Citam kako je slovacko rukovodstvo (sva tri glavna politicara u zemlji) saglasno sa odlukom koja ide protiv EU planova. Nije bitno o cemu se radi (makar nije bitno za ovaj tekst ovdje). Kazu EU je u krizi, pa je vrijeme da “okrenemo sebi i svojem suverenitetu”. Ok. Ali bas me briga za slovacki suverenitet – meni je ovo inspiracija za sledece pitanje:

Gdje je granica kada jedan, dva ili pet strasno pametnih ljudi pocinju da budu sami sebi smetnja, pa onda pobijedi tim od mediokriteta?

Zanimljivo da ovdje u Svedskoj, ne treba mi ni pokretati ovu temu: niko je ne bi ni razumio. Oni su shvatate, tim.

Samo kratko da ovo povezem sa Bratislavom.

Da u EU sjedi jedan, dva ili nekoliko pametnih ljudi, preko noci bi donijeli odluku da se sva sredstva (EUR) koja EU salje u Bratislavu zaustave, pa da im se da prostor da onako fino, temeljito treniraju suverenitet. Ali ne! Cijela EU je izgradjena od mediokriteta i jedan od timova koji liferuje pare zemljama (“potrebitim”) nastavice da salje dok ga ne iznesu mrtvog iz kancelarije. Tim od birokratskih imbecila koji se jos prilikom zaposljavanja zarekao da ce misliti o ljepsim stvarima, iskljucio je mozak i – liferuje. Odradjuje. Planira put na Tajland.

Dakle gdje ide granica? Kralj Fajsal (Saudijska arabija) imao je diktatorsku, cjelokupnu vlast. Ali bio je strasno pametan covjek. I zemlja je procvjetala u sadejstvu prirodnog bogatstva i njegovih reformi. Ocito, divno rjesenje. Ko ima malo srece…. Ali, vidimo da nije sve u genetici (sadasnji vladar Mohamed bin Salman…. mislim, ne vucite me za jezik). Vec ovaj primjer ilustruje da uprkos antickim Grcima i njihovom izumu, nema boljeg drustvenog sistema od prosvijecene diktature. Pa na primjer… Za svedsku fudbalsku reprezentaciju ljudi znaju zbog Zlatana. A kada je Zlatan otisao, cijela reprezentacija je odahnula i – propala.

Ipak ne treba mnogo traziti- vidi se iz aviona da bolje funkcionisu sistemi koji stavljaju teziste na timu, nego oni (ovi ovamo nasi, “istocni”) gdje se uzdaju u snagu i pamet pojedinaca. I tako smo definisali dva pola, dvije ekstremne situacije:

tim je odlican i

pojedinac je odlican.

Ali koliko pojedinaca znaci pocetak medjusobnog podmetanja, borbe i sukoba? Zasto se svijet (“zapadni”) odlucio na tim? Pa zato sto je onima koji odlucuju zapela za oko Gausova kriva raspodjele svega, pa i pameti. Ogroman trhuh, a minimalan repic sa desne strane. I shvatili su da treba ici na pravila, zakone, proceduru, onda u tu masineriju ubaciti ljude kako bi nastao rezultat. U vektorskoj analizi rekli bi da su izgradili operator koji je svim ljudima dao iste eigenvrijednosti. Da bi se osigurali od napada pojedinaca na sistem, implementirali su i tzv. Jantezakon (proizasao iz knjige “Izbjeglica sijece svoj put” norveskog pisca, naravno) koji se sazima u jednom stavu: “Nemoj misliti da si neko”. Ovaj zakon je platforma za tzv. Kulturoloski sok (o kojem seuci na kursevima skandinavskij jezika, jednako puno kao i gramatika!) sa cime se biju svi useljenici stariji od 30 godina. Ja sam dosao sa 41…..

I sta da se radi? Pokusati uvesti tim i kod nas? Morali bi… Ali bez interreakcije sa svijetom, nemamo sansu da to uradimo sami. Jedino ako nas se pusti da intenziviramo saradnju sa timovima sa zapada, pocece ta filozofija da ulazi i kod nasih mladih ljudi, pa postepeno u cijelo drustvo. Ako nas se ostavi same, jedan ili dva pametna, ali skoro pa psihopatska covjeka, ce nas uzjahati i tako dok bude na kraju poslednji covjek ziv.

Cuo sam da je umrla Bojana Mavar, profesor matematike u Staroj gimnaziji u Mostaru, gimnaziji koja se zvala Aleksa Santic.

Vjerujem da je umrla sa osmjehom na licu, jer se ona zapravo uvijek smijala. Uvijek. Osmjeh je za nju bio kao neka konstanta koja je mogla da varira od tesko kontrolisanog smijanja kada bi skupila svoje jarkocrvene usne, pa do glasnog smijeha (kazemo ‘grohotom’) kada bi intenzivno crvena usta uokvirila nizove bijelih zuba. Pamtim taj njeni polusmijeh, smijeh i grohotni smjeh. I pamtim da je uvijek isla brzo. Svi su joj pokreti bili brzi i eksplozivni. Bila je strasno energicna i tesko je kontrolisala tu energiju. Sad kad citam o kvantnoj mehanici i kada mi kazu da sve nase matematicke formule i racuni koji vaze u klasicnoj mehanici, slabo vaze u kvantnoj mehanici jer je ogromna razlika u energiji – cini mi se da je profesorka Mavar bila kao mali kvantni reaktor.

Da se izrazim onako mostarski, bosanskohercegovacki, Mavarka me je uvijek nesto gotivila, mada ne znam bas zasto. Valjda u nasem razredu nije bilo velikih talenata matematike, pa sam bio dobar i ja? Ne, ne kazem- nisam bio los, ali to je bio moj profil. Znate vec one odlikase u srednjoj skoli, sjede u prvoj klupi i stalo imaju nesto da pitaju. Ja sam bio jedan takav, pa je onda i matematika bila na pristojnom nivou. Mavarka je to vidjela i prozivala me kada je mislila da bi ja- za razliku od ostalih trebao znati odgovor. Malo sam to potisnuo, ali bilo je dosta takvih situacija kada sam i ja dobijao njen omiljeni nadimak namijenjen neznalicama- tikvan. Jeste bio sam dobar, lijepo bih crtao geometriju na tabli, isle su mi jednacine. Pa kad se nesto sjetim, sa svojim nekadasnjim velikim prijateljem A.D. iz Sarajeva, u Mostaru, na putu za more u raspustu nakon tek polozene anatomije, mi smo kod mene u Splitskoj radili teze zadatke iz Zbirke zadataka Stojiljkovica. Ne, nisam bio los. Ali, nije to to! Nije to talenat. Kliker, sto bi rekli. Nije to ono nesto sto matematicare odvaja od ostalih. Pa ipak, sjecam se, bilo joj je zao (bila je razocarana, prevarena?) kada sam poslije 3. razreda, napravio izbor prema biologiji, a ne matematici integrala i diferencijalnog racuna….

Zahvaljujuci Mavarki to matematike sto sam od nje naucio, drzi me sada “ u zivotu“ dok se „bijem“ sa linearnom algebrom i matricama. I ide nekako…. Cak sam upoznao i razumio ove teme 4. razreda gimnazije, matematicki smjer, sam i uz vise knjiga, ali – ipak.

Ali jednog dana me je htjela nauciti i nesto posebno. Nesto sto bi trebao da ponesem za cijeli zivot, a sto nema veze sa matematikom. Ili ne samo sa matematikom. Htjela me je nauciti obavezi. Postovanju dogovora i pravila. I to je jedino sto nije uspjela….

Imali smo pismeni iz matematike. Kao i uvijek u matematici imate onaj prvi korak kada se komplikovani cvor jednostavno otvori i raspe pred vama, a onda ide onaj duzi dio kada mirno i disciplinovano treba radom doci do rezultata. I ja sam tih dana bio u formi i svi zadaci su mi se „otvorili“. I ja tu stanem. Napisem, da je dalje samo vulgarni rad (matematicari bi rekli trivijalni) do rezultata. I iako su svi moji pocetni koraci u zadacima bili tacni, Mavarka mi je dala jedan (‘keca’). Na taj nacin mi je pokusala dati vazan alat za zivot, medjutim ja ga nikada nisam ponio. Cijeli zivot me prati ova „formula“ gdje bi ja radio, govorio, ponasao se kao da ima neko ko ce raditi slozenije stvari, a neko drugi, proste. I ovi prvi su negdje gore, a ovi drugi negdje dolje. I cijeli zivot sam nailazio na negativnu reakciju okoline sa manje ili vise posljedica. I sad nema kajanja: bila mi je data sansa da to naucim, ali nisam.

Imaju dvije stvari koje ohrabruju kada cujemo da nam je neko drag umro. Prva dolazi iz biblijskih religija i kaze da sada Mavarka ima veliku sansu da pronadje Eulera, Dekarta, Diraka, Lajbnica, Gausa, Paskala, a mozda i velikog Pitagoru i da se druzi sa njima. Malo razgovara, malo viri preko njihovih ramena u to sto rade. Gleda i uziva.

A druga stvar – realnija ! – jer dolazi od Ajnstajna. Ajnstajn je podigao na noge specijalnu teoriju relativiteta i u njoj definisao referentne okvire. Ti referentni okviri su kao vremeplovi: ako odaberete pazljivo pravi okvir, vi se pomaknete unutar tog cuvenog vrijeme-prostor miljoa i mozete da vidite zive sve one koji vam znace, a koji ne zive u danasnjem vremenu. Na taj nacin niko jos nije umro- vase je samo da se pomjerate iz referentnog okvira u neki drugi.

I eto! Zahvaljujuci Mavarki ja znam da je ona i dalje tu u jednom referentnom okviru koji uz malo znanja matematike i Lorencove formule, treba naci. Malo me je strah da ne cujem kako sad Gaus njoj vice Tikvane. Ali neka, nije sramota kad je od boljih od tebe.

Mogu li moji citaoci iz raznih djelova Jugoslavije, sto znaci sa razlicitim teretima podizanja, prica iz proslosti, vjerovanja…. izdrzati ovu temu u miru i kontrolisano?

Ima ovdje Hrvata koji su odavno presli na ugroze, a ima i Srba koji se i dalje drze opasnosti. Ima i Crnogoraca koji se nicega ne boje, pa im ova rijec ne treba, a posebno ima ovdje ljudi koji su napustili Jugoslaviju i zapoceli detoksifikaciju od ljepota i strasti nacionalizma. E, ali tek zapoceli…. Daleko je izlijecenje- daleko citavu generaciju. Hocu reci, oni, ta nulta generacija koja je izasla iz Jugoslavije se nikada nece izlijeciti, ali njihova djeca…. bi mogla.

Mogli, ne mogli, ali doslo je vrijeme reci par rijeci o Rudjeru Boskovicu. Cuveni Dubrovcanin, poznat u krugu pravih naucnika i filozofa po svom djelu (geometrija meridijana, npr), a kod nas poznat i kao sin oca Nikole koji je za jedne srpskog, a za druge hrvatskog porijekla. I onda imate u Zagrebu Institut Rudjer Boskovic, ali i u Cilipima aerodrom (zracnu luku) sa imenom (odenedavno) Rudjer Boskovic. Nasa srpskohrvatska prepucavanja su koliko razumljiva, toliko i odvratna. A razumljiva su nazalost samo zato sto poznajemo aktere: od njih se bolje ne moze ni ocekivati. Kad imate sa jedne strane Frankovica, a sa druge Dodika, mislim…. moze li biti radosti? Osmjeha na licu? Ne! Mozemo se samo mrstiti i snebivati.

O tome da su odvratna, ne treba ni elaborirati.

O Rudjerovom zivotu i djelu, takodje ne treba ovdje previse pisati. Moze se naci na mnogo mjesta i svugdje je isto, dok se ne otvori poglavlje Biografija. Tu nastupaju kontroverze u zavisnosti citate li Vikipediju na latinici ili na cirilici.

Kako ovo rijesiti?

Ja mislim, lako. Treba potraziti dokument, izvor koji je nastao u vrijeme kada nije bilo politicki probitacno pljuvati na one druge, nije bilo uopste poznato da se moze otimati da se moze o ovome lagati i prekrajati. Znaci – zaboravite najnovije izvore. Ja ovo tvrdim jer mi je slucajno (prebirajuci po internetu) pao u ruke rad iz 1959. godine. Mozete li zamisliti da je 1959. neki naucnik, istoricar pisao rad ili knjigu sa jasnim politickim ciljem: da skrene istinu na stranu svojih. Ja nisam bio bas tada nesto mnogo star, ali ipak su to bila srecna vremena u nasoj zemlji pa i ako se neki hrvatski ili srpski intelektualac (od njih sve pocinje!) ljutio u svom domu i bijesno pratio cvjetanje mlade drzave, taj nije imao moc da da nalog nekom istoricaru da radom prekraja istoriju. Ja to ne mogu zamisliti. Vi ako mozete, ovdje se odmah razilazimo….

Uglavnom Naucno drustvo NR BiH (zametak bosanskohercegovacke Akademije nauka i umjetnosti) je te godine u Sarajevu publikovalo knjizicu od nekih 200 strana autora Miljenka Filipovica i Ljuba Micevica, Popovo u Hercegovini. Kazem, moze se naci na internetu u primitivnom pdf obliku (slikano), ali ne vjerujem da se knjiga moze negdje kupiti. Volio bih, ali, sumnjam…. Prvo je Micevic napisao knjigu o Popovcima (stanovnicima Popova Polja), a onda su obojica napisali ovo citirano djelo. Knjiga je prepuna informacija, kipi od toponima, prezimena, godina, rodnih odnosa, sudbina, kupoprodajnih ugovora. Jednom rjecju ulijeva povjerenje. Na strani 64. pominje se Nikola Matijasev Boskovic iz sela Orahovo jugozapadno od Vjetrenice nekih 8 km. Taj je Nikola, sin Matijasa (slavili su Nikoljdan) Boskovic doselio iz Crne Gore u Popovo Polje bjezeci od Turaka (ali Turci su i tu stigli). Kada je shvatio da ni tu nema zivota, otisao je u Dubrovnik. Kao i mnogi pametni ljudi („snasao se“) ukljucujuci i Pavla Vojnovica od kojeg je Dubrovnik dobio Iva. Nikola je bio ocito bogat, ozenio je Talijanku i dobio sina Rudjera. Valjda je majka malo uticala na izbor imena? Dalje je poznato: skolovao se sto je najbolje mogao u to vrijeme, proputovao cijeli svijet, napisao masu knjiga i naucnih radova.

Za kraj, citam, hoce zagrebacke vlasti da presele Mestrovicev spomenik Tesli u dvoriste Insituta R. Boskovic (gdje se vec nalazi Mestrovicev kip Rudjeru, sto je od stvaranja bilo zamisljeno kao par spomenika). I tako cemo dobiti par spomenika dvojici Srba iz Hrvatske.

Planeta kruzi oko Sunca, to vise nije dilema za vecinu ljudi, mada jos ne za sve. Ali, pojavila se nova manjina ljudi koja takodje vidi ono sto – sad, ovdje vecina jos ne vidi. Vide da je to kruzenje oko Sunca samo jedan prirodni fenomen iza kojeg se krije mnogo vaznije kretanje Planete: u propast.

Zemlja je u cvrstim kandzama Putina, Trampa i Kineza. Ovaj prvi je unazadio Evropu kroz talase migracije (u vrijeme dok je odrzavao u zivotu rat u Siriji) i kroz redukciju energije (posljedice rata u Ukrajini). Evropa se mijenja iz dana u dan, na gore. Jos od 60-ih godina smo izlozeni jednom polusvjesnom eksperimentu individualizma na steroidima (sto bi rekli moderni novinari). Drustva u svim djelovima razvijenog svijeta cinicno forsiraju ovu novu ideologiju ubjedjivanja covjeka da je on u centru svega, da slucajno ne dozvoli da ga iskoristavaju, da ga mobaju, da ne treba da cuti, da ne treba da trpi u braku…. „Gledaj samo sebe, a ako zatreba drzava ce pomoci“, to je ta laz koja je kod vecine ljudi izgradila bas to sto je bilo planirano: odsustvo solidarnosti, ja, pa ja. I sad kad je dosla kriza i na istom talasu neki ljudi neobicnog izgleda i strane kulture, doslo je jezikom kvantne mehanike, superpozicije. . Kriza i individualizam su rezultirali napretkom ksenofobije, mrznje, sukoba, straha, zatvaranja. U Svedskoj vas sve rjedje cekaju na raskrsnicama da vi prvo prodjete….

Tramp je skinuo rukavice. Ubrzano nas navikava na novu situaciju gdje on moze da uzme sto mu se svidja, jer je jaci. Niko nema snage da mu se usprostavi: evropski lideri pominju neko medjunarodno pravo i odmah u istoj recenici, kazu da je Maduro bio los. Putinu smo poslali 9 paketa sankcija, ponosno nosimo ukrajinsku zastavu-znacku na reveru sakoa, ali niko ne smije staviti znacku venecuelanske zastave. Nema sankcija za Trampa. I naravno, taj psihopata shvata da nema ozbiljnijeg otpora i ide naprijed politikom svrsenog cina. Grenland ce pasti, jer sve ima svoju cijenu (i na Grenlandu zive ljudi koji su progutali ideologiju individualizma i vise vole Dodzov RAM 2500 nego sliku danske kraljice u skolskoj ucionici.

A Kinezi? U tisini, manipulisu sa rijetkim metalima, unistavaju jednu za drugom industriju drugih zemalja i iseljavaju se. Partija jos uvijek uspjesno kontrolise i obuzdava razvoj srednje klase koja je istorijski nosilac progresivnih promjena. Izgleda da ce uskoro u Kini biti samo seljaci i bogatasi i niko treci.

Dakle Planeta se trese kao Pretisov lonac kome ventil vise ne radi kako treba. Prijeti globalno unistenje. Ali. Ne mora ovako da se razvija!

Evo je Evropa okovana hladnocom, transport ne funkcionise, Holandjani se zale da vise nemaju tecnosti za odmzavanje aviona po aerodromima. U isto vrijeme u Australiji krece novi talas razornih pozara. Sva je prilika da je ovo poslednji Australija Open u tenisu…. Hocu reci Planeti prijeti i ekologija i to se vidi jasno kao dan. Mislim da je danas ista proporcija onih koji vide klimatske promjene i onih koji ih negiraju kao sto je i odnos onih koji misle da se Zemlja vrti oko Sunca prema onim drugim…. Sad je samo pitanje sa koje strane ce unistenje doci prije? Od Trampa i njegovih psihopatskih politickih „rodjaka“ ili od ekologije. U prilog unistenja ide i cinjenica da Tramp marljivo radi na oba scenarija!

Jedino rjesenje – ali ono ne moze da se dobije, jer ide protiv zakona koji vladaju u civilizaciji – jeste da se postepeno promijeni profil politickih lidera od danasnjih psihopata prema prosvijecenim vizionarima. Medjutim, ovo rjesenje nam je slaba utjeha, jer vjerovatno je kao i da ce se odjednom cestice poceti kretati sa strane nizeg, na stranu viseg pritiska. Neprirodno je. Tako je i ovo „rjesenje“, nedrustveno…

Konacno sam shvatio Eulerovu formulu! Trebalo mi je dvije i po godine. Ne znam koliko je trebalo Leonardu, svajcarskom matematicaru, fizicaru, astronomu, inzinjeru…. Kazu racunao je kao sto drugi ljudi disu. Osamnaesti vijek. Dvjesto godina prije osnivanja kantne mehanike (QM).

Ipak, sve je pocelo od Jakoba Bernulija… Ili? Ne! Sve je pocelo od Najpira koji je uveo tzv. prirodni logaritam. Logaritam koji ima bazu „e“, a ne 10. „E“ je cudan broj! Nema kraja, pa je iracionalan, slicno kao Pi. E ima vrijednosti 2,718…I vazniji je od Pi! Ok, onda je Bernuli uzeo e kao bazu za slozeni kamatni racun. Slozeni kamatni racun znaci da umjesto da obracunas kamatu jednom ili dva puta godisnje (neposteno) racunas je u svakom narednom trenutku. Kontinuirano. I tako se e ucvrstilo kao broj koji oznacava kontinuirani rast. U ekonomiji, ali i u biologiji, demografiji…

Sve je ovo znao Euler. I onda mu je sinulo!

Ali vratimo se 100 godina unazad. U 17. vijek. Francuski filozof matematicar Rene Dekart je imao problem sa korijenom iz -1. Ne mozes mu nista. I onda Dekart smisli cijeli sistem novih brojeva koje nazove kompleksni i koji se sastoje od dva dijela: realni dio (npr. 6) i imaginarni (npr. i7, gdje je i korijen iz -1), pa je kompleksni broj z=6+i7. Sve je ovo smislio prije odlaska u Svedsku da bude ucitelj kraljici Kristini- u Stokholmu je umro od upale pluca. U to vrijeme je vec bio poznat tzv. jedinicni krug, sto znaci krug ucrtan u Dekartov (!) koordinacioni sistem (jos se kaze latinski, kartezijanski), sa radijusom od 1. I onda imate na y-osim sin ugla , a na x osi cos ugla. Zamislite da se tacka krece od (1;0) suprotno od kretanja kazaljke na satu po kruznici… Obim kruga? 2rπ. Pola kruga? π (jer je r=1). Kako se krece tacka po krugu kada prodje π? Radijus 1. Znaci od 1 do -1. Kako se tacka „penje“ prema vrhu (0;1) ili π/2, tako se cos po x-osi skracuje, a sin raste.

I sad ovo da spojimo.

Imaginarni, kompleksni brojevi su decenijama zbunjivali matematicare, pa su rijesili da ih nekako nacrtaju da bi mogli bolje razumjeti. I bas lijepo, posto imaju dva dijela, smjestili su ih u koordinacioni sistem. Na x osi je bio realni dio (6 iz gornjeg primjera), a na y osi, imaginarni i7. I sad ako zamislimo cetvrtinu kruznice (i x i y su pozitivni), tacka 6:i7 se nalazi na x=6 i y=7 (iako se zove i7, ali ne treba racunati 7 puta korijen iz -jedan). Sad slijedi prvi krupni zakljucak (koji je apstraktan i trazi malo intuicije…): svaka funkcija (koja moze da se predstavi graficki kao linija, hiperbola, parabola, ali i krug) koja ima komplekcni broj (ovo se kaze, prikazana u kompleksnoj ravni), vuce kao vertikali (y) zbog i dijela.

Hajmo sad opet nazad kod e…

E opisuje prirast, rast, razvoj. Matematicki, ako se iz neke velicine uzme (prvi) derivat, dobije se brzina tog rasta. Raste brzo, raste sporo… Baza e ima to svojstvo da joj derivat daje istu funkciju (e=, sto znaci kada derivirate e na neku potenciju, vi dobijete opet – e. Zasto je ovo vazno? Zato sto ako bilo koju bazu (10, npr) dignete na kvadrat ili kub li bilo koju potenciju, imate eksponncijalni („strahoviti“) rast, pa i ako je derivirate samo cete dobiti dodatnu informaciju: koliko brzo raste. Ali raste! Graficki, ode, boga pitaj gdje…

E? E ne raste! I ovo je tvrdnja broj dva! E se uvijek vraca. I zato je ova osobina e na neku potenciju, cudesna, jer se graf ne otme i ode „boga pitaj gdje“, vec se vraca….

I sad u cemu je genij L. Eulera? On je uzeo od Bernulija e kao bazu za rast kretanja po kruznici. E je bio sjajan izbor jer ostaje na krugu (graf ne bjezi). E ali nije samo to. On je napisao cuvenu formulu e^ (na) iθ (theta, ugao)= cosθ + i sin θ. U „prevodu) e na potenciju koju cine i i ugao (svaka tacka na krugu, kada se spoji sa centrom, pravi ugao sa x osom) jednako je kompleksnom broju kojem je taj ugao zajednicki i za realni i za imaginarni dio. Ricard Fejnman (najveci pedagog u fizici, mada i sjajan fizicar) je rekao da je ova formula dragulj u matematici. Zasto? Jer spaja sve vrste brojeva (realni, imaginarni, iracionalni, kompleksni…) i premostava algebru sa trigonometrijom.

Ok, a gdje je ovdje QM??

QM istrazuje cestice, elektrone, fotone. A njihovo kretanje su oscilacije: gore-dolje, pa kroz vrijeme- dobijete sinusnu krivulju. QM opisuje tzv. vektorski prostor, a u tom prostoru sve se krece po krivulji talasa. I zato je Eulerova formula

$e^{i\theta }=\cos \theta +i\sin \theta$

srce kvantne mehanike. Ako je razumijete i usvojite kao sto ste usvojili da cokoladna tabla ima 100 grama (a ne 12 kg), onda za vas nema vise prepreka u proucavanju QM.

QM- kvantna mehanika…

Svi mi laici koji bi htjeli znati „nesto“ o QM, pitamo se: „Halo, mora li bas ovoliko duboko da se ide???“ Ovo uvijek znaci da je onaj koji se pita, zapeo na nekoj vrlo slozenoj matematickoj analizi i onda ovaj vapaj: zao mu da sve baci i ode na Netflix ili…?

Jer koliko god mnogo matematike, mi laici znali, bice problema. Ipak, mi nismo ni inzinjeri teoretske fizike, ni matematicari. Mi smo malo vise nego obicni ljudi, ali sa zarkom zeljom da razumijemo QM. I zato kada citate Diraka (Dirac) i probate da razumijete njegov „jezik“ (primjetite razliku izmedju vas i njega i njemu slicnih: vi se mucite sa nekim za njih elelementarnim stvarima, a oni ne da ih razumiju, nego su ih IZMISLILI) cesto sebi postavljate isto pitanje: moram li znati i ovo??? Kako ovo izgleda u praksi? U mojoj praksi?

Sve pocinje od filozofije. Sta je svijet? Natura (priroda)? Prirodni zakoni? Je li Njutnova klasicna fizika dovoljna da nam opise svijet u kojem zivimo? Nije? Zasto nije? Gdje je mjesto QM u tome?

I onda nadjete neku knjigu nekog filozofa fizike (npr. D’ Espagnat) i pocnete citati. On kaze da se sva QM moze smjestiti u vektorski prostor. Wow! To vas onda jos vise uvuce, jer sami sebi postavite pitanje, kako moze vektorski prostor biti nesto komlplikovano kada znate sve o prostoru i sasvim dovoljno o vektorima? I nastavite citati. A onda on spomene Hilbertov prostor kao posebnu vrstu vektorskog prostora. Ok, nema veze. Naoruzali ste se knjigama iz teoretske fizike. U njima ima dosta o Hilbertu. Ali tu se pominju baze, operatori i eigenvektori. U redu- treba korak nazad. Knjige koje u naslovu imaju „bazicno“ ili „za studente“ i tu krenete da razjasnite pojam operatora. I shvatite vi da je operator funkcija koja prevodi jedan ektor u drugi pod odredjenim uslovima. Fino, sad je slika Hilberta malo jasnija. Nazad u filozofiju. Kad tamo pominju dekoherenciju… Opet nazad u „bazicnu“ literaturu…. I tako tamo- ‘vamo, zig-zak od teorije fizike ka filozofiji. I sve dok ide da se cita filozofija vi idete tuda. Kad zapne, mala pauza i skok u teoriju fizike.

Sustina je u tome da steknete teoretsko znanje fizike taman toliko da mozete citati filozofiju. Jer niko, a ni vi, ne ocekuje da cete se baviti QM onako kako to rade ljudi koji konstruisu kvantni kompjuter ili planiraju teleportaciju (teorija: upletenost ili entaliment). Ne- vi ste krenuli od naivne i djecije ideje da razumijete svijet oko vas i da vas ubijede da ce vam ponuditi najbolje objasnjenje zakona Prirode.

U pozadini svega ovoga stoji zemlja da se koristi mozak i da se odlozi pojava Alchajmera. Nije malo.

Ja mislim da je ovo poslednji tekst o QM (kvantnoj mehanici), ali – nikad se ne zna…

Pocecemo odmah u centar: sve je veci broj fizicara koji vise nema dilemu: da, QM je teorija koja najbolje opisuje svijet oko nas. Ali, oko centralnog pitanja unutar QM, postoji razmimoilaznje i jasno se razlikuju dvije grupe, dva shvatanja. Jedni pripadaju teoriji poznatoj kao Kopenhagensko shvatanje, a drugi teoriji Vise svijetova.

Krenimo iz pocetka…

Na pocetku proslog vijeka austrijski fizicar Sredinger (Schrödinger) drzao je predavanje o QM negdje u V. Britaniji, mislim. Neko ga je iz publike pitao moze li se teorija svesti na neku formulu? Austrijanac (danas, zanimljivo nikoga ne interesuje kakav je bio kao covjek, o cemu bi njegova zena sigurno imala dosta toga reci….) se zamislio, otisao u hotel i u vrijeme vikenda, napisao formulu koja nosi njegovo ime i jedna je od najvaznijih formula u nauci. Sredingerova jednacina. To je jednacina koja opisuje talas i pocinje sa grckim slovom psi

Ova jednacina je srz QM. Ko je razumije ili makar ima neki osjecaj za njene djelove i odnose medju njima, moze reci da donekle razumije QM. Ona opisuje cestice, njihovu energiju, kretanje i polozaj. Matematicki radi se o parcijalnoj diferncijalnoj jednacini sto znaci da ima vise varijabli, ali jos vaznije da – opisuje promjenu. Kretanje. Rast. Energija- vrijeme. Nazalost, polozaj samo kroz vjerovatnocu: nema ono da se na x-osi nadje tacka i tako definise gdje je cestica- ne, moze samo da se kaze da je sansa da je cestica tu, taj i taj procenat. Kako je citav univerzum (i mi, ljudi i vazduh oko nas i Mjesec i Pluton…) izgradjen od kvantnih polja u kojima su nadrazena (egzaltirana) mjesta, cestice, to Jednacina daje opis svega oko nas. Ja imam svoju jednacinu, sto pored mene svoju, cijela ova soba jednu zajednicku, ovaj grad jednu i td, sve do Univerzuma. No kako jednacina daje vjerovatnocu, to se iza svake (svacije) jednacine, tj. kao njeno rjesenje krije bezbroj raznih mogucnosti (sa bezbroj raznih mogucih vjerovatnoca). I do sada, se svi slazu…

Medjutim, prema Kopenhagenskoj varijanti (Nils Bor, danski Nobelovac, najvise poznat po slici, predstavi atoma sa jezgrom i omotacima u kojima kruze elektroni..) kada se posmatra neka jednacina i pokusava definisati polozaj partikule, pojavi se problem mjerenja. O ovome sam nekada davno ovdje pisao, jer mjerenje znaci da u sistem (koji se posmatra) ulazi i posmatrac. Na primjer elektron. On je tzv. cestica „spin 1/2“. Prema QM on se nalazi u stanju superpozicije sto znaci u isto vrijeme i spin prema gore i spin prema dolje (ovaj fenomen je u pozadini jednako cuvene Sredingerove macke, koja u eksperimentu moze biti i mrtva i ziva). Dalje prema Kopenhagenu, kada posmatrac vidi elektron, on ga vidi samo u jednoj orjentaciji (gore ili dolje) i tu se jednacina zavrsava (fizicari kazu da jednacina talasa kolabira).

Druga polovina se sa ovim ne slaze. Nema nikakvog kolapsa, nego je posmatrac vidio samo jednu mogucnost (od bezbroj)- jedan svijet. Svi ostali svjetovi (druga moguca rjesenja) su ostala sakrivena. Za zagovornike Vise svjetova, nije posmatrac izvan sistema koji posmatra, vec je dio tog sistema. I posmatrani sistem i posmatrac su jedna, nova zajednicka jednacina talasa. Zato nema problema mjerenja. Posmatrac je rjesenjem jednacine napravio izbor (jedan medju svijetovima) i fizicari skloni pomirenju predlazu da se izbor i kolaps izjednace prema znacenju. Vidjecemo.

Primjer. Ja sam jednacina. U njoj je ugradjeno bezbroj rjesenja za mnoju najnoviju namjeru. Moj je odabir bio napisati ovaj tekst, a mogao sam ustati i napiti se vode, upaliti TV i gledati Top gear (onaj stari), mogao sam otici u setnju, mogao sam sjesti na avion i uputiti se u San Francisko…. Bezbroj mogucnosti, bezbroj svjetova u mojoj jednacini. Ali ja sam napravio izbor. Kraj. Nepovratno. Nema vise mogucnosti da pisem ovaj tekst i da u isto vrijeme zovem taksi da me vozi na aerodrom. I sad samo jos da se kratko vratimo na poslednji tekst o slobodnoj volji. Ja sam odabrao da pisem ovaj tekst. Da, postojale su brojne druge mogucnosti i ja sam odabrao ovo (FWIP)- slobodna volja u praksi. Ali ja sam odabra ovo jer je sve u meni vec pri rodjenju i kasnije u razvoju guralo ka bas ovoj odluci (FWIT)- slobodna volja u teoriji, ne postoji.

Sta je to superdeterminizam ima, a determinizam- nema?

Najprije, da ponovimo gradivo. Determinizam je shvatanje da sve sto se dogodi ima svoje objasnjenje, uzrok i jednostavno se nije moglo dogoditi drugacije. Neke su stvari jos uvijek neobjasnjene, ali to ne iskljucuje determinizam, odnosno da i iza tih pojava ne stoji uzrok. Laplas (Laplace) je u 19. vijeku tvrdio da kad bi postojalo neko vise bice („demon“) koje u svakom trenutku zna kako se krecu pojedini atomi, sta se sa cime udruzuje u molekulu- taj bi mogao da u realnom svijetu predvidja sve sto ce se dogoditi. Taj Laplasov demon bi mogao biti Bog ili jednog dana neku superkompjuter, ali danas jos uvijek nema takve „masine“ koja bi imala uvid u sve procese koji se odvijaju bas sada. Ipak to ne znaci da se jednog dana nece sve objasniti i dokazati da iza svakog fenomena postoji uzrok i proces (zakon). Sve u ovom Univerzumu je izgradjeno od stotinjak elemenata. I ja i kamen i poklopac od serpe- sve je izgradjeno od istih elemenata. A elementi od cestica (u skoli smo govorili od elementarnih cestica). A cestice? Sta su cestice? Elektroni, fotoni i jos neke sitnije partikule (bozoni, mezoni…). Opet, sta su cestice? Smatra se da je SVE, ali SVE utopljeno u kvantno polje. Ja sam dio tog polja (obratite paznju: sa vrlo lose i nejasno definisanim granicama prema mojoj okolini o cemu govori dekoherencija), sredina oko mene je takodje polje, cijeli univerzum je polje. A u tom polju uzbudjeni djelovi se zovu cestice. Uzbudjeni? Ja, hoce da reaguju. I dobro to je sada fina fizika cestica, ali pitanje koje se odmah namece: sta cemo sa slobodnom voljom? Naravno- nema je. Jer je ne moze biti! Sve sto ja radim, mislim, planiram, napravim, obavim (fiziologija)- je unaprijed predodredjeno i posltoji objasnjenje i uzrok. Onda se postavlja jedno zanimljivo filozofsko pitanje: ako smo kamen i ja napravljeni od iste materije (zvali je mi polje, cestice ili ugljik, svejedno je), da li onda mozda kamen ima slobodnu volju?Ah, ta slobodna volja! Nesto se mora uraditi. Nauka ce bukvalno svakim danom biti sve bliza da nam sve objasni i da vise ne bude tajni. Tog dana ce biti svima jasno da iza svega postoji determinizam. I kao sto sam na vise mjesta ovdje pisao- ako je sve predodredjeno, ni Sljivancanin nije kriv za zlocin na Ovcari. I eto, bas danas kada se kopa po vukovarskim ranama, pitanje „nevinosti“ Sljivancanina postaje vrlo osjetljivo i svi odjednom vide da se sa takvim ustrojstvom (niko nije kriv ni za sta), ne moze zivjeti.

Jedan indijski fizicar ima rjesenje! S. Varma kao svaki dobar i obavjesten fizicar ne vjeruje u slobodnu volju ali joj daje prostor tamo gdje je tesko predvidjeti sta ce se dogoditi (iako je determinisano). On tu slobodnu volju zove FWIP (u praksi). Uzmimo mene i kamen. Postupke kamena je vrlo lako predvidjeti: ako ga niko ne dira, nece ni mrdnuti. Moje postupke? Pitajte moju okolinu. Niko ne zna sta ce se dogoditi. Zasto? Zato sto je moj (determinisani) postupak uslovljen enormno brojnim sitnim i krupnijim procesima u mojem tijelu. Prvenstveno mozgu. Koji hormoni, koji receptori, koji signali iz okoline, koje naslijedje, koje sjecanje, koje iskustvo, koje traume….sve ovo cini jedan koktel iz kojeg ce izaci moj potez. Determinisan, da, bez slobodne volje u teoriji (FWIT), ali sa velikim opsegom mogucih ishoda. E to Indijac zove slobodnm voljom ili makar prostorom za ispoljavanje slobodne volje. On kaze, ni ja ne znam sta ce se dogoditi, dok se ne dogodi. Ja cekam da vidim sta sam odlucio da uradim da bi vidio sta sam uradio. I sad on (Indijac) tu vidi prostor za ucenjem (iskustvo, opekao sam se pa drugi put necu, dakle aktivno cu se zaustaviti….) i manifestacijama slobodne volje u prvoj sledecoj prilici. Difuzno, a? Naravno da je difuzno. Nema slobodne volje, ali ima nas napor da ucimo. Ali posto nema slobodne volje, mi ucimo – razlicito. Kako ko.

Dobro, a sta je superdeterminizam? Evo vam primjer. Ja sam se u aprilu 1986. najeo neopranih tresanja (Mostar, hrustovke, tek stigle) iako su vlasti govorile- nemoj, puklo je u Ukrajini (Cernobil), pa bi ih (tresnje) vjetar mogao kontaminirati. I ja dobijem leukemiju. Sta cu: nisam slusao i ozracih se. Determinizam je da sam ja dobio leukemiju, jer sam jeo tresnje obogacene uranom, a nisam poslusao jer sam napravljen neposlusan. A sta je superdeterminizam? Superdeterminizam kaze da kad je puklo (ne u Cernobilu, nego ono prvo sto zovemo Big Beng), tada su svi atomi i cestice dobili u sebi ugradjene informacije o tome kako da se ponasaju sledecih bilion godina. Jedan rukavac tih informacija je bio i to da sam ja kao zombi krenuo prema tresnjama i poceo ih jesti. Odavno je bilo predodredjeno da ce puknuti u Ukrajini, da ce tresnje roditi bas u aprilu, a ne u novembru, da ce se jedan – ja – roditi, da cu biti neposlusan, da ce mi se prohtjeti da jedem hrustovke…. Ostalo je poznato.

Jasno vam je. Devedeset i devet (99) posto fizicara ne vjeruje u superdeterminizam, jer je ovaj totalno nepredvidiv! Ko zna sta je zapisano u molekulama Crvenog mora jos u vrijeme Big Benga? Mozda bas da se otvori par vijekova prije Hrista, cisto da bi Mojsije prosao? I onda se fino, harmonicno zatvori. I niko ne zna kad ce se opet otvoriti? Znaci superdeterminizam potpuno ponistava sve vec poznate prirodne zakone (bacis uvis, padne na zemlju, ako nije droner). Kratko receno: glupost. Bacimo dio „super“ i zadrzimo determinizam. A kako cemo se tu snaci, sam Bog zna.

(po ko zna koji put???!)

Najprije jedna mala prica sa naucnopopularnog aspekta o novim saznanjima neurobiologije. Amigdala. To je jedna (zapravo par, lijevo i desno) nakupina nervnih celija koje su tako organizovane da kada se gledaju makroskopski podsjecaju na cjelinu. Pa su tako i dobili svoje anatomsko ime. U njima se nalaze nasi centri za temperament. Neko na istu sliku iz okoline odreaguje mirno, neko suzdrzano, neko tolerantno, a neko zivcano i agresivno. Na tim nervnim celijama su rasporedjeni receptori koji moraju da dobiju informaciju o tome sto je oko vidjelo (ne moze oko ispricati amigdalama). Informaciju prenose hormoni koji manje ili vise zapljusnu receptore….Gore sam napisao „odreaguje“ sto znaci radi se o odrasloj, formiranoj osobi. Sta znaci „formirana“? Vidite svi se razlikujemo (tj. razlikuju se poznate vrste temperamenata) prema gustini tih receptora. Neko ih ima jako puno na jedinici povrsine, a neko „trci, trci, pa receptor“. Podsjecam da je receptor protein! Kao svaki protein, sastavljen od niza aminokiselina (gradivne cigle bjelancevina), strukturian je preko genetskog koda. Znaci jedan sicusni dio vase DNA (gen) posalje preko ribozoma poruku: sklopi aminokiseline prema ovom redosljedu (da ne bi ispao…. inzulin, npr). Ne moram vas ubjedjivati da ce bas taj gen iz pospanosti trgnuti – protein (zovemo ga transkripcioni faktor) iza kojeg opet stoji, pogadjate genetski kod. I sad ovako vam to ide. Rodili ste se u sredini (porodici) gdje je vladala toksicna atmosfera, svadje. Vasi transkripcijski faktori rade kao ludi: stampaju receptor za receptorom (ovaj dio takodje ne treba dovoditi u sumnju, jer iza njega stoji – evolucija: ko nije ovako reagovao na nepovoljnu sredinu, napustio nas je prije milion godina). I vi krecete u zivot sa amigdalama i gustom sumom receptora na svakoj nervnoj celiji. Zivot vas dovede pred neku specificnu sliku i vi reagujete navalom zestine. Kazu temperamentan. Da, simpaticno, ali i iza ubistva stoji identican mehanizam. Priroda se pobrinula da vas ne stavlja u dilemu vec da se sve pripremi (da vam ne treba sloboda odlucivanja). Gore sam pomenuo hormone koji artikulisu sliku koju je vidjelo oko i prenesu informaciju do receptora na nacin koji ce oni razumjeti. Hormon je naravno protein. U toku vaseg odrastanja, genetika roditelja u sadejstvu sa sredinom, postavila vas je na sasvim precizno regulisani nivo proizvodnje hormona i stepena osjetljivosti receptora na taj hormon (sve ovo o cemu govorim moze biti kvantitativno, dakle manje ili vise, ali sve je predodredjeno). Gdje ste vi u ovome? Pa poslije moze biti kajanje, moze biti naucena lekcija, pa necete vise (ovo u sledecoj situaciji, ljudi zovu slobodna volja). Ali ko se to kaje? Ko to uci? Vi. A koliko puno se vi kajete i kako dobro vi ucite? Moram li vas ubjedjivati da i iza tih procesa stoji hemija? I sta znaci „naucio“? Pa neces ponovo, jer se bojis, jer je boljelo, jer si bio izlozen napadima, sramu… Kako ja podnosim bol? Sram? Opet je predodredjeno, bez mojeg ucesca u cijelom „poslu“.

Slican primjer iz biologije. Raza. Raza ima skrge kojima dise. Sve raze ovoga svijeta u istim uslovima ce otvarati (zatvarati) skrge istom frekfencijom. Ali uzmite jednu razu i izlozite jeponavljanim malim udarima struje. Iz sata u sat, iz dana u dan. Raza ce poceti mnogo intenzivnije (brze) da pokrece svoje skrge. Kako? Pa jacim, brzim radom misica skrga. Dobice i vise misica u jedinici prostora oko skrga. A misic je napravljen od? Proteina. U biologiji ovaj fenomen zovemo adaptacija, a medju ljudima- ucenje. Mehanizam je isti: od gena na DNA koji cekaju, preko transkripcijskih fakora koji ce ih potaknuti, do hormona i receptora- sve je tu, naslijedjeno od roditelja zapisano u DNA i – ceka. Vi na zalost ne mozete pokrenuti proizvodnju odredjenog transkripcijskog fakora koji ce kasnije pokrenuti lanac dogadjaja da bi vi dobili neku korist. Ostaje vam samo da ucite.

Iliti Srpska pravoslavna Crkva….

Imam velikih problema da razumijem ovu organizaciju. Prvo malo istorijske gradje kao predznanje….

Na pocetku 13. vijeka (1219) SPC je postala samostalna, jer je izasla ispod kisobrana Ohridske arhiepiskopije. Najznacajniji „otac“ pravoslavlja za Srbe iz tog vremena je bio sv Sava. Kao sto je vecini poznato, on se zamonasio u Hilandaru, na Sv. gori (Grcka, juzno od Soluna, istocno poluostrvo od tri). Poslije su srpski vladari pomagali, gradili, finansirali Hilandar i sve je to fino i lijepo. Ali hriscanstvo je prije Save postojalo 1300 godina ili hajmo reci od 312. kada se Konstantinu (rodjen u Nisu!) pred bitku kod Milana ukazalo uspece Hrista na krstu (tzv. Trijumf Krsta) i kada je on zahvalan Bogu nakon pobjede, proglasio hriscanstvo drzavnom religijom Imperije (oba dijela, jer se Staro rimsko carstvo bas nakon ove pobijede raspolovilo u dva: Novo rimsko carstvo i Vizantija). Sve, ali bas sve je islo na ruku – svadji. Na Istoku koji se oslanjao na grcku tradiciju, kulturu, nauku (zapravo filozofiju), prosirenost vrlo dobrog obrazovanja je bila visoka. Na Zapadu, jedva da je ko znao citati. Na Istoku (moze da se poredi sa komentarisanjem fudbala kod nas) svi su imali neki stav i misljenje o pitanjima religije (teologije- odvojiti od eklezijastickog, koje se odnosi na organizaciju crkve i sluzbe u crkvi). U drustvu se vodila zucna debata o pitanjima vjere, ali dominirao je osjecaj tolerancije (postoji izraz ekonomija, ali zainteresovani mogu citati sami o tome). Drugi faktor je bio jezik. Na istoku grcki, mocan jezik razvijen i prilagodjen finesama, logickim i stilskim vratolomijama. Na zapadu latinski, jezik jednostavan, prilagodjen vojsci i pravnicima. Bez pridjeva, skoro. Na Istoku je imperator postavljao patrijarha, a na zapadu je zbog stalnih ratova, uloga raznih kraljeva i vladara bila sme manja i manja, u korist – pape. Na istoku je bio car, a na zapadu papa: oni su bili glavni protagonisti. Redjale su se razne tzv. kontraverze doktrine (teologije) i isto toliko velikih Koncila koji je trebao da rijeci nesporazume. Vrijeme je prolazilo, nesporazumi su manje ili vise neuspjesno rjesavani, gurani pod tepih i primakli smo se 8. i 9. vijeku. Ali prvo jedna digresija. U 5. vijeku je aktuelni papa pokazao (imena nisu bitna) zelju za kompomisom izmedju dviju velikih grana hriscanstva (Sirija i Egipat, Kopti su otpali u svojim „herezama“). Kako je prosao najbolje ilustruje da mu je Dante odredio mjesto u najudaljenijoj rupi svog Pakla iz Bozanske komedije. A nama je Dante u skolama prikazivan kao „fin decko“??!

U ova dva za nas vazna vijeka (upravo stigli na Balkan) stara rimska provincija Ilirija mijenjala je „vlasnika“: najprije ju je uzeo vizantijski car sebi, a onda je opet vrace na „Rimu“. U isto vrijeme su Cirilo i Metodije po uputama Konstantinopolisa (ne bih da ga „krstim“ sa Konstantinopolj, jer nije polje, nego grad) krenuli ka Moraviji (od Panonije do Slovacke) i Bugarskoj da pokrstavaju Slavene… I sad se moze zamisliti kakva su to haoticna vremena bila. Danasnja Bosna cas pod Rimom, cas pod Konstantinopolisom. Ali nije ni to bitno! Ono sto je bitno jeste da je najveca kontroverza u doktrinama nastala zbog odnosa svetog duha i sina. Da li Sveti duh proizilazi samo iz Boga ili i iz Boga i iz Sina? Zapad je (kasnije pod zestokim uticajem Germana i Franaka) ostao pri svom: samo od Boga („dva“), a Istok je pridodao i Sina („tri“- poznato je sta muceni Srbi pokazuju na svakoj utakmici). Ovaj nesporazum je krenuo vec od samog proglasenja hriscanstva religijom Imperije – 4. vijek – i nikada nije razrijesen, vec je 1054. doveo do raskola, shizme izmedju dvije grane hriscanstva. Naravno, makar nama sa Balkana ne treba objasnjavati da je u pozadini raskola bilo pitanje dominacija (u vrijeme kada je podignuta Sv Sofija u Carigradu, Rim je bio nesto kao Capljina, sa Mogorjelom).

I sada imate nase krajeve… Na primjer, 17. vijek kada je po zemlji Hercegovini, Crnoj Gori i diejlu Kosova „hodio“ zivi svetac Stojan Jovanovic, poznatiji kao Sv. Vasilije Cudotvorac (Ostroski). I dobro, ko malo poznaje njegov zivot, slozice se sa ovim opisom koji sam upravo napisao. Ali zivot u Hercegovini, pa i u Dubrovniku, Kotoru, nije bio lak tih godina. Turci sa jedne strane, a sa druge strane franjevci, jezuiti iz Dubrovnika, Kotora, Bara, prolaze Hercegovinom i Crnom gorom i ubjedjuju narod da im je religija ista i da prihvate papu kao vrhovnog duhovnog vodju, a on ce ih onda prihvatiti kao svoju djecu i pomoc kao i ostaloj svojoj djeci. Protiv Turaka. A prisustvo Turaka nije bila samo istorijska fusnota. Odvodjeni su mladici u Stambol (Istambul, nekada Konstantinopolis), djevojke prodavane na trgovima Kotora kao roblje, uzimali su im hranu, novac… Kad se malo zamislite, dobicete sliku. Zamislite seljaka iz Tvrdosa ili Ljubinja. Pravoslavne je vjere. Turci mu nude prelazak na islam uz brojne pogodnosti: bilo ih je dosta koji su prihvatili, pa je mogao da se uvjeri. Franjevci (poslati od Kongregacija za propagandu vjere iz Rima) nude jos atraktivniju stvar: isti Bog, isti sveci, isti sakramenti, isti simboli i pomoc pape. A sto im nudi Vasilije? Da istraju u vjeri. Sta je neobicno? Neobicno je sto Vasilije, pa jos neki, pa patrijarsi iz Peci pominju kao obrazovani i ljudi od knjige. Sta to znaci? To bi valjda trebalo da znaci da su obavjesteni i o „nerjesivoj dilemi“ da li sveti duh proizilazi i iz Sina ili samo iz Boga? Znaci rjesenje te dleme je bilo pitanje opstanka, zivota, gladi, sudbine djece…. Nije to pitanje o gravitaciji ili ekologiji, pa da se zamislis i opredjelis i ostanes na svom stajalistu- ne pitanje je bilo iskljucivo metafizicko i nerjesivo. Ali Vasilije se u toku svog zivota u iskrenoj borbii brizi za svoj narod pozivao u svojoj argumentaciji samo na razdoblje pravoslavlja od 1219???! Nista prije toga? Nista kontraverze, dileme, misljenja. Ne Sv. Sava je odlucio, napisao, doktrine (cak i zakonikkoji se koristio u Rusiji!) i kao da je srpsko pravoslavlje pocelo tek od Save. Jer ako se podje od toga da je Sv. Sava Isus i da je svetosavlje zapravo jedina Biblija onda nam i ne trebaju filozofske dileme: sve je jasno. Uz to svi srpski vladari i junaci su polagali velike zrtve za svetosavlje i time je preporuka da se ostane vjeran pravoslavlju zapecacena i jaka. I to bi se dalo razumjeti, sve zrtve, gubitak sina jedinca, silovanja cerke, prva bracna noc sa lokalnim agom… sve to ima smisla ako se svetosavlje uzme kao originalna, zaokruzena ideologija koja je nastala iz „vedrog neba“ i bez veze sa ranim hriscanstvom. Ali nije. Ne razumijem.