Vjerujem

Hajmo konacno „malo“ i o ovoj sjajnoj temi: zasto nesto vjerujemo?

Najprije treba objasniti da ce se mozda u ovoj temi, nas jezik (ili sva 4?!) pokazati kao deficitaran, pa ce biti povuci-potegni da se neki pojmovi iz mnogo bogatijeg, engleskog jezika, objasne i priblize citaocu. Ali sta da se radi – komunicirati se mora.

O cemu se ovdje radi? O „onome“ sto se pojavi  prije interpretacije i sto utice na to kako mislimo i ponasamo se. Ambiciozno, zar ne? A interpretacija? To je momenat kada smo „shvatili“….

Sve pocinje od nekog signala, podsticaja upucenog nasoj kognitivnoj sposobnosti, nasoj kognitivnoj masineriji. Taj „signal“ moze biti eksterni,  percepcija (putem cula), ali i interni, misao koja se pojavila u okviru vlastitog razmisljanja. Radi boljeg razumijevanja i/ili pojednostavljenja, nazovimo sve bilo eksterne, bilo interne ‘signale’ percepcijom, kako bi definisali „nultu tacku“ od kojeg proces (ne)vjerovanja pocinje. Proces se zavrsava interpretacijom i eventualno, akcijom. Sa akcijom ili ne, sa interpretacijom se zavrsava tema ovog teksta. Tada je vec „kasno“.

Ono sto je ovdje uzbudljivo jeste da ovaj kratki zaspravo munjevito kratki period izmedju percepcije i interpretacije, sadrzi jako puno mentalnih radnji. Naucnici ga zovu Kognitivno nesvjesno stanje sto znaci da nasa kognitivna masinerija pocinje da radi odmah poslije percepcije, mada mi nismo svjesni te prve faze. Naucnici tu nalaze cak tri oblika u zavisnosti od prirode percipiranog podsticaja. Nasa reakcija moze biti automatski odgovor, sto je zapravo nesvjesna reakcija na bazi iz ranijeg iskustva stecene prakse. Drugi oblik je subliminalna (ispod praga svijesti) percepcija, koja traje izmedju 1 i 5 milisekundi (sic!) slabasnog je intenziteta da pokrene svjesni domen, ali utice na utisak, procjenu i akciju. Prije nego pomenem trecu, zadnju formu, htio bih da pojasnim pojam procjena. U engleskom jeziku „judgement“. Najbolje je prisjetiti se bilo kojeg americkog filma, jer u jednoj polovini svih filmova ima makar jedna scena gdje lik kaze:“Ti nemas prava da mi sudis“ („…to judge me“), a u drugoj polovini svih snimljenih filmova neki drugi lik kaze:“Ja nemam pravo da tebi sudim“. Za nas ovdje je vazno da ovu (ocito moralnu) procjenu i aktivnost odvojimo od cisto pravne, sudske.  Znaci sudimo si prema vlastitim moralnim nadzorima, a ne kao u pravosudju prema knjizi zakonika.

I treci oblik je implicitna memorija (implicitno, koje se obuhvaca, podrazumjeva). Ovdje nalazimo dogadjaje (percepcija) koji ne ostaju svjesno zapamceni, ali imaju opipljiv efekat na nase iskustvo, misli, akcije….

Hocu reci, a volio bih da i vi shvatite, od momenta – kako smo mi to zvali u skoli, nadrazaja, pa do naseg shvacanja (razumio sam!) i/ili reagovanja, postoji kratko, ali definitivno objektivno vrijeme u kojem se desavaju brojne stvari. Cudne stvari, pravi proces na proizvodnoj traci. Nije svjestan, pa ga ne „pratimo“? Ja, ali ne znaci da je zbog toga siromasniji ili manje znacajan. Radnje koje su insinktivne, nalaze se ispod i prije interpretacije i (obaveznog) konflikta misljenja, jedan set zapamcenih asocijacija i predvidjanja, set koji je upleten i cini „krevet“ (u Dalmaciji, odrina) na kojem pociva nas nacin pravljenja shvatanja. Te asocijacije nisu ni urodjene, ni genetske, one su naucene i stecene. To su te dispozicije i opredjeljenja (engl. biases) koje zovemo vjerovanje. Vjerovanje je dispozicija prema (kretanje!) sudu („judgement“): cujem, shvatim i sad cu da sudim. Ali kako shvatam, e o tome je rijec. Jednako je vazno reci da ovo nije linearni proces koji tece samo u jednom pravcu. Vjerovanje informise percepciju, interpretaciju i akciju prije racionalizacije. Svaki ovaj dio procesa salje nazad povratnom spregom svoj uticaj na sve ostale elemente procesa, tako da sledeci put kada dozivimo identicnu percepciju, mi vise nismo onaj isti (Heraklit!) i nas dozivljaj je novi.

Hajmo sad definisati (ili zapravo samo prevesti) da je kognitivni proces (engl. cognition) proces koji daje spoznaju. Znaci na pocetku teksta smo rekli da postoji nesvjesni dio spoznavanja i sad taj dio pokusavamo ispuniti sadrzajem. Vjerovanje nije (sto bi rekao pjesnik) pusto saznavanje. Saznavanje je proces koji koristi racio, razum kao glavni instrument, ali njegove elemente, percepciju, sud, evaluaciju, vjerovanje precipitira, pa zato vjerovanje nije saznavanje, vec dublji, raniji i primitivniji sloj nego sto je to razumijevanje.

Naucnici su odavno pokazali da postoji veza izmedju emocija i vjerovanja. Opasno! Blagostanje, osjecaj nesrece, ljubomora, stanja su u kojima se povremeno nalazimo i koja jasno odredjuju raspolozenje, akciju, stanje razuma, ali vjerovanje i emocije nisu isto. Naprotiv, moze se reci da i emocije i vjerovanje imaju slican nacin i domet kojim uticu na nase akcije, ali nisu identicni.

Vjerovanje je nas   g a r d.  Odbrambeni refleks u prvom susretu sa novom informacijom. Mi spontano zauzmemo gard i odmah, nesvjesno, bez da smo zavrsili proces analize informacije, mi smo se opredjelili. Skoro da se moze reci da vecinu informacija analiziramo – uzalud. Nas stav je unaprijed definisan. I onda se nas sagovornik cudi: ma nemas se boga mi sto cuditi….

 

Kako umrijeti?

Eeee, kad bi covjek mogao birati….?

Ali, evo, kad bi…

Mnogo ljudi masta o smrti u snu, znate ono, zaspes u 10 uvece, prokrvavis zesce u mozgu (kazu, ‘izliv krvi umozak’) oko jedan ujutro i – nikad se vise ne probudis. Jeste, fino. Elegantno. Ma, ne patis se, ne mucis se. Dobro, bice malo ovi oko tebe (tzv. rodbina)  iznenadjeni, mozda i zateceni (sto se vec granici sa frustracijom, agresijom, ako ti je vise nego 90, a oni cekali….), ali ovdje je rijec o TEBI, kako tebi da bude najbolje.

Eee, sto bi rekao Vucic, opet moramo da se dijelimo. Na intelektualne i ‘one druge’.  Jer nije umjetnost umiranja i zadovoljstvo u tom cinu ista kod ovih dviju svjetlosnim godinama razdvojenim grupama ljudi. Ali, molim vas, evo moram odmah da naglasim da me ne bi poslije hvatali za … rijec, kontekst, otrgnutu misao. Odmah hocu da naglasim: u ovoj podjeli ljudi na intelektualne i one druge, nema nikakvih vrijednosnih natruha! Uopste, ali zaista – ovo vam tvrdim iskreno – nema nikakve vrijednosne prednosti bilo u jednoj ili drugoj grupi. Evo, ja, koji sebe smatram dijelom ovih prvih, dakle, intelektualnih, ne znam ni sam koliko puta sam u zivotu iskreno zavidio ovim drugim! I ovo nije nista cudno! Ko ne bi zavidio kravi???? Preko zime joj daju da jede, u proljece je izvedu da se izjarca, na ljeto je – zakolju. A ona – pojma nema u zimu sta ce biti na ljeto. I to je sustina: znati sto manje, znaci lak, jednostavan zivot, zivot bez brige i nervoze. Ma ne da sam im zavidio „mnogo puta“ – zavidim im stalno: evo i sada. Svi smo gledali te slike, ako nista ono u filmovima crnog talasa…. Radnik, obucen u plavo od glave do pete. Na pauzi, sjedne u prasinu, nasloni se na zid fabrike ispija pivo. Tzv. zidarsko. Ah, da oni su imali jedan „mali problem“ koji mi iz one druge grupe, nikad nismo razumjeli: pivo ne smije biti u zelnoj flasi??! Ok, to se lako postigne, das im braon flasu i – oni zadovoljni. I u tome i jeste stvar!!! Biti zadovoljan malim stvarima. To mi ‘intelektuela’ * nikad nismo znali postici.

Cesto imam problem da uhvatim sam sebe: sta sam ono htio reci? Ja! Znaci ovi jednostavniji ljudi, smatraju smrt u snu, vrhuncem srecne zvijezde. Mada je malo cudna kombinacija kad kazes jednostavan covjek smatra…

Dobro sta bi mi, iz one prve grupe? Ili jos postenije, sta bih ja?

Prvo i osnovno: umrijeti okruzen ljudima koji znaju moj (maternji) jezik. Ovo vec znaci da cu morati pazljivo da odmjerim svaki put kad krenem prema inozemstvu u posjetu djeci, da se stignem vratiti… A maternji moze biti, sta vise, najbolje bi bilo da bude hrvatski. Ne zbog jezika! Daleko bilo! Ne, nego zbog hrvatske obale. A hrvatski jezik postaje sve noviji i noviji. Ne bih ja da zurim, dok jos ima po koja rijec koja nam je zajednicka, ali sigurno bi mi u 100-oj godini bilo svejedno, umrijeti tamo ili ovamo: jednako je novih nezgrapnih rijeci. Uzmite samo najnoviji produkt, ugroza ! Rijec nastala prosle sedmice. Da mi je samo vidjeti te ljude koji sjede negdje duboko pod zemljom i angazovano rade na izmisljanju novih rijeci. Znaci, jezik je problem, ili sto bi se reklo na bosanskom mahana, ali obala…. Zapravo je prvi uslov, Hrvatska obala. Ostrva, na primjer. Lastovo. Kuca sa velikim staklenim povrsinama (hrvatski, stijenama – mislim?!). Od te staklene fasade  do mora 20 m vazdusne linije, a izmedju rijetki borovi sa stablima nagnutim tako da i sa staklenim stijenama i sa morskom povrsinom zatvaraju ugao od 45 stepeni. Najbolje bi bilo da je – novembar. Jugo u moru (a ne februar, sa onom hladnom burom od koje se ledi krv u zilama!) tako da slika talasa u moru oukvirena stablima borova djeluje i dramaticno i smirujuce. A pogotovo sto smo iza staklene stijene od nekih 15 mm debljine. U kuci toplo, prijatnih 20-21 stepen. Fotelja sa produzetkom za noge, u ruci knjiga, a iz zvucnika sa zvukom koji kruzi po cijeloj kuci, muzika Johana Sebastijana Baha. Ovako opisano, grehota bi bilo umrijeti! Zato se izboru knjige mora posvetiti duzna paznja, kako se nesreca umiranja u ovakvim uslovima ne bi pretvorila u tragediju. Mislim da je dobar balans ovoj ljepoti A. Kami sa svojim strancem. Ne zato sto je knjiga dosadna, naprotiv – zato sto knjiga pomaze da se ovaj svijet napusti bez roptanja.

Na stolicu pored fotelje je loza marke Kruna, znaci iz podgoricke Plantaze, jer njoj nista ne mogu ni lokalni proizvodjaci sa svijim proizvodima. A i nekako je zgodno u gutljaju dobiti i vodu i vazduh i sunce i zemlju Crne Gore, zemlje sa kojom me vezuje porijeklo.

Staklena stijena ima jos jednu prednost. Uz pravi ugao, u odrazu se vide i svi koji u isto vrijeme sjede u sobi. I prava je stvar vidjeti svoju porodicu, zenu i djecu u odrazu, jer ce to kasnije i biti jedini nacin od momenta smrti, pa sve do vjecnosti…..

*u svedskom jeziku mozes napraviti imenicu od pridjeva. Mozda moze i kod nas u nekom od nasih najnovijih jezika, ali nesto ne ide ako hoces reci, mi koji se smatramo intelektualnom elitom.

Sve je fizika. Osim metafizike….

Moj je ujak uvijek tvrdio: „Sve je fizika“.

Jes’. Ima tu istine. Slazem se cak i da je hemija – fizika. Jer sta je hemija? Od dvije materije, napravis – trecu. Ove dvije prve materije su fizika, ali brate, da se ne lazemo, i treca je. Molekul u jednoj, molekul u drugoj, kad se spoje, neke ih sile (fizika!) povezu, daju treci molekul i opet smo na pocetku.

Fizika, znaci priroda, dugo su cekale na Njutna da ih objasne. Cast Aristotelu, ali prije Njutna, slabo je covjek ista tu razumio. A onda je dosao ovaj cuveni Britanac kojega su sahranili u Vestminster Ebiju i kroz tri zakona objasnio kako Univerzum funkcionise. Njutn se nije libio da sebi malo olaksa zivot, pa je fino, na volseban nacin proglasio trenje – zanemarljivim. Super! Sve se krece po jednom jedinom pravilu: znas mu masu i ubzanje i to je to. Za Njutna sve je – cestica. A nemojmo zaboraviti da je vec tada, u njegovo vrijeme bilo zagovornika talasa (Talijan Grimaldi i Holandjanin Hajgens)….

Razumijevanje fizike (prirode) se razvijalo ubzano i onda kad se pojavio Skot Maksvel, nastupilo je vrijeme talasa. Kako covjek voli da pojednostavljuje stvari, doslo je samo do zamjene: nije vise sve cestica – sad je sve  – talas.

I konacno se pojavio i Njemac, Ajnstajn i pomirio sukob: sve je i cestica i talas! Ajnstajn je cak dobio Nobelovu nagradu za fiziku, nakon sto je lezerno dobacio: „Svjetlost se sastoji od cestica“. Sa Ajnstajnom se fizika spustila na nivo atoma i njegovih djelova. I ono sto je zaista revolucionarno u svemu ovome jeste  sto su nas natjerali da promjenimo nacin misljenja. Nema vise razmisljanja o odnosu uzroka i efekta kao u vrijeme Njutna. Ne funkcionise svijet kao svajcarski casovnik. Ajnstajn i kopenhagenska skola (N. Bor) su zatvorili proces izucavanja fizike. Sve je receno. Fizika vise nema sta da kaze. Kraj.

Ili?

Otvorena su nova vrata, vrata kvantne fizike. Ali tu malo ima mjesta za fiziku! Pocinje vrijeme, ili bolje receno renesansa metafizike. Sta je metafizika? A sta fizika? Fizika je nauka koju mozete da predocite eksperimentom i zaokruzite finom matematickom formulom. A kad fizika vise ne moze da „vidi“ kada je eksperiment nemoguc, pocinje da vlada ljudska misao i dobijemo metafiziku. Evo da i ja dam neku matematicku formulu, koja ce se nakon sto ja umrem zvati po meni: MF = Mi+F (metafizika je fizika plus misao). O cemu se radi. Cijela kvantna izika bi se mogla opisati jednom rijecju: diskontinuitet. Do ovog prodora nauke, vazilo je da se energija krece kontinuirano. Od sada, diskontinuirano. Energija je pakovana u male „gomilice “ (znam, ali moram koristiti pleonazam) poznate pod imenom kvanta. Znaci energija se ne siri mirno i jednako, vec u pulsevima. Okej… I sta je problem? Pa problem je sto ovo niko nije vidio, a sva je prilika i da nece! Ova ideja je proizasla iz misli pametnijih ljudi sto kvantnu fiziku cini zapravo, metafizikom. A zasto su ljudi ubijedjeni da se kvantna fizika nikada nece moci objektizovati, predstaviti, uciniti vidljivom? To nam je objasnio Nils Bor. On kaze da zapravo nema razdvojenih fenomena kvantne mehanike i mjernih instrumenata – ne, ova dva domena su jedno. Zasto? Zato sto proces mjerenja provocira odgovor sa mjerenog objekta koji onda utice na mjerni instrument.   E sad razumijete da ovdje filozofija moze da dobije pravi zamah. Znaci ako vi probatre da mjerite fenomene kvantne fizike (subatomske fenomene), vi ne vidite nista objektivno, vec ono sto predmet mjerenja „zeli da vi vidite“.

U tom trenutku (1930) se na naucnu scenu pojavio Zidov (?) iz Njemacke Hajsenberg. Radio je sa Nilsom u Kopenhagenu, pa kad je dosao nazad kuci u Njemacku smislio je svoj indeterministicki princip za koji je ’32. dobio Nobelovu nagradu. Mislim nije ni cudo sto nije primjetio pogrome nad Jevrejima, zadubljen u Ovako slozene misli…. Ako je bio Jevrej, pojma nemam. Uglavnom, njegov „nedeterministicki“ princip ima iza sebe komplikovanu teoriju, matematiku i naravno, na kraju: formula. Duga prica moze da se skrati Ovako: kako je svjetlost i talas i cestica, a prema njegovom mentoru Boru, mjerni instrument pokazuje veliku gresku, to se pozicija cestice (elektrona, fotona…) i njegova trenutna energija ne mogu precizno odrediti, ali se zna da ova dva faktor stoje sa jedne strane znaka jednakosti, a Plankova konstanta sa druge, sto ce reci da sto kraca pozicija (rastojanje), to jaca energija i obrnuto (dva faktora su suprotno proporcionalni jedan drugom). I sad je prema dobrom Verneru u isto vrijeme i sve nejasno i sve – jasno! Na primjer kako on objasnjava zasto se u atomu elektron kao negativno naelektrisan ne stopi sa jezgrom koja ga privlaci kao pozitivno nabijena. On kaze, kad se elektron priblizi jezgri (znaci strasno mali razmak), onda prema njegovoj formuli ima jako veliku energiju koja mu pomaze da bude slobodan i da cak lako iskoci iz svoje putanje (struja). Slicna objasnjenja ima Verner i za raspad radioaktivnog isotopa (dva se protona nikako ne bi mogla lako odvojiti od svoje jezgre da nije Vernera!) kao i za „sadrzaj“ vakuuma (koji nikako nije prazan).

I da zakljucimo (teoriju). Do pojave kvantne fizike, vazio je determinizam (vidi moja ranija pisanja). Kvantna fizika koju niko ne moze ni vidjeti, ni oponasati eksperimentom, vec je moze pokazati samo matematikom i statistikom, okrenula je ovu ideologiju ka probalistickoj: sansa. A nama je data mogucnost da o ovome razmisljamo prema mojoj formuli MF=Mi+F. Drugo nam nista nije ni ostalo.

 

Zivot izvan vica

A zapravo bi bolje bilo da je u vicu…

Nekada su to bili vicevi, a danas „jutjub“ videozapisi. Duzina je ista: oko 2-3 minuta. Smisao je isti: kritikovati neki drustveni fenomen. Rezultat je isti: vecina ljudi nadje da je poruka i tacna i duhovita, znaci, najcesce – briljantan proizvod.

Povod za ovaj tekst je jedan kraci video zapis koji trenutno kruzi svedskim internetom. Sekvenca je uzeta iz filma o Hitleru (B. Ganc), a prikazuje Hitlerov napad bijesa pred svojim stabom. Ne sjecam se zbog cega je u filmu Hitler bjesnio, ali ova scena je iskoristena da uz prigodan tekst, ilustruje njegov napad na mlade stokholmske tehnikrate, vlasnike firmi, finansijske mogule, koji ni u vrijeme Korona epidemije ne zele da sebi uskrate skijaske ture na svedskim skijaskim destinacijama, a posebno ne tzv. „afterski“ partije u litrama alkohola. Nekoliko njegovih zaoka predstavljaju vrhunske domete cinizma (kolone SUV-ova po autoputu, dozvoliti im da idu u region gdje su u lokalnoj, regionalnoj bolnici  cak i spremaci iznajmljen personal). Sjetio sam se odmah nekih nasih viceva (70-ih Godina sic! Hrvat po Mostaru vice:“Ja sam Hrvat“, a prolaznici mu dobacuju:“Ko ti je kriv?“): definitivno prava mala remekdjela usmjene umjetnosti.

Sta je ovdje pitanje?

Zasto i mi (gradjani) i politicari, pratimo ove proizvode kao da se radi o necemu uvezenom sa Jupitera? Odlicno, da, ali kakve to veze ima sa nasim zivotima? Razumijemo mi da „to“ ima veze sa nama, ali ne i sa nasim zivotima?! To je zanimljivo. Prvo mi.

Cim cujemo vic ili odgledamo zapis, osjetimo snazan dozivljaj pripadnosti istoj grupi koja ima isti problem. Odmah shvatimo da je svima vec odavno sasvim dobro jasno da se fenomen (tema vica) duboko usadio u nase drustvo, da se vec godinama saplicemo na njemu, da su ga svi primjetili i razumjeli. I? I – nista?! Kao da je neko ispricao vic o Kubi ili jos dalje, nekoj planeti sa kraja Mlijecnog puta. Okrenemo se svaki svom zivotu i nastavimo dalje. Zasto je to tako? Zbog konformizma. Svaki pojedinac iz grupe koja je podijelila vic (zapis), ide dalje kroz svoj zivot ubijedjen da se posljedice kritikovanog fenomena nece slomiti bas na njemu. Ovo postaje jasnije ako se uporedi sa zemljotresom. Kad zatrese, niko nece pomisliti, mozda nece bas po mojoj glavi, vec svi manje ili vise panicno, trce napolje. Kad se radi o problemu, jednako teskom i razornom kao sto je zemljotres, ali drugacije, mnogo sporije dinamike, tu se onda svaki zamisli nad sobom i pokusa da izmjeri relaciju izmedju izvjesnosti rizika od posljedice sa stepenom energije ulozene u angazovanje usmjereno ka problemu. I kako je ovo drugo povezano sa trosenjem (ovdje energije), lako gubi prioritet i rezultat je: ne cinim nista.

Jos je zanimljivije sto se ne nadje neki politicar koji bi najprije izgradio  svoju sliku o povjerenom mu drustvu na osnovu viceva, a onda i skrojio akcioni plan kako bi se eliminisali upravo ti fenomeni kritikovani u vicevima. Kad samo pomislimo na nebrojene politicke viceve koji su kruzili Jugoslavijom sedamdesetih Godina! Koliko je tu bilo materijala za radikalne promjene drustva. Steta. Koliko ja znam iz istorije jedino je knez Milos Obrenovic znao pitati avjetnike sta kaze narod: bune se. Njegova reakcija je bila: „Stezi“, a kasnije ako je odgovor na isto pitanje, cute:“ Popustaj“.

U onom gore primjeru, kritikovani fenomen je oholost, gramzivost i postmoderna varijanta individualizma, znaci jedan vjestacki stvoreni superego proizasao iz vjestog manipulisanja virtuelnim novcem. Osjecaj samozadovoljstva zbog nagomilanih materijalnih dobara, suzava ugao gledanja na svijet oko sebe, eliminise solidarnost i razumijevanje ljudskih vrijednosti. Nema naravno zakona koji ovaj negativni trend mogu promijeniti, ali ovo bi trebao biti povod i signal intelektualnoj eliti da krene sa medijskom kampanjom (polemicki tekstovi u uticajnom mediju) kako bi se fenomen objasnio i gdje bi se predlozile mjere da se eliminise. Politicari bi trebali uhvatiti ovaj trend i zakonima ograniciti nerealne izvore materijalnog bogatstva (glavna svedska banka je imala kao plan – sic! da pere novac preko baltickih banaka; smijenjeni direktori su svi dobili vise nego velikodusne /citaj milionske/ otpremnine kao da su nas zaduzili necim vrijednim??! ). Drustvo bi trebalo da nakon ovog video zapisa, za nekih pola godine pokaze vidljive signale da je na putu da promijeni kurs. Bez toga ljudi ce cak i u Svedskoj pokazivati psihologiju suznja, sto smo donedavno mislili da je samo nasa balkanska crta. Jer suzanj se miri sa nemoci da utice na drustvenu politiku, s tim sto nas suzanj to radi jer svaki poklusaj najcesce zaboli, a ovaj ovdje, jer je kupljen ekonomskom sigurnoscu. Ipak, suzanj je suzanj, bez obzira na nacionalnost.

Balans

U polemici oko slobodne volje i moralne odgovornosti, jedan od vodecih kompatibilista (=vjeruju u determinizam, ali vide prostor i za slobodnu volju- jer je kompatibilno), Stravson (Strawson) uvodi pojmove interpersonalni i objektivni stav. Prvi pokriva nase emotivne reakcije u odnosima sa ljudima iz nase okoline, ljudima koji nam nesto znace, a drugi odnose sa nama nepoznatim ljudima, gdje su emocije svedene na minimum. Necemo mi sada opet o slobodnoj volji, ali samo da naglasim da Stravson tvrdi da ovaj objektivni stav, tipican za posmatrace, terapeute, naucnike, jeste objektivan, ali nije beskonacan. Nehumano bi bilo da bude beskonacan, kaze on….

Ja, tako je to sa filozofijom, ali i struka ima svoju unutrasnju logiku i svoje zahtjeve: objektivni stav mora da se odrzava koliko je vise moguce. I jasno je: neko ovdje mora da trpi, jer konflikt je ocigledan. U ljudskoj je prirodi da s vremenom objektivni stav postane interpersonalni, a struka se tome protivi. Trpi naravno terapeut. Za terapeutovog objekta cemo lako: njegova patnja je kratka – ili ce pretec’ ili nece. Vrijeme emotivnog angazmana (mu) je ograniceno. Ali terapeut ide dalje, mora da ide dalje, jer dolazi novi slucaj…

Ovo sa emotivnim anagazovanjem vam je kao sa trcanjem. Maraton. Trcis, trcis, ali posto nije kratka distanca, nije 100 m, nadjes trenutke da se i malo odmoris. Ako nista, kad je nizbrdo.  I tako i u radnom vijeku terapeuta: mora biti trenutaka kada zgrabis priliku da se odmoris, jer, prije ili kasnije, docice novi emotivni izazov. Ali ove pauze, nose nazalost mali, ali sigurni rizik za „korisnika usluge“.

Kad se mi odmaramo? Kad definisemo novu sansu. Predociti „korisniku“ da mu se blizi kraj i da treba da ide kuci i „ceka da umre“ je za nas uzbrdica. Naci neku novu terapiju, neki novi pokusaj, je – nizbrdica. I svi vole nizbrdice, ali na tom dijelu puta, postoji velika, objektivna sansa da ce korisnik da stekne novu nadu i da ce time biti jos jace izlozen emotivnom stresu kada mu se – poslije – i ta nada oduzme. A ‘oce, sve ukazuje na to. Ipak, nizbrdica mami: sto bi stalno uzbrdo…. A i on, korisnik trazi da odemo na nizbrdicu: trazi novi pokusaj. I sad se mora pazljivo odrediti balans u toku predocavanja najnovije zamisli. Prikazati novi pokusaj sa dozom pesimizma, znaci oduzeti korisnikova psiholoska oruzja koja se dodatno angazuju i koja su neophodni suplement u ovoj teskoj i neravnopravnoj borbi. Ovaj momenat je u nauci poznat pod nazivom placebo. Korisnik mora da vjeruje u novi zaokret. Terapeut je tu da ga ubijedi. Ljepota! Nista lakse. Nizbrdica, samo takva. Ali ne samo nizbrdica! U ovakvim situacijama kada se blizi kraj, kada je svaki novi zaokret na ivici ocaja, a u naucnoj literaturi potkrjepljen sa slicnim korisnicima koji bi se mogli izbrojati na prstima jedne ruke, i terapeut bude zahvacen placebom. Znaci terapeut je dvostruko zaveden da zarazi korisnika neobjektivnim (laznim) optimizmom: em je nizbrdo, em to i on trazi. Opasna igra. Ima studija koje su nedvosmisleno pokazale da kada vam terapeut (ovo je sa pocetka druzenja sa korisnikom, znaci kad stigne dijagnoza i prica o prvom lijecenju), prikazuje stanje i oslikava buducnost, morate odmah da odbacite najmanje 30 %: tek cete tada kao korisnik dobiti koliko-toliko uravnotezenu sliku o svojoj buducnosti. Znaci korisnice, ne vjeruj nikome – lazu, jer im je tako lakse. Ipak, korisnik kao korisnik, navuce se na zavodljivu interpretaciju svog terapeuta i krene s njim nizbrdo. I onda neminovno – kraj. I sad treba, uzbrdo. Treba objasniti da nije pomoglo, „ne radi“, nema vise nista da se ponudi, gotovo je, pobijedjeni smo. Korisniku pada mrak na oci, gubi tlo pod nogama, ali ipak stigne da pokaze (nema sta vise da se krije, niti glumi), razocarenje, bijes, mrznju, sto je (opet) bio prevaren, sto mu se obecavalo, „sakom i kapom“, a sad, odjednom, nista. Jer terapeut mora da razumije: korisnik cuje samo ono sto zeli da cuje. Ako pod ovim „cuje“ podrazumijevamo ne samo fizicku aktivnost organa sluha, vec i utisak koji informacija ostavi na mozak. Cuje on sve, ali u onom emotivnom, „ljudskom“ dijelu mozga ostanu zabiljezene samo pozitivne informacije i prijatne cifre. A mi, trkaci na duge staze, morali bi ovo znati.

 

 

Draga Korona!

Odmah na pocetku da se korigujem: morao bih da te oslovljavam sa Covid-19, jer onaj prethodni virus od kojeg smo se bojali prije 10-ak godina, tvoj rodjak SARS, bio je takodje korona. Ali nekako je nezgrapno, a sa druge strane, oslovljavajuci te sa korona, zvuci intimnije, vise prijateljski, sto mi i jeste cilj.

Pisem ti ovo pismo da ti pozelim dobrodoslicu i da ti se zahvalim u ime cijelog covjecanstva, na svemu sto si dosada postigla kao  i za sva buduca djela koja ces ostvariti posebno indirektnim djelovanjem na nas. I ovo je vazno: tvoja direktna dejstva na covjeka, samo u dubokim, neprozracnim filozofskim domenima mogu da se razumiju i objasne. Ljudi su umrli i jos ce neki. Ali ljudi su uvijek umirali od zaraza i prirodnih katastrofa. Vazno je samo da ljudi ne umiru od ruke drugih ljudi, da se zgrade ne ruse od aljkave gradnje, ali da ce uvijek biti infekcija i zemljotresa, na to smo se valjda navikli?

Zato bi ja prvenstveno da ti se zahvalim za sve sto si ucinila indirektno djelujuci na covjeka. I tek sto ces!

Uzimajuci na brzinu samo listu pozitivnih promjena, moze se steci grub uvid u korist koja ce biti postignuta za Planetu. Avioni su prizemljeni, turisti su se vratili u svoje sive, bezlicne domove i boje se da putovanjima u Vijetnam (????!!) probaju  unijeti malo zivosti u svoj monotoni zivot (neka uzmu knjigu!). Svi brodovi napunjeni polufabrikatima i gumenim loptama iz Kine su vec iskrcani u Roterdamu i ugradjeni u lanceve proizvodnje. Novi brodovi ne krecu…. Lancevi proizvodnje pucaju i staju.  Ovamo u zemljama koje zive od finalnih proizvoda, fabrike ce se zatvoriti i jednog lijepog dana (kada tvoja posjeta prodje), bicemo  prinudjeni, ali i u prilici, da resetujemo nase potrebe, a time i proizvodnju. Bicemo u prilici da ozivimo samo ono sto nam zaista treba. Gotovo je sa – ne prodavnicama, nego lagerima odjece koju niko ne kupuje. Dvjesto hiljada plasticnih zimskih jakni napravljenih za male pare u nekim budzacima Bangladesa, prevezli su brodovi i kamioni, a posto ih niko nece kupiti, bacicemo ih nakon nove voznje, na neku ledinu u Africi. Stace proizvodnja Folksvagena, stace tranzit prljavih, polovnih golfova na istok Evrope. Ovo su samo grube procjene, ali pojavio se vec i jedan objektivni parametar: za mjesec dana prigusene kineske proizvodnje, u vazduh je otislo za 30% CO2 nego sto to obicno bude. Ovo je kolicina za koju bi prvo trebali uloziti ogromna sredstva da napravimo tehnologiju, a onda i nekoliko Godina da tom tehnologijom, usisamo taj CO2 iz vazduha i da ga zakopamo 200 m ispod zemlje. A ti draga korona, za samo jedan mjesec dana, besplatno, napravila si cudo!

Zapravo virus radi bas ono sto sam ja predlagao zadnjih Godina kao jedino rjesenje za nasu Planetu (citaj, za nasu djecu i unuke, pa ce biti lakse razumjeti). Rjesenje je da sve, ali sve Zajedno i u istom trenutku – ide na dole: plate, kupovna moc, zivotni standard, ambicije, gramzivost, zelje. U istom trenutku i harmonicno, na dole za 30% Ne prvo ja, ili ti, pa onda neko sledeci. Ne, svi Zajedno. Ronaldo ce odjednom primjetiti da ima samo jedan Bugati Vajron, ja cu drzati u ruci 12 Godina star mobilni, moja cerka ce zakrpiti farmerke i tako cemo svi Zajedno prema dolje, harminicno i bez roptanja. Armija „krojaca“ iz Bangladesa ce se prekvalifikovati u neku granu ekoloske tehnologije, Arfikanci sa zapadne obale kontinetna ce primjetiti da ribe ima sve vise (jer ih nece pustositi talijanske i francuske HajTek koce i brodovi), pa nece dolaziti na ocajnicku ideju da plivaju ka Gibraltaru. Na tom pravcu ce za sva vremena i za vijeke v’jekova ostati samo Atina Bojadzi sama i neugrozena.

Draga Korona. Hvala ti jos jednom u ime svih koji racunaju na nastavak zivota na Planeti. Nastavi da nam utjerujes strah u kosti, napravi paniku, jer svaki dan kad ostanemo kod kuce, je sedmica dana duzeg zivota za Planetu. Bas kao ona stara dobra racunica: jedna cigareta, sedmica dana kraceg zivota. Vita jela zelen’ bor, cekam brzi odgovor.

 

Hod istoka

Gledam mladog i nadobudnog Rubljova, novu nadu ruskog tenisa. Svaka nova nada je dobrodosla, jer Medvedev je u krizi, a Masa (Masha, Sarapova) otisla u penziju. Steta. Mislim za Sarapovu.

Ali gledam mladog Rubljova. Usput, dobro prezime: do – bro! Skoro pa kao Romanov. Ali njih valjda vise i nema: istrijebljeni. Zato ima evo, nesto Rubljova. I on hoda. Prijavio je prigovor na sudijsku odluku i sad ide ka mjestu „zlocina“ cekajuci da sofisticirani sistem kamera oznaci nedvosmisleno gdje je loptica pala. Ja nisam pisac nivoa Tomasa Mana ili Lava Tolstoja. Ja necu (mozda bi i mogao, ali me mrzi) da opisujem kako on ide – ne ja cu vam procitati taj hod. Mada, svi mi (vi) koji znate ovaj jezik i koji ste u stanju citati ovaj tekst, znate tacno kako taj hod izgleda: vidjeli ste ga bezbroj puta. Glavna poruka hoda je: jeste ja sam sad izlozen. Moze se dogoditi i da nisam u pravu, ali da se razumijemo, ja sam ovdje glavni, a vas ko … da sad ne budem vulgaran. On ide kao kad ide ka svom dvogodisnjem malisanu koji ga moli da mu nesto doda, a na TV ide upravo 5. set izmedju Novaka i Nadala. Ali pazite, ovdje je rijec samo o izgledu! Formi. Ne i sadrzaju. Kad je u pitanju malisan, sve u tom hodu je iskreno. A ovdje na stadionu?  Pun samopouzdanja, ali – laznog. Nema tu ni mrva od samopouzdanja. To je samo uvjezbani, istrenirani govor tijela koji krije manjak samopuzdanja, a nudi u velikim (odbojno velikim) kolicinama lazno samopuzdanja, lazni macho hod. On ide, ali kao ne ide mu se, jedva su ga natjerali da ode, ok, ide, ipak, mada, kuku (se) njima (svima nama) ako je tamo krenuo bez ozbiljnijeg razloga. A iz svakog djelica pokreta vristi njegova molba da se ova neprijatna i za njega nasilna scena, sto prije zavrsi.

Ovako ne ide jedan Svajcarac. Ni Holandjanin. Ovako idu samo ljudi uz obalu Mediterana i svi istocno od Zagreba i Atine. I posebno, iz Zapadne Hercegovine…

Sta je ovdje zanimljivo? Evo uzmimo samo radi pojednostavljenja ovaj par: Srbin i Svajcarac. Srbin ima identicnu mustru i govor tijela Rusa. Svajcarac ide mnogo osjetljivije, mnogo vise spreman da odmah prizna poraz, prije nego sto se odluka ozvanici. Mi (Istok),  mi smo spremni da tek iza proglasenja odluke, pocnemo rat, konflikt, skandal. Da, sta je zanimljivo? Zanimljivo je da je Svajcarac dosao iz zemlje koja je sve uradila, a kad kazem sve, mislim i na formalni i na prakticni plan, da se on, pojedinac, osjeca jakim i vaznim. Srbin? U Srbiji? Ili Rus u Rusiji? Ha, ha, ha, ne zasmijavajte me: svaki pojedinac osim one dvojice koji se odazivaju na Vladimir i Aleksandar, manji je od makova zrva. Nevazan. Bezznacajan. Nula. Nistica. Manje od nule….

I zato njih dvojica imaju razlicite potrebe. Uslovno, jer Svajcarac nema nikakvu potrebu da se k….i, ako me razumijete. On je u svojoj zemlji potvrdjen, vazan i takvim sam sebe dozivljava. Kad se nadje u nekoj dvojbenoj situaciji, on je pazljiv, spreman na svako rjesenje i to se vidi iz njegovog govora tijela. Skroman. „Humble“, engleski. Nas? Rus? Sirijac? Ljubusak? Svjestan da je u svojoj svakodnevnoj sredini manji od nule (cak apsolutne nule!), on jedva ceka situacije u svakodnevnom zivotu da pokaze svojih hodom (govorom tijela) da je on veliki i vazan. Loptica koju ne moze stici? Trci, pa – koci. Naglaseno koci. Halo, vi valjda razumijete da ja ne smijem da se zamaram. Evo, vidite, usporavam, brze nego sto to i zakoni sporta, ali i zakoni fizike traze. Ne, ovdje vaze samo moji zakoni, to valjda razumijete?

Cijeli svijet ima jedan dobar izraz  identican u brojnim jezicima: patetican.