Sve je fizika. Osim metafizike….

Moj je ujak uvijek tvrdio: „Sve je fizika“.

Jes’. Ima tu istine. Slazem se cak i da je hemija – fizika. Jer sta je hemija? Od dvije materije, napravis – trecu. Ove dvije prve materije su fizika, ali brate, da se ne lazemo, i treca je. Molekul u jednoj, molekul u drugoj, kad se spoje, neke ih sile (fizika!) povezu, daju treci molekul i opet smo na pocetku.

Fizika, znaci priroda, dugo su cekale na Njutna da ih objasne. Cast Aristotelu, ali prije Njutna, slabo je covjek ista tu razumio. A onda je dosao ovaj cuveni Britanac kojega su sahranili u Vestminster Ebiju i kroz tri zakona objasnio kako Univerzum funkcionise. Njutn se nije libio da sebi malo olaksa zivot, pa je fino, na volseban nacin proglasio trenje – zanemarljivim. Super! Sve se krece po jednom jedinom pravilu: znas mu masu i ubzanje i to je to. Za Njutna sve je – cestica. A nemojmo zaboraviti da je vec tada, u njegovo vrijeme bilo zagovornika talasa (Talijan Grimaldi i Holandjanin Hajgens)….

Razumijevanje fizike (prirode) se razvijalo ubzano i onda kad se pojavio Skot Maksvel, nastupilo je vrijeme talasa. Kako covjek voli da pojednostavljuje stvari, doslo je samo do zamjene: nije vise sve cestica – sad je sve  – talas.

I konacno se pojavio i Njemac, Ajnstajn i pomirio sukob: sve je i cestica i talas! Ajnstajn je cak dobio Nobelovu nagradu za fiziku, nakon sto je lezerno dobacio: „Svjetlost se sastoji od cestica“. Sa Ajnstajnom se fizika spustila na nivo atoma i njegovih djelova. I ono sto je zaista revolucionarno u svemu ovome jeste  sto su nas natjerali da promjenimo nacin misljenja. Nema vise razmisljanja o odnosu uzroka i efekta kao u vrijeme Njutna. Ne funkcionise svijet kao svajcarski casovnik. Ajnstajn i kopenhagenska skola (N. Bor) su zatvorili proces izucavanja fizike. Sve je receno. Fizika vise nema sta da kaze. Kraj.

Ili?

Otvorena su nova vrata, vrata kvantne fizike. Ali tu malo ima mjesta za fiziku! Pocinje vrijeme, ili bolje receno renesansa metafizike. Sta je metafizika? A sta fizika? Fizika je nauka koju mozete da predocite eksperimentom i zaokruzite finom matematickom formulom. A kad fizika vise ne moze da „vidi“ kada je eksperiment nemoguc, pocinje da vlada ljudska misao i dobijemo metafiziku. Evo da i ja dam neku matematicku formulu, koja ce se nakon sto ja umrem zvati po meni: MF = Mi+F (metafizika je fizika plus misao). O cemu se radi. Cijela kvantna izika bi se mogla opisati jednom rijecju: diskontinuitet. Do ovog prodora nauke, vazilo je da se energija krece kontinuirano. Od sada, diskontinuirano. Energija je pakovana u male „gomilice “ (znam, ali moram koristiti pleonazam) poznate pod imenom kvanta. Znaci energija se ne siri mirno i jednako, vec u pulsevima. Okej… I sta je problem? Pa problem je sto ovo niko nije vidio, a sva je prilika i da nece! Ova ideja je proizasla iz misli pametnijih ljudi sto kvantnu fiziku cini zapravo, metafizikom. A zasto su ljudi ubijedjeni da se kvantna fizika nikada nece moci objektizovati, predstaviti, uciniti vidljivom? To nam je objasnio Nils Bor. On kaze da zapravo nema razdvojenih fenomena kvantne mehanike i mjernih instrumenata – ne, ova dva domena su jedno. Zasto? Zato sto proces mjerenja provocira odgovor sa mjerenog objekta koji onda utice na mjerni instrument.   E sad razumijete da ovdje filozofija moze da dobije pravi zamah. Znaci ako vi probatre da mjerite fenomene kvantne fizike (subatomske fenomene), vi ne vidite nista objektivno, vec ono sto predmet mjerenja „zeli da vi vidite“.

U tom trenutku (1930) se na naucnu scenu pojavio Zidov (?) iz Njemacke Hajsenberg. Radio je sa Nilsom u Kopenhagenu, pa kad je dosao nazad kuci u Njemacku smislio je svoj indeterministicki princip za koji je ’32. dobio Nobelovu nagradu. Mislim nije ni cudo sto nije primjetio pogrome nad Jevrejima, zadubljen u Ovako slozene misli…. Ako je bio Jevrej, pojma nemam. Uglavnom, njegov „nedeterministicki“ princip ima iza sebe komplikovanu teoriju, matematiku i naravno, na kraju: formula. Duga prica moze da se skrati Ovako: kako je svjetlost i talas i cestica, a prema njegovom mentoru Boru, mjerni instrument pokazuje veliku gresku, to se pozicija cestice (elektrona, fotona…) i njegova trenutna energija ne mogu precizno odrediti, ali se zna da ova dva faktor stoje sa jedne strane znaka jednakosti, a Plankova konstanta sa druge, sto ce reci da sto kraca pozicija (rastojanje), to jaca energija i obrnuto (dva faktora su suprotno proporcionalni jedan drugom). I sad je prema dobrom Verneru u isto vrijeme i sve nejasno i sve – jasno! Na primjer kako on objasnjava zasto se u atomu elektron kao negativno naelektrisan ne stopi sa jezgrom koja ga privlaci kao pozitivno nabijena. On kaze, kad se elektron priblizi jezgri (znaci strasno mali razmak), onda prema njegovoj formuli ima jako veliku energiju koja mu pomaze da bude slobodan i da cak lako iskoci iz svoje putanje (struja). Slicna objasnjenja ima Verner i za raspad radioaktivnog isotopa (dva se protona nikako ne bi mogla lako odvojiti od svoje jezgre da nije Vernera!) kao i za „sadrzaj“ vakuuma (koji nikako nije prazan).

I da zakljucimo (teoriju). Do pojave kvantne fizike, vazio je determinizam (vidi moja ranija pisanja). Kvantna fizika koju niko ne moze ni vidjeti, ni oponasati eksperimentom, vec je moze pokazati samo matematikom i statistikom, okrenula je ovu ideologiju ka probalistickoj: sansa. A nama je data mogucnost da o ovome razmisljamo prema mojoj formuli MF=Mi+F. Drugo nam nista nije ni ostalo.

 

Zivot izvan vica

A zapravo bi bolje bilo da je u vicu…

Nekada su to bili vicevi, a danas „jutjub“ videozapisi. Duzina je ista: oko 2-3 minuta. Smisao je isti: kritikovati neki drustveni fenomen. Rezultat je isti: vecina ljudi nadje da je poruka i tacna i duhovita, znaci, najcesce – briljantan proizvod.

Povod za ovaj tekst je jedan kraci video zapis koji trenutno kruzi svedskim internetom. Sekvenca je uzeta iz filma o Hitleru (B. Ganc), a prikazuje Hitlerov napad bijesa pred svojim stabom. Ne sjecam se zbog cega je u filmu Hitler bjesnio, ali ova scena je iskoristena da uz prigodan tekst, ilustruje njegov napad na mlade stokholmske tehnikrate, vlasnike firmi, finansijske mogule, koji ni u vrijeme Korona epidemije ne zele da sebi uskrate skijaske ture na svedskim skijaskim destinacijama, a posebno ne tzv. „afterski“ partije u litrama alkohola. Nekoliko njegovih zaoka predstavljaju vrhunske domete cinizma (kolone SUV-ova po autoputu, dozvoliti im da idu u region gdje su u lokalnoj, regionalnoj bolnici  cak i spremaci iznajmljen personal). Sjetio sam se odmah nekih nasih viceva (70-ih Godina sic! Hrvat po Mostaru vice:“Ja sam Hrvat“, a prolaznici mu dobacuju:“Ko ti je kriv?“): definitivno prava mala remekdjela usmjene umjetnosti.

Sta je ovdje pitanje?

Zasto i mi (gradjani) i politicari, pratimo ove proizvode kao da se radi o necemu uvezenom sa Jupitera? Odlicno, da, ali kakve to veze ima sa nasim zivotima? Razumijemo mi da „to“ ima veze sa nama, ali ne i sa nasim zivotima?! To je zanimljivo. Prvo mi.

Cim cujemo vic ili odgledamo zapis, osjetimo snazan dozivljaj pripadnosti istoj grupi koja ima isti problem. Odmah shvatimo da je svima vec odavno sasvim dobro jasno da se fenomen (tema vica) duboko usadio u nase drustvo, da se vec godinama saplicemo na njemu, da su ga svi primjetili i razumjeli. I? I – nista?! Kao da je neko ispricao vic o Kubi ili jos dalje, nekoj planeti sa kraja Mlijecnog puta. Okrenemo se svaki svom zivotu i nastavimo dalje. Zasto je to tako? Zbog konformizma. Svaki pojedinac iz grupe koja je podijelila vic (zapis), ide dalje kroz svoj zivot ubijedjen da se posljedice kritikovanog fenomena nece slomiti bas na njemu. Ovo postaje jasnije ako se uporedi sa zemljotresom. Kad zatrese, niko nece pomisliti, mozda nece bas po mojoj glavi, vec svi manje ili vise panicno, trce napolje. Kad se radi o problemu, jednako teskom i razornom kao sto je zemljotres, ali drugacije, mnogo sporije dinamike, tu se onda svaki zamisli nad sobom i pokusa da izmjeri relaciju izmedju izvjesnosti rizika od posljedice sa stepenom energije ulozene u angazovanje usmjereno ka problemu. I kako je ovo drugo povezano sa trosenjem (ovdje energije), lako gubi prioritet i rezultat je: ne cinim nista.

Jos je zanimljivije sto se ne nadje neki politicar koji bi najprije izgradio  svoju sliku o povjerenom mu drustvu na osnovu viceva, a onda i skrojio akcioni plan kako bi se eliminisali upravo ti fenomeni kritikovani u vicevima. Kad samo pomislimo na nebrojene politicke viceve koji su kruzili Jugoslavijom sedamdesetih Godina! Koliko je tu bilo materijala za radikalne promjene drustva. Steta. Koliko ja znam iz istorije jedino je knez Milos Obrenovic znao pitati avjetnike sta kaze narod: bune se. Njegova reakcija je bila: „Stezi“, a kasnije ako je odgovor na isto pitanje, cute:“ Popustaj“.

U onom gore primjeru, kritikovani fenomen je oholost, gramzivost i postmoderna varijanta individualizma, znaci jedan vjestacki stvoreni superego proizasao iz vjestog manipulisanja virtuelnim novcem. Osjecaj samozadovoljstva zbog nagomilanih materijalnih dobara, suzava ugao gledanja na svijet oko sebe, eliminise solidarnost i razumijevanje ljudskih vrijednosti. Nema naravno zakona koji ovaj negativni trend mogu promijeniti, ali ovo bi trebao biti povod i signal intelektualnoj eliti da krene sa medijskom kampanjom (polemicki tekstovi u uticajnom mediju) kako bi se fenomen objasnio i gdje bi se predlozile mjere da se eliminise. Politicari bi trebali uhvatiti ovaj trend i zakonima ograniciti nerealne izvore materijalnog bogatstva (glavna svedska banka je imala kao plan – sic! da pere novac preko baltickih banaka; smijenjeni direktori su svi dobili vise nego velikodusne /citaj milionske/ otpremnine kao da su nas zaduzili necim vrijednim??! ). Drustvo bi trebalo da nakon ovog video zapisa, za nekih pola godine pokaze vidljive signale da je na putu da promijeni kurs. Bez toga ljudi ce cak i u Svedskoj pokazivati psihologiju suznja, sto smo donedavno mislili da je samo nasa balkanska crta. Jer suzanj se miri sa nemoci da utice na drustvenu politiku, s tim sto nas suzanj to radi jer svaki poklusaj najcesce zaboli, a ovaj ovdje, jer je kupljen ekonomskom sigurnoscu. Ipak, suzanj je suzanj, bez obzira na nacionalnost.

Balans

U polemici oko slobodne volje i moralne odgovornosti, jedan od vodecih kompatibilista (=vjeruju u determinizam, ali vide prostor i za slobodnu volju- jer je kompatibilno), Stravson (Strawson) uvodi pojmove interpersonalni i objektivni stav. Prvi pokriva nase emotivne reakcije u odnosima sa ljudima iz nase okoline, ljudima koji nam nesto znace, a drugi odnose sa nama nepoznatim ljudima, gdje su emocije svedene na minimum. Necemo mi sada opet o slobodnoj volji, ali samo da naglasim da Stravson tvrdi da ovaj objektivni stav, tipican za posmatrace, terapeute, naucnike, jeste objektivan, ali nije beskonacan. Nehumano bi bilo da bude beskonacan, kaze on….

Ja, tako je to sa filozofijom, ali i struka ima svoju unutrasnju logiku i svoje zahtjeve: objektivni stav mora da se odrzava koliko je vise moguce. I jasno je: neko ovdje mora da trpi, jer konflikt je ocigledan. U ljudskoj je prirodi da s vremenom objektivni stav postane interpersonalni, a struka se tome protivi. Trpi naravno terapeut. Za terapeutovog objekta cemo lako: njegova patnja je kratka – ili ce pretec’ ili nece. Vrijeme emotivnog angazmana (mu) je ograniceno. Ali terapeut ide dalje, mora da ide dalje, jer dolazi novi slucaj…

Ovo sa emotivnim anagazovanjem vam je kao sa trcanjem. Maraton. Trcis, trcis, ali posto nije kratka distanca, nije 100 m, nadjes trenutke da se i malo odmoris. Ako nista, kad je nizbrdo.  I tako i u radnom vijeku terapeuta: mora biti trenutaka kada zgrabis priliku da se odmoris, jer, prije ili kasnije, docice novi emotivni izazov. Ali ove pauze, nose nazalost mali, ali sigurni rizik za „korisnika usluge“.

Kad se mi odmaramo? Kad definisemo novu sansu. Predociti „korisniku“ da mu se blizi kraj i da treba da ide kuci i „ceka da umre“ je za nas uzbrdica. Naci neku novu terapiju, neki novi pokusaj, je – nizbrdica. I svi vole nizbrdice, ali na tom dijelu puta, postoji velika, objektivna sansa da ce korisnik da stekne novu nadu i da ce time biti jos jace izlozen emotivnom stresu kada mu se – poslije – i ta nada oduzme. A ‘oce, sve ukazuje na to. Ipak, nizbrdica mami: sto bi stalno uzbrdo…. A i on, korisnik trazi da odemo na nizbrdicu: trazi novi pokusaj. I sad se mora pazljivo odrediti balans u toku predocavanja najnovije zamisli. Prikazati novi pokusaj sa dozom pesimizma, znaci oduzeti korisnikova psiholoska oruzja koja se dodatno angazuju i koja su neophodni suplement u ovoj teskoj i neravnopravnoj borbi. Ovaj momenat je u nauci poznat pod nazivom placebo. Korisnik mora da vjeruje u novi zaokret. Terapeut je tu da ga ubijedi. Ljepota! Nista lakse. Nizbrdica, samo takva. Ali ne samo nizbrdica! U ovakvim situacijama kada se blizi kraj, kada je svaki novi zaokret na ivici ocaja, a u naucnoj literaturi potkrjepljen sa slicnim korisnicima koji bi se mogli izbrojati na prstima jedne ruke, i terapeut bude zahvacen placebom. Znaci terapeut je dvostruko zaveden da zarazi korisnika neobjektivnim (laznim) optimizmom: em je nizbrdo, em to i on trazi. Opasna igra. Ima studija koje su nedvosmisleno pokazale da kada vam terapeut (ovo je sa pocetka druzenja sa korisnikom, znaci kad stigne dijagnoza i prica o prvom lijecenju), prikazuje stanje i oslikava buducnost, morate odmah da odbacite najmanje 30 %: tek cete tada kao korisnik dobiti koliko-toliko uravnotezenu sliku o svojoj buducnosti. Znaci korisnice, ne vjeruj nikome – lazu, jer im je tako lakse. Ipak, korisnik kao korisnik, navuce se na zavodljivu interpretaciju svog terapeuta i krene s njim nizbrdo. I onda neminovno – kraj. I sad treba, uzbrdo. Treba objasniti da nije pomoglo, „ne radi“, nema vise nista da se ponudi, gotovo je, pobijedjeni smo. Korisniku pada mrak na oci, gubi tlo pod nogama, ali ipak stigne da pokaze (nema sta vise da se krije, niti glumi), razocarenje, bijes, mrznju, sto je (opet) bio prevaren, sto mu se obecavalo, „sakom i kapom“, a sad, odjednom, nista. Jer terapeut mora da razumije: korisnik cuje samo ono sto zeli da cuje. Ako pod ovim „cuje“ podrazumijevamo ne samo fizicku aktivnost organa sluha, vec i utisak koji informacija ostavi na mozak. Cuje on sve, ali u onom emotivnom, „ljudskom“ dijelu mozga ostanu zabiljezene samo pozitivne informacije i prijatne cifre. A mi, trkaci na duge staze, morali bi ovo znati.

 

 

Draga Korona!

Odmah na pocetku da se korigujem: morao bih da te oslovljavam sa Covid-19, jer onaj prethodni virus od kojeg smo se bojali prije 10-ak godina, tvoj rodjak SARS, bio je takodje korona. Ali nekako je nezgrapno, a sa druge strane, oslovljavajuci te sa korona, zvuci intimnije, vise prijateljski, sto mi i jeste cilj.

Pisem ti ovo pismo da ti pozelim dobrodoslicu i da ti se zahvalim u ime cijelog covjecanstva, na svemu sto si dosada postigla kao  i za sva buduca djela koja ces ostvariti posebno indirektnim djelovanjem na nas. I ovo je vazno: tvoja direktna dejstva na covjeka, samo u dubokim, neprozracnim filozofskim domenima mogu da se razumiju i objasne. Ljudi su umrli i jos ce neki. Ali ljudi su uvijek umirali od zaraza i prirodnih katastrofa. Vazno je samo da ljudi ne umiru od ruke drugih ljudi, da se zgrade ne ruse od aljkave gradnje, ali da ce uvijek biti infekcija i zemljotresa, na to smo se valjda navikli?

Zato bi ja prvenstveno da ti se zahvalim za sve sto si ucinila indirektno djelujuci na covjeka. I tek sto ces!

Uzimajuci na brzinu samo listu pozitivnih promjena, moze se steci grub uvid u korist koja ce biti postignuta za Planetu. Avioni su prizemljeni, turisti su se vratili u svoje sive, bezlicne domove i boje se da putovanjima u Vijetnam (????!!) probaju  unijeti malo zivosti u svoj monotoni zivot (neka uzmu knjigu!). Svi brodovi napunjeni polufabrikatima i gumenim loptama iz Kine su vec iskrcani u Roterdamu i ugradjeni u lanceve proizvodnje. Novi brodovi ne krecu…. Lancevi proizvodnje pucaju i staju.  Ovamo u zemljama koje zive od finalnih proizvoda, fabrike ce se zatvoriti i jednog lijepog dana (kada tvoja posjeta prodje), bicemo  prinudjeni, ali i u prilici, da resetujemo nase potrebe, a time i proizvodnju. Bicemo u prilici da ozivimo samo ono sto nam zaista treba. Gotovo je sa – ne prodavnicama, nego lagerima odjece koju niko ne kupuje. Dvjesto hiljada plasticnih zimskih jakni napravljenih za male pare u nekim budzacima Bangladesa, prevezli su brodovi i kamioni, a posto ih niko nece kupiti, bacicemo ih nakon nove voznje, na neku ledinu u Africi. Stace proizvodnja Folksvagena, stace tranzit prljavih, polovnih golfova na istok Evrope. Ovo su samo grube procjene, ali pojavio se vec i jedan objektivni parametar: za mjesec dana prigusene kineske proizvodnje, u vazduh je otislo za 30% CO2 nego sto to obicno bude. Ovo je kolicina za koju bi prvo trebali uloziti ogromna sredstva da napravimo tehnologiju, a onda i nekoliko Godina da tom tehnologijom, usisamo taj CO2 iz vazduha i da ga zakopamo 200 m ispod zemlje. A ti draga korona, za samo jedan mjesec dana, besplatno, napravila si cudo!

Zapravo virus radi bas ono sto sam ja predlagao zadnjih Godina kao jedino rjesenje za nasu Planetu (citaj, za nasu djecu i unuke, pa ce biti lakse razumjeti). Rjesenje je da sve, ali sve Zajedno i u istom trenutku – ide na dole: plate, kupovna moc, zivotni standard, ambicije, gramzivost, zelje. U istom trenutku i harmonicno, na dole za 30% Ne prvo ja, ili ti, pa onda neko sledeci. Ne, svi Zajedno. Ronaldo ce odjednom primjetiti da ima samo jedan Bugati Vajron, ja cu drzati u ruci 12 Godina star mobilni, moja cerka ce zakrpiti farmerke i tako cemo svi Zajedno prema dolje, harminicno i bez roptanja. Armija „krojaca“ iz Bangladesa ce se prekvalifikovati u neku granu ekoloske tehnologije, Arfikanci sa zapadne obale kontinetna ce primjetiti da ribe ima sve vise (jer ih nece pustositi talijanske i francuske HajTek koce i brodovi), pa nece dolaziti na ocajnicku ideju da plivaju ka Gibraltaru. Na tom pravcu ce za sva vremena i za vijeke v’jekova ostati samo Atina Bojadzi sama i neugrozena.

Draga Korona. Hvala ti jos jednom u ime svih koji racunaju na nastavak zivota na Planeti. Nastavi da nam utjerujes strah u kosti, napravi paniku, jer svaki dan kad ostanemo kod kuce, je sedmica dana duzeg zivota za Planetu. Bas kao ona stara dobra racunica: jedna cigareta, sedmica dana kraceg zivota. Vita jela zelen’ bor, cekam brzi odgovor.

 

Hod istoka

Gledam mladog i nadobudnog Rubljova, novu nadu ruskog tenisa. Svaka nova nada je dobrodosla, jer Medvedev je u krizi, a Masa (Masha, Sarapova) otisla u penziju. Steta. Mislim za Sarapovu.

Ali gledam mladog Rubljova. Usput, dobro prezime: do – bro! Skoro pa kao Romanov. Ali njih valjda vise i nema: istrijebljeni. Zato ima evo, nesto Rubljova. I on hoda. Prijavio je prigovor na sudijsku odluku i sad ide ka mjestu „zlocina“ cekajuci da sofisticirani sistem kamera oznaci nedvosmisleno gdje je loptica pala. Ja nisam pisac nivoa Tomasa Mana ili Lava Tolstoja. Ja necu (mozda bi i mogao, ali me mrzi) da opisujem kako on ide – ne ja cu vam procitati taj hod. Mada, svi mi (vi) koji znate ovaj jezik i koji ste u stanju citati ovaj tekst, znate tacno kako taj hod izgleda: vidjeli ste ga bezbroj puta. Glavna poruka hoda je: jeste ja sam sad izlozen. Moze se dogoditi i da nisam u pravu, ali da se razumijemo, ja sam ovdje glavni, a vas ko … da sad ne budem vulgaran. On ide kao kad ide ka svom dvogodisnjem malisanu koji ga moli da mu nesto doda, a na TV ide upravo 5. set izmedju Novaka i Nadala. Ali pazite, ovdje je rijec samo o izgledu! Formi. Ne i sadrzaju. Kad je u pitanju malisan, sve u tom hodu je iskreno. A ovdje na stadionu?  Pun samopouzdanja, ali – laznog. Nema tu ni mrva od samopouzdanja. To je samo uvjezbani, istrenirani govor tijela koji krije manjak samopuzdanja, a nudi u velikim (odbojno velikim) kolicinama lazno samopuzdanja, lazni macho hod. On ide, ali kao ne ide mu se, jedva su ga natjerali da ode, ok, ide, ipak, mada, kuku (se) njima (svima nama) ako je tamo krenuo bez ozbiljnijeg razloga. A iz svakog djelica pokreta vristi njegova molba da se ova neprijatna i za njega nasilna scena, sto prije zavrsi.

Ovako ne ide jedan Svajcarac. Ni Holandjanin. Ovako idu samo ljudi uz obalu Mediterana i svi istocno od Zagreba i Atine. I posebno, iz Zapadne Hercegovine…

Sta je ovdje zanimljivo? Evo uzmimo samo radi pojednostavljenja ovaj par: Srbin i Svajcarac. Srbin ima identicnu mustru i govor tijela Rusa. Svajcarac ide mnogo osjetljivije, mnogo vise spreman da odmah prizna poraz, prije nego sto se odluka ozvanici. Mi (Istok),  mi smo spremni da tek iza proglasenja odluke, pocnemo rat, konflikt, skandal. Da, sta je zanimljivo? Zanimljivo je da je Svajcarac dosao iz zemlje koja je sve uradila, a kad kazem sve, mislim i na formalni i na prakticni plan, da se on, pojedinac, osjeca jakim i vaznim. Srbin? U Srbiji? Ili Rus u Rusiji? Ha, ha, ha, ne zasmijavajte me: svaki pojedinac osim one dvojice koji se odazivaju na Vladimir i Aleksandar, manji je od makova zrva. Nevazan. Bezznacajan. Nula. Nistica. Manje od nule….

I zato njih dvojica imaju razlicite potrebe. Uslovno, jer Svajcarac nema nikakvu potrebu da se k….i, ako me razumijete. On je u svojoj zemlji potvrdjen, vazan i takvim sam sebe dozivljava. Kad se nadje u nekoj dvojbenoj situaciji, on je pazljiv, spreman na svako rjesenje i to se vidi iz njegovog govora tijela. Skroman. „Humble“, engleski. Nas? Rus? Sirijac? Ljubusak? Svjestan da je u svojoj svakodnevnoj sredini manji od nule (cak apsolutne nule!), on jedva ceka situacije u svakodnevnom zivotu da pokaze svojih hodom (govorom tijela) da je on veliki i vazan. Loptica koju ne moze stici? Trci, pa – koci. Naglaseno koci. Halo, vi valjda razumijete da ja ne smijem da se zamaram. Evo, vidite, usporavam, brze nego sto to i zakoni sporta, ali i zakoni fizike traze. Ne, ovdje vaze samo moji zakoni, to valjda razumijete?

Cijeli svijet ima jedan dobar izraz  identican u brojnim jezicima: patetican.

Dijete

Rodilo se dijete!

U Svedskoj.

Od roditelja, Hrvata…

Prvo, neka je zdravo i veselo. I neka roditeljima pruzi zadovoljstvo svog,  vlastitog uspjeha, da se ne bi (roditelji) pred smrt pitali – sto nam je ovo trebalo???

Nego volio bih pitati ponosnog (ponositog?) tatu, hoce li malu hraniti Jadro keksom ili Vasa hljebom? Ima u Svedskoj da se kupi i jedno i drugo. Ta, je li globalizacija, ili nije??? Vasa hljeb je nesto kao dvopek, ali ako je onaj nas dvopek bio 15 mm debeo, ovaj svedski je 8. Kako kazu u nasim reklamama, i to nije sve! Ovaj ovdje je samo u jednoj, jedinoj varijanti od psenice, znaci kad ga prepeces, bude one fine, otmjene boje narandzasto, zuto, crvene, sa tragovima mrke.  Ostali? Ostali su, da bog sacuva: 50 varijanti sivog. I sad je mali novorodjeni Svedjanin, cim dobije zube, natjeran da proguta tu plocu Vasinog hljeba, sivog i gorkog, pa jos namazanog nekakvim kavijarom. Mislim, daleko je to od onog kavijara, sto se prodaje u malim teglama od 50 grama; ovaj je u vulgarnim, tubama kao sto su bile nase tube za paradajz („paradajz u tubi“). Odvratan ukus. E, ali kad ne znas za drugi, a to ti ponude i/ili gurnu u usta, a ti gladan, ma ima da prste polizes. I vezes se. Udje ti u genetsku sredinu (epigenetika).  U cemu je problem? U selekciji. Ukusi koji udju u nasa mala, nevina usta dok smo djeca, ostaju zabiljezeni na najvisim tackama ljestivica prioriteta, kasnije, kroz cijeli zivot. I onda kao odrasla osoba, mogu da ti ponude Jadro keks ili Vasa hljeb (crn kao rudar) namazan sa tzv. kavijarom. Ako ste odrasli sa Vasom, vi cete uzeti jedan ili dva keksica Jadroa, cisto da ne uvrijedite onoga sto vas nudi (vidjeli na TV ili ucili na kursu: sve sto ti ponude, makar malo, stavi u usta, tako to treba!) i odmah poslije toga ljubazno zahvaliti, sve hvaleci. Samo da podsjetim na red velicine. Klasicni Jadro keks, sa kesicima- jedinicama dimenzija 10x10x40mm. Ja takvih pojedem 20 ili 30, zavisno od rucka, a vas gost Svedjanin ce uzeti dva (2).

I zato ja pitam mog Hrvata, hoce li mala kad prohoda, na Jadro ili na Vasu? Nije ovo samo gastronomska, nevazna dilema. Ne, ovo je pitanje na kojem se prelama cijeli proces integracije stranaca u novoj zemlji,  ne bas toliko razlicitoj, ali ipak. Ovo poslednje je vazno naglasiti: zamisli te da ste iselili u Nigeriju, pa ili Jadro, ili skakavci….

Moja djeca su stigla zaraziti se ovdasnjim mijekom i nasa „Kravica“, „PKB“, „Z’bregov“ i slicna, mirisu im na travu?! A na sta ce?? Zakasnio sam sa Jadrom. Jer kad dobijes dijete u tudjini, nisi ti jos bas nacisto ni sta si, ni gdje si. Jos te proces integracije, udara, gura, samara i pritiska, a dijete vec gladno.  E da sam mogao da vidim jasnije! Zato ja – ne predlazem, samo pitam Hrvata. Hoce li po Jadro na periferiju grada, jer samo tamo ima mjesovitih prodavnica? Jer ko Jadro dobije uz majcino mlijeko, sto bi se reklo, taj je nas. Kao sto kazu jezuitski svestenici, daj te nam dijete samo prvih 8 Godina, poslije ga vi mozete odgajati kako hocete, ono je – nase.

I onda kad odrastes, kazu, slobodna volja??! Ma koja slobodna volja?! Ili Jadro ili Vasa: odlucili su za Tebe. Ja sam recimo vjecno zahvalan mojoj majci. Ona nije voljela praviti kolace i radije bi isla u samoposlugu po kutiju keksa. Dobro, necemo sad o baklavi i urmasici, ali recimo torta ili Jadro? Uvijek i samo Jadro. Klasicni, ne ovi novi sa ljesnicima, cokoladom ili …. malinom. Nece valjda… ? Ma bi oni samo da se dodvore svedskom kupcu. Eh koja greska! Svedski kupac je predodredjen da zazire od Jadroa, makar kojeg ukusa. Tu nema vise spasa. I nek’ nema. Nama ce ostati vise.

Novak

Jedan je Novak, zar ne? Prezime ne treba ni pisati.

Obozavam Novaka. Ne kao cjelinu (objasnicu valjda nekako, do kraja), ali njegovi mecevi su u nasoj kuci poseban ritual. Sve se prekida, zivot staje, a nakon pobjede, zivot dobija snazan zamah i moze da dogura duze. Nakon poraza, sve se usporava…. I postaje tamnije… Nece (zivot) stati, ali…

Srpski mediji ne mogu da napuste jednu temu: zasto svijet ne voli Novaka, kao sto vole ostale? Sad im je kao narucen dosao i jedan kratak komentar nekog nepoznatog… novinara, tenisera, sta li je… On kaze: „Publika ce uvijek navijati za Federera, Nadala i bilo koga treceg ko igra protiv Novaka“.

Da, zasto je to tako? A da je tako, to se jasno vidi, u to nikoga ne treba ubjedjivati. Srbima je naravno najlakse pratiti „misli“ Novakovog oca Srdjana koji sve objasnjava odnosom (svijeta) prema (jadnom) Srbinu. Ovu tezu treba odmah napustiti bas kao sto je u odredjenim dijelovima svoje karijere i sam Novak trazio od Srdjana da drzi malo nizi profil u kontaktima sa medijima.

Sta su Nadal, Federer i Novak? Elektromehanicari? Voze lokomotivu? Ne, oni su sportisti. I vec ova jednostavna cinjenica daje dovoljno jasan odgovor. Nadal je izgradio imidz zivotinje (bik). On se u svakom mecu angazuje 120%. On gine, trci, poskakuje, nemiran je u pauzama, drzi ritam tokom cijelog meca, a cak mu je i jedan tjelesni poremecaj pomogao u izgradnji imidza: on se neprekidno i zestoko znoji.

Federer je uspio izgraditi imidz dzentlmena. On je miran, stalozen, svi pokreti su kontrolisani, maska na licu od pocetka do kraja i ponovo – jednak nivo angazovanja u toku cijelog meca, bez obzira na rezultat  koji se mozda naslucuje.

Ovdje nije rijec o njihovom ponasanju van terena, niti je rijec o peskirima koje Federer pazljivo skuplja i sve nosi kuci (umjesto da baca publici) – ne, rijec je o odnosu prema mecu.

A nas Novak?

Ko malo bolje poznaje nas mentalitet, posebno beogradski, vidi odmah da je on zapravo jedan slifovani dziber. Za citaoce iz drugih drzava, dziber je nesto imedju lopuze, prosjaka, beskucnika, dzukele. Ja, jedna mjesavina negativnih osobina koje sve poticu iz urbanog miljoa i koje ni decenije pazljivog slifovanja i glancanja, ne mogu unistiti. Na terenu se to vidi u njegovim reakcijama prema najslabijim ucesnicima meca: djeci koja dodaju lopte i peskire, publici. Oni su svi objek njegovih izliva bijesa kada nesto ne ide kako treba. A njegova transformacija u toku meca kada krene lose, jos je upaljivija (i za publiku, odbojnija). Pocinje sa cinizmom: sarkasticni osmjesi, cinicni aplauzi. Onda slijedi govor tijela u kojem je vidljivo kasnjenje jedne polovine tijela za drugom. Mi kazemo vuce se, kljusa… . Sledeca faza je melanholija: lopte koje bi mogao stici pusta, pogled mu luta okolo, servira bez pripeme, jednom rijecju jedan nezadovoljni bik Ferdinand. I kraj, totalni pad energije, zelje, sportskog duha.

I to je to: to se vidi. Publika koja placa svinjski skupe karte, hoce mec, MEC, hoce padanje, skakanje (Monfils, Kirgios…), hoce krv, znoj, hoce skandal (Kirgios) – samo jedno nece: apatiju. Jer zaista: kako prihvatiti apatiju, ako samo ucesce na GS turniru donosi zagarantovanih 50 hiljada dolara?? Publika dakle nesto voli, nesto ne voli, a ako se pitamo sta mrzi, onda je to pokusaj dzibera da se uvuce poblici u … ukus. To je tek prozirno i jadno. Novakov ceremonijal na kraju meca sa slanjem srca publici, definitivan je dokaz da je on potpuno izgubljen i razludjen od potrebe „da ga se voli (Kirgios)“ i pokusaja da to ostvari, a koje mu kreiraju ljudi iz njegovog PR tima.

No, no, nema problema! Mlad je, naucice. Ima da igra jos 4-5 Godina, osvojice dovoljno GS-ova da i matematicki ugrozi i pobijedi Federera, a treba samo malo da promijeni ponasanje i sve ce leci. Publika kao publika ima istancan osjecaj, ali pamcenje im je kao i – nase: nula. I da ponovim, da bi se razumjeli: ja obozavam Novaka. On mi je potreban da bi prezivio okruzen Njemcima (Betoven, Gete, Nice, Kant, Rentgen, BMW….) i ostalima (da sad ne nabrajam njihove velikane koje njih cine ponosnima). Sta smo mi imali donedavno? Samo ubitacni sut Sinise Mihajlovica. Vaterpolo ionako niko ne prati, a onda se lako i brzo dodje do Milosevica (ne Sava!). Sad i mi imamo njega zbog kojeg se svi prvo moraju ustati, prije nego ga pomenu. Da Bog da da izdrzi Ovako jos deceniju (sad me zamisljate kako podizem desnu ruku sa prva tri prsta skupljena u jednu smijesnu i rogobatnu kombinaciju i figuru).

 

 

Turista

Mrzim turiste! Jeste, znam donijeli su nekome tu i tamo nesto materijalne koristi. Ima sigurno i na nasoj (pardon, hrvatskoj) obali apartmanskih kuca koje su generirale profit, pa je gazda mogao kupiti djeci stanove u Zagrebu. I?

Ako se malo napregnete i pogledate na taj uzasni fenomen – turiste – vidjecete da tu nicega pozitivnoga nema. Prvo sa aspekta njega, turiste.

Ma ne valja ga ni vidjeti! Eto dokle to seze. Do najpovrsnijih estetskih kriterija. Uvijek obuceni tako da prema domacinima izgledaju kao da su pali s Marsa. Skoro pa po definiciji su domacini obuceni harmonicno sa svojom sredinom. I logicno je: iskustvo, prilagodjenost, estetski kriteriji zbog uzajamnih veza. Turista je uvijek polugo ili kao na skijaskim pistama, istice se sa najnovijom opremom; bilo kako bilo,  uvijek se vidi iz aviona. Svi smo ih gledali po nasim ili ulicama svjetskih turistickih destinacija kako idu kao izgubljeni za vodicem, zijevaju okolo, piju iz plasticnih flasica, slikavaju toliko da direktnog kontakta izmedju njih i objekta interesovanja – i nema. A sta je taj objekt njihovog interesovanja? Pojma nemaju. Neki napredniji imaju u usima slusalice i prate predavanja svog vodica misleci da ce nesto nauciti?! Bas kao i nasi postmodernisticki akademici koji idu po kursevima ubíjedjeni da se vracaju kuci sa znanjem. Uzas. Prevara najgore vrste: prvo zato sto su kursevi organizovana masinerija koja donosi nekima novac, a drugo, sto kursisti ubijedjeni da su kupili sebi znanje, ne ulazu vise ni minuta vremena da nesto i sami procitaju. Isto je i sa turistima: stojeci ispred Sinjorije u Firenci cuce da su odatle vladari bacali svoje politicke protivnike. I to je sve sto ce ponijeti iz Firence. A tek kad udju u vjerski objekt – ja bih ih istog trenutka izbacio.

A domaci.

Imate dvije vrste domacina: oni iz uredjenih zemalja i oni iz divljih, balkanskih zemalja. Uredjenoj (dakle bogatoj) zemlji turizam nista ne treba: bogata bi bila i bez njih. Pare koje se slivaju od turista, idu transparentnim putem i kanalima, rasporedjujuci se nekim od demokratskih principa. I kupice Linc nove tramvaje. Bice jos besumniji. I? A u divljim zemljama? Pare ce se sliti u par dzepova i nece biti ni tramvaja, ni trotoara. Znaci obicni covjek nema neke vajde od turizma ni u sredjenim zemljama, a o nesredjenim…. da i ne govorimo.

A globalno?

Turisti putuju kao manijaci lijevo-desno, gore-dolje. Bez obzira da li se radi o automobilima koji zagadjuju bavarske sume ili avionima koji zagadjuju cijelu planetu, efekat je los. O kruzerima koji uplovljavaju u male zalive, a onda svojim propelerima dok se okrecu, podignu cijelo dno i uniste ga – da i ne govorimo. Cak i taj profit (Austrija, 6 milijardi dolara godisnje) vodi samo u jednom pravcu: Planeta se zagrijava i upravo ovih dana uragan  Kira  siba po Centralnoj Evropi, pokusavajuci da pokaze i Austriji da od tog profita, nema neke dalekosezne vajde. A da o izlozenosti njihovih glacijara i ne govorimo! Ubijedjen sam da bi Lincani (stanovnici grada Linca) dali sve svoje tihe i besumne tramvaje za samo 2 kubika novog glacijara. Mi stariji se sjecamo kako je to nekada bilo….

Malo selo u Crnoj Gori, na obali mora. Ljeto, avgust. Sunce pece, a more ljeska u malim valovima maestrala. Mirise, cisto i providno, moglo bi se piti. Kako je 3 sata popodne, na plazama nema nikoga. Bukvalno – nikoga. U kucama, sjedeci u hladovini iza debelih kamenih zidova, mozete cuti kako se talasi mora zalijecu na prvih 70 cm plaze, a posebno kad se vracaju nazad: nema nikakvih drugih zvukova. Zapravo ima – zrikavci se hlade mlateci svojim krilcima i proizvode zvuk ljeta Dalmacije ili zapravo cijele mediteranske obale. Ali oni ne smetaju zvuku talasa, vec se zapravo harmonicno dopunjuju. A sredina? Kuce su sve iste kao da je gradnju kontrolisala najstroza ruka lokalnog urbaniste: isti materijali, zavrsene, isti crijep na krovovima. Nema auta. Nema mobilnih, nema kompjutera, nema – informacija! Ja, ovo je zanimljivo! Nema nikakvih informacija. Jedino sto „saznas“ u toku pola dana jeste da je rucak spreman, da je supa jos vruca i da ce veceras doci neki rodjak u posjetu. Novi slucaj Korona virusa????? Pao avion na Aljasci???? Niti znas o tome, niti te to interesuje.

Probajte sada uci u to isto selo. Kuce „zavrsene“ samo do maltera usle su u more, plaze su isparcelisane i pokrivene stolicama i lezaljkama. Od naroda se ne moze proci. Na sve strane tresti odvratna muzika i vazduh je zasicen mirisima cevapa i pica. U moru je jos vise ljudi nego napolju. Plaze su ogradjene plovcima da vas skuteri ne bi ubili. Prolazi kruzer, svi vade mobilne i slikavaju….

Ali sve cesce vidimo znakove ozdravljenja!

Venecijanci se bacaju u vodu da golim tijelima preprijece ulazak kruzera. Barselona hoce da smanji broj ulazaka u grad. Neka austrijska sela nece vise turiste uopste. Miljoaktivisti su sve glasniji i glasniji, a mediji – ko kad ih je bog dao zaludnima – otvaraju im sve veci i veci prostor. I konacno: nove zaraze! Panika od ulasaka u avion. Konacno!  Konacno ce dobrostojeci penzioner shvatiti da on zapravo nema sta da radi u Vijetnamu. Cuj, Vijetnam???! Sta ce tamo, majke ti??? Da vidi nove boje i kombinacije boja???? A pojma nema ni sta je Vijetnam, ni ko su Vjetnamci, ni sta ih cini bas takvim. Da mu je bolje ostati u svom gradu, sa unucima ili cekajuci ih da dodju. Pogasiti sve izvore informacija (ostaviti kompjuter da platis racune), uzeti knjigu i CD sa nekim od Mocartovih klavirskih koncerata. Mozda casu piva ili vina. I uroniti u svoje misli. Bez setnje nepoznatim gradom prateci tudji kisobran: jer taj ce grad bez knjige i tako i onako  ostati nepoznat.

Ja sam inkompatibilista

Kome je dojadila prica o skepsi prema postojanju slobodne volje, neka preskoci. Ili ceka nesto drugo…

Svi ostali, bi trebali najprije da se upoznaju sa nekoliko termina, jer ako se covjek zainteresuje, kako se produbiti u ovome?

Dakle kompatibilizam i inkompatibilizam. Obje struje vjeruju u determinizam, odnosno vjeruju da iza svih pojava u nama i oko nas, djeluju iskljucivo priodni zakoni. Mislim, ko ne bi vjerovao??? Ko je god prosao nesto skole, morao je razumjeti da ako jabuka padne, pada zbog gravitacije, a ako neko nekoga ubije, ubio ga je jer ga je jednostavno „nesto“ u njemu – pokrenulo. E sad determinizam ostavlja pitanje slobodne volje, a time i moralne odgovornosti – otvorenim. Kompatibilisti smatraju da je i pored determinizma, postojanje slobodne volje definitivno i moguce, a onda i odgovornost za izvrsenim djelima (nekad i rijecima). Kompatibilno je. Razumijete odmah da mi inkompatibilisti u ovo ne vjerujemo.

Ima i treca kategorija: libertantisti (engl. libertarians). Oni ne vjeruju da iza svega stoji uzrok (sic!), nego neke pojave dolaze… onako…, a onda je pitanje slobodne volje (za njih) jasno i ne postoji!

Ono sto je problematicno sa ovom podjelom je sto ona nije toliko usadjena u svijest ljudi kao na primjer politicka ideologija desnice ili ljevice: ovdje se svi brzo i lako pronadju. Ali, ako hocete da u razgovoru pitate obicnog covjeka je li kompatibilista ili inkompatibilista, morate mu prvo objasniti primjerima. Bas kao sto djeca objasnjavaju: „To je kad…“. I tu sad odmah nastaje problem: odabir primjera najvecim dijelom opredjeljuje ljude unutar ovih grupa. Ista osoba koja recimo prihvata determinizam (odlucujuca i neporiciva uloga zakona prirode), opredjeli se za inkompatibilizam ako joj date primjer koji nju ne opterecuje emotivno. Ali opredjeljuje se za kompatibilizam, ako je primjer iz njene okoline, jasno obojen emotivnim stavom. Drugim rijecima, ako osoba koja prihvata determinizam analizira primjer iz istorije, prihvatice ideologiju inkompatibilizma, tj. da subjekat iz primjera nije bio moralno odgovoran. Ali ako se pomene primjer koji dotice ispitanika, on odmah zahtjeva moralnu odgovornost i postavlja s kao kompatibilista (sto ce reci, da ponovim, ideja da su i slobodna volja i determinizam zajedno moguci).

A ni psiholozi vise nisu naivni! I oni su dizajnirali razne eksperimente kako bi u svoju nauku uveli metod, rezultat, statistiku, dakle sve ono sto na objektivan nacin potvrdjuje ranije samo – intuiciju. I onda imate ovakav eksperiment. Ispitanici analiziraju grupu vojnika od kojih jedni sudjeluju u borbama, a drugi dezertiraju. Dalje ispitanici daju zasebne odgovore u zavisnosti da li je vojnik njima poznat ili nije. I onda rezultat: ako je za njih nepoznati vojnik dezertirao, nema moralne odgovornosti. A ko im je poznat, naravno – ima. Znaci zakljucak je da svaki covjek svoj stav prema moralnoj odgovornosti bazira na velicini emotivnog angazovanja. Koristimo jedan set kriterija u apstraktnim situacijama, a drugi u konkretnim. Zasto je ovo ovako?

Krivi su reptili! I pacovi.

Sa filozofskog aspekta, potpuno je jasno da je nase vjerovanje u moralnu odgovornost, mnogo jace nego sto je argumentacija. Moze se reci da je i u ovom slucaju stomak nadjacao mozak! Nije prvi put u covjekovoj istoriji.  Jednostavno receno, ubijedjeni smo da moralna odgovornost mora (valjda!) postojati. Odakle nam to uvjerenje. Pa bukvalno iz stomaka. Kada smo suoceni sa primjerom moralnog prekrsaja, nasu moc intelektualne obrade mnogo brze nadvlada emotivna i javi se visceralni (= od organa) refleks da se uzvrati nazad. Mi jednostavno moramo uzvratiti. Sta vise, u bilo sta ako nam direktni uzrok nije pri ruci. A ova osobina je naslijedjena i svaka zivotinjska vrsta od pacova i reptila do simpanzi pokazuje isto ponasanje. Dva pacova u kavezu i mali strujni udar od poda kaveza, rezultira direktnim napadom jednog pacova na drugog.

Osim ovoga ‘zeludacnog’ refleksa, psiholozi su pronasli jos jedan snazan motiv koji stoji iza naseg vjerovanja u moralnu odgovornost. Radi se o jednako snaznom vjerovanju u pravicnost svijeta: krivci ce kad tad biti kaznjeni, pravdeni ce biti nagradjeni, a pravda ce pobijediti. Kad, tad. I opet intelektualna obrada kasni za emotivnom!? Ne samo filozofi vec i obican narod ako se malo zamisli, nacice  bezbroj primjera upravo suprotnih ideji pravicnosti svijeta, ali uvjerenje je toliko duboko usadjeno, da podsvjesno upravlja nasim stavom kada se susretnemo sa dilemom. Recimo primjer sa rasizmom: svjesno obradjen stav je u vecini slucajeva negativan i protiv rasizma, ali jednako je cesto da u podsvijesti postoje rasisticke predrasude koje nadju put ka artikulaciji. Ljudi cvrsto vjeruju da ce dobri ljudi dobiti dobro,  a losi – lose. Svi prema zasluzi. Ljudi moraju (ok, imaju jaku potrebu) da vjeruju da zive u pravednom svijetu, jer im to olaksava konflikte sa okolinom (i sobom) u toku zivota: tesko bi bilo sresti i reagovati na problem, kada ne bi postajala ideja o pravicnosti. Iz ove potrebe proizilazi i potreba da se zrtvi pomogne. I to je sve fino, ali pomoc zrtvi trazi odredjene, specificne ulove: zrtva mora biti nevina, pomoc mora biti efikasna i brza. I sad nastaje zanimljiv problem! Ako se pomoc ne moze pruziti, recimo osjecamo da nema dovoljno efikasne pomoci kad se srusi avion sa 130 putnik, posmatraci pocinju da se osjecaju nekomotno. Njihova vjera u pravicnost svijeta je ugrozena i da bi rijesili ovaj unutrasnji intimni konflikt (sa svojim ubjedjenjem), pocinju da sumnjaju u zrtvu. Ovakvih primjera ima bezbroj! U ocima mnogih muskaraca silovana zena je (djelimicno?) to i zasluzila. Srusena zgrada u zemljotresu u siromasnoj zemlji, bila je sigurno slaba od pocetka zbog prosirene korupcije. Sto je jaca vjera u pravicnost svijeta, to je jaca tendencija da se zrtvi pripise krivica za nesrecnu sudbinu.

Znaci ova dva fenomena, potreba da se uzvrati, refleks naslijedjen od reptila i snazna vjera u pravicnost svijeta, djeluju iz nase podsvijesti u trenucima kada nam se da konkretan primjer da se odedimo oko moralne odgovornosti. Talas emocija i ove podzemne tektonske sile, ne dozvoljavaju razumnu, stalozenu analizu dogadjaja i racionalan stav. Jok: postajemo kompatibilisti. Srecom, ne svi…

 

 

 

Istina

Kazu, nema istine?! Ma kako nema?? Ima i te kako! I to ne samo jedna: ima ih koliko volis…

Da, znam, ovo zvuci kao los vic, ali vjerujte, svaka kultura ima svoju istinu! A kultura ima puno.

Sta je kultura? Kultura je zbir obicaja, naslijedja, mitova, korpusa umjetnickih djela…, dakle svega onoga sto jedna grupa prepoznaje kao svoje i tudje za druge. Sta definise sadrzaj kulture? Ekologija. Kad kazem ekologija, ne mislim naravno na ovu danas modernu i cesto pominjanu djelatnost, nego sredinu u najsirem smislu rijeci. Tu spada geografija, vremenski uslovi, resursi, putevi i migracije, istorija. Tesko da ce grupa koja zivi na obroncima Alpa imati istu kulturu kao i beduini iz nekog coska Sahare.

I tako se jedna grupa smjesti u odredjenom prostoru i zivi u njemu. Zivot u specificnom prostoru, pocinje da oblikuje i formira svakog pojedinca grupe, tako da oni poslije nekog vremena prepoznaju unutar grupe zajednicke im osobine i zajednicke im vrijednosti. A sta moze biti vaznije kao znanje o razlikovanju dobrog od loseg? Tako se onda formira i moral grupe. Iako se u toj grupi lako nalazi koncenzus oko svih pa i tog pitanja (dobro i lose), ipak se u svakoj grupi, s vremenom nametne jedna elita koja sve ove elemente kulture i morala, stavi „na papir“. Sta vise, oni  vam definisu i – istinu.

Samo da zaokruzim ovo sa elitom. Ako „prostor“ ima turbulentnu istoriju, elita ce se drznuti da na vrat, na nos, koristeci kulturu kao jedini parametar identiteta, onako na brzinu, preko noci – formira „vlastiti“ narod. A onda se tu brzo nadju i granice, pa granicni prelazi, pa oruzje, americke uniforme i eto ti – nacije.

E sad sadrzaj kulture grupe. Lako cemo mi svi ostali za njihove elemente kulture koji se ticu hrane, obicaja, rituala, mozda cak i vjerovanja – mada ovo moze da se iskomplikuje, ali pitanja morala dovedu do konflikta ako se dvije kulture pocnu mijesati. Evo zasto.

Uzmimo dva prototipa kultura. Jedna je sa jako izrazenom linijom casti, a druga je ova nasa, evropska. Kulture sa dominantnim uticajem casti, nastale su na prostorima gdje su ljudi imali sve sto je vrijedilo, na sebi ili odmah tu, pored. Vrijednost je bila koncentrisana i pokretna. Tipican primjer su stocarski narodi gdje jedan kriminalni akt (ukrades mu kravu) moze da Preko noci ruinira cijelu porodicu. Ta su drustva ekstremno osjetljiva na kriminalne radnje i zato su u svoju kulturu ugradile reakciju koja mora biti zestoka i koja mora da obeshrabri nove kriminalne planove. U tim kulturama, zrtva reaguje direktno protiv pocinioca, bolje receno, dozvoljeno je i podrzavano je da zrtva ima pravo da reaguje. Treca strana ne postoji. Kontraudar moze da bude zestok. Sta vise nije neophodno ni naci pravog zlikovca – dovoljno je napasti bilo koga iz njegove blizine. Razumijete lako da je ovo klasicna situacija linca, a „kulturoloski“ imamo primjer i u albanskoj besi.

Nasa kultura u konflikte ukljucuje trecu stranu (pravosudje). Nasa kultura (da se ne razumijemo pogresno, kad kazem „nasa“ moramo se malo pomaci ka zapadu… nekih 1000 km…) je nastala od poljoprivrednih zajednica koje su zivjele dugo na jednom prostoru, bez sezonskih ili drugih pomijeranja. Vrijednosti u ovoj kulturi nisu toliko ranjive i osjetljive na napad. Nasa kultura je obeshrabrivala „slobodne strelce“, a stabilan zivot na jednom prostoru je favorizovao formiranje institucija.

I onda imate jednu ovakvu (Egipat, ne tako davno). novinar, naucnik ili neki drugi istrazitelj, kaze vodicu kamila da doktori sa Zapada smatraju da je opasno i nepotrebno da on dozvoli (trazi) da mu se cerka suneti. A vodic kamile kaze da nece neki tramo „nevjernik“ da njemu objasnjava sta je dobro, a sta ne.

Sta je moja poenta? Obojica su u pravu! I vodic kamila i doktor (sa Zapada). Obojica tumace jednu pojavu kroz dilemu dobro-lose na osnovu svojih kulturoloskih korjenova i svojih pretpostavki. I ne treba sad doktor ni da pokusava da mene (nas) ubjedjuje da je to „ocigledno“: bolovi, gubitak seksualnog zadovoljstva (i jedno i drugo dozivljavaju i on i ona!),  opasan zahvat (krvarenje)… .Nista nije ocigledno. Radi se samo o nasem shvatanju i razumijevanju svijeta oko nas. A posto svaka kultura ima svoju istinu, ne vidim nikakvog razloga da mi svoju nudimo kao bolju ili ne daj boze, dominantnu (znate vec da „mi“ znamo nastupiti prema Africi, Aziji, imperijalisticki).

I opet, sve je u redu dok dvije kulture ne dodju za istu trpezu. Tu onda pocinje problem. Jedno je kada bogata turistkinja iz Dubajia, pokrivena robom, seta po Stradunu ili Sen Moricu: nikoga njena odjeca ne uznemirava. Svi znaju da ce ostaviti hiljade dolara i – otici nazad. Ali ako je iz nekih razloga zena iz Sudana natjerana nevoljom i strahom za vlastiti zivot, dosla u Sen Moriz, a pokrivena tkaninom, pa jos praznih dzepova i mora da dobije hranu i krov nad glavom od domacina, nastace problemi.  Nece odmah: dace njoj domacin i hranu i krov, mada ce to poremetiti politicki spektar u parlamentu, ali prvom prilikom kada zena iz Sudana zatrazi nesto sto je tipicno za njenu kulturu, domacin ce skociti kao oparen. Jedan moj rodjak je govorio: „E, jadi, jadi…“. I Jesu boga mi. Domacin ima pravo da trazi primjenu svojih kulturnih standarda (prema svojoj istini), ali i „gost“ ima pravo na svoju istinu. I onda su zaludni ljudi smislili dva puta: asimilacija i integracija. Prvi je kao autoput: mozes da vozis bzo i da uzivas. Mislim, ako si domacin. A drugi je makadam,. pun prasine i na njemu niko ne uziva. Ali ovo je sasvim druga tema jer nema ni dodirne tacke sa – istinom.