Pad

Peter Northug. Norveski skijas sa 14 zlata na svjetskim prvenstvima. Ej, probajte to da razumijete da bi imali dalje o cemu da pisemo: ako vi ne vidite ovdje visinu, necete vidjeti ni pad…. E, da je samo 14 SP zlata! Tu su jos dvije medalje sa SP, 2 zlata na Olimpijskim igrama (plus jos dvije medalje). A ona silna skijaska takmicenja i jednako brojne discipline (kupovi, stafete…) i medalje na njima, ne mogu ni da pobrojim. I jos jedan detalj. Volio je da zadnjih pola kilometra sprinta, tako da se u njegovim trkama nije koristio foto-finis. Nije bilo onog pateticnog bacanja preko ciljne linije, ili u slucaju skijasa, one spagate kad skijas pruzi jednu nogu da prodje prvi. Ne, prvo bi Peter prosao, pa onda drugi i treci, par sekundi poslije njega. Cisto.

Lijepo se zaradjuje kao vrhunski skijas. Sponzori te oblijepe reklamama i tebi se racun puni finim, svjezim parama. Nije Northugu falilo nicega. Sta vise Audi ga je imao kao svog manekena: svaki novi model, jedan primjerak njemu, pa slikavanje, fotoseanse i dobro svima.

E, ali auto i brzina su mu dosli glave ili sto bi rekli u Mostaru, dohakali.

Prvo je prije par godina vozio pod dejstvom alkohola (samo alkhola?), pa je pobjegao sa mjesta udesa. Nije nikoga povrijedio. Kazna. Dozvola oduzeta neko vrijeme i kucni pritvor 6 nedelja (ono sa narukvicom za nogu, pa pisti kad napustis kucu). Nije pomoglo. Prije par mjeseci je ponovo vozio brzo (sic!) 160 na putu gdje je dozvoljeno 110. Koliko ste vi puta to uradili? Uhvatilo ga. Kazna? Sedam mjeseci zatvora i dozivotno oduzimanje dozvole. U krvi nije imao nikakva stimulativna sredstva….

Moja teza: on i ja ne mozemo biti isti pred zakonom.

Prvo da motivisem na ovom pojedinacnom slucaju (a poslije na opstem, generalno). Probajte samo da zamislite koliko je Peter ucinio za Norvesku. Koliko se politicari natezu da nadju scenario (pa makar to bila i katastrofa – ili cak, bas dobro sto je katastrofa!) gdje bi mogli onda da se pojave na televiziji i zavape o jedinstvu. Joj ljepote: pandemija virusa, ljudi umiru, ili katastrofalni pozari, pa ljudi ostaju bez imovine – super! Izadjes na TV i zamolis za jedinstvo. Svi tvoji politicki govori ne mogu da zbiju redove ljudi kao sto moze katastrofa.

Ali i sport. Uspjeh u sportu. Peter sprinta i ostavi protivnike (susjedne zemlje obicno budu najvaznije u tom takmicenju) daleko iza sebe. A ti rastes, u stomaku ti kulja od nacionalnog ponosa, zaboravis i na platu i na sefa i na kredite (glavna ideja politike!). I on to radi stabilno skoro 20 godina, kao neki prirodni zakon. Kao sto kamen bacen uvis, mora da padne na zemlju, tako mora i Peter da ponizi Svedjane na cilju. Svi koji smo se sretali sa Norvezanima znamo koliko oni gledaju sa visine na ostale (osim Njemaca). To je postao dio njihovog identiteta, bas kao i cudne rijeci „Novonorveskog“ jezika (sto cudnija rijec, to je tvoj nacionalni identite dalji od susjednog – joj ljepote!). Peter Northug je svoju uspjesnu karijeru i te kako ugradio u temelje norveskog identiteta. Mozda ne bas kao kultura, istorija ili jezik, ali kao nekoliko recenica jezika, sigurno.

A kako je na opsten planu?

Pa fino. Zakon kaze da smo svi jednaki pred njim. Super. Obicni covjek zadovoljan, jer je ubijedjen da zivi u sjajnom sistemu, mnogo boljem i perspektivnijem od recimo, ukrajinskog. Ili mongolskog. Obican covjek kad otputuje u…. Egipat, osjeca duboko u sebi ushicenost jer ce se vratiti kuci, u drzavu koja brine o njemu. Kao kad se vozite u komsijinoj Zastavi 750, a kad dodjete kuci sjescete u svoj BMW M5.

A svi znamo da ovo nije tacno. Mediji vrve od priloga citalaca koji se zale na zlohudu sudbinu tzv. malog covjeka…. Stanite ispred auta sa CD tablicama u kretanju, pa cete dobiti pravdu? Aha, ‘ocete.

E pa kad je to vec tako (tj. kad nije tako), hajmo malo da probamo da pravila igre priblizimo stvarnosti i zivotu. A gdje ce ljepsi prostor nego P. Northug! Ako sam ja zasluzan za moju zemlju sa koeficijentom 1, on je sa 12 000. Eto prostora da mudra politika, donese promjenu zakona, a da zakon onda nastavi da djeluje po uzvisenom principu, svi smo isti. Uz izuzece prema jasno definisanoj zasluzi. Ima brate primjera, da se ne lazemo. Joj ko je sve zasluzan….

Madrigali na sinusoidi

Uh! Davne 1992. na VMA, sjajnoj bolnici, bolnici koja i danas, 4 decenije kasnije, impresionira svojim dizajnom (mozda ne toliko sadrzajem medicinske usluge!), cuo sam od nekog…. (ok, o mrtvima, samo najbolje) da naslov treba da sublimira, predstavlja, sazima, ono sto se razmatra u tekstu. Ja tada kao mlad specijalista zeljan odasiljana poruka i ideja internacionalnom bratstvu u struci, htio sam da nesto publikujem i tako sam bio prinudjen da cujem „uputstva“ od tog tipa. Ali, drago mi je sto sam usvojio tu preporuku da citajuci naslov, buduci citalac teksta treba da dobije osnovnu ideju sadrzaja kako bi na vrijeme mogao da odustane. Ili – da cita. Usvojio? Blago receno, relativno.

No sam naslov, razumijete. Madrigal je ona muzicka forma koja vecini normalnog svijeta ide na nerve zbog vrlo irititajucih glasova, kombinacija glasova i nadasve, melodije. A sinusoida je linija, graficki prikaz pojave koja se ponavlja i kojoj broj vrhova u jedinici vremena zavisi od ucestalosti.

I?

Prije nego sto krenemo sa temom (koju naslucujete?) samo da dodam jednu zanimljivu konstataciju ili retoricku postavku. Kaze se da je covjek socijalno bice. Evo sad u vrijeme korone, svi se zale sto smo liseni bliskog fizickog kontakta, ili cak bilo kakvog kontakta. Ljudi pate…. A ako hocete da nekoga kaznite, onako zestoko, samo ga stavite u – kolektiv. Zatvor, internat, vojska, dom,… Zanimljivo.

I sad, krenula je tacka, fokusa nase analize da se krece sinusoidalnom krivuljom. U vrijeme prije pojave velikih religija u vrijeme kada su grcki filozofi setali zamisljeni medju maslinama, pokriveni bijelim carsavima i gladili male, bijele brade, radjale su se fenomenalne ideje. Nekolicinja cuvenih grckih filozofa je razjasnilo skoro sve: i sta je zivot i sreca i dobro (zlo) i matematika i psiha i znanje i skepsa… Sve su oni to rastumacili, postavivsi covjeka u centar tog savrsenog i uredjenog sistema.

Tu negdje ubrzo, Jevreji, optereceni svojom zlom sudbinom, trazili su spas u metafizickom sistemu (kada ih je ova obicna fizika vec toliko maltretirala) i natrcali su na djela Grka u Aleksandriji i njenoj cuvenoj biblioteci. Jednim komplikovanim procesom koji se i dan danas analizira, razvili su sistem prica i zakona kojima su htjeli organizovati svoje drustvo i zastiti ga od nevolja ili makar pruziti mu utjehu. Tako su nastale Talmud i Tora, pa Biblija i nekoliko vijekova kasnije, Kuran. Nastale su religije, a sa njima i sloj drustva – svestenici – koji su sebi prigrabili lavovske pogodnosti i olaksice. Covjek je iz centra u kojem mu je u antickoj Grckoj bilo tako komotno, potisnut na periferiju sistema, a krivulja koju pratimo je krenula u suprotnom smjeru….

Mnogo godina kasnije, zaludni Englezi ce naci na nekoj svojoj plazi (kupanja tamo ionako nema!) ugalj! Kako su se sjetili da ga stave u vatru ne znam, ali od tog „dana“ pa do dolaska Njutna nije trebalo mnogo. Vatra je dala paru, a ova – dosadu. Covjek je malo sklonjen od teskih fizickih poslova (parna masina!) i poceo je da razmislja i bavi se naukom. Masina i nauka, dali su Zajedno novi zamah ljudskom umu sto je dovelo do prosvetiteljstva. Ponovo je krivulja na sinusoidi okrenula pravac i covjek je zahvaljujuci nauci stigao nazad u centar, oslobodjen od pristiska teologije i teologa. Moja je teorija da su filozofi prosvjetitljstva bili predugo prinudjeni da slusaju madrigale i tako su iz cistog ocaja krenuli u rat za oslobodjenje covjeka. Moderna nauka i nova filozofska misao, otvorili su put individualizmu i liberalizmu i covjek se opet domogao centra sistema, udobnog i komotnog jer je mogao tamo da misli samo na sebe. A i madrigali ti onda lakse pa’nu.

E ali sad ce i Kant i odmah za njim i ostali veliki njemacki filozofi idealisti, jednim potezom (revolucija) po ko zna koji put poremetiti smjer krive i tacku koju pratimo usmjeriti ka dolje. Kant se zabrinuo porastom individualizma i trazio je kako da se covjek na neki nacin prevari i da prihvati da svoje zivotne ciljeve, vizije i zelje (teleologija) zamijeni za grupne, ali bez – roptanja. I ne samo to! Uspio je i da objasni da ce covjek tek tada, znaci kada se odrekne sebe, postati – slobodan?!

Mislim i ako je od Kanta, mnogo je….

I tako covjek kroz vrijeme kao sinusoida, od centra, ka periferiji i nazad. A gdje je danas, sada? E to zavisi od dijela Planete. Covjek na Zapadu je tu negdje oko centra, sam i brine o sebi, a na Istoku? U ostalim dijelovima Planete, religije su jos uvijek mocne i centar je rezervisan samo za elitu drustva – ostali su u krajnjim krugovima sistema. Tek sto ih drzi centripetalna sila. Sjecate se onih silnih misionara? Dok su oni sirili teoloske ideje po svijetu, oni koji su ih slali, radili su na svojoj licnoj teleologiji. Sjajan sistem: mi vozimo BMW, a oni tamo se guse i bjeze plivajuci. Da im pustimo malo madrigale preko razglasa? Za par godina pojavio bi se sloj mislilaca koji bi ih uveo u prosvijecenost i oslobodio ropstva.

Kaze meni prijateljica

Iliti, hajmo mi opet onu nasu omiljenu temu: mi i oni.

Moja prijateljica je nasa, a ovi ovdje, domaci, su joj u familiji, jer su se – a sta da radimo?? – i ona i sestra joj, udale za ove. I sad scena. Korona pokrila Svedsku. Vlada u panici, vuce poteze, sahovskim rjecnikom receno, u iznudici. Ocajni. Imali su jednu ideju ovog proljeca, tjesili su se njome dok su brojali mrtve po starackim domovima, ali sad, na jesen, pokazalo se da se ideja pretvorila u maglu i prasinu i sad valja nekako stici ostali svijet, ali – boze, to je najvaznije, ne gubeci obraz. I vlada nam saopstava (primjetite, ne naredjuje, nego saopstava, predlaze, jer oni nemaju petlje da povuku radikalne poteze, ali o tome malo kasnije) da (kaze premijer) „ako morate da posjetite baku, uradite to na pravi nacin“. Ako morate. A oni su sto iz kulturoloskih, sto iz (jos vise!) komercijalnih razloga od Bozica napravili jedan monolit kica, bacanja para i ljigave romantike. Jeste, vuce se od davnih dana tradicija da se familije okupljaju u miru i spokoju, ali drzava je na tu finu tradiciju i dostojanstvo, nadogradila kolos manicne kupovine i histericnog trosenja para. I sad, gradjanine Svedske, ako vec moras da posjetis svoju majku, baku…

I dobro. Dovdje je razumljivo. Drzavu bole i ekonomski gubici i (gubitak) politckih poena i oni na sve nacine pokusavaju da nas zatvore u nase kuce, a da mi to ne primjetimo (u ostatku Evrope, izlazak napolje poslije policijskog casa kosta – ovdje se drzava nada da cemo mi shvatiti…). I to je poenta i ovog i brojnih drugih clanaka i tekstova ovog medija. Drzava ocekuje da cemo shvatiti i da ne treba da naredjuje.

Ali da se vratimo prijateljici i njenoj familiji mjesovitih korjenova. Ona i njena sestra, planiraju bozicni skup, a on, zet, muz sestre kaze vlastitoj djeci koja su se spremala za put (do majke, tetke, bake): „Ja sam razocaran vasim ponasanjem“. Tajac. Sa nase strane. Iskreno razocaranje sa njihove. A totalno nerazumijevanje, sa obje strane, znaci -medjusobno.

E pa tako je to kad ne citaju Kanta. Ili makar da ‘oce Rusoa…

Podsjeticu vas. Ruso je zajedno sa jos nekoliko filozofa pokrenuo talas prosvjetiteljstva. Sta je to bilo? Pa, kratko, oslobadjanje od Boga, a na talasu boljeg razumijevanja prirode. Znaci fizika je velikim zamasima uspjela da ukloni brojna pogresna (da li?) tumacenja svijeta oko nas i iznenada je uloga Boga u zakonima prirode postala minorna i bezznacajna. Covjek je osjetio da dobija nazad vlast na prirodom, da je bolje razumije i okrenuo se sebi i svojim potrebama. Ali Ruso, to cudo od intelekta, jos za svoga zivota, shvatio je da su otvorili Pandorinu kutiju i da su ugrozili sustinu drustva! Jer ako je covjek slobodan, a zaokupljen samo sobom i svojim prirodnim (dakle vulgarnim!) potrebama, cijelo drustvo kao skup takvih pojedinaca, dovedeno je u opasnost. Ruso je ovo primjetio, ali njegov intelektualni kapacitet je postigao samo da se ovo „stavi na tapet“, ali rjesenja nije bilo. Trebalo je sacekati da dodje Imanuel Kant.

Pisacemo mi jos mnogo puta o Imanuelu, pisali smo vec vise puta, jer Imanuel je taj covjek, bukvalno, on, sam, koji je pokazao Germanima pravac, a mi kao Finci iz onog vica sa Madjarima*, niti smo pazili „na casu“, niti smo znali za ovo, pa smo nastavili svojim putem. I evo rezultata! Germani prave BMW i Porse, za Bozic vlasnici caste radnike sa 5000 EUR, a mi? Mi smo imali Zastavu, a bolesnu djecu, sto neko rece, lijecimo sms-ovima. Ok, sad ovdje treba nekako udjenuti i protestante i vidjeti detaljnije ko je, kako i koliko na koga uticao (Kant i njemacki filozofi- idealisti sa jedne strane i prostetantizam, sa druge) , ali vec sada se moze bez straha reci da su to bila dva pokreta koja su se sjajno nadopunila rezultirajuci drzavom koja ima snage da napravi BMW,a onda i da „njen sin“ bude iskreno razocaran vlastitom djecom koja slusaju biolosku potrebu, a zanemaruju apel premijera. I samo da podvucem. Sta ja zapravo hocu da kazem? Ne svadjate se ljudi. Objasnjenje ima, ali se razumjeti ne mozete. I ne pokusavajte, jer pokusaj da drugoga uvjeris je samo politicki korektna rijec za svadju.

  • Mongoli su prije mnogo, mnogo vjekova dojahali do danasnje Ukrajine. Naisli su na raskrsnicu. Na tabli je pisalo: pravac prema danasnjoj Finskoj vodi u jad, mrak, bijedu, vlagu i alkoholizam. Ako ostanu tu u Panoniji, bice im divno. Jedna grupa nije znala citati i odjahali su dalje: to su danasnji Fici. Ove sto su ostali, zovemo Madjari.

Roni

Roni, meni makar, ne moze biti inspiracija. Nazalost. Moze biti predmet divljenja, sportista kojeg volim, cak obozavam da gledam, ali ne inspiracija….

Koji Roni? Roni O’Saliven, engleski visestruki sampion u bilijaru. Znam da ce sad puritanci sportskog zargona, agresivno skociti tvrdeci da se ne radi o bilijaru, vec o snukeru. Ama, jeste, razumijem. Ali i ono sto smo mi muskarci drzali u rukama svako jutro za vrijeme jutarnje higijenske procedure, treba zvati brijac, britvica, ali za mene je to uvijek bio – zilet. Bas kao i ono sto se stavljalo na cetkicu za zube i zvalo kaladont, mada je kaladont samo jedna od brojnih vrsta kreme za zube. Treba se izrazavati pravilno, ali treba i imati respekta za neke rijeci koje su stare, koje su dosle prve i koje su postale dio svjetskog vokabulara. Snuker nije sigurno, ali bilijar – jeste. Ta necemo valjda sad govoriti i o specijalistima za karambol?

E Roni je cudo. Simpatican, pozitivan, brz. Da, nadasve brz. Veceras dok sam ga gledao protiv nekog mucenika, podsjetio me je na Denzela Vosingtona iz filma Ekvilajzer (i jedan i dva). Igra se sedam partija, a protivnik poveo 2:0?! Zavrsilo je 2:4 i u te cetiri partije (evo, frejma), protivnik nije uzeo ni jedan poen. A Roni, dakle kao Denzel, kad krene prvo pritisne stopericu na satu i pocne svoj ples oko stola. Kad pomete cijeli sto, praveci brejk ili ne, zaustavi stopericu i uz nesto negodovanja konstatuje probijanje vremena od nekih minut ili dva. U svijetu bilijara ga zovu Raketa zbog svog brzog nacina igranja, gotovo hazarderskog, jer nije bas potrebno, nije sah i moze da se pogrijesi . Kad je rijec o brejku, Roni je nosilac najveceg broja, kao i najbrzeg ikad (147 poena za 6 minuta). I svako ko poznaje samo osnovna pravila igre, mora da prati Ronijevu igru poluotvorenih usta, gledajuci to umijece da jedan potez najcesce otvori poziciju za najmanje jos jedan ili dva naredna: bijela loptica otjera ofarbanu u rupu i postavi se zgodno pred sledecu i to ne bilo koju vec iskljucivo u skladu sa pravilima igre ofarbana, pa crvena…

Roni je i glumac. Rano je shvatio da u TV prenosima kamera skoro podjednako prati kretanje loptica kao i izraze lica igraca. I to on obilato koristi. Bez ikakvih ogranicenja, kao da je sam u svom kupatilu pred ogledalom (sa ziletom u ruci) pravi razne gestikulacije licem, gradeci ubrzano svoj jedinstveni imidz. Zna Roni da se u bilijaru odlicno zaradjuje, a jos bolje od reklama i sponzora i zato treba profilisati svoj imidz i prodavati ga. Nije mu mrzak novac. Znao je praviti razne „incidente“ na takmicenjima ako mu visina honorara nije bila po volji. Jednom je cak odbio da zaokruzi jedan novi brejk, protestujuci sto je nagrada za to dostignuce bila premala. Po njemu.

Na pocetku sam se pozalio da mi on ne moze biti inspiracija; samo predmet divljenja. Naravno, tesko je zamisliti da bi se ja sad u ovim godinama uhvatio bilijara kao profesije. I ovo malo sto sam igrao, preboljevao bi danima poslije od ukocenosti i bolova u ledjima. Zato on mene ne moze da inspirise, kao sto moze nekog talentovanog pocetnika koji bi da se bavi ovim sportom. S druge strane, ne poznajem bas nesto posebno njegov privatni zivot kao na primjer Djokovicev. To je onda druga stvar. Od ovakvih velikana, covjek moze da nadje neku „sitnicu“ iz njihovog zivota i ona moze da bude inspiracija. Recimo probao sam da pratim Djokovica u izgladnjivanju (dijeta koja trazi da se izmedju obroka nista ne jede 16 sati) i to bi moglo da ide uz snagu inspiracije. Ali sta radi Roni, kako on jede, koja kola vozi, to ne znam. Ostaje samo da se gleda njegov ples oko stola, brzi potezi koji slijede cesce cak i od smjena grimasa. Desi se da odigra tri poteza sa istim izrazom lica, sto je za njega i tipicno i netipicno u isto vrijeme: igrati brzo – da, ali zadrzati isti izraz lica? To, ne. Voli brate da se kezi.

Volim i Novaka. Patim i radujem se sa njim. Ne idem sa njim zimi na Sejsele, a ljeti na Hvar, ali patim s njim. I sve cu vise. Vrijeme kada je on igrao oko svog protivnika nadmocno i uz magiju, sada je iza nas. Pred nama su samo bol, patnja i nesto bljeskova radosti. Skoro, kao zivot….

Rece mi prijatelj….

Zapravo, prenio mi je – kao sto se to danas najcesce radi – malu crticu, skinutu negdje sa interneta. U njoj pita sin oca kako je to bilo u onoj Jugoslaviji? I kaze mu otac…

Odes u Srbiju, odes u Bosnu, odes u Hrvatsku, svejedno, stane ti fico, pokvaren. Nije tada bilo mobilnih, ni telefona, u sred noci, ides pokucas na vrata prve kuce. Oni te prime, odu da traze majstora u selu, tebi daju da jedes, pijes. Tu i prespavas.

Parafraziram, ali prenio sam sustinu. Ako i vi naletite na internetu, uvjericete se. Ja se bas ne sjecam da je bilo ovakvih romantiziranih epizoda, ali razumijem poruku i slazem se sa njom: jesu ljudi bili prijateljski, opusteni, spremni da pomognu. Jesu. Ja mislim da bi se ova pricica mogla lokalizovati u vremenu, negdje u ’69. ili ’70., ali ne kasnije od ’72! Sedamdeset i druge su vec upadali „teroristi“ u Bugojno, a ispred Alijine samoposluge na Strelcevini su strazarili milicioneri sa dugim cijevima. A da o ’76. i Ustavu i ne govorim….

Ali nije to bitno! Bitno je da li ima para ili nema. Taj otac je tih dana kada se prica dogadjala, imao i pare i – sa njima – buducnost. Znao je kad ce mu se sin skolovati, zaposliti, kad ce dobiti stan, kad ce na godisnji odmor i gdje (Gradac!). I kad ti (jos uvijek!) ne moras dan isplate plate zvati Spasovdan, vec je to sasvim obican radni dan, to je drugi nivo optimizma. Ali, uskoro je dan isplate postao „spasovdan“, a koju godinu kasnije i – dan koji se pojavljuje u kalendaru kao Halejeva kometa: tu i tamo. Odjednom od 12 plata, nasi roditelji dobijaju 11 ili 10… . E, a onda je tesko primiti nekoga u kucu u sred noci, dati mu hranu i rakiju i krevet. A ti otici da trazis pomoc. Ne ide.

Znaci pare 60-ih godina.

A te mucene pare sam vec bebroj puta objasnjavao na ovim stranicama. Borba protiv Njemaca, pobjeda i osjecaj naglasenog entuzijazma zbog osvojene slobode. Sve je to dalo mnogo rada na o-ruk uz muziku harmonike. Tada se niko nije pitao o prekovremenom radu… Zamislite da je Tito vec 1950. morao da svima isplati prekovremene sate! Ova crtica iz prepricane price, nikad se ne bi dogodila. Jugoslavenska ekonomija bi vec krajem 50-ih zaglavila u blatu eksperimenta i ludjackih rjesenja. Nego je dosao sukob sa Istokom, pa nam je Zapad pruzio nesto para i agonija jugoslavenskih ekonomskih bravura je odlozena do 80-ih godina. Eksperimenti? Ja. Staljin je – jedan primjer – eliminisao (bukvalno) svog geneticara koji je imao naucno rjesenje za bolji prinos zitarica, a odabrao je nekog sarlatana koji je tvrdio da se sjeme zitarica moze ubijediti i da se na njega moze djelovati ideoloski ??!! Eto to su rjesenja koja je nas Tito obozavao i rado kopirao, iako se na nivou zvanicne politike odvijao pravi hladni rat. Naravno, personalni izmedju dva lidera, pa sta kosta da kosta.

Mnogo je bolje bilo da je nesrecnik sa pokvarenim ficom, imao gdje da stane, da potrazi dezurnu servisnu sluzbu, da odsjedne u motelu i naravno, da ima pare da sve to plati. I tada bi i majstor i hotelijer i vozac bili zadovoljni, a sin ne bi pitao oca o Jugoslaviji vajberom iz Njemacke. Vec, iz susjednog grada u Jugoslaviji.

Ja, sta da radi Evropa??

Dakle nije svaki Danac Lars fon Trir koga interesuje samo umjetnicki domet i proizvod, a oko njega goli ili obuceni („poznajuci“ dobrog, starog Larsa, radije goli) mogu biti i crni i zuti i bijeli….

Ima Danaca koji ce se na fudbalskoj utakmici protiv Velsa, potuci. Jer to je njihov nacin i domet pameti da iskazu ponos jer je Nils Bor kao dio svakog od njih. Znam, vecina posjetilaca fudbalskih utakmica znaju samo za Karlsberg – tesko da su culi za Borov model atoma. E sad i oni su ta Evropa koja djeluje kao magnet (muceni, neinformisani imigranti!), ali oni su ti koji se mrste kad se imigranti pojave na trajektima.

Znaci da probamo naci rjesenje, jer stanje je takvo kakvo je: uzroka migracije (ne zaboravimo najvazniji, globalno otopljavanje!) nece faliti, Evropa ce i dalje biti magnet, a „danci“ ce se mrstiti i ponovo vratiti svojim politicarima (taman kad su bili na fantasticnom putu da ih posalju u istoriju!). I ne samo da ce im se vratiti, vec ce i pasti pod uticaj i sirenski zov desnih populista, cime se mrstenje pretvara u grc agresije. O cemu se radi? Sta se desava?

U prethodnom tekstu sam opisao Evropu kao vrh intelektualnog dometa ljudske civilizacije. Ja… pa… sto onda oni ne nadju rjesenje? Jer sukoba ce biti i nikome ne odgovara. Dvije godine su jasno pokazale: 2008 i 2015. Prva sa globalnom bankarskom krizom i druga sa prvim velikim imigranstskim talasom u modernoj istoriji Evrope. Oba dogadjaja su znacila strahoviti stres za politicko bice i tijelo Evropljana. Oba mozemo podvesti zapravo pod jedno: ekonomska nesigurnost. I to je prvi i najvazniji uslov, conditio sine qua non, da uopste mozemo ici dalje i pricati o rjesenjima. Da budem jasniji: dok se Evropa nalazi pod ekonomskim stresom i izazovima, nema integracije. Nervozan Danac ce baciti kamen na auto Marokanca koji trubi na raskrsnici, a stabilan Danac ce se u istoj situaciji osmjehnuti, prisjetivsi se svog poslednjeg boravka u Kairu kada je uzivao gledajuci harmoniju u haosu. Pustimo nekog novog Nilsa (Bor) da nadje nova rjesenja pitanja energije, da obezbjedi nova brojna radna mjesta i stabilizuje ekonomiju (nije nevazno sto bi svaki novi alternativni izvor energije, sto po definiciji znaci – ne nafta! – sklonio „bijelce“ sa grbace i vrata ostatka svijeta, umanjujuci visestruko rizik od novih migracija!).

A ovi „Sirijci“ sto su vec ovdje? Pa ako se podsjetimo cinjenice da domacina i useljenika dijeli 500-600 godina mirnog razvoja, jasno je da se sirijcu odmah na granici mora dati papir u ruke sa jasnom strukturom njegovog zivota narednih 4-5 godina. Nesto kao kad udjete u kasarnu da odsluzite vojni rok. Sjecate se (?), starjesine su sve cinile da nas se oslobodi najvece posasti: dosade. A, zanimljivo? Evropa se digla zahvaljujuci tome sto je eliti bilo dosadno, a mi sada ne damo imigrantima da im bude dosadno.

Nego! Prvo pokupiti sve ono sto zna bilo sta da radi i gurnuti u rad. U vojsci kazu „oslobodjen od obaveze“. Tako i ovi: ne bi morali mnogo da se bave kursevima o domacinovoj kulturi i posebnosti: dozivjece to ne treba se bojati, na radnom mjestu. Tzv. ucenje iz rada. Ostali? Pravac skolska klupa: i prije i poslije podne. Uz prozivku. Liste i jasnu vezu izmedju prisutnosti i materijalne pomoci. Skola, skola, skola. I opet – skola. Johan Gotlib Fihte, njemacki filozof (dosadno mu bilo!) sa kraja 18. i pocetka 19. vijeka, tvrdio je: „Organizujte i strukturirajte skolski program i skolu, pa vam nece trebati ni naoruzanje ni odbrana“. Jezuiti su tvrdili da ako oni dobiju dijete prvih 8 godina, poslije mogu svi pedagozi ovoga svijeta da rade sta hoce, dijete je „njihovo“. Hocu reci, „indokrinacija“ koju skola ima kao mogucnost, mora da se pazljivo osmisli, a onda zestoko primjeni. U takvu skolu udjes kao sirijac, a izadjes kao svedjanin. I vjerujte mi, sto rigoroznija skola (disciplina, strogoca, kazne, mnogo „domaceg“), to ponosniji polaznici. Zasto se kriminalci, oni iz internata, ista klasa vojnika, doktori nauka, zasto se svi oni smatraju bracom, skoro kao pripadnicima jedne familije, iste krvi? Zato sto kad prodju kroz sve teskoce (ponavljam: sve teskoce, da ove dvije rijeci ne prodju neopazeno), izadju kao clanovi bratstva. Istim mehanizmom ce „tvrda“ skola proizvoditi ponosne svedjane, dance, bez obzira kako se i gdje rodili…. Ponosne i sa jakim osjecajem pripadnosti grupi, sto je – slozicete se – sinonim uspjesne integracije. Razumijem, razumijem. To je nesto kao Iranac sa mobilnim ili jordanski princ na skolovanju u Oksfordu. I jedan i drugi gubi manji ili veci dio svog kulturnog naslijedja, jer i Gugl i Fejs Buk i profesori u Oksfordu znaju kao da privuku svoje pratioce. Ova dvojica nece vise biti prvi na barikadama da se u njihovom gradu (Hale u Njemackoj ili Aman) gradi nova dzamija. Bice u radnji Porsea da vide najnoviju Kareru 3S. Asimilirani? Osteceni? Moguce je. Ne znam. Njih dvojica ne mogu „tako lako“ da u svoj genetski materijal ugrade Getea ili Njutna, ali su ipak voljom ili ne, dozvolili da budu izlozeni kulturi Zapada. Ovaj prvi, Iranac iz Halea, ipak zivi u Njemackoj i u prilog mu ide brza integracija, mozda i uz nesto asimilacije. Pa, poslije, neka se odluci u miru.

Kao ja.

Penzija, pravac sardele, dingac, smokve i miris mora….. Gdje? Cuj gdje!? Pa ovdje sigurno ne, jer ovdje more ne mirise.

Sta da radi (mucena) Evropa?

Svi hoce u Evropu. Najradije, Zapadnu, naravno.

Hoce Amerikanci (kao turisti), hoce i Sirijci, Sudanci… Kao imigranti.

A Evropa? Hoce Amerikance, naravno kao turiste, ne kao megafirme koje ne placaju porez ili spijune koji nadziru nase mejlove i konstrukciju Sabovog vojnog aviona.

Ali nece imigrante…. Ja sam otvorio ovaj blog da makar ovdje ne moram da vodim racuna o politickoj korektnosti i da mogu da kazem ono sto svi znaju i sto se vidi, ali malo ko se usudje reci. Dakle Evrope nece imigrante. Nece u velikim, nekontrolisanim talasima. Bi ona probranu radnu snagu, par strucnjaka i deficitarnih zanimanja, ali ne ovako kako se to sada desava.

Imigracija ima dva pola: imigrante i domacine. Dva pola, ali tri aspekta. I dok je vrlo lako objasniti ono sto imigrante tjera na put, kao i to sto Evropu cini mrzovoljnom, nije bas lako objasniti zasto ih – imigrante, Evropa privlaci. Sta ih tjera, ne mora se dugo elaborirati. I vaznije, u ovim krupnim pitanjima migracija, poslednje sto treba ciniti jeste davati vrijednosne sudove. Naravno da oni kao pojedinci nisu krivi za svoju sudbinu. Ni cijela porodica nije kriva za svoju tesku sudbinu. Ali, oni kao narod? Kao – sto bi se reklo – politicko bice? Nije lako odgovoriti na ovo pitanje. Podjimo, mi Srbi od sebe! Ja definitivno nisam kriv sto su Srbi od kraja 80-ih, pa do pocetka 2000-ih tvrdoglavo birali Milosevica na svim svojim izborima. Ali, mi kao narod? Sad ovdje mozda treba primjeniti instrumentarij iz pravosudja? U pravosudju ti mozes uraditi nesto kaznjivo iz namjere i iz nehata. Zao mi je, ali i jedno i drugo je – kaznjivo. U nehatu te tereti obaveza da se informises, da se pripremis i da nadzires okolnosti – odsustvo svega toga te ne opravdava. U politici, za razliku od pravosudja, ne vazi ova logika. To sto ljudi iz Leskovca ne razumiju da je Milosevic pogresan lider, nije njihova greska, ni iz namjere, ni iz nehata. Da bi bio informisan i odgovoran zbog odsustva istih, moras prvo dobiti sansu da se informises. Moras dobiti platformu (obrazovanje) da bi informacije znao da tumacis (v. tekst o R. Amadeusu). Znaci nema krivice medju Kurdima sto preplivavaju Mediteran i traze Njemacku.

Sto se tice dijela ove teme gdje se govori o magnetskoj privlacnosti Evrope, tu ostajemo bez pravog objasnjenja. Osim ako opet nije u pitanju – neinformisanost? Evropu zovu „starom damom“ i u tome ima dosta materijala za objasnjenje ovog fenomena. Jednostavno, Evropa je jos uvijek na dobrom glasu kao mirna, bogata i napredna regija u kojoj se na divan nacin kombinuju estetika i progres. Tja! Tesko da danasnje imigrante bas estetika Evrope privlaci, a progres je … e, to je vec nesto o cemu su lose obavjesteni. A da o klimi, onoj politickoj – i ne govorimo.

Ali okrenimo se onom najzanimljivijem dijelu: zasto je Evropa namrgodjena kada se pomene imigracija i kako to rijesiti?

Projurimo kroz samo nekoliko recenica kroz evropsku istoriju. Pogledajte najprije na karti kako izgleda Evropa prema velikim morima. Kao – poluostrvo koje se duboko zarilo u Atlantik. Ovaj geografski polozaj je motivisao Evropljane da rano krenu sa vodenim ekspedicijama i tako su Portugalci, Spanci, Englezi, Holandjani, Francuzi brodovima otkrivali nove svijetove i – potkradali ih. Nesto su im valjda i ostavili (pitajte Asteke!), ali su ih uglavnom potkradli. I tako je na ovaj „poluotok“ navuceno enormno bogatstvo. Ovo materijalno blagostanje dalo je dijelu drustva (evropskog) slobodno vrijeme, tj. vrijeme otvoreno za razmisljanje. Kad ima para, ne moraju svi raditi: manjina moze udobno da se raskomoti i razmislja. Ovaj pomak donio je snazan intelektualni zamah u vidu prosvjetiteljstva. Prvo renesansa, ali vaznije – prosvjetiteljstvo. Na talasu prosvjetiteljstva, evropski covjek je dobio instrument da se oslobodi dogme (crkve). Pratite li me? Kraj 18. vijeka evropski covjek slobodan od praznovjerja, emancipovan i potvrdjen. Uporedite sa covjekom na Istoku… Paralelno se razvio protestantizam na cijoj ideologiji je Kant sproveo revoluciju, kopernikanski obrt u filozofiji morala i saznanja. Ideja kolektivnog morala u ovom dijelu svijeta, uspjela je zamijeniti opasni gubitak vrhovnog autoriteta koji je ljude kontrolisao strahom, Boga (v. tekst Teleologija u P-kuci). Evropa je dobila covjeka koji je razumio ideju zajednickog dobra i zajednickog cilja. Sve ovo su Francuzi kroz svoje revolucije ucvrstili, formalizovali kroz tzv. socijalni ugovor i zapecatili u krvi (bukvalno). I ovako smo dobili jednog recimo, Danca koji (da se nisu dogodili u poslednje vrijeme novi stresovi) zapravo vise ne treba ni politicare, ni nadzor: funkcionise kao totalno oslobodjen covjek svjestan svoje uloge kao i vlastitog, ali i kolektivnog dobra. Ne trebaju mu ni politicari ni izbori, ni „organi“: ide na posao, pazi da su mu djeca u skoli, placa porez, ne baca papire oko sebe i reciklira plastiku.

A Rus? Sirijac? Sudanac? Opet naglasavam, niko nije kriv, ne sudimo nikome, ali razlika izmedju Sirijca i Danca je nekih 700 godina s tim sto Sirijac nije ni poceo sa projektom.

Kakav je psiholoski, socijalni profil ovog „danca“? Pa, valjda mozemo razumjeti da je ponosan? Njemac? I Gutenberg i Martin Luter i Kant – svi su Njemci. U svakom Njemcu je naslijedje ovih i drugih bezbrojnih velikana, ugradjeno i djeluje kroz osjecanje ponosa. Ja, ali Danac nije samo Lars fon Trir….

T53

Jesam li pisao o TP53? Ne sjecam se. Ali, djeluje nepoznato… Mislim, ne mogu da se sjetim da sam pisao o „ovome“.

Eh, taj prokleti TP53….!

Zivot visi o koncu.

Mi, doktori imamo mocne makaze da presjecemo konac. Prokleta sudbina: dala nam je makaze da sjecemo, ali nikakvo ljepilo- pa da spajamo – nismo dobili?! Ili jesmo?

Razumijem: ne razumijete nista. Pocnimo od pocetka…..

Nauka nas je uputila („introduce in“) u tajnu TP53. Boga mi, bili smo srecniji bez toga! Imate tp53 i TP53. Ma, pustite ih…! Kinezi u laboratorijama Kalifornije…. Zaludni, pa izmisljaju. TP malih slova je gen, a velikih, protein, proizvod gena. Ima sigurno negdje na ovim stranicama, da mi u svakoj celiji nasega tijela, imamo jezgru (nukleus) i u njemu u klupko namotanu nasljednu masu u formi 2 m duge DNA. Znaci u svakoj celiji, u svakom nukleusu ima sklupcano 2 m (m od metar!) DNA. Tu su nam svi geni. Sta nam je, tu nam je. I onda rijese „Kinezi“ da malim slovima oznace gen, a velikim, njegov proizvod – protein. To smo dobili od roditelja, ali kroz zivot ta se masa modifikuje jer je bombarduju razni Cernobili, mobilni telefoni, sunce, virusi, lijekovi…. Pa sta ispadne u 50-oj, 60-oj, 70-oj godini. Te uticaje, odnosno njihove efekte, sa strane zovemo mutacije i oni najcesce nemaju nikavog uticaja na nas zivot, dok – odjednom, strahovito veliki uticaj. Sve, zavisno gdje „uticaj“ udari…. Znaci komadic od tih 2 m DNA koji zovemo gen, moze da pretrpi promjenu (mutacija) i da onda ispadne problem sa proizvodom.

Gen tp 53 proizvodi protein TP53 koji se aktivira svaki put kad su nase celije izlozene stresu. Sjajan mehanizam! Celija nesto trpi, boli je, hoce da se promijeni, poludi (kancer!), e, ali onda se aktivira tp53, proizvede TP53 i ovaj sredi celiju: popravi (je) ili (je) ubije. Nije bitno, tijelo nema vise problem. I ovako mi zivimo svaki dan!! Svaki dan neka nasa celija krene ka onome sto zovemo tumor, kancer, ali TP53 to zaustavi i mi zivimo dalje.

E, ali neko pretjera sa mobilnim uz glavu, sa posjetom Cernobilu, sa virusnim infekcijama, sa…. ja, recite vi sta nam sve prjeti iz sredine (miljo)? Plastika u moru, konzervansi u hrani, farbe, cestice od izduvnih gasova u vazduhu… I? Nas tp 53 mutira. Pretrpi promjenu i ne moze vise da proizvodi protein TP53 koji zalijeci „rane“. I vasa nekad dobra, fina celija, celija koju ste voljeli, recimo sve celije koje repariraju vasu jetru kad pijete, kozu kad se suncate u julu, pluca kad pusite…. sve je to sad stalo. Ta celija pocinje da divlja i vi imate dg raka. Ne, ne, ne u svm pomenutim organima: u jednom, samo. Dovoljno.

OK (mislim nije ok, ali, j“b ga sta da se radi: neko uvijek zaglavi): imate rak. Lijecite se. Do prije 5 godina, kada nismo imali pojma o tp 53, tjerali smo nase protokole, jedan za drugim, dok bolesnici stoje na nogama i trpe i onda bi shvatili da nista ne pomaze. E, to su ti kojima je tp 53 mutirao! Danas? Danas sa dijagnozom dobijemo status (stanje) tp 53-a: dobar ili nije dobar? Ako nije dobar (mutiran, nema TP53 proteina), skoro- vjerujte mi na rijec: skoro da i ne treba lijeciti. Samo se mucite. Nista ne radi.

I sad vi kao doktor, imate pacijenta rodjenog 60-ih godina koji ima mutirani tp53. Iz terapije u terapiju idete i shvatate da nista ne pomaze… A onda dodje – informacija! Nasle fabrike (Kinezi? Kalifornijski, ne pekingski!) lijek. Vidite. Svaki protein u celiji mora da se eliminise. TP53 kad obavi posao (kod nas srecnika), treba ga eliminisati iz celije. Ima metla (enzim). I nasli Kinezi lijek koji drzi „nogu za vratom“ enzimu! Znaci, ako imate mutirani tp53 i time redukovanu proizvodnju mocnog TP53 proteina, vi sprijecite „metlu“ da pocisti i to malo sto napravite. A, sjajna ideja? Da, da, ima lijek: idasanutlin.

I vi kao napredan, progresivan doktor, citate o tome. Vi citate, a tu pored vas pacijent rodjen 60-ih hoce da umre, jer nema TP53. Vi znate, a on / ona umire. Pita, ima li neki lijek? Sta reci? Kontaktirate firmu koja pravi lijek. ‘Oces! Prvi rezultati ce se pojaviti tek ’22. Mora prvo misevi, pa zatvorenici i beskucnici (tzv. faza jedan studije), pa faza dva, pa… Ima ono sa onim magaretom i zelenom travom…

I tako, posto smo moj bolesnik i ja jos uvijek na spaljenoj, suvoj travi i gledamo preko ograde, gdje je trava uvijek zelenija (Kalifornija), mozemo samo da se kopistimo, nerviramo, deprimiramo.

Nekad je bolje, ne znati.

Slazem se sa Davidom!

Kojim Davidom???

Cuj, kojim?!

Pa Hjumom, kojim bi???

David je tvrdio da je skepsa kao bolest: ima sredstava da se ublazi simptom, ali nema lijeka. Poredio ju je sa ludilom, delirijem ili makar, depresijom i melanholijom (ovo sa melanholijom nije nista neobicno: u to vrijeme melanholija je bila vrlo popularna bolest medju mislecim ljudima, jer je vazilo misljenje da se radi o nakupljanju neke kao katran crne mase u sredogrudju, mase koja pritiskuje i koja otpusta nesto kao maglu koja zamucuje svijest). I tako je David, bas kao i ja iz dana u dan zapadao u stanje melanholije, razocaran vlastitom nemoci da razazna sta je sta. Sta je istina i u sta vjerovati? I sta je radio David, a sta radim ja, da se spasim? On je igrao neku vrstu saha („backgammon“), pio sherije sa prijateljima u klubu, a ja – idem na posao, radim i pokusavam da ne mislim…

Znaci ovo „stanje“ duha zovemo skepticizam, a nas kojima je ovo stanje blisko, skepticima. Koliko je naucnicima poznato, prvu „skepsu“ u pisanoj formi je izrazio Homer (makar ko stajao iza tog imena!). Ali, prvi pravi skeptiker, koji je – bas kao sto ce se kasnije dogadjati i vecini njegovih sljedbenika, bio protjeran u izgnanstvo – bio je Ksenofan. On je utemeljio i filozofski skepticizam i literarni skepticiam. Oba su zapravo u domenu folozofije, mada se literarni izrazava kroz – literaturu, pa se tako i zove. Ksenofan nije imao mnogo sto sta da napadne, jer je ljudsko znanje u to vrijeme bilo vrlo oskudno i ograniceno. Ljudi su znali ono sto su u toku svog zivota dozivjeli i zapamtili, proslost nisu poznavali, jer nije bilo nista zapisivano (vazno: Mikenska kultura koja je bila nekoliko stotina godina ranije, imala je tekstove, ali to nije bilo dostupno u vrijeme Ksenofana), a kako je svijet ustrojen i sta ce biti u buducnosti, ljudi su saznavali samo kroz bozanstva. E dobri Ksenofan je „ukinuo“ boga i bogove. Ili receno rijecnikom skeptikera, nije u njih vjerovao.

Sad mozemo da napravimo veliki iskorak kroz vrijeme jer prvi koji je skepticizam analizirao i od njega patio, bio je nas vec pomenuti, dobri David.

Kaze David, skepticna sumnja, prirodno nastaje nakon dubokog razmisljanja o onome sto vidimo ili dozivimo razumom. Zato je on zapravo bio najvise ljut na filozofiju: jer filozofija sistem preispitivanja, intelektualni izazov koji uvijek pocinje pitanjem, ali – bez odgovora?! I kad probamo da razumijemo, najprije se moramo prisjetiti koliko smo (u procjenama) grijesili u proslosti. Sta je to onda sto nas cini sigurnima da sada (opet) ne grijesimo? Nista, tvrdi David. O svijetu oko sebe po nesto i saznamo dok se oslanjamo na cula; e, pocnemo o tome da razmisljamo – odosmo u gresku. Na nasu zalost i pomisao da bi nase najnovije saznanje mogla biti greska (iskustvo iz proslosti), takodje je – razmisljanje, dakle, samo po sebi opet platforma za novu gresku. I tako sa nivoa na nivo uz stalno promisljanje i potencijalno gijesenje, dolazimo do stanja totalne skepse. Bilo je trenutaka kada je zaista htio da poludi: “ Intenzitet ovih ponavljanih kontradikcija i nesavrsenosti ljudskog rezonovanja, obrusio se tako zestoko na mene, zapalivsi moj mozak, tako da sam spreman da odbacim svo vjerovanje i rezonovanje, te ne mogu cijeniti nikakvo misljenje bez obzira koliko ono bilo moguce ili vjerovatnije od drugog“.

Komplikovana je ovo filozofija, priznajem. Opet, zamislimo se: sta je istina? Stolica ispred nas i stolica u nasim mislima. Ova prva je valjda realna? Da li je razum („mind“) samo jedna kompilacija culnih iskustava, a nas svaki pokusaj da ih obradimo (tzv. razmisljanje) samo klizava platforma puna padova i gresaka? Hjum je vjerovao da stvari stoje bas tako! Njegov filozofski kredo je empirija, iskustvo, cula. Razmisljanje donosi samo greske. Bio je ljut na filozofiju: svi smo neizlijecivo prosti cak i u trenucima kada filozofiramo.

A cula, u svjetlu kvantne mehanike? Vidim nesto ispred sebe i dobijem ideju da je to stolica. A zapravo, boga pitaj sta sam vidio….

Vrijeme za novu partiju „saha“…

Obezglavljeno

Pod snaznim utiskom jednog ukazanja, rijesih da sjednem i napisem ovaj tekst iako je povezan sa aktuelnim, konkretnim dogadjajem.

Rijec je o nesrecnom francuskom profesoru gimnazije, koji je kao sto sad vec svi znaju, ostao bez glave. Ja jesam malo osjetljiviji kad neko „udari“ na gimnaziju, ali nije sad to tema. Nije takodje ni moj cilj da dam komentar o tom dogadjaju, jer je to jednostavno – nemoguce. Ko god ima malo samokriticnosti i neke unutrasnje kontrole i barijere prije nego sto produkuje neki tzv. intelektuelni produkt, mora priznati da je nemoguce dati ozbiljan komentar na dogadjaj.

Ali ukazanje se dogodilo, a ona su uvijek vazna, ako nista jer su rijetka.

Sta je, najprije – ukazanje? To je ono kad vam „pukne“ pred ocima, kada odjednom kao probudjeni, ili pred gromom koji je upravo pukao, vidite stvar jasno kao sto je bio prvi dan iz Knjige postanja.

E sad kad smo to fino definisali, vratimo se na konkretan dogadjaj. Zamislite fakultet politickih nauka (ili kako god se to zvalo ovamo na Zapadu, gdje se znanje stice /sic!/ kroz kurseve, pa i programi nose cudna, egzoticna imena. Ali, ok, studenti hoce da se prodube u politici. I sad njih muce sa raznim temama, ekonomskim, drustvenim, statistikom, cak?! Sjede u grupama i rade zadatke pokusavajuci da shvate odnos potraznje i proizvodnje. Pritom im niko nece reci da je Amerika zemlja sa najvise dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, ali – dzaba. Glavna pitanja i kontroverze ekonomije ostaju i rjesavaju se u hodu, kao i da ni jedna Nagrada nije dodijeljena. A dogadjaju u Parizu ce posvetiti dva-tri sata gdje ce dva-tri ambicioznija studenta reci nesto sto malo lici na pametno i svi ce poslije toga sve zaboraviti i okrenuti se sad, statistici i zavisnim varijablma?!

Umjesto da uzmu samo ovaj nesrecni dogadjaj iz Pariza i djelju ga tri godine. Ili duze, ako treba.

Evo kako bi ja organizovao nastavu!

Dogadjaj ima brojne slojeve, jasno je svima. Tu je istorija, kultura, psihologija, filozofija, religija, sociologija. Svaki taj aspekt ovog nevjerovatnog dogadjaja, bi ja pretvorio u – semestar. Pa polako, svakih pola godine nesto novo, ali cijelo vrijeme povezivati sa pariskom tragedijom. Pa kad prodju sve slojeve, onda ima da nadju rjesenje. Nema izlaska sa studija, ni diplome dok se ne nadje rjesenje. Jer ko ce ga naci? Politicari? Akademici, intelektualci? Oni ce, ako ih pokrene inspiracija ili nesto drugo, sjesti i jedno popodne napisati polemicki clanak u mediju i – gotovo. Nema nista od toga. Niko danas nema vemena da se angazuje i siroko i duboko u sve aspekte koji se ukrstavaju u pariskoj gimnaziji na casu o slobodi govora. I zato tu ne moze biti rjesenje: neko ce krenuti od istorije, ali ce ga kriticar lako pobijediti ako kene iz religije, sociolog nema sanse ako mu se potpeti psiholog i tako u krug. A ovdje imamo 100 ili 150 mladih probranih pametnih glava, zeljnih znanja i mijenjanja svijeta, neistrosenih, neuprljanih karijerom i muckama i kompromisima Da im se dovoljno dugo vrijeme (cijele studije) da prodju istoriju, sve tri Abrahmove religije, ljusku psihologiju, odnose u drustvu, razvoj ljuske misli i ideje i tako naoruzani oni bi mozda nasli rjesenje. Mozda. I naravno, ne radi se vise o Parizu niti pariskoj gimnaziji – za njih je kasno. Radi se o pronalazenju univerzalnog rjesenja koje bi sprijecilo nove konflikte.

Mislite li da bi jedan takav buduci politikolog bio manje vrijedan od ovih klasicnih, ako bi se kroz cijele studije bavio samo jednim dogadjajem?

Boze sacuvaj. Naprotiv!