Pobjeda 2

Sesnaestog marta sam pisao o pobjedi Ukrajine u ovom ratu.

Od tada je proslo novih sto dana, a prema statistici koju cak ni Zelenski vise ne krije, za ovih 100 dana je poginulo 100×100 mladih, zdravih momaka. Deset hiljada. Ne staraca, trosnih, bolesnih ljudi, ljudi iz starackih domova, ludnica ili zatvora – ne, 10 hiljada najzdravijeg dijela ukrajinskog stanovnistva. A do pobjede je daleko…. Vjerovatno jos novih 10 hiljada mladica??!!

Ben Stiler, komicar ide kod svog kolege Zelenskog da mu izrazi ljubav i da mu kaze da je nasao svog idola??!! Dobro, odavno sam naucio da ako si Ben Stiler ili Rober de Niro, znaci glumac kojeg volis gledati, to nikako ne znaci da oni po definiciji imaju misljenje koje treba sa paznjom saslusati. Neko voli i Zerara Depardijea ili Stivena Sigala…. ima li negdje neka knjiga sa njihovim mislima?

Sta hocu da kazem? Bolje receno, sta hocu da ponovim? Sta treba tim mladicima. Sta je trebalo tim mladicima? Stan ili kuca, posao i plata. Asfalt do kuce, auto u garazi i skola za djecu. Bolnica, ako zatreba. Teritorija? Koja teritorija? Ona na kojoj stoji kuca i fabrika? Sta ce im teritorija osim kao fizicka podloga da ne propadnu u … Zemlju? Nista. To parce Planete moze da se zove i Ukrajina i Rusija i Litvanija, Kalifornija i Mars. Na istom parcetu zemlje mora da djeluje politicar (nazalost, tako je jos uvijek!) koji ce obezbjediti mladicu pobrojane uslove. Koji politicar? Kakve to veze ima?? Ukrajinski, ruski, litvanski, kalifornijski ili – sa Marsa. Svejedno je ako dobro radi svoj posao. Ako ne radi, smjenicemo ga. U hodu. U voznji automobilom. Preko appa. E, ali da, da ne zaboravim. Mladic – dok je bio ziv – morao je i da komunicira. Kazu da je htio na jednom jeziku, ali mu nisu dali, nego su ga tjerali da govori drugi (iako zna oba!). Jezik je cudo! Osjetljivo do zla boga! Evo i ja se spremam na malo samokontrole kad odem u Hrvatsku da bas ne kazem svakome april. Mogu nekome. Biracu drustvo, trazicu te kojima mogu reci april i kojima ta rijec nece biti razlog da potpuno promjenimo temu („Odakle ste vi?“). S druge strane, sve je pitanje motiva: impresioniran enormno novom sredinom, nastojis da primis i jezik i obicaje. Ti i nova sredina kao rogovi u vreci? Nastojis da se drzis podalje. I sve izmedju.

Ali recimo da je onaj mladic, dok je bio ziv, bio strasno frustriran i bijesan. Em mu brane maternji jezik, em zapravo nema stan , em nema ni posao…. I sta ce? To je trebalo razgovarati sa Zelenskim prije pola godine! Bijesan na svakoga kojeg mu pokazu kao uzrok njegovih jada. Probas da promjenis svoj idiota-politicara. Ne ide? E onda se pomjeris. Promijenis teritori. Nadjes neki na kojem su pametniji politicari. Na toj drugoj teritoriji bice neki novi identitetski kod sa jezikom, sistemom vrijednosti, kulturom, obicajima, nepisanim pravilima…. Ali bice posao, kuca i auto u garazi. Znaci – motivacija. Ili, kod kuce, politicka borba. A je li kod kuce idiot politicar Ukrajinac ili Rus, svejedno je. Dok si ziv. Ako nisi mrtav.

Evo zato je za mene Zelenski – ne heroj, nego zlikovac. Ovaj utisak se bazira na cinjenici da dnevno gine strasno mnogo, nenadoknadivo mnogo ljudi, da su razlozi za njihovu smrt izmisljeni i pripadaju samo svijetu politicara koji nas drze silom u toj shemi, a dodatno je utisak pojacan kad ga vidim onako uzurbanog, obucenog kao Ce Gevara. Samo fali malo tamnija nijansa ispod ruka i/ili traka mokroga prego grudne kosti (zato svi americki glumci koji kao dio uloge, trce po Njujorku, nose sive majice). Razumijem ja da je cijeli „zapadni“ svijet u svim oblicima medijskog pokrivanja rata idilicno harmonican u izvjestavanju – ipak su oni dio establismenta iako se znaju zestiti na politicarima kad nanjuse neku privatnu, licnu aferu ili skandal. Ali da se ne nadje ama bas niko ko ce napasti Zelenskog, to zaista ne razumijem?! Ne racunam Putina i gospodju Rudan.

Treba znat’!

Evo, sjedim, planiram lijecenje grupi bolesnika od karcinoma. Sve je to rodjeno oko 48-e! Znaci, ja imam jos nekih 10-ak godina, pa ce i meni neko planirati hemioterapiju… Ove misli podsticu na razmisljanje o povlacenju iz masinerije koja donosi novac. Jer ovdje na Zapadu, cijene poslove sa dugim skolovanjem. Poslove sa teskim radnim vremenom (jedan doktor je kombinacija toga, pogotovo kada dezura nocu). Cijene se i poslovni potezi sa rizikom, recimo investiranje u akcije.

A moze se i bez ovoga. Pa mirno, lijepo, bez stresa i nerviranja. Ali, onda nema ni osmjeha kad dodje „spasovdan“*.

Glavno je pitanje, sta covjeku treba? Imate sirok dijapazon od Borisa Dezulovica do Mesija. Obojica su ovih dana bili prisutni u medijima, pa ih zato uzimam kao primjer.

Dezulovic se izolovao u nekom zaseoku pored Omisa. Pretpostavljam da se radi o skromnoj kuci, ali u kojoj je ipak udobno (mislim, ne puva ispod vrata, ima i za hladjenje i za grijanje…). Gleda u more, iz kojeg vadi ribu, pravi svoje vino i rakiju i – pise. Ja mislim da se ovome nema mnogo toga dodati. Clanovi uze porodice i – kraj.

Mesi je iznajmio negdje u Spaniji vilu koju placa 300 000 EUR sedmicno??! Trista kvadrata, 6 spavacih soba, bazen olimpijskih dimenzija i – posada od 30-ak ljudi koji brinu o svemu. Jeste, Mesija sam stavio na desnu stranu ove liste cisto da definisem tu tacku, ali svima je jasno da sta god mi, svaki od nas izabrali, bicemo mnogo blize Dezulovicu nego Mesijevom bazenu. (mada, 50 m-arski bazen… uh!). Ja sam se odlucio. Izlazim iz masine koja placa dobro, ali zato iz mojeg zivota nestaju brojna nerviranja, nervoze, strahovi, brige i jos po neko neprijatno raspolozenje. Kuca i/ili stan, bice udobni. Nema vise znojenja ljeti, a sve zbog drugih koji su nesto planirali samnom, zima ce biti udobna, snijeg ociscen pred zgradom, auto u garazi, bice dovoljno para za hranu i energiju, jescu na jednoj adresi, a lijecicu se na drugoj. Bice valjdas para i za preletjeti izmedju ovih adresa?

Kako donijeti odluku? Opet okvir: sa jedne strane malo dijete koje pojma nema ni o cemu i bira – pogresno i sa druge strane mudrac, vizionar, covjek sa nadnaravnim mocima da vidi u buducnost. I opet je ovaj „desni“ za nas nedostupan i mi se svi grupisemo oko djeteta. Ipak, godine donesu nesto. Iskustvo? Ne, ne radi se o iskustvu. Makar ne o pamcenju nacina na koji smo rjesavali situacije koje se ponavljaju. Ne, radi se samo o pamcenju da nas je zeludac najcesce vodio dobro i zato nas to „iskustvo“ motivise da ponovo „poslusamo“ svoj zeludac i – pustimo se. Ja priznajem: volim sve vise i vise zeludac, kao kognitivni organ, a sve manje i manje – mozak. Sa mozgom jednostavno nemate nikakve sanse. Nakon suocavanja sa novom situacijom koju treba rijesiti, vi se nalazite u pravoj, gustoj sumi ideja i misli koje su sve „binarne“: mozes vjerovati, a i ne moras. Istina ili ne? Kupiti akcije? Kupiti stan? Prodati stan? Iznajmiti stan? Uzeti kredit? Vezati (orociti) ga ili ne? Ne, jednostavno nemate nikakve sanse da donesete sigurnu odluku koja ce se pokazati ispravnom za nekoliko godina. Zato zeludac. Osjecaj iz stomaka. Znate da Rusi zeludac zovu zivot? Aristotel je mislio da se dusha (soul) nalazi u srcu. Brzo se ispostavilo da to sto je on smatrao dusom, je zapravo razum, um, ali je dolaskom Dekarta ovaj fenomen zavrsio u majusnoj zlijezdi smjestenoj izmedju mozdanih hemisfera (pinealna zlijezda ili sisarcica, znaci mala sisarka). Mozda je nas razum i tamo, ali ja mislim da je zapravo najvecim dijelom u zelucu! I ja sam naucio da me je zeludac uspjesno vodio cijeli zivot. Koji mozak??! Samo greske. Ali zeludac. Tako sam zavrsio i u Beogradu, pa u Skandinaviji, pa u Hrvatskoj, pa u Istri. Naravno, ne smeta zelucu sto se mozak puni informacijama. Pred uzimanje velikog kredita koji moze da ruinira porodicu, lijepo je cuti i prognozu ekonomije zemlje u kojoj prebivas, lijepo je cuti o izbjeglicama, politickoj situaciji u okruzenju o izgledima da se postojeci ratovi produze i novi pojave. Ali nista od ovoga pojedinacno, vi ne mozete znati sigurno; sve zajedno ce se sliti tu iza zlicice i dace vam signal: uzmi. Ili – ne uzmi. Mislim, kredit.

I opet Aristotel i Dekart. Obijica su smatrala da se tijelo pokrece iz organa koji sadrzi dushu, zracenjem preko „toplih tecnosti“. Mi danas znamo da u anatomiji imamo vagus, nerv koji luta („vagabund“) od mozga sve do zeluca. Imajte povjerenja u taj nerv. Punite mozak informacijama, ali pustite zeludac da odluci. Posebno ako ste se kroz zivot uvjerili da je vecina vaznih odluka bila pravilna. Pade mi sad na pamet: lijepo bi bilo uraditi istrazivanje sa hipotezom: ljudi koji prodju hirurske zahvate u trbuhu, nakon toga donose uglavnom pogresne odluke? Jer kad vam hirurg udje u trbuh, ode vagus….

Za mene je kasno. Jer cijeli zivot sa mrzio istrazivanje, a pogotovo ovih dana….

* U bivsoj nam drzavi, u nekom djelovima dan isplate plata se popularno zvao Spasovdan.

Jadni psihopata

Razumijem ga. Nije kriv, a svi ga mrze?!

Prvo, nije kriv. Naravno da nije kriv. Niko se jos nije rodio pa da ga na prvoj kontroli pupcanika pitaju (ili da mu poture anketu), bi li ti da budes psihopata? Cak ni roditelje ne pitaju ako se pojave zajedno na prvoj kontroli pupcanika: da li bi vi pristali da vam se dijete razvije u psihopatu? Mada bi roditelje mogli pitati! Izmedju njih i djeteta buduceg psihopate, ima neka tajna veza…. koje bi roditelji morali biti svjesni….

Psihopata.

Sta je to? Covjek, koji se od drustva odbija kao kamen bacen prema kamenoj ploci. Ali posto nemamo neki izgradjeni paralelni sistem samo za psihopate, moraju mucenici da se druze sa nama. I takao nastaju konflikti. Sta su glavne osobine psihopate? Najvaznija je odustvo empatije i razumijevanja za slabosti, probleme… drugih. S druge strane, ja makar nisam cuo za psihopatu, glupaka. Mozda ih i ima, ali onda su toliko glupi, da ih vec to odvaja, tj. sklanja od ostalih tako da vecih sukoba i kolizija na dodirnim povrsinama nema. Znaci, mi brzo primjetimo da su vrlo inteligentni. Iz toga najcesce slijedi i da su vrlo obrazovani, jer im ne treba nego jednom da procitaju…

I sad u cemu se sastoji to „odbijanja kao od kamena“? Medjuljudske relacije nisu uvijek samo harmonicne. Sta vise, mislim da najcesce, nisu. Najcesce se izrazavaju kroz sukob. E, sad kad se kaze sukob, to moze da bude sve od razmjene misljenja, tzv. caskanja (primjetite, ispunjava zahtjev definicije sukoba: razmjena misljenja, znaci najmanje dva razlicita misljenaja- inace se ne bi razmjenjivali!?) pa do otvorene svadje. Od razmjene misljenaj do svadje dug je put, ali ista platforma: emotivna angazovanost. Nazalost, sto veca emotivna angazovanost, to veci intenzitet sukoba. I kako nastupa psihopata? Naoruzan znanjem i logikom, a bez viska emocija, djeluje hladno i cinicno. I upravo zbog tih komparativnih prednosti, druga strana u sukobu, trpi poraz. A nije lako trpiti poraz! Moras najcesce, ako ne i uvijek, makar za sebe naci neko objasnjanje i opravdanje. Pa kako nema dobrog objasnjenja (cak ni ono „u sebi“) za poraz u logickom nadmetanju, porazena strana mijenja fokus. Vise nije interesantno ono oko cega smo krenuli da polemisemo, vec kako to radimo. U vecini drustava je odomaceno shvatanje da se u vecini odnosa mora pokazati odmjerenost, ljudskost, strpljenje, tolerancija i razne druge vrline koje – psihopata dozivljava samo kao nepotrebno opterecenje. I tako se psihopata svjesno ili nesvjesno izlaze napadima na opstoj platformi, onoj sto je nastala prije nego svi ostali pojedinacni problemi. Na platformi odnosa. Logicno je zar ne? Ljudi su prvo morali izgraditi odnose, pa tek onda dio tih odnosa voditi kroz sukob. I matematika nas uci da ce ovom tehnikom psihopata uvijek izgubiti. On moze da tvrdi da je 3+2, 5, onaj drugi koji tvrdi da je 6 ili cak 16, pobjedjuje jer ga napada zbog nacina razmjene argumenata. I posto se drustvo stiti njegovanjem ovih primalnih zakona (tzv. odnosi viseg reda) , odnosa i relacija, svi koji dobiju uvid u sukob, staju na stanu porazenog.

I sta da radi muceni psihopata? Pa nema druge nego da jos na samom pocetku razmjene misljenja, da sagovorniku neku manju prednost („par-forfe“) i tek onda krene. Ali ovo ne pomaze. Ako izgubi, ostace jos vise frustriraj (u naslovu „jadni“) ili ce angazovati dodatne snage svog mocnog logicnog misljenja i pobijediti. Ali onda ce tek biti omrazen, znaci opet jadan.

Sto bi rekao Spinoza u svojoj Etici. „i ovim je teza dokazana“.

Kolegijanti

Zvuci cudno, znam. Ali tako je sa svakom rijecju koja nastane na neengleskom podrucju, pa je onda preuzmu Englezi i ponude nama. Collegiants [ko’ledzijans]. Ovako se kaze u engleskom jeziku, iako je grupa nastala u – Holandiji. Ja sam je prekrstio u maternjem kako sam znao i umio, ali mislim da sam uhvatio malo od naseg duha u prevodjenju ovakvih rijeci. Jes’, zvuci malo anahrono, ali kako i ne bi???! Grupa je nastala pocetkom 17. vijeka u Holandiji. Jos anahronije bi zvucalo bez „t“, sa naglaskom na drugu polovinu rijeci!

Ova je tema nastavak teme o politicarima, ali i mali doprinos razumijevanju danasnjih tenzija na Zapadu izmedju „domacih“ (dominantno sa hriscanskim identitetom, ako ne vec i orjentacijom) i „stranih“, dominantno sa islamskim identitetom (ako ne vec i aktivnim prakticiranjem).

Sto (!) godina ranije, prije pojave ove grupe, krenula je sa M. Luterom reformacija katolicke crkve. Znaci vijek nakon toga, vec imamo i pojavu Kalvinista kao grane protestantizma. A onda tih nekih godina ranog 17. vijeka, nastali su u vecim gradovima Holandije Kolegijanti, kao „spin-off“ Kalvinista. Oni su sebe smatrali hriscanima bez crkve (poznata fraza Kolakovskog koji je pisao o njima). Mladi ljudi, hriscani, vjernici, okupljali su se po kucama, knjizarama i debatovali o Bibliji i hriscanstvu. Glavne postavke su bile da je napisano u Bibliji istina, ali da svako ima pravo da tumaci napisano po svojoj volji i znanju, bez rizika od prisile. Jos radikalnije: osim par Isusovih opstih tvrdnji, sve ostalo je pojedincima otvoreno da se opredjele da vjeruju ili ne vjeruju, da tumace kako znaju. Smatrali su da nisu potrebni nikakvi teolozi, koji ce nam tumaciti napisano u Bibliji i njihovo shvatanje po nekada silom nametati. Takodje su trazili da se krstenje obavlja tek u zrelijim godinama kada svaki pojedinac ima sansu da se opredjeli prema tom cinu. Podsjecam u to vrijeme je u velikim evropskim gradovima uz ivice ulica tekla kanalizacija, psi su razvlacili kadavere, a na coskovima kuca su gorjele svijece umjesto ulicnog osvjetljenja (mada je Amsterdam prvi grad koji ce krajem 17. vijeka dobiti ulicnu rasvjetu! Naravno, svijecu je zamjenilo ulje – daleko je do struje). Trebalo je imati i hrabrosti i vizije da se u takvim uslovima pokrecu ovakve rasprave. Otisli su oni i korak dalje. Negiranje svetog trojstva. Negiranje Boga kao jedinstva triju supstanci (ovdje su zapravo samo ozivjeli uspomenu na talijanskog svestenika Fausta Socinija (Sozzini) koji je jos u 16. vijeku negirao bozanska svojstva Isusa i prvobitni Grijeh (Adam i Eva)?! Kuku li se njemu – kako li je on prosao? I naravno, nije proslo mnogo vremena: krenula je reakcija ortodoksnih Kalvinista, proganjanje i zvanicna zabrana.

Ne poznajem, nazalost danasnji trenutak nizozemskog drustva. Nesto mi je bliza Danska koju sam uvijek smatrao drzavom koja je otisla najdalje u emancipaciji covjeka u njegovima odnosima prema politicarima. Mozda je to i dalje tacno, ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da Danci budu ili prvi ili medju prvima koji ce ukinuti profesiju politicara. Oni su jednostavno toliko emancipovani da im niko ne mora objasnjavati sta je zajednicki interes drzave. Ali, daleko su i oni od tog „dana“! Bilo je dovoljno da nekoliko desetina hiljada Sirijaca krene iz Njemacke ka Danskoj da se proces politicke emancipacije Danca vrati 70 godina unazad: desnicarske politicke partije su iskoristile strah i ponovo stavile Dance pod one stare, anahrone parole o jedinstvu, zbijanju redova, zajednistvu… A cim vam neki politicar pocne propovijedati o zajednistvu, znajte da ima (politicar) problem. Nazalost, po definiciji i vi sa njim. A ovdje je samo iz Kila krenula kolona izbjeglica: dovoljno za renesansu politike. Kolegijanti su mastali o drustvu gdje ce svaki pojedinac moci slobodno da po svojoj pameti vjeruje u drustvene vrijednosti i da na svoj nacin da doprinos zajednici, bez prisile i bez organizacija koje bi stajale izmedju. A u to vrijeme je bio bukvalno mrak u Holandiji. Zamislite kako bi se danas sve vratilo 100 godina unazad da samo sedmicu dana bude mrak. I ako samo teologe i crkvu zamijenite sa politicarima i vladom, vjeru zamijenite sa ideologijom, vidjecete koliki je to bio dzinovski iskorak ljudske pameti, prije vise od 400 godina. Nije uspjelo. Ali jeste uslo u tkivo svakog Evropljanina kao dio kolektivnog identiteta na koji oni (ne odnosi se na nas dio Evrope) imaju sva prava da budu ponosni. Ovih dana ih se stavlja u bliski susret sa izbjeglicama koji dolaze sa drugih meridijana i donose sa sobom jedan drugi kolektivni identitet zasnovan na drugacijoj istoriji i podvizima. Bolji ili losiji identitet? Nije rijec o tome; samo da je drugaciji. Sta da radi jedna, a sta druga strana? Domacini bi morali biti svjesni da je – na primjer – izgradnja holandskog identiteta bila zestoko ekonomski potpomognuta nanesenim (da ne kazem, otetim) blagom iz Juzne Amerike (konkretno Brazil), pa onda i Afrike. Zato moraju pomoci. Dosljaci bi morali biti svjesni da je u centralnoj Evropi podignuta jedna civilizacija na koju su domacini ponosni i da nije konstruktivno pokusavati da je promijene. Ne moraju sve razumjeti (npr. ovo sa reformom katolicke crkve i Kolegijantima), ali polako – cuce u skolama. Sta je za mene integracija? U par rijeci. Integracija je kada Amerika brzo nadje posao Talijanu, a onda on ide na posao i radi, a kad dodje kuci skine se u potkosulju i jede makarone u maslinovom ulju. Ovo bi trebao biti jednostavan recept i za Holandiju (Svedsku) i za imigrante.

Vristanje van Utopije

Kad covjek vristi? Kad balans izmedju emocija i kontrole istih popusti, pa emocije izadju van bez ikakve kontrole. Znate i sami koliko puta ste pomislili (rekli?) da bi sad najradije vristali. Ili ekpslodirali. Ovo „najradije“ jasno govori da bi, ali ne mozete. Jer, imate kontrolu. E sad zasto imate kontrolu – sasvim je drugo pitanje. To su norme, koje smo prihvatili kroz odgoj i vaspitanje, iako nas u nekom zrelijem dobu, niko nije pitao da li se slazemo ili ne. Asocijacije mi ne daju mira, pa nikako da dodjem do same teme?! Ali samo jos dvije krace…. Zrelo doba? Ovdje u protestantskim sredinama su ovo razumjeli, makar kad se radi o religiji, pa cekaju da dijete postane zrelo da bi ga pitali: „Da li hoces da se krstis?“ Eee, gdje smo mi od vremena kad ce nas roditelji cekati da podjemo 16. godinu pa da nas pitaju da li hocemo da nas instruisu u moral i etiku drustva koja trenutno vazi? Daleko. I konacno sto se slaganja tice, lijepo su govorili u Bosni 70-ih godina: kad ti kazes slazem se, onda neko brzo dobaci: „Samo se drva slazu“. Ma cudo je narod, samo nema nikakvu moc. Dzaba je.

Dakle, naucilo nas je jos dok smo bili djeca i dok su roditelji imali moc da na ovaj ili onaj nacin priprijete (bez toga nas nicemu ne bi naucili!), da se emocije moraju kontrolisati i da od vristanja, nema nista – makar ne svaki dan. Vise puta. Zanimljivo da je ovaj odgojni rukavac, zapravo stranputica, slijepi put, otvorio vrata privatnicima, kvazipsiholozima koji sada prodaju da vas okupe na nekom prostoru i dozvole vam da vristite?!

Ali, nazad na temu.

Kad sam zamrzio politicare? Dok sam zivio u Jugoslaviji, izbori niti su se prenosili na TV, niti su imali bilo kakvu dramatiku, ni uzbudjenje, neizvjesnost. Jedna partija i jedan pobjednik. A onda sam dosao na Zapad. Prvo mi nisu dali da glasam, a kad su shvatili da sam lojalan, pustili su me kod kutija. E, ali ovdje je rijec o tzv. medijskom pracenju izborne noci. I za taj spektakl mi je trebalo prvo vise godina da shvatim da se emituje i da bi mozda bilo interesantno pratiti, a kad sam shvatio i vidio, prve godine – nikada vise poslije toga! Moja latentna, slabo definisana antipatija prema politicarima kao profesiji, dobila je svoj simbol, kap koja je prelila casu (bukvalno!) i od tada ih vise ne mogu niti cuti, niti vidjeti. O cemu se radi?

U izbornoj noci, elita partija koje se takmice, obuku se malo finije i ispune svoje prostorije i onda drzeci casu bijelog vina u ruci, prate stizanje izbornih rezultata. I onda kad stigne neki pozitivan pomak u procentima, pocinje vristanje. Ili ne daj boze, kad neka partija pobijedi ili ostvari svoj neizgovoreni, plan iz snova, onda to vristanje preraste u neukusnu bahanaliju skakanja, smijanja, grljenja, ljubljena, ispijanja vina. i Sampanjac, konfeti, baloni. I vristanje.

A oprostite, zasto vi vristite? Ili, cemu se radujete? Zbog toga sto se sada dobili mandat da zasucete rukave i tesko radite? Ali nije vam tesko jer radite za moje dobro??? Vi ste presrecni daleko izvan kontrole vlastitih kocnica, jer cete svojim napornim radom uciniti moj zivot boljim??? Koga vi lazete? ‘Alo! Zar mislite da vam iko vjeruje? Ljudi vas gledaju kao grupu otudjenih ljudi, ljudi koji zive na nekoj drugoj planeti (uporedi sa slikama skakanja fudbalera Reala u svlacionici, poslije najnovije titule prvenstva Evrope), na koje mi nemamo uticaj i gledamo tupo, kroz vas. Jer da imamo osjecaj da imamo bilo kakvu kontrolu nad vama, dosli bi do te ulice, do tog lokala i isprebijali vas da bi vam se straznjica uzarila.

Zasto su oni izvan sebe od radosti? Jasno je: zbog sebe i svojih interesa. Jedan politicar moze imati razlicite interese. Na jednom kraju spektra je ideologija i ima sigurno politicara koji imaju neizdrzljivu potrebu da sprovedu medju ljude, svoj pogled na svijet. Gore za tom potrebom i naravno, vriste kad dobiju sansu da prebace resurse sa jedne grupe na drugu. Na drugom kraju su oni koji cekaju sansu da bez placanja renoviraju kupatilo ili kuhinju i time udvostruce dobit kod prodaje kuce. Ili vide sebe kao buduceg clana poslovodnog odbora banke, buduceg ambasadora…. Jer jednom politicar iz kako kazu Svedjani „finije sobe“, nikad vise bez „korice hljeba“. Samo jedno je vazno: kontrolisati jezik. I zato jos vise vriste u izbornoj noci: vec sutra dan jezik mora biti kontrolisan, jer se moze zaglaviti svasta, od zatvora do ambasede u Uzbekistanu. Vristanje uz bijelo vino, ali samo do sutra u 0800.

Svijet treba drugu vrstu politicara. Sta vise, ne vise politicare, uopste. Svijet treba savjetnike, specijaliste za pojedine oblasti. Zapravo ti ljudi vec postoje. Njih ce prvi dan poslije izborne noci politicari kontaktirati da naprave tim. Odlicno. Timovi su neophodni. Ali ne politicari. Timovi ce imati glasnogovornika koji ce na nekoj platfomi prikazati rjesenje, a onda cemo mi glasati u parlamentu. Znaci nista ministri, vlada, premijer: samo parlament i timovi savjetnika. Hoce li se savjetnici za koju deceniju takodje odvojiti od nas, vidjecemo. Mijenjacemo ih. Kao sijalice, sto cesce to bolje.

Pred karijeru

E, da mi je imao ko rec’…!

Ali zato ja kazem vama. A vi vasoj djeci, jer je i za vas kao i za mene – kasno.

Ne znam kad covjek odlucuje o tome sta ce biti „kad poraste“, ali ovdje je rijec o kompletnom razmisljanju o buducoj karijeri, pa kad god vi (oni) rijesili da krenete (krenu) sa razmisljanjem.

Za karijeru, posao, da bi bilo kompletno, moraju se definisati dvije stvari: struka i moj, dakle vlastiti psiholoski profil. I dok je o struci nemoguce gvoriti, niti savjetovati iz sasvim ocitih razloga, o ovoj drugoj dimenziji, koja je jednako vazna, moze da se govori, jer nema bezbroj varijacija. Samo… tri.

Mladi covjek je hendikepiran manjkom zivotnog, socijalnog iskustva i nije mu lako definisati svoju poziciju i ulogu u drustvu, pa bi zato odluku trebalo donijeti sto kasnije. A ako se radi o objektivno kratkom vremenu (nece dijete da uci i da kroz skolovanje dobije na vremenu), onda treba „rizikovati“ i slati dijete u razne socijalne sredine: internatska skola, vojska, kolektivni raspust, kamp. Ne treba pretjerivati i ohrabriti dijete da zavrsi u zatvoru. Bilo koja varijanta da se odabere, potrebno je analizirati vlastito dijete samo sa jednog aspekta: kakav je u drustvu? I dijete treba da da doprinos u analizi nakon zavrsenog „socijalnog eksperimenta“ u nekom kolektivu.

O cemu se radi? Gore sam napisao da ih na poslu cekaju tri varijante vlastite socijalne uloge. Biti dio tima, biti sef tima ili raditi sam. Nema cetvrto. Biti sef, trazi talenat. Cak i ako se racuna sa nekim obaveznim procentom da sefa recimo 5-10% zaposlenih nece voljeti – nego, naprotiv – svaki uspjesan sef uspije da grupise iza sebe ostatak (90%). Pola-pola, vec stvara eksplozivnu masu koja ce kad tad puknuti, pa cete o svojoj firmi citati u lokalnoj novini. Sefovi, posebno uspjesni sefovi su vrlo trazena roba. Svima koji su iznad njih oni trebaju i spremni su da ih paze, plate, vole, samo ako im osiguravaju profit i miran san. Sef mora da balansira na tankoj liniji maksimalne efikasnosti i bezbjednosti sa jedne strane i sa druge strane da ih „baza“ voli ili makar iskreno respektuje. Maksimalna efikasnost i bezbjednost znaci da se clanovi tima dovode u situaciju da „padaju s noga“, da sami sebe dozivljavaju kao nedovoljnim, neuspjesnim. Ovaj pritisak odozgo, prirodno stvara nezadovoljstvo kod radnika, nezadovoljstvo koje nagriza kredit koji sef ima, odnosno velicinu respekta koji mu se ukazuje. Ima situacija kada cijeli kolektiv osjeti neku vrstu ekstaze (novi projekat, znacajna zarada u skoro vrijeme, ugled firme u svijetu), pa se ove teske, svakodnevne i tmurne relacije za tren izgube u „ho-ruk“ psihologiji, ali radi se o rijetkim trenucima. Nije svaka firma ni Google, ni Tesla… . Sef mora imati talenat. Talenat u pregovaranju sa ljudima. U rjesavanju konflikta. Jer bez obzira sta ova ovdje (najuspjesnija!) protestantska drustva mislila o kritici i bez obzira koliko je zvanicno hvalili i prizeljkivali (sic!), svaki covjek dozivljava kritiku licno i niko, pa ni da je sam Kalvin ili luteranski fanatik (ne mogu reci Martin Luter, jer je on prvenstveno bio covjek, pa tek onda protestant), ne moze na duzu stazu da izdrzi kritiku. Nasi ljudi to fino objasne: „Ma, nema sanse!“ Naravno da je pozicija sefa bolja sto je firma uspjesnija- tada se radnik osjeca kao uljez koji hoce da narusi postignti rezultat, ali ni to nije bas cesta pojava: lako je kad ide dobro, onda sve ide – dobro. Zato, nemojte se hvatati sefofske pozicije samo iz ekonomskih razloga. Zapitajte se da li ste spremni za brojne konflikte, balansiranja medju raznim ljudskim profilima, stalnoj mjesavini odusevljenja, ali i mrznje.

Ako niste za sefa, mozete biti sasvim dobar dio tima. Sta znaci biti dio tima? Pa to vam je zivot u malom. Serija pravila, dogovora, odluka koje morate ili voljeti (iskreno prihvatiti) ili makar biti indiferentni prema njima. Ako imate prema njima otpor i vise ste za vlastita rjesenja, zao mi je ali za vas ce karijera biti 40 godina mucenja. Onda je bolje biti „jedan covjek-jedna firma“. Znam da ima ljudi koji uzivaju da budu dio tima. Intimno sasvim svjesni svojih mogucnosti (i mana, nedostataka), zadovoljni svojom pozicijom i mogucnoscu da u nekim trenucima ostali dijelovi tima „ulete“ i kompenziraju vas nedostatak. Sjajno. Uvijek sam se divio sudijama u ‘snukeru’: sa rukama na ledjima, uvijek malo povuceni u drugi plan, budno prate igrace, sklanjaju im se, otvaraju im prostor, ispunjavaju zelje i – uzivaju u svojoj ulozi.

Mozda je za vas ipak najbolje raditi sam? Srecni su ljudi sa talentom koji je u trendu kao influenseri, umjetnici koje su veci kriticari podrzali, sportisti. Ako imate talent koji nije u trendu, ah- spremite se za jednu mjesavinu patnje i uzivanja. Patnje, jer niste u trendu, sto znaci da kuburite sa ekonomijom, a uzivanje, jer vidite djelo svojih ruku, svog tijela ili uma. Ako nekada prevlada osjecaj ekonomske mizerije, sjetite se one dominantne vecine koja sada bas sjedi na sastanku i slusa sefa koji donosi neka nova rjesenja, planove, objasnjava neminovnu reorganizaciju, motivise stezanje kaisa, najavljuje stednju…. Slusaju i morali bi razumjeti….?? Popite casu vode (ekonomija vam je tanka) i udobno se naslonite u omiljenoj stolici i prepustite se masti. Kreirajte.

Ono, nesto…

E, kako to definisati, da bi potrazili nacin da ga primjenimo sire?

Vec sam vise puta konstatovao: niti sam Hemigvej, niti pisem knjigu – zato moram primjerom, da bi svi, u ovom uzurbanom vremenu, za sto krace vrijeme razumjeli sta ja hocu da kazem. Lako je bilo Tolstoju ili Dostojevskom! Oni su pisali knjige od po 500 ili 900 stranica, a citaoci, kojima se nigdje nije zurilo, imali su vremena da sve to procitaju. I onda Tolstoj sa opisom jedne porodice na 450 strana moze da posalje poruku kojom kritikuje burzoarsko drustvo??! Moze, jer dokoni citalac, ima vremena da sve to procita i onda, ako ima ista ‘ u glavu’ moze da razumije sta je Nikolaj zapravo htio poruciti. A sta ja da radim? Ako se ne izrazim kratko, jezgrovito, po principu Tviter poruke, ode sve u propast. Niko ne cita, a moja zlatna ideja propade. Poslije cak i mene mrzi da je ponavljam. A i kako bi? Nego, ja sam se izvjestio! Promijenio sam vise zemalja gdje sam morao da naucim novi jezik, kako bi se izrazio i kako bi me uopste uzeli za ozbiljno. Naucim novi jezik, da, ali ne moze Srbin biti Hemigvej ili Strinberg u Svedskoj. Nema vremena, mozda ni zelje, ali ima goruca potreba da se nesto kaze, da se proturi neka misao. I onda naucis da se izrazavas kao u telegramima u SFRJ prije 60 godina: kratko (skupo!), jezgrovito i – zanimljivo da privuce paznju.

I tako sam shvatio da primjer moze meni da pomogne. Jer ko ce mi pomoci, ako necu ja sam sebi???

Dakle ovako. Ima jedan momak. Sjajan! Stvarno, sjajan. Iako nije bas momak- i njemu su 42 godine i on ima dvoje djece i on ima par sijedih iznad uva…, ali – sjajan. Po cemu je sjajan? Pa evo da vam nabrojim njegove osobine, pa vi sami zakljucite.

Vrijedan. Ljubazan i fin u ophodjenju sa ljudima. Vjest u svojoj struci. Opste informisan. Pun respekta (iako smo u Svedskoj, on i dalje koristi ‘kraljevsko vi’ u komunikaciji). Stvarno, sta jos moze da se ocekuje od nekoga??? Vi ste mu nadredjeni i kad mu nametnene neku obavezu, necete dobiti odgovor kakav bi vi sami dali svom nadredjenom: “ U redu, uradicu to“. Ne! On vas ubjedjuje da to sto ste vi trazili od njega je strasno vazno, da je sasvim normalno da bas vi to trazite, da je sasvim normalno da od njega trazite i da ce njegovo opterecenje biti malo, nistavno, a rezultat pozitivan i uspjesan. Mislim….

Eto vam primjer. Razumijete li naslov? Ne, naravno.

Zasto ne? Pa zato sto, fali (nedostaje) ‘ono, nesto’. Sta nedostaje?

E, tu smo!

Tu – smo!

Ono sto nedostaje, jeste dio vas. Molim? Da, ima nas raznih. Ima ljudi koji misle da je on (v. gore) idealan. Dalje ne razmisljaju. Nemaju tu moc….E, ali ima ljudi koji misle da ima nesto sto nedostaje. Ja, medju njima.

Znaci, imate dvije vrste ljudi. Jedna je po principu ‘use, nase i podase’ (UNP), znaci daj meni ono osnovno, materijalno i ja sam zadovoljan. Ovaj ‘decko’ ispunjava sve, i najsitnije zahtjeve ove grupe ljudi (UNP).

Ali ima i druga vrsta ljudi (u koju ja spadam). Ja trebam sofisticirani (mi kazemo, fini) razgovor. Ako ja izrazim potrebu za cudnom, nesvakidasnjom potrebom, ja ocekujem da me … se razumije. Ne mora se moj sagovornik sloziti samnom, ali me mora razumjeti. Mora razumjeri i sadrzaj i kolicinu moje emotivne angazovanosti. Opet primjer: bijesan sam. Mora razumijeti da sam bijesan, zasto sam bijesan i koliko sam bijesan. I opet, ne mora se slagati. Nazalost uvijek je u pitanju problem, kritika, nezadovoljstvo, bijes… Radost svi razumiju.

I, tako dodjemo do granicnika. Ko je prijatan partner, saradnik, sagovornik, a ko je – prijatelj. Prijatelj??? Ne, ne, ne. Greska! Ne prijatelj. Ovdje definitivno nije rijec o emocijama. Jer, prijatelj ce preko kanala EMOCIJE razumjeti da ti imas problem i pruzice ti podrsku, cak i da ne razumije zasto. Prijatelju ne treba racionalno objasnjenje. Ne, ovdje je rijec o situacijama kada se MORA razumijeti zasto. Zato, ne prijatelj, vec … kolega, partner, saradnik, ali sa ti necim ekstra, sa tim necim vise…

Ali, ovdje ima jedan problem. Respekt. Ovaj gore, iz opisa, ima mozda isuvise veliki respekt da bi mu ostalo mentalne energije za to „nesto ekstra“. I mislim da u ovome lezi barijera koja NJEMU (konkretan primjer) ne dozvoljava da prikaze to „nesto vise“. Uh koliko je kriterija da bi se takav pronasao! Znaci prvo sve one gore pobrojane osobine, minus preglaseni respekt i tek tada sansa da se nadje neko ko ce razumjeti bol, medjuljudske osobine, bijes, ljutnju…. Jer pametni, obrazovani, etc, etc. nemaju potrebe da pokazu – ako imaju ! – pozitivnu stranu razumijevanja „psihologije“ (bol, ljutnja, odnosi medju ljudima) i zato su oni sakriveni i tesko ih je naci.

Ali kada ih nadjete, uzivajte u trenutku harmonije i fizickog* klika.

*da razjasnimo i ovo. Obicno se kaze da se podudara hemija. Jok! Koja hemija?? Sta je hemija uopste??? Fizika na mikroplanu! Drhtanje molekula. Zato, fizika. Vi oscilirate, taj tamo oscilira. Vecina to rade u razlicitim frekfencijama i odbijaju se, ali eto, nekad, rijetko, strasno rijetko, naidju dvije identicne frekfencije i – harmonija. To je TO nesto.

Mrvice sa stola

Investirati.

Ja, svi odmah pomislimo na stan u Beogradu („Beograd na vodi“) ili u Rovinju. Kupis, pa ili prodas ili izdajes. U svakom slucaju, zaradis. Ovdje na Zapadu, ova vremena su prosla. Makar privremeno. Mozda ce opet doci, ali, sacekajmo. Jer mi smo prije 10-15 godina kupili dva stana za 400 000 EUR i sad smo ih prodali za – duplo?! Osamsto tisuca EUR?! Da, da, naravno, nije ova moja nova drzava stupidna: ona zna kako da se ugradi u ovu dobit. A ni moje kupovanje nije bilo bez zaduzivanja, od te iste drzave. Znaci, onako grubo, i drzava i mi smo zaradili, jer je takva bila konjuktura i- ok, necemo se zaliti – makar nismo izgubili (sto je najcesci slucaj kad se takmicis sa drzavom). Jer, ne zaboravimo, drzava uvijek ima zadnju rijec – porez.

Ali, nije rijec o TOJ vrsti investiranja. Ne – radi se o sandalama.

Sandalama?? Da, o sandalama. Kupili ste patike. Ej, obuca za trcanje. Sta bi trebalo biti komotnije i udobnije za vasa stopala od patke za trcanje?? Nista. Osim – sandala. Kupite vi te fine i skupe patike. I za 4 do 5 dana shvatite da ne mozete maknuti u njima. Jer, zadnja dva prsta desnog stopala… nesto boli. Sta? Ma, ne znam, ali znam da ako nastavite, za 10 godina tu cete imati kal ili kurje oko. Necete smjeti ni pogledati u tom pravcu, a kamo li pipnuti ta VASA DVA PRSTA. I ovdje je poenta: to su vasa dva prsta, dio vaseg tijela, nesto (valjda!) sto vi najvise volite. Koja je razlika izmedju vaseg srca i ta dva prsta? Nikakva! Samo simbolicna, jer srce je opjevano u pjesmama, dok o prstima, niko ne pjeva. Pogotovo ne o prstima stopala. Srce sigurno ne bi strpali u tvrdu kutiju koja ga zulja. Ali, stopalo – moze. E, ne moze! Zato, sandale. Carape, da se stopalo ne kliza i – sandale. Ruzno? Cuj ruzno?! Uzasno. Ruznije tesko moze biti. Ali tako je sa svakom investicijom: nije lijepo ni izvaditi iz dzepa teske pare i uloziti ih u nesto. Em, nemas ih vise, em ne znas hoce li se (investicija) vratiti. Ruzno i opasno. A ovo je samo ruzno. Investicija se zagarantovano vraca. Sa kamatama. Trebace vam stopalo i kad budete imali 87 godina i kada vam definitivno ne bude vise stalo ko vas i da li vas neko gleda. Sad je jos malo vazno. Ali, sjedite na biciklo i dok stopala miruju (nizbrdica), „prosetajte“ malo prstice (mi kazemo brza izmjena fleksije i ekstenzije, znaci skupi, opruzi i tako vise puta, brzo). A? Sad razumijete: sjajna investicija. Cijena? Vidio vas je za vas nepoznat covjek. Namrstio se? Da, ali i zaboravio prije nego sto je vama doslo do „mozga“. Dzabe. Jeftina investicija.

Mutacije

Kazu, imao, pa nemao. Ili malo razvijeno, svi mi bagatelisemo ono sto imamo, ne primjecujemo ga, olako shvatamo, fokusiramo na druge stvari, a onda…. Izgubis to. I? Fali ti. Neko bude deprimiran. Ok. Fenomen, vrlo cest kod ljudi, pa jos sa losim posljedicama.

Afrika. Ima puno malarije. Ima i jedna vrsta bolesti krvi, gdje crvena krvna zrnca izmjene oblik i umjesto da budu kao diskus, postanu kao – srp. E to komarac ne voli. I taj dio africke populacije je postedjen od malarije. Ocito je ovdje genetika kroz vrijeme i svoj pritisak na evolutivni razvoj, umjesala prste. Sa dobrim rezultatom.

Pa gdje nestade genetika u onom gore, prvom fenomenu? Gdje nam je mutacija? Mutacija koja bi nam promijenila ponasanje tako da se radujemo sa svim tim vaznim stvarima jos dok ih imamo. Pa ako ih izgubimo, makar nam nece biti zao. Nista. Zakazala genetika. Ili? Ili je mozda smisao da budemo slijepi i da poslije patimo? U ovom slucaju su katolicki oci (od, otac, oci) pokazali da vide bolje od nas (zato oci ima dva znacenja kad se pise ovako bez kvacice?): zivot je patnja, kazu. Strpite se.

Treci prst i put na posao

Iako nemam mnogo da prodjem na putu do posla, u pazljivo oko mogu upasti mnoge zanimljive slike.

Treci prst. Ili – srednji, najduzi.

Kad se kaze „srednji prst“ to budi najcesce poluvulgarne asocijacije, najcesce primjecene u saobracaju. Ali ovdje nije rijec o tome, niti srednji prst – bolje receno treci, ima tu simboliku.

Ne, ovdje je rijec o onome sto ljudi koji, kao i ja idu na posao, objese na taj prst. E, to je zanimljivo. Svi, ali svi – osim mene, na tom prstu vjesaju plasticnu torbicu u kojoj je marenda. Prije ce se Putin izvinuti Ukrajini, nego sto bi Svedjani odustali da krenu na posao bez marende, popularnog ‘lunca’. E, a ja sam alergican na kombinaciju, gojaznosti i nosenja torbice sa marendom: „A pojedi nesto! De, boga ti, pojedi i ti nesto“, uvijek ponavljam u sebi. I znate vec kako se nas narod obrusava na ovakve ‘pojave“: „A ne bi ono preskocilo da jede, pa ce mu poslije djavo biti kriv, kad dodje jedne noci u dva po ponoci u Urgentni, da mu hirurgu vadi sve ove hamburgere koje je pojelo“. Tesko je opisati rijecima ovu scenu kada nas covjek sa gadjenjem nesto komentarise. Zanimljivo, ja to nisam vidio ovdje u Svedskoj. Makar ne sa tolikim gadjenjem. Ali ovo nije sve! Znate li sta pise na torbicama? „I danas u borbu“. „Ti si vrijedna“. „Zivi sada“??! Parole koje samo cinicna vlast (iako ipak mozda, prvenstveno naivna, dakle glupa?) moze da proturi svojim kanalima do manjevrijednog dijela gradjanstva kojima ti zivopisni poklici sa plasticne torbice podizu samopouzdanje. Kad vec drzava ne zeli da mu da vise novca. Jer vise novca mnogo bolje podize samopouzdanje, ali, zao mi je – nema. Zato kasirke imaju „pilotske “ slusalice, cistacice portabile kompjuterske ekrane na kolicima (da strikliraju obradjenu teritoriju) i bolnicarke na torbici za marendu podsjecanje „Ti si vazna“. Jer pare su kod onih samouvjerenih.

Nego, sta meni visi na srednjem prstu, a?

Kupace!

Da, da – kupace. Gramaticki pravilnije, kupace gacice, mada je svuda dolje kod nas jasno sta znaci, kupace…. To meni dize samopuzdanje, popravlja dan: „mrznja“ prema ovima sto se gegaju ka poslu, nose torbicu sa ruckicem, na torbici pise „ti si vazna“, jedva cekaju 11:45 kada im njihova draga drzava daje za pravo da mogu da se sklone sa linije fronta, sjednu i pape. Prvo u red ispred mikrovalne pecnice, pa „pling“, pa makaroni od juce. A ja sa treninga! Otplivao 3 km, sat vremena, jescu opet, tek za 8 sati. Dotle ce oni jos tri puta!?? Kupace vise, mokre, bijeli „firidzel“ (konop, uckur) visi 20 cm duze od kupacih, a posmatraci zbunjeni. Trljaju oci. Jednom rukom: u drugoj je plasticna tobica na kojoj pise Zivi sada.

Druga slika, peskir oko noga?

Opet bolje gramaticki, nogu, ali, volim da malo skrenem u moje krajeve….

Peskir, sugaman, rucnik. Ja, znam, sad bi logicki slijedilo i da pored onih ponosnih kupacih imam peskir. E, ali – oko nogu??? Boze sacuvaj. Mi sa Balkana nosimo peskir urolan i oko vrata. Ta necemo valjda kao ovi ovdje, potpuno otvoren, preko ramena i pola ledja???! Ne salimo se.

Nego nije rijec o tom peskiru. Ma nije rijec o peskiru uopste. Rijec je o carsafu. Onom bijelom platnu sto ga muskarci iz istocne Afrike motaju oko nogu, tako da se dolje vidi samo glezanj i stopalo. Najradije su papuce na stopalima, ali ipak smo u Svedskoj, pa obuca varira, ali je ipak prilagodjena mrazu. E sad recite vi meni, gdje lezi granica izmedju njegove zelje da zadrzi svoju kulturu i identitet, gdje je kod odjece, kod odijevanja, vazan stub, a gdje lezi njegov „svedski dio“? Jednostavno, nema svedskog dijela. Sta je svedski dio? Pa zelja da pripadas svedskom drustvu. Sa tom krpom oko nogu? Tesko. Ali nije u krpi problem! Problem je sto ce se ovaj sada pridruziti grupi istih i onda ce stati ili na neki cosak ulice ili ispred trznog centra i tu ce cekati da prodje mjesec dana da ponovo odu do neke sluzbe, saltera i podignu pare za pomoc ugrozenim i nezaposlenim. I vidite da definitivno nije krpa problem. Sjetimo se Londona, Siika i njihovih turbana. Oni bi radije ostali bez glave, nego bez turbana, ali njih mozete vidjeti ili za komandama metroa ili u silnim malim prodavnicama u prizemljima zgrada centralnog Londona. U tim prodavnicama sve odise zeljom da se napravi dobar posao, da bude prijatno, oni komuniciraju na engleskom sa musterijama, svi su nasmijani i osjeca se intimna atmosfera britanskog doma. On, Sik, hoce da bude dio Britanije. Da radi, zaradi, da kupi Ostina, da skoluje dijete, kako bi ovi kupili Jaguar.

A ovaj „moj“ kojeg vidim dok idem na posao? Ja na posao, a on u suprotnom smjeru. Nece. Nece ni mrvu svedske, samo novcanu pomoc. A i nju, prema statistici salje… kuci…. nekome….

Izbor ili uticaj da Koste?

„Imao si izbor“, makar jedan glumac, makar jednom ce reci u svakom americkom filmu.

Cudno? Naravno, nije: americki filmovi su uvijek gradjeni na jednostavnom konceptu- borba dobra protiv zla i zato se losi momci moraju makar jednom suociti sa ovim stavom od onih dobrih. Amerikanci idu i korak dalje, pa kod podjele uloga paze da ne bude nikakve zabune: muceni Pol Dano jednostavno ne moze biti „dobar“, a onaj jedan jedini put kad je Denzel Vasington bio „los“ , i mi smo skoro bili istraumatizovani silnim traumama kroz koje je ovaj prosao. I tu zapravo pocinje jedna sjajna drama koju Amerikanci nesvjesno ugrade u svaki film, a zapravo samo ja vidim i uzivam u njoj. Zaplet drame je sto Denzel kao los ima tesku pricu iza sebe, a Pol kao los zraci svojim izgledom (jos kad pusti malo kose preko polovine lica) tako da mi gledaoci ne mozemo ni da mislimo druacije: oni moraju biti losi. E, a onda dodje kulminacija drame kada dobri kaze Polu, imao si izbor. U pocetku, dok sam bio mladji ja bi tu napustio pricu filma (zato se i ne sjecam kraja vecine filmova), a bio bi gurnut u dilemu: da li je Pol imao izbor?? Sad vec, evo nekoliko godina, znam odgovor: nije.

Pazljiviji pratioci ovog bloga znaju da se stalno vracam svojoj omiljenoj temi slobode volje, inspirisan cas ovim, cas onim. A kad je neko obuzet necim, inspiracija moze doci i sa sasvim neocekivane strane.

Zamislite prvu polovinu 17. vijeka. Recimo 1640. Sta smo mi tada radili? Pa, isto sto i 100 godina ranije ili 100 godina kasnije: nista. Jeli, spavali i gledali mrko na Turke. A Uriel da Kosta, a? E, dobri Uriel je razmisljao, razmisljao i na kraju se – ubio. Bez Turaka. A moglo mu je bit’ da razmislja: dobrostojeci Jevrej, sefardske linije, pobjegao iz Spanije, preko Portugala u Amsterdam. U Amsterdamu, u to vrijeme, cak i Jevreji (kao „stranci“, pod budnim okom talibanskih kalvinista) mogli su da mirno razmisljaju (o cemu smo mi tada razmisljali?). I smislio je! Prvo se javno ustao protiv Talmuda, usmenog tumacenja Tore (a Tora je ako cemo vjerovati, skup zapisa koje je Mojsije cuo od Boga, pa stavio na papir). Da Kosti je zasmetalo „slobodno“ tumacenje Tore od strane rabina, toliko slobodno da se najcesce kosilo sa prirodom. A kako onda Bog koji je stvorio prirodu moze da diktira stavove koji se kose sa njegovim proizvodom? I izbacise ga iz jeverjske Zajednice. Prvi put. A izbaciti (herem) znaci zabraniti svima da zive sa njim, rade, pricaju, imaju bilo kakav odnos. Svi, ukljucujuci i porodicu. U to vrijeme u Amsterdamu, nije bilo lako zivjeti bez para (mogao je preseliti za Srbiju?), pa se da Kosta – pokajao. E, ali – nastavio da razmislja! I onda shvatio: ma i Toru su izmislili ljudi. Koji Bog, koji Mojsije!? I opet- herem. I opet se da Kosta pokajao (tesko je razmisljati gladan), ali ovaj put je to bilo malo grublje: prvo je u sred sinagoge morao da procita napisano pokajanje, pa su ga bicevali (39 udaraca), pa kad je sluzba bila gotova, morao je da legne na prag od vrata, a svi koji su izlazili imali su pravo (obavezu?) da ga gaze. Ovo je bilo previse za da Kostu. Odlucio je da licno provjeri svoju tezu da nema vjecnog zivota poslije smrti i – ubio se. On sada zna.

Baruh Spinoza se u to vrijeme obrazovao u sinagogi. Bio je mlad. O da Kosti se pricalo, godinama. Nije mnogo proslo (1656) i Spinoza je dozivio svoj herem. Je li mogao drugacije? Nije. Je li to iskljucivo rezultat da Koste (ima jedno platno iz tog vremena koje prikazuje Spinozu kako lezi u da Kostinom krilu. Pronadjite – da Costa isti Raspucin)? Naravno da nije. Ali je – doprinijelo. I u tome i jeste „problem“: iza svake nase odluke, djelovanja ili ubjedjenja stoje brojni faktori koji djeluju izvana i na cije pojavljivanje mi ne mozemo uticati. Onda ce neko reci, ok, „dodje faktor“, ali ti mozes da se prema njemu odredis: ovako ili onako. Jeste: postoji volja, naravno, ali nije – slobodna. Jer kad se odredjujem ja posegnem za svojim instrumentima: vjerovanje, iskustvo, motivacija, plan, hrabrost i iz te gomile izvucem pokret. Muka je sto su svi ti instrumenti takodje uneseni u mene bez moje kontrole! Sta ja jedino imam da donesem odluku koju ce „oni dobri“ tumaciti kao pravilnu (primjetite da se radi o konvenciji: da nema posljedica po grupu, niko ne bi ni raspravljao o slobodnoj volji!)? Imam trening, sjecanje na kaznu. Bas kao i zivotinja koja je dresirana. Usput, bas zato nikada necemo prestati da se divimo ljudima koji nisu pristajali da ih se dresira. Zivjeli su kratko, tesko i nisu znali da im se divimo. Ali evo, 400 godina kasnije tekst posvecen jednom takvom covjeku Urielu da Kosti.