1 9 7 2

Gledam na JuTjubu 16 minuta dugacak dokumentarni film o Jugoslaviji iz1972. Nije to film, nego kompilacija 20-ak motiva sirom drzave te godine. Tu se vide stanovnici N. Beograda kako idu prema svojim enormnim zgradama, noseci cegere robe sa pijace, a idu – livadom. Vidimo radnika pilane u Doboju koji maksimalno koncentrisan, skoro zabrinuto posmatra kako pored njega ide traka sa ispilanim drvenim plocama. Zene i muskarce koji igraju negdje u prirodi kolo, u nosnjama, dostojanstveno i sa vjerom u to sto rade. Saobracajne guzve ispred Doma sindikata u Beogradu i guzve u tek otvorenom marketu u Zagrebu. Musliman u starom iznosenom odijelu sa francuskom kapom prepoznatljivo nabijenom na glavi seta Bascasijom. Ljudi ulaze u tramvaj. Guzva, niko nikoga ne ceka, ali mirno i zapravo – harmonicno. Bez guzve i nervoze. Dug je video zapis, ima puno toga da se vidi, a jos vise da se asocira, ali cijeli film moze da se smjesti u jednu jedinu rijec: skromnost.

Pa kad puce???

Sta se to dogodilo pa je covjek postao stalno nezadovoljan i veci dio dana bijesan?

Nazalost, nije jedan razlog, a ja sigurno i ne znam sve razloge. Mozda cak ne znam ni najvaznije razloge? Gledao sam slicne dokumente i iz zemalja zapadne Evrope, recimo skandinavskih ili onih sa Pirineja. I tu se vidi da su i ovi ljudi bili skromni, zadovoljni, mirni, spokojni. Te su evropske zemlje nastavile uzlaznom linijom i bez potresa razvijati svoju ekonomiju i blagostanje, dok je nasa desetak godina kasnije upala u haos rata. I razlika je primjetna. Ovi ovamo jesu otisli u krajnjost individualizma sto ce unijeti odredjeni stepen nervoze u ta drustva, ali i dalje imaju snage da prvo svi koji ulaze u autobus, sacekaju da izadju svi koji to zele. Imaju snagu da sacekaju u automobilu da pjesak predje ulicu iako se tu ne prelazi i onda jedan drugom podignu ruku u znak pozdrava i zahvalnosti. Ko ne vjeruje da ovi sitni gestovi ne trose energiju neka to potrazi u Jugoslaviji, pa ce vidjeti da je tamo ta vrsta energije odavno istrosena u nekim „visim“ egzistencijalnim radnjama, skoro pa – borbi za opstanak. Posebno onih koji probaju preci ulicu, na prelazima…

Znaci razlaz ekonomske potpore drustva od potrebe za oponasanjem blagostanja Zapada, doveo je do prvih nervoza. Zemlja nam je bila razvucena od zapada ka istoku, pa je zapad prvi primjetio blagostanje u susjedstvu, a manjak volje da se to isto postigne na istoku i inicijalna kapisla raspada je kresnuta.

Ali 1972. Ja se upisao u Gimnaziju. Nisam tada znao ni ko je ginekologov sin, ni koje sin masinskog tehnicara, ali se dolje na trafici poceo prodavati Auto-Motor-und Sport i brzo smo saznali da Pol Brajtner ima Maserati. Ove pameti, danas, mogli smo slobodno i bez tog saznanja. Onda nam je Sasa Zalepugin unio u domove slike ondasnjih celebrita i poceli smo drugim ocima gledati na nase kuhinjske plocice. Ocito, skromnost pocinje da se tanji kada pocne poredjenje. Haj’ sto je Tito imao svugdje vile- on je bio bozanstvo, a i nismo nikada gledali slike sa njegovih privatnih sjedeljki. Medjutim, kada je Branko Mikuljic stavio bakarni krov na svoju novu kucu u Sarajevu, makar u meni je tada nesto puklo. Moja skromnost je nestala. Tradicionalna podjela u Jugoslaviji na nas i njih, tj. politicare, dostigla je vrhunac pocetkom 80-ih. Nama nisu smetali ni Vahid Halilhodzic, ni golman Maric (stanovao u stanu blizu moje stambene zgrade?!)- predmet nase zavisti i mrznje su bili politicari. A oni su spustili rucnu i djelovalo je da se ne misle zaustavljati. Tzv. drustvena imovina (uh koja komunisticka prevara!) je bila materijalizacija politicara. Na njoj smo poceli iskaljivati bijes: saranje, lomljenje, cijepanje. Nestalo je zabrinutih pogleda radnika iz proizvodnje prema pokretnoj traci. Boga pitaj sta su bili u stanju. .. Ako niko ne gleda. Nestala je citava jedna generacija radnika koji su cijeli radni vijek bili vodjeni balkanskom varijantom protestanstskog radnog morala, pozatijeg kao kucno vaspitanje.

A ekonomija je tonula. Prvi strajkovi (40 godina poslije rata). Raspad i novi rat je bio samo pitanje scenarija, povoda. Cekala se prva budala da ga isprovocira.

Spinoza, sigurno ne jedini tekst…

Baruh bi mi se morao svidjeti! Em je Jevrej, em je izbacen iz crkve, em je determinista.

Zivio u 17. vijeku. Pogledajte film Benedeta sa poslednjeg Kanskog festvala, pa cete lako steci uvid u kvalitet zivota u Evropi u 17. vijeku. Brisanje straznjice busenom trave izmedju dvije epidemije kuge. Izbacen je iz crkve (i od hriscana i od svojih, Jevreja!), ali nije umro od gladi. Da bi nastavio sa filozofijom i borbom za slobodu covjeka od Crkve, bavio se optikom: radio sociva za uvelicavajuce staklo (tada su ljudi jos uvijek gledali kroz flasu sa vodom da bi vidjeli detalje). Porodica mu je pobjegla iz Portugalije u strahu od istrijebljenja koje je zapocela spanska kraljica Izabela, ona sto je mahala Kolumbu na njegovom putu za Novi svijet, 150 godina ranije.

Baruh se „uhvatio“ ove teze. I Bog i priroda su jedno. Mi, obicni ljudi bi rekli, jedno te isto, a filozofi kazu da su jedna supstanca. Ono sto je posebno razjarilo crkvu jeste njegova tvrdnja da moramo da proucavamo prirodu i njene zakone i da nam nije potrebna nikakva povlastena klasa tumaca Bozije misli (svestenici). Bog je dio prirode, a ne njen stvaralac. Bog i priroda su jedno, a netacno je da postoji Bog i tu pored njega njegovo djelo. Njegov nacin razmisljanja je zanimljiv i meni blizak. Ako je Bog stvorio svijet, postavlja se pitanje sta ga je navelo, sa kojom idejom, zasto bas ovaj… sve pitanja koja odisu determinizmom: i Bog i Priroda, moglu su da nastanu samo unutrasnjom logikom (zakonima) bez ideje i namjere. Svaki fenomen ima uzrok.

E ali onda su nastali „mali“ problemi. Nesto (bukvalno, nekoliko godina) mladji i jednako poznati filozof, Rene Dekart, mucio se pokusavajuci da shvati dva odvojena (?) domena svijeta oko nas: materijalna priroda i misli. Filozofski tijelo i razum. Mucio se, mucio i na kraju priznao da ne zna odgovor. Spinoza je probao da iskoraci iz ove teske dileme stavom da su materija i misao dva aspekta iste realnosti. Covjek djeluje na bazi svojih zelja i percepcije, ali jednako tako i na bazi lanca reakcija u njegovom mozgu i tijelu. Nase ograniceno znanje nam dopusta da razumijemo da niti smo samo masina, niti samo misleci agent; razumijemo da se radi o mjesavini, ali znanje nam je nedovoljno da bi relaciju objasnili u detaljima. Sve nase emocije su ili prijatne ili bolne. Uvijek su udruzene sa mislima o objektu koji definise emocije u jednom ili drugom pravcu (prijatne ili bolne). Evo primjer (bolne emocije):

Sjedim vec tri sata u vozu. Vagon ima tri reda stolica, sa jedne strane u paru, sa druge u jednom redu. Svaki put kad kupujem kartu, probam kupiti mjesto sto izolovanije od ostalih. Danasnji rezultat: u redu sa samo jednom stolicom, sjede majka i cerka, jedna iza druge i zeljne razgovora, cijelo vrijeme melju, ali glasno, jer su fizicki razdvojene. I jedu. Ja sam htio jednu od tih stolica! Ja za to vrijeme sjedim do neke osobe (u dva reda) koja nije ulozila nesto para u slusalice, pa cijelo vrijeme gleda „skeceve“ na mobilnom, uz jednako stupidnu muziku. Evo je pao neki debeli covjek u bazen???! Jos imam dva i po sata do cilja….

Misli koje se gomilaju oko emocija su prirodno ogranicene i zbunjujuce, jer pocivaju na asocijaciji ideja iz iskustva. Kada osoba u pitanju shvati ogranicenost svojih analiza, karakter i intenzitet emocije se mijenja. Evo kako to ide…. Kada ne bi imali stecena znanja o svijetu oko sebe, njegovu prirodu bi tumacili na osnovu iskustva i percepcije. Cak, zdravog razuma. A tada bi svijet (i dalje ) bio ravna ploca (ok, koju ne drze slonovi), a sunce bi bilo jedno bljestavo sicusno tijelo daleko na nebu. Baruh i ja hocemo reci da je nase tumacenje misli jednako invalidno kao i tumacenja svijeta oko nas od strane ljudi koji su zivjeli prije Kopernika i Galileja.

E sad Baruh (ostavljajuci mene daleko iza) smatra – slazuci se sa Epikurom – da treba „koristiti prirodne sile razuma“, kako bi se shvatili mehanizmi koji djeluju iz pozadine i kako bi se postigla harmonija sa vlastitim emocijama.

Mozda uskoro i meni bude jasnije….?

WC i demokratija

WC je mjesto za promisljanje. Stojis, ili, jos bolje – sjedis i misli lebde, mirno i bez stresa. Naravno, naravno, necemo sad o bolestima tih otvora kada su posjete WC-u skoro pa mala ratista, sa puno bola i straha. Tada imate samo jednu misao i – uvijek istu.

Ali evo sjedite bez bolova. Tu odmah je radijator. Vruc. WC pod krovom, kao dio stambenog prostora, topao sa vrucom tekucom vodom, banalno je, ali ogromno djelo blagostanja. Malo danas ljudi u Evropi zna kakvi su bili WC-ovi nekada, daleko od kuce, napolju, bez vode i grijanja. Ali vecina je imala prilike da nekada u zivotu, silom prilika, potrazi alternativno rjesenje u prirodi. E, takvi su nekada bili WC-ovi. Nego, iako govorimo o WC-u, zapravo govorimo o – radijatoru. WC je samo sredina koja nam dozvoljava opusteno razmisljanje. Radijator je kazem, vruc. Vruc je jer ima negdje na periferiji grada toplana koja sistemom cijevi salje zagijanu vodu ka stanovima, kako bi nasi radijatori bili vruci. Ok, dovdje je sve jasno.

Hajmo sad malo i o demokratiji, pa cemo vidjeti gdje se WC ili radijator i demokratija sijeku.

Ima raznih definicija demokratije, raznih i razlicitih. Toliko razlicitih da su zagovornici jedne, spremni da idu u rat protiv onih drugih. Uz pomoc politicara, naravno, jer nije lako samoinicijativno pokrenuti rat! Ja volim ovu definiciju demokratije: demokratija je mjera drustvene svijesti. Sta je svijest (ovdje)? Svijest je moc tumacenja drustvenih fenomena kombinovano sa predstavom vlastite moci da uticete na te fenomene. I sad uz sve ove atribute mozete dodati priloge za nacin i dobijete visoku svijest, snaznu politicku emancipaciju – znaci razvijenu demokratiju i – obratno. Uporedite Srbe i Dance. Prosjecan Srbin, znaci Srbin sa nerazvijenom svijescu ima dva instrumenta kojima tumaci drustvene pojave oko sebe. Oba su pogresna i stetna. Prvi je nepovjerenje u izjave vlasti, izjave koje su blizu objektivnoj realnosti, a drugi je nekriticko vjerovanje u sve sto kaze vlast, a stoji miljama daleko od realnosti. Znaci kad vlast kaze da postoje teskoce sa snabdjevanjem strujom, niko im ne vjeruje, ali ako kazu da je drzava okruzena neprijateljima, to se brzo i lako prihvata. Kod Danaca je sasvim suprotno! Ovo znaci da kretanje ka razvijenoj demokratiji znaci pomijeranje sa nizeg nivoa svijesti na visi. Nije ovdje tema kojim se „prevozom“ putuje od jednog nivoa do drugog i imaju li svi vec od rodjenja jednake sanse da se ukrcaju u „prevoz“ ( nemaju!); ovdje samo treba razumjeti da Srbin i Danac razmisljaju, tumace pojave, sude, shvataju koncepte, sa dva razlicita nivoa. Vrlo razlicita.

Toplana pali sirovinu i pravi toplotu. Od boga date sirovine su smece i otpad. E, ali sad ide onaj link izmedju prve gomile smeca i otpada i toplane. Tu sad dolaze nas Srbin i nas Danac u ovu pricu. Toplani, odnosno radnicima koji nas povezuju (razumijete) moze da se pomogne malo ili puno ili nimalo. Srbin ziveci koncept energije sa svog nivoa i Danac sa svog, imaju razlicite pristupe. Danac sortira, odvaja plastiku (pere je prvo da se „ne cuje“), odvaja staklo, otpatke hrane, slaze kartone kao IKEI-ne pakete, odvaja dnevnu stampu, metal, sijalice i posebno – stare baterije. Srbin sa svog nivoa…. razumijete. Nista. Kako to? Jednostavno: razni nivoi svijesti su kao razni nivoi inteligencije. Srbin jednostavno ne razumije, za njega je sve to isuvise apstraktno i daleko. Danac sjedeci na WC solji osjeca koljenom iradijaciju topline susjednog radijatora i razumije kristalno jasno njegovu ulogu u stvaranju ove prijatne toplote.

Kako se ovo moze i „fizicki“ dokazati? Tako sto Danac nece u (tu istu, njegovu) WC solju ubaciti jelku poslije 14. januara – za Srbina nije sigurno. Sa danskog nivoa djeluje jasno i blisko da je drustveni fenomen zajednicki problem. Sa srpskog nivoa jednako je jasno da nema nikakvih problema, ako se rjesavanjem mojeg problema, isti pojavi kod nekog drugog.

Za kraj, ne osudjem nikoga. Nemojte ni vi. Bas kao sto postoje razredi u skolama i jednostavniji poslovi za manje umno obdarene, tako postoje i drustva sa manje ili vise demokratije. Ako bi se probalo definisati sta je glavna poruka svih ovih 200-tinjak tekstova, tzv. crvena nit, to je poruka: niko nije kriv. Nizasta.

Ima neka davna veza

Slusam jutros Sajmon i Garfankel pjevaju o Mostu nad nemirnom rijekom. I, nista!? Lijepa pjesma, ali nista vise nego kad bi recimo cuo Eltona Dzona i njegovu Svijecu ili Bitlse i Hej Dzud.

Ali ako bi slucajno cuo Dzo Kokera i njegovu o Pomoci od prijatelja (maloj)! E tada se sve u meni promjeni. Neobican, mocan talas krene od stomaka, kroz grudni kos do u glavu. Slicno je sa Bob Marlijem i uvodnim tonovima njegove Je li to ljubav. Ima toga jos…. Pink Flojd i Sjaji ti ludi dijamantu, Led Cepelin cim Robert Plant otvori usta, a posebno Kasmir. Sve su ovo muzicka dostignuca 70-ih godina kada sam isao u Gimnaziju (Stara u Mostaru). E sad bi trebao neki psiholog-paleontolog da se spusti u najdublje pecine moje psihe i da nadje kopcu, vezu izmedju pomenutih muzickih zapisa i tih nekih davnih trenutaka kako bi mi danas bilo jasnije na sta ja to asociram?

Ali mogu i ja, pazljivo da ne kliznem, krenuti dolje…. Mislim u pecinu. Sjecanje.

Borivoje Borozan nas je ucio na casovima srpskohrvatskog, gramatiku i stilske figure. Sjedio sam u prvom redu u klupi sa danas eminentnim mostarskim ortopedom (D. J.). Sve cetiri godine gimnazije, a onda jos 5 (sic!) ne samo u istoj sobi, vec u istom bracnom krevetu!? Bilo je to na Bjelavama, odmah ispod istoimenog Studentskog doma u kojem smo se tih 5 godina hranili. Doduse, ovih 9 godina intenzivnog druzenja, moram umanjiti za nekih 250 petkova, jer moj cimer je jedan od onih Mostaraca koji ne mogu bez Mostara. I dok bi mi ljenskarili po studenstkim krevetima poslije naporne sedmice studija, a onda igrali karte po cijelu noc, on bi se mlatio po vozovima na putu za Mostar. Ee, ali nedeljom uvece? Kokoska, pite, smokve, baklava….

Ipak, ne vjerujem da bi njega onaj paleontolog nasao na dnu pecine.

Poslije Borivoja, dosla je Jelena Kovac. Sa njom smo na casovima srpskohrvatskog napravili kvalitativni iskorak lebdeci kroz svjetsku literaturu. Dostojevski, Hemigvej, Od Sada do Vjecnosti, sve debele knjige (u Svedskoj porede sa ciglom) koje dio muskih nije stizao citati. Ja jesam i onda bi ih prepricavao, cisto da i oni, ti muski, mogu uhvatiti kontekst. Jer sa Jelenom Kovac nije trebalo samo prepricati narativ – trebalo je kao sto rekoh iskoraciti nivo vise. Jelena i ja smo „napravili“ malu predstavu. Ja sam napisao rad na temu uloge religije u djelima Dostojevskog i onda sam kao „gost-predavac“ isao od razreda do razreda i nudio kolegama ucenicima svoje teze iz ove provokativne teme. Tu sam prvi put (a i poslednji) imao sansu da vidim ucenike koji su ucili francuski ili neki drugi ne-engleski jezik, jer su barijere bile nepremostive. Mi koji smo kod Faride Rizvanbegovic ucili engleski i oni koji su kod Lehe ucili francuski, bili smo kao u dvije skole. Pretpostavljam kao danas ovi sto u istoj zgradi uce historiju sa onima sto uce istoriju nasih hrabrih naroda ali nemaju isti osjecaj o zajednistvu? Ili imaju?

Ovdje smo se malo primakli jednom od stalagmita ove nase speleologije, jer i danas kad slusam Kasmir, ja vidim tekstove Zlocina i Kazne pred ocima. Zanimljive halucinacije.

I bas kad smo stigli promijeniti sve ucionice u Staroj, dodje vrijeme za ekskurziju. Skupili smo oko onog kruznog objekta ispred glavnih stepenica zgrade, objekta koji je valjda trebao biti fontana, ali koliko ja znam u njemu nikad nije bilo vode ni koliko bi u oko stalo. Ili jeste? Boze… Oko „fontane“ rizla, tucani bijeli kamen, zgodan u klimatima sa puno padavina: sve prodje izmedju, ali meni licno mrzak – vise volim cak i asfalt. Autobusi cekaju, planovi se prave i pravac – Jajce. Iz Jajca pamtim vodopad, a iz Zagreba, picu (pizza). Cudo od pice! Nikad takvu picu vise nisam jeo. A bila mi je prva u zivotu! Pa pojedoh dvije. I masu piva, tako da sam sve ispovracao vec isto vece. Pa iako je proslo 47 godina, i dalje pamtim glavni zacin pice, bas taj koji vise nikada kasnije nisam, nasao na drugim picama. Ali tako je to uvijek kad je prvi put.

Iz Zagreba, Pohorje, Maribor i duge setnje uz sumu. Disko klub, ples, stiskavac. Pa opet setnje. Duga je noc.

Na povratku, spustili smo se u Crikvenicu i tu smo se morali kupati iako je bilo ‘ladno kao led. U Trogiru moje prve Spido kupace, zute, troslojne, ali sa onim starim znakom Spidoa u formi zastavice i naravno – od krpe, a ne nalijepljeno kao danas. Trajale su 14 godina. Pa uz Neretvu, kuci. U poslednjem razredu potpuno nova konstelacija odnosa! Sto ti je ekskurzija: odes sa jednom idejom, a vratis se sa drugom stvarnosti. Ta cetvrta godina je donijela nova iskustva i vjerujem da je muzika slusana istovremeno, pocela da ostavlja mnogo dublji trag. Mozda bi neki psiholog pomislio da treba traziti vezu i u Modisku. Ne vjerujem. U Modisku (cuveni mostarski disko klub ) tih godina od ’72., pa do ’76. nije slusan Dzo Koker ili Robert Plant. Slusali smo Roda Stjuarta i Sejling (sigurno vise puta u toku veceri!), Aretu Frenklin, Stivija Vondera, ali boga mi i Indekse. Uh, Indeksi Bacila je sve niz rijeku….Uvodni taktovi solo gitare.

Bila su jos dva „zarista“ muzike tih godina u mojoj pecini (Pecina, bukvalno, ili – Pod pecinom, onaj prostor kod Starog Mosta, bas kao i recimo Tin kafic na drugoj strani Neretve, dosli su kasnije i to su neke studentske spilje i veze). Prvo, spomenimo ga vrlo, vrlo kratko, prostor iza Hita (eh, toga vise nema) gdje je Opstina dozvoljavala cirkusima da se namjeste i drze predstave. Naravno, naravno, nije ni vrijedno pomena, ali – bila je jedna pjesma koju sam neke sezove slusao svaku noc, a poslije – nikad!? I ne mogu je vise nikada naci i pored svih interneta i JuTjubova! Cak imam i ‘hint’: ili pjesma ili grupa se zvalo Vjestica! A volio bi je opet cut’….

A drugo zariste je mnogo znacajnije. U komsiluku tamo kod Uglovnice bio je jedan mladic, starij od mene. On je imao prijatelja, sina poznatog mostarskog sajdzije. A taj je momak imao – sve! Sve ploce ovoga svijeta! Vise nego Modisk. Tamo sam slusao ELP, pa njihovu talijansku „kopiju“ PFM, ali i prvi put u zivotu Van der Grafov generator (mnogo godina kasnije u cuvenoj minhenskoj robnoj kuci, Ludvik Bek, gore na 5. spratu, u katedrali muzickih CD-ova i vinila, kupio sam poslednji album grupe. Oni stariji od mene, samo jednom sam ga poslusao).

I tako iako je muzika tih gimnazijskih godina ulazila u mene sa raznih strana, ostajala negdje duboko, vezivala se asocijativno za neke druge fizicke ili metafizicke pojave i sada ih s vremena na vrijeme aktivira, ostace tajna koje su to pojave bile, jer muzika moze samo da probudi… nesto… snazno, ali i to nesto ostaje i dalje u mraku i nevidljivo. E sad kad bi ja bio patetican, a nisam, zavrsio bi da to i treba da ostane nevidljivo?! Ne! Daj ga!

I onda, pobjeda?

I sta??

Recimo „umore se“ Rusi i odu iz Ukrajine. Evo recimo da se to dogodi danas, a nece: nece sigurno jos najmanje mjesec dana. A ovdje nije nebitno koliko dana ce proci, naprotiv!

Ali, evo, odose Rusi nazad kuci. Ukrajina u transu, kao mi u maju 1945, pretpostavljam, nisam bio. Bili oni u transu ili ne, svi svjetski mediji ce taj trenutak predstaviti kao dan uzvisene, velicanstvene pobjede, rezultat herojskog otpora i jednako herojskog naroda. I gotovo! Kad kazem, gotovo, mislim, na nasu majusnu nadu da u nekom sledecem slicnom konfliktu, vlasti donesu drugacije odluke – mozemo samo da konstatujemo da je ta nasa nada zakopana za jos jednu vremensku eru dublje. Sve ju je teze naci!

Nevjerovatno je kako novinari u istoj vijesti skoro pa u istoj recenici mogu da nam pokazu slike djece koja placu u sklonistima, leze ranjena dok ih operisu pod svjetlom mobilnih telefona – i u istom dahu kako Ukrajinci pruzaju hrabar otpor. Za mene je u „toj recinici“ jasan i uzrok i rezultat jada i muka. Da se ne bore hrabro ili bilo kako, niko ne bi plakao!

Znaci sve se vrti oko jedne poznate, mada difuzne psiholoske odrednice – ponos. Jeste, mocan je osjecaj koji ponos stvara. Mocan, ali i nekako u spektru psiholoskih fenomena, opasno plasiran blizu mazohizma. Ne kazem da je izmedju njih znak jednakosti, ali – blizu su. Tu je negdje odmah pored i inat. Redosljed je ponos-inat-mazohizam. U nasem jeziku ima jedan dobar izraz za psiholoko stanje na kojem pocivaju korjenovi i inata i ponosa: sladostrasce. U kojim situacijama natrcavamo na inat i ponos? U situacijama kada matematicki gledano, gubimo. Tada, da bi sacuvali koliko toliko pozitivnu sliku o sebi, ukljucujemo osjecaj ponosa ili cak inata (jos vise zaslijepljenosti), a sve to na vatri sladostrasca i guramo dalje, kroz poraz, osjecajuci se – dobro. Kazem, tu je blizu i mazohizam: on pocinje kod prvog ostecenja tkiva.

I kao svi psiholoski fenomeni, opisani, poznati, cesti, rijetki, i ovi ovdje – po definiciji pripadaju u svakom trenutku, samo jednoj osobi. Svaki pojedinac prema svom ustrojstvu (hrabrost, izdrzljivost, temperament) mora da se odluci hoce li krenuti u ovu izgubljenu bitku. Kazem, ‘odluci’, mada je to laz i nemoguce; jedini pravi izraz je – odreaguje. Sve ove osobine smo dobili, bez mogucnosti da ih kao kod prodavca automobila izaberemo prema sebi, kao dodatnu opremu. Jok! Dobio i gurnulo u zivot. Ovdje mi sad fali tehnicki izraz koji postoji u svedskom jeziku za ovakva stanja, a mi moramo da se podsjecamo punjenja baterija. E znaci, napunjen, kao baterija. Drustva su se takodje pripremila za ove i sve druge pojedince: svako ima pravo da radi u korist svoje stete, ali do jedne granice, granice kada tvoje razaranje pocinje da pogadja druge. Tu je drustvo pripremilo – sankcije. Nema bolje. Ne moze da se kao u automobilu, zamjeni, ni popravi. Moze samo da se ponavljanim kaznama, utjera nekako u pamet kao novo znanje. I opet, pojedinac, moze, ne mozes mu nista, moze da odradi svoj naboj, a kazna ce doci poslije. Nego gdje je ovdje kazna za plakanje i krvarenje djece???

Rat je zapravo jos gora situacija: ovdje je najvise ponosan, onaj koji je dobro sakriven?! Jeste, ima i on strah, te krije se, te stiti se, te kontrolise bezbroj puta koga srece, mozda i ne spava, ali ipak, ne dijeli one brojne, „sitne“ neprilike koje imaju njegovi ponosni gradjani. Njemu dijete ne place u narucju, neutjesno, a on objektivno bez mogucnosti da bilo sta uradi. Pazite trougao: dijete boli, dijete je neutjesno i vi nemocni. E to, taj iz vlasti koji ima sve instrumente odluka, ne prozivljava. On ima na raspolaganju sve „provokatore“ ponosa i inata u rukama: mediji, price, mitovi, legende, simboli, grbovi, zastave, pjesme, sjecanja (na pobjede). Pritisak tih provokacija tesko moze da se izdrzi. Uz to ide i prijetnja mobilizacijom, sudom, oduzimanjem.

Hajmo opet: sta je alternativa? Pa prvo, boga mi, voditi pazljivu politiku pragmaticno prilagodjenu objektivnoj stvarnosti. Krace, ne provocirati. Sta, odmah se budi ponos? Jer obiljezja objektivne stvarnosti su ova: americki ministar spoljnih poslova, prije ulaska Rusa u Dombas, izjavljivao je vise puta da ce reacija svijeta biti snazna, brza, jedinstvena, efikasna (i sad pamtim svaki put kad je izgovarao „swift“). I? Lete ruski avioni iznad Svedske. I? Osuda. Rusi kazu mirujte, NATO, miruje. I? Hocu reci, jos u miru mudra politika ce razumjeti kako svijet funkcionise. A ako udju, a objektivno su jaci. Pustiti. Skloniti se. Nece oni u stanove: oni ce u zgrade vlasti. Pa neka se „stanovnici“ tih zgrada bore? Nece, naravno. Okupacija za 8 sati. Promjena vlasti. I? Nista. Sutra svi idu na posao (osim onih iz pomenutih „zgrada“). I doktori i automehanicari i seljaci i ucitelji. Djeca ziva i zdrava. Roditelji frustrirani ? Naravno. Zbog …? Ideologije koja se mijenja „na oci“. Da, ideologije. Nece okupatorska nova vlast pojesti svu hranu, samo ce – najcesce – dodatno usporiti njenu proizvodnju svojim idiotskim odlukama. Ali sve je sacuvano. Zivoti. Doktori operisu rak debelog crijeva, umjesto da nose bolesnika u podrum kad se zacuje sirena. Stvorite sliku, kao mocan protuotrov ponosu i inatu.

Ne znam za vas, ali za mene je odluka jednostavna.

Rambo-inspiracija

Nedelja, jutro, dosadno. Vrtim po internetu i naletim na intervju Antonija Pusica Ivanu Stankovicu za neku televiziju. Rambo je mudar sagovornik. Neko bi rekao narodni filozof. Ali primjecujem i brojne slicnosti u shvatanjima, prioritetima, odnosu prema ostatku svijeta i pustim da me intervju inspirise….

Voditelj (me) pita: „Sta vas najvise nervira, sta je ona crvena krpa na koju uvjek reagujete?“ Rambo je dao slican odgovor…

Mene najvise nervira kada vidim da politicka elita, citaj, tvoja drzava, citaj (ovo ‘citaj’ bi se danas moderno prevodilo sa ‘sles’) tvoja nacija … (razumijete, vec kipi u meni: grupa politickih magaraca, bez skole i tradicije, reprezentuju sve ono sto mi je nametnuto kao moj identitet??!!)… dakle oni na perfidan, beskrupulozan nacin, cinicno, traze od mene zrtvu, a za njihove potrebe. U meni vri, kada oni zloupotrebljavaju cinjenicu da je prema Gausu (Rambo s pravom koristi ovdje izraz „statisticko zvono“) najvise mediokriteta kojima je puno lakse prodati bilo kakvu ideju, pa cak i one najgluplje.

I najnoviji primjer: rat u Ukrajini. Bivsi glumac, sada simbol identiteta prosjecnog Ukrajinca, svaki dan u vojnickoj majici kratkih rukava, trazi od ljudi da se bore za Ukrajinu do zadnjeg covjeka. Ej, procitajte pazljivo i zamislite sadrzaj: do zadnjeg covjeka. Ovaj nesrecni rat je zapravo sjajna ilustracija i citava kolekcija tih lazi koje politicka elita uspjeva da proda ljudima i koje ovi spremno gutaju.

Glumac je kao pokusao da okrene pravac svoje zemlje ka zapadnjackom. Kao sad ce njegova zemlja dobiti demokratski sistem, a ljudi bolji standard, sve sa BMW-om. Bas kao sto vide u filmovima. Amerika spremno prihvata ovu laz iako zna koliko je Ukrajina zapravo prozeta korupcijom i sovjetskim nacinom razmisljanja i da bi joj trebalo oko 200 godina deratizacije da uopste stane na pocetnu poziciju projekta. Ali, to se odmah u medijima podigne i Ukrajina gurne prst u oko Rusiji. E, a i ovo sa prstom u oku! Ruska politicka elita je opet uspjela da proda svom narodu da svaka nova clanica NATO, blizu Rusije jeste prijetnja Rusiji. Prijetnja?? Ma ne da nema normalnog covjeka koji bi mogao zamisliti da jednog dana NATO pokori Rusiju (namjerno isticem normalnog, jer nema ni bolesnog!), nego nema uopste takvog scenarija. Nema mogucnosti. Nema potrebe, konacno. Cak i da jednog dana Kina udje u NATO i da se zatvori krug NATO-clanica oko Rusije, ko bi sad krenuo da zbrise Rusiju sa politicke karte??? Nova bezocna laz, dakle. Ali laz koju su npr. lako progutali i dvojica mojih kolega?! Doduse, jedan sa juga Srbije, a drugi iz Afganistana??! A Zelenski zna da je najlakse naci sponzore u Americi za ove politicke projekte, ako je zemlja blizu izvora i centra one druge ideologije (isto je bilo i sa Hrvatskom: njihove reference su bile anti-reference Srbije).

I sad rat. Pozivi na ponos, hrabrost, pozrtvovanje. Zapravo pozivi da se zene, djeca, stari, bolesni, lomataju preko pragova pruge, pontonskih mostova, biju na peronima i u prepunim vozovima i konacno, stignu u neke nove zemlje, kompletno iscupani iz svog zivota. Dostojevski je trazio da samo jedna suza djeteta zaustavi rat, a ja vas podsjecam na zivot u zbjegovima sa djetetom koje ima proliv….A od momaka se trazi da dobiju metak, invaliditet, bolove i konacno, smrt. Zasto??? Sta je alternativa? Otvoriti sirom granice i pustiti Ruse unutra. Cista Airbnb politika!U isto vrijeme voditi intenzivnu politicku borbu i kampanju kako bi se ruska invazija ogolila i prikazala u svom jedino realnom svjetlu: kao anahrona budalastina. Cijena za Airbnb-Ukrajinu? Zelenski bi morao otici. Pa zar je to toliko skupo??? Znam, okupator bi postavio svoje ljude kroz citavu piramidu vlasti, a to bi onda bio uvod u politicke jade, ponizenja, bijedu. Produbljivanje korupcije. Da, ali je li ovo sto gledamo na TV bolje??? Ostao bi zivot. Pa ako je ukrajinski covjek zaista sazrio da iskreno udje u zapadnjacki politicki zivot, nacice nacina da to realizuje i u novoj situaciji. Mrtav, nece.

Citam danas u svedskoj novini: u slucaju podignute borbene gotovosti, drzava ima pravo da….. uzme moje auto!??? Moj Hajluks bi prvoga uzeli…. U meni kipi.

Razlika od Ramba? I on je mudriji od mene. U meni kipi, a on ‘kulira’. Iako ja kao zivim na Zapadu, a on u Hercegnovom….

Macke u Podgorici

Sasvim slucajno nabasam na intervju Milana St. Protica na Balkan info stranici. Iako samo ovo „st“ stvara skoro pa nepremostivu barijeru da ovoga covjeka uopste uzmimam za ozbiljno, a ne jos i slusam, ostao sam malo cisto da vidim kako to rezonuje danasnja srpska kleronacionalisticka elita. Mislim da ne grijesim ako polazim od toga da im je St ako ne ideolog, onda sigurno vrlo precizan interpretator.

I naravno. Covjek je obrazovan, zna da se izrazi i onda kad se sve to ukrasi sa cestim pominjanjem Boga, bozije Rijeci, ljubavi, mira, bla, bla, bla, moze lako da se stekne utisak da je sagovornik u pravu i da to sto govori ne moze biti pogresno. Ali ono sto me je zapanjilo jeste da on, ta intelektualna gromada – pojma nema sta se zapravo dogadja u Podgorici?! Njegovo shvatanje tamosnje situacije je na nivou novinara pocetnika, naravno novinara koji je koliko juce izasao iz patrijahalne ortodoksno pravoslavne porodice i tek poceo da pise, pod budnim okom svoga tate. Tate koji ga je zaposlio i koji ce ako zatreba, ponovo uticati ako nesto krene lose. „St“ sve gleda kroz crkvu. Srpska crkva, pokonji Amfilohije, Milo. Ovo je trougao u kojem se nalazi Crna Gora i kroz njega se sve tamo moze objasniti. Detalji njegovog opisa su beznacajni. Jer ako vi zanemarite silu gravitacije, a mucite se da opisete odnose medju kapima kise, koja, jel’te, pada prema dolje, onda to nema nikakvog smisla.

A sta je zapravo gravitaciona sila u Crnoj Gori?

Jednostavno: pozoriste. Sjajno rezirano, godinama podesavano, organizovano pozoriste koje se odvija u zgradama oko Njegoseve ulice, cim se predje most. Jedna od tih zgrada tu je i pravo pozoriste, pa bi se sigurno moglo dosta uciniti na racionalizaciji i smanjivanju troskova, ali – i to je dio predstave. I da se odmah razumijemo: ja sam poslednji covjek na Planeti koji ce povjerovati da su davno, prije skoro 30 godina na terasi bivseg hotela Crna Gora sjedila dva glavna politicka aktera i dogovorili sve ovo (usput, vidio sam nedavno sliku mladog Putina koji je 70-ih godina, tada kao obicni terenac, bio bas na toj istoj terasi). Ne, nema tako pametnih ljudi. Neko je sigurno na samom pocetku ove besmrtne politicke pozorisne predstave (sta su Macke na Brodveju, prema ovome? Nista!) dobio batine, bio iskreno prepadnut, pobjegao, ali kako su godine prolazile i kako se svijest glumaca o sjajnoj predstavi, sve vise razvijala, spontano ili aktivno, svi su slozno zasukali rukave da je ucine sto boljom i sigurnijom. I danas imamo jedan scenario koji moze da „drzi vodu“ sigurno jos 4 decenije. Igraci/glumci ce se mijenjati, scena ce se modernizovati, ali kako svi lako prepoznaju poruku iz Godoa, bez obzira na scenu, tako ce i ova podgoricka laka zabava stajati cvrsto na nogama ostavljajuci vjernu publiku jednako osamucenom kao i krajem 80-ih.

Bi li ja ponudio sto dokaza? Ne bih. Nemam. Ali nemate ni vi za gravitaciju, iako svi znamo, jos od Njutna sta ce biti sa onom jabukom. Ali ima nesto bolje od dokaza! Razum. Promisljanje. Sjetite se ispada Popovica, Mandica ili Medojevica. Sjetite se koliko je puta pominjan sud, tuzba. Sve grube uvrede. Sjetite se silnih afera koje nikada nisu zavrsene. I? Nikome nista. I niko se nista i ne buni?! Vlast je dobila odrijesene ruke da proizvodi afere, a opozicija da te iste afere – na predstavama – pominje, kritikuje, psuje, vrijedja – jednom rijecju stvara kod publike osjecaj da je konacno doslo vrijeme da se vlast raskrinka. A svi glumci znaju da ce se vec sutra (meko s, nesto izmedju s kao u slici i s u sumi) naci na slavi, porodicnom veselju (mali krenuo u skolu) gdje ce biti da se lijepo i pojede i popije (pogledajte samo Medojevica!). Sta je ekonomski incitament predstave? Naravno, naravno, ne bi se predstava igrala duze od mjesec dana da nisu svi zadovoljni raspodjelom. U Crnoj Gori je uvijek vazilo „prema svecu i tropar“ i niko se ne buni sto vlast ipak uzima veci dio kolaca. Ali za jedan ljudski zivot, kad skupis prvih milion EUR, prosjecan glumac zastane, okrene se ponovo sebi, svom stomaku i vrati se lozi i priganicama. Je…s EUR bez loze! „Je’l domaca?“ Iz Zupe Dobarske.

Dostojevski i Pen

Dostojevskog se sigurno sjecate, a Pen je Son Pen (Sean Penn), americki glumac. Ziv je i dalje. Jedva.

Dostojevski je poznat po mnogo cemu, ali i po jednoj izjavi koju je u nekoj prilici rekao. Sjecate se sigurno i toga? Ni jedan rat nije vrijedan djecije suze. E ali za potrebe ovoga teksta, volio bih znati sta je tacno rekao dobri Fjodor Mihajlovic. Na koji ili kakve ratove je mislio? Na oslobodilacki, agresorski, lokalni, gradjanski…? Nije mogao valjda na sve? Jer onda se tu pojavljuje Son. Son rece ovih dana da je impresioniran hrabroscu i voljom ukrajinskog naroda. Dobro, ne kazem da je Son neki intelekt kojeg moramo slusati i pamtiti mu svaku izgovorenu rijec, ali – nazalost – po zakonima globalizacije i trzista, on je poznat i onda se njegova misao brzo i duboko siri po svijetu.

Evo ovo je okvir danasnje teme, a srediste je pitanje, moramo li ratovati?

Kad se neka velika i mocna sila koncentrise na vasim granicama, ja se uvijek sjetim aikidoa. To je ona borilacka vjestina (Stiven Sigal, u Beogradu poznat kao Steva Cigara, najpoznatiji majstor) gdje vi koristite energiju i zamah protivnika da ostvarite rezultat. I onda kad se protivnik, onaj sa granice, toliko uzhozori, nadme, samo sto ne pukne, vi samo otvorite granicu sa obje strane i on – protutnji kroz vasu zemlju. Moze li to tako? Kazu da je ovo bile ratna strategija Gandija kad su se Englezi grupisali pred Indijom. Osta Tadz Mahal netaknut, a Indijci govore danas simpatican engleski jezik. Ima dosta ovakvih „glasova“ u drustvu kada se razgovara o trenutnom ratu. Brojni intelektualci, avaj, kuku, nadugo i nasiroko rezonuju o besmislenosti rata protiv mnogostruko jaceg neprijatelja. Te, poginuce stotine i stotine, te porusice im infrastrukturu, kulturne vrijednosti, te… ‘Alo! Dobro je! Razumjeli smo. Nego ako si pametan i intelektualac, daj malo dublje, popni se (ovo je malo glupo: cuj popni se dublje??!!) na visi nivo rezonovanja i probaj odgovoriti je li ta ideja ostvariva? I zasto nije? Jer definitivno, nije.

Ovo je jedno od pitanja, paradigmi ne decenije ili vijeka, vec epohe ili bolje receno, ere. Da bi se promijenilo, mora da se promijeni nacin razmisljanja, kao i citav vjijednosni sistem. Ne bih da budem vulgaran, ali u doba Rimskog carstva, pedofilija je bila moralno prihvatljiva. Danas nije. Nesto se promijenilo u glavama veceg dijela Planete. Tako je i sa osjecanjima vezanim za drzavu i njene granice. Politicari nas vjesto podsjecaju vec u miru na ovo u gotovo svakom svom nastupu. Svaki njihov govor mora da se osvrne na potrebu da pojedinac ulozi nesto od svoje volje, slobode, komoditeta, za potrebe grupe. „Moramo biti kao jedan, moramo biti solidarni, moramo zbiti redove…“. I to je trenutno vladajuca ideja u glavama vecine na Planeti. Politicar krene sa onim cuvenim o integritetu i nezavisnosti teritorije, a mi nemamo ni sansu, ni nacin, ni pravo da se suprostavimo i onda kad krene rat – muskarci od 18 do 60 godina ne mogu da napuste taj „integrisani“ teritorij. Zene mogu, stari mogu, djeca – koja placu, mogu. I evo ga: cisti Dostojevski. Prvo dijete je zaplakalo. Sta vise mocni, nepodnosljivo produktivni mediji su nam vec pokazali par djece koja sa plasticnom kesom i telefonskim brojem napisanim na ruci, idu sama preko granice i ostavljaju iza sebe roditelje i cijeli teritorij koji je pazite, integralan! Jes! Bravo. Teritori je tu, ali djeca odose. Placuci.

Ali Son Pen se divi ukrajinskom narodu (bas kao i dementni Dz. Bajden iranskom???!!!). Moramo priznati: jaka je jos uvijek ta nasa spona sa teritorijem, svim tim lijepim, ali i ruznim elementima koji formiraju osjecaj pripadnosti nasem teritoriju. U nesrecnim zemljama kao sto su nase bivse, kao sto je Rusija, kao sto je Ukrajina, Bjelorusija… politicari bez boljih rjesenja za nas zivotni standard, imaju stalnu potrebu da kritikuju susjedne teritorije (i sve sto je na njima) jer je to vrlo jeftin i efikasan nacin da se mi izdignemo. Ni iz cega, na nicemu, ali ipek – nivo iznad susjeda.

A uzmite jednu srecnu porodicu u Svedskoj. Kuca, Volvo, dvoje plavokose djece sto bosa (a onda, zakonito i slinava!) jurisaju po prasini, pas i namjestaj iz IKEE. Kazem „srecna“, racunajuci na to da vi znate da je to vrlo tezak pojam. Jos od antike su se filozofi mucili da objasne sta je to sreca! Ali, ok, u svakom dijelu svijeta, bas kao i u ovom ovdje, kroz vrijeme, istoriju, obicaje, tradiciju, formirana je slika sadrzaja srece. Svi znaju otprilike sta je to cemu treba teziti da bi se osjecao srecnim. I to je svedska porodica ostvarila. I? Sta je njih briga gdje lezi granica prema susjednoj zemlji? Kako se zove teritorij na kojem zive, kako se zove teritorij susjedne zemlje? Ko na to misli??? Dok imas para za benzin (ja, aktuelno pitanje koje moze da pojaca osjecaj veze sa terenom!), servisnu mrezu koja tvoj Volvo cini pouzdanim i vozljivim, blizu prodavnice, vrtice, skole, asfalt, struju brzi internet, bolnice, posao na koji ides svako jutro, dobru ergonomiju na radnom mjestu…. koga briga kako se zove teritorij?? Eee, ali uzmi im nesto od ovoga. Bilo sta. Unesi malo zebnje u svakodnevni zivot srecne porodice. Dizel 2,6 EUR/L. Kraj idile. Politicar sa svojim sirenskim zovom i podsjecanjem da smo mi svoji na svojem, da smo mi posebni i da za tu posebnost treba cak i zivot zrtvovati (a o djecijim suzama da i ne govorim), pocinje da unosi u nase naglo i neocekivano ohladjeno tijelo, malo toplote koja zraci iz gomile. Zbijmo se. Stisnimo se. A ti mali placi, ko ti je kriv…. Javi se Fjodoru.

Treci dio zivota

Dvije trecine su prosle. Ostala je jos jedna. Gdje i kako je provesti??

Ne radi se o matematici, ne radi se o biologiji – radi se o sociologiji. Ali, srecom, kod mene se nekako sociologija poklopila i sa matematikom i sa biologijom. Ako je prosjek 90 godina, imao sam do sada srece da prodjem matematicki i bioloski, neostecen, dvije trecine i sad cekam, trecu. Vidio sam previse ljudi koji su zaustavljeni vec poslije prvih 30 godina…. Ali socioloski?

Sta hocu da kazem?

Hocu da kazem, da sam prvih 30 (zapravo, 40) godina zivio u komunizmu, sledecih 30-ak u kapitalizmu, ili makar demokratiji, a sada bih ovih poslednjih 30 volio provesti negdje gdje nema ni jednog ni drugog.

Sjecam se kako sam bjesnio ziveci u komunizmu. Evo recimo, vec sami naziv komunizam izaziva frustraciju: ako znamo otprilike sta je sadrzaj komunizma u teoriji, onda je jednostavno sramota ili makar pogresno ono tamo sto sam zivio u Jugoslaviji zvati komunizmom. S druge strane, ako znamo da je komunizam samo jedan izmisljeni pojam, pojam bez prakticnog sadrzaja i veze sa stvarnoscu, onda tek uzasno iritira zvati ono tamo bilo kako drugacije, osim podlom prevarom. Kad kazem ono tamo, mislim na zemlju koja je svoj drustveni sistem zvala komunistickim, kojoj je jedina i najjaca partija bila komunisticka i gdje su svi ili makar vecina bili – komunisti. I ja sam bio komunista od 1982. do 1985. Zasto? Pa svi su tada tvrdili da se bez toga ne moze ni zaposliti, ni dobiti stan, ni… Najveca je tragedija sto danas i Hrvatska i Srbija imaju po jednu partiju kojoj je glavna osobina da bude odskocna daska za karijeru??! Uzas. No da ne davim previse, svi koji imaju ista u glavi i koji mogu da sa time nesto misle, znaju o cemu govorim: jedna grupa ljudi koja je rano, u svom zivotu grubo i agresivno krenula u osvajanje pozicije, koja je zatim kontrolisanim medijima i zasticena tesko naoruzanom policijom, otimala svu stvorenu vrijednost u privredi zemlje, da bi je kasnije dijelila prema jednostavnom ljudskom nacelu: prvo sebi, lavovski dio, a onda drugima sto ostane. Ko nije bio zadovoljan, a usudio se da kaze, bio bi premlacivan u podrumima policije, a ako bi nezadovoljstvo bilo masovnije, preko medija bi se pronalazili strasni neprijatelji koji su tu, odmah uz granicu, pa ako samo malo popusti solidarnost, propali smo. I tako 40 godina dok nije nestalo supstance sto je dovelo do rata medju elitama, ali naravno, nasim tijelima i nasom krvlju.

I zato sam pobjegao. U demokratiju. Prosle su decenije. I ovo drustvo je islo iz stresa u stres i demokratija je bila izlagana testovima. I moram priznati, demokratija na terenu, ona sitna, na detaljnom nivou, na nivou covjeka, kupca, korisnika pomoci ili potreba, ostala je cvrsta. Covjek se osjeca sigurnim u odnosu na drugog covjeka i na manje drzavne aparate. Ali ona gore, elitna demokratija, demokratija sa vrha drustva, ona se nakon 20 i nesto godina promatranja, ogolila i pokazala kao jednako bljutav blef kao i ona tamo, nasa. Politicari pojma nemaju o cemu govore, stalno su u zakasnjenju za novinarima, vade se kako znaju i umiju, crvene, a kad se kamere i mikrofoni ugase, psuju i laju bijesni zbog svoje nemoci i nekompetentnosti. Njima upravljaju tehnokrate i eksperti, sto je zapravo i normalno: jer kako ce politicar, idiot koji je napustio srednju skolu, razgovarati o odlaganju nuklearnog otpada??? Nikako. Razumijem. Ali, oni se ne daju, pa posto shvataju da su nemocni, bijesne. Kad naidje kriza, pozivaju na slogu, zbijanje redova, solidarnost (identicne rijeci kao u Jugoslaviji!). Iako su mediji najveci stub one „sitne“ demokratije koja i dalje „radi“, mediji u blizini drzavnih vlasti, ne mogu da se otmu uticaju. Izvjestaji koji imaju veci znacaj za cijelo drustvo, jasno su usmjeravani i ofarbani. Kad medij stiti bolesnika protiv doktora, tu nema nikakvih problema: bolesnik ima sve resurse iako u 90% slucajeva, posmatrac dobije iskrivljenu sliku, ali nema veze: bolesnik ide dalje kroz svoj zivot (ako ide) siguran da ima moc nad institucijom. Ali ako je rat u Ukrajini, onda ce svi mediji izvjestavati samo na jedan nacin, bez i jednog jedinog atonalnog glasa. A nisu svi u Svedskoj razumjeli da je Rusija losa; Svedjani, koji su se tokom citavog Hladnog rata odusevljavali Sovjetskim savezom i koji i danas imaju Partiju ljevice koja i ne krije svoje komunisticke korjenove.

I zato bih da u ovoj poslednjoj trecini odem negdje gdje cu moci biti sam sa svojom pamecu (kakva god da je!) bez ikakvih vijesti i izvjestaja. Cucu naravno da je izbio rat izmedju Kine i Tajvana (Rusije i Litvanije…. ili bilo koji drugi par) i nista mi drugo vise ne treba. Znam sve. Moje je samo da u radijusu od 250 km oko mene niko ne puca, a da u prodavnicama ima hljeba i da mogu Amazonom naruciti tu i tamo neku knjigu ili CD. Ako budem mogao sjesti u auto (ima goriva) i otici do Firence da na trgu ispred Davidove kopije popijem makijato, meni ce biti dosta za narednih 4-5 mjeseci. Sledeci put do Sicilije da udahnem tu divlju, neukrotivu ljepotu, pojedem ‘fetu’ prsuta i – opet miran, pola godine. Izmedju ovih izleta cu u svom domu ugostiti svoju djecu sa njihovim porodicama, ponuditi im lokalne ‘delicije’, vidjeti ih, zagrliti ih i – opet, meni dosta do sledeceg vidjenja. Onda bi volio da sjednem u auto do obliznjeg bazena, otplivam svojih 3 km i tako 3-4 puta mjesecno. Svo vrijeme izmedju, malo oko kuce, malo muzika, malo knjiga, malo razgovor sa svojima. I ovako, narednih 30 godina. Meni dosta.

Kutija i Rusija u ozracjima

Gledam jednu kartonsku kutiju, dimenzija 60 cm pa na kub. I vidim odmah, zasto je izbio rat u Ukrajini!

Da bi razumjeli moram jos nesto dodati u opisu kutije.

Na dva boka kutije, pricvrscene su rucke od plastike. Vrlo elegantno uradjeno, cak estetski lijepo, a o funkcionalnosti da i ne govorimo. Sa tim ruckama sad svako moze podici kutiju, pa i da je 40 kg u njoj.

O cemu se radi??

O – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Atmosferi.

Na Zapadu je napravljena atmosfera koja otvara put, daje sansu, stimulise, pamet ljudi da ovi smisle razna mala ili velika rjesenja. I onda imamo trokut – Pamet, Tehnologija i – Zarada, trokut od kojeg svi dobro zive.

Rusija?

Ta jadna zemlja koju je tako romanticno i lijepo opisao Son Koneri glumeci u filmu Ruska Kuca. Son kaze da kad sidje u muski WC i osluskuje Ruse dok obavljaju malu nuzdu, moze da cuje da u razgovoru, poneko citira Puskina, Dostojevskog. Rusija je zemlja pametnih ljudi, sjajnog obrazovanja, ali bez ozracja koje stimulise u progresivnom pravcu, vec – nazad, ka Srednjem vijeku. Pogledajte u kom pravcu oni angazuju svoju pamet i skolu. U sajber ratovanje sa ostatkom svijeta, u tehnoloskim rjesenjima sredstava za unistavanje. A posto nema ozracja koje stimulise mladog preduzetnika i koje bi ga natjeralo da ne otvara vrata kada mu zakuca neki idiot iz lokalnog Vojnog odsjeka, mladi Rusi cekaju da ih jos veci idioti okupe na beskorisnim projektima koji vode iskljucivo u nove nesrece?! Zamislite tu zemlju. Na pocetku dana, ljudi iz vlasti, okupljeni i koncentrisani zahvaljujuci iskljucivo svojoj agresivnosti i granicnoj psihopatiji, smisljaju gdje da usmjere svoje razarajuce projekte. Sazovu mlade pametne i obrazovane matematicare, fizicare, koji nemaju posla, niti znaju gdje ce sutra oko 7 ujutro, i krenu sa realizacijom paklenih ideja. Zamislite da ti mladi ljudi imaju svoje ideje, da se organiuzuju u mreze i strukture koje bi rezultirale proizvodnjom novih duhovitih i prakticnih rjesenja, pa ih naprave, pa ih usminkaju, prodaju i – zarade. Ko bi njih mogao natjerati da se veru po betonu Cernobila sa puskom u ruci???

Ukrajina je klasican primjer produkta nastalog raspadom komunisticke zemlje. Prvo komunizam po definiciji mora dovesti do raspada, a onda otkinuti dio radi sve sto moze da se (ideoloski) sto dalje udalji od onih koji su ostali u jezgru raspadnute drzave. I posto nema mnogo raznih puteva, bjezati ideoloski od Rusa, znaci, primaci se Americi – jednostavno! Ideoloski. Jer koliko juce su imali Janukovica koji je klon Lukasenka i niza drugih diktatora iz azijskih sovjetskih novonastalih drzava. Onda im je Rusija „pomogla“ 2014, specijalnim ratom na Krimu i jos ih jace gurnula ka Americi, iako oni-kakvog su duhovnog sklopa- nisu imali nikakvu namjeru da joj se primicu: zivjeli bi „lijepo“ sa Janukovicem jos 5-6 decenija, bas kao i Srbija sa Vucicem. Moze vrlo pojednostavljeno da se kaze da je orijentisanje Istoka ka Zapadu, vise rezultat smrada Istoka, nego mirisa Zapada. Mene ovdje pitaju da im „objasnim“ kako to ratuju dva pravoslavna naroda?!Kao ok je bilo u Jugoslaviji, tamo ste bili iz tri razlicite vjere. Eeee, Svedjani, Svedjani, lako je vama biti glup, kad ne znate sta je Imfobiro! Cuj bratski narodi???! Ma, dva brata, od iste majke ce se zaklati i zakrviti i bez religije, ako im se ponude dvije razlicite ideologije. To smo vidjeli na Golom.

Ima li rjesenja? Tja, ima, ali u sferi je naucne fantastike. Recimo neki Super Obama, pobijedi sutra u Americi na izborima. Ili, ja pobijedim na njihovim izborima. Prvo sto bi izjavio bi bilo da se mi (Amerikanci) definitivno i dosljedno odricemo mijesanja u bilo cije poslove ili konflikte koji su van SAD granica. Osim ambasada, svi ostali se vracaju nazad. Dosta je bilo ulazaka u sukobe na nekoj planini u Aziji pod motivacijom da se stiti bezbjednost Amerike??! Jeste, ugrozilo bi malo segmente americke privrede, ali i to bi bilo progresivno sa aspekta ekologije. I tako bi se Rusija planetarno izolovala kao tumor koji vise ne bi mogao rasti pozivajuci se na Ameriku (sto su s pravom radili evo…. 70 godina). Ta vrsta izolacije bi pomjerila njihovu unutrasnjopoliticku ravnotezu u korist boljeg ozracja i uskoro bi i oni poceli proizvoditi plasticne rucke na kartonskim kutijama umjesto samo drvene sanduke sa minama.