Integrisan?

Sta znaci biti integrisan u drustvu koje nije tvoje?

Zanimljivo je i sledece pitanje: sa koliko godina treba da napustis drustvo u kojem si rodjen i imas korjenove, da bi se integrisao u novom drustvu? Sa jednom? Sa pet? Dvadeset? Vjerujem da odgovor na ovo pitanje nije jedna cifra, vec citav niz brojeva koji odrazavaju jednako dug niz raznih individua: ne moraju biti svi strasno mladi pa da se uspjesno integrisu, mada mislim da ima i onih koji su rodjeni u novoj sredini, pa se svejedno ne integrisu, ono da kazes….

Ali ako prvo prikazem tri kriterija uspjesne integracije, mozda ce biti lakse dalje razmisljati?

Prvi je da osoba koja zeli da se integrise, uspije da „udje“ u drustvo sto znaci da se uklopi i da funkcionise u svim aspektima drstva bas kao i prosjecna osoba koja pripada drustvu (jer znamo da ni svi Svedjani, nisu „integrisani“ u recimo, svedskom drustvu). Drugo je da novo drustvo prihvati imigranta i pomogne. I trece je da imigrant osjeca na kraju novo drustvo kao svoj dom. Da uziva. Da kaze „mi“ i misli na svoje nove zemljake.

E sad se valjda vidi jasno da uz „pravi personaliti“ imigranta, velika je sansa da se integracija nikada ne zavrsi onako kako je zamisljena. Mislim da pripadam toj grupi…

Sta trazi drustvo? Eh, svasta. Kroz vijekove i vijekove raznih sukoba, ratova, bukvalno klanja, iskristalisala (im) se nekakva slika o vlastitom drustvu i sta je to sto bi oni htjeli da imaju i u cemu da zive. Kazem nekakva slika, jer se radi o dinamicnom i nezavrsenom procesu, posto se svako drustvo nalazi izlozeno brojnim uticajima i stresovima, pa je prinudjeno da se „dnevno“ prilagodjava i mijenja. Evo, recimo i ovo danasnje svedsko drustvo, nije isto kao prije 60 godina. Prije 60 godina su ulicama malih i vecih gradova setala dva policajca (vise ih nije trebalo) i lijeno bacali pogled lijevo- desno i ne ocekujuci da treba da intervenisu. Svedjani su zivjeli u kucama, imali su Volvo karavane, sva su djeca bila plava sa kikicama, skole su bile identicne, a o maslinovom ulju su znali samo – diplomate. Svi su slavili iste stvari, svi su jeli istu hranu i svi su imali iste otklone u ishrani (posebni dani kad se jedu neke krofne, odredjena peciva i slicno). Niko nije zakljucavao vrata, a i mi na Balkanu smo slusali price da kad izgubis novcanik, na istom mjestu, nadjes – dva. I ko ih ne bi razumio??? Svi vole da zive u miru, predvidljivim situacijama, mogucnoscu da planiras, da imas bolnicu i mirnu starost. Ko je htio malo uzbudjenja, otputovao bi u Italiju i onda tamo, kad sjednes na pjacetu i pijes kapucino, Talijan, zgodan, crnpurast kovrdzave kose, parkira svoju Alfu na 20 cm od koljena. Uzbudljivo! Zabranjeno, pa time naravno, jos vise uzbudljivo. Trnci ih prolaze od ushicenja. Ali onda brzo kuci u mir i dosadu. U svoj skandinavski san iz kojeg se ni dan danas nisu probudili: samo cuju neku buku okolo onako u magnovenju i grimasiraju (politicki rezultat grimasiranja su promjene vlada)….

A mi? Pa, mi smo dosli. Vec time smo rekli manje ili vise glasno i jasno, da zelimo da se integrisemo. Ali onda tu opet dolazi domacin sa svojim barijerama. Onog zgodnog kovrdzavog Talijana, Svedjani su tolerisali (cuj tolerisali??! Obozavali) samo dok su bili zajedno tamo daleko u Rimu. Daleko od Kuce. Ali kad se on sad pojavio ovdje u Svedskoj i bi da ponovo parkira uz samu kafanu – problem! A prvo mora da kupi to sto bi da parkira! Znaci mora mu se obezbjediti posao. Dijete u skolu, roditelj na posao. Tek tada pocinje integracija.

Ovo su sto bi rekli bazalni uslovi. Poslije dolazi ono „ko je kakav“. Recimo meni je vazno imati posao, naravno, ali i kako te na poslu „gledaju“. Ja recimo mogu biti vrlo osjetljiv i primjecivati dnevno stotine signala koji mi govore da bi se oni najradije vratili 70 godina unazad, dakle – bez mene. Salju signale koji mi govore, uzeli smo te jer si – eto, dosao, ali i trebas nam. Inace… Stranac mora da se pokaze 10-20% boljim nego domaci. Domacem tolerisu sve, pogotovo Svedjani koji su u svoje sisteme vrijednosti ugradili etiku da su svi ljudi isti, da su svi potrebni, da … (mada u tom „drzavnom kantovskom ugovoru“ pise dolje sitnim slovima: „….ako su rodjeni Svedjani“). I onda vidite kolegu, Svedjanina koji i kasni i ide okolo sa repom u kosi i mindjusom i … ma sto god – nema problema, svi smo isti, svi smo potrebni. Neka proba neko od stranaca isti „imidz“, pa cete doci do dodatka u ugovoru, onog dijela pisanog sitnim slovima. Ponavljam i stranac treba da pokaze interes, da se smije, da se druzi, da jede (sto i oni), da sjedi sa njima, da… Neces? Mislim, zasto bi??? Pa zar nismo svi jednako vrijedni i ovi topli i oni asocijalni? E, nismo. Oni su domacini i od gosta ocekuju bonton. I onda kad se pojavi ovakav jedan stranac koji ne zeli da mijenja svoju psiohologiju, a hoce da bude integriran u osnovne kanale drustva (radi, placa porez, racune, daje zmigavac), nema nista od integracije. Uvijek ce za domacine govoriti „vi“. A domacini se…. znaju oni vec kako ce.

Delta

Bez delte ne bi bilo ni nas. Ako bi morao neki filozof da sazme u samo jednu rijec, glavnu osobinu stvarnosti, znaci svega ovoga sto vidimo oko nas, ukljucujuci i sam zivot, onda bi taj rekao: delta.

Za deltu postoji „bezbroj“ prevoda i opisa. Recimo, pomak. Razlika. Prirast. Malo slobodnije bi se reklo, od-do. Najblize je valjda razlika. Ili pomak.

Bez delte ne bi bilo energije. Struja nastaje na bazi … sjecate se- razlike potencijala. Voda pada zbog razlike u visini. A energija je cudo! Prosetajte 50 m. Nista. Popnite se na 6. sprat – sto je otprilike isto nekih 50-ak metara, ali gore. Na suprotnu stranu od dejstva gravitacije. Vidjecete sta znaci fizicka kategorija rad.

Secer nam ulazi u celije, kad ga tamo nema dovoljno, odnosno kad ga ima manje nego vani. Kiseonik ulazi kada ga ima vise vani. Pluca nam se sire kada je pritisak izvan njih veci nego unutar grudi. Bez delte ne bi mogli mrdnuti.

E sad pocinje ono teze. Bez delte nema ni razvoja drustva. Delta koliko je vazna za prirodu, jednako je vazna i za drustvo?! Pomak, dakle razvoj, kretanje naprijed, nastaje kada se spoje dvoje koji nisu isti. Ili kada je drustvo pomijesano i kada svako po malo vuce na svoju stranu. Iz tih razlika nastaje nesto novo, a nestaje mrtvilo i barustina. Ali koliku deltu jedno drustvo moze da izdrzi. I Pretis lonac moze da eksplodira ako je razlika pritisaka prevelika. Sta vise, cesto se za drustrvene napetosti koristi poredjenje sa posudom pod pritiskom. Pogledajte Ameriku nekada i danas. Drustvo je naravno nezgrapna kategorija. Velika i heterogena. Ipak americko drustvo ima (i imalo je) neke svoje glavne crte i karakteristike po kojima je bilo prepoznatljivo. Nekada, sarenilo nacija harmonicno uklopljeno u zajednicki sistem vrijednosti i rezultat – sjajan! U manjim drustvenim jedinicama, sarenilo kultura, ideja, stepena inteligencije i vjestina, pa stalno novi i novi rezultati. Noji proizvodi (Silikonska dolina), nove ideje. Ali gomila tih heterogenih grupa – sa identicnim ili slicnim nacinom razumijevanja covjeka, njegovih potreba i vrijednosti. Tu, na tom globalnom nivou drustva, ne dozvoljava se prevelika delta. E ali Americi se dogodio Tramp. I sada imate konzervativni Jug sa svojim sistemima vrijednosti, a liberalni sjever sa drugacijim. I sada raste delta izmedju Juga i Sjevera. Mala digresija: zasto je uvijek Sjever (Amerike, Evrope, Italije…) privlacniji od Juga?? Na Jugu mirise, jede se lijepo, more je toplo, a na Sjeveru je mracno, vlazno i puno budji?? E, ali ocito da se na Jugu slabo radi, slabo stvara. Nekako su umrtvljeni…. Dok Sjever, dere, grabi, smislja, napreduje. I onda: na Sjeveru ima BMW, a na Jugu i dalje magarac na prasnjavom putu. Razlika je. Mislim, delta je.

Nego Amerika. Tamo Jugu geografija, sunce i vrucina nista ne smeta. Narandze, limunovi i – nafta. Ima dosta BMW-ova. Ali malo dalje na jug pocinje pravo siromastvo i talasi migracije (po ko zna koji put u istoriji!) idu ka sjeveru. Jug je konzervativan i ne bi da bilo sta mijenja. Ne trebaju im „ideje“ Meksikanaca i onih iz Hondurasa. I Jug postaje sve vise konzervativan i liberalni Sjever pocinje onako nadmocno da im se ruga. Ne zauzimam ja ovdje nikakav vrijednosni stav (sjever-jug, bolji, losiji), ali ne volim kad se neko ruga. A ne vole ni ovi sa sjeverne obale Rio Grandea. I? E, oni ti fino spakuju nekoliko vecih kontingenata izbjeglica u prevoz i pravac – sjever. Na neka ekskluzivna ostrva gdje liberalni demokrate imaju svoja odmaralista. Pa, eto, porucuje Jug, kad ste vec toliko zabrinuti….

Ja, ovo je samo mali primjer sta se desava u jednom drustvu kada se smanji broj delti na mikroplanu, a pojave se samo par njih na makroplanu. Vrlo opasna situacija za svako drustvo. Dvije grupe se homogenizuju, a razlike izmedju njih prodube. Pripremljeno za gradjanski rat.

Nego mi stariji. Sa godinama covjek postaje sve vise konzervativan i ne bi nista da mijenja. Tu onda one romantizirane price o deltama padaju u vodu. Nikakva mijesanja, nikakve promjene – samo mir i stabilnost (mislimo mi). Da, naravno, to je put u onu barustinu od gore. Znam ja to, ali pogledajte najnoviji proizvod Ferarija : SUV Cista Krv. (Za mene) Fantasticno! E pa bas onoliko koliko bi volio da sjedim u ovom automobilu „teskom“ pola miliona EUR, isto toliko ne bih da sjedim u fabrici* gdje je napravljen. Hocu reci, jeste Cista Krv rezultat brojnih sitnih delti u Modeni, ali ja bih samo rezultat.

*Sa ovim sjediti u fabrici, nisam bio do kraja iskren! U nekom novom zivotu, ako reinkarniram (ponovo) kao covjek, volio bih raditi na proizvodnoij traci u Modeni. Negdje na drugoj polovini – ne tamo gdje samo vrte lim….

Akcije- sad!

Ocito, ili imas talenta ili pratis „sve“!

Ok, talenat je tesko uhvatljiva osobina. Tesko ju je i opisati, ali – razumijemo se: ima ljudi koji prate svoj instinkt i rade na berzi. I – zaradjuju. Ali, nije rijec o njima. Talenat je … genetika. Ili zeludac. Nazalost, ne moze da se napravi… Imas ili nemas.

Ali, ovi drugi, sto prate.

Evo i ja bi da pratim. Pa citam razne internetovske stranice koje kao analiziraju bas tvoje akcije. Vec cinjenica da te pustaju da citas „duboko“, trebala bi da probudi oprez i sumnju. „Duboko“ znaci da jedan za drugim link „dalje“ moze da se otvori bez da se pojavi stranica sa cijenom mjesecne pretplate. Ili da se nastavak teksta zamagli. E ovo bi trebalo biti sumnjivo… Ali kad citas ono sto volis da cujes, tesko je biti objektivan. I zato danas, ove pameti, nakon 4 godine iskustva rada na berzi, kazem vam: ne vjerujte stranicama koje vas pustaju da citate do kraja. Probajte sa Ekonomist-om, Fajnansenel Tajmsom, Vols Strit Zurnalom… ‘Oces! Prvo sto se „otvori“ je ponuda za pretplatu. Doduse, vrlo, vrlo privlacno (npr. 2 EUR za pola godine,), ali onda – 70 EUR mjesecno. Ne moze. Ne moze da se cita sta strucnjaci i eksperti Vol Strit Zurnala misle o tvojim akcijama, bez da se plati. Pa zasto onda vjerovati nekakvom Zaksu? Eee, zato sto Zaks pise ono sto ti volis da citas. Tvrdim! Zaks i ostale slicne „kineske“ platforme, u saradnji sa firmom, pisu pozitivno o firmi. Pisu tako da ti niti ces prodati akcije, niti ces postati ekstra oprezan. Ne – opustices se. Umrtvice te.

Nisam neki zagovornik centara moci, zakulisnih planiranja i zavjera, ali ipak tvrdim da se oko firmi kao muve na nosorozima kupe internetovske platforme koje obradjuju nas armiju malih vlasnika akcija. Obradjuju nas strateski dizajniranim tekstovima. Moguce je cak i da dobijaju neke „insajder“ mrvice kako bi tekstovi zvucali ubjedljivo, a njihovi pisci informisano i sutrucno. Cista simbioza: oni prodaju svoje tekstove, a firme zadrzavaju korpus akcionara i time drze svoju likvidnost.

A firme imaju jos puno manjih ili vecih alatki da vas uspavaju. Jedna su dividende. Dividende imaju svoj dan x, sto znaci ako imate akcije do tog dana, mozete da racunate na dividende. Ako ne izdrzite pritisak nego prodate, mozete se oprostiti od dividendi. To onda znaci, sjedi i grizi nokte do dana X. Dalje, ako firma u kojoj imate akcije ima obicaj da vas mejlovima informise o svojim uspjesima, cim krene novi talas mejlova – prodajte, nista ne cekajte. Svaki put kad sam dobio mejl o izuzetnim uspjesima firme, akcije su pale.

Pratiti znaci i osluskivati sefa centralne banke, ministre, eksperte koji procjenjuju inflaciju. Evo juce su moje akcije „plivale“ pola dana sasvim pristojno. A onda je stigla vijest da je inflacija veca nego ocekivana. I: minus 4%. Kao kamen. Ono vi mozete pratiti sve eksperte, ali ako mislite prodavati brzo, odmah nakon izjave, gotovo je. Kasno.

Najvaznije je ne biti nostalgican nad ulozenom sumom novca i cekati da ona naraste. Ne. Akcije treba napadati aktivno, svaki dan. Cim padnu, kupiti, a kad odu malo gore – prodati. Ne obazirati se na pare koje uzima posrednik. Alternativa je ako je vasa kupovina akcija dugorocno investiranje. Tada ce dnevne oscilacije na krivulji povucenoj kroz vise godina, izgledati samo kao smetnje, sustanje. Nojis, sto bi rekli Englezi.

Nije Nurkic kriv (Kazamar)

Citam ovih dana kako beogradski mediji, naklonjeni Predsjedniku, napadaju mucenoga Jusufa: kazu uvrijedio Srbe?!

Cime je Jusuf izazvao bijes Srba? Pa skoro kao i Vucic!

Nurkic nabraja (valjda?) clanove bosanskohercegovacke kosarkaske reprezentacije i kaze: tri Bosanca, dva Hercegovca i tri… „ne znam kako bi ih nazvao“. „Slucaj“ je htio da se ta trojica smatraju Srbima, a siguran sam da bi Jusuf upotrebio istu formulaciju i da su bili momci koji sebe vide kao Hrvate.

I sta ce tu muceni Jusuf? On je kosarkas, a ne strucnjak za istoriju, sociologiju, politicke nauke, filozofiju… . On je drzavljanin Bosne i Hercegovine i volio bi da moze svoje kolege koji igraju za istu reprezentaciju nazvati Bosancima ili Hercegovcima. Nije on kriv sto drzavljanin Bosne i Hercegovine (BiH) nema dobro ime kao sto ima drzavljanin Holandije ili Amerike. Mada bi Jusuf trebao da primjeti da vec i kod Bosanaca i Hercegovaca pocinje problem! Svi i Bosanci i Hercegovci bi trebali imati zajednicko ime. Amerika je sjajan priomjer! Amerigo Vespuci!!!? Italijan koji je otplovio do toga necega tamo (da parafraziram Nurkica) i sada se to tamo zove Amerika. I svi zadovoljni, i Talijani i Irci i Englezi i Kinezi…. Je li bio neki poznati posjetilac Bosne i Hercegovine iz nekih davnih vremena? Neko cije ime bi danasnja nova drzava uzela kao zajednicko za sve Srbe, Bosance, Hercegovce, Hrvate, Sarajlije i Kljucane? Jedino sto mi pada na um jeste posjeta Bilinom Polju 1204. godine franjevaca. Oni su pokrenuli izuzetno vazan projekat u toj regiji: opismenjavanje. Ima valjda negdje neki dokument sa imenom vodje puta? Pominje se neki Dz. de Kasamaris. Drzava Kazamar? Drzavljani Kazamari? Na primjer, na primjer. Nemojte me drzati sad za rijec: samo pokazujem put.

Zasto pominjem Vucica?

Ovih dana je obznanio da bi da okupi srpsku opoziciju, ali je odmah morao dodati da se ne radi o nacionalnom okupljanju, vec okupljanju opoziciono nastrojenih ljudi koji zive u Srbiji. Eto problem kada se drzave zovu naopako: Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija… Zanimljivo, Slovenija nema taj problem. Ili nije zanimljivo- jasno je. Slovenija je zemlja sa visokim nacionalnim dohotkom po glavi, pa svi koji tamo zive i dijele taj kolac, cute i „trpe“ pod imenom Slovenci. I to je zapravo jedini nacin da se ovakve konfuzije rijese. Zemlja mora biti prosperitetna, jaka i privlacna svojim gradjanima, pa ce biti svejedno i kako se zemlja zove i kako se oni zovu. Moze vala taman i – Kazamar.

Beograd je puk’o!

Znam, ostalo je jos nekoliko normalnih ljudi, ali to je nedovoljno da bi se na politickoj sceni pojavili kao kriticna masa i doveli do promjene. Ogromna vecina, skoro pa – svi, lebde u nekom crnom, vlaznom, smrdljivom vakuumu (mada u vakuumu, ne moze da smrdi, a nema ni vlage – ovo ima samo u Srbiji), teturaju se, udaraju o zidove, odbijaju se do novog udarca. Kao atomi u haoticnom kretanju bez jasne vizije o pravcu, dok instrukcija ne dodja iz vana.

Uzasno je kada vidite da cijeli jedan grad, narod baulja u magli izgubljenog identiteta. A jos je gore kada ih pitate, pa cujete da ako ista imaju, imaju identitet. I tacno znaju sta hoce. Mucenici….

Nacionalni ponos. Niko nije imun od ovoga. Ni ja, bez obzira sta to znacilo, odnosno koliko vazno kao argument bilo. U isto vrijeme sto je nacija jaca i sto se sa „ponosom“ duze zivjelo, to snaga ove dimenzije kod pojedinaca popusta. Volio bih za trenutak zaviriti u glavu nekog Njemca, ali ubijedjen sam da njemu ne moze da navire osjecaj zadovoljstva od nacionalnog ponosa svaki put kad neko pomene nesto sto se povezuje sa Njemackom: Audi, autoput, Rentgen, Gete ili Bah. Meni je vazno kad Djokovic postigne uspjeh i kad mi Nesrbi cestitaju dan poslije. Ali to je nazalost jedini izvor sa kojeg ja mogu dobiti neko podsjecanje na velicinu moje nacije. Za vaterpolo kao sport rijetko ko je cuo, a onda idu samo Mladic, Milosevic, bezobrazluk, cudne ljudske vrijednosti….

A politicari odavno znaju da je igranje na kartu nacionalnog ponosa, jednako vazno kao sve ostalo – zajedno. I znaju takodje, ili makar – osjecaju da je pitanje nacionalnog ponosa to vaznije sto je zemlja u vecim problemima. Odnosno, sto zemlja ima manje razloga da bude ponosna, to se bas ta karta moze lakse poturiti kao zamjena i za posao i za ekonomiju i za sve statisticke parametre koji pokazuju nesto pozitivno u drustvu. I zato ce i hrvatski politicar kao i srpski svakodnevno igrati na ovu kartu, dok ce danski da je cuva za 3-4 prilike u dekadi. I pored ove dinamike, primjetite da Danac – i kad potegne dobitnu kartu, podsjetice svoje Dance na jednu ili vise od brojnih pozitivnih osobina danske nacije. Jer toga ima koliko volis! Za to vrijeme, nasi politicari, u svakodnevnoj potrebi za ovom ofucanom kartom, najcesce izmisljaju povod. Izmisljaju na bazi cega to mi treba da budemo ponosni. Jer, toga zapravo nema mnogo….. Moze se reci da nasi zovu narode da se okupe, dok napredniji zovu na okupljanje oko konkretne stvari. Mi se pozivamo na okupljanje (zbijanje, jedinstvo, slogu…), dok se drugi pozivaju na okupljanje oko konkretnih fenomena koji su u cijelom svijetu prihvaceni kao vrijednosti. Mi takvih vrijednosti nemamo.

I sad kad se stvari ovako prostru i pogledaju, bude – jos teze: mi smo prevareni. Mi smo toliko vjesto prevareni da smo izgubili i minimum rasudjivanja, minimum volje za razgovor i sumnju. Za sve ove intelektualne funkcije je potrebno imati koru mozga, pa dok susret sa jednom glupom osobom i nije neka velika stvar – zaboravis; susret sa zaglupljenim narodom djeluje i dozivljava se kao tragedija. S pravom. Jer u nauci o drustvu nema bolnije stvari nego kad politicka elita svjesno pretvara drustvo u telad, a represalijama kaznjava onu manjinu koja jos ima rudimente rasudjivanja. Nema tuznije slike nego kad je neko do srzi ubijedjen u nesto, a to nesto je dobio podlom prevarom i na bazi zlopupotrebe neobavjestenosti za koju je takodje kriv! Znaci politicar uskrati pojedinca za kvalitetno informisanje, a onda ga ulazuci skupe resurse postepeno pretvori u tele. Nacionalno tele. I sad znajuci kako se ovo dalje razvija (ekonomija sve gora, prosvijeceni pojedinci odlaze, a vecina, tone sve dublje), postaje jasno da ce Beograd jos sigurno najmanje pola vijeka biti u ovom problemu i moci ce da pruzi jedino dobru hranu; sve ostalo ce biti tuzno.

NB Gledao sam neki dan hrvatskog premijera na konferenciji za stampu u Splitu oko smrti novinara. Najvise pitanja je bilo oko smrti novinara, mada je premijer htio govoriti o nacionalnom dohotku (nacionalni dohodak je skocio nakon uspjesne turisticke sezone zahvaljujuci prodaji sijenke na pjeni od mora, pa je pitanje kako ce na to reagovati tursti iduce sezone). Nisam ocekivao da ce pokazati identicnu aroganciju kao Vucic. Ni u snu. Ali – jeste. Bilo je mucno gledati. Steta.

Kad-tad!

Ne, nema veze sa „poslijeratnim“ vicem – vicem iz 60-ih godina. Mladji ljudi i ne znaju sta je Informbiro? Ali, citam – hoce Hrvati da ozive Goli otok, pa ce valjda procitati o tom infernu u turistickim brosurama? Nego, vic (on nece biti tamo citiran). Lokalni (e, sad vi vidite o kojem „lokalu“ se radi!) tvrdoglavi pristalica Boljsevika, ulazi u kafanu (ili izlazi?) i kaze: „Leti patka, leti guska, ova zemlja bice ruska“- Skoce na njega novi komunisti i u zatvor. Izadje on iz zatvora i opet – kafana. I opet ce on: „Leti patka, leti guska…“ Skocise nadobudni novi komunisti (novi, znaci Titovi, a ne Lenjinovi) i cekaju da zavrsi, pa da ga opet strpaju u zatvor. A on: „… kad-tad“, bilo je jedino sto je Stari komunista izgovorio i ode kuci iz kafane, a ovi novi zbiri, ostase bez posla… I bonusa.

E, meni je ovaj dio „kad-tad“ potreban za ovu pricu.

Svi cete vi u ‘pit’! Kad-tad.

Da ne duzim.

Izbacilo me iz bazena! Nema mi plivanja najmanje 10 dana?! Uzas. Apstinencija. Znate vec. Ne moramo sad o tome, jer to se vec uci i u osnovnoj skoli, gdje se regrutuju prvi narkomani. Pa da bar znaju sta znaci ovisnost.

Za nas zdravije, ovisnost se odnosi na fizicke aktivnosti. Plivas (trcis, vozis biciklo, sve to zajedno….) nekoliko puta sedmicno, pa onda nekoliko decenija i -onda te izbace iz bazena (sa staze, iz sedla…). Fizicka nemir, nervoza, agresija.

Gledam moje konkurente: jedno desetak redovnih plivaca koji mi ometaju plan: plivati sam u bazenu. Ili makar u traci. Ja, tamo – oni, tamo. Ne mogu promasiti?! I onda pomislis, pa dobro, majku mu, morate valjda i vi nekad biti bolesni??? Ma nece njih bolest! Plivaju. Tako se bolest odlaze za poslije 90-e. Dobro, ali trosenje zglobova, pa injekcije u zglob, pa gips, pa odmor, pa neki tumor negdje, pa dijagnosika, pa operacija, pa rana, pa…. Mora vas nesto strefiti, mislim ja. Nadam se.

Kad ono – mene izbacise iz bazena??! Operacija, 6 konaca, debeli zavoj – pauza od kvasenja najmanje 10 dana. Kako ovo prezivjeti? I fizicki (ovisnost) i psihicki (zavist, ljubomora)? Tako sto se sjetis Dajtone, utrka Formule 1. Sjetise se bilo koje utrke gdje se od automobila trazi nadnadarna izdrzljivost. Zato se ovaj kad-tad mora parkirati na popravku. Ili makar zamjenu guma. Pit.

Eto, ja sam sad u pitu. Morao sam. Pala kisa, moram promijeniti gume za kisu…. Ali moracete i vi ! Niko nije imun na „promjenu“, biopsiju, konce i zavoj. Kad-tad.

V. Demasek (W. Dameshek)

Vrijeme je da i ja otvorim temu o ovom covjeku: Viljem Demasek, americki hematolog iz 60-ih godina. Covjek (Z. Rolovic) koji je promijenio moj zivot dajuci mi posao na klinici u Beogradu – nije ga ispustao iz usta.

Neki dan sam nasao jedan njegov citat koji me je inspirisao za ovu pricu. Demasek rece 1968. da smo mi doktori (ne samo hematolozi) iritirajuce fokusirani na cifre i njihovo korigovanje (lijecimo parametre) „trebalo to pacijentu ili ne“.

I evo, 55 godina kasnije, pri kraju vlastite karijere, razumio sam ovu vizionarsku recenicu.

Nazalost (??) tehnologija se razvija strahovito brzo, mjerni instrumenti se umnozavaju na trzistu medicine i mi, doktori, budemo zasuti novim i novim vrijednostima. Samo jedan primjer: donedavno smo zivjeli sa saznanjem da pacijent ima (ili nema) neku mutaciju. Danas imamo nacin da mjerimo istu mutaciju kvanititativno. I eto za cas novog „demasekovog scenarija“: neka povisena vrijednost – vrijeme je da se tretira i snizi. Ovaj i jos bezbroj drugih, novih parametara svakodnevno nam se serviraju na ekranima. I doktori, sta ce – moraju da reaguju. Jednostavno niko nema vremena, a ni hrabrosti, da pusti neke parametre na miru, pa da uporedimo: koji ce pacijenti proci bolje? Ne. Prije ce se ovi parametri prosiriti medju „nedoktorima“ (pravnici, novinari, clanovi porodica), pa ce poceti hajka na one doktore koji su se „oglusili“ o poslednji parametar. Bilo je i ranije parametara (temperatura, sedimentacija, broj bijelih krvnih zrnaca…) ali oni su bili sa pacijentima. Ovi novi, danas, sve su dalje i dalje od pacijenta. I kao sto je Demasek rekao, mi se borimo protiv parametara, bez obzira kakav to efekat imalo na pacijentima. Ova metafizicka razdvojenost parametara od pacijenata prijeti da bude i – fizicka. Mi cemo jednog dana potpuno zaboraviti na pacijente. Njihove klinicke slike ce sve vise i vise biti vjestacke, prouzrokovane nasim intervencijama, a ne njihovim originalnim bolestima. Morace se medicinske knjige pisati nanovo. Prosla su vremena kad su pacijenti bili zajapureni od (sto bi rekli lijecnici u Splitu) fibre – sad su sve vise i vise od lijekova koji daju kozne promjene.

Nazalost nije samo tehnologija koja dosipa vatru na ovaj fenomen. U medicinu ulaze novi, mladi ljudi, kojima je ekran, mobilni telefon, broj, kao sto je meni bila lopta ili hulahop. Ekrani ih cine analiticarima i u njima se stvara vjestacka glad za novim brojevima. Oni vise ne mogu bez kalkulatora, skorova i krivulja. I tako se stvara zacarani krug, stalne i progresivne potrebe za novim ciframa i parametrima. Svi ti analiticari moraju da izdvajaju duze i duze vrijeme pored ekrana, cime se jos vise stvara jaz izmedju njih i pacijenata. Nije vise zanimljiv simptom, vec mutacija koja stoji iza simptoma. Nekada se po gradovima govorilo za nekog doktora da je „dobar dijagnosticar“ – sada ce biti da je dobar analiticar.

Krug ce biti zatvoren kada se – internacionalno – skupi dovoljno genetiskih podataka koji stoje iza svakog klinickog fenomena, od temperature, do proliva i loseg odgovora na antibiotik. Kada genetika udje u svaku laboratoriju (kao sada sedimentacija), kada se ujednaci nacin objavljivanja rezultata i metod i kada se ukrste rezultati iz Evrope i Azije, prestace potreba da doktor sretne pacijenta. Dovoljna ce biti kap krvi. U njoj ce doktor moci da vidi sve parametre vazne za bolesnika: klinicku sluku, dijagnozu, najbolju terapiju i rezultat.

Mislim, da se razumijemo: ja se prema ovom fenomenu ne odredjujem u smislu, lose, dobro, super. Ja nisam od onih pateticnih doktora koji su ili odavno pregazeni vremenom ili nikad i nisu bili neki doktori, pa da sada zavapim kako ce se izgubiti onaj ljudski, topli odnos izmedju doktora i bolesnika. Ja vam samo objasnjavam zasto vas doktor vec danas uopste ne gleda, a vi se slobodno izjasnite o tome (lose, dobro, super), jer vi ste ti koji u ovo ulazu emocije – mi samo znanje.

_____________

Na putu za bazen, jutros na asfaltiranom trotoaru, moram da prodjem i kraci dio pokriven … necim sto spada sa drveca. Nesto sitno, zuto i lijepi se za obucu. Na putu za bazen, nemiran, zabrinut, jer i poslije 25 godina plivanja od 4 do 6 puta sedmicno (sic!) idem na bazen nervozan i sa grcem u stomaku: hocu li moci biti sam u traci??? – idem preko tog zutog, sitnog sto se lijepi za obucu. I moja nervoza i skoro bijes budu za jedinicu dublji i jaci. Naski bi se reklo, potonem jos malo vise….

Vracam se iz bazena. Ovaj put skoro sam u cijelom zdanju! Pun sebe, zadovoljan. Prolazim preko zutog, sitnog – bas me briga! Ako treba vracacu se 10 puta, gazicu ga jos jace, nek se lijepi koliko hoce.

Sta hocu da kazem? Vi koji vidite nekoga da je „potonuo“, nemojte misliti da je tome samo jedan razlog. Posmatrac koji je emotivno angazovan (hoce da pomogne), trazi najjednostavnija objasnjenja, jer – jel’te hoce da pomogne, rijesi problem. Greska! Nikada nije samo jedna sila koja te gura dolje; uvijek se radi o mozaiku, ako se sjecate ruze vjetrova i rezultante? Tako je i sa raspolozenjem: na vas se srucila citava rua vjetrova jakih, slabijih, a gdje cete zavrsiti, pokazace rezultanta. Posmatreacu je najbolje da malo saceka : dok se covjek vrati sa bazena!

Nemoc

Fatalisti bi na mom mjestu rekli da je nasa civiliacija toliko ogrezla u blatu da mora da nestane. Ja, posto nisam toliko radikalan, ne bih da nestanemo, ali u potpunosti se slazem sa ovom teskom ocjenom nase civilizacije.

U cemu smo toliko zgrijesili kao planetarni kolektiv?

U mnogo cemu! Ili, u cemu nismo?? Osvrnite se samo oko sebe: ubijaju djecu, napadaju pisce, isusujemo rijeku Po, pa nestaje i Garda jezero… Eno smo vec i Mars zaprljali???!!!

Ali dva zapanjujuce negativna fenomena su me zapravo potakla na ovaj tekst. I nisu ekoloska…

Fenomen Tramp i fenomen influenser.

Sta reci o Donaldu? Ne znam za vas, ali ja samo kad pomislim na njega, ja udjem u neko stanje krajnje frustracije i jednako krajnje nemoci. Mislim da ovakva kombinacija, po definiciji, mora da proizvede potrebu za velikim, radikalnim, mozda cak i histericnim zakljuccima i rjesenjima. Taj covjek, nazalost, vrlo mocan, sto god da pipne ili uradi ili kaze, gurne Planetu korak dalje ka propasti. Bilo bi zanimljivo, da nije tragicno: sta god da uradi ili kaze! Svijet se toliko zapetljao u svoja pravila, sisteme, vrijednosti da sad i kad mu nadju dokaze za izdaju ili neki drugi tezak zlocin (formalno, administrativne prirode – da mi znamo nije nikoga licno ubio), ako ga osude, pretvorice ga u idola?! Postoji samo jedno rjesenje, a problem i jeste u tome, sto se to rjesenje ne moze primjeniti – jeste da ga se totalno ignorise. Da mediji pisu o njemu manje nego o meni. Da se ljudi ne osvrnu kad ga vide. Da se svi tajni agenti i bodigardi, okrenu i odu kuci i da bivsi predsjednik preko noci postane anonimni gradjanin Donald. Znam, stid me je ovo i zvati „rjesenjem“, jer nije. I zato paraliza, nemoc i gadjenje prema jednoj civilizaciji koja vidi, razumije, smije se, cinicna je, kritikuje, ali zapravo ne moze nista.

Sta reci o influenserima? Oni zapravo pripadaju istom fenomenu, samo jedna specijalna varijanta. Radi se o fenomenu gdje jedna osoba ili niz sa istim osobinama, mogu vuci za nos armije i armije ljudi. Vuci ih u mrak, glupost, neznanje, cak budalastine. Kad bi nekako mogao da sada pocnem da se bavim politikom, to bi mi bio jedini politicki cilj: pomagati ljudima da se razviju do tacke kad ce shvatiti kako da sve politicare posalju na smetliste istorije.

Svijet je od poslednjeg onog Drugog, rata krenuo krivo. Umjesto da se promovisu i nagradjuju ljudi koji stvaraju, nagradjuju se – zabavljaci!? Uporedite sa Srednjim vijekom. Na dvoru je bio kralj koji je jeo meso, pio vino, a ispred njega bi se po podu valjala dvorska luda. I kralj bi bacio neki batak. I to je to! To je bila ta relacija koja je pokretala napredak i razvoj. Jeste, bilo je stramputica, ali glavni princip je bio zdrav: ko napravi novo, nagradi ga se. Ko pravi salto po podu, dobije batak. Bude mu bacen. Danas ovaj ili onaj Sumaher vozeci bolid 250 km/sat zaradi za vile, bazene, automobile. Onda ode da se skija… Ronalno je kupio svoj 22. auto, a svi su reda velicine 2 miliona EUR. Nadal ima sat koji kad bi se prodao nekom idiotu, kolekcionaru, moglo bi se pokriti dva mjeseca troskova cijele univerzitetske bolnice. Ne u Bjelorusiji – u Svedskoj. Uostalom, znate i sami kako idu tokovi novca. I ‘ajde neka nosi djavo! Ronalno trci, zabije go, usreci armiju frustriranih radnika propalih britanskih industrijskih kolosa. Nadal se znoji, gine na pijesku…. Ali, influenseri???! Red bi mozda bilo napisati koji red o njima: ko su, sta su, sta rade. Ali – gadi mi se. Evo opet, isto kao i kad pomislim, Tramp (ne onaj Tramp sto je vjest sa stapom u bilijaru): bijes kulja iz dubine i dna zeluca prema glavi, ova ‘oce da eksplodira, a ruke – svezane.

Kad je vrijeme za ovakve strasne osude? Ne, ne radi se o pojavi stupidnih fenomena – oni moraju da se dogadjaju. Covjek radi, djeluje i grijesi. Ne – radi se o nemoci. Planetarnoj nemoci. Jos gore! Svijest postoji. Ogromnom broju ljudi je jasno o cemu se radi. Mozda cak i vecini? Ali sistem, mreza zakona, pravila, put ka vlasti, mediji, domet, komunikacija, obrazovanje, siromastvo, sve to zajedno je uvezano, isprepleteno u mrezu u kojoj se mi batrgamo i mucimo. Dato nam je da vidimo i razumijemo, a ne mozemo nista.

Ne znam, ne znam, ne bi da baksuziram kao fatalisti, ali ovo ne moze voditi naprijed. Ovo se ne moze zavrsiti dobro.

Nove kletve i jos ponesto…

Svaki put kad se vratim sa „odmora“, dobijem inspiraciju za nove kletve. Ovdje u Svedskoj ne mozes mucenicima ni objasniti sta je kletva, a kamoli da ih uveselis konketnim primjerima. Istini za volju imaju oni nesto sto se zove forbanelse (förbannelse), ali to je vise urok, zla sudbina. Tesko da bi ovaj njihov izraz mogao da obuhvati recimo „da bog da te majka kukom po Neretvi trazila“. Kao sto vidite ta fina, suptilna granica izmedju njihovog uroka i nase kletve je u – vremenu. Kad imas losu sudbinu u svedskom, to ti je trenutno i svrseno stanje, a kod nas je to – nadamo se mi – skora buducnost. I dok se Svedjani zavrsili sa svojim urocima jos iz vremena bajki, vila i zmajeva, kod nas su kletve i te kako aktuelne. I bice dugo….

Jedna nova kletva je da bog da zivio na agregatu.

Ovo smo ljeto mi zivjeli na agregatu. Imas kucu, namjestaj, opremu, tehniku, ali – nema struje. Ili ima, ali sa agregata. Makita. Fina masina, „samo“ 96 dB buke. Prvog dana, pomislim, vidi, dobra stvar: ne bi bilo lose imati je u rezervi stalno. A onda je krenuo zivot. Prvo moras imati dovoljno kanistera i benzinsku pumpu u blizini. Trosi kao trajekt?! Drugo, moras se odomaciti u pravilu „2, a ne 3“ (podsjeca na rasprodaje: tri za dva, ali nije). To ti pravilo kaze, da nikada ne smijes imati tri potrosaca zajedno: iskacu sklopke. I to na Makiti, a ne u kuci, u hodniku. Valja ici do nje. Znaci samo pumpa bazena i ves masina. Tada nema klime, ni rucka. Rucak? Samo dvije ringle. Ili ringla plus rerna. I tako do beskonacnosti: kombinacija ima neograniceno. A i Makita mora nekad da se odmori. E, tada ne rade ni bojler, ni frizider….

Zanimljiva zemlja Hrvatska. Imas gradjevinsku dozvolu. Dala opcina. Imas zemlju i mozes graditi. Prihvacen projekat (nece biti neboder, npr). Ali kad bude gotovo imas samo zemlju i kucu. Vodu, ne znam kako smo dobili??? A smece? Niko se ne osjeca odgovornim. Struja? Dijeli monopolisticka drzavna firma. Prilazni putevi? Eh, ako se susjedi dogovore…. Zaliti se Briselu? Nemaju HEP-ovi advokati vremena za to: zauzeti brojnim sudjenjima koja su vec u toku.

Druga kletva je vrlo lokalna i momentalno aktuelna: da bog da dobio koronu u Splitu. Moze se dodati:…a nem’o nikoga „tamo“. Ovo „tamo“ je u bolnici.

Ja, tuzan slucaj, jasno sve kao dan, ali ima ovdje nesto sto bi sa medicinske strane trebalo objasniti. Ukratko, poznat splitski novinar (Index, sto izgleda znaci malkice jugonostalgije?), dobije koronu, nije vakcinisan, a od ranije ima – koliko ja znam – nelijecenu sarkoidozu pluca. A „tamo“, u bolnici, sve HDZ kadar…. I on i zena mu, probaju 14 puta da dobiju pomoc, dodje i Hitna kuci, ali od prijema u bolnicu nista. I jedan sat nakon poslednje telefonske konsultacije (sa cuvenom preporukom:“ Pisaj uz krevet“), novinar je umro.

Prvo sto ovdje smeta, makar nama iz Svedske koja je u odnosu na Balkan, sto bi rekao jedan agent nekretnina, evoluirala u odnosu na sve nase zemlje – jeste javni linc ucesnika ovog dogadjaja. U redu je po medijima prozivati imenom i prezimenom direktore bolnica ili domova zdravlja, ministre – oni su javne licnosti, ali ne doktore i medicinske sestre koji su bili u kontaktu sa bolesnikom. Oni ce dobiti svoj proces gdje ce se istraziti eventualni propusti, ali ne javno po medijima sa imenima i slikama. To nije korektno i to ce i Hrvatska jednog dana shvatiti i prihvatiti. A drugo, doktora iz Hitne optuzuju za neznanje. Jeste, tacno je. Ali nije njegovo neznanje ono sto pise u medijima. Radi se o sarkoidozi pluca. To je zapaljenska bolset pluca koja se lijeci imunosupresivnim lijekovima. Mediji su se naostrili na mucenoga doktora jer nije prepoznao da je novinar bio imunosuprimiran (snizenog imuniteta) . Ali nije bio! Neko ko ima sarkoidozu jeste imunospurpimiran, samo ako se vec neko vrijeme lijeci lijekovima koji umanjuju imuni odgovor. Problem sa doktorom je sto korona najvise prijeti plucima i ako vec imas naceta pluca, to je valjani razlog da te se primi odmah u bolnicu. Bio ili ne bio imunosuprimiran. Znaci propustena je prilika da se lijeci u bolnici zbog sarkoidoze, a ne zbog loseg imuniteta. A ako je lijecen od sarkoidoze, e onda je greska dvostruka.

Za kraj ovog teksta, pitao bi covjeka: daj se maajketi vise jednom opredjeli – jesi li socijalno bice ili nisi??? Meni se cini, a polazim od sebe – da nije.Evo vam najubjedljiviji dokaz: koja je najgora kazna za covjeka? Stavi ga u kolektiv. Zatvor, internat, dom, kasarna…. Jer ako smo boze moj, toliko drustveni i toliko nam je lijepo u drustvu ljudi, pa ja bi prvi nesto zesce ukrao, da me se smjesti u zatvor. Pa fino, eto ljudi okolo koliko hoces. Na malom prostoru. Ne mogu te izbjeci. Ni ti njih. Divota!

Ljeto-odmor?

Vrijeme je da covjecanstvo zagrize u novi izazov i radikalno izmijeni koncept godisnjeg odmora. Zapravo, ne treba mijenjati nista od sadrzaja, samo – vrijeme.

Posto ne znam kome da se obratim (Ujedinjenim nacijama nema smisla, oni nemaju nikakvu moc), pisem ovako, vise za sebe. Jednog dana kada svi kompjuteri budu imali univerzalni prevodilac (app), neko ce ovo procitati i vidjeti u meni neotkrivenog vizionara.

O cemu se radi?

Kad zadjemo u juni, svi pocinju da planiraju odmor u nekom od naredna dva mjeseca. Greska! Napustiti udobnost svog doma, ma gdje on bio, u bas ta dva mjeseca, je greska koju svi ljudi listom prave i to treba da se mijenja. Napustiti udobnost svog doma da bi se otislo na odmor vise podsjeca na ekspediciju Robinson nego na semester. Ma ne da podsjeca – visestruko je gore! Kad se prijavite za Robinzon ili dobijete neku kintu ili cak mnogo vise ako pobijedite. Na tzv. odmoru…. ? Krenimo redom.

Planiranje.

Na odmor se ne ide sam, jel’ de? Vec ta cinjenica unosi u proces planiranja „uzbudjenje“ kompromisa, konflikta, popustanja, borbe, svadje. Tesko je naci dvoje, da ne govorimo o vise – koji bi se slozili oko svakog detalja kao sto bi to covjek uradio sam. Ili je u pitanju transport ili smjestaj ili cijene ili datumi. Kupovina karata za avion? Koliko cemo dodati na osnovnu cijenu? Koliko torba? Nosimo li i noge sa nama? I onda kad se dogovorimo (svi ce u nekom dijelu morati da popuste???? Odmor???) svi cekamo taj datum sa uzbudjenjem….

Pakovanje.

Ima nas koji imamo u sebi nesto od vojnickog mentaliteta. Pakujemo samo najosnovnije. Ionako je ljeto, pa ce dva sorca i dvije majice biti dovoljne: operes, osusi se za sat. Je li neklo vidio vojnika da marsira sa kesom prljavog vesa ili sa bananom u ruci??? Moja torba je uvijek do polovine popunjena i laka za nositi. Do povratka kad svi svoje viskove daju meni….

Prevoz.

O tome se radi! Prevoz. Niste ostali kod kuce. Morate putovati…. Voz? Ko to jos radi. Pa jos u vrijeme korone koja hvata novi zamah. Sjediti 6 sati u kupeu sa jos 6 osoba, zbijeni. Neko mora kasljati, a da vi ne znate zasto…. Avion? Ovo je vrhunac mojeg likovanja u polemici oko odmora. Vrhunski argument protiv pomijeranja iz vlastitog doma. Prvo morate ustati u 2. A? Sjajno. Vec su svi nervozni…. Onda treba stati u red za cekiranje/ predaju prtljaga! U ovom intermecu izmedju dvije korone, svega ima premalo: personala za kufere, personala za policijsku kontrolu, a previse ambicioznih i ljeta gladnih putnika. Iz ove jednacine moze biti samo red od nekoliko sati. O avionu kao najomrazenijem prevoznom sredstvu vec sam pisao vise puta, ali iz cistog mazohizma zelim da se podsjetim onog divnog trenutka kada se avion spustio („do potpunog gasenja motora“), svi smo ustali, jedino ja drzim torbu u ruci – drugi jos nisu ni krenuli sa otvaranjem onih poklopaca iznad sjedista – i svi cekamo da osoblje otvori vrata. Divota! Svaki minut je kao sat.

Vi mozda birate da idete autom? Super: ja samo vidim nove i nove argumente za moju tezu – ukinuti odmor u 7. i 8. mjesecu, planetarno. Pakovanje torbi? Oni raniji nesporazumi oko broja torbi sada dobijaju svoju kulminaciju: ispod nogu? Cijena goriva? Ulazak na njemacki autoput? E tu Robinzon blijedi u poredjenju sa voznjom po A8 izmedju Salzburga i Minhena. Imate navigator koji vas svakih 10 minuta obavjestava o zastoju koji ce vam produziti putovanje za 51 minut: hocete li alternativni put? Hocu! Idemo malo u kukuruze, uske seoske puteve sa zutim tablama i nova ludovanja navigatora: ako je moguce, vrati se???!!! Znam! Ja bi’! Ali nije moguce. I kada opet stupite na A8 pripremite se na sve, ukljucujuci i brzu smrt. U velikoj porodici ima puno dupke punih besika, pa su stajanja na pumpama cesta. Ko ima 70 centi??? Red. Red za kafu. Ljudi gusto nabijeni ispred tezgi sa sendvicima. Korona? I kad vidis te ljude sa kojima dijelis sudbinu vozeci 140 km/sat…. mislim, Robinzon…

E sad ova tri poglavlja, udvostrucite, jer morate se i vratiti….

A tamo!

Prvo, i oni i mi se trpimo medjusobno. I to se vidi. Cijene. Od turiste prave nudiste. U vodi su meduze. Sjenka (suncobran) od sunca i 45 gradi kosta kao La Kost majica. Lezaljka kao cipele. Cak je i unuka Borisa Dvornika poredila lezaljku sa sarkofagom?! A poslije kupanja, nema tuseva, jer je restrikcija vode???! Vidjeli smo cjenovnike i prije i poslije uvodjenja restrikcije – iste. Uvece? Guranje po rivi sa roditeljima koji su izveli malu djecu da bi cvrsce spavali. A djeca su vec pospana, pa vriste, nervozna. Korona. U restoranu vas docekaju kao na traci: sve je polufabrikat, iz kese, a servira se sat kasnije, vrelo, da bi se stekao utisak dugog pripremanja. Dosli ste autom??? Boze!? Hajde ga parkirajte. Red pred ulaskom na parking: jedan napolje, jedan unutra. A ti srecnici sto su unutra, to su ti sto cekaju na vrelu hranu, pa vi sad vidite koliko cete tek vi cekati.

Evo da vam skratim listu mojih teskih, ubjedljivih argumenata, necu ni da pominjem – daleko bilo – da morate traziti lijecnicku pomoc….

Ima li o boze ista, ali ista pozitivno???

Ima!

Ostavite kod kuce osobe sa B psihologijom, neka spavaju i sidjite do Rive odmah iza 6. Najkasnije – 7. Pratite galebove i naci cete ribare koji prodaju ribu iz nocasnjeg ulova. Morate imati plasticnu kesu (saket) i sitninu jer niko nema kusur od 50 EUR niti masinu za karticu. I uzivajte u konverzaciji sa njima.