Ljepota

Neko je rekao da su fizicari filozofi prirode. Sve donedavno smo mogli da – zasebno, odvojeno! – uzivamo svaki u svom domenu, prema interesima i sklonostima: jedni u drustvenim naukama, razmisljajuci o covjeku o odnosima medju ljudima, a drugi o prirodi, zakonima prirode i nasem zivotu na Zemlji. I ako se slozimo- a morali bi, da je unutar drustvenog domena, filozfija neka vrsta krune ljudske misli, razumjecemo da su filozofi otisli najdalje zabavljajuci se razmisljanjima o udaljenim neprozirnim coskovima ljudske sustine. S druge strane, oni „prirodni“ su insistirali na znanju i eksperimentu (epistemicki koncept znanja), imajuci ideju da se jedino tako mogu pribliziti istini i razumjevanju. Ali pocetkom proslog vijeka, otvorena su vrata novog svijeta, svijeta kvantne mehanike i mogucnost opservacije je prestala. Fizicari su ponovo u mraku sa naocalima napravljenim od matematike i statistike kako bi makar nesto vidjli. Kazem ponovo, jer su se tako priblizili svojim antickim ocevima, grckim filozofima prirode i covjeka. Filozofi, „razbijajuci“ glavu raznim problemima koji se ticu covjeka, ostali su najduze na pitanju slobodne volje i moralne odgovornosti i – zanimljivo, usli su u istu mracnu prostoriju u kojoj se nista ne vidi, ali gdje sa vrata na suprotnoj strani proviruju fizicari! Kakva velicanstvena filozofska kvadratura kruga! Krug je zatvoren. I fizicari i filozofi, nasli su se u istom prostoru u kojem ne vrijede do tada poznati zakoni prirode, vec samo – misli. I sjedinili su se u onom sto se od antike zvalo filozofijom prirode. Esencija ljepote.

Samo jedna digresija, prije nego sto krenemo dalje…

Fizicari, filozofi…. sveukupna ljudska misao i djelo? Ne! Ostao je treci veliki domen u koji ovi pomenuti ulaze samo kad zele da se odmore, da se inspirisu ili samo da – uzivaju. Umjetnost. Ko nece, ne zeli, ne moze, ne voli da se bavi fizikom (prirodom), filozofijom (drustvom, covjekom), moze uvijek da okusa srecu u umjetnosti. Tamo tek nema granica…

Gdje su se to sreli fizicar i filozof? Malo vise detalja… Bukvalno. O sitnim se stvarima radi!

Filozof je konacno (mislim ja) shvatio da zivimo u svijetu determinizma, gdje iza svakog efekta stoji uzrok. Laplas je „objasnio“: „Ako imate takav mozak koji moze da pohvata sve informacije o trenutnim kretanjima, a onda i da ih slozi (procesira), taj ce vam reci u detalj sve sto ce se dogoditi u buducnosti“. Oni (filozofi) se sad jos malo svadjaju oko toga da li determinizam obavezno eliminise slobodnu volju odnosno moralnu odgovornost ili ne…. Ali pocetkom proslog vijeka, stigla su saznanja o kvantnoj fizici. Hajzenberg (otac onoga Martina sa kojim sam se dopisivao o vinskim musicama) je konstatovao da sadasnjost ne moze bas lako da se definise iz proslosti, kao sto ni buducnost ne moze da se objasni iz sadasnjojst, jer postoji faktor nesigurnosti: slucaj. Ambiciozniji filozofi su ovdje vidjeli sansu da sruse teoriju prema kojom determinizam oduzima slobodu volje (koja je toliko prirasla filozofima za srce): zahvaljujuci slucaju, imamo i dalje slobodu volje. Ne razumijem, ali nek’ im bude! Kvantni mehanicari su brzo otisli u ekstremni stav: iskakanje fotona (ili elektrona) takodje definise slucaj. I tako je nastao haos (bukvalno: teorija haosa). Vise se nista ne moze predvidjeti: ostaje nam samo da vjerujemo u statistiku i da probamo malo da naslutimo. Ajnstajn ovo nije trpio. Tvrdio je do kraja da i iza iskakanja fotona postoji uzrok, odnsno da su i te pojave determinisane. I tako su se i filozof i fizicar nasli na novom mracnom terenu gdje ili vlada slucaj ili i iza slucaja stoji uzrok. Valjalo je nategnuti se i pogledati malo intenzivnije u atom. Zajedno.

Sedamdesetih godina je postavljen tzv. Standarni model (ja sam tada isao u mostarsku Gimnaziju, u koju se toliko kunem, ali ni Mensa Durakovic, ni prof Milicevic nisu rekli ni jednu rijec o Modelu?!). On se stalno usavrsava i dopunjuje i trenutno smo na 17 elementarnih cestica (poslednja otkrivena 2012 – Higsov boson) podijeljenih u dvije grupe: fermioni i bosoni (12+7)*. Ovi prvi su gradivni elementi materije, a bosoni su posrednici veze izmedju fermiona. Sve je napravljeno od fermiona (i proton i atom i ja i zidovi sobe i…), a povezano bosonima. Odmah da vas zaustavim da ne pustite na volju vasem mehanicistickom mozgu koji je do sada razumijevao stvari samo na jedan – mehanicisticki nacin, recicu vam da je foton – boson! Mada, zahvaljujuci svakodnevnom iskustvu sa svjetlosti, cini nam se da fotone nekako najbolje poznajemo….

Idemo dalje (ja imam naravno takodje mehanicisticki mozak, pa cu probati da u tom duhu opisem ovo cudo od ljepote). Fermiona ima dvije grupe: kvarkovi (koji moraju biti vezani) i leptoni koji mogu biti slobodni. Kad se kvarkovi vezu oni grade dublete (mezoni) , triplete (barioni) ili su pojedinacni (kvark). Zajednicko im je da su teski. I zajednicko im je da se zovu hadroni. Leptoni su lagani. Mada ima izuzetak! Tau lepton je dvostruko tezi od protona koji je najlaksi hadron. Barioni koje nalazimo u nukleusu atoma (proton, neutron) zovu se nukleoni. Vratimo se za trenutak nazad do grupe kvarkova. Ima ih sest, a zovu se (vjerovali ili ne): gore („up“), dolje, vrh, dno, sarm („charm“) i cudan („strange“). E sad je lako razumjeti da barion (tri kvarka) koji sadrzi makar jedan cudan kvark, ali ne i sarm, dno i vrh, zove se hiperion.

Ova uzbudljiva prica ide dalje u nedogled, jer sad tek idu intereakcije izmedju ovih elementarnih cestica, pa njihov napon, zracenje. O ovome se moze lako naci na internetu i/ili u knjigama za prave ljubitelje ove ljepote.

Ako uzmemo da se veliki koraci primicanju istini dogadjaju na nekih 10-ak godina (intenzivnog, danonocnog rada po laboratorijama Stanforda, MIT-a ili Berklija), ja cu imati sansu da jos dva puta pretrazim Google na ovu temu. Mozda saznam da li iza iskakanja fotona stoji predvidiv uzrok ili ne? A mozda cu saznati tek kad vise ne budem bio ovdje?

  • Fermi, Italijan i Bose, Indijac.

E, ne mogu da vjerujem?!

(ponovo o slobodnoj volji)

Namjerno sam dopisao ovaj podnaslov da se citaoci kojima su tekstovi o slobodnoj volji, dosadili, ne bi uhvatili na ovaj provokativni naslov.

Citam jednu za drugom knjige o slobodnoj volji, sve trazeci da naidjem na nekoga ko misli kao ja. Prilazim temi sa svih strana: istorijski, znaci od prvih mislilaca koji su jos tada (Aristotel, 300 godina PNE) razmisljali o volji, pa sa kontra strane – od najmodernijih saznanja psihologije, neurologije, moderne filozofije… I nista. Zapravo, gore od – nista! Ima jedna knjiga koja je zapravo zbirka eseja o temi, napisana od jedne grupe determinista („moji“), a okupljenih od Grega Karuza (G. Caruso). Knjiga je objavljena 2013. I upravo ta jedna jedina knjiga me sad tjera da nastavim da trazim. Jer da nije nje, valjda bi i ja „shvatio“ i okrenuo se necem drugom. Ceka me, recimo knjiga koju je takodje uredio G. Karuzo, mada se cijela grupa koautora koju je okupio okrenula samo jednom od njih (Ted Honderik/Honderich) i posvetili mu cijelu knjiu?! Ok, vidjecemo, moguce je da je ideja dobra, ali vec sam skeptican! Kad citiraju Honderika – mada se svrstava medju vodece tvrde deterministe, iz citata se vidi da Ted povezuje slobodnu volju sa svijescu?! Za njega- koliko razumijem potrebu da se bas to citira, ali vidjecemo, kasnije iz cijele knjige o njemu – ne moze da se govori o slobodnoj volji ako cijeli proces nije u svjesnom dijelu (pisao sam ranije o eksperimentima Libeta o odlukama koje mozak donosi nekoliko sekundi ranije nego sto ih svijest registruje). Iskreno se nadam da mu to nije glavni argument, jer se tako opet zestoko promasi sustina. Pa iako su u medjuvremeno stigla nova zanja iz naurologije (npr. modularni epifenomenalizam koji jos dublje gura nase odluke u sferu podsvjesnog), analizirajuci na ovaj nacin covjeka, u sirokom luku se zaobilazi sustina.

Ja razumijem sve njih od Aristotela do Nicea: nisu pojma imali ni o genetici, ni o epigenetici. Razumijem da pitanje slobodne volje stavljaju cijelo vrijeme u kontekst situacije (je li mogao uraditi drugacije, je li imao izbor, je li bio natjeran?). Ovi moderniji su konacno krenuli od situacije ka „agentu“, ali opet povrsno i sa pogresne strane. Posebno impresionira koliku teoriju su ovi moderni konstruisali oko ovog pitanja! Vise nisu u pitanju samo deterministi i libertijani ili kompatiblisti i inkompatibilisti, ne sad imamo libertanizam uzrokovan agentom, libertaniazm uzrokovan situacijom, revizionizam, PAP (mogucnost da se uradi suprotno)… Ponavlja se cijela istorija filozofije u malom: svaki autor pokusava smisliti svoj sistem, svoju nomenklaturu i svoj univerzalni odgovor na pitanje. Mozda u ovoj grupi zaista ima velicina kao sto je bio Kant (npr, mada su svi veliki filozofi zapravo pali na ovom pitanju!), ali oni se ne vide u masi imena kojima je papir internet, a zanimanje influenseri.

Simpaticni su bili psiholozi koji su se takodje ubacili u raspravu navodeci nekoliko svojih eksperimenata. Sad je izgleda jako moderna teorija situacijske psihologije i u njoj kao najuzbidljivijeg dijela, Iznedjujuce dispozicije. Jasno i tu su se odmah zauzeli ekstremni i umjereni stavovi, gdje prema ovim prvim situacija potpuno definise covjekovo ponasanje, a kod umjerenih ima nesto i do nas, sto bi se reklo. Sta su Iznenadjujuce dispozicije? Jednostavno receno: odredjene situacije opetovano (i u eksperimentu) dovedu do toga da vecina ljudi reaguje na isti nacin, nacin koji se ne ocekuje. Nekada davno sam pisao o Miligramovom eksperimentu u kojem ljudi salju smrtne udare struje glumcu koji je u susjednoj sobi i vristi, a ispitanici dobijaju naredbu od autoriteta koji im govori da ih niko nece zbog ovoga teretiti i pozivati na odgovornost. Zanimljiva su jos dva eksperimenta: javni WC i Telefonska govornica. U prvom vecina ispitanika koji izadju iz javnog WC i budu upitani da nesto pomognu, odmah prihvate, dok slucajno izabrane ispitanike (bez WC-a) niko ne moze natjerati da pomognu. U Govornici, ako vam masina ne vrati novcice, vi necete da podignete sa poda nesto sto je neko ispustio iz ruke. Ali ako dobijete vas novcic, rado pomognete i sagnete se.

I sad su oni pokusali da ovim eksperimentima ugroze pristalice slobodne volje, ali i to je samo varka. Glavno pitanje koje svi u ovoj polemici moraju sebi da postave jeste zasto se agent odlucio na bas tu odluku. Naravno, samo ovo i pitaju, ali vazno je rasclaniti: zasto je bas taj agent reagovao bas na taj nacin? Koja je njegova zivotna prica? Sta su mu vjerovanja, zelje, ideje, vrijednovanja? Zasto bas ta vjerovanja (i sve ostalo)? Zasto on, taj bas agent nema neka druga vjerovanja (i sve ostalo)? Od koga je, gdje je rastao, kako je vaspitavan, sta mu je ugradjeno? Koliko duboko i koliko raznovrsno mu je ugradjeno. Koliko uspjesno mu je ugradjeno? I opet, zasto je bas njemu sve to ugradjeno samo bas toliko i toliko? Jer kada ga kasnije stavite u odredjenu situaciju, on ce odreagovati prema formuli koja mu je data (i opet mogli su ga odgajati dvoje ljudi sa maksilamnim vrlinama, nije garancija da ce ih on ponijeti dalje sa sobom u zivot – tu se recimo Aristotel prevario). I muceni agent grijesi. Iz greske u gresku. Okolina (s pravom) ljuta, pita, pa dokle, nauci vec jednom. Da, ali i moc ucenja je u njega ugradjena izvana, a na terenu njegovog materijala koji je ili prijemciv ili ne, za taj nauk.

Znaci vama je makar jasno, da nema govora o slobodnoj volji. Ima ucenje, korigovanje i pokusaj da se uskladis sa aktuelnom moralnom politikom trenutka. I tako drustvo funkcionise. Ko ima teskoca, bude kaznjen, iako je ocito, nepravedno kaznjavati nekoga ko nije svojom krivicom donio odluku koja se danas smatra pogresnom. Dok je bilo Boga, teolozi koji su bolje neko naucnici (!) shvatali determinizam, imali su strahoviti ideoloski problem: Bog, grijeh, predestinacija. Danas kad vise nema Boga, i mi razumijemo da iza determinizma, tj. nasih odluka stoji – hemija. Pod pritiskom fizike.

Augustin

U Mostaru bi rekli, evo mene k’o Augustin. O’kle tebe k’o Augustin?

Ovako je to bilo….

Kad se kaze Augustin, misli se na jednog od najvecih hriscanskih teologa („ocevi hriscanstva“), rodjenog u 4. vijeku u nekom selu danasnjeg Alzira (tada dio Rimskog carstva), koje je naravno sada poznato kao mjesto rodjenja ovog teologa, filozofa, pisca. On je toliko pisao, da ima biografa koji tvrde da ko god tvrdi da je sve procitao – laze. Augustin se rodio kao pagan, zivio kao pagan, pisao kao pagan, a onda je u 4. deceniji zivota prihvatio hriscanstvo i poceo, tj. nastavio pisati, ali sad sa malkice drugacije platforme.

Nas dvojica smo se sreli na pitanju slobodne volje i grijeha, a zajednicko nam je sto smo (tek) u drugoj polovini zivota nasli odgovor. I nas je odgovor isti, mada nas dijeli stepen razvijenosti nauke, pa se nasi odgovori zovu razlicito! On je nasao Boga, a ja – genetiku (nauku).

U dijelu zivota prije konverzije, Augustin je naravno naletio na pretesko pitanje odnosa grijeha i predestinacije (predestinacija ovdje znaci da sve krece od Boga, sve je On predvidio, pa ljudi kad cine grijeh nemaju zapravo nikakvu drugu mogucnost. Iz ovoga slijedi jos teze pitanje: odgovornost Boga, jer kad mi sto dnevno grijesimo, ne misli se samo na raniji odlazak sa posla. Ima tu i tezih grijehova…. sa tezim posljedicama). Nije imao odgovor na ovo, a sve sto se moze danas naci u literaturi ide od pogresnih zakljucaka, pa do zakljucka da je u ovom pitanju bio konfuzan i nedosljedan. A razliciti zakljucci su posljedica sto su ljudi razlicito citali njegova rana djela, tumacili ih i/ili na raznim skupovima pustali na slobodu svoje znacajne retoricke sposobnosti. Mada mislim da kada neko pise (govori) o nekome koji je velik, dozivljava samog sebe takodje velikim, a onda vise ne moze o tom velikom pisati kao – malom. Jer kako objasniti ovakav stav? Augustin je smatrao da su ljudi sa vrlinama slobodni, a grijesnici ne(slobodni). Pa ipak smatrao je da je ok da Bog kaznjava neslobodne ljude.

Ali, nema veze. Mlad, zelen. I onda, 31. godinu star, prvo je „cuo“ djecije glasove koji su mu saptali :“ Uzmi i citaj“(meni neko non stop ovo sapuce?!). Radilo se o nekom, sto bi rekli moji pravoslavni prijatelji, zitiju nekog pustinjaka, ali to je bilo dovoljno da se Augustin krsti. Vec sledeceg dana je osuo paljbu po svojim ideoloskim… partnerima (prvo inspiratori, a onda protivnici), pa se tako njegov spisateljski zivot nakon konverzije moze podijeliti u cetiri faze u kojima je sve redom napao: Stoike, Manehijanizam, Donatiste i Pelagijane (dva poslednja su elitisticke hriscanske sekte). Ali nije ni to bitno! Da mi vidimo kako je rijesio svoju „zbunjenost“ u vezi sa slobodnom voljom? Nasao je Boga! Ljudi ne mogu bez Boga djelovati slobodno, ali mogu traziti pomoc od Boga. E sad kroz teolosku teoriju za ovu rijec ‘pomoc’ mozete naci sijaset raznih opisa: traziti Boga, biti na putu, biti prosvijecen od Boga i slicno.

O cemu se radi? Nas narod fino kaze: „Cuvaj se, pa ce te i Bogu cuvati“. Znaci opet je do nas! Kako je ko rodjen, sastavljen, skrojen, stvoren. Bolje skrojeni, ljudi od boljeg materijala, kroz zivot ce biti primjeceni kao ljudi sa vrlinama, jer to sto mi danas smatramo ‘boljim’, samo uspjesno harmonizuje sa nasih shvatanjem dobra i zla. Oni sto su lose skrojeni, bice cijeli zivot izlozeni kritici i kaznama ‘po zasluzi’. I sta smo mi u jednoj banalnoj relaciji krojac-odijelo? Krojac? Ne salimo se! Mi smo samo obicna odijela, manje ili vise dobro skrojena od „krojaca“ kojeg danasnja nauka zove genetika, epigenetika, socijalne relacije. Jeste ima „odijelo“ mozak, pa moze iz nesrece u nesrecu i nesto da razumije. Pa se malo pripremi, promijeni ponasanje (uci!) i smanji stetu. Ali avaj, i taj proces ucenja je dio kroja!

I sta cemo sad? A, nista. Krst na ledja, pa na put….

Zalim vas….

Shvatili ste odavno: volim kratke, zbunjujuce naslove. Ali, cijena je da ih moram vec u prvoj recenici teksta objasniti. Pinsamt*, rekli bi Svedjani.

Dakle, nisam ja mislio biti moralno iznad vas; ja sam samo htio izraziti empatiju prema vasem problemu, pa bi mozda bolji naslov bio „Zao mi vas je“?

O cemu se radi? O vama kao pacjentima. Ja sam bio sa one druge strane, evo, skoro 40 godina. Vjerujte da se neke mustre, formulacije, fenomeni jasno vide poslije tolikog vremena. Relacija pacijent-doktor je naravno slozena i iz nje bi moglo da se izvuce mnogo vise i naslova i tekstova, ali ovdje sam htio objasniti jednu stvar, vrlo vaznu, mada jako osjetljivu….

Sustina moje poruke ovim tekstom je da vi imate problem. Naravno i ja sa vama, vec istog dana kada postanem bolesnik. Mene moje znanje i moja 40-ogodisnja uloga kao doktora, nece zastiti niti ce mi dati neki povlasteni polozaj onog dana kad sjednem u neki prijem i cekam da me prozovu…

Ali zaboravite sad mene kao bolesnika. Svaki pojedinac kad postane bolestan, dobije sasvim dovoljno materijala za zamisljenost i brigu; ja mu niti mogu odmoci, niti pomoci. Mislim, kao bolesnik, ali mogu kao doktor. Zdravi, cinicni doktor.

Relacija doktor-pacijent je najcesce privatna, zasticena od pogleda sa strane. Osim kad je doktor u procesu obrazovanja. Mladji doktor mora da iznosi svoje stavove pred bolesnika u prisustvu mentora, pa se tu cuju i vide najrazlicitije varijante. Mislim, najkraci i najbolji opis je da je to sto se vidi i cuje, katastrofa. Pacijent slusa, oci iskolacio, niti razumije, niti zeli da vjeruje. Kako bi vam to najkrace predstavio? Mladi doktor je u toj svojoj ulozi opterecen sa dva teska, modernisticka fenomena: mora da se osjeti potvrdjenim i respektovanim (mora biti iznad) i mora reci „istinu“. Rezultanta je brutalnost. Ali ovi scenariji imaju sigurnosni osigurac: bolesnik uvijek moze, krisom, u tajnosti, preko sestre traziti kontakt sa mentorom. Ne znam kako to bolesnici, po definiciji neiskusni u ovim teskim zivotnim situacijama, ipak refleksno osjecaju da ce tek kroz kontakt sa starijim doktorom dobiti malo mira i spokoja. I tako obicno bude: poslije tirade i salve mladog doktora, slijedi razgovor sa starijim doktorom i stvari obicno legnu na svoje mjesto.

Ali kad doktor dobije papir i vise ne mora da komunicira sa klijentom u prisustvu starijeg kolege…. Sta cemo tu??? To je problem.

MDK

Isao sam mnogo puta na „ovo“. MDK znaci multidisciplinarna konferencija. Smislio zapadni birokrata nacin da se bolesniku ponudi visi stepen zastite posebno kad se radi o teskoj, rijetkoj bolesti nastaloj izmedju ostalog i zbog intereakcije bolesti i prethodno stecenih bolesnih stanja koje svi imamo u sve vecem obimu. Znaci vise organa je ‘riknulo’, a kako je danas svaki organ (subspecijalizacija) otisla predaleko, ni jedan strucnjak za bubreg vise nece da kaze nista o krvi. I onda nas je drzava skupila da svaki sa svoje strane osvjetlimo problem i nadjemo rjesenje. Koja zabluda! U ovom tekstu nije MDK poenta!; MDK je samo pozornica na kojoj za mene postaje svaki put sve vise i vise jasno i ubjedljivo da su bolesnici u problemu. Jer ako doktori, clanovi Konferencija pricaju pred svima ostalima takve gluposti, mogu misliti kako je tek kad su na samo sa svojim klijentom! MDK se ipak ne organizuje svaki dan. To su situacije kada u bolnicu stigne komplikovan bolesnik i zaista treba vise eksperata da kazu svoj stav. Razlika izmedju mene i ostalih mojih kolega je sto ja imam vremena. Ja sam brz i na bazi znanja i iskustva mogu da navigiram izmedju vise slucajeva brzo, donoseci odluke. Moje kolege, ostanu paralizovani na jednom slucaju i sve ostale odbijaju floskulom: „Imam jako puno da radim, ne mogu sad’…“ Usput, ovo je sjajna taktika: vas cijena stalno raste u ocima svih…. Ja, koji stalno imam vremena za novo pitanje (rjesenje) izgledam vrlo jeftino i prozaicno. Ali nema veze. Ja imam vremena! I kad stigne novi MDK slucaj, ja se pripremim. Nadjem najnoviji ekspertski tekst o dijagnostikovanju, razlikovanju od slicnih stanja, lijecenju i prognozi. Pola sata je dovoljno. I kad dodjem na Konferenciju ja najcesce bez cekanja njihovih dramatskih predstava (nagledao sam ih se!), saspem u 7 recenica sta treba da se radi i pocnem nervozno da lupkam nekim dijelom tijela dajuci jasan signal da je vrijeme da se razilazimo. E, ali moji dragi doktori, najcesce dolaze kasno na sastanak (ne stizu!), dolaze nepripremljeni i komentarisu na bazi iskustva („Sjecam se prije godinu dana…“). Njihove tirade su duge, konfuzne, bez uputstva sta da se radi, bez strukture, maglovite i – tihe. Da, najvise vole da pricaju polako i tiho: drama umjesto sadrzaja! Ja to vise ne mogu da slusam. U pocetku moje karijere, svaki ovakav sastanak bi zavrsavao pismima zalbi mojem sefu, jer bi moj stav prisutne ponizio (sto i jeste cilj!) i ostavio frustriranim. Mozete misliti: i sef i oni sto se zale su domaci, a problem je neki doktor iz nekave druge kulture prezimena koje niko ne moze da izgovori…Ali, danas – bogu hvala – uloge su podjeljene, poznate i niko se vise ne zali. Ono sto meni salje jasan signal da sam na pravom putu (ovo se obicno „sazna“ tek u govorima koje vam posvete nad rakom (u toku shrane), jeste sto ljudi vise ne pozivaju na MDK covjeka koji je na semi zaduzen da se tamo pojavi, nego, telefonom, licno, tiho…. samo meni.

Ali da se vratimo vama, pacijentima. Ne znam sta da vam kazem. Da pitate jos dva doktora, cucete sve zajedo 5 raznih shvatanja i tek cete tada biti raspameceni. Da citate po internetu – ne! Da dodjete sa pitanjima (neki dolaze sa mikrofonom!)? Ne pomaze: opet ste vi i taj vas kojem vjerujete. Evo vam moja pomoc. Uloga doktora u vasem problemu je najcesce mala. Nasa moc da nesto pimijenimo je simbolicna. Ne uvijek, ali najcesce. I zato „uzivajte“ u tome sto vjerujete. Ne dozvolite da vas raznorazni tekstovi po internetu, ukljucujuci i ovaj, pokolebaju u vasem povjerenju prema mrzovoljnom doktoru koji govori malo i tiho. Voli te ga. Bice vam lakse.

*Pinsamt znaci „od ovoga se moras postiditi“

Budzet

Za vas (nas) je kasno! Odabrali smo poziv, skolovali se i i sad sta je tu je. Razne zemlje, razliciti sistemi, ali princip je isti….

Ali, djeca! O djeci je rijec. Kad dobijete dijete, vec od 8. dana, nemojte misliti samo na pupak – mislite na djetetov posao. Svaki put kad im stavite kasikicu sa papicom u usta, ponovite: “ Nemoj na budzet“. Mozda ostane negdje zapisano….? Zapamceno?

Svedska je zanimljiva zemlja! Ali mislim da je svaka zapadnoevropska zemlja slicnih kvaliteta ista. Imate dva svijeta, sa budzetom kao medjom. Imate zivot koji ovisi od budzeta i zivot koji ne ovisi od budzeta. Oba zivota u istoj drzavi, istom sistemu, istom drustvu. Budzet. Gomila para, manja ili veca, zavisno od toga koliko je jaka drzava, ali princip je uvijek isti: budzet su pare koje drzava pokupi od vas, gradjana i onda svojom voljom, definisanom na poslednjim politickim izborima, dijeli. Budzet je most izmedju komunizma i kapitalizma. U komunizmu ce sva sredstva i prihodi ici u jednu kasu, koju ce onda „najbolji medju nama“ dijeliti svima na jednake cesti. U kapitalizmu ce porez, doprinosi, takse i porez na promet, skupiti svaki visak para koji privatna lica nisu uspjela da sakriju, zbiti ponovo u jednu kasu, a onda ce oni- ne najbolji medju nama, vec oni koje izbori promovisu, podijeliti to sa nama.

Razlike? Najvaznija razlika je u ekonomskoj moci clana politbirora vs. vlade. U komunizmu su clanovi politbiroa, gladni svega, nezajazljivi, alavi, gramzivi i oni ce naravno od para koje im se serviraju na gotovo, prvo uzeti lavovski dio sebi. Mrvice ce podijeliti narodu. U kapitalizmu su clanovi vlade ipak bolje stojeci: vec imaju kucu na obali, auto-karavan i djeca im uce bolje skole. Oni mogu da si priuste da za sebe odvoje – od budzeta – manji dio i da vecim investiraju glasacku masinu za sledece izbore (o ovome komunisti po definiciji diktarure, ne moraju da misle!). Ima jos jedna razlika: mediji. U komunizmu, novinar koji se drzne da dovede u pitanje raspodjelu bude… mucen, zatvoren, ubijen… Na zapadu, u kapitalizmu, novinar je mocan (i to je, zapamtite, jedina razlika izmedju ova dva politickoekonomska sistema!). I o tome clanovi organa koji dijeli budzet, moraju da misle. A vidite kako to sve moze da ide fino! Clan vlade, dobio vlast prodajuci maglu (populista, politicar sa ideologijom jake socijalne dimenzije) i osvojio vlast (svuda su glasaci osjetljivi i lako ih se prevari). U tom dijelu karijere ga jos drzi ideja ravnopravnosti. Dalje, zna da ga novinari prate. I, nije mu lose, ni ovako. I tada kao clan vlade pokusava da odvoji malo vise nego sto bi komunista, obicnom, mucenom gradjaninu. A onda, poslije 50-e se odjednom, umori. Zena pocinje da kvoca o razlikama izmedju njega i ministra finansija: „Sonjo, oni su kupili kucu u Danderidu /ovdasnje Dedinje/. A mi?“ I onda se nasem ministru smuci sve i on da ostavku. Ali kako? Pa fino: iskoristi cijeli telefonski imenik koji je za minostrovanja napunio i za dva mjeseca, poslije silaska sa vlasti, udomi se u najmanje 4 poslovodna odbora. Naravno, privatnih, jakih firmi. I odjednom, preko noci postane, mracni kapitalista. Ma, prirodno je! I on ce sad moci da kupi BMW X5M,a i zena je zadovoljna. Djeci je i onako jedino vazno da imaju mobilni koji moze biti cijelo vrijeme na Instagramu.

Ali vratimo se odabiru posla. Vase dijete je u pitanju! Znaci u oba drustvena sistema ima slobodnih para koje treba podijeliti. Ok, neko ce ih podijeliti, a vama ce zapasti dio. Odmah da vam kazem: Svedska je bogato drustvo. Ja kazem mojoj IT sluzbi da mi kompjuter na poslu ima snijeg. Za 10 minuta neko kuca na vrata i – zamjeni sve. U vasoj zgradi, gdje ste svi u svojim (uh ovo je druga tema!) stanovima, stepeniste koje vodi ka parkingu se nesto orunilo. Nije vise jednako svjeze kao kad ste se useljavali. Ujutro, sledeci dan, stepeniste je svjeze presvuceno najnovijim materijalom koji se kad padne mraz, ne ledi! Niko nece pasti. Ima primjera koliko volite. Ali vi volite ljude. Hocete da pomognete. Hocete da podijelite bol… OK, znaci za vas je da radite u oblastima koje se finansiraju iz budzeta. Kuku vama! Od drzave nista, mrvice, sve na kasicicu, a vi, krenete zestoko i onda za 10 godina – izgorjeli. Sindrom hronicnog umora. Sindrom pregorjelog radnika. Ponavljana bolovanja. Losa penzija. Cesti razvodi. Djeca vas ne respektuju i – odose u … starnu.

Razumijete? Hocete da na parama budzeta pomognete najslabijem dijelu drustva? Pripremite se da i vi zavrsite tamo. Uporedite sa poslom u banci, osiguravajucem drustvu, prodavnici BMW-a. Ulazi li iko u te lokale placuci? Boze sacuvaj. Ako neko i udje, vi odmah zovete psihijatriju (to su oni sto rade na budzetu i vole ljude). U vase lokale ulaze samo jaki. I vi ih tako i docekate, date im kafu i onda ih ogu- li- te ! Do koze, bez milosti, gledate ih u oci dok krvare. E i to je Svedska. Dva svijeta, a granica – budzet. Imate dijete 2 godine staro? Budzet? Buuuu! Baba roga!! Plasite ga time kao npr. prelaskom ulice bez zebre.

Softic i dezodorans

Softic je (bio?) sarajevski profesor ginekologije u vrijeme kada sam ja sjedio u djackoj klupi. Iako je to bila moja poslednja godina studija, proslo je toliko vremena da se vise uopste ne sjecam gdje se nalazila predavaona?! Valjda na Grbavici: ti klinicki predmeti su bili „razmazeni“ pa smo mi morali ici kod njih, dok su se ovi osnovni opsti predmeti svi desavali u glavnim amfiteatrima Fakulteta. I opet, zanimljivo, te predavaone se uopste ne sjecam, dok se sjecam svakog detalja amfiteatara sa prve i druge godine, iako je to bilo jos koju godinu dana ranije…. Taj sa Klinike je sigurno bio moderan, podsjecao na razred – nema sta da se pamti. Oni tamo ispod Doma na Bjelavama su bili tradicionalni, polukruzni, duboki, zaista impresivne arhitekture i nemoguce ih je zaboraviti. Sjedista su bila nekomotna, prolaz tako uzak da ako je poslednji htio da izadje, svi bi morali izaci.

Uglavnom, sve sam to zaboravio, ali jednu epizodu cu pamtiti kao da je bila jutros.

Profesor Softic je tog dana predavao tzv. fizicki pregled (rukama i ostalim culima) trudnice. Rukama, postavljenim na poseban nacin, je trebalo odrediti starost (visinu) trudnoce i polozaj djeteta: sta mu ide naprijed? Gdje mu je glava? Poslije onaj cuveni akuserski stetoskop (komad supljeg drveta koje stoji zapet izmedju vaseg uha i trudnicinog trbuha) kako bi se saznalo i kako mu je (plodu)? Za svakog studenta nerjesiva enigma. Kako god postavis dlanove, nista ne osjecas, niti razumijes. A profesor tada rece, ucinilo mi se, vrlo, vrlo sjetnim glasom: “ Ja sad mogu da stavim samo jedan dlan na trudnicu i da odmah saznam i visinu trudnoce i polozaj ploda, ali sta mi to vrijedi kad cu uskoro u penziju…?“

Pitaj boga zasto sam ja bas ovu slicicu zapamtio? Jer ja tek na pocetku karijere, nisam imao potrebu da me se dotice vapaj nekog buduceg penzionera. Ali, ureze se tako po nesto u sjecanje, a da ni sami ne znamo zasto i kako se vrsi ta selekcija.

I prodje vrijeme!

U mojoj struci (nazalost!) mena mnogo stvari koje se obavljaju rukama – ima nesto, ali sve je uglavnom teorija. Ali osjecaj je isti. Ja sad idem u susret pitanjima, izazovima iz moje struke, potpuno opusteno siguran da cu naci pravi odgovor bez obzira sta neki pacijent ili cak i mladji kolega mogao da smisli kao pitanje. Nema pitanja na koje ja nemam odgovor. Naravno, imam i dalje vrlo zivo sjecanje na stresove koji su nastajali u uzasnoj kombinaciji ogranicenog znanja i kratkog vremena za odgovor. Dosta da se sjetim perioda dezuranja i trcanja po cijelu noc po podrumima bolnica razmisljajuci intenzivno sta cu tamo vidjeti i kako cu se izvuci. I onda dok ides tamo, pokusavasa da nadjes pravi put (bolnice su enormno velike), razmisljas o situaciji, stize novi poziv na tvoj pejdzer…. . Vjerujte niko ne bi volio biti u toj situaciji. Ali danas, ova moja struka – nema tajni. Mogu slobodno da idem na posao bez dezodoransa (ranije ni ponavljano pranje ispod ruka, nije pomagalo da kad se naglo okrenes, nesto zapu’ne prisutne). Opusten.

Ja sam prva generacija modernih doktora koji su izgubili bitku od… svih ostalih. Drustva nas i dalje dobro nagradjuju, ostavljene su nam mogucnosti ekstra zarade, ali to je dio koji se ne vidi (nije pristojno pitati). Ono sto se vidi jeste BMW parkiran na parkingu. A sve ostalo! Poraz za porazom, ponizenja svih vrsta. I naravno, doktori cute: misle o BMW-u i trpe ponizenja. Prvo prijatnije je, a drugo, iskustvo uci da bunt protiv okostalih odnosa u drustvu niko ne moze sam promijeniti. A ja se sjecam kako je o nekad fino bilo! Doktori su bili bogovi i u bolnici i van nje. Bez obzira u kakvom se drustvu nalazili i sta se pricalo (politika, sport, umjetnost), svi su pazljivo slusali sta ce reci doktor, mada je to u vecini slucajeva bilo pogresno, cak komicno. U bolnici je bila snazno razvijena hijerarhija, gdje ni najvise administrativno osoblje (direktori) nije moglo nista doktoru (nikad se ne zna kad ce trebati!). A o pacijentima i rodbini da i ne govorimo.

Danas?

Danas je doktor (makar na Zapadu, ali, polako, docice) niko i nista. Manji od makovog zrna. Drustva su medicinske sestre izdigli u „clanove tima“, sto je otprilike kao i sjedanje za okruglim stolom: svi isti, svi imaju pravo nesto reci i svi moraju da se cuju. Drzava je ovo uradila vrlo lukavo: clanovima tima ne mora da kupuje BMW, dala im je doktora da ga muce. Rodbina ima pravo da te zove, muci, drzi, pita, pa opet iznova, isti dan da te pita, isto pitanje. Magicna rijec koja mora da obori doktora na pod (odakle ce netremice slusati) jeste: nemiran. Pacijent je nemiran, rodbina je nemirna. Hajde doktore da to malo ublazis. A to sto su ovi nemirni, daje im pravo da te cimaju i vise puta u toku dana, jer nemir ne zna za red, ni bonton…. A drzava ih naoruzala mocnim instrumentima ponizavanja doktora: novinari koji cuce pred Urgentnim centrima i cekaju propustenu trombozu duboke vene, da imaju makar nesto da pisu sutra ujutro. Rodbina koja vec poslije prvog nestrpljivog pogleda doktora, presavija tabak i pise… sefu, direktoru, ombudsmanu…. Jer rodbina, mucena, se po definiciji osjeca krivom. Pacijent bolestan, a oni zdravi. Pa kod kuce, pacijent muci njih, a oni zdravi. Neko mora da plati!

I zbog svih tih „instrumenata“ koji su upereni protiv doktora, ovaj trci razludjeno u dva poslije ponoci sam po hodnicima bolnice, trazeci bolesnika kojem je zapelo nesto u grlo. Novinari napolju cekaju, rodbina se fino namjestila u stolicama i svi cekaju razrijesenje. A tebi stize novi poziv sa suprotne strane zgrade, gdje je nekome pozlilo i ima bol ‘uprsi’.

Penzija!

Ili pred penziju. Ne trcis vise za sve i svasta, a ono sto hoce da te pitaju, neka dodju do tebe. I to za lijepe pare. Pitanje primis kao neko koga pitaju o… fudbalu,… politici… Tu se svi osjecamo sigurnima i svi se zavale u sjediste i krenu…. E tako i doktor pred penziju. Ne treba dezodorans.

Kad hoces, a ne mozes…

Hocu nesto da kazem, a ne mogu da sklopim cijelu pricu. Frustrirajuce.

Ali ima tzv. kratka forma. Kao aforizam, vic.

Ekologija. Zastita sredine. Psiholozi dizu uzbunu, da sve vise i vise ima mladih koji prolaze kroz krize (znate ono, ne moze da spava, ne moze da se koncentrise, ne moze da uci, ne moze iz kreveta…) kojima je zajednicki imenitelj, strah od kraha planete, bas tu negdje, par godina nakon sto su kupili svoj prvi BMW. Ucio si, ulagao si u sebe, zavrsio si visoke skole, imas diplomu, dobro si se prodao, lijepo zaradjues, kupio si prvi BMW (i4), kad – ode Planeta do djavola. Frustracija, naravno. I zato, kazu psiholozi, ima sve vise i vise mladih koji ne mogu da zaspu od slika, uragana, poplava i nestanka Grenlanda.

Pozurio sam ovo da napisem, ne mogavsi da cekam da se sklopi cijela prica, upravo da spasim bar dvoje mladih i da im dam sansu da zaspu.

Ima rjesenja!

Rjesenje je u Nju Orleansu (Lujizijana) i Nju Jorku. Oba „nju“ su ovih dana potopljena obilnim kisama. I sad sjetite se bilo kojeg filma o mafiji. Da li su ikada bli spremni oprostiti 100 dolara? Ono, kazu, ma u redu je, nije mogao, razumijemo, oprosticemo?? A-ha, kako nece. Ne, nego te nadju na maloprije pomenutom Grenlandu, utuku, stave ti noge u beton i pravac, Sjeverno more (dok ga ima). E isto logika vazi i kod tzv. privrednika Amerike. Oni su bijesni. Razumijete: bijesni. Pare im cure medju prste zato sto nekakav orkan duva. Poplava na US Openu (teniski Grand Slem). Koliko tek tamo ima bijesnih privrednika, od onih sto prodaju hot-dog na tribinama, do onih sto prodaju akcije u JP Morgan banci. Jer kisa je, ako niste culi, otjerala Njujorcane kuci. Poplava na glavnom terenu?!

E sad posto privrednici ipak nisu mafijasi, njihov prvi refleks nije da ubiju meteorologa!? Ne, oni ce odvojiti prvo mali, pa sve veci dio investicija na grupu Kineza koji u nekoj laboratoriji, dan-noc, istrazuju rjesenja za globalno otopljavanje. A kad krene rijeka para ka nekom istrazivanju, uci nas iskustvo, rjesenje je tu, na domak ruke. I zato mladi, ne mojte da se vrtite i znojite nocu: Kinzi rade, dobili su pare i bice rjesenje.

Kad trositi pare? Sad ili u penziji?

Razumijete dilemu: prije penzije se zaradjuje dvostruko vise nego u penziji (u penziji se ne zaradjuje, nego – prima). Da li vec sada investirati u zadovoljstvo ili cuvati za penziju? Cvrcak i mrav? Pa nije bas! I cvrcak i mrav ce dobiti novu sansu, ponovo ljeto i zima, pa ce valjda nesto nauciti? A mi ako nas nesto strefi u penziji, kasno ce biti da tugujemo za Porsheom par godina ranije… . Ipak, nije bas samo cisti slucaj! Ima ovdje i nekoliko vaznih objektivnih momenata koji bi trebali pomoci. Genetika? Koliko je prethodna generacija stigla da uziva u penziji? Trenutno stanje zdravlja? Kako izgleda? Ulaze li se u zdravlje ili se samo lezi? I konacno kolika je penzija? Kakve su potrebe? Ima li dovoljno? Jer ako ima, udri sad dok mozes.

Klasican je primjer privatna firma. Imas firmu, u nju ulazes pare, a ti – od toga nemas nista?! Jer iako je firma tvoja, ti i firma ste dvoje. Ti si zaposlen u svojoj firmi. Ako pocnes da uzimas pare, drzava to smatra uzimanjem plate i ‘oce odmah svoje namete: te doprinos za penziju, te socijalna davanja (sta je to? Ukop?), te nekakav doprinos koji poslodavac uplacuje drzavi (poslodavac je taj tu pored tebe: tvoja firma). Pravo da vam kazem, za vise detalja i ne znam, jer ja te pare ne pipam. Gledam ih po nekada, cisto da me prodje bijes (jer ne padaju s neba!), samo sto ne mogu da kao Baja Patak skocim u njih…. A onda opet nazad na platu. Sta je plan? Raditi nekoliko godina privatno, ostvariti neki kapital i poslije ga krckati kroz dividende. Ima, kaze moj racunovodja, neka matematika koja moze da odgovori koliko para neto mozes da uzmes svakog mjeseca, ako napravis toliko i toliko kapitala. E sad to sve treba fino izracunati: koliko jos mozes da radis (putujes, smijes se, trosis se…)? Koliko ti treba dodati za penziju kroz dividendu? Koliko dugo?

Ali kao sto ce gore Kinezi (koji zive u Kaliforniji!) naci uskoro rjesenje za ekologiju, tako i ovdje postoji rjesenje! Kad zavrsis sa aktivnim radom (i za drzavu i za firmu), pocnes da uzimas divedende, a kapital ulozis u to sto ti Kinezi nadju. Perpetum mobile!

Nocnim

Haj’ i to da probam.

Onih nasih, jugoslavenskih – JZ -na primjer od Mostara do Beograda, i dalje se zivo sjecam. Danas, ovih shvatanja, ne znam kako sam uopste ulazio u taj voz? Ali, valjda drugog rjesenja tada nije bilo, a mozda jos vaznije, sa godinama covjek postaje sve vise plav…. Neki nesrecnici iz moje generacije, ili cak mladji – i bukvalno. Ja postajem plav(lji), za sada samo ideoloski: dosta je bilo slijepe vjere u ljude, entuzijazma od druzenja. Vrijeme je za povlacenje.

Ali, JZ! Prvo sto mi padne na pamet su one zavjese, svjetlo braon boje sa izvezenim logotipom Jugoslavenske zeljeznice. Vjerovali ili ne, vec tada sam zazirao od kontakta sa njima, ocekujuci manju ili vecu kolicinu prasine. Sjedista od izlizanog velura. Mi u Jugoslaviji nikada nismo imali prilike ni zadovoljstvo, da vidim da je nesto novo, zanovljeno. Ne, ono sto je napravljeno ili ugradjeno 60-ih godina, imali smo do kraja, do raspada zemlje. Ovdje u Svedskoj, tesko da dva puta u 3 godine mozes putovati vozom sa istim, starim dizajnom. Ako nije sve novo, onda su makar sjedista presvucena novom robom. Svjeza. Mi….Izmedju sjedista naslon za ruke sa pepeljarom na vrhu. I sad dok ovo pisem o tom „detalju“, osjetim udare zeluca i poziv na povracanje. Broj putnika je varirao. Ja nisam nikad bio sa samo jos jednim; ili sest ili cetiri. Kazu da je bilo i mijesanih kupea? Ne znam ni to. Spustis krevet i osiguras ga trakama na dva mjesta, pa uzmes stepenice da se popnes. Jastuk, cebe i carsaf bili su cisti (a kako nece kad je posteljina sprzena u nekakvim „partizanskim buradima“, novije proizvodnje). Vrata kupea, rucica i siber. Hodnik sa radijatorima pri podu. Ti su radijatori bili mozda i najvazniji dio voza! Kad stojis u hodniku, mogucnost da ti jedna noga bude savijena i polozena na radijator, bila je vazna pretpostavka pezivljavanja za one koji su imali „stajanje“. Moglo se i sjesti, ali tesko: treba se stalno dizati, jer su ljudi neprestalno prolazili, a i nije lako sjediti na 12 cm sirine. WC je na kraju vagona. Potisnuta mi je slika ovih prostorija iz sjecanja…. Ali zato svjeza, kao jutrosnja, slika poslednjih pola sata pred dolazak u veliki grad. Nema ni 5. Ljudi izlaze jedan po jedan iz pregrijanih, smrdljivih kupea, stanu u hodnik, rascupani, podocnjaci, naslone se na staklo kuse(t)a, noga naslonjena na radijator i – prva jutarnja cigareta. Jos jedna neprijatna slika uspomena, koja mi je pomogla da prestanem da pusim. Napolju promicu slike predgradja, slike sa minimalnom estetskom vrijednoscu… Ali covjek je tada, kao sto sam na indirektan nacin dao do znanja, crven, pa nista ne vidi.

U svedskom pokusam da kupim ono sto je najbolje: spavaca kola sa jednim krevetom i kupatilom. Valjda pod utiskom vozova u kojima se Dzems Bond vozi, krenem mirno, bez nervoze, pun velikih ocekivanja. Hodnik uzak, mora da se ide „na kant“ sa torbom ili ispred ili iza, ne moze pored. U redu, iz prethodnog teksta se razumjeli da sam sto se tice torbe naucio nauk, ali slika uskog hodnika i kupea sa jedne strane, vratila mi je uspomenu na JZ, zbog cega sam odmah osjetio nelagodnost. Kola (soba?) br. 10. Gdje je to? Prolazim pored drugih „soba“ i svaka je sa po dva broja: nervoza raste. Konacno vidim: 10 i 11??! Udjem, kad tamo, jedna klupa-krevet i drugi krevet pri krovu, podignut. Po dva jastuka i gore i dolje, kod mene. Preko puta kreveta kupatilo sa uskim vratim – sto ce se kasnije u toku voznje potvrditi, tako uskim da dok voz ide i trese se, nema sanse da ih potrefite i prodjete unutra. Opet neprakticno je obavljati sve kupatilske potrebe iz ovog sekundarnog hodnika, pa sam morao da prelomim: moram poceti da se drzim rukama za predmete u kolima. Dzaba je. Mozete vi pokusati u pocetku da se primate ramenima i tako se krecete, kao da ostanete cisti, ali umor, pospanost i konacno, vrijeme koje je proslo, dovesce vas u stanje otupljenosti, kad bezmalo sve postajane, svejedno. Na kraju mi je ova evolucija pomogla da udjem u kupatilo.

Vrata kupatila slabo prilijezu: oslabio magnet. Voz ide, trese se, zanosi se, skripi i vrata pocinju da se odlijepljuju. Konstruktor je pravilno nacrtao: kada se vrata otvore u punom obimu, nekih 130 stepeni, dohvate magnet na suprotnom kraju, zalijepe se, a da ne dodirnu krevet. Ali konstruktor je zaboravio na nogu onoga koji lezi na krevetu i kao – spava. Imate sliku? Ja i sliku i sve ostalo.

Ostaralo se. Previse filmova sam gledao. Ono kad kamera pocne da fokusira na neki vazni saraf u konstrukciji. Pa se on pocne tresti, pa se klima i na kraju pukne u sto djelova. Pola minuta iza toga, velika nesreca, sa katastrofalnim posljedicama je cinjenica. Lom, krs, vatra i krikovi ranjenih ljudi. Onda smrk hladne vode, kad stigne Travolta sa svojom ekipom vatrogasaca. Ili N. Kejdz? E ta vam se slika zabije u frontalni dio kore mozga, potpomognuta konstantnom skripom konstrukcije voza: „nemoguce je da su svi sarafi potpuno cijeli, da stoje cvrsto i da je ovaj zvuk samo egzoticni pratilac sasvim uobicajenog putovanja!“ Ali zaspes….

U prvom satu ako trazis te detalje, primjetis da su ti obje sake skupljene (to smo ucili iz fiziologije: ni fleksija, ni ekstenzija misica, nesto izmedju- tako se obje grupe misica odmaraju). Refleksno odabran polozaj kako bi se dodirna povrsina izmedju prstiju, dlana i svedskih materijala, maksimalno redukovala. Sad biste voljeli da vam D. Koperfild pomogne i da vas stavi u stanje lebdenja na nekih 10 cm od podloge. Ali, nema ni Davida, a ni „jedanaestice“! Izgleda da sam imao malo srece, mada voz ima svoje stanice na putu ka odredistu. Na kraju uhvatim sebe da lezim tacno onako kako uobicavam na svom krevetu koji ima i carsav i jastuk sa jastucnicom ciji miris prepoznajem i pokrivac. Ovaj stadij, totalnog „potpuno mi je svejedno“, ali doveden do moguceg maksimuma, mozete da vidite par sati kasnije na zeljeznickoj stanici. Rano je (opet ni 5), na klupama u cekaonici spavaju beskucnici. Nema ih mnogo, 10-ak, valjda je policiji u neka doba dojadilo da ih izbacuje (neko je negdje poceo da puca, pa su otisli). Svi imaju kapuljacu, a farmerke su isarane sto starim, sto svjezim flekama. E taj pogled koji oni imaju poslije vise godina ovakvog zivota, to je vrhunac stanja „potpuno mi je svejedno“, a evo, izgleda da se i neki nizi novoi kao u mojem vozu mogu dostici vec u toku samo jedne noci.

Eto, probao sam. Naravno, necu vise. Ovako plav, tesko me je zadovoljiti, cak i u Svedskoj. E, ali zaboravio sam da je Svedska makar po zvanicnoj ideologiji, a to znaci da se zaista vecina primila – crvena. Sad je kasno okrenuti ka V. Britaniji, odakle je Dz. Bond.

Hrva-tska

Pisem namjerno ovako nakaradno, protiv svih pravila, ali eto, na neki nacin, hocu da odam pocast i pokazem respekt prema Vuku koji je sve ucinio, sve dao od sebe (nogu?) da napravi jezik u kojem ce se citati, kako je napisano.

Ovako (naslov) bi trazili da se cita hrvatski novoskladatelji jezika. Da se Vuk pita, on bi napisao ‘hrvacka’, jer ovako svi ovu novu, mladu, ali i nadobudnu zemlju – izgovaraju. E, ali ono sto bi Hrvati pozeljeli kao poslednje, jeste slusati Vuka. Zato su krenuli u jednu cudnu avanturu stvaranja novih rijeci sa samo jednim, vrlo jednostavnim pravilom: sto dalje od Vuka. Uzmimo jedan primjer. Kod stvaranja (za hrvatski jezik, treba shvatiti doslovno!) pridjeva ili imenica, ima dosta primjera koji imaju prefiks… koji oznacava da je nesto van necega. E sad mi Srbi smo bili zadovoljni, evo vec 1300 godina sa prefiksom ‘van’, pa smo tako vijekovima uspjesno komunicirali jedni sa drugima rijecima vazemaljski, vanzemaljac, vantjelesno. E, a onda su dosli hrvatski trbuhozborci i u svom zestokom naletu da se bukvalno mora izmjeniti sve, dodali su prefiksu „i“ i sad imamo izvanredno, izvantjelesno, ali i izvanzemaljac. Svaki ce vas Hrvat razumjeti kad mu pokazete vanzemaljca, ali na casu maternjeg, dobicete plus, ako ucitelju pokazete izvanzemaljca. Mada su i jedan i drugi vrlo rijetki, sta vise niko ih nikada nije vidio. Ali ko te pita….

Nego, nisam ja sad htio ovdje o pravopisu. Naslov ukazuje, a to i jeste moja zelja: htio bih vas obavjestiti i pitati o Hrvatima. Koji im je moj (sto bi rekao Z. Kesic)? Koji ih djavo muci? Odmah da kazem: ni mi Srbi nismo zdraviji, ali razlike su kvalitativno/kvalitativne! Znate li (u psihijatriji) razliku izmedju iluzije i halucinacije? E, iluzija je kad vidite granu drveta, a vama se ucini da ste vidjeli kran od dizalice. A halucinacija je kad vidite mrava, a vama se ucini da ste vidjeli tenk. Primjecujete li da je kod iluzija problem u kvanitetu (vidjeli ste ipak nesto, ali ste ga malo pretjerali), a kod halucinacije, vidjeli ste nesto, a utisak je da ste vidjeli nesto sasvim drugo sto sa realnim blage veze nema. Ok?

E tu negdje lezi razlika izmedju hrvatskog i srpskog ludila. Hrvati pate od iluzija, a mi od halucinacija. Hrvati vide 100 EUR, a zapravo vide milion, a mi vidimo kravu, a zapravo smo vidjeli neboder. Dakle necemo sad ovdje o totalnim poremecajima percepcije (srpski fenomen ili srbski), nego samo o poremecajima sa pomakom u redu velicine (hrvatski fenomen).

Eno u Rovinju*, na gradskoj pijaci (trznici) pobili se iznajmljivaci tezgi. A? Sta kazete. Kao i u svakoj drugoj, slicnoj prilici, jedna kratka, stura, hladna vijest. Da, ali kad bi se radilo o trznici u Hanoju (Vijetnam). Ali ovdje je rijec o Rovinju! Drugi najmocniji turisticki grad u Hrvatskoj. Milion nocenja samo na polovini sezone. Zlatibor je imao 400 000, Neum 80 000. Pa sto se makar malo ne raduju??? Sto se ne opuste, nego se zene sa jajima i blitvom biju sakama po glavi??? Na Hvaru su se u sred dana na rivi potukli momci koji voze camce sa turistima. Znate one brodice sto vas kao maljem tucaju u mozak dok sjedite na plazi, a oni krstare i sa mocnim razglasom reklamiraju svoje rute. E ti momci su se potukli oko turista. Eno neki Kresic iz Zupe, vlasnik agencije nekretnina, prodaje u kamenoj kuci od dva kata (prizemlje i kat), gore na katu, dva stana, svaki sa po stotinjak kvadrata, za 400 i kusur tisuca EUR. Znaci prodaje sparat za skoro milion EUR u nekoj kuci koja ima sjajan pogled na more, ali sjajan, zato sto je visoko i daleko od mora. Shvatate li moje pitanje? Cemu panika Hrvati??? Pa nece smak svijeta od rujna?!! Sta vas koci, sprijecava da mislite mirno i dalekosezno? Sta je to sto vas puni uzasnim strahom, tako da gazite preko leseva, otimate kao da vam je zadnje i poslije – sta bude??

Opet da slika o Hrvatima bude jasnija, podsjeticu na Srbe. Srbi bi trazili da se nekretnine prodaju za buket kamilice (odstupanja od objektivne percepcije ne moraju, i najcesce to i ne rade, ne moraju da prate logiku). Pa kad im neko ponudi EURe, oni polude. Ali znam o cemu se radi. Zajednicko i Hrvatima i Srbima jeste postkomunisticki kompleks nize vrijednosti i manija proganjanja: svi su protiv njih (nas). Sad iz kulturoloskih (istorijskih) razlika i Hrvati i Srbi su sebi postavili vrlo razlicite ciljeve sa kojima bi da se poistovijete i koji automatski, po definiciji, u teskim vremenima, predstavljaju njihove glavne mucitelje. Tako Srbe mrze svi od susjeda do potencijalnih stanovnika Jupitera, jer njih mrzi cijeli Univerzoum, a Hrvate, samo Njemeci i Austrijanci. I neki Slovenac. Kad izadjete iz tzv. komunizma, bolje receno iz diktature, vi morate iz psiholoskih razloga nastaviti svoj put sa novim muciteljima, jer vas osjecaj samopuzdanja je toliko jadan i nizak, da vi ne mozete prezivjeti bez neprijatelja.

I Hrvati su u panici. Korona ih je prosle godine – bolje receno, proslog ljeta, jer oni kao medvjedi spavaju ostala tri godisnja doba! – gurnula nazad u ekonomsko kameno doba i sada ovaj zracak svjetlosti izmedju game i delte (o epsilonu jos niko i ne zeli da misli) treba iskoristiti za besomucnu pljacku i otimacinu gdje vise nije bitno je li protivnik Srbin ili nije; i Hrvat je neprijatelj ako ima brod da prevozi turiste ili tezgu za boraniju. Panika je kao ludilo. Odsijeca mozak i cini ga neupotrebljivim za ucesce u procesu odlucivanja. Sve je gurnuto u srce i stomak, a oni bubnjaju tako da odzvanja u usima, dok mucnina drzi hranu stalno u gornjoj polovini jednjaka, spremno za povracanje. Sto bi rekli doktori jedno vegetativno stanje, gdje racija nema, i koje pretvara covjeka u zivotinju (prema Hjumu, vuka). Rezultat vidimo: otmi, otmi, otmi. Sta ce biti iduce godine? Nemoguce je odgovoriti, jer mi bi da odgovor podrzimo logikom, dakle razumom, ali to nas automatski vodi u jedan drugi svijet koji je paralelan sa histericnim, emotivim, psihoticnim svijetom, blakanskog covjeka. Sta raditi? Ko je ekonomski neovisan, neka nastavi da jede sardine i pije dingac i prati medije kao neovistan posmatrac. Ostali, neka nadju nacina da se nekako onesvijeste, dakle dovedu u stanje odvojeno od razuma (poistovijetite se na primjer sa dervisima iz Blagaja! Vrtite se do besvijesti vrtite, vrtite dok ne primjetite da vam je svejedno). Kad odvojite mozak od procesa svjesnog djelovanja, vraticete se na nivo jednu stepenicu ispod na evolutivnoj skali i sve ce vam biti sjajno. Koja cete zivotinja biti, vrabac ili poskok, zavisi od vas, ali mozak vam nece smetati.

*Iluzija je blazi psihijatrijski fenomen nego halucinacija. Koristeci ovo, malo sam se napregao i cini i se da mogu naslutiti jezgru hrvatske psihoze! Okrenimo se opet Rovinju. Milion nocenja. Velike pare su se slile u … ? Gdje? U grad i gradske tokove? Gradjani Grada ce vec od sledece jeseni imati novu, svjezu, bolju infrastrukturu, ljekane, domove zdravlja, parkinge, uredjene plaze, vrtice, fabriku ribe Mirna… Ima para…?

Nece. Devedeset postotaka ovih para ce zavrsiti u rukama manjine koja ce si kupiti jahtu po ugledu na Ronalda ili kucu u Spaniji po ugledu na Djokovica ili stan na Bahamina po ugledu na Pavic-Mektic…. I to prosjecni Hrvat zna, osjeca, ne zna da artikulise, ne zna da objasni, prenese dalje, jos manje da se bori protiv na prvim izborima. Ne, osjeca, transformise osjecaj u paniku i regredira na nivo vuka. I ujeda.

A posto je fenomen halucinacije mnogo tezi, trebace mi malo vremena da razumijem moje…..

Torba

Torba, putnik, turizam…. Uh!

Kad ste zadnji put putovali? Mislim na pravi put od najmanje tri dana, sa prespaljivanjem, vozom ili avionom?

Ja se nadam da sam svoja sveo na broj prstiju na jednoj ruci….

Pogotovo avion!

U svom autu ste svoj gospodin. Bacite jaknu na zadnje sjediste, torbu u prostor za bagazu, raskomotite se maksimalno, sjednete na prednje sjediste, namjestite se, muzika i – krenete. Krenete kad se vama krece!

I u vozu mozete sacuvati dosta od svog dostojanstva. Odete na stanicu i – udjete u vagon. Nema saltera, podozrivih sluzbenica, bezbrojnih kontrola. Samo treba malo da se koncentrisete kod kuce dok internetom kupujete kartu i da nekim od matematickih algoritama, rezervisete sjediste gdje vas nece uz prozor zarobiti neka osoba sa preko 100 kg. Jeste, voz je i dalje osjetljiv, mnogo osjetljiviji od auta. Prvo dogodi vam se osoba tih dimenzija na sjedistu pored ili jos gore, cim voz krene….. Osoba se dize. Vec to od vas zahtjeva „odgovor“: morate prikupiti svoje stvari koje ste taman postavili ispred i oko sebe kako bi prekratili vrijeme. Ali ne! Dok se osoba vrti na svom mjestu stojeci, vi morate biti u maksimalnoj pripravnosti. Konacno moze vam pasti njena torba na glavu. E, ali najgori je rezultat ovog susjedovog manevra: kao sto ste primjetili, tek smo krenuli, a susjed je vec na smrt gladan (u brzini ne otkucah „g“, pa ispade „na smrt ladan“- ehhhh). I konacno je sjela (osoba) na svoje mjesto, a u ruci je nekakav sendvic koji ima iskljucivo sastojke koji smrde na daljinu. Kao da je jutros namjerno birala samo takve ingredijencije. Nece niko dvopeka…. (a meni su roditelji uvijek davali kad idemo na put autom, duzi od 100 km i sa vise od dvije krvine, bas – dvopek! Teza je da ce dvopek pokupiti sav tecni sadrzaj u zelucu i smanjiti mogucnost povracanje odmah poslije trece krivine). Dakle, ima voz svoje rizike. O delti ne bih sad’….

Ali avion! Avion je postao mocno srestvo ubijanja covjeka. Ne, ne mislim na pad. To je zaista efikasno, ali slazem se – rijetko je. Ne, mislim na covjeka kao bice koje ima svoju vrijednost. Razlicite vrijednosti srecemo oko nas, ali, dobro: makar onu vrijednost koju svaki od nas pojedinacno, misli za sebe, da ima. E, avion je sjajno sredstvo za satiranje te vrijednosti. Do nule. Najlakse cete razumjeti ako se sjetite (makar iz filmova ili knjiga) kako su ljudi nekada putovali. Onih 1000 ljudi u cijelom svijetu. Prvo, bez icega u rukama. Auto sa vozacem do broda, voza ili … aviona? Ne! Avion je od prvog dana keiran za ubijanje dostojanstva. Neki drugi ljudi, najcesce druge etnicke pripadnosti, nose kufere. A kufera mnogo i svi isti, samo se razlikuju po velicini. Ma milina je samo njih vdjeti! Vratimo se u moderno doba: mi i avion. Prvo kazu, moras doci najmanje dva sata ranije (danas sa deltom i duplo duze!). Sto? Sto oni ne otvore umjesti dva saltera, 22? Pa to cuveno cekiranje! Moze i kod kuce, ali ne kad bi ti. Kad „otvore“. Platio si kartu? Aha, jasta si! Tek sad pocinje cijena da raste. Mjeto sa prostorom za noge (sic!) kosta kao pola karte. Hoces da poneses neku torbu? E pa za iznad glave ima jedna cijena, ispod stolice druga, a u trupu aviona, treca. Pocinje unutrasnja borba sam sa sobom: sta ponijeti, a sta ostaviti kuci? Kao kad kupujes dodatnu opremu za auto: sve bi htio, a ne mozes….Dobro ja sam to prevazisao, ali na svakom mjestu za cekiranje i dan danas mozete vidjeti ljude koji u panici vade dzempere iz torbe i oblace ih, iako su vec dobrano oznojani: da smanje tezinu. Na mojem poslednjem cekiranju, jedan je gospodin pao u nesvjest. Normalno. Kad vi dodjete na red, slubenica se ustaje i ode…Pauza? Smjena? Onda ide granica. Pokazi kompjuter? Ne razumijem. Prestao sam ga nositi: nosim knjigu (agresivni, ratoborni cuvar granice, ne zna jadnik da je knjiga mnogo ubojitija od laptopa). U poslednje vrijeme kad putujem duze od 3 dana, vracam se uvijek kuci sa bradom od 3-4 dana. Naravno: prestao sam nositi pribor za brijanje da ga ne bi morao sortirati pred cuvarom granice. Cak se i „cujem“ na putu kuci jer mi ne daju da nosim omiljeni dezodorans (> 150 mL), tako da me je lako zamisliti: oko mene najmanje pola metra slobodnog prostora, jer licim na beskucnika. Dobro dodje u vremenima delte. Kad prodjete cuvara, zapuhne vas odvratni miris fri-sopa; kombinacija svih mogucih parfema, cigara i cokolada zajedno. Gledam ljude koji se razdragano razmile po prodavnici kao da im je prvi put. Pa krene isprobavanje…. Ja volim da sam na vrijeme na gejtu. I odmah stanem ispred deska. Mirno. Zato i imam prosirene vene, jer ne dozvoljavam da iko udje prije mene, pa da ja onda vise nemam prostor za prtljag iznad glave. E, ali mene uvijek sortiraju da udjem – zadnji. Niti imam platinsku karticu, niti sam novorodjence, niti trudan. Mada kad bi mi vidjeli vene, mogao bi proci kao invalid? A tzv ulazak je najzanimljiviji dio. Sastoji se od 4-5 faza u kojima se smjenjuje stajanje u gomili oko 15-20 minuta sa pomjeranjem od nekih 5 m. Najmanje jedno dijete place. I vi bi, jer noge, opadose! Sjednete. Ipred vas je teza osoba sa slabijom besikom. Uz to je citala u omiljenoj novini da se dobije tromb u veni, pa se treba kretati. Dobro, to je njen problem misli neko. Da, ali svako njeno vracanje u stolicu je za vas jedan korak blize artrozi koljena. Zlatan Ibrahimovic makar zna zasto trosi koljena, ali ja…? Za kraj (poslije bezbroj sati) ono cuveno stajanje dok se ne otvore vrata aviona. Zadnji udarac sistema na mucenog pojedinca koji vec odavno lezi na podu (ono izmedju signalnih lampica da nadje izlaz za slucaj nuzde). Udarac cokulom u glavu. Kad se docepate rampe, bijesno, histericno, uzurbanim korakom ostavite sve iza sebe, misleci da ce od vase efikasnosti nesto nauciti za sledeci put? I kretati se malo brze? Nece. Prvi znaci oporavka tek kad udahnete svjez vazduh van aerodromske zgrade.

Torba. Teska kao tuc. Redovno mijenjate ruku, sa sve kracim intervalima, nagnuti da stranu koja nosi, dok je druga ruka izbacena u stranu, vodoravno sa tlom da drzi balans. Jeste li ikad vidjeli Dzejsona Statama da ovako nosi torbu? A on ide cesto lijevo-desno. Uvijek nosi u ruci finiju torbu od kvalitetnog materijala i – praznu. Jer da ga vidite u ovom polozaju (cini mi se da ima neko kinesko slovo sto isleda kao ja kad nosim tesku torbu? Vjerovatno znaci kraj?), ne bi mu vise nista vjerovali. A on tek treba da se osveti jednoj cijelog zlocinackoj organizaciji. E kad smo kod ovakvih organizacija, za mene se blizi kraj. Sto mogu autom, idem (radijus od 600 km). Sto mora vozom ili avionom, bice drasticno prorijedjeno, pazljivo planirano i sa Statamovom torbom: prazna. Zato sam i kupio kucu gdje cu imati dezodorans i pribor za brijanje. Izmedju cu nekako izdrzati.