Nada 2

I…., nista. Kraj. Pregled je pokazao da poslednja terapija nije dala nikakav rezultat.

Valja sad ici na onaj razgovor koji onkolozi vode s vremena na vrijeme i koji im sigurno skracuje zivot, makar za 15 minuta po razgovoru. E, ali ja imam protuotrov! C vitamin. Niko nije otporan na placebo efekat, pa ni ja i zato vam toplo savjetujem: koristite ga, jednako je dobar kao i najmocniji, najskuplji lijekovi. Negdje sam procitao (i pored ove neodredjene odrednice ‘negdje’, mozete biti sigurni da se radi o publikaciji koja stoji cvrsto, koja vodi racuna sta i o cemu pise, iza koje stoji ona prava, dosljedna protestantska, mazohisticka kontrola – dakle, prvi uslov za placebo je ispunjen: informacija stize od autoriteta) da 1 ili 2 grama C vitamina dnevno snizava lose efekte koje dobijamo od stresa. I ja vjerujem u to. Dok gutam otopljeni vitamin, tacno osjecam kako se krvni sudovi ciste od najnovijih mrvica nanesene prljavstine i masnoce. I opet ona nasa reklama: i to nije sve! C vitamin ima jos jedno, indirektno blagotvorno dejstvo na tijelo kao cjelinu. Poslije tablete vas mrvu boli zeludac i apetit je nekih pola dana odnesen kao rukom! Da, da, odnesen. Najveca vjestina modernog covjeka je da jede samo onoliko koliko mora da prezivi. I ovdje, eto C vitamin pomaze.

I zato, pred razgovor, jedan gram.

Imam ja iskustva sa ovakvim razgovorima, ali svejedno, moram da isplaniram svaki dio, a posebno – pocetak. Ulazak u sobu. Znam da bolesnik sve cita: moj nacin ulaska u sobu, izgled lica, usmjerenost pogleda…. . A opet ulazak mora da najavi, bice lakse prvim rijecima….

Biram da od samog starta, gledam bolesniku ravno u oci, ozbiljnog lica kako bi imao vremena da za tih 6 sekundi razumije sve. On je u tom trenutku, znaci u sedmoj sekundi  vec ‘podesen’ na najgore i zna da ako je pogrijesio u procjeni, to ce biti za njega samo bonus.

Nazalost vec od samog pocetka su moji bolesnici hendikepirani. Zbog mojeg strabizmna, ja gubim tu finu pocetnu prednost u vodjenju razgovora: bolesnik zapravo ne zna gdje ja gledam!

Ok, onda je svejedno, gledacu u pod. I to je poruka….

„H., nemam dobre vijesti“. Ovo sam odlucio da mi bude prva recenica. Kad sjedim vrlo blizu njega, strabizam nestane, komunikacija je uspostavljena, a ova recenica je dobra za probijanje leda. Vec iza imena dolazi „nemam“, sto rezultira da ja jos nisam ni izgovorio cijelu recenicu, on je sve shvatio. E sad slijedi jedan duzi monolog kojim se njegovo propadanje u tamni bezdan usporava. Pa umjesto da propadne kao padobranac – bez padobrana, on lebdi, nanize, kao suvi list na povjetarcu. Sad ja citam iz njegovog pogleda i usmjeravam sadrzaj monologa:  malo vise lijevo, ili desno, malo pauze, sledeca recenica brzo, brzo…

U momentu kad on okrene pogled prema stropu, vrijeme je za pauzu, tisina. Trenutak koji je individualan, mada poznavanjem bolesnika od ranije, moze da se predvidi i pripremi. U ovom trenutku su sve reakcije moguce. Ipak, znam, „biciklista“ ce i sad pokusati da mene sacuva od histerije, ili nagle, nekontrolisane reakcije.

Sreca, pa u Skandinaviji je dozvoljeno, cak pozeljno malo cutati…

Sad je vrijeme da ja nastupim sa pozitivnim sadrzajem. Malo, ali ipak. Samo pozitivne poruke.

I tako mic po mic kazes sve sto si planirao. Onda ide pitanje „ima li nesto sto bi ti htio da pitas?“, ali odmah presjeceno sa vlastitim „odgovorom“: „Znam da sada nije lako naci neko konkretno pitanje…“. Na kraju razgovora sa nekoliko umetnutih tisina, dolazi najtezi momenat: tvoj poslednji korak u hodniku, dok se drzis za rukohvat vrata. Nakon sledeceg koraka ti si napolju, nazad u svoj zivot koji okreni, prevrni ipak ima finih trenutaka, pa ti drago sto mu se vracas, a on ostaje u sobi, sa svojim mislima, bez mogucnosti odgovora.

Naravno, naravno. Ovi razgovori se obavljaju uz prisustvo najblize rodbine tako da i tu mi dobijemo olaksavajucu okolnost: napustis sobu, ali on ne ostane potpuno sam. Cijeli sistem je prilagodjen samo za zdrave! Kad izvijestis kolege i ostale iz tima o razgovoru, svima kao da padne kamen sa srca. Znaci bas kad bolesnik udje u svoj najgori trenutak u zivotu, nama svane???!!!

 

Knjige koje su me „udarile“, 1

Samo neke uvodne napomene!

Nece ovo biti nikakav produbljeni prikaz 4 knjige koje su ostavile utisak na mene. Ne, moja potreba je da ih pomenem, iznesem na svjetlo dana, za trenutak odvojim od zaborava, a vi… ako hocete… To je vec vasa stvar.  Jedan znaci, da ce biti i dva: knjige koje su me nedavno „udarile“. A i ovo sa udaranjem je sigurno jasno: covjek procita knjigu i osjeti istog trenutka (ili mozda tek kasnije?) da je izbacen iz ravnoteze, da je sadrzaj poremetio njegov do tada vazeci nacin misljenja i gledanja na svijet oko sebe. A „jedinica“ govori o periodu kada sam bio gimnazijalac i kada sam procitao prve „prave“ knjige ili mozda je bolje reci, knjige koje sam procitao u pravo vrijeme, jer sam tada bio najosjetljiviji i najpodlozniji njihovom efektu. Cak mi se cini da se sve desilo samo jedne, iste godine, ali to je vec dio procesa starenja, kad se vremenska linija, posebno njen pocetak, sve slabije i slabije vidi, a pojedini dijelovi potpuno nestanu. U drugom dijelu o knjigama koje su me „udarile“ nedavno, mada u jednom dugom zivotu, sve je relativno kad govorimo o vremenu.

Mislim da se radilo o 1974? Stara gimnazija u Mostaru. U prvom razredu smo imali pravo zadovoljstvo biti djaci Borivoja Borozana. On nam je predavao srpskohrvatski jezik, kako se predmet iz politicke korektnosti, posebno u Bosni i Herecegovini, tada zvao. Sa njim smo pretresli jednu fantasticnu knjigu, tirkiznih korica, sa naslovom u tamnoplavom kvadratu. Tu je pisalo Teorija knjizevnosti sa teorijom pismenosti od profesora Dragise Zivkovica. Ne, nije ovo jedna od „tih“ knjiga, ali ko je imao srece da prodje ovu knjigu uz lagnu prijetnju Borazana da nece proci razred, naucio je divne stvari. Meni su najvise ostale u sjecanju stilske figure….  Ali, kao sto rekoh, ova knjiga nije jedna od…

Sledece skolske godine, nesta Borozan? Nikad se nije saznalo zasto. Na njegovo mjesto je dosla Jelena Kovac, mlada pametna, ambiciozna nastavnica (onog istog jezika). Sa njom smo se sreli sa prve dvije knjige sa spiska….

Braca Karamazovi, od Dostojevskog. Zapisi iz Mrtvog doma, takodje Dostojevski.

Ali prvo! Ljeto prije drugog razreda Gimnazije (Stara gimnazija, da se ne zaboravi!) sjedim na klupi pod akazom (bagrem?) u Bijeloj. Klupa na vrhu plaze, sto znaci 4 m od mora. Sad sam vec gimnazijalac, nesto imuniji na tvrde, konzervativne stavove moje rodbine kod kojih ljetujem, sto znaci slobodan da izadjem iz avlije cak i u vrijeme kada „svi normalni ljudi spavaju“. Da objasnim. Ne, ne radi se o veceri ili noci. Radi se o podnevu. Izmedju 12 i dva popodne. Do prije samo 4-5 godina, Bijela (koja je danas jedna od turistickih supersila na crnogorskom primorju – mislim, kad bi se sprdali!) je u to doba dana, posebno ljeti po rozopeku, bila prazna kao Damaskus nakon sirena vazdusnog napada. Ne samo tu na par metara od mora, zapljuskivanje mora i njegovo ritmicno pristupanje pijesku plaze, mogli ste cuti i iz kuce! Plaze su bile prazne, djeca su morala biti tiha, a staiji su spavli. Mozda se neko sjeca? Rucak u podne, pa – prilegnes. E ne daj boze da se neko dijete cuje i da vristi od zadovoljstva u moru. No, vremena su se promijenila. Bas kao i Daunton Ebi (Downton Abbey) i u Bijelu je stigla sloboda (??). Ili makar promjena ideologije? Prvo smo mi mladji dobili pravo da mozemo napustiti domove cak i u vrijeme kolektivnog spavanja, a onda su stigli turisti i nista vise nije bilo kao prije. U medjuvremenu je nasu pontu, plazu i klupu, i akaz, oteo  brat jakog covjeka drzave i tu izgradio bunker opasan zidovima. Ti su zidovi zgodno stitili pristaniste od nepotrebnih znatizeljnih pogleda iz vrijeme kada je drzava bila izlozena sankcijama, pa su brzi gliseri donosili nesto Marlboroa iz Italije…. Zaboravimo to odmah i vratimo se u romanticne 70-e godine kada su turisti isli samo u Gradac ili Crikvenicu, a Bijela je bila brodogradiliste i – tacka. I tako sjedim ja na klupi, krijestavci oslobadjaju karakteristican zvuk mada se moze reci i da vlada tisina. More sa maestralom, valovito, kristalno cisto (sad se moze vidjeti samo na sjevernim stranama hrvatskih otoka) i – prazno?! Nigdje nikoga. Avgust mjesec. Do mene na klupi moj rodjak, nekoliko godina stariji, Ne znam sta je on tada studirao, nije ni bitno: sve njegove misli su bile uvijek uperene samo ka bogu i vjeri. U ruci je drzao knjigu, zapravo skriptu (korice nesto deblje od papira, a na papiru slova pisace masine Biser). Knjiga se zvala Apologetika knjiga 1, Naucno opravdanje religije od protojereja Lazara Milina. Ta je knjiga (skripta) pomagala studentima Bogoslovije, ucila ih da razumiju zasto je religija jedna objektivna i argumentovana djelatnost. Djelatnost, je valjda prava rijec? Tesko da se moze  reci nauka? I tako je on zapravo meni to popodne dao prve lekcije iz kreacionizma. Svijet je nastao kreacijom Boga. Slijedili su jedan za drugim argumenti: kako j moguce da oko muve ima tako slozenu strukturu? Evolucija? Slucaj? Kako je to moguce? To je jednako vjerovatno kao kad bi dali dvogodisnjem djetetu dovoljno slova i onda ih ono slozi u tekst Biblije. Nisam ja poslije tog razgovora napustio skolu i otisao u manastir, ali cinjenica je da i razgovor i dijelove knjige pamtim i dan danas.

I tako poremecen dodjem do Jelene Kovac i Dostojevskog! E sad, kako bi ja mogao znati u drugom razredu gimnazije da je na istoku u Rusiji Dostojevski bio isto ono sto je na Zapadu bio Kant?  I da su se obojica uznemirili zbog talasa prosvetiteljstva. I da su obojica reagovala, mada, svaki na svoj nacin: jedan kao knjizevnik, a drugi kao filozof? Nikako! Uh,Dostojevski je, kazu bio izveden na strijeljanje, koje je srecom zaustavljeno. Kad se vratio, postao je religiozan. Kazu. Njegova je izreka da je bez Boga, sve moguce i sve dozvoljeno i da bi zato trebalo Boga izmisliti (zapravo zbog prosvjetitelja, vratiti) cak i ako ne postoji. Svoje dileme je umjetnicki izlozio kroz Velikog inkvizitora i njegov dijalog sa skeptikom Ivanom Karamazovim (Mitja je sigurno bio negdje p’jan ili je nekoga bio, a Aljosa je bogobojazljivo cutao i brinuo…). Ove sam diskusije i dileme upijao lezeci na tepisonu porodicnog stana u Splitskoj ulici br. 2 („iznad mesnice“) slusajuci Led Cepelin i Kasmir. I sada kad slusam Kasmir, ja „cujem“ i vidim Bracu Karamazove…. Zapisi su me uveli u onu (ovdje ranije pomenutu kravu) koja je pasla, pasla, dok je nisu poveli na stratiste. I ona je dala Fjodoru povod da ucvrsi svoju vjeru u Boga, nalazeci da je  zapravo jedina razlika izmedju krave i covjeka: razumijevanje smisla zivota. Covjek kao razumije, a krava ne.  A smisao bi trebao biti Bog.

Nesto sam tada, te 1974. napisao o Dostojevskom i njegovoj religiji, ali je profesorica Kovac smatrala da je izuzetno, pa me je vodila iz razreda u razred da citam i da diskutujemo. Taj je dogadjaj sigurno imao minornu i filozosku i umjetnicku vrijednost, ali je napravio snazan udar i pomak u procesu mojeg formiranja i gradjenja identiteta i samopouzdanja. A to se ne zaboravlja kad imas 17 Godina.

Vrijeme leti. Za cas 1983. Igalo. Banja. Dosada. Koleginica (L. K), starija od mene, a sa nekim starim beogradskim kardiologom (P. M), dva puta starijim od nje… Oboje aristokratskih manira, pokreta i izraza. Od nje dobijem na pozajmicu knjigu Jerusaleme, Jerusaleme od Dzejmsa Karola. Ostanem vjecno i snazno vezan za Jevreje i njihovu istoriju iako to tada nisam znao. Ta me je knjiga iz podsvijesti vodila kasnije u zivotu prema Singeru, E. Kisonu, i „ostalim“ Jevrejima, ali onda sve vise ili gotovo iskljucivo kroz publicistiku, mada ce sledeci esej (dio 2) poceti sa beletristikom, cija tema opet ima isto ishodiste: Jerusalem 35 Godina nakon Isusovog rodjenja…..

Nada

Bavio se biciklizmom. Jak, reklo bi se – neunistiv. A i bogat: moglo bi se lijepo zivjeti jos 20-30 godina… Sezdeset i dvije godine. Ali, karcinom i nasi pokusaji kroz zadnje dvije godine. A kad kazem nasi pokusaji, to znaci ili cete biti izlijeceni, pa onda uz dobru rehabilitaciju, vraceni  s mukom u normalan zivot, ili cemo vas toliko izmrcvariti (zagorcati isti) da cete jedva stajati na nogama. Na kraju, bolje stoji bolest u vama, nego vi. Nazalot, tako bi i sa „biciklistom“. Sve smo pokusali. Prije 3-4 sedmice konstatovan je poslednji neuspjeh. Razocaravajuci rezultat. Ali sta da mu covjek radi???! Ovo je vise ljudski nego medicinski krik, jer sugerise da ga mi namjerno maltretiramo. Nismo. On jednostavno stoji i dalje na nogama i ceka. Gleda i bez rijeci, moli.

Ako vi sad sto ovo citate imate hemoglobin od 120 do 140 necega, nije bitno cega,  – nivo zavisnosti kojega ste pola, on je dosao na poslednju kontrolu sa 80. Pregled i razocarenje. Poslednja terapija sa najmodernijim lijekovima nije ni dotakla bolest: kako smo poceli prije 8 nedelja, tako je bilo i prije dvije. A on stoji tu pred nama. Prica da vozi biciklo 10-ak km svaki dan (nastavlja sa svojom rutinom i u toku lijecenja u bolnickim uslovima, na trenaznom biciklu, sa otporom). Kazu mu da je ovo poslednji poklusaj: medicina nema vise nista da ponudi. Na njemu se ne vidi ni da je bolestan, ni da ga se lijeci „teskim lijekovima“, ni da je redovni posjetilac bolnica zbog transfuzija krvi i ostalih derivata, ni da je nedavno prosao kroz tesku visenedeljnu borbu protiv infekcije i sepse.

Sta da mu covjek radi??? Sto nije neka baba koju trojica nose? Tu se odmah vidi koji je primarni eticki princip. Pita za plan, vremensku perspektivu. Ne, ne mislim koliko ce dugo zivjeti. Ne, pita kako ce se vrijednovati ovo sto je poslednje uradjeno. Plan je sa nase strane jasan! Sedmicu dana nakon sto smo u njega usuli poslednji koktel citostatika bice vrijeme za provjeru rezultata. I raskrsnica. Desno, potpuno prazna kostana srz, ide dalje. Lijevo?  Nikada nije ni bilo puta tom stranom. Znate i sami, iz zivota: kad skrecete lijevo na raskrsnicama, maksimalno ste ugrozeni i u opasnosti. Desno? Uvijek lakse.

Ja, lako je meni. Kazem za  5 minuta i – odem. On ostane sa mislima. Htio bi da moze da vidi kroz vlastito tijelo, duboko do srzi (nije dzabe srz simbol za nesto najdublje kako u tijelu, tako i u najkomplikovanijem filozofskom problemu). Muka je sto boli svaki pogled. Mislim za „baciti pogled“ u srz, treba se izloziti bolnom pregledu. Ja ga uvijek najavljujem respektujuci neminovnu bol, skoro izvinjavajuci se, ali zaboravljam da bi on sada najvise volio montirati jednu stalnu iglu sve do srzi, pa da moze kao kroz periskop pratiti sta se dogadja. Antiperiskop. I posto takvo nesto ne postoji, on ce se okrenuti svom omiljenom i pouzdanom instrumentu – biciklu. Jasno je i logicno je: dok moze da vozi protiv otpora 45 minuta ili sat vremena, ne bi trebalo biti nikakvih problema ni u najudaljenijim coskovima njegovog utreniranog tijela. I sam bi tako postupio. Samo da u mojoj nekoj udaljenoj, hipotetskoj bolesti, izbjegnem otvorenu ranu, defekt koze, i ja bi se odmah bacio u bazen i – plivao. Mogu li i dalje 3 km za 55 minuta? Mogu? Sve je ok. Moralo bi biti. Ah, bazen! Zamislite tumor u mozgu, pa plivam u krug???! Lakse je na trenazeru. I neka je. Zasluzio je da ima svoj instrument koji poznaje, kojem vjeruje i koji ga nikad nije lagao.  I, ne zaboravite,  koji ga umori! Pa lakse zaspi. Kako spavaju ovi ljudi uopste? Mi sto se vodimo kao zdravi, osjetimo bol rano ujutro, kad se prvi  put pojavi misao o …. sastanku na koji nam se ne ide, o zestokom padu akcija i gubitku novca, o juce otkrivenoj oguljotini na vratima auta…. A kako spavati ako znate da ce vam jedan (bolni!) pregled iduce sedmice definisati pitanje zivota i smrti? Lako! ‘Prosti mi boze na ovome, ali ja zaista mislim da ima neki nama nepoznati put. Ono sto znam je da na tom putu pomazu dva najvaznija instrumenta: vrijeme i nada.  Vrijeme ucini da se pomirite i naviknete na misao (onu prvu, jutarnju, onu sto zaboli), a nada vam ne da da se osjetite izgubljenim. Jar da je drugacije – niko ne bi spavao ovamo kod mene!

Jevreji i Paja Patak*

Mislio sam da nikada necu napisati ovaj tekst. Da nikada necu misliti ovako. Pogledajte samo naslov!? U prvoj verziji prije samo nekoliko dana, trebalo je da stoji nesto u smislu sunet nas nasusni.  Treba li sad znaci planirati neki finiji datum u Diznilendu, umjesto u Jerusalimu?

Podjimo redom…

Srusise Babilonci Hram (prvi tempel, sto bi se reklo). Hram koji je trebao napraviti prvi kralj ujedinitelj David, ali mu nije dozvolio prorok, pa cast i slava pripade Davidovom sinu Solomonu. Ali, srusen. Spaljen. Finiji dio jevrejske populacije iseljen silom u Babilon (sepet sa zdravim smokvama, prema Jeremiji), ali kroz naredne decenije i gotovo svi ostali . Jevreji kao Jevreji uspjesno se integrisu u Babilonsko drustvo, bave se zanatima, trgovinom, salju skupe poklone rodjacima u Palestini… Ali se ne asimiliraju. Babilonska politicka elita (ova dijaspora je trajala nekih 60-ak godina) je za razliku od asirijske ostavljala prazan prostor nakon nasilnog preseljavanja (Asirci bi ga naselili svojim) i dozvoljavala je Jevrejima da odrzavaju svoje obicaje. Ovo je spasilo crvenu liniju jevrejstva (kontinuitet) koja se pocela ispisivati nakon Egzodusa. Pridrzavanje praznika Sabata, slavljenje Prelaska (Pasover, prelaz preko Crvenog Mora) i cirkumcizija (sunecenje), tri su glavna momenta na kojima su Jevreji gradili svoju ekskluzivnost i spasili se od asimilacije. Uz ovo Jeremija i ostali proroci, aktivno su radili na „objasnjavanju“ pucanstvo aktuelnih dogadjaja, insistirajuci da njihov egzil u Babilon nije rezultat vojne nadmoci Babilona, vec Bozije volje. Bog je sve ovo organizovao sa samo njemu poznatom agendom, a u njegov plan ulazi i pojava novog velikog kralja koji ce ih vratiti u zemlju predaka. I pojavi se Veliki Kralj, Sajrus (Cyrus/Kuros), Perzijanac osnivac velike imperije koja se na vrhincu prostirala od Makedonije (pazite, Perzija je okupacijom Makedonije dosla na granicu sa Grckom!) do Bangladesa. Sajrus je postavio svog covjeka u Palestini i dozvolio (i finansirao) povratak Jevreja kuci zajedno sa stvarima koje su ponijeli iz Hrama. U ovom perzijskom dijelu jevrejske istorije istakla su se posebno dvojica administratora Nehemija i Ezra. Jevreji ih smatraju velikanima njihove istorije, mada… Sta su napravili? Obnovili su Hram (koji ce srusiti Rimljani 70. godine poslije Hrista) i jos vise ucvrstili ekskluzivnost Jevreja. Hljeb bez kvasca, zabrana mjesovitih brakova i niz drugih rituala kojima su definitivno definisali specifican put kretanja nacije mimo svih drugih. Ali su recimo doveli do potpunog razlaza dvaju dijelova unutar nekadasnjeg ujedinjenog Davidovog kraljevstva (Judeja i Izrael, a u vrijeme Ezre, Judeja i Samarija). Drzava se doduse raspala odmah poslije Solomona, ali sad je sizma bila potpuna. Sve sa animozitetima, sukobima i razlicitim pristupima vjeri. I sad da ne duzim dalje, slijedi period pod Grcima (pobuna Jude Makabejskog), pa period pod Rimljanima (pobuna Ben Kohbe), pa pad  Jerusalema pod Arapske zemlje koje su preuzele islam. I kao sto je poznato, od pada drugog Hrama, neprekidna dijaspora prema Magrebu, Evropi….

I sad dilema iz naslova. Malo je reci dilema: nista nije jasno! Cijela istorija Izraela, a posebno kasno Bronzano doba (oko 1000. PNE), pociva manje ili vise na – Bibliji. Toliko je slabo naucno fundirana da ima uvazenih eksperata (v. recimo Tomas L. Tomson) koji smatraju da je sve fikcija i izmisljotina. Jedna simpaticna prica nastala takodje kao dio nacionalnog projekta da se Jevreji ucine posebnim, ekskluzivnim i drugacijim. Pa i ako je insistiranje na posebnosti imalo vaznu ulogu u ocuvanju korpusa naroda (recimo Babilonski period), rezultat cijelog projekta je potpuna nekompatibilnost jevrejskog drustva sa nejevrejima unutar drzave, sa okolinom, a tu i tamo i sa ostatkom svijeta. Moze se reci da oni uspjesno provociraju druge da ih ovi onda manje ili vise napadaju (ovo „vise“, znamo kako je zavrsilo u Drugom svjetskom ratu) i kinje. Uporedimo sa Danskom. Dansko drustvo je zbir politicki emancipovanih pojedinaca koji su (politicki) samohodni. Njima politicari i ne trebaju. Politicari u Danskoj zaista sluze, a ne vladaju. I tako bi trebalo da izgleda srecno drustvo. Ali, da li je bas tako? Danska je nedavno (2015) bila izlozena stresu od talasa imigracije sa Bliskog istoka. Je li se to osjetilo? Naravno. Je li se ubrzano konsolidovala i homogenizovala oko nacionalnh mitova? Naravno. Je li na vlasti dosla odmah desnica? Naravno. I? I nista. Zato i jeste ovaj tekst samo razvucena dilema, a ne i odgovor.

*Sto Paja Patak? Gotovo jednako sigurno kao i istorija Izralea, poznato je  da se zafarbao u cosku.

Pijem

Ja, ja, ja. Znam, puritancima (i bliznjim) ovaj naslov aktivira senzore za oprez. Sta ce sad biti? Skandal? Nesto nedolicno?

Ma, neee! Pogledajte samo glavni naslov bloga: Jugonostalgija. Nostalgija. No-Sta-L-Gi-Ja. Tuga. Sta moze biti prirodnije ili bolje prilagodjeno nostalgiji, od – alkohola? Voda? Mlijeko? Sok od borovnice? Ne, naravno, toliko znamo i mi iz moje generacije. Ali sta sve pada na pamet mladjima, necu ni da mislim. Konacno, ovo je moj blog i ovdje vaze moja pravila. Moja pravila  anesteziranja. Vi, mladi, slobodno mozete koristiti sta god hocete (u vasim blogovima), od marihuane do LSD-a. Ali kada je rijec o nostalgiji za vremenima od 1945. do 1989., vaze moji anestetici. E, a moj glavni anestetik je – loza. Moze to biti loza iz Ljesanske nahije, iz …uh, ne mogu da mislim… iz Dobarske zupe ili iz Stoca, svejedno je.

Jana.

Prirodna mineralizovana voda iz Hrvatske. Ovdje, samo plasticna flasa od 1L. Kratka, zdepasta. Napunjena lozom. Gledam joj vrh: konus od cepa do prosirenja. Prazan. Koliko tu moze stati? 1 dcL? Mozda malo vise. Ipak dovoljno da glava bude teska, a da mozak ne moze vise da obavlja ni najosnovnije, bazicne funkcije! Ne mogu ustati. Hodam na nesto siroj osnovi (ako ustanem!), ne mogu da se sjetim nicega, a – pazi sad: opasno -na kritiku odgovara(m) agresijom. Na pohvale, odgovaram salom, smijehom, ali na kritiku…

A znao sam. Prije nego sto posegnem za lozom, mozak je lagan, svjez, cist, prozracan i brz. Poslije ovog decilitra, sve se mozdane aktivnosti srozavaju na nivo jednogodisnjeg djeteta. Das mu olovku i papir, dobijes samo skrabotinu u kojoj jedva nazires zig-zag liniju.  Trazis da hoda, ode, zanoseci se u pravcu koji odstupa od cilja za najmanje 45 stepeni. Mozak gubi finocu, suptilnost. I to je ok. Ok je dok se radi o motorici. Ali ako se ukljuci socijalna dimenzija, odnosi sa okolinom, ljudima, nastaju varnicenja koja trijezni i zadovoljni ne mogu razumjeti.

Loza i ja? Ogranicen dio dana. Ne treba brinuti.  Sat vremena do rucka. Nista prije, nista poslije. Ali, hajde da budemo malo politicki korektni. Rucak! Balkan. Ko kuva rucak? Zena (eventualno zenska djeca). Muz? Sin? Tesko. Za njih je – loza. Sacekajmo, mozda ce Skandinavija postati Balkan, ili ce Balkan biti Skandinavija. Ovo poslednje je atraktivnije, politicki korektnije, sto ne znaci i – sigurnije. Ipak, lako je primjetiti tendenciju. ‘Skandinavizacija’ . Cak i u Podgorici! Iskreno, ne znam kako je sa Cetinjem, ali ako Podgorica pa’ne…. Ali, loza je aperitiv. Sto znaci, otvara apetit. I onda apetit zjapi, a rucka nigdje. Konflikt? Ok, da ne bi bilo konflikta, voditi racuna o ’tajmingu’. Balkan ili Skandinavija? Uh! Skandinavija. I sta to znaci? To znaci da krajem ljeta u Skandinaviji (kalendarski, govorimo o pocetku avgusta!!!? Kukuuuu!!!), stanove pocinju opsjedati musice. U nauci poznate kao banana-musice. I vrlo popularne! Mislim u nauci. Jednostavna genetska struktura, lako se manipulise genima, dobijes kakav hoces efekat. E, ali stan nije laboratorij.  U stanu su ove musice napast. Jer – pored banana – najvise vole da se zalijecu na alkohol?! Jesu li i one sa Balkana? Mi iz Ukrajine, a one sa Balkana. Nostalgicne? Evo dobre radne hipoteze za nekog mladog ambicioznog doktoranda. Kako izbaciti gen nostalgije? Sjajna teza! Em se oslobodis musica na casici, em mozda nadjes ekvivalentan gen i kod ljudi, pa kad ga blokiras, ode nostalgija. Nevjerovatne prednosti! Konacno harmonija prve i druge generacije usljenika. Mi, prva generacija, ne patimo vise za Posipom, a oni, druga generacija mogu da nas ubijede da je mlijeko lokalnih proizvodjaca puno bolje od Imlekovog (ili Zbregov). Mir u kuci. I sve to zahvaljujuci uzasnoj potrebi banana-musica da budu blizu loze iz Dobarske zupe.

Konacno rucak.

A poslije rucka, Zuja* je zakon (ljetne rezerve. Prednosti odlaska na godisnji odmor autom: ima loze, ima Zuje).

* Za mladju generaciju naviklu na LSD u Zrcu, Zuja je ime od milja za Ozujsko pivo. Probali smo i Niksicko (nije lose, naprotiv!) i Plzen i Krusovice i tamno, lokalno napravljeno u Pragu, ali Zuja jeste zakon!

Bolje Forman nego profesor

Jutros sam ustao na lijevu nogu. Mrzovoljan. Ma, uz nesto talenta, cisti – Kami.

Citam intervju nekakvog americkog profesora o situaciji u Bosni, o Dodiku, Vucicu, Rusiji. Ustvari, ustao sam ja sasvim fino, ali stadoh na lijevu nogu nakon procitanog intervjua…

Nigdje ne pise u uvodu intervjua da se radi o ambicioznom intelektualcu koji bi da udje u Bijelu kucu kao savjetnik. Nigdje ne pise da vec ima neku politicku uslogu. Jok! Profesor?! Znaci zivi sa mladim ljudima, drzi im predavanja, razgovara sa njima, razmislja, cita, proucava istoriju, drustvene relacije, covjeka… Ili? Sta dakle kaze on, „profesor“? Dodik lukavo igra na rusku kartu, ceka razmjenu teritorija izmedju Srbije i Kosova, pa da pokrene proces odvajanja Republike srpske od Bosne i Hercegovine. „Profesor“ ovaj scenario prati sa zebnjom, savjetuje Srbima i Hrvatima (u istoimenim drzavama) da ne podgrijavaju separatisticke teznje kod svojih „etnickih rodjaka“, jer bi to vodilo ratovima i katastrofi. I tako dalje sve u istom pravcu, bez ijedne jedine rijeci o alternativnom rjesenju?! Uzas! Jad i bijeda americke inteligencije. Ako im je ovaj reprezentativni primjerak? I opet kazem, ‘ajde da je politicar ili neko sa politickim ambicijama, potpuno bih razumio. Za politticara sa vlastitom agendom, kratkim i nesigurnim mandatom, pragmatizam uvijek ima prednost. Zaboravimo prirodu, psihologiju, ljudske zakonitosti, humanost, konacno – ne, samo pragmaticna rjesenja koja gotovo uvijek mogu da se svedu na onu nasu poznatu uzrecicu: ne talasaj.

Americki „profesor“ je gledao mnogo americkih filmova. On je ubijedjen (zali boze svih knjiga koje je procitao! Morao bi!) da je Dodik zapravo lose preruseni Kijanu Rivs i da ga u Srpskoj zovu Dzon. Dzon Vik. Dodik se odrzava na vlasti (godinama i bez straha) zato sto tako pise u scenariju. Kuku, sramote! Intelektualac ne mora biti profesor da bi se zapitao: sta je to sto tjera Srbinovog etnickog rodjaka da glasa za Dodika? Ovo je valjda pocetak svakog intelektualnog procesa: zapitati se. I? Pa psihologija. A iza psihologije, istorija. Hocu reci, te dvije fascinantne nauke (iako istorija zapravo nije nauka) nam nude odgovore.  Oduzmite covjeku novac, sigurnost, udobnost, okupirajte  ga strahom i brigom, i dobicete – nacionalno pitanje! Otvoreno, opasno i zapaljivo. Zavodljivo! Vaznije i od hrane i od vode. Nemoguce mu se oduprijeti. Je li moj „rodjak“ prevaren? Jasta je! O Boze, pa makar ja to znam i razumijem. Moj „rodjak“ je suzanj, politicki neiskusan, naivan, bez samopuzdanja, zastrasen, razludjen, prevaren laznim informacijama i – nedovoljno obrazovan da se sam probije do tacnih informacija. Jeste. I zato glasa kako glasa. Bi li ovo trebao razumjeti jedan profesor? Bi! Sta vise, avaj, treba samo da pogleda kroz prozor! Ko odrzava Trampa na vlasti? Intelektualna elita Bostona i San Franciska? Ili ocajnici iz orkanima rasturenog Nju Orleansa, losom ekonomijom rasturenog Detroita, ekologijom rasturenog Teksasa? Koja je razlika izmedju mog rodjaka iz Dervente i nekog stasitog Amerikanca ridje brade, u flanelnoj kosulji „na kocke“, obavezno zavrnutih rukava, dzinsu, Katepilar cizmama i sa kapom na kojoj pise Dzon Dir? Nikakva. Moj jedino ne zna engleski, a ovaj misli da je Bosna dio Slovacke.

Profesor bi se morao dalje zapitati ima li rjesenja? Ali ne rjesenje tipa „ne talasaj“, dok ja dobijem planiranu funkciju. Rjesenje je samo podizanje zivotnog standarda u Srpskoj. I ako bi se opet vratili filmu, onda bi slijedio onaj lezerni telop: nekoliko godina kasnije….. Moji rodjaci svi zaposleni, idu na posao, zaradjuju, voze nove automobile, putna mreza kao u Danskoj, planiraju putovanja, grade kuce u penziji, idu na trening, ne puse, bolnice svjeze i opremljene. A Dodik? E, pa opet film. Ovaj put pocetna scena Formanovog Amadeusa. Irinej ide u posjetu Dodiku da ga pita o Anti Markovicu.

Uh, zanio sam se. Ne moras biti profesor, pa da razumijes da je lakse da Dodik bude Kijanu Rivs nego da putna mreza Bosne nadjaca dansku. Pa sta onda kojeg djavola da kaze muceni profesor kad ga pitaju o Bosni?? Prvo da malo cuti. Red je. Iz postovanja prema kompleksnosti pitanja. Pa da pogleda u pod, prodje rukom kroz kosu (jer ako je celav, sumnjiv je to profesor!) i kaze, nema lakog rjesenja. Pa da PRVO objasni sve ove goreopisane psiholoske mehanizme, pa da onda kaze da bi samo velike pare, pravilno kanalisane, dovele do brzog rjesenja, pa tek onda na kraju da prizna da onoi sto politicari predlazu (ukljucujuci i njega u realnom intervjuu) vodi samo jednoj apatiji naroda, ekonomskoj devastaciji, emigraciji, stalnim napetostima…. Jednom rjecju, ideja nacionalnog ujedinjenja se nece ugasiti – i dalje ce tinjati. Jednom rijecju (drugom?) proces koji se vjestacki usporava, ali ide u pogresnom pravcu. Cilj mora biti poboljsavanje standarda mojih rodjaka i onih iz drugog koljena (Hrvati). A cilju se mora primicati sa prave strane u pravom smjeru. Na primjer. Gradnjom i opremanjem skola, slanjem nastavnog osoblja sa Zapada u te skole, radom na prosvjecivanju djece Bosne i Hercegovine, gradnjom puteva (njemacke masine i njemacki nadzornici, a mogu nasi radnici, navikli su sa baustele). Ne slati novac tamo. Nikako! I cijelo vrijeme dok daje odgovore profesor mora gledati u jednu tacku na podu, dajuci govorom tijela jasno do znanja da je problem pretezak i da nikakvog lakog i brzog rjesenja nema.

 

Misao i recenica

Ima neko vrijeme, kanim se da napisem par … i evo odmah problem! Par rijeci, misli, recenica? Bilo kako bilo ideja mi je opisati muku ljudi koji pisu i koji pokusavaju napisati recenicu.

Ne kazem da je ovo najtezi posao na svijetu. Nije lako ni udarati lopticu reketom kao sto to radi N. Djokovic, ali to makar moze da se popravi vjezbom. Ne kazem ni da ovaj posao niko ne zna. Naravno da ima pisaca koji su otisli jako daleko u ovom naporu i gotovo da su uspjeli… . Da, ima ljudi koji znaju, ali jos niko nije uspio. Do kraja. Sta vise, mislim da je to i nemoguce. Nemoguce je napisati misao (pa da bude recenica). Ima jako dobrih pisaca i oni se slazu na ljestvici kvaliteta prema stepenu uspjesnosti da se recenicom primaknu vlastitoj misli. Samo primaknu. To su oni ljudi koje smo pod prijetnjom lose ocjene morali citati u srednjoj skoli, ali – na zalost, vecina je to uspjesno izbjegla. Ono sto dobri pisci uspiju jeste samo da nam kroz recenicu saopste ideju svoje misli, pa kad mi shvatimo ideju, mi osjetimo misao. I u ovoj umjetnickoj interreakciji mi citaoci imamo umjetnicki dozivljaj. Niste bili u San Francisku? Niste stajali gore na vrhu strme ulice gledajuci prema Junion Skveru, dok vam se vec bolni prsti stopala zabijaju u vrh cipele? Ako vam to neko zorno opise, zakljucicete, ”Znam na sta mislis”. I to je sve. Vi i dalje niste bili u S. Francisku, a ni taj koji vam opisuje, ne stoji bas sada na vrhu ulice. Sta vise, mozda je bos?

Zasto je tesko detaljno i precizno prevesti misao u recenicu? Jednostavno! Jer pripadaju dvama razlicitim svijetovima. Recenica je u zatvoru, okruzena resetkama, budno nadzirana vidljivim i nevidljivim strazarima, dozivotno ranjiva i izlozena nasilju. Misao? Misao je slobodna, slobodna kao – ne moze se reci kao ptica, iako je to ilustracija kojom se najradije poseze u ovakvim situacijama. Misao je slobodnija od ptice. Ptice umiru, padaju, bivaju ubijene i imaju konacan domet. Misao je slobodna i nista je ne moze zaustaviti. No ostanimo za trenutak kod ptice. Misao je ziva ptica. Recenica je mrtva ptica. Vi vidite mrtvu pticu i razumijete ideju: vrste zivog bica (cuj, zivog???) koja ima krila pa moze da leti…. Ali to vise nije ziva ptica. Razlika je, malo je reci, sustinska. Namece se pitanje, zasto je ubijati????

Misao je u sjajnoj formi. Leti, lebdi, zalijece se, ekskivira, istrazuje, odlazi i uvijek se vraca. Ista ili promjenjena, obogacena. Pa opet iznova. Mozda su srecni(ji) ljudi koji ovome uopste i ne pridaju paznju? Znate vec, pisao sam o tome vise puta, to su oni jednostavni ljudi koji prodju kroz zivot kao ona krava iz novele F. Dostojevskog: izvode je na livadu svaki dan (e, tako je to bilo u srecna vremena prije Revolucije; danas ih vise i ne izvode vec im samo proture glavu kroz resetku…), ona jede, jede, preziva, podrigne (CO2!), izadje balega i onda poslije nekog vrmena, maljem u celo i kraj. Budisti bi mozda vidjeli u ovom dramaticnom (za kravu) trenutku novi pocetak, jer sad ce njen biftek stici na sto, mozda cak nekog restorana sa Miselinovih 5 zvjezdica, pa onda dalje opet zavrsiti, kao nasa, ljudska izlucevina (evo znaci drugi put u kratkom vremenu!). Jeste, hoce Budisti. Sad bi oni dalje preko azota u biljku, pa …. E ali ona krava je zavrsila, zar ne? E tako i ovih, dobrih 80% ljudske populacije. I srecni su, jer ovo niti razumiju, niti imaju instrument koji bi ih ubacio u slicna razmisljanja. Ali mi, nas 20-ak postotaka, koji pratimo kretanje vlastite misli, intimno zivimo sa njom, ima i nas razlicitih. Zamislite namcora, covjeka koji izmedju misli i perceptivnih organa ima neku mrenu, zatamljeni filter, kao ono zagaravljeno staklo kojim gledamo pomracenje sunca. Oni zive stalno sa turobnim, negativnim, teskim mislima. Nemocni su da bolje urade izbor. Vide samo lose stvari, a slijepi su za dobre, bolje. Opet ima ljudi koji imaju  pozitivan, optimistican ugao gledanja na svijet i, uz to, velika znanja, mase informacija i dozivljaja. Uporedite ova dva tipa ljudi. Oni prvi su kao recimo kad cijeli zivot prezivis u WC-u trebinjske autobusne stanice (svejedno je, prije ili poslije rata), a ovi drugi su u nekom svijetu koji je zamisljena kombinacija Tahitija, San Franciska i Jerusalema. Samo lijepi inputi i atraktivna podrucja u koja se njihova misao moze zaletiti i obilaziti ih. Samo da podsjetim, jedan od tih iz prve grupe je napisao Stranca, sto znaci da sam ja zapravo srecan sto oni postoje!

Svuda oko nas knjige, blogovi, tekstovi. Vole ljudi da pisu. Vole da se oprobaju i da pokusaju da nam predoce misao, ali da je ne ubiju. I tako ispadne – recenica. Bukvalno, mrtvo slovo na papiru (kad odstampate). Ali odaslato i ostavljeno na milost i nemilost pogresnog tumacenja. Onaj koji je napisao, osjeca nesto izmedju nelagode i gadjenja (zavisno od toga da li je kao umjetnik mali, minoran ili veliki!), a vrlo rijetko radost ili ushicenje. Ali kasno je! Citalac sa svojim ovakvim ili onakvim instrumentarijem da tumaci, dobija (pogresan?) utisak i – sta raditi? Koristiti se srednjom varijantom, govorom? Pokusati objasniti? Kasno je. Govor pati od slicnih manjkavosti kao i recenica (”ne znam kako bi ti rekao”), ali je dodatno opterecen bocnim udarima emocija, pa tzv. objasnjenje samo dalje produbljuje konflikt i ojacava onu resetku kojom sam gore na pocetku opisao sobu u kojoj zivi recenica.  Bolje je i ne pokusavati. Mislim pojasnjavati (”sta je pisac htio reci”???!). Ali, neka, neka pisu. Mi cemo formirati vlastite instrumente kojima cemo sresti njihove proizvode, pa nam se mozda i posreci da dobijemo neki manji ili veci umjetnicki dozivljaj. Da li su pisci bas to mislili ili ne, mozda i nije najbitnije – vazna je umjetnost. A pisci? Njihova sudbina je po definiciji koja proistice iz ovog eseja, zapecacena: osudjeni su na patnju.