Hodam Mostarom

Ali, sjecanje blijedi…

Evo par mjesta koje nikad necu zaboraviti.

Ne znam zasto, ali najmilije mi je sjetiti se Mostara od semafora ispred Gimnazije, preko Bulevara, pa onda od Jugoplastike, nizbrdo, sirokim, presirokim trotoarom sa ove (desne) strane Mostarskog bataljina, do Borova i trafika te dzamije (Lakisica dzamija*). Ovaj put sam prolazio na velikom odmoru, na putu ka trafikama koje su imale daleko najbolju ponudu strane stampe: Auto Motor und Sport. Novi modeli Maseratija, nasmijani Pol Brajtner sa svojim novim Maseratijem i najnoviji crtezi nekakvog Georga Gedla koji je prema komunistickoj reklamnoj masineriji, bio neki crtac automobila, dizajner, nase gore list, a kao strasno uspjesan u Americi. Ali sta ce, vjerujes svasta. S. B., N., T. i ja voljeli smo da crtamo automobile, a onda su nam strani casopisi, fantasticni, debelih listova papira, bogato ilustrovani – jednom rijecju zavodljivi, bili neophodna inspiracija. Sa druge strane su bili Jagnje (kafana), zlatara u kojoj je radila M. S. (bili smo u istom razredu u osnovnoj skoli, ali njoj je dojadilo….), pa divna – boze ta je prodavnica ljepsa i vaznija za mene od – danas – svih trznih cenatara i molova sirom svijeta! … delikatesna prodavnica hrane. U njoj smo kupovali hranu za odmor: u „cetvrt hljeba“ martadele. Prokletstvo, sto ti je zivot. Danas kad bi mogao da zagrizem u taj „sendvic“, dao bi sve sto trenutno imam u frizideru, a vjerujte mi, vrijedno je sigurno par stotina EUR-a… . Hljeb je bio bijeli i svjez. Vruc. Kad ga se stisne prstima, bude samo 2-3 cm visok. To smo zvakali iduci sad sa druge strane Bataljona nazad prema Gimnaziji. Nismo isli nize od raskrsnice sa Santicevom- nema se vremena.

Drugo parce je od Musale, pa desno u Brace Fejica. Sjecam se, bila je tu odmah desno, iza skole neka makadamska ulica u koju nikad nisam usao. Nego, dalje prema kino-plakatima gdje je na cosku bio frizer Canka, a malo prije njega, slasticarna Kahrimanovic. I njegova cerka (starog Kahrimanovica) je isla samnom u Gimnaziju, a mislim i da je upisala isti faktultet, ali to se vec ne sjecam. Kahrimanovica ce Mostarci uvijek pamtiti po uskliku: „Ma sta ce mi da se kupi raja!“. Ovo je on uzviknuo kad su ga pitali zasto ne instalira muziku u slasticarni… . Tu kod plakata, desno je isao sokak prema Neretvi, (Kljunova) a lijevo prema kaficu Doda i dalje prema Karadjozbegovoj dzamiji, kinu…. Starom Mostu. Ah, tu je danas nekakav hotel Pelegrino kojeg u moje vrijeme nije bilo, ali znam da je danas gazdarici strasno vazno da jos se pojavi visoka ocjena za uslugu. Pa evo, i bez naknade za reklamu, kazem vam: hotel Pelegrino treba da ima ocjenu 5 od 5.

Trece parce grada je moj svakodnevni put od Uglovnice do Gimnazije. Cim se skrene desno, niz Ul. dr S. Mujica prodje se odvajanje za Hatovsku ulicu (u njoj policija, pa vojna bolnica, kazu, ja se toga ne sjecam. Ja znam da je tu odmah na krivini prema Gimnaziji, znaci na suprotnoj strani bila Vojna ambulanta, prva zgrada na pocetku velike ulice koja je vodila ka Carinskom mostu i Autobuskoj stanici..) pa bolnica (Nova, a kasnije Hirurgija) u kojoj su me mucili nakon pada i preloma desne ruke, pa sa lijeve strane buregdzinica Velez, pa hotel Mostar, pa…. Gimnazija. U basti hotela Mostar je pjevao Zeljko Samardjic svoje prve pjesme dok nije posao poznat.

U osnovnu skolu sam isao iz Mahe Djikica. Kad izadjem iz broja 12, desno je 10, a lijevo 14. Ili je bilo obrnuto? Rastu li brojevi prema sjever ili dolaze od sjevera? Preko puta je bio crni izbuseni zid visok nekih 2-2,5 m koji je cinio „ledja“ sjedanja na starom Velezovom stadionu. Rupe na zidu su bile izbusene da se mogao brzo zabiti vrh stopala i onda samo jednim potezom preskociti zid. Vec u to vrijeme kad sam ja mogao preskakati zid (12 godina), tribine su bile zarasle travom i korovom. Ljeti su se tu suncali usteri koje smo mi besomucno unistavali pecaljakama. Na krov zgrade se izlazilo ljeti i gore smo se onako porodicno svi suncali – i mi kao gusteri – lezeci na valovitim plocama od necega, sto je bilo presovano, ali sjecam se u njima su ostajale i male travcice. Trotoar ispred zgrade je bio zasadjen lipama i taj miris lipe osjecam i danas. Ali, valja u skolu. Okrenes desno, pa prvo prodjes dvoriste i klubske prostorije FK Lokomotiva. Necu nikad zaboraviti zvuk kopacki (krampona) po asfaltu kad bi igraci prelazili ulicu da dodju do stadiona. Onda idu dugacke stambene zgrade sa obje strane, pa sa lijeve Alijina samoposluga, pa dalje Gradjevinska skola, pa pocetak Avenije. Lijevo bi se islo gore na Novi Velezov stadion, ali mora pravi, prema Desetoj osnovnoj. U prvo vrijeme su sa lijeve strane sve do skole bili vocnjaci, a preko puta skole su bile prodavnice. Knjizara ciji miris pamtim i danas, a boga mi i gospodju Josku koja je u ocnoj ambulanti pomagala doktorici Kadijevic. Hljeba u Mahe Djikica nije falilo: jal te volja do Dzehve na jugoistok, prema Rondou ili kod Alije na sjever, prema Rudniku. Iza zgrade je bilo dvoriste, omedjeno trotoarom sa asfaltom i limenim garazama. Nasa je bila treca od Lokomoivinih prostorija. Djurdjevic, Jurjevic, pa mi. Dvoriste je bilo elipticnog oblika, pokriveno pijeskom. Tu se igralo lopte od jutra do mraka. Hajde mi, djecaci, nama i nekako pase da pikamo loptu, ali S. D. je bila djevojka, par godina starija od nas i niko joj nista nije mogao kad bi krenula loptom u napad. Iza garaza je bila koscela, pa neko cudo od zbunja i draca, a sa bokova dvije uzasne zgrade. U jednoj su zivjeli cuveni Kovacevici Garo i Nedjo, a suprotnoj manje cuveni, zapravo skroz nepoznati J. Ed. Isao samnom u osnovnu skolu. A dalje naprijed prve zgrade Rudarske kolonije, pa – mozete zamisliti! Potok. Ej, potok u sred naseg malog svijeta. Potok zarastao takodje gustim biljem, pravi raj za nas djecu. Niz njega smo pustali „brodove“, zapravo manje ili vise napredne komade drveta, letvice. Oni ambiciozniji bi nabili i neki jarbol, ali to je bila rijetkost. A brodic kad jednom bude spusten u vodu, nikad se vise ne bi pojavljivao nazad. Ode ka Balinovcu…. Pored Dzehve, pa uz kajsije….

  • Priznajem, uvijek sam bio ljubomoran na ljude cija prezimena su bili ujedno i imena toponima u gradovima u kojima sam ja – ah, sta drugo reci, nego – gostovao. Ja sam isao u Gimnaziju sa Lakisicem. On je ucio francuski, pa se nismo nesto sretali. Zavrsili smo isti fakultet, ali on nije uspio da… zivi… nesto… posebno… dugo. Umro je, nedavno…. Mozda je i sahranjen u svojoj (!!) dzamiji? Respekt!

Bojana Mavar protiv T. Kruza

U tekstu Nije lako pomenuo sam doktora Arslanagica, pardon – Osmanagica koji bi i u ovom tekstu mogao bez problema odigrati glavnu ulogu. Model. Sta vise mogao bi i ovdje da se koristi isti naslov?! Jer, nije lako razdvojiti sta je sta. Sta je nastalo u slijepom misu, a sta u laboratoriji…? Pogadjate, rijec je o teorijama zavjere.

Dnevno nas zasipaju novim skandalima, katastrofama, a onda i „objasnjenjima“ da su ove rezirane, smisljene u necijoj bolesnoj glavi i poslate nama da nas desetkuju. Sa druge strane, mada opet sa TV ekrana, stizu novi filmovi i serije koji na „umjetnicki“ nacin obradjuju iste te katastrofe gdje uvijek ima neki organziator kojeg tek na kraju film glavni junak eliminise. Ali za nas je vec kasno! Mi smo dobili cip (ovdje zaista ima cip, a ne kod mucenog raspustenika Bilija) u nasu podsvjest, instrument kojim tumacimo stvarnost oko nas – naravno, prema matrici filma i serije. Ima neko ko to organizuje. Nedostaje samo agent Dzek Bauer, Itan Hant ili sad vec po malo romanticni Dzems Bond. I nema ovdje nista cudno! Sto bi vrijeme provedeno u skoli bilo intenzivnije za nase formiranje od vremena koje provodimo uz ekran? Sto bi nastavnik srednje skole bio vazniji u nasem formiranju od Tom Kruza? Bojana Mavar, profesor matematike u Staroj gimnaziji u Mostaru protiv Toma Kruza. Siguran sam – makar kad gledam oko sebe, danasnju omladinu – da ja danas imam jedan nostalgicni, romantizirani odnos prema svojoj proslosti gdje sam ja kao volio svaki minut proveden na casu matematike kod Mavarke. Jeste, takav mi je osjecaj, ali – ne vjerujem. Gledam djecu: biraju iz knjige koja je literatura za ispit, sta ce citati, a sta ce preskociti, jer je dosadno i „ne treba“. A serija? „24“? Poslije svakog zavrsetka prethodne epizode, iscekujem sa nestrpljenjem sta ce biti u sledecoj. Ne vjerujem da sam tako iscekivao integrale, nakon trigonometrije….

I zato Mavarka nema sanse protiv agenta Bauera. Sve dok nas zivot nosi iz dogadjaja u dogadja iz razocarenja u radost iz planiranog u neplanirano, mi cemo tumaciti svijet oko sebe na nacin kako nam to servira Dzek Bauer. Tek kad malo zastanemo, uhvatimo malo vremena za promisao i zagledanost, pocinju da se razabiru detalji i njihovo procesuiranje se seli na visi nivo nase kognitivne moci, gdje vise nema ni Toma Kruza ni Bauera; tu su samo nastavnici i profesori Gimnazije. Ali zivot je bas kao na filmu kada vam reziser pokazuje neku borbu, pa se slijed brzih radnji kombinuje sa usporenim pokretima gdje za trenutak stane cijela scena i pretvori se u sliku (ja, najcesce neka pljuvacka krene iz usta pogodjenog). U tim trenucima kada sve stane – opet smo u realnosti! – vi jedino imate sansu da potrazite neke mocnije instrumente razumijevanja i vidite stvari jasnije, ali vec u sledecem trenutku, krene opet sve vrtoglavo kao na toboganu iz Luna parka. Pred ocima se munjevito nizu slike, povrsnost je neminovna i onda slijede samo crno-bijeli zakljucci. Razumijevanje stvarnosti po obrascu TV serije. Mavarka se povlaci u mrak podsvijesti, a Tom stupa naprijed. Objasnjenja postaju jednostavna, a prostor za sumnju tanjusan kao boja u laku vaseg cetvorotockasa: ma pogled, oguli se.

I onda slijedi nasa „analiza“ vaznih svjetskih dogadjaja. Rat u Jugoslaviji. Zavjera Njemacke i Vatikana. Njemci hoce na topla mora, a nasi lokalni gospodari ratova, prvo se dogovore, uz ja’njetinu, pa krenu u rat. Korona virus? Izasao iz kineske laboratorije (sjecate se da je i Rade Serbedzija stradao od virusa, iako je bio prijatelj agenta Hanta). Prvo Kinezi ne daju da se pridje. Boze! Jasno kao dan: nesto kriju. Pa kad puste komisiju i ova izadje sa negativnim rezultatom, odmah se nadje neki Norvezanin, clan komisije koji je dugo dobijao pare iz laboratorije. Placen. Rezultat, lazan. A nove mutacije?

O cemu se radi?

Vi ovdje imate tri momenta. Katastrofu, njen razvoj i trajanje i nas, posmatrace ili zrtve. Nas sam dovoljno opisao: jadni, povrsni siromasni valjanim instrumentima. Tumacimo stvarnost instrumentima na kojima pise Made in PRC umjesto Made in Germany. Ne valja nista. Lomi se.

Dogadjaja takodje ne fali. Ali ono sto moramo razumjeti jeste da oni nastaju iz napetosti koje stvara ili prirodni zakon ili drustvo (drustva). Tako je kineska kultura, siromastvo i cudan ukus, natjerala te mucene ljude u Vuhanu da jedu nedovoljno kuvanog misa. I naletis na – virus. Normalno. A kod nas, Tito i njegovi eksperimenti u privredi, zakonodavstvu, skoli, objasnjavanju proslosti – sve to je dovelo do uzasnih napetosti u drustvu iz kojih je lako mogao nastupiti rat. I nastupio je. Evo vam i danas slicne situacije u Bosni i Hercegovini. Opet krecu neke price o sukobima i opet rastu tenzije do pucanja (bukvalno), ali sreca je da je narod toliko osiromasio i obezvoljio da nema dovoljno kriticne mase za rat. I konacno, najvaznija dimenzija: trajanje. Proces. Nesto pukne. Bez plana, bez nekih sakrivenih ljudi koji su planirali. Pukne. I onda krene vrijeme. Vecina se mrcvari, strada, bjezi, ali jedan mali dio, onih najagresivnijih, onih sto se biju po ulicama i u miru, onih sto budu kaskaderi, onih sto vole rizik, onih sto nemaju nesto veli skole…. Oni zastanu i shvate: „U je…, ovdje se moze zaraditi!“ I tada, tek tada se javi ideja, plan i krene organizacija. Sadrzaj plana zavisi od konkretne – katastrofe. Ili ce poceti sverc oruzja preko Drine ili ce neko u laboratoriji napraviti mutirani virus. Da, znam, sad i ja zvucim kao pobornik zavjera, ali znam definitivno da se sa ovim virusom (korona) moze manipulisati kako volis. Mozes mu napraviti da se brze siri, da bude otporan na sapun, da bude smrtonosniji, da… Pa kad je onaj napravio cijelu ovcu od gomile genetskog materijala, ta nece virus???!!! I sad krece interes. Lako je zamisliti da se trojica Kineza sastanu i prodiskutuju kako im (kineskoj ekonomiji) ide sjajno bas zbog virusa i pandemije i da probaju da u laboratoriji naprave neki mutant koji ce tek nesto malo nadjacati vakcinu. Ne skroz, samo malo. Neko mora da prezivi i da kupuje njihove maske….

Nije lako….

Nije lako odvojiti, zapravo – izdvojiti samo jednu dimenziju covjeka, a sve ostalo zapostaviti. Iako je to zapravo jedini nacin da nekoga (i dalje) volimo, cak idealizujemo, pravimo idolom, sto nam je kroz zivot potrebno.

Gledam Novaka kako se sece po bosanskim planinama, blizu Visokog i – sad vec cuvenih – Piramida. Novak meni kao Srbinu u inostranstvu, jako puno znaci. Lako je Njemcu: gdje god okrene glavu vidi neku njemacku velicinu, kojom moze biti ponosan i koja ga cini sigurnijim na njegovim njemackim nogama, a na stranom tlu. Pogleda lijevo, vidi BMW, desno rentgen aparat, gore, Senhejzer zvucnici, a kroz njih izlazi – Brams. A ja? Mladic, Karadzic, Srebrenica, nekada davno snazan sut Sinise Mihajlovica (a i on je bolestan) i danas – Novak. Novak nije vazan samo nama emigrantima, on je vazan i svim gradjanima Srbije, jer makar onaj dio koji vidi da je danasnja Srbija u dubokoj krizi, mora da ima nesto, neki oslonac, nesto sto potvrdjuje da cak i Srbija, ovakva kakva je, moze da stvori nesto vrijedno, nesto cime cemo se ponositi.

I onda dodje ovaj kratki video zapis iz Visokog. Familija Djokovic stize u velikom Mercedesu (eto!), parkira i pozdravi se sa domacinima, familijom Osmanagic. Razumio bi da je „doktor Arslanagic“.

Semir Osmanagic. Doktor. Hvala bogu da nije doktor medicine, ljekar, vec je doktor necega iz oblasti drustvenih nauka, sa doktorskom diplomom iz Sarajeva. Neka, lakse se dise: ipak nije sa diplomom iz Bostona, iako zivi u Americi. U sledecem kadru, vidimo Novaka kako toplo, dirljivo grli Semira dok koracaju prema Piramidama. Dovde nema nista cudno. Svi imaju pravo da vole neki dio Planete, da tu traze inspiraciju i duhovnu snagu, imaju prijatelje, da se druze i pokazuju toplinu. Problem nastane kada angazujes malo vremena da poslusas doktora na njegovom JuTjub kanalu (citati njegove knjige, ipak bi bila prevelika zrtva). Doktor je kolosalno glup covjek. To je strasno koliko je on glup. Kakve gluposti on moze da izgovori u svojim tugaljivim, pateticnim zapisima. Mnogo bi mu – u mojim ocima – pomoglo da i dalje zivi tu negdje oko Zenice gdje je rodjen, pa eto – ima neku svoju pamet, zivotno iskustvo, shvatanja… Ali, ne. On zivi u Americi?! Za mene, prema donekle pojednostavljenim kriterijima, ako covjek zivi u Americi, sto znaci da ima neogranicene mogucnosti da se informise, a prica gluposti – moze biti samo i iskljucivo – glup.

I sad cijela ova idila sa Novakom dobija novu, za mene neprijatnu dimenziju. Ne bih nesto previse da sudim, ali jedno je sigurno: lijepa su to vremena bila, prelijepa, idealna, kad nismo nista znali o nasim idolima i kada smo voljeli Rodzera Votersa zbog muzike Punk Flojda, a pojma nismo imali sta radi kad ne svira. Sta vise, pocetkom 70-ih smo tek malo po prvi put, uspjevali da vidimo kako izgledaju, a tek zahvljujuci Sasi Zalepuginu (eto sad zahvaljujuci??!) i da ih malo vidimo u pokretima. Ili zamislite kako bi danas slusali „Elviru Madigan“ (Mocart) da smo imali prilike da se dnevno hranimo tracevima iz njegovog privatnog zivota.

I kako se danas zastititi od mora idiotskih informacija o privatnom zivotu nasih junaka? Kako sacuvati onu zraku, kristalno cistu izolovanu dimenziju koja junaka cini junakom, zbog koje ga volimo i pratimo, ali koja se stalno zasipa i prlja novim i novim informacijama iz privatnog zivota. Moze li to uopste? I je li to korektna zelja? Je li okej zanemariti „prljavstine“ kako bi jedan od dva junaka ostao veci, iako onaj drugi, mozda nema iste te prljavstine? Moze li sportista ili umjetnik ili naucnik, ostati na tom idealizovanom nivou u nasim srcima, ako u njehovom privatnom zivotu ima nesto prljavo? Ili ako je njihova ideologija konzervativna, zastarjela i opasna? Mocart u jednoj sceni u filmu Amadeus kaze da su rijeci koje on izgovara prljave i vulgarne, ali da muzika nije. Ja, dobro, lako bi mi za rijeci, one mogu biti i simpaticne, ali djela? U vasoj glavi se Mocart i Subert bore za polozaj idola, ali kad cujete da je jedan radio ovo ili ono, moralno zabranjeno, a drugi nije – treba li nivo njihove muzike da bude redukovan time?

Mislim da je kasno. Vrijeme kada smo mogli uzivati u pojmu Rodzer Voters bez natruha bilo kakvih drugih informacija, je proslo. Moramo zivjeti sa kosmarnim vrtlogom informacija u kojima se cas vidi, cas ne vidi ono sto je vrijedno. Moramo se navici i priznati da ce dominirati fragmentiranost i posebno – povrsnost u svim nasim buducim odnosima sa okolinom. Nesto kao „rjesavanje“ skandala u Srbiji: prethodni skandal je „rijesen“ tako sto je dosao novi i potisnuo prethodnog u zaborav.

A sto se tice vjecnog sukoba Germana i Slavena, citam da smo danas osvojili malu, ali vaznu pobjedu: Djokovic je dobio na Fruskoj Gori novog komsiju: Borisa Bekera.

Ibro, vrati se

Dzaba, kako sad izgleda – ode Ibro…

Ibro B. je (bio) cijenjeni ginekolog porijeklom iz istocne Hercegovine sa stalnom adresom na jugu Norveske. Vjerovatno sad penzioner, zato- bio.

Nema veze. Njegovi stavovi, stavovi Hercegovca, nikad nece otici u penziju.

Ibro je kao Hercegovac dosao u Norvesku. Joj, kuku, mogu misliti kakav je to kulturni sok i udar bio (cim dodjete u razvijeniju civilizaciju, prvo sto vas nauce jeste da cete biti u sred „kulturnog udara“, sto znaci da ce se vas sistem vrijednosti koji ste nazalost donijeli sa sobom, neminovno sudariti sa domacinovim). Sok je i kad se internista iz Hercegovine (ja) nadje u Skandinaviji, a nece hirurg!!? Ali Ibro nije bio samo hirurg: bio je i pametan. On je svoju – neminovnu – frustraciju iz susreta sa ovim ovdje, artikulisao sa anegdotama. I zato je Ibro pametan: em je izvrgnuo ruglu ovdasnju kulturu (nemojte misliti na nosnje, kola i folklor – opet kultura= sistem vrijendosti. Primjer, da bi me razumjeli: nasa „kultura“ kaze da djeca mogu da govore u drustvu odraslih samo kad kokoske pisaju – znaci nikad. U ovdasnjoj kulturi, djeca u 12. godini imaju pravo da traze da se roditelji ne obavjestavaju o njihovim problemima. Primjecujete razliku? E to je ta kulturna razlika)…. e, dakle… em se rasteretio, tako da ne mora da upada u zamku „prejake rijeci“ upucene domacinu. Dakle, Ibro je bio pametan covjek i rjesavao se frustracije prepricavajuci anegdote. Jedna anegdota kaze… : Dolazi koleginica (doktorica) svaki dan na sastanak 5-10 minuta kasnije. Svaki put ima neko objasnjenje. E sad idu dvije kulture. Kod nas bi joj sef rekao glasno i pred svima da ide u p.m. i da vise i ne mora da dolazi. U Skandinaviji ce joj se svaki put osmjehnuti, ali ce svaki put napraviti neki novi plan, dogovor – bez nje. I onda poslije tri-cetiri korekcije plana i seme, odjednom vidi i sama doktorica, da je ona zapravo – bez zadatka. Bez obaveze. Bez posla. Ukratko, optustena.

Eeee, dovde je dobro. Ali dalje? Uh, izgubih i misao i – Ibra.

Ne znam za Ibra – ipak je on bio hirurg, ali ja razumijem da je lako postati – mistik. Mora da mi je to doslo od cestih izleta na Bunu i posebno – vrelo Bune u Blagaju. Tamo je kao sto je poznato cuvena tekija, kuca dervisa. A dervisi kao najobrazovaniji sloj kod muslimana, morali su, skoro pa po definiciji, biti mistici. Citas, citas, razmisljas…, pa opet razmisljas, pa razumijes da mnogo toga ostaje neuhvatljivo i daleko. E tu, tu se klizne u misticizam. Ljudi, kojima je sve jasno – ne mogu biti mistici.

Mozda nekom drugom prilikom o porijeklu rijeci? Sada samo kratko: stari vjerski kult seljaka iz Grcke (Eleuzijanske Misterije), ritual koji se odrzavao jednom godisnje, a ciji je sadrzaj bio cuvan u tajnosti. Poslije su shvatili da se mozak moze pripremiti za misterije i brzim putem (da se izbjegne mnogo citanja), intoksikacijom (Dionizije, bahanalije, vino) ili ritmicnim beskrajnim pokretima (dervisi, ples). Ali za vino je rano, a malo kome je do plesa, zato – citanje.

Kant (opet???!) je kao i mnogi drugi uceni ljudi iz vremena kada je nauka cinila dramaticne korake, bio impresioniran determinizmom (uzrok-posljedica), ali je i „istog dana“ shvatio da sa determinizmom, nestaje sloboda volje, znaci fundamentalni princip covjekove egzistencije. I kako nije mogao da odbaci ni jedno ni drugo, a nije znao kako da ih pomiri, rijesio je da pitanje slobode volje gurne u domen pojava koje se ne mogu razumjeti. Stopedeset godina kasnije ce doci rjesenje: kvantna fizika. Naravno ni njoj nije bilo lako! Ubrzo su ljudi posumnjali da ce nas kvantna fizika gurnuti u svijet iskljucive slucajnosti (Hjum je smatrao da je covjekova istorija samo slijed haosa i nereda). Slobodnoj volji svejedno: ili determinizam ili slucaj, ne valja ni jedno ni drugo: nema covjeka ni njegove odluke. Nemir unutar krugova kvantnih mehanicara je trajao kratko. Zahvaljujuci eksperimentima, zastitili su svoju teoriju od „haosa i nereda“ i sta vise pokazali (dokazali?, povjerovali?) da bez slobodne volje, nema kvantne fizike! Jedan od tih eksperimenata sam ranije pominjao, ali vrijedno je podsjetiti. Rijec je o fenomenu „razdvojene upletenosti“ (Nonlocal entanglement). Dva eksperimentatora razdvojena fizicki tako daleko da ne postoji mogucnost da se informacija izmedju njih razmijeni brzinom svjetlosti, rade svoje eksperimente gdje su rezultati slucajni (kao bacanje novcica pred pocetak teniskog meca). Kada se pogledaju njihovi rezultati, pokaze se jasna korelacija. Naucnici iz ovoga zakljucuju da se na kvantnu slucajnost vrsi jasan uticaj koji dolazi iz nematerijalnog svijeta i evo ga, vidite odmah, prvi puteljak koji vodi ka misteriji…..

Drugi eksperiment je tzv. Prazni talas. Tu eksperimentator salje cesticu koja je po definiciji (klasicna mehanika) nabijena energijom, prema resetki koja preusmjerava kretanje. Prema eksperimentu, nakon resetke, cestica izlazi jednim od dva otvora noseci svoju energiju, dok se na drugom otvoru pojavljuje prazan talas (bez energije). Eeee, ali sta je „otvor“? Detektor. Oko eksperimentatora za pojave koje su nevidljive golim okom. A kako ce detektor da „klikne“? Prvo je Ajnstajn nazvao ovaj „negativni“ rezultat duh (ghost) talas, a ubrzo ce i Hju Evert sa svojom teorijom paralelnih svijetova koja kaze da se u jednom svijetu cestica pojavljuje na otvoru A, a prazni talas na B, a u drugom svijetu – obrnuto. Shvatate da nije mnogo proslo dok se nije pojavio i sledeci naucnik sa teorijom paralelnih zivota. I to je zapravo naraslo do teorije da zivota i svijetova ima zapravo onoliko koliko i mogucih ishoda. Sigurno vam sad padaju na pamet i brojni filmovi koji su odavno snimljeni sa ovom idejom kao platformom….

I ovako, kad neko uradi nesto (u konkretnom slucaju, napise), a ispadne ….bez veze, jos jedan filozof iz Istocne Hercegovine, Mugdim S. Mugdim nije bio kvantni mehanicar, ne on je bio moj auto-mehanicar. On bi kad vidi stetu, samo slegnuo ramenima i rekao: „A sta ces – imao si vremena“.

Donaldov mali

U nasoj bi zemlji odmah neko reagovao, nije bogami on vise mali – ima i on koju (misli se na godine).

Pogadjate, rijec je o Kiferu Saterlandu.

Moc glumca. Ili moze se cak reci, moc (njegove) face. Zaista je tuzno cime se danasnji moderni TV konzument zadovoljava: da vidi lice nekoga koga voli. Voli? Pa onda nema nista ni cudno, ni negativno sa ovim “ moderni konzument“: svako ima snaznu potrebu da vidi onoga koga voli. Ipak, malo sam zbunjen: Kifer bi zelio da bude zapamcen kao umjetnik, a ne voljen. Biti umjetnik je ipak malo visi nivo nego biti objekt ljubavi. Objekt (necije) ljubavi bude vecina nas, prije ili kasnije, od nekoga ili od mnogih. Ali umjetnik! Kifer bi naravno najvise da ga volimo kao umjetnika….

Nego, razmisljam glasno, pa mozda se usput razjasni.

Uzmimo kao primjer seriju 24. Serija je imala 8 sezona. Kifer je glumio u svakoj epizodi – 196 komada. Odmah poslije 2. epizode, prve sezone pojavilo se njegovo ime i kao producent, sto znaci da bi ga definitivno mogli voljeti i kao pametnog: odmah je shvatio da ima proizvod koji dobija. Ali nije rijec o parama.

Seriju sigurno svi poznaju. Njena konstrukcija je toliko vulgarna i banalna, da to skoro vrijedja. Imate samo dva lika u cijeloj seriji koji su sigurno na pravom putu i sa snaznim moralnim kompasom: predsjednik SAD i nas Kifer (glumi agenta u antiteroristickoj sluzbi). Svi ostali su u najmanju ruku, nesigurni i pisci scenarija imaju odrijesene ruke da ih prenose iz grupe moralnih gromada u grupu moralnih bijednika, bez najave ili najmanjeg signala. I to i jeste jedan od stubova serije: nikada ne znate ko je izdajnik. Najveci dio „volumena“ prosjecne epizode cine ingredijencije klasicne sapunske opere: ljudi hodaju tamo – vamo kroz prostoriju, dvoje se sretnu, nesto promljaju, gledajuci tamo nekog treceg o kojem tracaju – ili taj treci gleda njih i krisom telefonira. Ova slika na primjer, pokriva 80% vremena serije. Cime nas vezu? Vezu nas vjesto uradjenim krajevima svake pojedinacne epizode. Svaki nagli i neocekivani zaokret u prici, ostavlja se za kraj epizode. Vi pogledate na sat, vidite kasno je, vec znate da ce sutra ujutro biti uzasno tesko ustati, da ce vas oci peci na rubovima kapaka, ali ipak, odlucite se za jos samo jednu epizodu. Jos samo 42 minuta. A i ovo je zaista jedan neobican fenomen! Mada ga je Ajnstajn objasnio: ja recimo idemo na plivanje i u vodi provedem oko 50 minuta, neprekidno mlateci rukama i nogama. Ok, razlika je u odnosu na lezanje na kaucu. Ali tih tamo 50 minuta, prolaze kao da su sati. Recimo zadnjih 5 minuta je definitivno kao 25…. A gledajuci jednu epizodu od 42 minuta? Ona prodje, siguran sam za 12 ili najvise 15 minuta. I zaboravite Ajnstajna i njegovu teoriju relativnosti. Ovo je jedina istina. Jer svi imao svuju istinu, a moja istina je moj dozivljaj. A moj dozivljaj je da nesto sto za vas traje 42 minuta, traje samo 15. I nema dalje diskusije.

Ili mi zapravo volimo da budemo prevareni kroz televizor? Cijeli zivot (van TV vremena) smo na oprezu, tumacimo tudje rijeci, pokrete, poteze, dogadjaje, informacije iz medija… stalno moramo da tumacimo i odredjujemo se: istina ili ne. TV nam pruza mogucnost da se bez rizika opustimo i dozvolimo da nas lazu. Jer laz je obicno prijatna – rijetko ko laze sa necim neprijatnim. Mada. Jer kako drugacije objasniti – nego da sebi dozvoljavamo da nas lazu – kada je nas Kifer u prvoj sezoni spasio predsjednika SAD od sigurne smrti, u drugoj Los Andjeles od atomske bombe i cijeli svijet od treceg svjetskog rata, a u trecoj sezoni od smrtonosnog virusa, da svaka sledeca sezona pocinje sa homogenim nepovjerenjem cijele ekipe prema svemu onome sto Kifer radi??? Kifer krene u prvi potez – nepovjerenje, u drugi – gone ga zbog izdaje?! Ej, Kifer. Uradio je dovoljno za 4 nacionalne penzije, a oni ga gone.

E tu sad dolazimo do Kiferove face. Djelovi serije u kojima se Kifer ne pojavljuje, znaci sve scene bez njega su uzasno teske za gledati. Patnja. Hvatao sam sebe kako iako sam u sobi, glasno vicem i negodujem: „A posalji je vise na Aljasku!“ (ovo ja savjetujem predsjednika SAD kako da se rijesi zene iz prve dvije sezone). Ali kad se on pojavi, svi prestaju da disu. Svi mu vjerujemo i navijamo za njega. Kad on kaslje i nas gusi.

Ali nije opet ni samo faca!

Sta je crvena linija njegovog djelanja? Obilazenje procedure i izbjegavanje pravila. I to je zapravo onaj drugi stub koji nas drzi prikovanim za ekran. Svi smo umorni od pridrzavanja uz pravila. Postovanje dogovrenog. Jer isuvise je rijetko da pravila sami definisemo – u najvecem broju slucajeva moramo se pridrzavati pravila koje niti smo sami smislili, niti smo za njih glasali. Sjecate se Kanta: covjek je slobodan, jer radi po svojoj volji ono sto mora da se uradi. E od toga „sto mora“ smo umorni. I onda dodje Kifer koji takodje mora da uradi ono sto je neko drugi definisao. I upada u nemoguce situacije: prekrsiti pravilo i napraviti veliko herojsko djelo (mada, moze da se ne uspije, ili strada) ili pratiti protokol (sto kazu u seriji) i onda izgubiti u tom ratu? On se zamisli, cvrsto stisnutih usana, napravi karakteristicni trzaj glavom na dolje i nesto u stranu, ponovo podigne glavu i donese odluku. E tu, dok je glava putovala dolje i lijevo, on je konsultovao svoj moralni kompas. Ovaj mu je brzo izracunao sta je veca moralna korist i to je njegova instrukcija za donosenje odluke.

Sve americke serije su fokusirane (opterecene?) ovim moralnim dilemama. Ocito je da covjek ne da nije nasao rjesenje za uspjesno funkcionisanje drustva, nego je svjetlosnim godinama daleko od toga. No kako se na putu do tog cilja mora zivjeti, sistem vrijednosti koje popularno zovemo moral, pokazuje nam put koji je najsigurniji. Najsigurniji? Ja, najsigurniji od drutvene osude, a sad – hoce li rezultat biti dobar, to drustvo ne interesuje. Drustvo postaje agresivno ne kad nesto ispadne naopako, ne, nego kad pojedinac napusti pravilo. Tada se svi osjete nesigurnim. U medicini, veca je greska uraditi pravilno, a ne dokumentovati, nego uraditi pogresno, a uredno dokumentovati. Jer dokument je instrument drustva kojim ono mjeri stepen postovanja pravila. Sve ostalo je mracno i drustvo se osjeca nesigurnim. A Donaldov mali je stalno u mraku. Seriju i ne mozete pratiti bez zamracenih prozora, ako je vani sunce. A vani je sunce sve vise i vise, jer noc vise nije dovoljna da zadovoljite potrebu za gledanjem: sve vise i vise ulazite u dan.

Pogurajmo Katrin

Znam, nista ne razumijete. Posebno ako vam je prva asocijacija na Katrin, onu oluju sto je pomela Nju Orlijens prije… boze kad bi ono? Ma, najmanje 6 godina?

Ne, nema veze sa olujom, ni sa Nju Orlijensom, ali ima veze sa jednom ovdasnjom (svedskom) novinarkom, analiticarem, drustvenim polemicarem… E ta je Katrin napisala jednu knjigu, objavljenu u Svedskoj, na svedskom jeziku, sto joj sve zajedno bitno umanjuje uticaj i penetraciju. Uporedite sa onim malim madjionicarem, Hari Poterom! Knjige o njemu su dosle do miliona, ako ne i milijardi ljudi, ako uzmemo u obzir filmove. I? Sta smo dobili time? Nista. Malo zabave i nesto asocijacija u ulicnom zargonu, jer boze moj, podrazumijeva se da znas svaki detalj te serije knjiga. Pa kad neko kaze Onaj-Cije-Ime-Se-Ne-Pominje, ocekuje se da ce svi znati o kome je rijec. Zali boze tolike kolektivne intelektualne energije, koja je mogla biti upotrebljena na mnogo produktivniji i korisniji nacin! E zato ja probam da malo izravnam ovu nepravdu…

Odmah da napomenem, cisto da bi zagovornici postojanja slobodne volje, mogli da se orjentisu. Katrin je tipicni svedski feminista. To znaci da ona -ako smijem reci – nije za ravnopravnost polova, ona je za dominaciju zenskog pola. Ali, razumijem, ovo su subjektivne stvari: kako ko osjeca, kako je ko nastrojen, pripremljen, nabijen. Radi se o (ovdje u Svedskoj sigurno, ali i u ostalom dijelu Planete, sve vise i vise) vrlo osjetljivom pitanju, pitanju ciji odgovori i stavovi izazivaju buru reakcija, jer mnogo raznih interesa je u pitanju. Razumijete i sami, lako je razgovarati o slobodi kretanja bijelog mevjeda na Svalbadu…. sve dok ne zivite tamo. Lako je braniti vukove sve dok bas vi nemate stado jaganjaca koje je sinoc desetkovano. Kakve veze ima sad slobodna volja???? Ima. Katrin je – Katrin. Ona je takva kakvu je Bog (genetika i sredina) stvorio i – ne moze drugacije (ni da misli, ni da pise). Ona ima kao i svi mi, svoju zivotnu pricu. Izgleda kako izgleda, dopadala se ljudima. Ili nije? Udala se? Kada, zasto, za koga….? Sve su to vazni elementi za tumacenje „slobodne volje“ makar kad se radi o relacijama unutar polova. Nije rijec o tome da li voziti preko dozoljene granice ili slijediti propise….

Nego ja vam predlazem jednu njenu knjigu koju – pazite! – ne morate ni citati! Pa kud ces ljepsi prijedlog? Em ispadnes onako intelektualan, nacitan, a zapravo prodjes lako i bezbolno: ne moras citati. Polako… sad ce.

E nasa vam je Katrin napisala knjigu inteligentnog naslova: Ko je spremao rucak Adamu Smitu?. I opet: ne mogu da se nacudim da ova knjiga, zapravo, njen inteligentni naslov, nije nasao put do vise (miliona?) citalaca?! Stvarno ne razumijem. Pa cijeli ekonomski sistem zapadne Evrope lezi na ovoj platformi koju Katrin ljulja iz temelja. Zamislite da je neko objavio knjigu u kojoj tvrdi da postoje matematicki dokazi da zapravo nema para za podrsku ekonomijama zapadnoevropskih zemalja pogodjenih kovidom. Da nas politicari lazu, da se samo bezocno zaduzuju, racunajuci na kratak mandat, znaci sve bukvalno po onoj cuvenoj Luja 15:og – poslije mene potop. Mi idemo u penziju, i to dobru, a vama ostaju dugovi. Ta bi knjiga izazvala tviter – koordinirane proteste po svjetskim metropolama, auta bi gorjela, prozori izloga bi isli u parmaparcad… A Katrin napisa knjigu koja je cijela sazeta u naslovu, pa je ne morate ni citati? Skoro kao tipicna tviter-poruka! Poziv za rusenje sistema. I nista???

Podsjeticu vas. Nas je dobri Adam bio tipicni Englez, a to znaci cinik koji se osjeca sasvim dobro kad ispoljava svoj cinizam, bez obzira kome je upucen. Ja zamisljam jednog takvog, tipicnog Engleza koji uplakanoj majci koja je u zalost zbog smrti 10-ogodisnjeg djeteta, kaze da bi on ionako umro u 50-oj jer je bio gojazan. Smitova ekonomska teorija se bazirala na hladnoj, cinicnoj realnosti. On je tvrdio da zanatlije, doktori, inzinjeri ne prave svoja djela zato sto su fini, empaticni, ljubazni, vec zato sto znaju da ce im to donijeti zaradu. Svi mi radimo ovo ili ono, jer ocekujemo korist.

A? Sad kad ponovo izgovorite naslov, postaje malo jasnije….?

Da, sta ne dostaje? Nedostaje mala, zivotna, ljudska cinjenica… Adam je bio takav i takav (vi procijenite kakav!), pa je cijeli zivot prezivio sa svojom majkom. A majka, kao majka, cijeli zivot mu je cistila, prala i – kuvala. Znaci mozete da zamislite: Adam, takav, kavoga ga je Bog napravio, ostaje u svom domu sa svojom majkom, jede i pise. Razmislja, smislja i pise. Popuje. Filozofira. Sit i opran, pa mu moze biti…

Ne morate se vi sloziti ni sa Katrin, ni samnom. Ja samo osjecam nepravdu i hocu da je malo poravnam. Zato hocu da malo poguram Katrin.

B. Libet

Ovo „b“ znaci Bendzamin, a sve zajedno je neurofiziolog iz San Franciska koji je nedavno umro (2007) i ostavio iz sebe znacajan eksperiment koji su mnogi naucnici spremno proglasili kao kljucni dokaz nepostojanja slobodne volje. Pominjao sam Libeta negdje- kako ne bi, poslije ovoliko tekstova o slobodnoj volji. No posto je ovo moja omiljena tema, vratimo se Libetu malo detaljnije. Kriticari postojanja slobodne volje, dugo su uspijevali da temu kanalisu kroz zahtjev: pokazite da slobodna volja postoji. A onda su se pojavili neki pametniji medju zagovornicima slobodne volje i poceli su traziti da mi dokazemo da ne postoji. Tu negdje stupa na scenu Libet.

No prvo da podsjetim na velicinu panike koja zavlada kada se ljudima samo pomene ideja o tome da je slobodna volja samo jedna iluzija. Laici, znaci, mi, obicni ljudi osjetimo snaznu nelagodu, jer je koncept slobodne volje toliko duboko u nama usadjen da nas sama tema izbacuje iz ravnoteze. Uvijek kada o ovome citam i kada naidjem na podsjecanje i tvrdnju da je slobodna volja centralna tema hriscanstva, ne znam sta bi prvo: da bjesnim, bacam sve oko sebe ili da se samo (nemocno) smijem? E bas ova nemoc me proganja i tjera ka novim i novim tekstovima sve sa nadom da cu konacno negdje naci dokaz za svoj stav…. A sto se tice hriscanstva…. mislim…. ej, hriscanstvo kojemu je prva recenica da je Bog stvorio sve i svijet i nas??! Znaci Bog kao Prvi Pokretac koji je gurnuo, dunuo ili na neki drugi nacin, ucinio prvi potez i time definisao citav lanac uzroka i posljedica…. I sad je kao u hriscanstvu centralna tema slobodna volja?? I da se razumijemo, ne kroz negaciju, naravno. Hriscanstvo zapravo pociva na tome (uvjereno je!) da nas je uspijelo ubijediti da se mi okrecemo Bogu svojom slobodnom voljom. Nevjerovatno!

Drugi razlog te snazne nelagode jeste cinjenica da je koncept slobodne volje nesto kao sveti gral za ovu nasu varijantu civilizacije: to se ne dira!

A znate kako je to „moj prijatelj“ I. Kant fino definisao? On kaze da je slobodna volja kad radis svojevoljno ono sto mora da se uradi. Fantasticno, zar ne? Imate znaci covjeka i tamo nekog (ko li je taj?) koji je opisao sve sto mora da se uradi i sad ovaj nas muceni covjek to kao radi svojevoljno. Ne znam za vas, ali meni se stalno namece rijec diktat….

Dakle Bendzamin.

Bendzamin se prvo bavio tzv. akcionim potencijalima, znaci elektricno stanje (situacija, potencijal) koje vlada u tkivu koje treba da se angazuje u buducoj radnji. Iz te oblasti je uklizao u problem svijesti i postavio je pitanje: u kom odnosu stoje moja odluka da nesto uradim, zatim spremnost tkiva da to odradi, momenat kada budemo svjesni aktivnosti i konacno sama radnja. Vezao je covjeka u elektrode i mjerio. Ispostavilo se sledece: kada se vi odlucite da uradite neku radnju i postanete toga svjesni, ciljno tkivo (koje treba da reaguje) vec je nekih 500 m sek prije svjesnosti steklo akcioni potencijal potreban za akciju. Vola! Ok, meni ovaj eksperiment odgovara, tako da kazem, jer sam tvrdi determinista i jer on pokazuje da su sve nase radnje unaprijed predodredjene, dakle slobodna volja je iluzija. I zaista, citava armija naucnika i filozofa je prihvatila ovaj stav (ne govorimo o vremenu Aristotela ili Dekarta, vec o vremenu koje je sada, poslije 2007. godine) i sa neskrivenim entuzijazmom povikala: Nema slobodne volje! Ja nisam toliko vulgaran. Cak je i Libet bio rezervisan prema takvim zakljucima, podsjecajuci da poslije momenta kada ste postali svjesni dolazece radnje, vi imate mogucnost da se predomislite, dakle da slobodnom voljom odaberete drugu (radnju).

E ovdje ja „poludim“.

Svi ovi fini, napredni tekstovi najcesce pocinju sa podsjecanjem na potrebu holistickog pristupa. Sta to znaci? To znaci da su svi istrazivaci, filozofi danas otisli strahovito daleko, svaki u svojoj oblasti, tako da je komunikacija medju njima postala nemoguca i da se danas u savremenoj nauci (i filozofiji) pojavila narastajuca potreba za specijalistima za sisteme. Potreba za ljudima koji vide cjelinu (odatle, holisticno). Koji vide odnose medju fenomenima, njihove interreakcije i koji jednostavno gledaju i vide dalje. Fino! Ali svi ovi sto pisu ove uzbudljive knjige, brzo otklizaju u svoju struku, svoju specijalizaciju i kao da potpuno zaborave uvod koji poziva na sagledavanje cjeline.

Libet kaze, mozes da promijenis odluku. Da, tacno, ali ko je to mijenja? Ja. Ko sam ja? To je kljucno pitanje za mene, a ne ko ima obavezu da dokaze da li sloboda volja (ne)postoji. Jer sta smo mi? Slozeni organizam koji je formiran prema definisanoj matrici (genetika), a onda obradjen u socijalnoj mrezi. Obje ove dimenzije su za svakog od nas unaprijed odredjene i mi na njih ne mozemo uticati. Bas kao sto ne mozemo uticati ni na izbor vlastitih poteza. Jer to kako mi reagujemo u svakoj zadatoj situaciji je predodredjeno nasom gradjom i ugradjenim sistemima vrijednosti, navikama, naucenim obrascima. Nakon prve greske i dodirivanja vrele ringle, necemo to vise nikada ponoviti, jer – boli. Fizicka bol je mocan ucitelj: svaki djak nauci savrseno svoje reakcije. Neka druga greska koja ne proizvodi fizicku bol, ali vodi ka drugim konsekvensama (moral je dobar primjer), nije zasticena od ponavljanja, jer je ta vrsta konsekvence relativna i mi je procjenjujemo kroz vlastiti, naslijedjeni i ugradjeni sistem vrijednosti. Recimo ubiti nekoga. Ako smo odrasli u sredini gdje se zlocin ne tumaci kao sto smo navikli da ga se tumaci i kako ga civilizovani dio svijeta tumaci, nakon prvog ubistva, nema ubica nikakve konsekvence koje bi ga sprijecile da to ponovi. Osim ako se ne umijesa drustvo (ono sto Kant kaze „sto mora da se uradi“). I zato je Libetova skepsa oko rezultata vlastitog eksperimenta sa aspekta holistike, naivna. Ako se ispitivana osoba odlucila da promijeni radnju, iza sadrzaja promjene stoji bas i samo ta osoba. Njena odluka je – njena. Nije moja. Da, ta se osoba to odlucila. Ali kako? Zasto? Pa najkrace receno, jer je – takva.

A zasto je takva, vidi malo ranije u ovom tekstu….

Vi mozete da se sjetite posljedica, kritike, kazne nakon radnje koju ste napravili u proslosti i da kroz nauceno, odustanete da ponovite istu gresku. Je li to slobodna volja? Jeste, kako nije. Bas kao i voziti po divnom suncanom danu, potpuno praznim njemackim autoputem BMW M5 130 km na sat, jer je to definisano ogranicenje brzine. Znam, znam, ima ih koji voze 129 km/sat i ne osjecaju nikakvu nelagodu. Da, tako je, eto vidite da ste razumjeli- takvi su.

Krusovice, ili – pobijedili smo!

Bilo je to u ljeto 2018. Moj fini BMW sa vecim dijelom moje porodice (manji je bio u Japanu?!), jezdio je „sesticom“ od Praga ka Karlovim Varima. Nezanimljiv krajolik, nista posebno da istaknem. Ali kad smo vec tu, daj da posjetimo cesku Opatiju. Kad, odjednom, na nekih pola sata voznje od Praga, prodjemo kroz nesto sto se zove Krusovice. Kazem „nesto“, jer ni tu nema sta da se vidi: zanimljivije je voziti kroz Golubovce ili Capljinu, a da ne pominjem od Zadra do autoputa… . Ali nije mi promakla tabla, Krusovice i taman dok je moj mozak povezivao taj toponim sa imenom sjajnoj lager piva koje smo pili u Pragu, kad naidjemo na – pivaru. Opet nista posebno: neka montazna kuca ali napolju, na livadi nepregledne kolicine onih …. kako da vam to napisem, kad mi i nemamo nasu rijec? Pal, palet, znaci ona jednostavna drvena konstrukcija na kojoj se stavlja teret, a onda je viljuskari lako podizu. Ima uvijek pecak elipticnog oblika na kojem pise EUR. Zasto, boga pitaj. Mi valjda zato i nemamo nasu rijec: nije jos dosao do nas. Uglavnom livede pokrivene tim… palovima, a na njima gajbe i gajbe piva. Pa onda oni metalni kanisteri srebrne boje kojima nase kafane trebuju pivo: koliko pogled seze…. Scena je brzo prosla, jer cast kolicinama piva, ali BMW ipak to prodje brzo….

I sad gledam jednu od tih konzervi Krusovice piva. Na njoj pise izmedju ostalog, Proizvodi se od 1581, ali i Kralovsky pivovar. Zanimljivo…

Hiljadu petsto osamdeseta…. Taj dio Evrope se zvao Kraljevina Bohemija. Bas negdje u to vrijeme je vlast nad kraljevinom presla od Litvansko-poljske porodice Jagielon, do Habsburga. Prenos vlasti je olaksan zestokim sukobima izmedju protestanata i kaktolika u regiji. I tako je Ferdinand Prvi od 1526, znaci 60-ak godina prije osnivanja pivare, postao vladar regije. Nekih 40-ak godina kasnije, ponovo je kulminirao sukob protestanata protiv katolika (sada vec vrijeme Ferdinanda II) koji je zavrsio totalnim porazom protestanata i postepenim prelaskom vecinskog stanovnistva nazad u katolicanstvo. Za vrijeme Habsburga, ceski nacionalizam se tu i tamo budio, ali nije uspjevao da postigne znacajnije promjene (sad smo vec u 19. vijeku i nista se nije promijenilo!). Njemacki jezik je bio zvanicni jezik.

Osamsto sezdeset i treca (863) ovoga vijeka. Eh, nemamo samo mi Moravu! Ima Morava (rijeka) i na istoku Ceske. Pritoka Dunava, dijeli (ime joj potice od njemacke rijeci Granica) Cesku od Poljske, Cesku od Slovacke i Slovacku od Austrije. Po njoj je cijela ta regija dobila ime Moravska. Njom je vladao u 9. vijeku knez Rastislav (osnivac dinastije je bio Mojmir) . Ovaj je egzaltirano javio vizantijskom imperatoru Mihajilu da su ljudi tamo prihvatili hriscanstvo i odbacili paganstvo. Ali, avaj, nedostaje jezik kojim bi se moglo hriscanstvo siriti. I Mihajlo salje bracu Cirila i Metodija (ciji su oni sad, bugarski, grcki, makedonski…. to samo zna pjesnik*). Sad ovo i nije toliko vazno, ali oni su se pred put pripremili i smislili citavo jedno pismo (glagoljica) kako bi imali platformu za sirenje slovenskog jezika. Kasnije ce stici iz Bugarske cirilica, ali to je jos manje vazno. Ono sto jeste vazno je da ovaj plan Vizantije nije prijao Germanima jer su oni cekajuci trenutak da gurnu u siru upotrebu svoj jezik, insistirali da se u crkvenoj sluzbi (citaj, zvanicni jezik) moze koristiti samo grcki, latinski ili herbrejski. Braca je osudjivana za jeres (krivovjerstvo), proganjanana, maltretirana.

Kuriozitet. Najvise zapisa u glagoljici kod nas u nasem Regionu imamo u Vrbniku, simpaticnom gradicu na istocnoj obali ostrva Krka.

A kako se razvijala demografska dinamika tu, u tom regionu? Prvi (???) su tu bili Kelti. Pa su ih izbacili (zamijenili) Germani. Pa je Germane izbacio Atila, Avari (5 vijek). Ovaj se kazu te veceri toliko prejeo da je dobio infarkt. I kako on umrije, otvori se prostor „nama“, Slavenima. Dojahase Slaveni (zanimljivo da jedini mi u nasem Region jos uvijek nismo na cisto sa fenomenom dolaska Slavena na Balkan?! Iako smo ovo u skoli ucili napamet, skoro kao pjesmicu, danas je ova istorijska cinjenica duboko dovedena u pitanje, jer su nam za dnevnopoliticke potrebe, trebale neke druge okolnosti i neka druga demografija). I kako su stigli Slaveni, tako je trvenje sa Germanima pocelo, rezultirajuci na kraju cak i sa dva Velika rata, a onda sve do danas do mojih losih odnosa sa mojim sefom koji je Njemac.

I sad da ove djelove teksta malo spojimo…

Iako se za pivo zna jos od Mezopotamije (cijelih 5000 godina nazad u istoriju!), ipak se kolijevka piva makar kod nas u Evropi, plasira u…. E, sad je tu problem. Njemci tvrde u Bavarskoj u gradu Freisingu. 1040. godina! Cesi opet tvrde da su u gradu Zatec (samo 30 km daleko od Krusovica!!) imaju dokaze da su vlasnici pivare placali drzavi porez 1004. godine. I opet – nema veze! Bohemija! Bavarska, Bohemija. Komsiluk. Pivo je tu rodjeno. Ali i pored sve sile pritiska Njemacke, Germana, germanskog jezika, germanske kulture, ‘bira’ kako je danas vole zvati nasi ljudi opcinjeni Njemcima, ipak se zove – pivo.

* jedan je mudri politicar rekao da jedino pjesnik umije da se priblizi istorijskoj istini.

Pisanje, pisac

Znate li sta je najteze u pisanju? Sta je najteze za jednog pisca?

Da tece…

Sta to znaci? Prvo da vam otkrijem, kad bi neko – bilo ko! – nasao tehniku da pise u isto vrijeme dok misli, svi bi bili – tj. taj koji zna da koristi tehniku – Tolstoji, Dzojsi, Hemigveji, Andrici…

A to jeste najteze! Najteze je pretociti misli u rijeci. Dok mislite, dok vam se nizu sjajne ideje, misli – staviti ih na papir. Dok mislite vi nista losiji od Hemigveja, ali sad to treba napisati. Mnogi su o ovome razmisljali i – kupili magnetofon. Pa, kao misle, dok mi misli nadiru, ja cu samo da ih glasno izgovaram u mikrofon i eto teksta za Nobela…. Ne radi.

Znaci, dok tehnika nije otkrivena, da ja pojasnim (jer osjecam da mi misli naviru mnogo, mnogo brze nego sto uspijevam da ih pretocim u rijeci….): kad bi ja mogao da pisem u istom trenutku kao sto mislim, ja bih bio …. Andric. Sjecam se majka mi je cesto pominjala Budembrokove od T. Mana. Ona je tu uvijek izvlacila neki opis filcanog sesira na 20 stranica…. Ne znam, stvarno, nisam citao, a s druge strane, znajuci moju blizu familiju…. skeptican sam. Ali, shvatio sam sustinu! Krenes sa opisom necega, polako, nasiroko, dugo („20 stranica“), kontrolises se da ne zavrsis prebrzo, stranice se nizu i – postignes mozda isti ili slican efekat? Citalac dobije sliku onoga sto je proslo kroz tvoj mozak. Mozda brzo, pa nisi stigao (odnosno nemas!) onu dobitnicku formulu misao- recenica, ali uz dugi, detaljan opis, stigne se do istog cilja? Mozda. I sta su pisci kroz vrijeme pokusavali? Pokusavali su da „stimulacionim“ sredstvima nadoknade, odnosno prevazidju barijere kako bi postigli tok, protok, izmedju misli i recenica. Ne kazem da je ovo jedini razlog, ali jedan od najvecih problema da pisac tecno prenese misli u rijeci, jesu barijere. Misli su slobodne kao ptice, a recenice nose okove i cvrsto su vezane za tlo. I onda je tesko misao kao pticu staviti u rijec i okaciti joj kuglu na lancu. E zato moje kolege, pisci uzmu morfij, alkohol, marihuanu….i probaju da sklone barijere: nema veze je li lijepa recenica, je li korektna, je li gramaticki ispravna, je li stilski skladna sa ostatkom teksta… Nema veze, samo – pisi. Neka tece.

A sto je posebno zanimljivo, bilo koja situacija koju opiste i stavite na papir – ako vam radi tehnika – moze biti remek-djelo. Uopste nema veze sta opisujete. Evo, ja sam prije 15 minuta, jeo zvrk pite (ne bureka, pite!) sa sirom. I dok sam jeo, sve mi je bilo jasno: i gdje sam pogrijesio i sta sam osjecao i kako bi bilo dobro ovo staviti na papir…

Ali, nista. Evo sad dok probam da evociram i da se sjetim – ne uspijevam. Sve je blijedo i cini se nevaznim. Kao da bi htio da pisem o zamijeni zimskih guma nekog maja prije 35 godina. A znam da dok sam jeo, sve je bilo tu, ispred mene: ideje, rijeci, kontekst, stil, smisao, poruka. Sta vise djelovalo je jednako vazno kao da bi da pisem o korona infekciji na intenzivnoj njezi za djecu. Dok roditelji stoje priljubljeni uz staklo, sa druge strane. I evo sad probam da se sjetim. Znam, greska je bila sto nisam dovoljno cekao da se ohladi. Kad ste gladni, nema nista gore od toga da vam neko hranu ucini nepristupacnom za jelo. Ili vrela, ili puna rajsnegli ili pala, pa podignuta sa poda puna dlaka ili puna mrava i gusjenica…. Bilo sta od ovoga, ali vi ne mozete da trpate, da stavljate komade u usta i da osjecate sa svih strana, od svakog pojedinacnog receptora ukusa i onoga sa korijena jezika i onoga sa tijela jezika i sa vrha jezika i sa sluzokoze usne duplje, da osjecate i ljuske tijesta koje su dovoljno pecene pa se odvajaju i cjelinu tijesto-sir kombinacije i sir… i sve to zajedno….. Ne! Stavite u usta u onda brze bolje, jezikom gurnete napolje, snazno i ubrzano disuci pokusavajuci da postignete fenimen ventilatora. A glad jaka, vuce jezik, nazad ka zdrijelu, a sluzokoza cvrci od vreline, boli vas, uzivate u zalogaju, a placete od vreline. Pa, nije lose za nekog…. mazohistu. Ali ne moze se svaki dan kad ste gladni biti psihicki poremecen, pa da vam mazohizam, sadizam (prema vlastitoj sluzokozi), definise apetit.

I dalje ne znate o kakvom osjecaju ja ovdje pisem?

Ok. Zamislite, ili se sjetite. Pravite krompir. Znate onaj u „guke“. Znaci cijeli ili polovine, stavite onako sa korom u sporet i pecete. Popijete neki aperitiv i budete – uzasno gladni. Stavite krompir u tanjir ispred vas i krenete…. Kad, tvrd, kao da je sad iz samoposluge. I vi krenete okolo, periferne dijelove koji su malo meksi, jer – gladni ste -, pa kad njih pojedete i shvatite da je sredina beznadezno tvrda, imate dilemu: staviti ponovo u rernu i uzasno patiti od tek zapocetog rijesavanja gladi ili jesti tvrdo, kao da je kamenje. E to! To je taj osjecaj: i kad bi da jedete, a ne mozete i kad bi da pisete, a ne znate.

Sprajsel na kninskoj Tvrdjavi

Skoro da mi je muka dok ovo pisem!

Znate li sta je HULL? E, to je udruga hrvatskih bolesnika od leukemije i limfoma. „Udruga“ i „hrvatskih“. A sta je sprajsel (Sprycel)? E, to je lijek koji se koristi u lijecenju dva oblika leukemija, jedne hronicne i jedne akutne. Trideset tableta tog lijeka – sledovanje za 20-30 dana kosta? Sta mislite koliko? Cetiri i po (pol?) hiljade (tisuce) EUR! Lijek treba koliko odraslima, toliko i djeci. Ne treba posebno objasnjavati, da se ovo od plate ne moze kupiti. Znaci mora drzava…

E ali hrvatska drzava nema. Usla u „rat“ sa veledrogerijama koje vise nece da padaju na srceparateljske price o malim zelenim uplakanim okicama, nego jednostavno, zaustavile isporuku. Mogu nadlezni lagati narod da niko .. ili cekajte, uvijek je bolje citirati: „Nema naznaka bi ijedan pacijent bio ugrožen“. Moram citirati da se i u toj kratkoj recenici vidi koliko je vaznije ostati autohton u svom novogovoru, nego reci istinu.

Ponavljam, muka mi je.

I ovo je zapravo poenta ovoga teksta. Rat, slavlje, zastave, obljetnice, pa opet zastave, sve vece i vece, pa novi betonski krizevi, sve visi i visi,…. e, ali onaj najosjetljiviji dio drustva, koji je – avaj – i najskuplji, sloj koji nema pristup bubnjevima i trubama – pati. Zelene oci, placu. Nije ovo rijec samo o Hrvatskoj, da se odmah razumijemo, ali Hrvatska je kao najdalje otisla, pa kao najnaprednija u Regiji, mora da racuna i na najrigoroznije procjene i kritike. Zao mi je, ali necemo valjda kritikovati Kakanj, Leposavic ili Niksic sto nemaju lijekova???? Ok, o Sloveniji, necemo ovoga puta.

Znaci Hrvatska se oslobodila svih balasta prljave, istocne polovine Balkana. Sama, samosvojna, slobodna, odrijesenih ruku. Zagreb radi, a pare idu u – Zagreb. I Zagreb se gradi. Ne gradi se vise Beograd zagrebackim paramane. Neee, dosta je toga bilo. Vidjecete kad se oslobodimo vas, prljavih…. I opet, da se razumijemo. Ja se slazem sa ovom logikom 80-ih godina. Zaista nije bilo lako raditi sa Beogradom, Sarajevom, Kaknjem, Leposavicem, Niksicem, Tuzlom ili Nisem (Nisom?). Potpuno sam saglasan. Trebalo je uciniti nesto radikalno. Grubo. Nesto sto ce se cuti, osjetiti. Nesto sto ce dati rezultat (ponavljane Petoljetke su odavno procitane kao grube, vulgarne, zapravo bezobrazne lazi). Da, ali! Ne rat! Ne cijepanje velike drzave u 6 malih. Osamdeset posto ljudi Jugosalvije je vec 1991. znalo da cijepanje kroz rat nije rjesenje. Ali u zemlji bez dana demokratske tradicije, 80% ljudi nije naslo put svojim razmisljanjima do politickih odluka. Dvadeset posto onih najbucnijih, najagresivnijih, beskrupuloznih, onih koji se cuju najdalje, ali i koji mogu da pokrenu desavanja – oni su odlucili: idemo u rat, razicicemo se, podijelicemo zemlju u grofovije i muzscemo svaki svoje (onih 80%) dok ili ne crknu, ili se ne odsle, ili – dok ima sta da se muze. I tako je i bilo dragi Hrvati. Mogu da kazem i „dragi Bosanci i Hercegovci, sto se sada gusite na kineskim respiratorima“, ali to bi bilo smijesno, jer niti Bosanci (Hercegovci), niti Srbi, niti Crnogorci ne mogu cak ni da razumiju ovo o cemu ja pisem (odmah pomisle: Amerika!), ali vi Hrvati, vi bi mozda mogli malkice da razumijete….? Da, dragi Hrvati, gdje je sada zastava na kninskoj Tvrdjavi? Sto ne stavite zastavu Bristol-Mejera -Skviba (BMS)? Mozda vam daju nekoliko kutija kao kompenzaciju za reklamu: zamislite zastava BMS se viori na kninskoj Tvrdjavi! Vide je iz Italije! Koja reklama! Vrijedno je …4? Ok, 5 kutija Sprajsela. Ne vise. E, za vise, mi (BMS) bi htjeli, znate, molicu lijepo, valutu. Ne Tudjmanov govor, ne Seksov govor, ne sliku Karamarka, vec EUR-e. Oprostite, ali i nasi radnici bi da kupe Audi; njima sahovnica nista ne znaci. Vama znaci? Vi vase probleme stavljate pod ambrelu udruge? Nazovete je „hrvatska“? U redu, u redu: ako vi mozete od toga da zivite, da rijesite problem leukemije, mi nemamo nista protiv (sprocu), ali nemojte od nas ocekivati da nas Audi zamijenimo imenicom udruga, zastavom ili nekom obljetnicom. To ne primaju u prodavnicama….

Boze koji grubi, odvratni BMS kapitalisti! Koliko je bilo lakse sa Marksom! Nema nicega: sve je prazno od rafova za mlijeko do rafova za lijekove. Ali tu su obecanja…. Obecanja. Proleteri svi zemalja…. Hrvati svih zupanija…. Razumijete me? Ili cete rucati obecanja i gledati suze iz zelenih ociju ili cete – otvoriti oci? Nema trece. A kad otvorite oci, vidjecete da se od „hrvatske udruge“ ne zivi; ne, zivi se od Sprajsela. Gdje nam je Sprajsel promakao? Pa onog lijepog dana u veljaci ’92. kada su nas prevarili da cemo ratom i cijepanjem zemlje doci do lijekova za leukemiju. Greska! Trebalo je promijeniti iznutra veliku drzavu, uciniti je demokratskom, liberalnom, a onda bi nam Sprajsel upadao kao i Dancima, Holandjanima, Portugalcima. Ni vise, ni manje. Ali ne bi imali Karamarka. Ne bi nam Kerum uvozio lijekove. Shvatate li?