Nove kletve i jos ponesto…

Svaki put kad se vratim sa „odmora“, dobijem inspiraciju za nove kletve. Ovdje u Svedskoj ne mozes mucenicima ni objasniti sta je kletva, a kamoli da ih uveselis konketnim primjerima. Istini za volju imaju oni nesto sto se zove forbanelse (förbannelse), ali to je vise urok, zla sudbina. Tesko da bi ovaj njihov izraz mogao da obuhvati recimo „da bog da te majka kukom po Neretvi trazila“. Kao sto vidite ta fina, suptilna granica izmedju njihovog uroka i nase kletve je u – vremenu. Kad imas losu sudbinu u svedskom, to ti je trenutno i svrseno stanje, a kod nas je to – nadamo se mi – skora buducnost. I dok se Svedjani zavrsili sa svojim urocima jos iz vremena bajki, vila i zmajeva, kod nas su kletve i te kako aktuelne. I bice dugo….

Jedna nova kletva je da bog da zivio na agregatu.

Ovo smo ljeto mi zivjeli na agregatu. Imas kucu, namjestaj, opremu, tehniku, ali – nema struje. Ili ima, ali sa agregata. Makita. Fina masina, „samo“ 96 dB buke. Prvog dana, pomislim, vidi, dobra stvar: ne bi bilo lose imati je u rezervi stalno. A onda je krenuo zivot. Prvo moras imati dovoljno kanistera i benzinsku pumpu u blizini. Trosi kao trajekt?! Drugo, moras se odomaciti u pravilu „2, a ne 3“ (podsjeca na rasprodaje: tri za dva, ali nije). To ti pravilo kaze, da nikada ne smijes imati tri potrosaca zajedno: iskacu sklopke. I to na Makiti, a ne u kuci, u hodniku. Valja ici do nje. Znaci samo pumpa bazena i ves masina. Tada nema klime, ni rucka. Rucak? Samo dvije ringle. Ili ringla plus rerna. I tako do beskonacnosti: kombinacija ima neograniceno. A i Makita mora nekad da se odmori. E, tada ne rade ni bojler, ni frizider….

Zanimljiva zemlja Hrvatska. Imas gradjevinsku dozvolu. Dala opcina. Imas zemlju i mozes graditi. Prihvacen projekat (nece biti neboder, npr). Ali kad bude gotovo imas samo zemlju i kucu. Vodu, ne znam kako smo dobili??? A smece? Niko se ne osjeca odgovornim. Struja? Dijeli monopolisticka drzavna firma. Prilazni putevi? Eh, ako se susjedi dogovore…. Zaliti se Briselu? Nemaju HEP-ovi advokati vremena za to: zauzeti brojnim sudjenjima koja su vec u toku.

Druga kletva je vrlo lokalna i momentalno aktuelna: da bog da dobio koronu u Splitu. Moze se dodati:…a nem’o nikoga „tamo“. Ovo „tamo“ je u bolnici.

Ja, tuzan slucaj, jasno sve kao dan, ali ima ovdje nesto sto bi sa medicinske strane trebalo objasniti. Ukratko, poznat splitski novinar (Index, sto izgleda znaci malkice jugonostalgije?), dobije koronu, nije vakcinisan, a od ranije ima – koliko ja znam – nelijecenu sarkoidozu pluca. A „tamo“, u bolnici, sve HDZ kadar…. I on i zena mu, probaju 14 puta da dobiju pomoc, dodje i Hitna kuci, ali od prijema u bolnicu nista. I jedan sat nakon poslednje telefonske konsultacije (sa cuvenom preporukom:“ Pisaj uz krevet“), novinar je umro.

Prvo sto ovdje smeta, makar nama iz Svedske koja je u odnosu na Balkan, sto bi rekao jedan agent nekretnina, evoluirala u odnosu na sve nase zemlje – jeste javni linc ucesnika ovog dogadjaja. U redu je po medijima prozivati imenom i prezimenom direktore bolnica ili domova zdravlja, ministre – oni su javne licnosti, ali ne doktore i medicinske sestre koji su bili u kontaktu sa bolesnikom. Oni ce dobiti svoj proces gdje ce se istraziti eventualni propusti, ali ne javno po medijima sa imenima i slikama. To nije korektno i to ce i Hrvatska jednog dana shvatiti i prihvatiti. A drugo, doktora iz Hitne optuzuju za neznanje. Jeste, tacno je. Ali nije njegovo neznanje ono sto pise u medijima. Radi se o sarkoidozi pluca. To je zapaljenska bolset pluca koja se lijeci imunosupresivnim lijekovima. Mediji su se naostrili na mucenoga doktora jer nije prepoznao da je novinar bio imunosuprimiran (snizenog imuniteta) . Ali nije bio! Neko ko ima sarkoidozu jeste imunospurpimiran, samo ako se vec neko vrijeme lijeci lijekovima koji umanjuju imuni odgovor. Problem sa doktorom je sto korona najvise prijeti plucima i ako vec imas naceta pluca, to je valjani razlog da te se primi odmah u bolnicu. Bio ili ne bio imunosuprimiran. Znaci propustena je prilika da se lijeci u bolnici zbog sarkoidoze, a ne zbog loseg imuniteta. A ako je lijecen od sarkoidoze, e onda je greska dvostruka.

Za kraj ovog teksta, pitao bi covjeka: daj se maajketi vise jednom opredjeli – jesi li socijalno bice ili nisi??? Meni se cini, a polazim od sebe – da nije.Evo vam najubjedljiviji dokaz: koja je najgora kazna za covjeka? Stavi ga u kolektiv. Zatvor, internat, dom, kasarna…. Jer ako smo boze moj, toliko drustveni i toliko nam je lijepo u drustvu ljudi, pa ja bi prvi nesto zesce ukrao, da me se smjesti u zatvor. Pa fino, eto ljudi okolo koliko hoces. Na malom prostoru. Ne mogu te izbjeci. Ni ti njih. Divota!

Ljeto-odmor?

Vrijeme je da covjecanstvo zagrize u novi izazov i radikalno izmijeni koncept godisnjeg odmora. Zapravo, ne treba mijenjati nista od sadrzaja, samo – vrijeme.

Posto ne znam kome da se obratim (Ujedinjenim nacijama nema smisla, oni nemaju nikakvu moc), pisem ovako, vise za sebe. Jednog dana kada svi kompjuteri budu imali univerzalni prevodilac (app), neko ce ovo procitati i vidjeti u meni neotkrivenog vizionara.

O cemu se radi?

Kad zadjemo u juni, svi pocinju da planiraju odmor u nekom od naredna dva mjeseca. Greska! Napustiti udobnost svog doma, ma gdje on bio, u bas ta dva mjeseca, je greska koju svi ljudi listom prave i to treba da se mijenja. Napustiti udobnost svog doma da bi se otislo na odmor vise podsjeca na ekspediciju Robinson nego na semester. Ma ne da podsjeca – visestruko je gore! Kad se prijavite za Robinzon ili dobijete neku kintu ili cak mnogo vise ako pobijedite. Na tzv. odmoru…. ? Krenimo redom.

Planiranje.

Na odmor se ne ide sam, jel’ de? Vec ta cinjenica unosi u proces planiranja „uzbudjenje“ kompromisa, konflikta, popustanja, borbe, svadje. Tesko je naci dvoje, da ne govorimo o vise – koji bi se slozili oko svakog detalja kao sto bi to covjek uradio sam. Ili je u pitanju transport ili smjestaj ili cijene ili datumi. Kupovina karata za avion? Koliko cemo dodati na osnovnu cijenu? Koliko torba? Nosimo li i noge sa nama? I onda kad se dogovorimo (svi ce u nekom dijelu morati da popuste???? Odmor???) svi cekamo taj datum sa uzbudjenjem….

Pakovanje.

Ima nas koji imamo u sebi nesto od vojnickog mentaliteta. Pakujemo samo najosnovnije. Ionako je ljeto, pa ce dva sorca i dvije majice biti dovoljne: operes, osusi se za sat. Je li neklo vidio vojnika da marsira sa kesom prljavog vesa ili sa bananom u ruci??? Moja torba je uvijek do polovine popunjena i laka za nositi. Do povratka kad svi svoje viskove daju meni….

Prevoz.

O tome se radi! Prevoz. Niste ostali kod kuce. Morate putovati…. Voz? Ko to jos radi. Pa jos u vrijeme korone koja hvata novi zamah. Sjediti 6 sati u kupeu sa jos 6 osoba, zbijeni. Neko mora kasljati, a da vi ne znate zasto…. Avion? Ovo je vrhunac mojeg likovanja u polemici oko odmora. Vrhunski argument protiv pomijeranja iz vlastitog doma. Prvo morate ustati u 2. A? Sjajno. Vec su svi nervozni…. Onda treba stati u red za cekiranje/ predaju prtljaga! U ovom intermecu izmedju dvije korone, svega ima premalo: personala za kufere, personala za policijsku kontrolu, a previse ambicioznih i ljeta gladnih putnika. Iz ove jednacine moze biti samo red od nekoliko sati. O avionu kao najomrazenijem prevoznom sredstvu vec sam pisao vise puta, ali iz cistog mazohizma zelim da se podsjetim onog divnog trenutka kada se avion spustio („do potpunog gasenja motora“), svi smo ustali, jedino ja drzim torbu u ruci – drugi jos nisu ni krenuli sa otvaranjem onih poklopaca iznad sjedista – i svi cekamo da osoblje otvori vrata. Divota! Svaki minut je kao sat.

Vi mozda birate da idete autom? Super: ja samo vidim nove i nove argumente za moju tezu – ukinuti odmor u 7. i 8. mjesecu, planetarno. Pakovanje torbi? Oni raniji nesporazumi oko broja torbi sada dobijaju svoju kulminaciju: ispod nogu? Cijena goriva? Ulazak na njemacki autoput? E tu Robinzon blijedi u poredjenju sa voznjom po A8 izmedju Salzburga i Minhena. Imate navigator koji vas svakih 10 minuta obavjestava o zastoju koji ce vam produziti putovanje za 51 minut: hocete li alternativni put? Hocu! Idemo malo u kukuruze, uske seoske puteve sa zutim tablama i nova ludovanja navigatora: ako je moguce, vrati se???!!! Znam! Ja bi’! Ali nije moguce. I kada opet stupite na A8 pripremite se na sve, ukljucujuci i brzu smrt. U velikoj porodici ima puno dupke punih besika, pa su stajanja na pumpama cesta. Ko ima 70 centi??? Red. Red za kafu. Ljudi gusto nabijeni ispred tezgi sa sendvicima. Korona? I kad vidis te ljude sa kojima dijelis sudbinu vozeci 140 km/sat…. mislim, Robinzon…

E sad ova tri poglavlja, udvostrucite, jer morate se i vratiti….

A tamo!

Prvo, i oni i mi se trpimo medjusobno. I to se vidi. Cijene. Od turiste prave nudiste. U vodi su meduze. Sjenka (suncobran) od sunca i 45 gradi kosta kao La Kost majica. Lezaljka kao cipele. Cak je i unuka Borisa Dvornika poredila lezaljku sa sarkofagom?! A poslije kupanja, nema tuseva, jer je restrikcija vode???! Vidjeli smo cjenovnike i prije i poslije uvodjenja restrikcije – iste. Uvece? Guranje po rivi sa roditeljima koji su izveli malu djecu da bi cvrsce spavali. A djeca su vec pospana, pa vriste, nervozna. Korona. U restoranu vas docekaju kao na traci: sve je polufabrikat, iz kese, a servira se sat kasnije, vrelo, da bi se stekao utisak dugog pripremanja. Dosli ste autom??? Boze!? Hajde ga parkirajte. Red pred ulaskom na parking: jedan napolje, jedan unutra. A ti srecnici sto su unutra, to su ti sto cekaju na vrelu hranu, pa vi sad vidite koliko cete tek vi cekati.

Evo da vam skratim listu mojih teskih, ubjedljivih argumenata, necu ni da pominjem – daleko bilo – da morate traziti lijecnicku pomoc….

Ima li o boze ista, ali ista pozitivno???

Ima!

Ostavite kod kuce osobe sa B psihologijom, neka spavaju i sidjite do Rive odmah iza 6. Najkasnije – 7. Pratite galebove i naci cete ribare koji prodaju ribu iz nocasnjeg ulova. Morate imati plasticnu kesu (saket) i sitninu jer niko nema kusur od 50 EUR niti masinu za karticu. I uzivajte u konverzaciji sa njima.

Inace? Marsala!

Inace ili kako se to kaze na bosanskohercegovackom, s’a ima?

Boze, srecan li je onaj ko se prvi sjeti ili stigne da izgovori: „Inace?“ Mi ostali imamo problem, jer smo direktno gurnuti u defanzivu. Dok smislis iole razuman ili makar smislen odgovor, „napadac“ je odavno spreman sa novim pitanjem: „Kako je?“ „A, dobro….“, i dok ti intenzivno smisljas sta od serije stvari koje nisu dobre, mozes da podijelis sa ovim tipom, kojega zapravo nista od tvojih odgovora ne interesuje, on ide dalje: „Kad si dosao?“ Boze koji li je dan bio, juce? Prekjuce? Nisi siguran, a ne bi da lazes i dovedes ga u zabludu, kad – „Vrucina, ne moze se vise. Ima li tamo vrucine?“ Nova serija pitanja. Naravno, ne stizes nista.

I kad ovaj kratki rat niskog intenziteta konacno prodje i kada napokon ostanes opet sam, miran i bezbjedan u svojim mislima, probas postici dogovor sa samim sobom: cim vidim nekoga ko mi prilazi, ja cu da dreknem:“ Inace?“, pa neka se on malo znoji na ovo vrucine.

Kada si dugo odsutan iz neke sredine, vrlo si osjetljiva i ranjiva roba. Laka meta.

Prilazim autu, otvaram vrata kad neko vice: „Kako je?“ Pogledam lice koje „svi“ imaju – nista ga ne odvaja. Malo mladji od mene. Ali pojma nemam ko je. Probam da odrzavam konverzaciju iako moji odgovori kasne nekoliko krugova iza njegove salve pitanja. On je vec odgovorio na prvo i drugo svoje pitanje, dok ja jos uvijek trazim odgovor na samo na izgled lako pitanje: kako je. I poslije 4-5 njegovih pitanja (kako je – a, kako mora i slicno), dok se ja polako pripremam da udjem u auto, stize prvo „pravo“ pitanje koje me vrati u sadasnjost: „Da neces do grada?“ „Sta?“, pitam zbunjeno. Ali posto nisam glup covjek, dosta brzo razumijem i odgovaram…“hocu, ali puno mi je auto (sto je naravno tacno kao i svaki moj odgovor ili pokusaj da dam odgovor)“. „Nista“, kaze moj nepoznati poznanik i ode…. Ubijedjen sam da smo se sada vidjeli prvi put. Vjerujem i poslednji.

A iz Turske nam dolazi jedan sjajan proizvod. Ne nisu ni baklave, ni datule, ni sipci. Radi se o turskim TV serijama.

Savrsenstvo profesionalizma. O svakom se detalju vodi racuna! Lijepi prostori, cisti, estetski dotjerani, lijepi glumci, profinjenih, intelektualnih lica. Skupa auta, obiteljski ruckovi sa trpezom punom kao da im je svaki dan svadba (slava)?! I onda zapleti. Pocne se sa jednim setom odnosa (roditelji, braca, sestre, djeca), a zavrsi se sasvim novim, manje ili vise neocekivanim. Dolazi neki brat za kojega niko nije cuo, ljubav postaje nedozvoljena, jer lako moze biti incest, pitanja naslijedja se komplikuju, poteze se oruzje. Neko ide za flasterom na glavi (znaci on je par epizoda nesposoban da razumije ko ga voli, a ko ne), pa kad ga skine, mnogi budu u nevolji. Otrovne tetke i strine koje prave spletke. E ovu, moja majka ne moze ocima da smisli. Stalno se sa njom svadja, a drugima u seriji cijelo vrijeme daje savjete: „Pa zar ne vidis jadna ne bila da te on voli???!“

Bravo Turci, svaka cast. Marsala.

Jos malo o Spinozi

Naravno i dalje su moji favoriti anticki filozofi, jer, priznacete nije bilo lako krenuti u objasnjavanje svijeta od nule, od nicega. Oko njih ljudi zive u ubjedjenju da iza svake ljudske aktivnosti stoji po jedan ili dva boga, oni se svadjaju ili prave zavjeru i onda nase aktivnosti, cak – sudbina bude rezultat tih bozijih biznisa. A filozofi, ekonomski nezaisni, ogrnu se carsafom i setaju parkovima Grcke i razmisljaju. Smisle atom, smisle odgovore na teska sustinska pitanja o sreci, smislu, volji… Ipak, odrze se bogovi, mada, kasnije samo jedan, i onda je trebalo cekati oko 2000 godina da se ugled boga pocne kritikovati. Zato je sad ovaj period razvoja ljudske misli jednako uzbudljiv, ako ne i uzbudljiviji? Zasto? Zato sto Aristotelu niko nije smetao da razmislja, a u vrijeme Fausta Sozinija, Dekarta, Spinoze…, moglo je zbog takvih razmisljanja i da se plati glavom.

Pisao sam ranije o raznim uticajima koje je mladi Spinoza (portugalski askenazi Jevrej koji je izbjegao u Holandiju) gutao i formirao se, ali nista nije u njegovo vrijeme odjeknulo kao – Dekart. To sto je Dekart pisao tada ostaje i danas kao vrlo uzbudljiva i inspirativna misao koja cak nosi i poznat eponim: kartezijanski dualizam. Da, kartezijanski. Od Des-cartes (Dekart), pa onda kartezijanski. A dualizam je dvojnost, odnos tijela i uma.

Spinoza je krenuo ovako: gledam i spoznajem svijet. Kako? Na tri nacina: refleksna informacija koju cula spoznaju, vjerovanje nastalo djelovanjem razuma i intelekta (znanje) i – najvrijednije ! – intuicija kojom se stize do saznanja, jer samo intuicijom mozes da sagledas. I sta je „vidio“? Vidio je da je sve (Natura) napravljena od supstance (atomi?) koja ima neograniceni broj atributa, ali dva su najvaznija i konstantna: osobine supstance su misao i ekspanzija. Da, da, jeste, jeste – opet je to ta ista kartezijanska dilema, ali eto – Spinoza je mislio da nasao rjesenje jer za njega nema dualizma: supstanca je jedna (on je udvojio atribute). I sad je on nama (covjeku), kao mislecim zivotinjama dao supstancu koja moze i da misli i da se razvija. Znaci sve oko nas (Priroda)je sastavljeno od supstance i to je zapravo – Bog. Natura je Bog. Dovde su njegovi „nadzorni organi“ i kod Kalvinista, protestanata, ali i njegovi „rodjeni“, rabini, klimali glavama sa razumijevanjem citajuci krisom njegove tekstove. Al ubrzo su shvatili, sto Spinoza nije krio, da njegov Bog nije onaj bog iz velikih Abrahamovih religija. Nije to neki „lik“ koji se ljuti, kaznjava, daruje, stoji van Prirode, odredjuje zakone. Pogotovo ne ovo poslednje! Spinoza je bio jedan od prvih tvrdih determinista. Za njega je sve u prirodi imalo objasnjenje: priroda je od supstance, a supstanca se ponasa prema prirodnim zakonima. Nista nije bez uzroka. Posebno je „pogresno“ imati nekog arbitra koji stoji van svog djela i donosi moralne presude, jer za Spinozu u prirodi nema ni dobro, ni lose. To su samo atributi koje smo mi smislili, poredeci konkretnu radnju i djelo sa (svojim) zamisljenim ciljem*.

Protestanti su ga budno pratili, ali od njegovih je dosao herem ili izopcavanje: kompletno odstranjivanje iz lokalne sredine, zabranom rada, kretanja i kontakata. Mnogi Jevreji su dozivljavali ovu kaznu, ali niko tako grubo kao Spinoza. Ostaje tajna zasto bas tako? Ali njemu nije kazna pala tesko. Prethodno je shvatio da je kraci put do saznavanja, eliminisanje novca i blagostanja. Novac samo za odrzavanje zivota i zdravlja. Intelekt, a ne slike i osjecanja. Povukao se u jedno manje selo blizu Lajdena (pa i tu na ivicu sela), bavio proizvodnjom sociva (optika) i za kratko vrijeme postao poznat po vjestini izrade mikroskopa, teleskopa. Izgleda da je on prvi dosao na ideju da je mnogo bolje kombinovati konkavnu stranu sa konveksnom, nego ravnu sa konveksnom, ali nije sigurno…. Bilo kako bilo, imao je sad mir i vrijeme za filozofiju, mada ce mu udisanje brusenog stakla, skratiti zivot….

* podsjecam na znacenje rijeci „cilj“ u smislu kraj, krajnji cilj, engleski end ili grcki telos (teleologija). Podsjecam i na doprinos Kanta** u definisanju zajednickih nam visokih ciljeva za cija ostvarenja se svi moramo malo zrtvovati (= moral).

** od njemackog filozofskog korpusa, uze Skandinavija malo Lutera i malo vise Kanta, a nama zapadne Marks. Vidi se gdje je ko danas….

Od Morza (starog) do Bekama

Gdje smo pogrijesili? Sta se dogodilo? Ima li spasa?

Ili, mozda samo mi nestajemo….?

David (Dejvid) Bekam sa zenom Viktorijom i nekakvom cerkom je na Lopudu. Hotel, bivsi samostan, uredjen toliko lijepo da svake noci kad tamo prespavas, moras da pljunes 5 tisuca EUR. Gledamo i slike: ukrcao se Bekam na gliser i spustio lezerno lijevu nogu, bosu tako da se vidi ono cuveno stopalo kojim je napravio sve ove silne tisuce EUR-a. Boze sta je sa nama? Jedan covjek, istetoviran bukvalno, od glave do dna ledja, nekada davno, prije vise od 25 godina, znao je potrcati po uredno pokosenoj livadi, koju zovu stadion, spretno je gurao loptu ispred sebe (sto nije tako tesko, jer je kao sto rekoh livada, uredno pokosena), da bi je onda udario spoljnom stranom lijevog stopaka, bas kada svi ocekuju valjda desno? i onda bi ta lopta odletjela ka drvenoj konstrukciji koju zovu gol. Ponavljao je on ovaj potez cesto na radost armije engleskih radnika koji su tih dana bili uzasno frustrirani svojim radnim mjestima, tako da im je zaista uljepsavao kraj sedmice. Engleski radnici su i dalje tamo na sjedilima iznad livade, i dalje su frustrirani, a sada ih zabavlja neki Portugalac kojemu je zena kupila najnoviji Mercedes za rodjendan iako ima seriju najskupljih automobila u svojim vilama, pa se svaki dan muci oko izbora: koji autom danas da ode do livade?

Sta je moj problem? Ne to sto ono lijevo stopalo, trceci moze da zaradi vise nego ja za sedam zivota – ne, moj problem je zasto ja ovo znam? I opet da me ne razumijete pogresno: ne zasto ja ovo znam u smislu lakse bi mi bilo da ne znam, pa kao ne bi bio ljubomoran? Ne! Zasto se ja nalazim na putu struje ovih i slicnih vijesti, pa ih ne mogu izbjeci? Zasto mi ih guraju u glavu?

Inspektor Morz („z“ kao u Zagreb) dodje kuci i – dok ne zazvoni telefon, a posto je rijec o kriminalistickoj seriji, uvijek zazvoni – naspe casu viskija, stavi LP na gramofon (naravno, mi ne cujemo one „teze“ dijelove: posto ce telefon uskoro zazvoniti, mi cujemo samo najljepse arije talijanskih majstora opere), zavali se u fotelju ili na kauc, pokrije cebetom i – sta? Upali TV? Boze sacuvaj! I nema ga. Uzme knjigu i pocne da cita. Zavidim mu! On jednostavno nema sansu da cuje o nekom idiotu koji zna da trci i u trku udari loptu. Doduse, on je ovo radio 60-ih godina kada smo znali samo sto se dogadjalo u nasoj zgradi (e to do najsitnijih detalja) i ako bi se neko spustio na Mjesec.

Ja uspijem po nekada da se otmem ovoj struji (struji? bujici, poplavi) „informacija“ koje ce uskoro biti fizicki fenomen u nasim sobama, pa cemo morati da ekskiviramo kao Kasijus Klej da nas ne pogadjaju stalno u glavu. Uspijem da se organizujem tako da ne palim TV, nego samo radio muzicki kanal klasicne muzike i uzmem knjigu. Boze koja je to razlika! Kao lijepa, skupa, nova cipela koja zulja, pa kad je skines – krvaris i sandala, japanka ili kucna papuca – meka, udobna i prijatna. Kad citas knjigu, ostanu ti mnoge recenice u pamcenju, toliko intenzivno da nas preosjetljive najcesce natjeraju i da napisemo po nesto, a TV? Gledao sam zadnjih dana nekoliko filmova i par serija. Ako znam sta sam vidio, sjecite me gdje sam najtanji. Kao salata od trave bez ulja, soli i sirceta. Jedes, pases, mrljas ustima, zvaces, progutas, ali nista. Nikakvog ukusa. A knjiga, i u njoj pojedine recenice, kao – Krasova bajadera: stavite je u usta ukljestite izmedju jezika i nepca, a ona se topi i pocne da pusta sinfoniju ukusa. Poslije trave imate mucninu, a nakon bajadere se jos udobnije zavalite u naslon fotelje, zatvorite oci i pustite da vas uspomene odvedu u djetinjstvo kada su se Krasove bombonjere otvarale samo kad bi neko bio bolestan….

Kad je puklo? Ja se i danas sjecam tzv. enciklopedija. Velike knjige, debele 3-4 cm, kvalitetnog papira, tvrdih korica, posebnog mirisa i – divnih slika. Cijeli svijet se otvarao pred vama u tim slikama. Sjecam se na primjer slika debelih stabala sekvoje iz nekog americkog nacionalnog parka i tamne boje jezera okruznog gustom sumom negdje u Kanadi. Jedna ta slika je imala moc i uticaj kao danas cijeli Fejsbuk. Druga slika, je vec Instagram. Treca slika Tik-tok. Oni tre platforme, a mi samo tri slike. Mi knjigu, oni ekran. Zato danas moja generacija ima i dalje nostalgijski odnos prema knjizi, papiru, njegovom kvalitetu, slovima, mirisu – ovi danas, samo broj tackica. Pa i to kad je malo, onda sa dva prsta, uvjezbano uvecaju sliku da se vide detalji.

Kod mene na radiju Subert i njegova Pastrmka (sic!), a u ruci knjiga o Spinozi. TV ugasen. Osjecam kako propadam u slatku, toplu dubinu bezdana izmedju dvije recenice, osjecam kako mi je dozvljeno da udjem u sliku i neprimjetno iz blizine promatram sta rade i govore glavni likovi knjige. Divan osjecaj. Napolju mrak, pocinje kisa, vrhunac prijatne atmosfere.

Nekoliko generacija kasnije, oni vrte slike, uvecavaju ih da vide detalj, citaju po jednu recenicu koja objasni sadrzaj slike i ne primjecuju da je svaka slika, svaki piksel tamo dizajniran samo sa jednom idejom – uciniti ih zavisnim od saznavanja traceva iz kruga bogatih. Zavirimo u Ronaldov avion, vidite kucu koju je Dzenifer Lopez prodala. Ja sam trenutno u recenici koja kaze da je sreca kada je intelekt nesputano, ali discplinirano, usmjeren ka pravom cilju, a oni gledaju zavjesu na prozoru prodate kuce…

Jesmo li mi na izumiranju? Na sta ce sve ovo izaci za 40 godina?

Strateg

Ne mogu da se oslobodim ove…, ovoga…

Na vratima pored moje kancelarije, stoji ime, prezime i ispod titula: Strateg zdravstvene zastite.

Kancelarija prazna.

Ej, strateg. Znate li vi sta je strateg? Kad sam prije mnogo godina isao u vojsku, tamo me je naucilo da postoje tri nivoa planiranja: takticki, operativni i strategijski. Operativni to ti je najnizi nivo, pa onda ide takticki, a tek onda strategija. Ej, strategija, to je toliko veliko da, da ne mogu ni da zamislim. To je na nivou drzave, naroda… Strategija rata, a rat se valjda vodi izmedju naroda? E sad ta tu, vrata do vrata, ta sto je nikad nema unutra, e ona je strateg zdravstvene zastite?! Pretpostavljam da je negdje, na nekom mirnom mjestu, gdje moze da se koncentrise i razmislja? Teska pitanja su to, sine! Zanimljivo, svako jutro, tu blizu, u sobi za sastanke, doktori sjede. drze se za glavu reze jedni na druge, i posebno na mucenika koji je radio cijelu noc i punio besomucno krevete: da, nema nigdje slobodnog kreveta. Sad valja ici svaki na svoj odjel i slati kuci… Najcesce na silu. Najlaksi nacin da ti dodje vec sutra nazad, ako ne i isto vece.

I niko nju da pita??? Ko ce znat’, ako ne ona??? Dobro, nje nema, ali dostupna je telefonom… Mejlom. Platformama…Ili su kreveti dio operativnog plana, sto je gledano sa njene visine toliko sicusno kao ljudi u Njujorku kad letite avionom iznad Menhetna. Da, kreveti su dio operativnog plana, a taktika je slati ih sve kuci. Daleko je to od strategije! Zato ona i ne dolazi na posao: sta ce tu???

Citam u novinama, ministarka zdravlja se na ostrila i hoce da zdravstvo rastereti od nepotrebne birokratije. Trenutno je mucenica i sama duboko ukljucena u problematiku, kao korisnik usluga, pa je valjda spoznala cjelinu slike? I kako ona to misli da rijesi? Sta mislite? Naravno: angazovala je neku osobu, dala joj mandat da to rijesi. Moze se reci da je formirala radnu grupu (na daleko cuveni, uzasavajuci instrument svih birokratski uredjenih drustava, ali i neuredjenih – kad ne znas sta da radis, formiras radnu grupu). I koga je angazovala? Nekog doktora koji jos uvijek radi? Koji se kao i svi ostali drzi za glavu svako jutro na sastanku? Koji je bijesan i zajedljiv vec na samo pomisao ili pominjanje novih odluka i rjesenja „odozgo“? Neee. Nasla je nekog „mrtvog“ birokratu koji je vidjela pacijenta zadnji put 1900 i neke… A mozda ni tada. Radi u servisu koji nam salje one potvrde za kovid-vakcine….

A svaki iole aktivan doktor bi u tri poteza rijesio krizu svedskog zdravstva. U prvom potezu, ovo sto muci ministarku i njjenu izabranicu: narediti svim zdravstvenim sluzbama da se prestroje i da predju na jedinstveni zurnal sistem. Sada ih ima 5 ili 6 raznih i svi su medjusobno nekompatibilni. Vidis fino koji je najcesci i taj poslije uzmu svi. Prelazak moze da traje par mjeseci, ali od sledece zime – gotovo.

A sledeca dva poteza koja bi matirala sve probleme zdravstva su takodje jasna svakom aktivnom lijecniku. Prvo ukinuti jednu debelu piramidu birokratije koja trenutno gazduje bolnicama i domovima zdravlja. Ta pitamida, zapravo 19 njih podsjeca neodovljivo na organizaciju vlasti u bosanskohercegovackim kantonima! Svaki kanton ima premijera, vladu i sve ministre. Isto je i ovdje: svaka regija planira zdravstvo na svom terenu i kupuje rjesenja prema svojoj finansijskoj snazi sto onda vodi tome da izmedju dva regiona nema nikakvih komunikacija. Osim – helikopterom. To ce biti tezak posao! To je enormna bnirokratska armija lezilebovica koji uzimaju plate za kontraproduktivna rjesenja. Prvo, gdje poslije s njima (v. nastavak), a drugo – vaznije – to su vrlo lijepo placena radna mjesta, blizu ugovaranja poslova, pa svi isluzeni i izraubovani politicari nakon karijere u politici, nalaze tu hljeb. Posto nema bas toliko svedskih ambasada po svijetu, ovo je jedna rupetina u kojoj uvijek ima mjesta za izraubovane.

I treci potez. Razdvojiti njegu od lijecenja. Danas po bolnicama, cak i onim najuze specijaliziranim, leze brojni mucenici koje niko nece. Razlog za prijem u bolknicu: neizdrzljiva situacija kod kuce. Ima valjda vec i kod, kako bi birokrate prepoznale i mogle slati fakture jedni drugima. Uz moderne uslove zivota, ljudi ce zivjeti duze i stizace ih razna cuda u poslednjim godinama zivota. Vrlo rijetko ce se tu raditi o naprednim, slozenim problemima. Te slozene probleme treba bolnice da nastave da rjesavaju. A popraviti malo nekoga kome je srce zatajilo, ima zatvor, secer mu se malo oteo, dobio upalu pluca, slabije pio vode zadnjhih dana, pao, pa se ugruvao… to ce biti rastuci problem zdravstvene zastite u buducnosti. Tu armiju pacijenata mora zbrinavati neko drugi, a ne specijalizovana klinika za transplantacije pluca ili operacije zute mrlje na ocnom dnu. Ko i gdje? Eeee, pa vidi „potez br. 2“! Kad se rijesimo one armije birokrata i kad im uzmemo pare, moci cemo da napravimo 2000 starackih domova za dominantnu klijentelu modernog drustva: pacijente. A ti sto su ostali bez posla ce se ili penzionisati ili ce se prekvalifikovati da se brinu o njima. Sta vise, nakon „!poteza 2“ bice toliko slobodnih para da ce se tim njegovateljima moci obezbjediti vrlo atraktivne plate, dugi godisnji odmori, beneficirani staz, mozda kao i vojsci JNA, graditi odmaralista u zemlji i inostranstvu?

Jer boze moj, od 10 ljudi koji biraju zdravstvo kao struku, 9 ih pred kamerama kaze da vole da se druze sa ljudima!? Pa evo…

Rafa i ja

Ja??? Koji, ja? Ne nisam to ja, to su svi ostali- samo ne ja. Daleko bilo! Boze zabrani. Isuvise je to daleko od mene. Taj „ja“, to je prakticno cijeli svijet, samo ne – ja. Pa sta onda znaci koji m…. naslov???

Eeee. Naslov je zapravo citat koji izgovaraju svi novinari, komentatori, posjetioci stadiona, blogeri- svi koji misle da treba da se ukljuce u tekuce Nadalove probleme (meceve).

Nego da odmah postavim kontratezu, pa ce vam valjda biti lakse da razumijete.

Kad je neki komentator rekao Nole???

Nikad! Ni-kad. I nece. E, haj’te vi sad da cujem vase teorije, zasto je to tako? Ja imam samo jedno objasnjenje: ne vole ga. Paranoja? Zavjera? Ne vole (nas) Srbe? Nema veze: pustite vi sad moja objasnjenja – dajte da cujemo vase.

Evo jos malo da vam pomognem….

Novak (Nole) igra sa slabijim. Publika zdusno navija za- slabijeg. Bez obzira bio to Njujork, Melburn, Pariz, Barselona, London, Rim… Ok, ima neke logike. Platili su skupe karte i ne bi da sad to Novak zavrsi za sat vremena. A ima i ona druga „ljudska“ psihologija: lako je biti na strani jakog – haj’mo mi da pomognemo slabom. Nas je nekoliko hiljada. Jaci smo. I tako, kad igra Novak – pardon Nole, sve je jasno: svi cemo podrzavati slabog, autsajdera.

E, ali kao igra Nadal (joj, izvinite – Rafa) protiv bilo koje budale ovoga svijeta, svaki uspjesni „rafin“ potez se docekuje freneticnim aplauzom, ustajanjem sa mjesta sjedanja, odusevljenjem, jednostavno receno.

Primjecujete li mustru?

Publika mrzi Srbe?

NE!!

Pustite ta jeftina, vulgarna objasnjenja. Niko ne mrzi Novaka jer je Srbin. Niko ga ne mrzi, kao sto tvrde srpski sportski komentatori, zato sto smo se usprotivili NATO-u, zato sto stalno guramo prst u oko svima… Ne, mrze ga jer je takav profil covjeka kakav jeste. Da budem jos jasniji, mrzili bi ga i da je iz Australije. Evo, Hrvat iz Australije… Mrzili bi ga.

U cemu je Novakova greska?

Novak „grijesi“ (stavljam pod znake navoda, jer ni on, kao ni bilo ko drugi, nije birao svoje postupke – radi prema unaprijed predodredjenim obrazcima, jer tvrdi determinizam vlada! Nema slobodne volje!) u tome sto su njegovi postupci disharmocni sa postupcima, modelima vecine. Ne smije se birati vlastiti put. Nema vlastitog individualizma, individualizma prema vlastitom „izboru“ (determinizam!). Moze individualizam diktiran odozgo, kroz kampanje, reklame, dogovore, ali nikako da ti to sam krenes. Jok! Moze ako politicka elita kaze, haj’mo sad malo u individualizam. Sam? Ne.

E sad – komentatori. To je tek jedna ljigava grupa. „Rafa i ja“ treba da podstakne kod nas, slusalaca sliku da su oni, komentatori i Rafel Nadal , upravo napustili „rafinu“ jahtu, poslije jedne privatne, intimne vecere i onda krenuli: on na mec, a ovi u komentatorsku lozu. Ali i poslije meca, Rafa i ja cemo se druziti, jer ja sam (skoro pa) jednako vazan kao i Nadal. Pardon, Rafa. Nadam se da vi to dragi slusaoci razumijete, ili makar – cujete.

Kopernik na krivini

K r i v i n a

Ulazim autom u garazu. Iz krivine pod pravim uglom. Prednji lijevi cosak auta, opasno se primakao okviru vrata. Parkering signal je odavno prestao da daje isprekidani signal: sada je bez prekida. Neprekidni signal znaci da moze biti 5 cm ali i manje. A moze da se uskoro cuje i onaj uzasni zvuk dodira lima karoserije sa zidom…. Jos nesto, sto cu morati da provjerim na servisu, ali mojem autu, kad se volan okrene do kraja, ugase se farovi?! Inace bi odraz svjetla na zidu mogao da pomogne….

Moja cerka, koja sjedi do mene i ja, cutimo u ovom intenzivnom, kratkom trenutku uzasa.

Auto prodje. Neostecen.

Moja cerka kaze, u ovakvim situacijama i ja bi nastavila. Tu smo!

U jeftinim (najcesce filmskim) dijalozima sa kvazipsiholoskim natruhama i kvazilogikom, ubijedjuju glavnog glumca kad nesto pogrijesi, da je imao izbor. Jeste: mozes ili da stanes, pa malo unazad, pa ponovo uz vecu sigurnost. Ili – mozes da nastavis. Izbor. Sta vise svi racionalni razlozi govore da je bolje zastati, pa ponoviti, jer jednostavno, ja (mozda ima neko ko vidi u ovakvim situacijama bolje) u tom trenutku idem potpuno „na slijepo“. Ovaj „momenat“ je trajao dovoljno dugo (20-ak sekundi) da prosjecno inteligentan covjek stize da prodje kroz razna scenarija u svojoj glavi, ali ako se prisjetite slicnih situacija u svojim zivotima, primjeticete da dok vas mozak prolazi kroz te scenarije dotle noge, ruke, misici rade svoj posao dalje sasvim neoptereceni idejama i signalima mozga.

To je ono sto zovemo „jace od mene“. To je ono sto u pravoj psihologiji i logici zovemo tvrdi determinizam: nema slobodne volje. Mozak je provrtio dva vulgarna, jednostavna scenarija: udariti ili ne udariti, a sve ostalo u vama, citav vas organizam, tijelo, izbacili su na povrsinu pokret (akciju) na bazi bezbroj manjih i vecih, ali vama tada nepoznatih faktora i scenarija koje ste dobili na rodjenju i kasnije dopunjavali uticajima sredine kroz cijeli zivot. Tu se radi o bukvalno milionima sitnih faktora koje niko ne moze ni vidjeti, ni nabrojati, ni strukturisati, ni… nista. Jednostavno, djeluju iz podsvijesti. Nazalost, jednako su neuhvatljivi i nevidljivi i za okolinu, gdje podrazumjevam, sve ljude koji imaju neku relaciju sa vama, ali i one druge (policija, sud, norme…). Kad se dogodi sr…, sami ste.

K o p e r n i k

Sjecate li se Kopernika? Poljak. I da imaju samo njega, a nemaju – imaju i Sopena, Poljaci su nas dovoljno zaduzili, dovoljno da mogu da se udobno zavale u fotelju i kamce pare iz EU fondova.

A Kopernik je sto bi rekli djelovao u 15 vijeku. Ej, rodjen 10 godina nakon ulaska Turaka U Bosnu, a pisao to sto je pisao pocetkom 16. vijeka. Mi? Jeli baklave i tu i tamo pravili male hajducije… E taj je Kopernik rekao da se Zemlja vrti oko Sunca. U to vrijeme, a bogami i jos dobrih 200 godina kasnije (??!), uceni ljudi su vjerovali vise Aristotelu koji je smatrao da su sva nebeska tijela fiksna i prikacena za nebo. ‘Ajde sto su oni vjerovali nesto drugo, tj. nisu vjerovali njemu, nego ga – spalise??!! Kasnije su malo napredovali, pa su 100 godina nakon njegove smrti, Galileju koji ga je podrzao, samo zabranili da izlazi iz sobe u Firenci, a tek nakon narednih 100 godina su popustili pred Dekartovim dokazima.

Sta radi Kopernik ovdje? Pokazuje svojim zalosnim primjerom koliko spor i naporan put do istine moze biti. Sta vise da na jednom kraju saznavanja istine moze da se umre ili dozivi nesto slicno, uglavnom neprijatno, nepravedno i nezasluzeno, a na drugom kraju, ta ista istina bude opste poznata i prihvacena kao sto je i cinjenica da su u ovom trenutku hrvatski vaterpolisi bolji od srpskih. I? Isto je dragi moji i sa genetikom. Genetika u odnosu na ponasanje. Danas imate npr. seksualne zlocine i zlocince koji se kaznjavaju, a zapravo oni nista za te zlocine nisu krivi. Na primjer. Ili bilo koji drugi potez, akcija, djelo, koje nailazi na osudu od drustva. Pocinilac bude kaznjen, jer drustvo mora da se zastiti i pokaze primjer, ali taj pojedinac nista nije kriv. Neprijatna pomisao da neko na kojega se i vi i drustvo ljutite, kaznjavate ga, zatvarate ga ili negdje cak – ubijate – nije kriv. Ali i 1510. je bila neprijatna pomisao kad neki tamo talijanski matematicar, poljskog porijekla pocne da bogohuli o planetama. Pomjera vam se cijeli temelj znanja, shvatanja i dozivljaja svijeta. Toliko da bi ga ubili. Ok, spalili. Vec danas postoji dovoljno znanja o odredjenim genetskim mutacijama koje vode kao seksualnim zlocinima. Ovaj obrazac ce za 50 ili 250 godina biti multipliciran tako da cemo dobiti genetsko objasnjenje za sve. Zasto ja gore vrtim volan i vozim iako mogu udariti u zid, zasto neko bude vise, a neko manje agresivan u saobracaju, zasto…. Sve! Sve ce biti definisano vec na rodjenju. Pregledom krvi! Naravno, otvorice se nova pitanja: kako drustvo da se zastiti od ljudi koji se rode sa drustvenoopasnim mutacijama u genomu. Ali to nam je manja briga! I Crkva je morala poslije Dekarta da se prilagodjava novim saznanjima, a da je bila mudra, ok, prvo spalis Kopernika, a onda odmah pocnes sa pripremom plana B: sta ako se zaista vrti??

Rovinj

Imate dva grada sa slicnim ili istim imenom, oba u Istri i oba – na istom mjestu?! To su Rovinj u februaru i Rovinj u sezoni.

Imao sam zadovoljstvo posjetiti ih „oba“ i uvjeriti se da oni samo lice, ali da su to zaista dva sasvim razlicita i vrlo udaljena svijeta.

U februaru, ako se potrefi da je lijep suncan dan, slicnost je jos upadljivija. Posjetioci restorana (samo moja supruga i ja!) mogu da sjede napolju. Ostali ljudi koje vidite po danu su mjestani. Oni setaju okolo u parovima pricaju neki jezik koji je mjesavina talijanskog, hrvatskog i jos necega, pa se dobije – istarski. Zastanu na Rivi i prate desavanja na ribarskim brodicama, nose plasticne kese sa spenzom i uskoro, oko podna nestanu po svojim kucama. Od podna, nema vise ni njih….Uvece, po centru Starog grada dvoje troje djece trce okolo ili voze bicikla. Dovikuju se i sve okolne kuce odjekuju od njihovih razgovora. I to je jedino sto se cuje. U prizemljima kuca skura su zatvorena, a da se naslutiti da su ljeti tu ili apartmani za izdavanje ili se tu odvija neka prodaja skoljki, maslinovog ulja ili naocala za sunce. Ako produzite malo dalje, prema crkvi (svetoga Eufemija), mozda naidjete na svadbu? I to je sve. More mirno, samo barke i galebovi, talasi pristupaju zalu kao sto su to radili milionima godina, ali sada se to i cuje. U ovaj grad mozete lako da se zaljubite. Parkiramo auto odmah iznad Mirne (fabrika ribe), a onda nas uhvati smijeh jer je i parking odmah tu na rubu starog grada, pored pjace, jednako prazan. Dzaba isli pjeske….

Greskom, mozete doci i u onaj „drugi“ bilo kada u sezoni. Ako ste pametni, ustanite rano, prije 7 i ucinice vam se da su to dva ista grada. Ribari, cistaci, rijetki prolaznik. Tisina. Jedina je razlika razlicite skalamerije po Rivi koje su to jos od sinoc… A sinoc! Ulicama se ne moze proci od roditelja sa malom djecom. Djecu muce jer je jos gore (za njih!) ostati u tzv. apartmanima – sa nadom da ce ih umoriti i da ce spavati. Ulicama se ne moze proci od bicikla!!? To su sad takodje roditelji, ali oni koje su djeca odavno napustila ostavivsi ih samima u gomili egzistencijalnih pitanja: smrt? Nemoc? E da bi se dolazak ovih posasti odlozio, valja voziti biciklo. Pa jos uzduz i poprijeko Starog grada?! Sto ga ne voze kao oni pravi mucenici, pokajnici sto ih gledamo ljeti gore po magistralama: goli do pasa, crni kao ugalj, maramom pokrivene glave, bicikla opterecena bisagama kao da se sele. Sta li su oni zgrijesili u zivotu, pitam se. A onda jednako naivno lanuli to na nekoj ispovijesti casniku. Dalje se zna: “ Vozices biciklo od Cibace do Srdja. Hajde polako uz Boziju pomoc…“ I Rovinj, ovaj ljetni, je stigao da se zarazi elektricnim trotinetima, najnovijom napasti velikih evropskih gradova, tako da ako vas mimoidje dijete motajuci se izmedju noga i ako izbjegnete biciklo, naletice na vas trotinet. Nesto mora. Sa svih se strana cuje muzika. Avaj, ziva?! Prodjem pored jedne grupe gledam i pitam se, zasto se ona smije??? Dva tri muskarca u bendu i pjevacica. Pjevacica pjeva, ali se i smije gledajuci kolegu pored. Basistu. Zasto se smije??? Jasno je! Smijuci se jeftino postize stimung usmjeren ka nama, publici, stimung koji kaze: mi smo hepi, o boze kako smo hepi – osjecate li i vi? Jeeaaahhhh. Uzasno jeftino. Ali, opet pitam se kako to postize? I opet vidim samo dva nacina. Ili je alkohol, pa ti je sve smijesno ili sapce kolega „vidi one debile, vidi, vidi onoga sa naocalima…“ (misleci na nas), a onda krene onaj zarazni smijeh, jer bi zapravo trebao biti zabranjen… Sjajno: odlicna zabava za nju (njih) i postignut efekat „sjajnog raspolozenja na zurci/svirci“.

Ma mozete vi parkirati oko Mirne, ali pijaci se ne morate primicati: red od 40 automobila cekaju da one vec parkirane odnesu zbog kolapsa ili dehidracije u pulsku bolnicu, pa – eto mjesto. Jednom. Zanimljivo da Beogradjani (sic!) mogu parkirati gdje hoce. Kako i ne bi kad su to zapravo elitni clanovi beogradske mafije, a parkiraju Mercedes AMG ?? Svi valjda policajci znaju da intervenisati prema tim automobilima, znaci rat lokalnog karaktera (na drugoj strani starog grada, prema Grand hotelu, ispod Tramonta). Lijepo je parkirati i ispod Grand hotela. Ne morate vise ni ici u setnju: ostanite tamo i razgledajte sve Ferarije, Aston Martije, BMW-ove za koje niste nikad culi….

Kupanje!!! Vicu djeca. Oko podna. Kad je napolju vec 40 stepeni. Jeste li elitisti? E pa onda plaza Mulini. Sve imate: hodate bezbjedno – nista ne bode, nista vas nece posjeci. Plaza od sljunka (za razliku od Crne gore koja je „dolje“ i gdje su erozije stigle da naprave i pijesak, ali i przinu, ovamo, gore, na sjeveru, proces je tek poceo – stiglo se do oblutaka). Divne stolice, stabilni suncobrani (oni sto im vjetar ne moze nista), nema pasa, tuseva u izobilju, ma… ne moze bolje. Cijena? E, to niste trebali pitati: 80 EUR za paket, 2 stolice i jedna suncobra??!! Ovdje u Svedskoj pitaju da li je ukljuceno pice, ili makar kafa? Pa kad prebolite svoje elitisticke nagone i potrazite drugu plazu, docekace vas nizi razred cijena: 15 EUR stolica, 15 EUR suncobran (znaci paket 45 EUR). Dzabe.

Ja idem samo u onaj prvi, pravi Rovinj. Ovaj drugi, ko mora, neka mu bude.

Pobjeda 2

Sesnaestog marta sam pisao o pobjedi Ukrajine u ovom ratu.

Od tada je proslo novih sto dana, a prema statistici koju cak ni Zelenski vise ne krije, za ovih 100 dana je poginulo 100×100 mladih, zdravih momaka. Deset hiljada. Ne staraca, trosnih, bolesnih ljudi, ljudi iz starackih domova, ludnica ili zatvora – ne, 10 hiljada najzdravijeg dijela ukrajinskog stanovnistva. A do pobjede je daleko…. Vjerovatno jos novih 10 hiljada mladica??!!

Ben Stiler, komicar ide kod svog kolege Zelenskog da mu izrazi ljubav i da mu kaze da je nasao svog idola??!! Dobro, odavno sam naucio da ako si Ben Stiler ili Rober de Niro, znaci glumac kojeg volis gledati, to nikako ne znaci da oni po definiciji imaju misljenje koje treba sa paznjom saslusati. Neko voli i Zerara Depardijea ili Stivena Sigala…. ima li negdje neka knjiga sa njihovim mislima?

Sta hocu da kazem? Bolje receno, sta hocu da ponovim? Sta treba tim mladicima. Sta je trebalo tim mladicima? Stan ili kuca, posao i plata. Asfalt do kuce, auto u garazi i skola za djecu. Bolnica, ako zatreba. Teritorija? Koja teritorija? Ona na kojoj stoji kuca i fabrika? Sta ce im teritorija osim kao fizicka podloga da ne propadnu u … Zemlju? Nista. To parce Planete moze da se zove i Ukrajina i Rusija i Litvanija, Kalifornija i Mars. Na istom parcetu zemlje mora da djeluje politicar (nazalost, tako je jos uvijek!) koji ce obezbjediti mladicu pobrojane uslove. Koji politicar? Kakve to veze ima?? Ukrajinski, ruski, litvanski, kalifornijski ili – sa Marsa. Svejedno je ako dobro radi svoj posao. Ako ne radi, smjenicemo ga. U hodu. U voznji automobilom. Preko appa. E, ali da, da ne zaboravim. Mladic – dok je bio ziv – morao je i da komunicira. Kazu da je htio na jednom jeziku, ali mu nisu dali, nego su ga tjerali da govori drugi (iako zna oba!). Jezik je cudo! Osjetljivo do zla boga! Evo i ja se spremam na malo samokontrole kad odem u Hrvatsku da bas ne kazem svakome april. Mogu nekome. Biracu drustvo, trazicu te kojima mogu reci april i kojima ta rijec nece biti razlog da potpuno promjenimo temu („Odakle ste vi?“). S druge strane, sve je pitanje motiva: impresioniran enormno novom sredinom, nastojis da primis i jezik i obicaje. Ti i nova sredina kao rogovi u vreci? Nastojis da se drzis podalje. I sve izmedju.

Ali recimo da je onaj mladic, dok je bio ziv, bio strasno frustriran i bijesan. Em mu brane maternji jezik, em zapravo nema stan , em nema ni posao…. I sta ce? To je trebalo razgovarati sa Zelenskim prije pola godine! Bijesan na svakoga kojeg mu pokazu kao uzrok njegovih jada. Probas da promjenis svoj idiota-politicara. Ne ide? E onda se pomjeris. Promijenis teritori. Nadjes neki na kojem su pametniji politicari. Na toj drugoj teritoriji bice neki novi identitetski kod sa jezikom, sistemom vrijednosti, kulturom, obicajima, nepisanim pravilima…. Ali bice posao, kuca i auto u garazi. Znaci – motivacija. Ili, kod kuce, politicka borba. A je li kod kuce idiot politicar Ukrajinac ili Rus, svejedno je. Dok si ziv. Ako nisi mrtav.

Evo zato je za mene Zelenski – ne heroj, nego zlikovac. Ovaj utisak se bazira na cinjenici da dnevno gine strasno mnogo, nenadoknadivo mnogo ljudi, da su razlozi za njihovu smrt izmisljeni i pripadaju samo svijetu politicara koji nas drze silom u toj shemi, a dodatno je utisak pojacan kad ga vidim onako uzurbanog, obucenog kao Ce Gevara. Samo fali malo tamnija nijansa ispod ruka i/ili traka mokroga prego grudne kosti (zato svi americki glumci koji kao dio uloge, trce po Njujorku, nose sive majice). Razumijem ja da je cijeli „zapadni“ svijet u svim oblicima medijskog pokrivanja rata idilicno harmonican u izvjestavanju – ipak su oni dio establismenta iako se znaju zestiti na politicarima kad nanjuse neku privatnu, licnu aferu ili skandal. Ali da se ne nadje ama bas niko ko ce napasti Zelenskog, to zaista ne razumijem?! Ne racunam Putina i gospodju Rudan.