Slicice 3

Sto bi rekli kelneri, da vidimo, sta sto imali…?

Pomenuli smo vec Limuna i Narandze. Pomenuli smo i „onu igru gdje se dvije ekipe postave u paralelne linije i drze za ruke“. Pisem u mnozini, jer sam dobio ‘hint’ da se ta igra zvala Granicara.

Sta smo ono jos imali?

Odmah da kazem, kao djecak ne bih da pisem o Eberecke, ebertude ni o Lastisu, ali eto, ako neko pravi listu, neka ih – nek’ ima.

Skoro da bi moglo prema prvom slovu. Pa evo K. Klikera. Pazite, ne klikeri, nego bas – klikera. Najcesca upita rjecica u Bosni i Hercegovini, cega, daje i imenima igara vlastiti padez (2. ili genitiv). Za igru su se uvijek koristili klikeri prema posebnim kriterijima: donosi srecu, vec je malo otucen i – najmanji. Obje varijante, i ona sa rupom i ona sa trokutom su uzbudljive, ali je ona sa trokutom na granici hazarda, jer su se klikeri lako gubili….Ukratko, kod varijente sa rupom, trebalo je nakon bacanja klikera iz stojeceg stava prema rupi, ubaciti kliker u nju. Gadjanjem tudjeg koji stoji opasno blizu mogla se postici prednost – ako ga pogodite. U ovoj igri uvijek su se lako prepoznavali „seljaci“ i „gradjani“. Seljaci su drzali kliker pred ispaljivanje u krivini savijenog drugog prsta, a nokat palca je bio okidac. Boze, koji seljaci! Mi gradjani smo uvijek prvo postavljali kliker izmedju 2. i 3. prsta, gore pri vrhovima, pa onda uz jasno zatezanje i napetost misica savijali ta dva prsta tako da se kliker uglavi izmedju vrha 2. prsta i zgloba izmedju falangi palca (falange na prstima su ove male koscice). Palac bi modrio od napetosti, sputan u krivini treceg prsta i onda se samo cekala eksplozija. Najbolji pogodak je onaj koji ispali protivnicki kliker, dok tvoj ostane u mjestu gdje je bio protivnicki. Uh! Svi ostali pogoci sa radijacijom (odu u dva pravca), bili su manje uspjesni, ali efekat bi ipak bio postignut. Trokut, je kao „21“ u kartama. Pogodis, nosis, postavis, gadjas…. Brzo i efikasno.

Klis. Parce drveta 15-18 cm, debljine kranjske kobasice, zasiljeno sa oba kraja lezi na travi. Zapravo, lezi na ivici rupe na zemlji/travi. Drugim, duzim komadom drveta (idealno, rucka od metle), udari se klis po jednom kraju, tako da mu njegova geometrija omoguci odraz od podloge. Kad se tako podigne 20-40 cm, ostaje samo da ga se mlatne  prije nego padne, pa gdje zavrsi. Protivnik bi morao svojim drvetom da ga zvekne prije nego padne (klis, ne takmicar)…. Jednostavno.

Kolica na kuglagerima. E ovo se vec nije moglo igrati u bilo kom gradu. Grad je morao imati industriju, ali ne – tekstilnu. Mi smo imali Soko, roditelje i – kuglagere. Boze kakvi su to komadi savrsenstva bili! Svedski proizvod (e, ali zapamtite, oni su u to vrijeme pili samo mlijeko!), sjaji se, klizi, glatak, mirise na ulje. Motorno. Onda je trebalo nabaviti sperplocu dimenzija 50×80 cm, nekoga da ti to montira i najvaznije, nekoga da te gura.

Oko zmure i gonje, ne treba mnogo ni rijeci, ni opisa. Vazno je biti brz.

Tajna. Eee, to je bilo sjajno! Iskopas rupu i u nju ubacis izlomljenog raznobojnog stakla, a pokrijes dnom od tegle ili necim slicnim sto je jos uvijek u jednom komadu. Pa zatrpas. Pa kasnije malo otkrijes….

Kotur. Fenomenalna igra(cka)! Tada su djecija kolica imala tockove sa gumom. Ta guma je imala radijus od nekih 8-10cm. Poslije jaka, deblja zica duzine… zavisi malo i od „vozaca“, savijena pri jednom kraju tako da „hvata“ tocak, a na drugom kao rucka. I onda tjeras. Pa po trotoaru, ivicnjacima, uzkim daskama…

Puhaljka je bila sjajna! Komad od starih, tadasnjih TV antena. Ali prve verzije kada je cijev bila iz jednog komada, a ne savijena. I municija, plodovi zbunja kojih je bilo u izobilju, posebno oko dvorista FK Lokomotiva. Malo je gadno (sad mi se cini!) bilo sa tolikim zrnevljem u ustima, pa onim dlacicama na vrhu ploda (krunica) koje su se morale pljuckati, pa pljuvacka svuda – a curi i iz puhaljke. Sa oba kraja.

Sibice! Dvije ili indirektno, tri igre su bile sa sibicama. Najuzbudljivija je ona kada se vrh sibice umota u malo parce alufolije. Potpali, pa folija izleti kao raketa sve sa karakteristicnim sistanjem. Bacanje zapaljene sibice prema plafonu sa posljedicnim crnih flekama, nije nesto na sto bi danas trebali biti ponosni, ali posto je trazilo odredjenu vjestinu, neka ga, nek se nadje na listi.

I ta treca aktivnost gdje su sibice i alufolija zajednicki imenitelji, jeste – dimna bomba. Ping-pong loptica se isjecka i upakuje u foliju. Potpali. Varijacija je da to radis u haustoru ispred vrata stanara kojemu prvo pozvonis, pa pobjegnes. On otvori vara i zatekne impresivan dim koji tjera na plakanje.

Pracka je definitivno bila opasna. Pa opet, ne sjecam se neke vece nezgode…. Komad tvrde, ali ipak rastegljive gume (od bicikla), komad koze koje je magazin za kamen i konop koji to povezuje. Opet moram reci, sjajno! Mi sto smo zivjelu blizu „sumske uprave“, imali smo i malu sumu. Tamo se moglo naci pogodno drvo za luk. Ej, razumijete li stepen uzbudjenja: dobro odabrano drvo, nategnuto i sputano u luk konopom. I strijele. A Vinetu na vrhuncu popularnosti tih dana….

Bio je onda i onaj vjesto (vrlo vjesto!) slozeni komad papira koji se prstima obje ruke vrti tako da se stalno pojavljuju nekakve porukice. Ti kazes broj, onaj provrti toliko puta i ocita ti nesto. E ne znam bolje! Ovu igricu ne bi vala ni Hemigvej znao opisati. Kad smo vec kod papira, igre sa slicicama! Mijenjanje, albumi, podizanje tapkanjem sakom sa konkavnim dlanom, udaranjem coskom (moje slicice) u cosak (njegove) slicice, pa kako padnu. Medju prstima se moze drzati i plasticna („zica“???!!), pa onda ili sam uz pomoc usta ili uz tudju pomoc, napravis Ajfelov toranj. Ko zna, razumjece.

Serija igrica za koje je trebalo kupiti…

Klik-klak. Uh koji teror za svakoga. Pocetnik koji bi se stalno udarao po prstima i komsiluk koji nije mogao odmarati. Hula-hop. Ne znam zasto ali mi smo pod ovim podrazumjevali lopticu od plastike velicine narandze koja je vezana plastikom za nogu. Jednom nogom se cijeli kompleks rotira, a drugom – preskace. Ali i onaj veliki plasticni krug (metar u dijametru) sto su djevojcice okretale oko struka, se valjda isto zove hula-hop? Ne znam, malo sam zbunjen.

Vatre (opet, cega!). Lopta u sredini, neko proziva igrace, prozvani grabi loptu i gadja koga stigne. Ime igrice potice od specificnog osjecaja koji pogodjeni osjeti ako igra go do pasa.

Care, care… Glupa igra.

Fote? Eeee, to je doslo malo kasnije. Ne znam sta bi vam rekao, ili je igrica toliko uzbudljiva ili se igra(la) u jednom uzbudljivom periodu zivota, ne znam. Ovoj igri po bas tom specificnom uzbudjenju mogao je da konkurise samo – spomenar. Uh, kako dobiti prilog bas od te i te osobe….?

 

 

 

Slicice 2

Zgrada je kao ukrasni detalj fasade imala ispust sirine 15 cm, zakosen prema temeljima, postavljen c. metar od zemlje, isao je kruzno po obimu cijele zgrade, uz prekide na mjestima ulaza. Posebno popularno parce je bio dio duz juzne fasade zgrade. Znaci one fasade sto je sa ranije pomenutim zidicem, gradila pravi ugao. Mora da nije bila neka posebna vjestina ici tim ispustom, pazljivo pomjerajuci stopala, priljubljen za fasadu – kad su to radila sva djeca. I manja i veca, i djecaci i djevojcice. Ako od te avanture napravite fotografiju, podsjetice vas na omiljenu zabavu turista u Dubrovniku, odmah na ulasku u Stradun, a preko puta Onofrijeve cesme. Gledali ste, a vjerovatno i sami pokusavali da se zaletite na kamen zida samostana Male brace, a da ostanete priljubljeni uz zid? E tako smo i mi visili prilijepljeni za fasadu zgrade pomjerajuci se lijevo ili desno. E, ali iduci udesno dodje se do jednih vrata koja su uvucena nekih 50-60 cm duboko, pa dok si na ispustu, ne mozes da vidis detalje vrata. Jer da sam vidio, razumio bih da vrata nemaju kvaku….

Prisao sam vratima i zamahnuo ka kvaki koje nije bilo. Pao sam unazad i kao svi (zato se prelom i zove Prelom Tipicnog Mjesta) slomio jednu od dvije kosti podlaktice, odmah uz zglob sake. Nije bilo mobilnih i potrajalo je dok su me transportovali do Stare hirurgije. Zgrada tacno Preko puta buregdzinice Velez, nekoliko stepenica do ulaznih vrata, pa u prizemlju lijevo u neku spartanski namjestenu i mracnu sobu. Kao da ce me ispitivati?

Nego samo jedna digresija. Svih tih Godina, mislim da sam popio galon jogurta iz buregdzinice Velez. A tek burek! Ali ono sto je zanimljivo za ovu malu digresiju je sledece: znate li kad je stigao jogurt u Svedsku? 1970. Rijeka jogurta je otisla do tada u Mostaru, Sarajevu, Beogradu…. A nama su dramaticno saopstavali da tamo negdje u nekoj udaljenoj zemlji sto se zove Svedska imaju cuveni svedski celik, kuglagere…. E, ali nemaju jogurt.

Legose me u tu sobu na Hirurgiji. Desna ruka (slomljena) nekim sirokim koznim, masnim, mrkim kaisem ispod pazuha fiksiran za zid, a osoblje me uhvati sa saku i – vuce. Nije valjda tada bilo anaestezije? Mislim da su me culi sve do ginekologije gdje sam se prvi put pojavio 14 Godina ranije, kao Oskar M. u Limenom dobosu. Kad je namjestanje bilo gotovo, dobio sam gipsanu longetu i maramu da odmaram ruku. Greska! Proslo je nekoliko dana dok sam sreo hirurga, pa je ruka odmarajuci se u marami stigla da u laktu razvije neku vrstu ukrucenosti i ogranicenja pokreta. Strucno, kazu kontraktura. Hirurg je bio bijesan: skinuo mi je maramu i „bacio“ podlakticu tako da sam opet poslao jasan zvucni signal ka akuserstvu nekoliko zgrada dalje. Naravno vec treceg dana, gips je na ivici koja se spaja sa sakom, poceo da mi se zasijeca u kozu. Nema vise spavanja. Moralo se makazama otvarati da mi koza prodise. Ali nije sve sa gipsom bilo bas tako crno! Uz onaj vec vise put pomenuti zidic sto stiti kante za smece od pogleda, organizovale su se razne igrice. Na samom zidicu Gluvi telefoni, od zida kao ishodisne tacke Limuna i Narandze, gonje ili zmure, ali i na trotoaru duz zidica jedna cudna igra koja trazi da ucestvuje najmanje 12-oro djece. Zaboravio sam kako se zove – ako je uopste imala neko ime? Dvije grupe koje stoje paralelno jedni naspram drugih, drzeci se za ruke. Predstavnik jednih se zatrcava probajuci da probije ljudski lanac onih drugih. Sta time dobijaju, ne znam, ali znam da su se predamnom svi otvarali u panci od mojeg gipsa koji sam ponosno drzao ispred kao srednjevjekovni ovan. I naravno, potpisi….

E ali kad se skine gips, dodje ti da zaplaces kad vidis taj jad od dijela tijela. Mrsavo, bez dlaka, blijedo. Onda je trebalo rehabilitovati se. Banja, na Musali. Sjecam se velikih metalnih buradi sa vrelim, rastopljenim voskom koje je terapeut vadio velikom kutlacom i sipao po prelomu. Prvi princip fizikalne terapije: uciniti krvotok zivahnim. I dok smo mi u Mostaru imali te kante sa voskom,  Igalo ima cijele plaze. Sa katranom. Igalo ima i more. Mostar ima Banju i u Banji bazen. A opet Banja tamo, Banja, vamo….

Pomenuh najljepsu i najmastovitiju igru naseg djetinjstva: Limuna i Narandze (ili Narandje, kako kazu u Mostaru). Dva tima, dva predstavnika. Jedan tim se sakrije negdje u ili oko zgrade. Podrumi, dok nisu postali leglo svega i svacega, bili su cisti i vrlo atraktivni za sakrivanje. Predstavnik sakrivenog tima se vrati do protivnika i na betonu, zemlji, asfaltu ili nekoj slicnoj podlozi (ne papir!) crta put kojim se moze doci do njegovih sakrivenih suigraca. Ljepota igre lezi u obavezi da predstavnik razumije osnove proporcija. Moze se put crtati koliko god hoces komplikovano, sve u krugovima, ali proporcije se moraju postovati. Ovi sto ce poslije traziti moraju znati da ako idu prvo 50 m, kad skrenu trebaju ici opet 50 m jer su obje linije jednako duge. Naziv igre potice od rijeci koje predstavnik vice i time upozorava svoju grupu o polozaju protivnicke ekipe.  Cudo od igre!

Slicice

Cisto da (ih) ne zaboravim.

Strelcevina, krajem 60-ih Godina.

Ulica Mahe Djikica. Zgrada tacno naspram starog Velezovog stadiona. Moja zgrada sa jedne strane ulice, dugacki, crni zid sa druge strane ulice. Izmedju trotoar i tek posadjene lipe. Zasto je taj zid bio crn, ne znam. Jedini detalji koji su kvarili njegovu monolitnu crnu boju su bile rupe iskopane od nas djece. Rupe su bile dovoljne da se u njih uvuce polovina stopala i da se tako brzo i lako popnemo na vrh zida. Postupak penjanja je bio vrlo uvjezban i bezbroj puta ponavljan, tako da smo mogli zalijetati se od ulaznih vrata haustora i u roku od 5-6 sekundi bi bili na vrhu, sjedeci okrenuti prema terenu. Doduse, jednom sam izveo nesto pogresno i vratio se kuci placuci, rasjecene brade. Ali nisam bas ni ja toliko star da bi pamtio utakmice. Nazalost. U moje vrijeme, kada sam ja sa rajom sjedio na zidu, tribine od grubog cimenta su vec bile zarasle u korov i travu, predstavljajuci raj za gustere. Recimo ne znam ni da li su postojala neka sjedista ili je stalno od pocetka bio samo grubi beton? Ipak, sjecam se da je nasa zgrada bila vrlo popularna: balkoni okrenuti prema terenu, lipe koje su bile na trotoaru, nedovoljno izrasle, pogled je pucao sve do Bijelog brijega. Uz neki ukradeni, rashodovani ili duzeni dvogled, utakmica se mogla pratiti uz sve detalje. Ljudi su ljepsih dana lezali i gore na krovu, na onim prljavo bijelim valovitim krovnim pokrovima od salonita.

Ali kako vise nije bilo utakmica, zadovoljavali smo se – gusterima. Naoruzani pecaljkom isli bi kao sad nedavno, oni sto sklanjaju mine, polako, pazljivo gazeci. I onda bi slali sitne komade zice savijene u slovo „u“ u glavu ili tijelo mucenih zivotinja. Pecaljke su bile sjajan izum: lako su se pravila i bile su vrlo precize, bez obzira u cijim rukama bile. Komad deblje zice u izolaciji formira se lako tako da ima rucku i dva krak. Sa krakova se skine 10 mm dugo parce izolacije, provuce se lastika i onda se ponovo nabije na ogoljenu zicu. Savrsen izum! Lastika se dobijala sa bombona koji su se tako prodavali. U sezoni masovne upotrebe pecaljki, sva su djeca imala u rukama zicu i potezima koji podsjecaju na pletenje, lomili parcice za municiju.

Ne sjecam se da je iko ikada bio ozbiljnije povrijedjen ovim mocnim oruzjem, ali da smo svi dobijali po golim nogama, to jeste. I ne sjecam se ni da su se neki roditelji bunili sto se bavimo ovakvim „opasnim“ poslom. Djeca su u Jugoslaviji bila priznata kao autonomni subjekti. Slobodni i samostalni. Slobodniji od roditelja….

A sto se tice krvarenja, dosao sam kuci jedno vece uplakan i raskrvavljen od rane iznad lijevog oka: tacno u obrvi. A poznato je to mjesto zna dobro krvariti.

Zgrada je obuhvatala tri haustora: 14, 12 i 10 od sjevera prema jugu. Od kraja zgrade uz broj 10, paralelno sa trotoarom, bio je jedan prelijepi zidic, dug 15-ak metara. Zakosen sa padom prema trotoaru, idealan za sjedanje i igranje npr. gluhih telefona. Iza zida, sto je zapravo bila njegova namjena, bile su sakrivene kante za smece. Ni to se ne sjecam da su bile nesto posebno prljave ili da se iz njih sirio smrad, cak ni ljeti kada se u Mostaru na suncu moze izmjeriti i 50 stepeni. Ali, u redu: ni zgrada ni zidic, a ni kante, nisu bile stariji od 15 Godina, a tada se nije mnogo bacalo i to je valjda objasnjenje? Uglavnom, nisam ja prokrvario od Gluhih telefon! Ne, zidic je bio idealna zastita za nas ucesnike tradicionalnog rata sa djecom iz susjednih zgrada. Tzv. puskaranje. Zasto smo mi to radili, boga pitaj, valjda u nedostatku mobilnog…? Kamenje je letjelo od zidica, prema zgradama dalje tamo prema Potoku. Jedan kamen je doletio prema nama i nasao svoju metu: moju lijevu obrvu. Poslije, kada smo krenuli u osnovnu skolu, agresija je malo napredovala (pa nece rat?!) i momci koji nisu voljeli da citaju, skupljali bi se nocu po ulicama Strelcevine ili Avenije sa lancima od bicikla pokusavjuci da sto vise povrijede jedni druge….Jedan od njih ce par Godina kasnije postati poznati fudbaler FK Velez.  Jedno je sigurno: „armije“ u ovim ratovima bile su visenacionalne, ali nepovjerenje i agresija prema „onim drugim“ je bila konstanta bez obzira kako se definisao vlastiti teritorij: zgrada, ulica, kvart, pokrajina, republika….

Ali gdje su bila auta? Niti su nama smetala da se zalijecemo na zid, niti bi ih pogodio kamen bacen od raje oko Dzehvine prodavnice. Mozda nisu htjeli po makadamu?

 

Kad Biber oboli u Svedskoj

Odmah na pocetku, mogu da kazem da je ovo nerjesivo u Svedskoj. Ako naslov zamislimo kao jednacinu Biber + bolest+ Svedska = X, x nema rjesenja. Nesto kao kad imate nulu u imenitelju….

Znate Bibera? Onaj fini decko sto bi svaka majka pozeljela za zeta, ali ‘majka’ koja se ne vadi iz prostorija sklepanih za snimanje Velikog Brata. Kratko receno, onaj idiot sto jezdi na visokom, mocnom talasu kojega je podiglo sve ono najgore sto karakterise nase postmoderno drustvo. Svi oni najljigaviji i najsmrdljiviji dijelovi materijalne kulture, sklopili su se u jednu zajednicku, mocnu polugu koja je lansirala Dzastina u nase zivote, zatrovala nam vazduh koji disemo i informacije kojima nas se zaspia.  Ranih sedamdesetih godina, ziveci u Mostaru i pohadjajuci Gimnaziju, jedva da sam znao ko je Jaser Arafat, na primjer, a danas od svih informacija koje dnevno konzumiram, 70% je zatrovano raznim biberima i njihovim teretima.

I tako, lako je zamisliti da nas dobri Biber legne u neku americku privatnu kliniku da ga se oslobodi od nekog od tih tereta. Jednako je lako zamisliti kakav je on kao pacijent i kakve sve on zahtjeve moze da smisli i uputi osoblju. Osoblje naravno polazi od naucene floskule da je „pacijent uvijek u pravu“ i da – kao sto pise na prvoj strani Biblije za buduce interniste (Harisonovi Principi Interne Medicine) – sve sto dolazi od ljudi, je – ljudski. Ja, polazi osoblje od tih krilatica, ali sa njima se ne moze hodati kroz cijelu karijeru, ako su vam pacijenti Biber i clanovi klana Kardasijan.  Nesto ekstra mora tom osoblju da se ponudi….

I Amerika je nasla rjesenje doduse njemacko, ali radi. I te kako radi!  Porse. Odradis ti fino svoju smjenu sve se osmjehujuci Dzastinu i ispunjavajuci mu prohtjeve, a onda umoran, sidjes do garaze i na mjestu koje je obiljezeno tvojim imenom na maloj mesinganoj ploci, sjednes u Panameru, 911 ili Kajman… S? Ma nema problema: 4S!

Eeee, ali sta cemo kad se Dzastin razboli u Svedskoj? Pa jos hronicno….

Haj’ akutno, to bi jos nekako i islo! Sta vise, personal ponosan, mozda se pojave i u novinama? Ali hronicno. Dozivotno. Jedan boravak mjesecno… A nista od celebriti-statusa. Samo…. recimo …. doktor. Poznat lokalno, nepoznat, sire. Inteligentan, observantan (gleda i primjecuje), kritican, (od bolesti) izmijenjen. Zahtjevan. Jednom rijecju – tezak. Tezak k’o cumur.

Godine prolaze. Osoblje izlozeno raznim problemima, tipicnim za sisteme zdravstvene zastite naslonjene i finansirane porezom i budzetom. Hronicni i stalni zahtjevi za stednjom, broj personala daleko od optimalnog, hronicno nezadovoljstvo statusom (citaj: kupovnom moci!) I sad jos i jedan biber!!? Tezak za saradnju, cinican, a sve vidi i razumije. A mucena Svedska opterecena jos jednom „nesrecom“: osoblje decenijama, mozda i vijekovima, odgajano u duhu da svi pripadaju timu. A sta je to tim? To vam je prevara slicna onoj sa okruglim stolom. Fini stari, pravougaoni stolovi! Pa se zna gdje je celo, a gdje dno. Ne – sad je okrugao i sad su svi ravnopravni. I to je nametnuta, vjesto podmetnuta ideja tima: svi smo isti. Na istom zadatku, ka istom cilju. Svi mozemo da kritikujemo, da izadjemo sa (naravno, naravno, konstruktivnom) kritikom i svi mozemo da budemo…. nezadovoljni. Ali iako si u timu, iako sjedis za okruglim stolom, vidis ti jasno da su neki manje, a neki vise jednaki, da doktori, mozda ne voze Porse, ali voze BMW, a mi, ostali – biciklom. A „biber“ trazi li trazi. Ovo hoce, ono nece. Hladna mu hrana, nema leda u soku, nece sam da namjesti krevet, zove iz toaleta da ga se obrise, zvoni na dugme svakih 5 minuta za nesto protiv bolova.

I sad je to jedna mala, fina, lokalna psiholoska igra. Dinamika. U centru te igre stoji muceni sef. Pritisak na njega je sa svih strana: odozgo vicu stedi, reorganizuj, nadji nove, jeftinije radne modele, odozdo osoblje cvili da je nezadovoljno i da “ vise ne mogu“. Sa bokova od vlastitih kolega, podsefova. Moguce i od vlastite familije iz nekog novog za nas nevidljivog ugla? Udje li Biber na Kliniku, neko mora napolje. Sef mora da balansira kako bi „mi vise ne moze ovako“ horski poklic dosao sto kasnije. Uvijek na odjelu ima granicnih slucajeva. I pacijenti su dio zivota. Sa nekima se moze ici dalje, neke se moze zaustaviti. Za ove sa kojima se moze ici dalje, moras naci dodatnu energiju da se napnes, angazujes.  Nije rijec o medicinskoj informaciji – to je najlakse. Rijec je o energiji koju treba uloziti da se ekonomi ubijede u opravdanost troska, da se pacijent ubijedi u sansu za boljitak, da se objasni neugodna nuzpojava….  Ako tu energiju oduzmes  i podijelis je sa osoboljem oko Bibera, pobuna ce biti odlozena, ali neki „anonimus“ ce ranije zavrsiti svoju borbu. Palijativna.

Dakle, sta da radi mucena Svedska kad im se uvali bolesni Biber?

Nece da odustane od svoje protestanstke ideologije da uz etiku i solidarnost, moze svima biti dobro. Nema ni Porse ni mesingana plocica, ali ima zajednicki izlazak „poslije posla“: svi zajedno. Okrugli sto. Svedski sto? Kant? Tacno! Kant pomaze. Zajednicka teleologija:  balansirano odricanje i balansirana solidarnost ka zajednickom uzvisernom cilju.  Ali Kantova ideologija je kao kad trenirate intervale: nategnes se, izdrzic 25 sekundi, dva minuta i onda odmor. Konkretno na Kanarska ostrva ili Tajland. Pa jos i zenu privedes o’tamo. Ali rad sa Biberom je rad na dugu stazu. Ne vidi se kraj. Nesto kao kineska smrtna kazna: izrecena, ali se ne zna kad ce biti izvrsena. Nema rjesenja. Svedska je u nazivniku.

Jedna mala

Simpaticna prica iz istorije.

Ima negdje duboko dolje, kad se ova stranica ‘skroluje’ jedna tema koja se zvala Karika koja nedostaje… Ili Karika koja se trazi? Pa jos – prvio dio. U tom je prilogu napisano (po)nesto o stvaranju Biblije i pomenuti su jevrejski pisci koji su u 7. ili 6. vijeku PNE sjedili u danasnjem Iraku i poceli da pisu Jevrejsku bibliju. To je bio period izmedju krize kada ih je asirijska imperija (Nabukodonosor) izbacila iz Palestine  i vremena kada ih je Darie (perzijski imperator) vratio (Egzil). I dobro, napisase oni to (Tora, Pentateuh, dio Starog zavjeta, Jevrejska biblija). I vratise se u Palestinu sa novim zakonima i definicijama morala, bozanstva, stvaranja svijeta…. Taman tu negdje, ‘tih dana’ pocne pad Perzije, a rast i dominacija helenizma, zahvaljujuci vojnim sposobnostima mladog Aleksandra. Helenizam je bio univerzalno prihvacen i misli Demostena, Heraklita, Pitagore, Platona duboko su usle u Bliski istok. Naravno, na grckom jeziku. Palestina? Ja stocari, cuvari koza i ovaca i nesto trgovaca u Jerusalemu. Ali elita u Egiptu, tacnije u Aleksandriji. Cuvena Biblioteka. Oko Biblioteke se skoncentrisalo sve sto je imalo obrazovanje tog vremena. I mnogo Jevreja dobrostojecih i ucenih.

Krajem 4. vijeka PNE, kaze legenda, okupilo se 72 ucenih Jevreja da za 72 dana prevedu Toru na grcki jezik. Kralj Ptolomej je smatrao da ce nova knjiga dobiti posebno mjesto u aleksandrijskoj Biblioteci. I tako je nastao Septuagint, u strucnoj literaturi oznacen sa LXX (ne znam sta bi sa poslednjom dvojicom i zasto ne LXXII?). Jos je jedna legenda povezana sa brojem 72. Legenda kaze da je Izrael nastao od 12 plemena. Ova su dala po dva reprezentanta za posao prevodjenja Tore….

Ali srz ove pricice su tzv. Pisma Aristeasa (Letter of Aristeas). Savremena istorija ga zove Pseudo-Aristeas, jer je nauka naknadno otkrila, da je malo izmisljao….

Dvjesto Godina nakon sto je LXX napisan (preveden) pojavio se neki anonimni Jevrej u Aleksandriji i pade mu na pamet da na neki nacin malo uravnotezi prenaglaseno veliki uticaj helenizma sa mizernim znacajem judejstva. Znaci on je sjedio u citaonici aleksandrijske biblioteke oko100-e godine PNE, drzao u ruci Septuagint i smislio pricu. Zamoli kralj Ptolomej visokog svestenika Eleazara da se Jevrejska biblija prevede na grcki, a on, Aristeas dobi zadatak da o tome svjedoci (izvijesti). Sebe je opisivao kao pagana, pokusavajuci da sakrije svoje jevrejsko porijeklo.

No nije uspio. Naprotiv! Nauka je detaljno proucavala rijec po rijec, alegoriju po alegoriju i pitanje po pitanje (sredisnji dio Pisama su 72 /sic!/ pitanja koja kralj Ptolomej postavlja jevrejskim mudracima, a oni mu daju odgovore koji ga odusevljavaju i tjeraju da promijeni vjeru) i zakljucila da je autor Jevrej (a ne Grk) i da je zapravo glavna namjena Pisama promocija jevrejske tradicije.

I kakav je bio rasplet?

Pa kako je Septuagint napisan na grckom i kako je nekoliko vijekova sluzio prvim hriscanskim svestenicima kao jedina literatura, Jevreji su ga napustili. Za njih LXX ne znaci nista (drzim u ruci knjigu Istorija jevrejske filozofije, knjigu koja ima blizu 1000 strana, koja ima i svoj „reader“ (objasnjenja  kako citati Istoriju) i koji je jednako obiman – nigdje se ne pominje rijec Septuagint?! Tisina koja odzvanja. Grcki jezik knjige je posluzio kao osnova za stari latinski, slavenske jezike, etiopijski, armenijski, georgijski. I ostao je standard Starog zavjeta pravoslavlja. Otprilike jednako mnogo Godina, samo u nasoj eri (NE), 382. „slovenac“ Sj. Jerolim krenuo je da prevodi Septuagint na moderni latinski (Vulgate). Kazem Slovenac jer je rodjen u gradu Stridonu. Niko ne zna gdje je danas taj grad,  pominju se granica izmadju Dalmacije i Panonije kao i blizina Ljubljane. Ovaj prevod, makar kako „vulgate“ bio kasnije su svi sa zapada koristili za prevode na svoje domace jezike. Na kraju su se i Protestanti „ogradili“ od dijelova Biblije i Boga pitaj koliko tu ima danas onoga sto su napisali Jevreji iz Vavilona….

A Pisma? Pisma su dozivjela ‘posmrtnu’ potvrdu, zapravo postala su besmrtna. Dozivjela su da ih se danas smatra prvom literaturom na novom pravcu: stvaranje jevrejske filozofske misli. Biblija je bila i ostala  ishod i pocetak, ali nakon razlaza i divergencije, Pisma su prvo djelo nakon ‘raskrsnice’. I ako odete u Jerusalim ili u jevrejsku cetvrt u Nju Jorku i pitate bilo kojeg djecaka sa uvojcima sto padaju pored usiju „od kada se racuna pocetak jevrejske filozofije?“, recice vam: „Od Aristeasovih pisama“.

 

Kad te rodjeni Kant… zezne

Ne znam sta da mislim! Da li da kao pisac, pratim svoja najintimnija osjecanja (i onda ih na najbolji moguci, meni dostupni nacin) artikulisem rijecima, ili da se drzim konvencija? Ne znate na sta mislim?? Ma znam. Mislim na poslednju rijec naslova. Ona je rezultat konvencije, moze se reci etike, estetike, ma bilo cega…. Ali, ne opisuje moje najintimnije, unustrasnje stanje. Moju emociju. I sta je to onda??? Prevara. Vi citate, jer ste navikli i ocekujete da cete ovdje naci nesto sto vas je i dovelo ovdje, a ja vas -lazem?!Zaobilazim svjesno pravu rijec kako bi ostao „politicki (eticki) ispravan“, ali na ustrb vas. Uzas!

Ili?

Jeste li vi spremni, jeste li u stanju da „progutate“ tesku rijec kako bi dozivjeli ono sto ja osjecam, znaci kako bi mi       ko mu ni ci ra li      ili ste spremni da malo zrtvujete „umjetnicki dojam“, zarad konvencije, moralnih pravila, dobrog ponasanja, politike…?

Hajmo mi to fino, konkretno. Umjesto poslednje rijeci naslova „zeznuti“, kad bi se ja pitao, napisao bih – zajebe. Eto, rekao sam…. Pa sta bude. Ako ste previse povrijedjeni, nemojte dalje… Citati…

Sjecate se tekstova sa „Kant“ u naslovu. Bilo ih je puno. Bio je i jedan sa „teleologijom“. Podsjeticu vas. Kant je zabrinut za covjeka bez Boga (kao i Dostojevski, samo sto je ovaj poslednji u svom strahu napisao Bracu Karamazove, a prvi…. ah, ne vucite me za jezik) mastao o nekom Zajednickom Krajnjem Cilju (odatle, teleologija). Znaci covjek (sad vec, ljudi) treba da se dogovori sam sa sobom sta je to sto je za njega najbolje (Cilj) i da onda svi Zajedno, bez roptanja i sumnje, krenemo ka Tome.

E, a sjecate se i mog teksta o Koroni.

I sad kad se nadjemo sa ovim temama u (prikladno!) protestanskoj sredini, sta dobijemo?

Uzas! Smrt onih koji su najvise vjerovali u Kanta???!!

Hajmo polako, od pocetka.

Jesen 2019. Svedska. Protestanski moral kaze: moze uvijek bolje! U konkretnoj situaciji, moze uvijek – jeftinije (jer boze moj, protestanti i hedonisti su dva ekstrema na zajednickoj liniji, sto znaci, kad je jeftino, to je – bolje!). U dvije najmnogoljudnije regije Svedske sjede – negdje u isto vrijeme – dvije osobe zaduzene za finansiranje zdravstva regija. Gledaju u formular (cista rutina, ponavlja se dva puta godisnje) i biraju koju kupovinu ce da aminuju, a koju ce da zabrane. A nad glavom im visi Damaklov mac: stedi! I naidju na rubriku „Potrosni materija za slucaj epidemije“. „Uh, hvala velikome Bogu, jedna jedostavna rubika“, misle oni i prekrize je – ne odobravam! I tako ne kupismo mi ni maske, ni vizire, ni mantile, ni nista sto je od vrijednosti za epidemiju. A tu je i malo hedonizma! Prikazati sefu dobre cifre, biti pohvaljen, dobiti povisicu plate, kupiti Porsche…

I dodje epidemija.

I uvuce se u domove za stare. Personal koji podize, kupa, hrani stare osobe, dijeli sa njima virus, samo tako! Personalu nista, mladi, zdravi, jaki, a sticenici sa vise hronisnih bolesti, u rizicnim grupama. I umiru. Sticenici. U Svedskoj je na danasnji dan umrlo 2400 ljudi, od toga vecina u starackim domovima… To su ti isti koji su se cijeli zivot odricali za zajednicki nam cilj, onaj „kantonijanski“…. .

Pat

Mislim da borba i dalje traje: pobjednika nema. Pat je pozicija.
Da, da, opet (ah!) se radi o pitanju slobodne volje!?

Posvetio sam citav niz tekstova ovdje da dokazem i prikazem svoju tvrdu inkompatibilisticku poziciju (nema slobodne volje, sve nase radnje su definisane jos od momenta nastanka Univerzuma), ali sam ostavio ona poslednja, uska, ali jos otvorena vrata da me ”muce” ali i inspirisu da ih posmatram. I da, glagol posmatrati je slucajno vrlo adekvatan, jer pogadjate, rijec je o kvantnoj mehanici (QM). 

Svi cak i najtvrdji deterministi pominjali su (valjda radi balansa, dobrog odgoja?) QM kao teoriju koja je jedina mogla da pokvari ovo zadovoljstvo osjecaja da ste nesto razumjeli. 

Da se podsjetimo…

Njutn je rekao kako je Bog stvorio Univerzum od malih, gustih, cvrstih cestica koje se (moja interpretacija) sudaraju kao bilijarske kugle, a sila gravitacije ih sve zajedno drzi u sahu.  Svijet radi kao sat, a sila gravitacije djeluje trenutno, mada dolazi sa astronomskih udaljenosti. Dobro nije Njutn mogao dati odgovor na sve, posebno ne kako to nesto drzi zemlju u sahu sa tolike udaljenosti, a kroz prazan prostor??? Lord Kelvin je 1900. Uzviknuo da nauka vise nema sta da doda u fizici: sve je receno, objasnjeno, samo jos par slobodnih krajeva… E nije mogao izabrati gori momenat da usklikne! Ali za potrebe ove danasnje teme (cuj, danasnje, ha, ha, ha), treba primjetiti dvije stvari: jos uvijek nema ni pomena objasnjenja misli, ideja, uma i drugo, covjek iako dio univerzuma i obdaren mozgom, moze samo da sa strane posmatra svijet oko sebe, pasivno, da ga proucava, divi mu se, unistava ga, ali – bez vlastitog ucesca. Njegove misli nemaju pristup dinamici evolucije fizicke stvarnosti. Porazavajuce, ali i – o cemu sam vise puta pisao – opasno sa aspekta stabilnosti drustva, jer bez slobode volje, nema ni moralne odgovornosti, a onda ni smisla da se bilo ko kaznjava.  Sad svima odmah pada na pamet Hitler…

E, a onda je Maksvel objasnio talas, Plank transfer energije od talasa do cestice, Srodinger kretanje talasa u vremenu, Hejsenberg objasnio atom, Nojman sve to spakovao u matematiku i tako smo tek sto je Kelvin sjeo da odmori, dobili novu mocnu teoriju, QM! Uto ce i Ajnstajn sa svojom teorijom relativnosti ali i prve svadje unutar QM porodice. Ajnstajn je sve svoje bazirao na aksiomu da se nista (ni informacija!) ne moze kretati brze od svjetlosti. Ali fleksibilna je QM. Trebalo je sacekati koju deceniju da se pojave dvojica naucnika Tomonaga i Svinger koji su osmislili ”relativisticku QM” sto znaci novu teoriju koja je mirila ortodoksnu QM (cesto je zovu Kopenhagenska/fon Nojman) sa Ajnstajnovom. 

Ali sukobu sa Ajnstajnom treba posvetiti veci prostor, jer se ”opasno” vrti oko nase teme…

Napravio je francuski naucnik Aspekt zanimljiv eksperiment. Ili dva? U isto vrijeme na dva fizicki udaljena mjesta, isti eksperiment. Na jednom mjestu eksperimentator manipulise rezultat i to dobije svoj izraz na onom drugom mjestu!! Ajnstajn je ovo zvao ”Sablasni /spooky/ efekat na daljinu” i posto se to iz temelja kosilo sa njegovom teorijom (informacija od jednog eksperimenta se prenijela do drugog brzinom vecom od brzine svjetlosti!), zabranio je bukvalno ovaj fenomen korpusu QM. A zagovornici teze da QM otvara prostor za slobodu volje, nikad srecniji. Ali vratimo se nekoliko decenija unazad do Beca….

Edvin Srodinger je osmislio eksperiment koji nosi njegovo ime: drugi dio je ”macka”. Znaci Srodingerova macka u kutiji neprozirnih zidova. U kutiji izotop sa definisanim poluraspadom i kutija otrova. Ukratko, iskoce dva protona (jer to radi izotop) za definisano vrijeme, nesto ”puce”, pade cekic, otvori se otrov i macka mrtva. E sad u bas tom trenutku, QM dozovljava dva ishoda (macka ziva, macka mrtva) zavisno od toga hoce li se u dinamiku ukljuciti i eksperimentator. Eksperimentator otvori kutiju i pogleda…. I kako nas fino uci QM njegov pogled odnosno ono sto je uslo u njegovo oko (slika) ima bezbroj mogucnosti koje samo statistika moze da savlada. Sto ce reci da bi mogao vidjeti macku i zdravu i zivu i – mrtvu. E, to je taj fon Nojmanov Proces 1 koji QM-zagovornici shvataju kao participacija u fizickom procesu (i dalje – sloboda volje). Posto je vrlo, ali – vrlo hermeticno i maglovito, imamo mi i bolji primjer.

Bendzamin Libet je onaj cuveni naucnik mozga (”neurosajentist”) koji je pokazao eksperimentom da od ulaska impusla stimulacije u nas, pa do nase reakcije ima definisano vrijeme unutar kojeg je veci dio nesvjesan, ali predodredjuje akciju. I to su i Libet i moji jarani deterministi shvatili kao jos jedan dokaz da mi nemamo niakakav uticaj na vlastite akcije.

E ali QM kroz Nojmanovu teoriju bas tu pauzu objasnjava ovako. Mozak na impuls definitivno odgovara stvaranjem brojnih templata (form, okvir, mustra) kojima je zadaca da koordiniraju odgovor: nove centrifugalne impulse, aktivnosti misica, otklone, intenzitet… (u originalnom Libetovom eksperimentu je bilo podizanje prsta, ali opet ima tu posla: podici ili ne, koliko podici, koliko brzo…). E sad ja (po Normanu ”ego”) postavljam Naturi pitanja (v. prethodni tekst o ’multicojs’ anketi). Za svako to pitanje postoje dva (binarna) odgovora Da i Ne. Svako Ne vodi dalje u nova pitanja dok se ne dodje do Da. Iza svakog odgovora je po jedan templat i planirana akcija, ali odgovor Ne, izbrise sve upamceno i napravljeno. Da, angazuje svoj templat i magacinira ga za ostatak zivota. QM naucnici se cude kako ovo ”svijet” nije odavno razumio: pa svi smo kao djeca prosli kroz ovu fazu ucenja!

Ok. Sad bi brate trebalo valjda ovo i dokazati??! Mislim da ako jedan naucnik postavi pitanje u svom eksperimentu, da ce odgovor uticati na identican eksperiment, fizicki udaljen, ali izveden u isto vrijeme. 

Nazalost, ja vam to ne mogu ponuditi. Ono sto vam mogu ponuditi jeste da QM matematicari imaju dokaz za ovo! Ko ima predznanje u vezi sa Hilbertovim prostorom i nizom, Srodingerovom jednacinom, Borovim pravilom (Bors Rule), teorijama vjerovatnoce, naprednom statistikom, moze da se upusti u citanje fon Normanovog kapitalnog dijela (Matematicki temelj Kvante Mehanike). Ostaje vam, bas kao i meni da vjerujemo…

Za kraj jedna lijepa misao, bolje receno ideja, spekulacija…

Ako smo konacno rijesili Kartezijanski dualizam (mozak, tj. Tijelo i um, odnosno materijalno i nematerijalno) i ako prihvatimo da um pokrece (jedan naucnik filozof je rekao da u ovoj drami postojanja mi smo i akteri i publika), onda mozemo da se za cas okoristimo logikom klasicne mehanike i da ”stvar” vucemo ka prapocetku. Klasicna mehanika bi stigla do Velikog Praska (hriscanstvo do Boga), a QM do univerzalnog uma koji je bio na pocetku svega. Nas je um samo dio tog uma i po definiciji dolazi poslije…. . Znaci prvo je bilo nematerijalno, pa tek onda materijalno. Sredinger (mogu ga zamisliti u Becu pocetkom 20-og vijeka, u gradu koji je bas pred Prvi rat kipio od kreativnosti i slobode /Frojd, Klimt, Kokoska, Rilke, Alma Maler, ja, ja, ja, Hitler – sjetih se da je jedne januarske veceri, 1913. bio je snijeg, parkom ispred Sermbruna setali su Tito, Hitler i Staljin, iako nisu znali jedan za drugoga – tada/) kako sjedi u nekom finom drustvu, ispija … nesto i pusi… nesto i filozofira: ” Svi znamo da misao moze da pokrene, a da li ste nekada vidjeli da materija moze da kauzalno proizvede misao?” Ili jos ljepse (M. Plank): ” Ja smatram materiju derivatom svijesti”.

Dva organa, dvije price

Mozak i srce. Vjecita inspiracija pjesnika, filozofa, a bogami i naucnika: koji organ dominira, ili koji bi organ trebao da dominira? Da li bi svijet oko nas ali i nama u tom svijetu, bilo bolje ako bi postupali racionalno ili ako bi se vodili osjecanjima?

Evo prvo ’mozgovog’ vidjenja svijeta…

U ranijim tekstovima mozete naci po nesto o Hajsenbergu, Ajnstajnu. Podsjetimo da je davne 1913. Nils Born predlozio kako izgleda atom: jezgra oko koje u tacno definisanim orbitama zuje elektroni, mada oni mogu da predju iz jedne u drugu orbritu otpustajuci tada – foton. Kazem, predlozio, jer do danas jos niko nije empirijski posmatrao (vidio) atom. I ova rijec, pojam, foton, bila je bukvalno tacka na 200 godina staru kompaktnu i ’tvrdu’ pricu koja je pocela od Njutna – koncept klasicne fizike. Od ove tacke klasicna fizika vise nije mogla reci ni – slova! Mozda je nepravedno ne pomenuti Galileja ili Bejkona, ali paradoksalno oni vise pripadaju sledecoj teoriji, teoriji kvantne fizike, nego pomenuti Njutn?! Zasto? Iz jednostavnog razloga, sto su oni vrsili eksperimente i posmatrali njihove rezultate. Samo 12 godina kasnije, pa jos radeci sa Nilsom, Verner Hajsenberg pokrece sasvim novu teoriju i odbacuje Borov model atoma nudeci svoj: elektroni se ne krecu u orbitama, vec u elektromagnetnom polju sto znaci da su hajmo tako reci u svakom trenutku negdje drugo. Mada u definisanom vremenu, ”zna se” gdje su. I onda to definise matematickom formulom (takodje pomenutom ranije ovdje) koja se na magican nacin preklopi sa misticnomPlankovom konstantom definisanom jos 1900-e godine! Nego sta je zanimljivo ovdje u ovom tekstu, a nalazi se u domenu kvantne fizike?

I dok je klasicna fizika polazeci od relacije materija na materiju, pokusavala da objasni realnost materije, dotle kvantna fizika uzima novi pravac: objasniti nase znanje o realnosti materije. Mozda je razlika, mala, suptilna, ali ipak, najavljuje novi, jako veliki fenomen u ”cijeloj toj prici” – nas. Posmatrace. Hoce se reci, kvantna fizika je ako vjerujemo njenim sljedbenicima, na dobrom putu da objasni kako mi, ljudi, pretvaramo nesto definitivno nematerijalno kao sto je misao u materijalno – akciju. Priznace cak i najvatreniji sljedbenici klasicne mehanike, da bi to bila revolucija! Objasniti ono sto je jos od antike mucilo grcke filozofe, pa sve do danas: svijest, misao, um.  Sad je trenutak da u ovu pricu udje i jedan Madjar! Janos Nojman. Kao pametan (cuj, pametan, sa 6 godina je baratao svom tada poznatom matematikom!?) presao je u SAD i prozvao se Dzon fon Nojman (John von Neumann). Njegov genij za matematiku, fiziku, ekonomiju, … tjerao je ljude iz njegove okoline da sumnjaju da li je zapravo sa neke druge planete, a neki su se salili govoreci da jeste, ali se jako puno trudio da lici na covjeka. Bilo kako bilo, on je u kvantnu mehaniku uveo nas, posmatrace. Procese posmatranja materije je nazvao Proces 2, a nas dio, Proces 1. Evo kako bi se to najlakse moglo objasniti. Kvantna fizika je shvatila da je klasicna fizika u zabludi ako nas, posmatrace smatra pasivnim akterima bez uticaja na posmatranj objekt. On je pomenuo eksperiment mjerenja toplote u nekom tijelu. Materija sa svojom ”fizikom” daje otklon u termometru (ziva). Ta slika se krece medijem izmedju naseg oka i termometra i remeti ga. Izmijenjena slika (jer to vise nije onaj termometar!) ulazi preko oka i nerva u nas mozak. Razumijete vec da se radi o bezbroj intermedijernih medija od percepiranog fenomena do naseg mozga i svi ti mediji na svoj nacin mijenjaju informaciju. Ovdje se zavrsava Proces 2. Nas mozak aktivno bira jednu sliku, nakon sto je prosao kroz niz ”multicojs” pitanja i odbacio sve druge. Jer podsjeticu vas srz kvantne fizike jeste da postoji bezbroj mogucnosti (fenomena koji mogu da se percipiraju) koje jedini statistika moze da opise. E sad ovaj dio (Proces 1) je ”malo” komplikovan za nase potrebe, jer podrazumijeva opet bezbroj varijabli. Nekad se moras pomoci klasicnom fizikom…. Evo recimo kako? Pa kad stigne signal do naseg nervs on pokrene jone kroz istoimene kanale, a jon k’o jon, od volje mu je kojom putanjom ce se kretati kanalom. Razumijete. Tamo na posmatranom objektu, bezbroj mogucnosti – kod nas gdje se materija analizira, opet bezbroj varijabli i mogucnosti.    Vazno! Mi imamo mogucnost izbora. Kaze kvantna fizika i ovim pokusava da zada smrtonosni udarac Laplasovom determinizmu. Ko hoce otvara se put ka pitanju slobode volje…

Da li je? Mozak kaze, jeste. Ili, nije. A srce?

 

’Srcetovo’ vidjenje svijeta pocinje od jednog izraza: laterizacija. Lateralizacija je pojam iz nauke o mozgu, a znaci koordinaciju izmedju lijeve i desne hemosfere.

No kako svaka prica ima nekog vaznog eksperta, tako i ovdje imamo engleskog psihijatra Mekgilkrista (McGilchrist, pa se sad vi borite sa izgovorom!) koji je napisao vaznu knjigu: Kako je emisar postao gazda, pa jos u zapadnoj civilizaciji. Ja, vrlo slobodna interpretacija naslova, ali zainteresovanima nece biti problem da ukrste rijeci autora i emisara u Guglu. On je kao naucnik koji razumije, istrazuje i prati mozak (sic! Opet je rijec o mozgu!) objasnio da desna hemisfera ima vlastite duznosti koje se odnose na kreativnost, intuiciju, emotivnost, imaginaciju i sve to vecinom – podsvjesno. Ova se hemisfera bavi globalnom slikom i predstavom o svijetu, dok je lijeva upucens na detalje, analizu, mjerenje, kalkulaciju. A onda kako se to senzibilno kaze, dok se desna hemisfera brine lijeva kontrolise.

Ali gdje je krenulo naopako? Sto bi mi rekli, gdje je zapelo? Dva su procesa posebno na zapadu Evrope munjevito divergirala jedan prema drugom i rezultat je bio pobjeda lijevehemisfere. Prvi je poceo  onog dan kad su neka djeca (?) nasla ugalj na plazama Engleske. Poslije je sve islo munjevito brzo: parne masine, rudnici, bogatstvo, kolonije, dosada, razvoj nauke prosvijecenost. Drugi proces je poceo kad su svestenici shvatili da ne mogu sve vise sami, pa su dali dio posla – pravnicima (Francuska, 17-i vijek). A pravnici malo po malo otese skoro sve i onda zajedno sa doktorima i naucnicima, postadose novi – svestenici!  Na presjeku ovih procesa dobili smo modernu i nauku. Mladi bi danas rekli da je postalo kul znati i znati objasniti, a mistika, kreacija (carobno), emotivnost, empatija, poceli su da padaju u drugi plan. Znanje, zapravo”znanje” je postalo trazena roba, imati ga, dobro se placalo, a atraktivne pozicije u drustvu su se podrazumijevale. Ko ne zna neka se bavi – umjetnoscu. Pedest najjacih fakulteta u svijetu? Uou! Ali ni jedan od njih koji se bavi tzv. Humanitarijama iliti drustvenim naukama??! Emisar (lijevahemisfera) je pobijedio svog Gazdu (desna hemisfera) zahvaljujuci potpori i podrsci trenutnog stanja svijesti, kulture, nametnutih vrijednosti. E ali ”imperija uzvraca udarac”!

Vec kod najave prosvijetiteljstva, Dzejn Ostin je napisala Razum i Osjecanja, rugajuci se prvima…

Posebno je neprijatna pozicija lijeve hemisfere ako se malo udubi u proces pravljenja znanja. Ako se malo zamisli nad procesom stvaranja mnijenja i proizvodnje onoga u sta cemo vjerovati. U knjizi koju sam vise puta pominjao, navodi se primjer velike firme koja prodaje energiju. Nakon cijelog i vrlo kompleksnog rada raznih aktera (nauka, marketing, mediji, vladine agencije za licence…) mi smo dobili sledecu sliku: ta kompanija prodaje nesto sto oni proizvode (netacno!), kompanija raspolaze izvorima energije (netacno), proizvod je mjerljiv pa moze da se prodaje (netacno), ako nam zafali, mozemo kupiti vise (netacno). Ali ova predstava je toliko snazno utisnuta u nasu svijest da je meni sada nesvrsishodno pokusavati da vas ubijedim u suprotno. No ako imate zelju, podjite samo od pojma energija…

 

I za kraj, sta hocu reci? Zamislite se malo sami nad sobom. Gdje ste? Koja ste vrsta? Lijevi ili desni? Ako onako intimno i samo za sebe, shvatite da vam je lijeva hemisfera dominantna, probajte – kao ja – da se otmete, da malo izadjete iz njene sjenke i da kroz proces lateralizacije pridjete desnoj, hemisferi koja se brine. Ali ako vam ne uspije, potrudite se makar da budete u blizini onih kojima je desna hemisfera dominantna. Tu ste onda sigurni.

 

 

 

 

 

Vjerujem

Hajmo konacno „malo“ i o ovoj sjajnoj temi: zasto nesto vjerujemo?

Najprije treba objasniti da ce se mozda u ovoj temi, nas jezik (ili sva 4?!) pokazati kao deficitaran, pa ce biti povuci-potegni da se neki pojmovi iz mnogo bogatijeg, engleskog jezika, objasne i priblize citaocu. Ali sta da se radi – komunicirati se mora.

O cemu se ovdje radi? O „onome“ sto se pojavi  prije interpretacije i sto utice na to kako mislimo i ponasamo se. Ambiciozno, zar ne? A interpretacija? To je momenat kada smo „shvatili“….

Sve pocinje od nekog signala, podsticaja upucenog nasoj kognitivnoj sposobnosti, nasoj kognitivnoj masineriji. Taj „signal“ moze biti eksterni,  percepcija (putem cula), ali i interni, misao koja se pojavila u okviru vlastitog razmisljanja. Radi boljeg razumijevanja i/ili pojednostavljenja, nazovimo sve bilo eksterne, bilo interne ‘signale’ percepcijom, kako bi definisali „nultu tacku“ od kojeg proces (ne)vjerovanja pocinje. Proces se zavrsava interpretacijom i eventualno, akcijom. Sa akcijom ili ne, sa interpretacijom se zavrsava tema ovog teksta. Tada je vec „kasno“.

Ono sto je ovdje uzbudljivo jeste da ovaj kratki zaspravo munjevito kratki period izmedju percepcije i interpretacije, sadrzi jako puno mentalnih radnji. Naucnici ga zovu Kognitivno nesvjesno stanje sto znaci da nasa kognitivna masinerija pocinje da radi odmah poslije percepcije, mada mi nismo svjesni te prve faze. Naucnici tu nalaze cak tri oblika u zavisnosti od prirode percipiranog podsticaja. Nasa reakcija moze biti automatski odgovor, sto je zapravo nesvjesna reakcija na bazi iz ranijeg iskustva stecene prakse. Drugi oblik je subliminalna (ispod praga svijesti) percepcija, koja traje izmedju 1 i 5 milisekundi (sic!) slabasnog je intenziteta da pokrene svjesni domen, ali utice na utisak, procjenu i akciju. Prije nego pomenem trecu, zadnju formu, htio bih da pojasnim pojam procjena. U engleskom jeziku „judgement“. Najbolje je prisjetiti se bilo kojeg americkog filma, jer u jednoj polovini svih filmova ima makar jedna scena gdje lik kaze:“Ti nemas prava da mi sudis“ („…to judge me“), a u drugoj polovini svih snimljenih filmova neki drugi lik kaze:“Ja nemam pravo da tebi sudim“. Za nas ovdje je vazno da ovu (ocito moralnu) procjenu i aktivnost odvojimo od cisto pravne, sudske.  Znaci sudimo si prema vlastitim moralnim nadzorima, a ne kao u pravosudju prema knjizi zakonika.

I treci oblik je implicitna memorija (implicitno, koje se obuhvaca, podrazumjeva). Ovdje nalazimo dogadjaje (percepcija) koji ne ostaju svjesno zapamceni, ali imaju opipljiv efekat na nase iskustvo, misli, akcije….

Hocu reci, a volio bih da i vi shvatite, od momenta – kako smo mi to zvali u skoli, nadrazaja, pa do naseg shvacanja (razumio sam!) i/ili reagovanja, postoji kratko, ali definitivno objektivno vrijeme u kojem se desavaju brojne stvari. Cudne stvari, pravi proces na proizvodnoj traci. Nije svjestan, pa ga ne „pratimo“? Ja, ali ne znaci da je zbog toga siromasniji ili manje znacajan. Radnje koje su insinktivne, nalaze se ispod i prije interpretacije i (obaveznog) konflikta misljenja, jedan set zapamcenih asocijacija i predvidjanja, set koji je upleten i cini „krevet“ (u Dalmaciji, odrina) na kojem pociva nas nacin pravljenja shvatanja. Te asocijacije nisu ni urodjene, ni genetske, one su naucene i stecene. To su te dispozicije i opredjeljenja (engl. biases) koje zovemo vjerovanje. Vjerovanje je dispozicija prema (kretanje!) sudu („judgement“): cujem, shvatim i sad cu da sudim. Ali kako shvatam, e o tome je rijec. Jednako je vazno reci da ovo nije linearni proces koji tece samo u jednom pravcu. Vjerovanje informise percepciju, interpretaciju i akciju prije racionalizacije. Svaki ovaj dio procesa salje nazad povratnom spregom svoj uticaj na sve ostale elemente procesa, tako da sledeci put kada dozivimo identicnu percepciju, mi vise nismo onaj isti (Heraklit!) i nas dozivljaj je novi.

Hajmo sad definisati (ili zapravo samo prevesti) da je kognitivni proces (engl. cognition) proces koji daje spoznaju. Znaci na pocetku teksta smo rekli da postoji nesvjesni dio spoznavanja i sad taj dio pokusavamo ispuniti sadrzajem. Vjerovanje nije (sto bi rekao pjesnik) pusto saznavanje. Saznavanje je proces koji koristi racio, razum kao glavni instrument, ali njegove elemente, percepciju, sud, evaluaciju, vjerovanje precipitira, pa zato vjerovanje nije saznavanje, vec dublji, raniji i primitivniji sloj nego sto je to razumijevanje.

Naucnici su odavno pokazali da postoji veza izmedju emocija i vjerovanja. Opasno! Blagostanje, osjecaj nesrece, ljubomora, stanja su u kojima se povremeno nalazimo i koja jasno odredjuju raspolozenje, akciju, stanje razuma, ali vjerovanje i emocije nisu isto. Naprotiv, moze se reci da i emocije i vjerovanje imaju slican nacin i domet kojim uticu na nase akcije, ali nisu identicni.

Vjerovanje je nas   g a r d.  Odbrambeni refleks u prvom susretu sa novom informacijom. Mi spontano zauzmemo gard i odmah, nesvjesno, bez da smo zavrsili proces analize informacije, mi smo se opredjelili. Skoro da se moze reci da vecinu informacija analiziramo – uzalud. Nas stav je unaprijed definisan. I onda se nas sagovornik cudi: ma nemas se boga mi sto cuditi….

 

Kako umrijeti?

Eeee, kad bi covjek mogao birati….?

Ali, evo, kad bi…

Mnogo ljudi masta o smrti u snu, znate ono, zaspes u 10 uvece, prokrvavis zesce u mozgu (kazu, ‘izliv krvi umozak’) oko jedan ujutro i – nikad se vise ne probudis. Jeste, fino. Elegantno. Ma, ne patis se, ne mucis se. Dobro, bice malo ovi oko tebe (tzv. rodbina)  iznenadjeni, mozda i zateceni (sto se vec granici sa frustracijom, agresijom, ako ti je vise nego 90, a oni cekali….), ali ovdje je rijec o TEBI, kako tebi da bude najbolje.

Eee, sto bi rekao Vucic, opet moramo da se dijelimo. Na intelektualne i ‘one druge’.  Jer nije umjetnost umiranja i zadovoljstvo u tom cinu ista kod ovih dviju svjetlosnim godinama razdvojenim grupama ljudi. Ali, molim vas, evo moram odmah da naglasim da me ne bi poslije hvatali za … rijec, kontekst, otrgnutu misao. Odmah hocu da naglasim: u ovoj podjeli ljudi na intelektualne i one druge, nema nikakvih vrijednosnih natruha! Uopste, ali zaista – ovo vam tvrdim iskreno – nema nikakve vrijednosne prednosti bilo u jednoj ili drugoj grupi. Evo, ja, koji sebe smatram dijelom ovih prvih, dakle, intelektualnih, ne znam ni sam koliko puta sam u zivotu iskreno zavidio ovim drugim! I ovo nije nista cudno! Ko ne bi zavidio kravi???? Preko zime joj daju da jede, u proljece je izvedu da se izjarca, na ljeto je – zakolju. A ona – pojma nema u zimu sta ce biti na ljeto. I to je sustina: znati sto manje, znaci lak, jednostavan zivot, zivot bez brige i nervoze. Ma ne da sam im zavidio „mnogo puta“ – zavidim im stalno: evo i sada. Svi smo gledali te slike, ako nista ono u filmovima crnog talasa…. Radnik, obucen u plavo od glave do pete. Na pauzi, sjedne u prasinu, nasloni se na zid fabrike ispija pivo. Tzv. zidarsko. Ah, da oni su imali jedan „mali problem“ koji mi iz one druge grupe, nikad nismo razumjeli: pivo ne smije biti u zelnoj flasi??! Ok, to se lako postigne, das im braon flasu i – oni zadovoljni. I u tome i jeste stvar!!! Biti zadovoljan malim stvarima. To mi ‘intelektuela’ * nikad nismo znali postici.

Cesto imam problem da uhvatim sam sebe: sta sam ono htio reci? Ja! Znaci ovi jednostavniji ljudi, smatraju smrt u snu, vrhuncem srecne zvijezde. Mada je malo cudna kombinacija kad kazes jednostavan covjek smatra…

Dobro sta bi mi, iz one prve grupe? Ili jos postenije, sta bih ja?

Prvo i osnovno: umrijeti okruzen ljudima koji znaju moj (maternji) jezik. Ovo vec znaci da cu morati pazljivo da odmjerim svaki put kad krenem prema inozemstvu u posjetu djeci, da se stignem vratiti… A maternji moze biti, sta vise, najbolje bi bilo da bude hrvatski. Ne zbog jezika! Daleko bilo! Ne, nego zbog hrvatske obale. A hrvatski jezik postaje sve noviji i noviji. Ne bih ja da zurim, dok jos ima po koja rijec koja nam je zajednicka, ali sigurno bi mi u 100-oj godini bilo svejedno, umrijeti tamo ili ovamo: jednako je novih nezgrapnih rijeci. Uzmite samo najnoviji produkt, ugroza ! Rijec nastala prosle sedmice. Da mi je samo vidjeti te ljude koji sjede negdje duboko pod zemljom i angazovano rade na izmisljanju novih rijeci. Znaci, jezik je problem, ili sto bi se reklo na bosanskom mahana, ali obala…. Zapravo je prvi uslov, Hrvatska obala. Ostrva, na primjer. Lastovo. Kuca sa velikim staklenim povrsinama (hrvatski, stijenama – mislim?!). Od te staklene fasade  do mora 20 m vazdusne linije, a izmedju rijetki borovi sa stablima nagnutim tako da i sa staklenim stijenama i sa morskom povrsinom zatvaraju ugao od 45 stepeni. Najbolje bi bilo da je – novembar. Jugo u moru (a ne februar, sa onom hladnom burom od koje se ledi krv u zilama!) tako da slika talasa u moru oukvirena stablima borova djeluje i dramaticno i smirujuce. A pogotovo sto smo iza staklene stijene od nekih 15 mm debljine. U kuci toplo, prijatnih 20-21 stepen. Fotelja sa produzetkom za noge, u ruci knjiga, a iz zvucnika sa zvukom koji kruzi po cijeloj kuci, muzika Johana Sebastijana Baha. Ovako opisano, grehota bi bilo umrijeti! Zato se izboru knjige mora posvetiti duzna paznja, kako se nesreca umiranja u ovakvim uslovima ne bi pretvorila u tragediju. Mislim da je dobar balans ovoj ljepoti A. Kami sa svojim strancem. Ne zato sto je knjiga dosadna, naprotiv – zato sto knjiga pomaze da se ovaj svijet napusti bez roptanja.

Na stolicu pored fotelje je loza marke Kruna, znaci iz podgoricke Plantaze, jer njoj nista ne mogu ni lokalni proizvodjaci sa svijim proizvodima. A i nekako je zgodno u gutljaju dobiti i vodu i vazduh i sunce i zemlju Crne Gore, zemlje sa kojom me vezuje porijeklo.

Staklena stijena ima jos jednu prednost. Uz pravi ugao, u odrazu se vide i svi koji u isto vrijeme sjede u sobi. I prava je stvar vidjeti svoju porodicu, zenu i djecu u odrazu, jer ce to kasnije i biti jedini nacin od momenta smrti, pa sve do vjecnosti…..

*u svedskom jeziku mozes napraviti imenicu od pridjeva. Mozda moze i kod nas u nekom od nasih najnovijih jezika, ali nesto ne ide ako hoces reci, mi koji se smatramo intelektualnom elitom.