebe? Nas je radnik u Jugoslaviji, 80-ih godina ipak otvorio oci. Ali ne razumije ono sto vidi i posebno – ne zna da rijesi neposredne probleme koje vidi. Otvoren je i prijemciv za bilo koju novu (?) ideologiju. A njegovi lokalni politicari? Ekipa koja je kroz 40 godina, komicnom kadrovskom politikom,  ociscena od bilo kakvog kvaliteta,  nije imala nikakvo rjesenje. A strajkovi, nezadovoljstvo i prvi istrazivacki novinari. Nevolja!

Najlakse rjesenje? Razlicitosti! Mi i oni. Bogu hvala istorija nam je sadrzavala vise nego dovoljno sukoba, cak, bestijalnih klanja, podmetanja, netrpeljivosti, podozrenja. Sta je vise logicno nego svom radniku objasniti da je za njegove nevolje kriv onaj tamo, njihov? Citavoj stvari novi zamah je dao dolazak Ante Markovica. Covjek sa Zapada, sa vizijom, neopterecen prosloscu ni manjkom materijalnih stvari, ulazi na nasu politicku scenu krajem 80-ih i donosi nama novu nadu, a politicarima (k’o kad se radi o dva svijeta!) nocnu moru. Markovic prijeti da ce politicarima uzeti najvazniji instrument vladanja: raspodjelu para. Pare se moraju prema Markovicu prevesti u trzisne tokove, izloziti konkurenciji i pameti. Pri tom penzijski fond mora ostati za penzije, a ne da bude kasa za isplatu zakasnjelih plata. Serija pravih, logicnih ekonomskih reformi koje prijete totalnom razvlascenju i razgolicivanju komunista. I sta da rade oni najagresivniji medju njima? Nazalost, dio i sa jasnim osobinama psihopatije? Sigurno primjecujete da u ovoj pojednostavljenoj analizi nigdje nema ni Njemaca, ni Amerikanaca. Cak ni Vatikana. Samo mi, domaci, dio nas u panici, spremni na sve, dio naivan, a vecina paralisana od straha zbog neizvjesnosti. U psihozi opste nesigurnosti, straha i paralize, jacaju ideje odvajanja i bjezanja. Ova pojava separatizma, koliko god bila prirodna, ipak je na terenu Jugoslavije pokazivala razlicite odlike i dinamiku. I dok je na krajnjem zapadu, skoro svaki Slovenac bio makar jednom u Gracu ili cak i Becu, dotle su na krajnjem istoku djeca kosovskih Albanaca isla na spavanje uspavljivana legendama o lokalnim junacima koji su su borili za slobodu. U Sloveniji besumni tramvaj u Lincu, na Kosovu Skenderbeg. Nije bitno, i Slovenac i stanovnik Kosova pocinje da sanja o odlasku iz zajednice koja se raspada, koja nas muci, koja prijeti, koju…. sve nam se vise cini … nismo zapravo nikad nesto posebno ni voljeli. A tek Srbi! Brzo preuzimaju komandu u rastakanju drzave i to svojski: na svim frontovima. Uklanjanje Markovica, uklanjanje domace opozicije, kradja para, brutalna kontrola medija, prekrajanje istorije, devijacije u kulturi, angazovanje naucnika…. Sve je stavljeno u pogon sa samo jednom idejom: osvetiti se svima za sve frustracije tokom poslednjih 600 godina uz izvlacenje najvise materijalne koristi. Ostali su sa olaksanjem i zahvalnoscu docekali ovaj (tipican) srpski potez. Ok, naravno da i mi (ostali) jedva cekamo da odemo iz Jugoslavije, ali sad zahvaljujuci Srbima, ne moramo vise nista da radimo. Dovoljno je samo manje ili vise provocirati i skretati svijetu paznju na ovog „nestasnog“ igraca u buducem balaknskom ratu.

Da, zasto II

Ekonomija Jugoslavije: treba li trositi ovaj skupocijeni prostor na to? Fabrike radnicima??! A pare? Nova vrijednost? Parola je dakle bila, mada neizgovorena, fabrike radnicima, a raspodjela nama. Primjetite: ne pare nama (iako je to bilo de facto), ne – raspodjela nama. Ovo ”mi” (nama) su naravno oni najbolji medju nama-komunisti. Znaci moc da se upravlja parama, to je bilo vazno odrzati. I kako je zapravo cijeli sistem bii samo jedna varijanta centralnog planiranja i planske privrede, nije trebalo dugo cekati do prvih problema. I kod problema je Savez komunista pokazao zavidnu mastovitost. Oni su krize zvalo petoljetkama i svaki novi pokusaj da se rijese ekonomske nevolje, donosio je novi paket mijera, tj. novu petoljetku. Poslije se i od ovoga odustalo i dobili smo seriju manje mastovitih naziva: par-nepar, restrikcije, zimnica, sindikat, pola grada bez struje…. Drzava je klizala ka ekonomskoj katastrofi, komunisti su praznili fondove, plate su kasnile, inflacija i tek (!) osamdesetih godina, prvi stidljivi strajkovi.

Da, zasto???

Jugoslavija se raspala zbog podanickog mentaliteta (suznji) ljudi (ne mogu da napisem „gradjani“), zbog totalnog odsustva demokratije i zbog ekonomskih eksperimenata koji su vodili u privrednu katastrofu.

Znaci, nigdje nema ni Njemaca, ni Vatikana, ni Amerike!

Podanicki mentalitet nije naravno poceo u maju 1945! Jugoslaveni su usli u Socijalisticku Federativnu Republiku kao vec formirani suznji. Slovenci? Hrvati? Srbi? Crnogorci, Bosanci, Makedonci, kosovski Albanci – svi su bili pod svojim okupatorom. I to ne 10 ili 20 Godina; vijekovima. Razni okupatori, razlicite sudbine, ali isti rezultat: suzanj koji nikada nije bio slobodan. Nesto malo svjetla je uslo u Region izmedju dva velika, svjetska rata, ali su i to uspjeli pokvariti predstavnici srpske kraljevske porodice (neki malo vise, neki malo manje!), krunisuci muke Januarskom diktaturom. U svakom dijelu zemlje mir, ponizenje i – po neki odmetnik. Uskoci, hajduci, Zelene beretke bili su jedini koji su stvarali malo nereda i unosili dinamiku u region. Pomenute Zelene beretke ne treba mijesati sa nekim „modernijim“ vojnim jedinicama sa naseg poslednjeg ratista. Zelene beretke su hrvatski dobrovoljci koji su se borili na strani Njemacke u Prvom svjetskom ratu i dozivjeli u Rusiji veliki poraz. Tek su se vratili kuci („doma“) poceli su praviti zulum: frustrirani, naoruzani, bez posla i sa srpskim kraljem kao diktatorom!? Mislim, ko se ne bi odmetnuo! I tu se onda dogodio jedan animljiv istorijski dogadjaj koji ce nekih 70 godina kasnije dobiti grotesknu reprizu. Naime hrvatski politicari ugrozeni „nestasnim“ Beretkama, pozivaju u pomoc srpsku vojsku koja je tada uzivala veliki ugled kako lokalno, tako i na cijelom kontinentu – u pomoc. I zamislite: Srpska vojska prolazi kroz Vukovar (sic!) na putu ka hrvatskim sumama da umiri Beretke, docekivana cijelim putem pozitivnim i ohrabrujucim pozdravima lokalnog stanovnistva. Ja, takva su tada vremena bila!

I onda Drugi svjetski rat!

Tito. Znamo dovoljno o tom nasem pretposlednjem ratu. Tito i partizani nasli su se na strani pobjednika. Cetnici i ustase, samo su pojacali zasluzenu slavu kojom je cijeli svijet ovjencao Tita i njegovu ekipu. I jednako vazan momenat, Jugoslaveni izlaze iz Rata puni optimizma, entuzijazma i pozitivne energije. Spremni na sve samo da konacno dohvate dugo obecavanu slobodu i blagostanje. E ali odmah pocinju problemi. Tito je trebao da kao general De Gol, organizuje demokratske izbore i poslije toga se povuce na Brijune. Ostao bi zapamcen kao jedna o najsvjetlijih figura nase istorije. Nazalost, on je imao druge planove! Obici svijet, lijepo se obuci, dobro pojesti, okruziti se finim svijetom i lijepim zenama i pokusati malo izravnati neravnine na nasem grbavom Balkanu. Ovdje dolazi jedan veliki kamen spoticanja u nasim „poslijeratnim analizama“: bi li visepartijski izbori doveli do haosa, posto bi prema nekima partije bile direktno povezane sa narodima? Naravno da necemo nikada saznati odgovor na ovo kljucno pitanje. Ipak, ja sam ubijedjen da je politicka klima u zemlji bila takva da bi prvi izbori prosli bez ikakvih nacionalnih konflikata, jednostavno zato sto je ideja Jugoslavije bila vrlo duboka medju svim narodima i bas kao i vjera u uspjeh „projekta“ (juznih Slavena). Naravno da narod nije znao da ovu ideju artikulise i prevede u teoretsku diskusiju, ali mislim da bi spontana reakcija vecine Jugoslavena isla u pravcu provedivosti izbora. No kako je poznato, preovladalo je misljenje da su za nas demokratija i visepartijski sistem opasni i da se iz jednog centra mora kontrolisati (i sankcionisati) svaka „neravnina“. Istina je da ni medjunarodna situacija nije bila najpovoljnija, jer su se tzv. saveznici vec od sredine rata poceli svadjati i boriti za razne interesne sfere. Tito je pokusao ostati negdje izmedju i to dobro naplatiti a obje strane. Ova se pozicija moze razumjeti, ali njen rezultat nije samo pozitivan. Bez obzira na to sto smo mi bili manje „istocno“ od Rumunije, ipak smo bili i jako malo „zapadno“ od Zapada. Jer bez obzira gdje nas se svrstavalo na mapi i u politickim razgovorima, nase cijelo drustvo je bilo prozeto idejom i duhom boljsevika. Bez obzira sto Rusi nisu mogli uci u nasu zemlju sa tenkovima, nas je politicki zivot vodjen prema klasicnom maniru diktature. Sve odluke su donosene u jednoj kancelariji, sa saglasnoscu samo jednog covjeka. I sad dalje, mogu „analiticari“ svaki za sebe da vade jedan po jedan primjer koji bi ilustrovao jednu ili drugu orjentaciju, vjerujte mi da to vise nije vazno. Nije vazno ko je ubijen, ko je poginuo, ko je smijenjen bez procedure, ko je postavio fabriku na nekoj livadi bez pristupnih puteva…. Sve su to samo detalji, manje ili vise zanimljivi, ali opet samo detalji koji su morali, nuzno slijediti. Ono sto je najvaznije jeste da vec nakon par Godina diktature, najprije neposredni saradnici diktatora, a malo kasnije i citava piramida vlasti, svi shvate da istina, metod, proces, (pred)racun, kontrola, evaluacija, odgovornost…, sve to treba zaboraviti i samo se treba koncentrisati na hvatanje Diktatorove ideje kako se ne bi nasli u brisanom prostoru.  Staromodnim jezikom se to zvalo poltronstvo, ali vjerujem da svaki od nas ima makar dva naziva za ovu odvratnu pojavu. Probajte sami da (si) predstavite kako ovo mora dalje da se razvija. Diktator i njegov represivni aparat, moze u prvo vrijeme da drzi „svakog pojedinca“ na oku i pod kontrolom, ali vremenom, ovaj nadzor mora da popusti. Paralelno, nicu sirom zemlje stotine i stotine novih, manjih ili vecih diktatora svaki a svojom piramidom poltrona. Za 30 Godina cijela zemlja jedna konstrukcija otudjene vlasti koja vise nema nikakvog kontakta sa ljudima, koja ne zeli kontakt i koja se ne osjeca obaveznim da prima bilo kakve povratne informacije od onih kojima ko biva sluzi. Vrlo slikovito se moze reci da raste broj crnih limuzina i cijela vlast se seli u njih, dok narod jos uvijek opijen rezultatima „obnove“ niti vidi, niti razumije da su kola pocela da idu nizbrdo i da niko nece kociti. Ne zaboravimo i to da smo u SFRJ usli kao suznji, ali da su UDBA, policija i ostali sve ucinili da mi i ostanemo sunji. Lako je razmjeti da je stepen letargije morao da raste kod naseg covjeka, jer nema vece nesrece nego kad direktno nakon pomamljene nade i optimizma, naidje serija novih udaraca po samopouzdanju, sok, strah, poraz. Samo jedan primjer. Sjecam se pocetka 70-ih Godina. Kazu najbolji period u zemlji. Vjerujem da jeste! Ali jednog dan na svim vaznijim mjestima u gradu naoruzana policija. Kazu upala u Bugojno teroristicka grupa?! I? Ko je tada ili danas, znao o cemu se radilo? I opet ponavljam, nije ni bitno, a pogotovo ne danas, ko je upao i zasto. Ono sto je bitno jeste stvaranje i odrzavanje klime straha, neznanja, mraka. Narod se sve vise povlacio u sebe, ko je bio vjestiji taj napravio oko sebe mrezu u kojoj je bivstvovao (imas jednog doktora, zubara, mesara, vodoinstalatera, automehanicara, a ti drugima „prodajes“ uslugu kao nastavnik, na primjer). Kad se nesto dogodi, svi se odmah zapitaju: „Koga znamo tu?“. Vlasti se nikada nisu ni pokusale potruditi da nam proze servis u kojem cemo naci pomoc kad se nesto dogodi! Boze sacuvaj. Ljudi su ostavljeni sebi i svom krugu poznanika. Pocela je siva ekonomija, korupcija, a ginekolozi su gradili apartmanske kuce na moru. Za koju godinu su stigli i zubari, pa automehanicari….

 

 

Zasto se raspala? Dio 2 (a)

Bi rado, ali – ne mogu! Bolje receno, nije okay. Nije u redu pisati o ovako slozenim stvarima pod dejstvom alkohola. Ili? Ne, ne, ne. Nije okay. Ili da je makar loza iz Sto(l)ca, pa hajde! Da covjek razumije. Ali nije! Ova loza se ovdje zove grapa (ovo prvo „a“ se mora izgovoriti brzo, jer se pise „grappa“, tako da ne znam kako ce Mostarci izaci iz ove zavrzlame? ). Znaci jeste od vinove loze (grozdja?), ali je – (i)talijanska???! Uzas! Razumijete sigurno: pisati o osjetljivim jugoslavenskim problemima, pod uticajem talijanske loze?! Ne! Uzas. Idemo jedan korak nazad! Loza. Sta je loza? Za razliku od grape, gdje je prvo „a“ kratko, kod nas je „o“ strahovito dugo. Ma, dugo, onoliko koliko mozes da izdrzis. Koliko ti kapacitet pluca dozvoljava. I vidite, sad se sve fino slaze…. Vi otezete sa „o“ u loza, pocinjete da gubite dah, vrti vam se u glavi (Mostarci kazu, manta vam se),… boze: sta sam htio reci? Ali, nema veze: cilj je postignut! Vi ste … paralisani. Ma, paralisani…..? Jok! Nije to prava rijec. Najbolje je sada prekinuti i nastaviti kad budu „bolje pretpostavke“. Izvinite. Drugi put…