Rece mi prijatelj….

Zapravo, prenio mi je – kao sto se to danas najcesce radi – malu crticu, skinutu negdje sa interneta. U njoj pita sin oca kako je to bilo u onoj Jugoslaviji? I kaze mu otac…

Odes u Srbiju, odes u Bosnu, odes u Hrvatsku, svejedno, stane ti fico, pokvaren. Nije tada bilo mobilnih, ni telefona, u sred noci, ides pokucas na vrata prve kuce. Oni te prime, odu da traze majstora u selu, tebi daju da jedes, pijes. Tu i prespavas.

Parafraziram, ali prenio sam sustinu. Ako i vi naletite na internetu, uvjericete se. Ja se bas ne sjecam da je bilo ovakvih romantiziranih epizoda, ali razumijem poruku i slazem se sa njom: jesu ljudi bili prijateljski, opusteni, spremni da pomognu. Jesu. Ja mislim da bi se ova pricica mogla lokalizovati u vremenu, negdje u ’69. ili ’70., ali ne kasnije od ’72! Sedamdeset i druge su vec upadali „teroristi“ u Bugojno, a ispred Alijine samoposluge na Strelcevini su strazarili milicioneri sa dugim cijevima. A da o ’76. i Ustavu i ne govorim….

Ali nije to bitno! Bitno je da li ima para ili nema. Taj otac je tih dana kada se prica dogadjala, imao i pare i – sa njima – buducnost. Znao je kad ce mu se sin skolovati, zaposliti, kad ce dobiti stan, kad ce na godisnji odmor i gdje (Gradac!). I kad ti (jos uvijek!) ne moras dan isplate plate zvati Spasovdan, vec je to sasvim obican radni dan, to je drugi nivo optimizma. Ali, uskoro je dan isplate postao „spasovdan“, a koju godinu kasnije i – dan koji se pojavljuje u kalendaru kao Halejeva kometa: tu i tamo. Odjednom od 12 plata, nasi roditelji dobijaju 11 ili 10… . E, a onda je tesko primiti nekoga u kucu u sred noci, dati mu hranu i rakiju i krevet. A ti otici da trazis pomoc. Ne ide.

Znaci pare 60-ih godina.

A te mucene pare sam vec bebroj puta objasnjavao na ovim stranicama. Borba protiv Njemaca, pobjeda i osjecaj naglasenog entuzijazma zbog osvojene slobode. Sve je to dalo mnogo rada na o-ruk uz muziku harmonike. Tada se niko nije pitao o prekovremenom radu… Zamislite da je Tito vec 1950. morao da svima isplati prekovremene sate! Ova crtica iz prepricane price, nikad se ne bi dogodila. Jugoslavenska ekonomija bi vec krajem 50-ih zaglavila u blatu eksperimenta i ludjackih rjesenja. Nego je dosao sukob sa Istokom, pa nam je Zapad pruzio nesto para i agonija jugoslavenskih ekonomskih bravura je odlozena do 80-ih godina. Eksperimenti? Ja. Staljin je – jedan primjer – eliminisao (bukvalno) svog geneticara koji je imao naucno rjesenje za bolji prinos zitarica, a odabrao je nekog sarlatana koji je tvrdio da se sjeme zitarica moze ubijediti i da se na njega moze djelovati ideoloski ??!! Eto to su rjesenja koja je nas Tito obozavao i rado kopirao, iako se na nivou zvanicne politike odvijao pravi hladni rat. Naravno, personalni izmedju dva lidera, pa sta kosta da kosta.

Mnogo je bolje bilo da je nesrecnik sa pokvarenim ficom, imao gdje da stane, da potrazi dezurnu servisnu sluzbu, da odsjedne u motelu i naravno, da ima pare da sve to plati. I tada bi i majstor i hotelijer i vozac bili zadovoljni, a sin ne bi pitao oca o Jugoslaviji vajberom iz Njemacke. Vec, iz susjednog grada u Jugoslaviji.

Ja, sta da radi Evropa??

Dakle nije svaki Danac Lars fon Trir koga interesuje samo umjetnicki domet i proizvod, a oko njega goli ili obuceni („poznajuci“ dobrog, starog Larsa, radije goli) mogu biti i crni i zuti i bijeli….

Ima Danaca koji ce se na fudbalskoj utakmici protiv Velsa, potuci. Jer to je njihov nacin i domet pameti da iskazu ponos jer je Nils Bor kao dio svakog od njih. Znam, vecina posjetilaca fudbalskih utakmica znaju samo za Karlsberg – tesko da su culi za Borov model atoma. E sad i oni su ta Evropa koja djeluje kao magnet (muceni, neinformisani imigranti!), ali oni su ti koji se mrste kad se imigranti pojave na trajektima.

Znaci da probamo naci rjesenje, jer stanje je takvo kakvo je: uzroka migracije (ne zaboravimo najvazniji, globalno otopljavanje!) nece faliti, Evropa ce i dalje biti magnet, a „danci“ ce se mrstiti i ponovo vratiti svojim politicarima (taman kad su bili na fantasticnom putu da ih posalju u istoriju!). I ne samo da ce im se vratiti, vec ce i pasti pod uticaj i sirenski zov desnih populista, cime se mrstenje pretvara u grc agresije. O cemu se radi? Sta se desava?

U prethodnom tekstu sam opisao Evropu kao vrh intelektualnog dometa ljudske civilizacije. Ja… pa… sto onda oni ne nadju rjesenje? Jer sukoba ce biti i nikome ne odgovara. Dvije godine su jasno pokazale: 2008 i 2015. Prva sa globalnom bankarskom krizom i druga sa prvim velikim imigranstskim talasom u modernoj istoriji Evrope. Oba dogadjaja su znacila strahoviti stres za politicko bice i tijelo Evropljana. Oba mozemo podvesti zapravo pod jedno: ekonomska nesigurnost. I to je prvi i najvazniji uslov, conditio sine qua non, da uopste mozemo ici dalje i pricati o rjesenjima. Da budem jasniji: dok se Evropa nalazi pod ekonomskim stresom i izazovima, nema integracije. Nervozan Danac ce baciti kamen na auto Marokanca koji trubi na raskrsnici, a stabilan Danac ce se u istoj situaciji osmjehnuti, prisjetivsi se svog poslednjeg boravka u Kairu kada je uzivao gledajuci harmoniju u haosu. Pustimo nekog novog Nilsa (Bor) da nadje nova rjesenja pitanja energije, da obezbjedi nova brojna radna mjesta i stabilizuje ekonomiju (nije nevazno sto bi svaki novi alternativni izvor energije, sto po definiciji znaci – ne nafta! – sklonio „bijelce“ sa grbace i vrata ostatka svijeta, umanjujuci visestruko rizik od novih migracija!).

A ovi „Sirijci“ sto su vec ovdje? Pa ako se podsjetimo cinjenice da domacina i useljenika dijeli 500-600 godina mirnog razvoja, jasno je da se sirijcu odmah na granici mora dati papir u ruke sa jasnom strukturom njegovog zivota narednih 4-5 godina. Nesto kao kad udjete u kasarnu da odsluzite vojni rok. Sjecate se (?), starjesine su sve cinile da nas se oslobodi najvece posasti: dosade. A, zanimljivo? Evropa se digla zahvaljujuci tome sto je eliti bilo dosadno, a mi sada ne damo imigrantima da im bude dosadno.

Nego! Prvo pokupiti sve ono sto zna bilo sta da radi i gurnuti u rad. U vojsci kazu „oslobodjen od obaveze“. Tako i ovi: ne bi morali mnogo da se bave kursevima o domacinovoj kulturi i posebnosti: dozivjece to ne treba se bojati, na radnom mjestu. Tzv. ucenje iz rada. Ostali? Pravac skolska klupa: i prije i poslije podne. Uz prozivku. Liste i jasnu vezu izmedju prisutnosti i materijalne pomoci. Skola, skola, skola. I opet – skola. Johan Gotlib Fihte, njemacki filozof (dosadno mu bilo!) sa kraja 18. i pocetka 19. vijeka, tvrdio je: „Organizujte i strukturirajte skolski program i skolu, pa vam nece trebati ni naoruzanje ni odbrana“. Jezuiti su tvrdili da ako oni dobiju dijete prvih 8 godina, poslije mogu svi pedagozi ovoga svijeta da rade sta hoce, dijete je „njihovo“. Hocu reci, „indokrinacija“ koju skola ima kao mogucnost, mora da se pazljivo osmisli, a onda zestoko primjeni. U takvu skolu udjes kao sirijac, a izadjes kao svedjanin. I vjerujte mi, sto rigoroznija skola (disciplina, strogoca, kazne, mnogo „domaceg“), to ponosniji polaznici. Zasto se kriminalci, oni iz internata, ista klasa vojnika, doktori nauka, zasto se svi oni smatraju bracom, skoro kao pripadnicima jedne familije, iste krvi? Zato sto kad prodju kroz sve teskoce (ponavljam: sve teskoce, da ove dvije rijeci ne prodju neopazeno), izadju kao clanovi bratstva. Istim mehanizmom ce „tvrda“ skola proizvoditi ponosne svedjane, dance, bez obzira kako se i gdje rodili…. Ponosne i sa jakim osjecajem pripadnosti grupi, sto je – slozicete se – sinonim uspjesne integracije. Razumijem, razumijem. To je nesto kao Iranac sa mobilnim ili jordanski princ na skolovanju u Oksfordu. I jedan i drugi gubi manji ili veci dio svog kulturnog naslijedja, jer i Gugl i Fejs Buk i profesori u Oksfordu znaju kao da privuku svoje pratioce. Ova dvojica nece vise biti prvi na barikadama da se u njihovom gradu (Hale u Njemackoj ili Aman) gradi nova dzamija. Bice u radnji Porsea da vide najnoviju Kareru 3S. Asimilirani? Osteceni? Moguce je. Ne znam. Njih dvojica ne mogu „tako lako“ da u svoj genetski materijal ugrade Getea ili Njutna, ali su ipak voljom ili ne, dozvolili da budu izlozeni kulturi Zapada. Ovaj prvi, Iranac iz Halea, ipak zivi u Njemackoj i u prilog mu ide brza integracija, mozda i uz nesto asimilacije. Pa, poslije, neka se odluci u miru.

Kao ja.

Penzija, pravac sardele, dingac, smokve i miris mora….. Gdje? Cuj gdje!? Pa ovdje sigurno ne, jer ovdje more ne mirise.

Sta da radi (mucena) Evropa?

Svi hoce u Evropu. Najradije, Zapadnu, naravno.

Hoce Amerikanci (kao turisti), hoce i Sirijci, Sudanci… Kao imigranti.

A Evropa? Hoce Amerikance, naravno kao turiste, ne kao megafirme koje ne placaju porez ili spijune koji nadziru nase mejlove i konstrukciju Sabovog vojnog aviona.

Ali nece imigrante…. Ja sam otvorio ovaj blog da makar ovdje ne moram da vodim racuna o politickoj korektnosti i da mogu da kazem ono sto svi znaju i sto se vidi, ali malo ko se usudje reci. Dakle Evrope nece imigrante. Nece u velikim, nekontrolisanim talasima. Bi ona probranu radnu snagu, par strucnjaka i deficitarnih zanimanja, ali ne ovako kako se to sada desava.

Imigracija ima dva pola: imigrante i domacine. Dva pola, ali tri aspekta. I dok je vrlo lako objasniti ono sto imigrante tjera na put, kao i to sto Evropu cini mrzovoljnom, nije bas lako objasniti zasto ih – imigrante, Evropa privlaci. Sta ih tjera, ne mora se dugo elaborirati. I vaznije, u ovim krupnim pitanjima migracija, poslednje sto treba ciniti jeste davati vrijednosne sudove. Naravno da oni kao pojedinci nisu krivi za svoju sudbinu. Ni cijela porodica nije kriva za svoju tesku sudbinu. Ali, oni kao narod? Kao – sto bi se reklo – politicko bice? Nije lako odgovoriti na ovo pitanje. Podjimo, mi Srbi od sebe! Ja definitivno nisam kriv sto su Srbi od kraja 80-ih, pa do pocetka 2000-ih tvrdoglavo birali Milosevica na svim svojim izborima. Ali, mi kao narod? Sad ovdje mozda treba primjeniti instrumentarij iz pravosudja? U pravosudju ti mozes uraditi nesto kaznjivo iz namjere i iz nehata. Zao mi je, ali i jedno i drugo je – kaznjivo. U nehatu te tereti obaveza da se informises, da se pripremis i da nadzires okolnosti – odsustvo svega toga te ne opravdava. U politici, za razliku od pravosudja, ne vazi ova logika. To sto ljudi iz Leskovca ne razumiju da je Milosevic pogresan lider, nije njihova greska, ni iz namjere, ni iz nehata. Da bi bio informisan i odgovoran zbog odsustva istih, moras prvo dobiti sansu da se informises. Moras dobiti platformu (obrazovanje) da bi informacije znao da tumacis (v. tekst o R. Amadeusu). Znaci nema krivice medju Kurdima sto preplivavaju Mediteran i traze Njemacku.

Sto se tice dijela ove teme gdje se govori o magnetskoj privlacnosti Evrope, tu ostajemo bez pravog objasnjenja. Osim ako opet nije u pitanju – neinformisanost? Evropu zovu „starom damom“ i u tome ima dosta materijala za objasnjenje ovog fenomena. Jednostavno, Evropa je jos uvijek na dobrom glasu kao mirna, bogata i napredna regija u kojoj se na divan nacin kombinuju estetika i progres. Tja! Tesko da danasnje imigrante bas estetika Evrope privlaci, a progres je … e, to je vec nesto o cemu su lose obavjesteni. A da o klimi, onoj politickoj – i ne govorimo.

Ali okrenimo se onom najzanimljivijem dijelu: zasto je Evropa namrgodjena kada se pomene imigracija i kako to rijesiti?

Projurimo kroz samo nekoliko recenica kroz evropsku istoriju. Pogledajte najprije na karti kako izgleda Evropa prema velikim morima. Kao – poluostrvo koje se duboko zarilo u Atlantik. Ovaj geografski polozaj je motivisao Evropljane da rano krenu sa vodenim ekspedicijama i tako su Portugalci, Spanci, Englezi, Holandjani, Francuzi brodovima otkrivali nove svijetove i – potkradali ih. Nesto su im valjda i ostavili (pitajte Asteke!), ali su ih uglavnom potkradli. I tako je na ovaj „poluotok“ navuceno enormno bogatstvo. Ovo materijalno blagostanje dalo je dijelu drustva (evropskog) slobodno vrijeme, tj. vrijeme otvoreno za razmisljanje. Kad ima para, ne moraju svi raditi: manjina moze udobno da se raskomoti i razmislja. Ovaj pomak donio je snazan intelektualni zamah u vidu prosvjetiteljstva. Prvo renesansa, ali vaznije – prosvjetiteljstvo. Na talasu prosvjetiteljstva, evropski covjek je dobio instrument da se oslobodi dogme (crkve). Pratite li me? Kraj 18. vijeka evropski covjek slobodan od praznovjerja, emancipovan i potvrdjen. Uporedite sa covjekom na Istoku… Paralelno se razvio protestantizam na cijoj ideologiji je Kant sproveo revoluciju, kopernikanski obrt u filozofiji morala i saznanja. Ideja kolektivnog morala u ovom dijelu svijeta, uspjela je zamijeniti opasni gubitak vrhovnog autoriteta koji je ljude kontrolisao strahom, Boga (v. tekst Teleologija u P-kuci). Evropa je dobila covjeka koji je razumio ideju zajednickog dobra i zajednickog cilja. Sve ovo su Francuzi kroz svoje revolucije ucvrstili, formalizovali kroz tzv. socijalni ugovor i zapecatili u krvi (bukvalno). I ovako smo dobili jednog recimo, Danca koji (da se nisu dogodili u poslednje vrijeme novi stresovi) zapravo vise ne treba ni politicare, ni nadzor: funkcionise kao totalno oslobodjen covjek svjestan svoje uloge kao i vlastitog, ali i kolektivnog dobra. Ne trebaju mu ni politicari ni izbori, ni „organi“: ide na posao, pazi da su mu djeca u skoli, placa porez, ne baca papire oko sebe i reciklira plastiku.

A Rus? Sirijac? Sudanac? Opet naglasavam, niko nije kriv, ne sudimo nikome, ali razlika izmedju Sirijca i Danca je nekih 700 godina s tim sto Sirijac nije ni poceo sa projektom.

Kakav je psiholoski, socijalni profil ovog „danca“? Pa, valjda mozemo razumjeti da je ponosan? Njemac? I Gutenberg i Martin Luter i Kant – svi su Njemci. U svakom Njemcu je naslijedje ovih i drugih bezbrojnih velikana, ugradjeno i djeluje kroz osjecanje ponosa. Ja, ali Danac nije samo Lars fon Trir….

T53

Jesam li pisao o TP53? Ne sjecam se. Ali, djeluje nepoznato… Mislim, ne mogu da se sjetim da sam pisao o „ovome“.

Eh, taj prokleti TP53….!

Zivot visi o koncu.

Mi, doktori imamo mocne makaze da presjecemo konac. Prokleta sudbina: dala nam je makaze da sjecemo, ali nikakvo ljepilo- pa da spajamo – nismo dobili?! Ili jesmo?

Razumijem: ne razumijete nista. Pocnimo od pocetka…..

Nauka nas je uputila („introduce in“) u tajnu TP53. Boga mi, bili smo srecniji bez toga! Imate tp53 i TP53. Ma, pustite ih…! Kinezi u laboratorijama Kalifornije…. Zaludni, pa izmisljaju. TP malih slova je gen, a velikih, protein, proizvod gena. Ima sigurno negdje na ovim stranicama, da mi u svakoj celiji nasega tijela, imamo jezgru (nukleus) i u njemu u klupko namotanu nasljednu masu u formi 2 m duge DNA. Znaci u svakoj celiji, u svakom nukleusu ima sklupcano 2 m (m od metar!) DNA. Tu su nam svi geni. Sta nam je, tu nam je. I onda rijese „Kinezi“ da malim slovima oznace gen, a velikim, njegov proizvod – protein. To smo dobili od roditelja, ali kroz zivot ta se masa modifikuje jer je bombarduju razni Cernobili, mobilni telefoni, sunce, virusi, lijekovi…. Pa sta ispadne u 50-oj, 60-oj, 70-oj godini. Te uticaje, odnosno njihove efekte, sa strane zovemo mutacije i oni najcesce nemaju nikavog uticaja na nas zivot, dok – odjednom, strahovito veliki uticaj. Sve, zavisno gdje „uticaj“ udari…. Znaci komadic od tih 2 m DNA koji zovemo gen, moze da pretrpi promjenu (mutacija) i da onda ispadne problem sa proizvodom.

Gen tp 53 proizvodi protein TP53 koji se aktivira svaki put kad su nase celije izlozene stresu. Sjajan mehanizam! Celija nesto trpi, boli je, hoce da se promijeni, poludi (kancer!), e, ali onda se aktivira tp53, proizvede TP53 i ovaj sredi celiju: popravi (je) ili (je) ubije. Nije bitno, tijelo nema vise problem. I ovako mi zivimo svaki dan!! Svaki dan neka nasa celija krene ka onome sto zovemo tumor, kancer, ali TP53 to zaustavi i mi zivimo dalje.

E, ali neko pretjera sa mobilnim uz glavu, sa posjetom Cernobilu, sa virusnim infekcijama, sa…. ja, recite vi sta nam sve prjeti iz sredine (miljo)? Plastika u moru, konzervansi u hrani, farbe, cestice od izduvnih gasova u vazduhu… I? Nas tp 53 mutira. Pretrpi promjenu i ne moze vise da proizvodi protein TP53 koji zalijeci „rane“. I vasa nekad dobra, fina celija, celija koju ste voljeli, recimo sve celije koje repariraju vasu jetru kad pijete, kozu kad se suncate u julu, pluca kad pusite…. sve je to sad stalo. Ta celija pocinje da divlja i vi imate dg raka. Ne, ne, ne u svm pomenutim organima: u jednom, samo. Dovoljno.

OK (mislim nije ok, ali, j“b ga sta da se radi: neko uvijek zaglavi): imate rak. Lijecite se. Do prije 5 godina, kada nismo imali pojma o tp 53, tjerali smo nase protokole, jedan za drugim, dok bolesnici stoje na nogama i trpe i onda bi shvatili da nista ne pomaze. E, to su ti kojima je tp 53 mutirao! Danas? Danas sa dijagnozom dobijemo status (stanje) tp 53-a: dobar ili nije dobar? Ako nije dobar (mutiran, nema TP53 proteina), skoro- vjerujte mi na rijec: skoro da i ne treba lijeciti. Samo se mucite. Nista ne radi.

I sad vi kao doktor, imate pacijenta rodjenog 60-ih godina koji ima mutirani tp53. Iz terapije u terapiju idete i shvatate da nista ne pomaze… A onda dodje – informacija! Nasle fabrike (Kinezi? Kalifornijski, ne pekingski!) lijek. Vidite. Svaki protein u celiji mora da se eliminise. TP53 kad obavi posao (kod nas srecnika), treba ga eliminisati iz celije. Ima metla (enzim). I nasli Kinezi lijek koji drzi „nogu za vratom“ enzimu! Znaci, ako imate mutirani tp53 i time redukovanu proizvodnju mocnog TP53 proteina, vi sprijecite „metlu“ da pocisti i to malo sto napravite. A, sjajna ideja? Da, da, ima lijek: idasanutlin.

I vi kao napredan, progresivan doktor, citate o tome. Vi citate, a tu pored vas pacijent rodjen 60-ih hoce da umre, jer nema TP53. Vi znate, a on / ona umire. Pita, ima li neki lijek? Sta reci? Kontaktirate firmu koja pravi lijek. ‘Oces! Prvi rezultati ce se pojaviti tek ’22. Mora prvo misevi, pa zatvorenici i beskucnici (tzv. faza jedan studije), pa faza dva, pa… Ima ono sa onim magaretom i zelenom travom…

I tako, posto smo moj bolesnik i ja jos uvijek na spaljenoj, suvoj travi i gledamo preko ograde, gdje je trava uvijek zelenija (Kalifornija), mozemo samo da se kopistimo, nerviramo, deprimiramo.

Nekad je bolje, ne znati.

Slazem se sa Davidom!

Kojim Davidom???

Cuj, kojim?!

Pa Hjumom, kojim bi???

David je tvrdio da je skepsa kao bolest: ima sredstava da se ublazi simptom, ali nema lijeka. Poredio ju je sa ludilom, delirijem ili makar, depresijom i melanholijom (ovo sa melanholijom nije nista neobicno: u to vrijeme melanholija je bila vrlo popularna bolest medju mislecim ljudima, jer je vazilo misljenje da se radi o nakupljanju neke kao katran crne mase u sredogrudju, mase koja pritiskuje i koja otpusta nesto kao maglu koja zamucuje svijest). I tako je David, bas kao i ja iz dana u dan zapadao u stanje melanholije, razocaran vlastitom nemoci da razazna sta je sta. Sta je istina i u sta vjerovati? I sta je radio David, a sta radim ja, da se spasim? On je igrao neku vrstu saha („backgammon“), pio sherije sa prijateljima u klubu, a ja – idem na posao, radim i pokusavam da ne mislim…

Znaci ovo „stanje“ duha zovemo skepticizam, a nas kojima je ovo stanje blisko, skepticima. Koliko je naucnicima poznato, prvu „skepsu“ u pisanoj formi je izrazio Homer (makar ko stajao iza tog imena!). Ali, prvi pravi skeptiker, koji je – bas kao sto ce se kasnije dogadjati i vecini njegovih sljedbenika, bio protjeran u izgnanstvo – bio je Ksenofan. On je utemeljio i filozofski skepticizam i literarni skepticiam. Oba su zapravo u domenu folozofije, mada se literarni izrazava kroz – literaturu, pa se tako i zove. Ksenofan nije imao mnogo sto sta da napadne, jer je ljudsko znanje u to vrijeme bilo vrlo oskudno i ograniceno. Ljudi su znali ono sto su u toku svog zivota dozivjeli i zapamtili, proslost nisu poznavali, jer nije bilo nista zapisivano (vazno: Mikenska kultura koja je bila nekoliko stotina godina ranije, imala je tekstove, ali to nije bilo dostupno u vrijeme Ksenofana), a kako je svijet ustrojen i sta ce biti u buducnosti, ljudi su saznavali samo kroz bozanstva. E dobri Ksenofan je „ukinuo“ boga i bogove. Ili receno rijecnikom skeptikera, nije u njih vjerovao.

Sad mozemo da napravimo veliki iskorak kroz vrijeme jer prvi koji je skepticizam analizirao i od njega patio, bio je nas vec pomenuti, dobri David.

Kaze David, skepticna sumnja, prirodno nastaje nakon dubokog razmisljanja o onome sto vidimo ili dozivimo razumom. Zato je on zapravo bio najvise ljut na filozofiju: jer filozofija sistem preispitivanja, intelektualni izazov koji uvijek pocinje pitanjem, ali – bez odgovora?! I kad probamo da razumijemo, najprije se moramo prisjetiti koliko smo (u procjenama) grijesili u proslosti. Sta je to onda sto nas cini sigurnima da sada (opet) ne grijesimo? Nista, tvrdi David. O svijetu oko sebe po nesto i saznamo dok se oslanjamo na cula; e, pocnemo o tome da razmisljamo – odosmo u gresku. Na nasu zalost i pomisao da bi nase najnovije saznanje mogla biti greska (iskustvo iz proslosti), takodje je – razmisljanje, dakle, samo po sebi opet platforma za novu gresku. I tako sa nivoa na nivo uz stalno promisljanje i potencijalno gijesenje, dolazimo do stanja totalne skepse. Bilo je trenutaka kada je zaista htio da poludi: “ Intenzitet ovih ponavljanih kontradikcija i nesavrsenosti ljudskog rezonovanja, obrusio se tako zestoko na mene, zapalivsi moj mozak, tako da sam spreman da odbacim svo vjerovanje i rezonovanje, te ne mogu cijeniti nikakvo misljenje bez obzira koliko ono bilo moguce ili vjerovatnije od drugog“.

Komplikovana je ovo filozofija, priznajem. Opet, zamislimo se: sta je istina? Stolica ispred nas i stolica u nasim mislima. Ova prva je valjda realna? Da li je razum („mind“) samo jedna kompilacija culnih iskustava, a nas svaki pokusaj da ih obradimo (tzv. razmisljanje) samo klizava platforma puna padova i gresaka? Hjum je vjerovao da stvari stoje bas tako! Njegov filozofski kredo je empirija, iskustvo, cula. Razmisljanje donosi samo greske. Bio je ljut na filozofiju: svi smo neizlijecivo prosti cak i u trenucima kada filozofiramo.

A cula, u svjetlu kvantne mehanike? Vidim nesto ispred sebe i dobijem ideju da je to stolica. A zapravo, boga pitaj sta sam vidio….

Vrijeme za novu partiju „saha“…

Obezglavljeno

Pod snaznim utiskom jednog ukazanja, rijesih da sjednem i napisem ovaj tekst iako je povezan sa aktuelnim, konkretnim dogadjajem.

Rijec je o nesrecnom francuskom profesoru gimnazije, koji je kao sto sad vec svi znaju, ostao bez glave. Ja jesam malo osjetljiviji kad neko „udari“ na gimnaziju, ali nije sad to tema. Nije takodje ni moj cilj da dam komentar o tom dogadjaju, jer je to jednostavno – nemoguce. Ko god ima malo samokriticnosti i neke unutrasnje kontrole i barijere prije nego sto produkuje neki tzv. intelektuelni produkt, mora priznati da je nemoguce dati ozbiljan komentar na dogadjaj.

Ali ukazanje se dogodilo, a ona su uvijek vazna, ako nista jer su rijetka.

Sta je, najprije – ukazanje? To je ono kad vam „pukne“ pred ocima, kada odjednom kao probudjeni, ili pred gromom koji je upravo pukao, vidite stvar jasno kao sto je bio prvi dan iz Knjige postanja.

E sad kad smo to fino definisali, vratimo se na konkretan dogadjaj. Zamislite fakultet politickih nauka (ili kako god se to zvalo ovamo na Zapadu, gdje se znanje stice /sic!/ kroz kurseve, pa i programi nose cudna, egzoticna imena. Ali, ok, studenti hoce da se prodube u politici. I sad njih muce sa raznim temama, ekonomskim, drustvenim, statistikom, cak?! Sjede u grupama i rade zadatke pokusavajuci da shvate odnos potraznje i proizvodnje. Pritom im niko nece reci da je Amerika zemlja sa najvise dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, ali – dzaba. Glavna pitanja i kontroverze ekonomije ostaju i rjesavaju se u hodu, kao i da ni jedna Nagrada nije dodijeljena. A dogadjaju u Parizu ce posvetiti dva-tri sata gdje ce dva-tri ambicioznija studenta reci nesto sto malo lici na pametno i svi ce poslije toga sve zaboraviti i okrenuti se sad, statistici i zavisnim varijablma?!

Umjesto da uzmu samo ovaj nesrecni dogadjaj iz Pariza i djelju ga tri godine. Ili duze, ako treba.

Evo kako bi ja organizovao nastavu!

Dogadjaj ima brojne slojeve, jasno je svima. Tu je istorija, kultura, psihologija, filozofija, religija, sociologija. Svaki taj aspekt ovog nevjerovatnog dogadjaja, bi ja pretvorio u – semestar. Pa polako, svakih pola godine nesto novo, ali cijelo vrijeme povezivati sa pariskom tragedijom. Pa kad prodju sve slojeve, onda ima da nadju rjesenje. Nema izlaska sa studija, ni diplome dok se ne nadje rjesenje. Jer ko ce ga naci? Politicari? Akademici, intelektualci? Oni ce, ako ih pokrene inspiracija ili nesto drugo, sjesti i jedno popodne napisati polemicki clanak u mediju i – gotovo. Nema nista od toga. Niko danas nema vemena da se angazuje i siroko i duboko u sve aspekte koji se ukrstavaju u pariskoj gimnaziji na casu o slobodi govora. I zato tu ne moze biti rjesenje: neko ce krenuti od istorije, ali ce ga kriticar lako pobijediti ako kene iz religije, sociolog nema sanse ako mu se potpeti psiholog i tako u krug. A ovdje imamo 100 ili 150 mladih probranih pametnih glava, zeljnih znanja i mijenjanja svijeta, neistrosenih, neuprljanih karijerom i muckama i kompromisima Da im se dovoljno dugo vrijeme (cijele studije) da prodju istoriju, sve tri Abrahmove religije, ljusku psihologiju, odnose u drustvu, razvoj ljuske misli i ideje i tako naoruzani oni bi mozda nasli rjesenje. Mozda. I naravno, ne radi se vise o Parizu niti pariskoj gimnaziji – za njih je kasno. Radi se o pronalazenju univerzalnog rjesenja koje bi sprijecilo nove konflikte.

Mislite li da bi jedan takav buduci politikolog bio manje vrijedan od ovih klasicnih, ako bi se kroz cijele studije bavio samo jednim dogadjajem?

Boze sacuvaj. Naprotiv!

Volvo penta, iliti o elitizmu

Ha! Sve sam vas prevario! Niko pojma nema o cemu ja sad hocu da pisem. A ja samo hocu da pisem, kao sto naslov kaze, o vanbrodskom motoru. Ili?

Ma, jok! Cuj, vanbrodski motor???! Kao da je to neka tema??!

Ne, u svedskom jeziku ima jedan idiom koji kaze da …. uh, kako da objasnim… vidi ovako: nesto je receno (=iza vanbrodskog motora se stvara vrtlog, mada se u originalu  govori o kobilici!), a vi bi da se na to nadovezete i te vase misli, za koje vi mislite da sa prvom mislju tvore logicnu cjelinu (iza prvog vrtloga), slijede i svi razumiju kontekst. Ne znam zasto komplikujem kad smo frazu („samo da se nadovezem“) culo bezbroj puta od nasih politicara.

E, o njima je rijec!

Citam ovih dana, cuveni amerikci ekonomista Stiglic je (opet) napisao knjigu. O boze?! Sto, ‘o boze’? Pa dokle??? Nigdje vise nobelovaca iz ekonomije (nego u SAD), a ono sve vise i vise kontroverzi, zlih slutnji, ocitih zastranjivanja – jednom rijecju otudjivanja ekonomije od covjeka. E, o tome Stiglic pise: kaze ekonomija treba da sluzi ljudima, a ne obrnuto. Mislim da je on dobro shvatio srz problema, ali rjesenja ni na vidiku! Ni kod njega, ni kod armije americkih ekonomista koji su se zakitili Nobelom. Usput, ti laureati, svaki za sebe odaberu jedan mali segment ekonomije, obrade ga komplikovanim matematickim formulama i frazama, iscrtaju krivulje i – gotovo. A veze nema sa svakodnevnicom??!! Evo recimo, dovoljno je da Tramp napise neki ‘tvit’ onako kako samo on zna,  kao lopatom i sve berze sirom svijeta padnu. Nikakva matematika ne treba. Elem dobro je Stiglic razumio problem. Kaze: kompanije mogu da kupe politicare i time drzava gubi moc da kroti kapital. Tacno. I? Kako ovo rijesiti?

U prethodnom tekstu sam pisao o Rambu (Amadeusu). On nam je pomogao da rijesimo pitanje ratova, nasilja i ostalih politickih vulgarnosti od nacionalizma do rasizma. Mozda bi njegovo rjesenje uspjelo promijeniti i ovo o cemu se ovdje pise, cime bi definitivno postalo savrseno i univerzalno, ali ja to ne bih cekao. Ja bih se prikljucio mojem zemljaku i dodao sledece rjesenje (zahtjev).

Politicar sa ambiciom da dobije mandat za krupne odluke, mora imati univerzitetsko obrazovanje i preporuke. One stare, dobre, klasicne preporuke kao kad trazite ko ce vam cuvati dijete ili bolesnog clana porodice: iz kakve je porodice, gdje je do sada radio, rezultat, opterecen sa necim? Ovaj zahtjev mi je pao na pamet jos sinoc dok sam gledao seriju sa Kiferom Saterlendom (trazio sam „24“, a naletio na ovu, 20 godina stariju) koja prikazuje intrige na Kapitolu i u Bijeloj kuci. Pedeset i tri (53) epizode, u tri sezone???!!! Dovoljno za dva korona-karantena. U ovoj romantiziranoj seriji Kifer koji je sve i platio, prikazao je sebe kao predsjednika koji je moralna gromada. Svaka odluka je ljudska i transparentna. Svi oko njega se muce da odigraju neku malu igru, spletku, da nesto odrade, zarade, usicare,  a on – nista. E, a on je (sebe prikazao kao) arhitekta, profesor univerziteta, skolovan i za muzicki instrument, iz stabilne i tradicionalne porodice, neometanog djetinjstva, sa diplomama iz dobrih skola. I onda je lako! Bol nekih anonimnih roditelja koji su izgubili dijete od 16 godina bude bliska i dozvoljeno joj je da utice na odluku iako je odluka od drzavnog interesa. Fokus je uvijek na opstem dobru, a ne na privatnoj koristi. Sjajno obrazovan covjek koji ima koliko je njemu dosta, a njemu je dosta mjereno Aristotelovim instrumentima (a ne Cukenbergovim ili Bezosovim), sto znaci da je razmisljanje najvisi stadij srece, koji dolazi iz porodice koja je takodje bila zadovoljna, takav covjek je onda nesavladiva prepreka – kao politicar – za korporacije ciji ljudi idu okolo sa kuferima para i u potrazi su za politicarima niske cijene. Takav politicar ce kad sjedne da poprica sa Bezosom (Amazon), vidjeti ispred sebe armije ljudi koji ne stizu ni da obave malu nuzdu, a nece vidjeti novu 23 m dugu jahtu koju bi mu kapitalista rado kupio za par odluka kojima se povecava monopol Amazona.

Zanimljivo je da i nas narod, obicni ljudi, sve ovo sjajno razumiju, mada ga artikulisu najradije nekim materijalnim objektima iz svakodnevnog zivota. Pa govore o boraniji, o politicarima koji su izasli iz opanaka, o vazda gladnim…. Cak znaju reci da trenutne ne treba mijenjati, jer ce novi tek onda krenuti sa talasima otimanja i grabezi. Zanimljivo. E, a zasto ti nasi muceni ljudi ne znaju ovo i politicki da realizuju, e o tome vise u mojim prvim tekstovima.

Ljubav

Uh, koji naslov! Obavezuje. Mnoge usi su sada zaostrene i cekaju: sta ce napisati? Ljubav, tema koja je inspirisala pjesnike i filozofe kroz zadnjih 3000 godina, bez rezultata?! Mozete li zamisliti? Najveci umovi civilizacije 3000 godina pisu o ljubavi, probaju da je objasne, otvore, diseciraju,  opravdaju, osude,…. I? I nista. Nema rezultata. Na pocetku smo. Kao prije 3000 godina kada je neko u Egiptu rekao “ Ja osjecam ljubav“. I? Nista. I tada je bilo onih koji bi uzvratili:” U redu, i?”

Evo ja cu vam otkriti tajnu. Kad pocinje ljubav? Jer ako vi mozete da definisete pocetak necega, onda je laksi posao objasniti i razumjeti sadrzaj. Ne kazem da je onda sve gotovo, ali vjerujte, vecina, veci dio je zavrsen!
Jednostavno: ljubav pocinje kad pocne zrtva. Ima puno ljudi koji bi prvo da zavrse ovo ili ono, pa ce odmah iza toga voljeti. ’Oces! Malo sutra. Nalazite se pred dilemom: odgledati utakmicu do kraja i onda, poslije izraziti (izrazavati) ljubav ili na silu prekinuti utakmicu i – ljubav. Ljudi rjesavaju dileme, ocito na dva nacina: logikom, razumom, mozgom ili emocijama, srcem (neko ovdje stavlja i zeludac). I to je problem! Planetarni. Civilizacijski. Istorijski. Imamo dvije grupe ljudi: jedni dozivljavaju svoj logicki sistem kao vrhunskog i bezgresnog sudiju koji nikad ne pogrijesi u procjeni, a drugi se oslanjaju na emociju, osjecaj, zeludac (sic!). I ovo su vam dragi moji toliko zabetonirane pozicje, da svaki pokusaj nekoga iz ’onog drugog svijeta’ da vas pomjeri i promijeni – ne da je osudjen na propast, vec vodi u sukob. Jedino pripadnik iste grupe moze da proba (govore isti jezik, poznato u svakodnevnom zivotu kao prijateljstvo), ali nema garancija. A zato nema garancije? Ha, ha, ha, jer se jave emicije (u narodu poznato kao inat).
Ima li pomoci? Nije sigurno: ne bi se valjda pjesnici ubijali od muke kroz vijekove kad bi rjesenje bilo svima dostupno. Ali rjesenja ima. Zove se razumijevanje: ne razumijem te (iz drugog sam svijeta), ali hocu da te razumijem. Kazu logicari. Nema problema, volim te, kazu ovi iz zeluca. Iako ne razumijem.
Nego sta je bolje? Koja grupa je Bogu milija? Ima li neki predznak? Logicarima minus, emotivnima plus? Nazalost, dragi moji logicari, imam lose vijesti za vas. Logika je cijenjena u nauci, ali emocije vladaju medju naucnicima! Emocije imaju prioritet u odnosima medju ljudima, a to znaci logicari su u podredjenom polozaju. Mislim, mogu oni izaci iz polemike kao pobjednici, ali ako polemika izadje iz cetiri zida i postane javna, logicar se prikuje na stub srama i svi imaju pravo da bace kamen. Zasto? Pa zato sto logicar nikad nije ni razumio sta znaci ljubav! Za njega je nelogicno prvo zrtvovati se, pa tek onda dobiti sansu da se njegove emocije mogu zvati ljubavlju. Volicu te i poslije utakmice, kao i pri kraju, misle oni.
Roditelji, prije nego sto vam dijete pocne drzati glavu, opredjelite se. Ako se opredjelite da stavite uloge kod svoje djece na emocije, prvo se izlozite psihoanalizi: jeste li vi iz te grupe. Niste? Odustanite odmah i stavite sve na kartu logike. Ali nemojte racunati na pretjerane posjete rodjene vam djece u staracki dom gdje su vas (oni) smjestili. Djeca ce vas uvijek ubijediti da su imali nesto drugo, vaznije. I to znas kako ubjedljivo! Nego da se ne lazemo. Jasno je sta je ljubav. Jasno je kako podici dijete da mu emocije budu prioritet (zrtvom). Jasno je kako stvoriti potomstvo koje ce u javnoj polemici drustvo uvjek sortirati medju pravednike. I prema kojem ce svi pokazati emocije i iskreno razumijevanje.
Pa u cemu je problem? Cjela grupa logicara ovo niti razumije, niti moze da uradi. Jos gore: ne znaju ni zasto bi?

 

R. Amadeus

Kako to obicno danas biva, sjedio sam, nisam se micao, a stigose me tri informacije i bacise u misli. Dobri, stari  aorist, a?

Prva je 30-ak sekundi dug monolog Ramba Amadeusa o uzroku rata i nacinu da se svi buduci sukobi izbjegnu. Rijec je zapravo o vrlo kratkom isjecku iz nekakvog intervjua sa R. Amadeusom, ali fascinira njegova moc da u 30 sekundi definise i objasni nas poslednji rat i da nam da gotovo rjesenje da nam se ratovi vise ne ponavljaju. Prije nego ga citiram, podsjeticu vas. Rambo Amadeus ili Antonije Pusic, muzicar, zabavljac, amater-filozof iz Kumbora (kod Herceg Novog), sin nastavnika srpskohrvatskoj jezika u gimnaziji. Sta je bio otac Iso, pojma nemam, ali vjerujem da je vazno sto je majka bila nastavnik u gimnaziji. Antonije se pojavio na estradnoj sceni bivse Jugoslavije na originalan nacin: koncertom za 28 usisivaca u prestiznoj sali Kolarcevog univerziteta. Poslije je ponovio isti koncept sa BBC-ijem u Albert Holu, mada je bio manji broj usisivaca. Ma nisam ja zapravo nikakav ljubitelj njegove muzike, mada volim “ Halo Pozega“, prvenstveno zbog ‘scenarija’ pjesme (mozda ste i vi culi pjesmu o Bebi, mladoj partizanki, zapravo tipicnoj mladoj djevojci iz dobre beogradske porodice koja je htjela da se malo pobuni protiv rutina i – otisla u partizane. Ali nenavikla na manjak komoditeta, ponijela je ruksak koji nije skidala sa ledja. I onda joj Rambo porucuje bezbroj puta u pjesmi: „Bebo, lezi“, ali ona nije mogla zbog ruksaka. I poginu Beba). Toliko za uvod. Sta je to mudro srocio danas Rambo? On se pobunio sto se svim punoljetnim ljudima dodijeljuje po automatizmu pravo glasa. Ova masovna pojava je dovela do toga da su nepismeni ljudi glasali za nacionaliste i rat, a rezultat je bilo nekoliko stotina hiljada zrtava i ogromna materijalna steta. I raspad zemlje, naravno. Rambo dalje ushiceno trazi da se glasacko pravo dodijeljuje samo funkcionalno pismenim ljudima, ljudima koji „znaju procitati novinu i uporediti dvije statisticke pogace“. Motivise time sto tvrdi da je glasacko pravo tekovina koja se mora zasluziti time sto ce buduci glasac prvo pokazati da je (funkcionalno) pismen. I dok vi sad malo razmisljate o ovome, da ja nastavim sa prilivom informacija.

Druga je o jednom bogatom svedskom kapitalisti (kazu da je dobar 1,5 milijardu EUR) za kojeg novinar postavlja retoricko pitanje: „Sta ce nam on? Sta mi dobijamo njime?“

Treca je jedan komentar mojeg poznanika na Amadeusovu politicku filozofiju. On kaze. „I ja cesto ovo pomislim, ali se bojim da tako mislim“.

I evo nas u jednom trouglu saznanja u cijem centru lezi jedna od starih, drustvenih kontroverzi, pitanje odnosa elite i tzv. sive mase. Iako sam siguran da vecina ima makar osnovnu pretpostavku ko je ko i koje su razlike izmedju ove dvije drustvene grupe, rizikovacu i pokusacu da povucem jednu grubu granicu, sto znaci dacu jedno vrlo pojednostavljeno objasnjenje. Granica ide negdje izmedju mozga i zeluca, pa bi elita bili misleci ljudi, ljudi koji znaju da imaju mozak, cuvaju ga, njeguju, hrane i – koriste. Ovi drugi zive po principu ‘use, nase i podase’, zivot im je jednostavan, ‘svaki dan je Bajram’, a kad nije, tu je alkohol. Bez da se vrijednosno odredjujemo o ovim skupinama, mozemo hladno konstatovati, cisto matematicki, da ovih drugih ima mnogo vise. I eliti to ne bi trebalo mnogo da smeta: oni koriste mozak, nalaze rjesenja, pomazu se medjusobno, skoluju se, imaju prestizne poslove, cuvaju zube i redovno treniraju. Ali problem nastane na – izborima. Elita bi trebala da na neki nacin, direktan, indirektan, lukav ili nedvosmislen, pomogne da se i kod ovih drugih formiraju prave vrijednosti i da se na izborima ne pogrijesi. Nazalost da bi elita uspjela u tome treba dugi period bez ratova i potresa, period u kojem ljudi nece biti dominantno zabrinuti za svoj zivot, a onda potpuno neprijemcivi za „finije teme“. I to je bio problem Jugoslavije. Ko je u Jugoslaviji imao neku sansu da pomjeri stvari u proevropskom pravcu? Krleza? Korculanska skola filozofije? Srpski liberali? Par mocnih novinarskih pera?I to je sve. Znate kako je Andric govorio o onih 50 Godina mira i fukari koja se podigne.

Misljenja sam da bi se moglo tvrditi da bi drustvo bilo srecnije kada bi njime upravljala elita. Ovo je konacno bio uzor i Platonu, ali dobro, ne moramo se stalno sakrivati iza modela starih 2400 Godina. Ipak, jasno je ovo i nema neke vece sumnje da je ova tvrdnja ispravna. Pa boze, zamislite da nas vode ljudi sa dva fakulteta, humanisti, ljudi odrasli u stabilnim uslovima, vaspitani i sa instinktom za ljudske vrijednosti! Zapravo pitanje koje bi trebalo postaviti jeste kako kontrolisati elitu da se ne otme? Cast obrazovanju, talentima, humanizmu, ali svi grijesimo. Vazno je da proces donosenja odluke bude transparentan, da se rezultat ispita, vrijednuje i da se odrede konsekvence. Ali ovo drustvo koje vodi elita (vodi ga i danas, ali govorimo o razlicitim definicijama i sadrzaju pojma) i koje ima mehanizme kontrole, ne moze da se nacrta niti napravi Preko noci. Radi se o rezultatu procesa, pa je pitanje kako uopste zapoceti taj proces? Sta je prvi korak?

Pa…. evo nam Rambo kaze! Ljudi koji razumiju novinu i dvije statisticke ilustracije jedino mogu da glasaju. Pa kad prodje nekoliko generacija ovakvog rezima, stvari ce se postaviti na svoje mjesto. E sad jos samo detalj: ko ce nam ovo uraditi? Narediti? Zapoceti?

Ramba za diktatora!

 

Plivanje

Znam, bila je ova tema i ranije. Prije… 10, 12 ili 14 godina? Na jednoj drugoj internet-platformi, ali sa istim nostalgicnim tonom prema Mostaru i Jugoslaviji. Tada me je clan „platforme“ sa alijasom Zvizdan, hrabrio da nastavim pisati o jednoj ovakvoj suhoj (sic!) temi, uprkos tome da citaoci „ne znaju o cemu ja to pisem“ (Zvizdan je to rekao „nemaju oni pojma o tome o cemu ti pises“). Pa sta to ima tako iritirajuci u ovoj sasvim jednostavnoj, gotovo vulgarnoj temi?

Kao sto to obicno biva, nije iritirajuce za svakoga, ali je problem sto je iritirajuce za 90%. Za koga nije iritirajuca tema? Ili je mozda bolje, poceti sa ovih 90%…? Pa ovaj veliki dio populacije ne voli da se krece, ne voli da trenira ni da se muci. Najlakse je sjediti u fotelji ili lezati u kaucu. I onda svaka pomisao ili pominanje aktivnosti, napora, kod tih kaucu-sklonih, izaziva prirodni otpor. Ima tu i jedna mala kvantitativna skala. Kad kazes trening, oni (90%) reaguju sa otporom, ali jos uvijek, dobronamjernim, jer se(be) dozivljavaju jednako vrijednim: ok, ti treniras, mi lezimo. Nista posebno. Nema ljutnje, ni grke. E ali kad ti napises da treniras cijeli sat bez pauze, onda pocinje mjerenje, poredjenje i naravno, tih 90% mucenika, na najboljem putu da izgube, postaju agresivni i krenu napadi. “ ‘Ta ce on!“, zajednicki je nazivnik svih reakcija. Primjetite- kazem reakcija, a ne komentara. Jer komentarisati znaci pokazati sposobnost da mislis, da mozes nesto srociti, zaokruziti…. Kad se kaze reakcija, misli se na cisti, primitivni refleks. I to i jeste najcesca…. reakcija. No, bilo kako bilo, rezultat je isti: dvije grupe ljudi (90:10) odose u dva dijametralno suprotna pravca: gotovo kao smjer, 180 stepeni, jedni tamo, drugi, amo.

Nego ako ostavimo vecinski dio populacije da uziva u svojim foteljama i kaucima, vratimo se temi: plivanje.

Zasto vjerujemo (u) nesto u sto vjerujemo? Ovom pitanju je bilo posveceno dovoljno prostora. Ipak, ovdje mozemo da koristimo primjer kao dokaz za ovo ili ono… Takodje na ovom mjestu, sta vise u poslednjoj temi (!), pomenuta je knjiga Harisonovi principi interne medicine. U toj knjizi je negdje (valjda u poglavlju o srcu?) pomenuto plivanje kao jedna od najboljih aktiviteta, jer podrazumjeva pokrete uz dozirani otpor, a bez uticaja gravitacije (uporedi sa dizanjem tegova ili trcanjem): mrdas se, zglobovi rade uz minimum opterecenja. I tako uletite u „vjerujem“. Neko kaze i inspiracija. Uklizate, a da i ne primjetite, a komotno, toplo, ne bode, ne zulja. Bilo gdje drugo, neprijatno- tu gdje vjerujete, udobno….. Cudo je vjervanje, ubijedjenost. Skoro, pa ideologija. A za ideologiju (ideju), poznato je, bi ljudi i da ubiju.

Bilo kako bilo tog proljeca 1991. krenem ja prvo na Banjici, 1500 m, pa 2000m, da bi danas dosao do 3000 m po odlasku. U medjuvremenu, poslije Banjice bili su bazeni u Norveskoj (4), Njemackoj (3), Americi (4), Spaniji (2), Italiji (3), Svedskoj (3), Crnoj Gori (2), Madjarskoj (2), Austriji (1), Srbiji (2). Godisnje u prosjeku 180 puta, svaki drugi dan, sto je 540 km, ili 10 km sedmicno…. .

Nisam ja 1991. skocio pvi put u vodu. Plivao sam ja u moru godinama prije toga, ali samo ljeti i bez strukture, dokumentacije. Od 1991., redovno uz prisilu tj. kroz ovisnost.

Vrijeme? Prvo, nema zaustavljanja! Mali bazen (25 m), 60 krugova, veliki bazen (50m), 30 krugova. Prosjek, 56 min. Rekord, 48,5 min (bilo je jednom i 50 minuta). Sta ovo znaci u odnosu na druge? Profesionalci? Duplo sporije. Amateri? Duplo brze.

Tehnika? Svaki put dok plivam imam potpuno jasnu sliku sta i kako da opisem samu tehniku. Tek se osusim i sjednem na kompjuter, sve nestane, sjecanje izblijede (prosto nevjerovatno: plivao sam prije 6 sati?!). Trebao bih imati neku vrstu magnetofona u vodi ili sad, dok pisem, morao bi se dovesti u to stanje fizicke izmorenosti, kako bi osjetio atmosferu. Ipak neki detalji se javljaju… Disanje je jako vazno. Ja se okrecem „profesionalno“, sto znaci da mi je glava stalno pod vodom, ali ako bi probao da poslije okreta ronim narednih 10-12 m, udavio bi se. Prvi udah odmah poslije okreta je kao u filmovima kad glavni glumac izroni nakon ronjenja u trajanju od 20-25 minuta. Trbusni misici. Neka mi bude dozvoljeno da kazem, iako odmah znam da je nedozvoljeno pojednostavljivanje, ali mislim da su najvaznija grupa misica u tijelu. Uzmite plivanje sa disaljkom i bez disaljke. Sa disaljkom ne morate da okrecete glavu, a time ni da ukrstate noge. Ove mogu da budu stalno paralelne i da maksimalno efikasno „veslaju“. Kod okretanja glave, trbuh kontrolise koliko ce vam se noge rotirati. Sto manje, to bolje. E, ali to trazi jake misice trbuha. Kad okrenete glavu, noga sa kontra strane ide duboko u vodu i postane neefikasna. Angazovanjem misica trbuha mozete da je vratite nazad, ali ako to probate raditi konsekventno, osjeticete bolove u misicima prednjeg zida trbuha, pa vise necete moci nista raditi. Da, ali i trbuhu i nogama se moze pomoci, ako kod uzimanja vazduha  snaznije zamahnete rukama i osigurate jacu propulziju. Gornji dio tijela glisira i povuce noge.

Jednom rijecju, ako hocete da plivate, idite prvo u teretanu….