Odmah da najavim, da se ne razocarate: opet je rijec o kvantnoj mehanici….

Pogledajte oko sebe (ili u ekran upaljenog TV aparata). I, sta vidite? Automobili se krecu, ljudi se krecu, orao pikira ka povrsini vode da uhvati ribu, vjetar duva, politicari nas zamajavaju… . Reklo bi se, zivot kao sto je uvijek bio, ide svojim tokom, slagali se mi sa svakim detaljem ili ne. Zivot ide svojim tokom?? Ok, a gdje je tu svo ovo cudo kvantne mehanike sa kojim se ja ’rvem evo skoro ce pola godine? Gdje je taj svijet?

Eeee, ne vidi se. Kvantna mehanika je sebi stvorila prostor u mikroskopskom svijetu (od atoma, pa dalje, ka – cesticama) i tu se siri, komplikuje, fantazira, posmatra, mjeri…. Ali i dalje niko nista ne vidi?! Ja sam imao godinu dana kada je cuveni danski fizicar Nils Bor rekao da je atomizam najobjektivnija realnost, jer….

Prvo jedna vazna napomena: sta je realnost?

Vise od 2400 godina se ljudi bave ovom mislju? Idejom, bolje receno. I Platon, a posebno Kant su ovu ideju razvili koliko su mogli imajuci jednu misao koja im je bila zajednicka: svijet oko nas je realan i objektivan, sve dok ga mi ne pocnemo posmatrati. A? Zanimljivo. Oni kazu da postoje dvije vrste objektivnosti: ona koja je nezavisna od covjeka (dakle za nas nevidljiva, mada je razumom mozemo donekle predstaviti i zamisliti) i ova nama bliska bazirana na nasem iskustvu (percepcija plus kognitivna obrada). E, ali fizicari su jos stroziji! Oni govore o dvije vrste objektivnosti: strogoj i slaboj. Vec razumijete da ova slaba je zapravo objektivnost koju percipiramo nasom opservacijom. I sva nam je nauka na ovome zasnovana! Vjerujte mi na rijeci: samo nas statistika i naucna etika spasavaju od nadrinaucnika. 

Dakle, kaze Nils: atomistika je ta stroga objektivnost, jer je do sada niko nije vidio i ”zaprljao” svojim dozivljajem. Uh.

Ko jedini vidi kvantnu mehaniku? Matematicari. Citajuci ovih mjeseci linearnu algebru, matrice, vektore  i diferencijalni racun shvatio sam: nemocan sam. Nazalost. Nikada necu izaci “na zelenu granu”. Matematicari su posebna vrsta ljudi sa posebnim darom. Oni ”vide” cijeli svijet u najmanjim detaljima dok mi zurimo u m x n matricu. Ja ne znam ni sta ona hoce da bude, a kamoli da gledajuci u nju ”osjetim” prostor, kretanje u njemu, prolazak vremena…. Zamislite dvojicu istarskih zidara: jedan gradi ”suvi” zid slazuci kamenje, a drugi komentarise, jer obojica vide u buducnost, vide koji kamen daje kakav efekat. Tako isto razgovaraju matematicari: za njih je kvadratna matrica kao kamen….

E, ali gdje su se sreli matematicar i fizicar? U tom prostoru izmedju. Izmedju emitera cestica i mjernog instrumenta. ”Svi” mogu da vide kad sprava ispali cesticu i svi mogu da vide kad je mjerni instrument registruje, ali sta se dogadja izmedju? Tu pocinje mrak, a jedini koji vide i koji mogu da upale svjetlo su matematicari.

Kako je ovo pocelo?

I klasicni fizicari (Njutnovog tipa) razumiju Maksvela koji je objasnio kretanje talasa. A onda je neki  Jang napravi eksperiment sa svjetloscu i poslao fotone kroz pukotine. Na mjernom instrumentu iza pukotina nije dobio dvije tacke, sto bi onda znacilo da su cestice prosle kao metak, sa samo jednom linijom (trajektorijom) iza sebe –  vec one kruznice kao da je poslao talas.  I sad je nastala ”panika”. Onda se neko sjetio pa zapunuo nekakav gas izmedju i rasturio koncept tog misticnog prostora: uz gas (znaci sredina kojom se to krece je sada gusta) to sto se krece je pocelo da se krece prema ocekivanjima Njutna: na mjernom instrumentu, tacke. Ajnstajn  se prvi snasao i rekao, nema cestica, sve je talas i dobio Nobelovu nagradu za to. A nama je ostala dilema: ima li cestica i sta je zapravo cestica? 

U taj prostor su sad usli matematicari i zamijenili pojam cestice funkcijom talasa. Uveli u pricu operator (opet funkcija, ali funkcija koja prevodi iz jednog vremenskog okvira u drugi), pozajmili Sredingerovu formulu (to je onaj cija cuvena macka i dalje inspirise armiju fizicara) i – objasnili. A mi koji imamo osjecaj jedino kad stavimo u ruku 2 kg pa necemo pomisliti: 2 grama, mi gledajuci u tu formulu, nazalost – ne osjecamo nista. Nama samo ostaje da podignemo pogled ka televizoru da vidimo je li orao uhvatio ribu i – zivot ide dalje…..

Kaze jedan od (uvijek je tako!) brojnih predstavnika, brojnih sindikalnih organizacija u Hrvatskoj: „Ni jedan ministar do sada nije ispunio nasa ocekivanja“.

Ako gospodin (nekada, drug) sindikalac ovo cita, ovdje ce naci odgovor i objasnjenje.

Moram da stanem na stranu…. koga? Ministara. Makar u ovoj situaciji, nije da nisu htjeli, vec nisu mogli. Ono, mozda nisu ni htjeli – ne bi iznenadilo – ali ako jesu, potpuno ih razumijem zasto nisu mogli ispuniti zahtjeve zdravstvenih radnika.

Dva su glavna razloga: prvo ekonomija drzave i drugo narasli individualizam u drustvima makar naseg dijela svijeta (ne znam kako je u Gvineji).

Ekonomija? Sta tu reci? Komplikovanu jednacinu cijene zdravstva nisu uspjeli rijesiti ni mnogo bogatiji od Hrvatske. Prvo treba platiti ljude (da bi ih regrutovali za struku), pa ih treba „uvezati“ informacionim sistemima (IT), pa treba podici nove i svjeze ustanove, pa ih napuniti opremom, pa apoteke napuniti skupim lijekovima i na kraju obezbjediti pare za skupa lijecenja (komplikovane operacije, transplantacije, sada moderne CAR-T, pa bidirekciona antitijela….). Jasno je da to zemlja koja prihoduje samo od turista ne moze da namakne (kad moras kupovati americke avione?!). I ovdje ne treba trositi mnogo rijeci.

Narasli, hiperbolisani individualizam. Da. Koga? Doktora? Ma, jok… Pacijenata.

Prisjetimo se kako je to bilo kod nas do prije 30-40 godina. Umro covjek. Svi kazu: „Spasio se“. Od cega je umro? Pojma niko nema. Doktore ne treba ni pitati: em ne znaju, em, bice osorni, pa ih vise nikad neces vidjeti ako ti, ne daj boze opet budu trebali. Tada je sve bilo jednostavnije: umiralo se od „starosti“, sloga, kapi, raka. Dokumentacija?? Ha, ha, ha – nemojte me zasmijavati. Tzv. dokumentacija je bila neka kartonska fascikla u koju su ubacivali papirice iz laboratorije. Rtg snimci su ionako dijeljeni pacijentima da ih cuvaju urolane kod kuce, na ormarima. Ta se fascikla bacala bolesnicima na noge u vrijeme vizite, pa bi se tui nesto malo listalo. U vojnim ustanovama je bilo jos oskudnije: sto moze da stane na papir zakacen za tablu koja visi „u dno noga“, to je bilo to. Terapija? Terapiju nije znao da protumaci ni onaj koji ju je nazvrljao, a kamoli neko drugi. Dva lijeka, pa strelice.

Danas? Danas je bolesnik emancipovan. Naucili ga novinari. Novinari obozavaju bolnice i doktore. Obozavaju da im traze greske i da ih osudjuju. Ljudi to citaju … Onda politicari govore vrlo toplo i brizno o odnosu izmedju struke i bolesnika. Nude pomoc, nadzor, kazne. I razvio se bolesnik. Razvio se u – partnera, korisnika, dio tima.

Sad naravno, ne razvija se bolesnikova emancipacija jednako brzo u Regionu, kao na Zapadu. U Regionu i dalje isfrustrirana rodbina i/ili bolesnik mogu da uzmu stvari u svoje ruke i osvete se doktoru bilo fizicki, bilo kroz materijalnu stetu. Na Zapadu ima bezbroj mehanizama koji se nude bolesniku i tu nema potrebe za revolveraskim obracunima. Rezultat? Ja, rezultat je da se doktori kriju iza dokumentacije. Ranije bi nacelnici i voditelji odjela ganjali mladje kolege da napisu neki red – danas doktori samoinicijativno rabe kompjutere do maksimuma uz formulacije: u grupi ljekara je odluceno, bolesnik je prihvatio, bolesnik sa vise dijagnoza (ovo poslednje se cita, ne treba ga preozbiljno shvatiti) i slicne. I opet, rezultat: ne dizemo se od ekrana. Satima. Ma, cijelo vrijeme. Moj prosjecni radni dan je kontakt sa bolesnikom, 10 minuta, pauze i – ekran. Ekran sluzi i kao mocan izvor informacija, opet kao sigurnost da nas „novinar“ ne uhvati, ali rezultat je isti: ekran.

I sad kaze nas sindikalac da im je previse administriranja? I da su im male plate. Da, tacno je, ali rjesenja nema. Moze ovaj drugi dio, makar u teoriji da se rijesi: Hrvatska postane Austrija. Ali doktori ce sve vise i vise sjediti uz ekran, a bolesnici ce dobijati pouzdane savjete i lijecenje, mada ce se cijelo vrijeme osjecati nekako … usamljenim. Jer nikada se nece dogoditi da bolesnik posalje poruku doktoru dodji da popricamo, pa makar mi i nesto pogresno rekao.

A mucena Svedska, zivi i dalje u snovima da su 60-e godine, da ulicom idu dva policajca koji lice na klovnove, a da samo jedna osoba pravi nered po gradu: Pipi. Zive svoj san, nece da se probude i – jos cudnije, mazohisticki cuvaju neke slike iz tog sna kao da se nista nije promjenilo.

Muz i zena, oboje doktori. Oboje penzioneri. On jako cijenjen u bolnici u kojoj je radio, ona cijeli zivot radila u Domu zdravlja. On ima tegobe. Nece da trazi pomoc od svoje nekadasnje bolnice. Ide standardnim putem. Ona kontaktira svoj Dom zdravlja. Kazu joj, nema slobodnih termina, mora da proba iduce sedmice…. E sad kad meni kazu da se mi razlikujemo od Svedjana, jer boze moj, mi sviramo u autima kada nam se neko ne svidi, a redovno preskacemo zmigavac. Kakve to vezeima??? To nisu nikakve razlike! Oni to isto rade kad odu u – Kairo. Ali da dozivis od svojeg Doma zdravlja ovakav odgovor…. Ali nije ni to! Ispricajte ovu epizodu Svedjaninu. I? Reagovace „politicki korektno“: jaooo, bozeee, a vidis mu u ocima da je srecan, presrecan, sto zivi u ovoj zemlji mazohista. Ma samo sto mu ne poteknu suze- radosnice od srece: da to smo mi Svedjani. Sta mislila je preko reda? E, NECES !

(ili: idemo dalje sa kvantnom mehanikom…)

Kazemo, Sunce izlazi… Ili, zalazi… Da li?? Naravno, ne. Mi (Zemlja) se pomjeramo pa nam izgleda da Sunce izlazi/zalazi. Ovo vjerovanje je staro koliko i uspomena na Kopernika i danas ga samo rijetki dovode u pitanje. Ipak, ponasanje Sunca u nasim jezicima, ostalo je identicno kao u predkopernikansko vrijeme. Hocu reci, iako nas je nauka naucila kako stvari oko nas stoje i krecu se, mi i dalje imamo problem da prilagodimo nase izraze stvarnom stanju stvari. A moze se lako zamisliti kakav je to lom u glavama bio nakon cuvenih Kopernikovih rijeci (sta se dogodilo njegovoj glavi, znamo!). I boga pitaj koja bi varijanta pobijedila da se na stranu Kopernika nije postavio cuveni genij 18. Vijeka, fjorentinac G. Galilej (mada je i on zbog toga bio kaznjen kucnim zatvorom, ali je makar prezivio). Nego hocu reci kako je uzasno tesko izvrsiti promjene u nasim glavama tako da stara shvatanja nestanu, a zamijene ih nova koja budu potpuno suprotna prethodnim.

E, ako je tesko zamisliti, nasa generacija ima novu priliku!

Kvantna mehanika je sve okrenula naopacke. Paralela sa vremenom Kopernika je nevjerovatna. I on je tvrdio nesto sto niko nije mogao da vidi. Lako je (najcesce) ubijediti ljude u nesto sto mogu sami da percipiraju, ali kako povjerovati u nesto sto je proizaslo samo iz komplikovanim matematickih proracuna? Vrlo komplikovanih. Toliko komplikovanih da ni ”obicna” statistika ne ”radi”, vec se mora koristiti Dirakova (Fermijeva) statistika. Ipak u vrijeme Kopernika, ljudi su makar imali zajednicki vokabular! I jedni i drugi (zagovornici dvaju naucnih vidjenja) su koristili iste izraze: krece se, zalazi, vrti se… U nasoj promjeni paradigme, imamo jos veci problem: izrazi koje koristi klasicna fizika (putanja, cestica, talas, uzrok, uticaj), nista ne valjaju!? Kvatna mehanika trazi sasvim nove izraze….

Ima li kretanja brzeg od kretanja svjetlosti?

Ako pitate Ajnstajna (njegova specijalna teorija relativnosti): nema. Ja, ali i on je shvatio da moze da se pokaze dejstvo(uticaj) na velikoj daljini, gdje svjetlost ne bi mogla da stigne prije efekta. I zato je on s mukom prihvatio podastrte matematicke statisticke dokaze na Kojima pociva nova mehanika, ali je sebe umirivao cvrstom ubijedjenoscu u tzv. ”skrivene (hidden)” faktore koji ce se kad tad otkriti, pa ce tek onda ta nova mehanika dobiti ime nauke koja u potpunosti objasnjava svijet oko nas. Nazalost, umro je 9 godina prije nego sto je Bel publikovao svoju teoremu….

Nakon njegovog rada, citava armija fizicara je trazila greske, usavrsavala eksperiment da bi 20 godina kasnije A. Aspekt uradio najelegantniji eksperiment koji je potvrdio Belovut teoremi (za sta je ovaj dobio prosle godine Nobelovu nagradu). Sta se dogadja u laboratoriju?

Krece se od fizickog fenomena gdje elektron vracajuci se iz svoje orbite (tamo je bio u pobudjenom energetskom stanju) na svoje normalno mjesto (vec od ove recenice bi moj novi”prijatelj” francuski filozof i fizicar D’Aspanja poludio), oslobadja par fotona. Ti fotoni odlete svaki na svoju stranu, a njihovu ”smrt” mjeri instrument. Dva mjerna instrumenta na velikoj razdaljini, gdje ni brzina svjetlosti nije dovoljna. Observacija: ono sto izmjeri jedan instrument je u nepobitnoj korelaci sa rezultatom na drugom instrumentu! Sta znaci to? Jasno – postoji uticaj odnosno, fotoni se ponasaju kao uvezani. Kvantna mehanika misli da je ovaj fenomen objasnila. Evo ovako… Par fotona krece iz atoma na zajednickom talasu. Jedan par- jedan talas. Taj talas ima (vjerujte mi, zestoka matematika se nalazi ”iza”) iste karakteristike sve dok jedan od fotona ne udari u instrument. Tada, talas na kojem ide onaj drugi foton dobije drugacije karakteristike i definise ponasanje svog fotona tako da se vidi jasna korelacija. Fenomen je poznat kao kolaps talasa. 

Sta meni nije jasno i moracu jos da poradim…?

Bel, Aspekt i cijela ta ekipa tvrde da dva fotona uskladjuju(korelacija) svoje ponasanje propagacijom uticaja koji se krece vecom brzinom od brzine svjetlosti (supraluminalna brzina). Znaci da prvi foton napravi ”dogadjaj”, on na neki nacin utice na dogadjaj sa drugim fotonom. I tu sad zagovornici nove mehanike, sejire nad ”cinjenicom” da je eliminisana lokalnost (lokalno je u klasicnoj fizici sve ono sto moze da se dogodi pod brzinom svjetlosti ili manjom):nonlocality. A sto ne bi oni – foroni krecuci se sa istog izvora vec tu podijelili informaciju koja je zapisana na talasu i koja ih definise na putu do instrumenata? 

Ja vam tvrdim, nemate nikakve sanse!

Citati. Ja volim citati. Hajmo citati…. Sta?? Kako??

Sta se zeli postici citanjem? Ovo je kljucno pitanje. U odgovorima se odmah jasno odrede dvije grupe citalaca. Ili, bolje receno, jedna grupica i jedna „grupetina“. Jer proporcija je uzasno nesimetricna: na jednoj strani je manjina, par procenata citateljske populacije i na drugoj strani, svi ostali. Skoro pa 100%. Znaci kad se pitamo sta je smisao citanja imamo dva odgovora. Citanje koje nam ispunjava vrijeme, znaci susret sa lijepom recenicom, prevodi nas u grupu intelektualne elite koja … cita. Mozemo u drustvou reci nesto…Ili, samo nam otvara vrata, takoreci, odskine vrata u bezdanu rupu ideje o kojoj tek treba misliti, razmisljati, razumjeti. Ovi prvi su ona „grupetina“, znaci skoro svi, a ovi drugi su oni iz manjine, na prste bi se mogli nabrojati. Oni pravi. Po meni – jedini, pravi.

Vise puta sam vas ubjedjivao da nisam ni Hemigvej, ni Dostojevski, pa posto tako nemocan ipak hocu da provucem ovu (i druge) ideju – hajmo mi fino, primjerom. Kao kad dijete pitate da vam „definise“ pojavu, ono krene rijecima“ To je kad…“. Znaci pojavu objasni pojavom, primjerom. E, ni ja nisam dalje otisao….

Mnogi su culi za pojam idealizam. U filozofiji. Pa prvo pomisle, Hegel. Hegel i veliki njemacki filozofi idealizma. Ali prva velika greska je sto se idealizam povezuje sa idealom. Nije rijec o idealu, vec o – ideji. Mozda bi mi trebali reci idejizam, pa da ne bude zablude? Iako vecini prvo padne na pamet Hegel, ja mislim da je vazniji bio Kant. Ukratko, on je smatrao da stvari oko nas („po sebi“), ne postoje. Ono sto vidimo je samo nasa ideja o svijetu oko nas. O fenomenima oko nas. Osamnaesti vijek. Zanimljivo. Vise nego dovoljno da se otvore ta vrata uzbudljive pustolovine i krene, citanjem ka dnu jame…

Citajuci dalje mozete naici i na citate Galileja (17. vijek) koji je napisao da on ne vjeruje da stvari oko nas pocinju da egzistiraju tek kad vi steknemo neku ideju o njima. Ne! Priroda je prvo stvorila stvari oko nas, a tek onda nama dala moc da ih posmatramo (dozivljavamo, opisujemo…).

Znaci, vidite da se stvari komplikuju. Ako vas tema interesuje i zelite da (o ovome) citate.

Preskocite li par vijekova i udjete u svijet kvantne fizike, nasluticete da je svijet oko nas jos nejasniji. Sta vise, nema nikakvih granice (razgranicenja) izmedju stvari i pojava: sve je neka vrsta kontinuiteta gdje su „granice“ samo iluzija zbog nesto vece gustine. Uzmite – kamen. Valjda klasicni primjer cvrstog predmeta? Ja, ali kvantni fizicari ce vam reci da nema „vazdusastije“ stvari od kamena. Jer kamen – i sve ostalo – je sacinjeno od atoma u kojima se izmedju jezgre i omotaca elektona nalazi – vakuum. Znaci malo, malo pa vakuum. Na sirem planu, skoro sve je vakuuum. Negdje malo gusce, pa mi tu vidimo granicu izmedju kamena i vazduha, ali zapravo nema granice (v. modernu teoriju o nerazdvojivosti).

I? Sta hocu reci? Hocu reci, mozete vi kao vecina ljudi citati o ovome, onako da vam prodje vrijeme, ali tada ste na samom startu prihvatili ulogu izmanipulisanog. Ne mora manipulacija uvije rezultirati necim negativnim. Jeste takav joj je predznak, ali kad kazem izmanipulisan, mislim na one koji gutaju sve sto ima se kaze.

Alternativa je samo jedna.

Ili cete citati Platona na grckom, Galileja na latinskom, a Sredingera na njemackom.

Tesko. Ta su vremena otisla u definitivni zaborav. Nisu nesto predugo ni trajala, ali bilo je nekih 50-80 godina kada su se srecni sinovi radjali bogati, skolovali na vise jezika, sto klasicnih, sto modernih, a onda bivani slati po svjetskim bibliotekama da sjede, citaju, razmisljaju i – razumiju. Onda bi oni to sto misle da su razumjeli, napisali i to je to sto mi danas citamo. Ja i armija ostalih, moramo da radimo nesto drugo da se bavimo nekim trivijalnim poslom, da bi imali za hranu i odjecu, a ako ostane malo vremena da se nauci ili engleski ili njemacki, to nam je onda sve od instrumentarija da se produbimo u razmisljanja … recimo Diraka ili Hejzenberga. A kad ovi tumace Platona, nama je ostalo samo da im (ne) vjerujemo. Tuzno do zla boga. Nema znaci citanja. Samo razbibriga….

Ne znam bas odakle mi utisak da ja kao nesto znam matematiku???
Sve je pocelo u mostarskoj Gimnaziji (Staroj) na casovima Bojane Mavar. Pa i ako preskocimo detalje, prvenstveno, jer sam ih zaboravio, ostaje mi generalni utisak da me je ona visoko respektovala kao djaka i cijenila moje matematicko umijece. Konacno, pamtim da je bila razocarana kada sam u poslednjem trenutku (pred napustanje Gimnazije), napravio dramatican zaokret i od matematike (i elektrotehnike) otisao na biologiju (medicina). A i ja pamtim kad mi je dala ”pedagoskog” keca jer sam na jednom testu sve zadatke samo zapoceo (”postavio”) uz komentare da je dalje samo jednostavan mehanicki rad. Mrzilo me da idem do rezultata… Nazalost, ovaj moj stav me je drzao cijeloga zivota – uvijek sam mrzio nepotrebne radnje. Sto znaci: profesoricin pedagoski cin, nije uspio.

Ipak, mislim da je pretjerivala….

Bilo kako bilo, ja krenuh dalje u zivot i evo sad pred vratima panzije, zivim u ubjedjenju da kao nesto znam. Dobro, nije bas potpuno neosnovano! Dvoje moje fantasticne djece je proslo gimnazijsko skolovanje i matematiku sve do skoro najviseg ili najviseg nivoa (ovdje je najvisi nivo gimnazijske matematike, tzv. Matematika E, a to znaci matrice, integrali, diferencijalne jednacine). Ja sam ih pratio cijelim putem (znaci dva puta!) koliko sam znao i umio. Objasnjavali smo jedni drugima najdublje tajne gimnazijske matematke: ja sam uzivao – one kako kad…. I evo ovako se taj moj osjecaj ucvrstio.

I sad, ja krenuh u kvantnu mehaniku (QM). A cak i najpovrsniji poznavaoci “koncepta”, znaju da se radi o matematici fizike. Fizici bez rijeci, bez pridjeva….Bolje receno, nema fizike, jer je ona ”prestala” kada se napustio makroskopski svijet i kada se sislo na nivo atoma (mikroskopski svijet). ”Gore” na nivou vidljivog svijeta i dalje dominiraju Njutn i Ajnstajn, s tim sto je ovaj drugi dobro zagazio i u QM, mada se u njoj osjecao vrlo nekomotno. Moze ovaj prelaz izmedju dva svijeta da se opisuje na mnogo nacina. Njutn se koncentrisao na kretanje i masu, a Ajnstajn na cestice i talas. Pometnju je najprije napravila termodinamika (najteza grana fizike!) jer se tu vec shvatilo da mnoge velike, anksiomske konstante i simetrije vise ne vaze. Pojam entropije je ”sve” pomutio. Je li energija konstantna (znate ono, „samo prelazi iz oblika u oblik“)? Zasto se matematika ugurala u QM i istisnula fiziku? Zato sto se na nivou elektrona gubi determinizam. Gubi se predvidivost, gubi se smisao pojmova uzrok, posljedica, niz, vrijeme. Dominira pojam slucaj, a onda se tu ugura statistika koja jedina moze da donekle objasni slucaj. I onda tu vise ne pomazu obicne funkcije (matematicke funkcije): jedan dogadjaj i drugi koji je u funkciji sa prethodnim. Ne. Sad imate niz dogadjaja i sve ih treba uvezati u jednacinu i objasniti im funkcionalnost. A onda tu dolaze diferencijalne jednacine, integrali…. Ovi pojmovi dolaze, a ja osjecam da sam sve manje I manje prisutan…. Znanjem. Ja, odlazim…

Moj skok u QM je bio elitisticki: ne, nikakve knjige za pocetnike, ono znate ”za idiote” ili sa puno slika… I naravno, naglo otrijeznjenje: nista ne razumijem. Puno su mi pomogli Jurij Breznjev (sic!) koji je cini se najbolje shvatio koliko veliki problem svi imamo! On se potrudio da kvantnoj mehanici vrati fiziku, odnosno da matematici da rijeci. Ah, on se potrudio, ja sam se potrudio, ali rezultat je jos uvijek slab. Drugi je francuski fizicar Dispanja (D’espagnat) koji pise jasno i cisto i koji citaoca uvodi u fantasticni granicni prostor izmedju QM i filozofije. Nisam ja ni sa njim nesto dublje prodro u QM, ali me zahvaljujuci njemu i dalje drzi volja, motiv i inspiracija.
I onda ocekivani potez. Pocnem kupovati knjige iz matematike: Visa linearne algebra. Pretesko. Bazicna linearna algebra. Vidjecemo. I konacno, Uvod u linearnu algebru koju je napisao- Svetozar Kurepa. Svetozar? Ne, Djuro?Kako se knjiga kupuje u nekoj zagrebackoj atikvarnici i ne moze bez nekih manevara da se poruci internetom iz Svedske, okrenem telefon vlasnika. I kad kazem o kojoj knjizi je rijec, meni stalno na usta – Djuro?!

Jer ja kad sam isao u mostarsku Gimnaziju, ja sam imao knjigu Uvod u teoriju skupova od- Djure Kurepe.
Nista ne razumijem. Okrenem po internetu. I imam sta da vidim. Djoro je Svetozarev stric. Oba su rodjena u Glini i oba imaju fantasticne karijere, a posebno puteve obrazovanja. Pa jos kad sam vidio da je mladji Kurepa vise godina proveo u Borovom Institutu u Kopenhagenu i da je diplomirao upravo na temi koja meni zadaje najvise muka (operatori u Hilberovom sistemu/prostoru vektora), nije mi vise Djuro izlazio na usta, vec pljuvacka. Jedva cekam da krenem od pocetka. Mada, lagana zebnja: knjiga je namjenjena brucosima prirodnomatematickog fakulteta….. Hocu li morati jos neki korak nazad u vrijeme? Nema veze: u QM je sasvim normalno da vrijeme ide unazad….

Jadni kompjuterski softver! Naucen na moje pisanje, evo jos malo, pa ce 4 godine, prestao je da mi podvlaci rijeci, ali izazor, je – podvukao. Iznenadilo ga.

Znate li sta je izazor? Znojiliste, krugotok, zakljucaj?

Polako. Ne smijem dozvoliti da me savladaju emocije, da pocnema da psujem i tjeram u… tamo neku. Mada je lako pasti pod navalu emocija! Od prvih dana mojeg politickog interesovanja, tamo negdje krajem, osamdesetih, iskristalisao se osnovni lajtmotiv koji sazima sveokupnu moju politicku zabrinutost: otvoreno, cinicno vrijedjanje zdravog razuma. Politicari u zemljama iz kakve i sam poticem, bez ikakvih obzira, bezobzirno koriste totalnu politicku nepismenost naroda i bukvalno ih …vuku za nos (ove poslednje tri tacke su znak moje unutrasnje borbe da ne psujem, pa je ovo sa ‘nosem’ neko kompromisno rjesenje za vulgarne radnje i protuprirodnu blud koju politicari izvode nad svojim narodom). Znaci da pojednostavim: najvise mrzim u politici kada politicari brutalno lazu. Ma opet mi se cini da me ne razumijete. Pogledajte ovako. U filmskoj industriji imate filmove o Dzems Bondu i filmove o Bijeloj Kuci gdje, recimo, ima neka zavjera, pa jedan (Klint Istvud? Dzerald Batler? Tom Kruz?) sam, samcat, napadan od svih, na kraju rijesi problem i spasi svijet. E a dok on to zavrsi, oni su nama „prodali“ ideje o demokratiji americkog tipa, o snazi njihove vojske, o americkom patriotizmu, o zlim Njemcima, muslimanima, Srbima…). Razumijete sad? Kad gledate Dzems Bonda, onda znate da vas lazu, ali to ne rade sa nekim visim ciljem (da zavolite Ameriku ili V. Britaniju) i osjecate se bas kako treba da se osjecate dok gledate film: 2 sata nevine iluzije i relaksacije. A kad gledate film sa Kiferom Saterlendom koji pobijedi sve one koji se protive americkom nacinu zivota, vi i dalje imate 2 sata relaksacije, ali nakon toga uzasno bljutav ukus u ustima, jer su vam krisom gurnuli i jednu otuznu, smrdljivu ideju.

E o ovome vam govorim.

Ja mogu da razumije kada politicara uhvati neki nadobudni, agresivni, analiticki novinar i zaspe pitanjima, a muceni politicar, crven u licu, pocne da laze. To je ok. Ljudski je. Dzemsbondovski je.

Ali kad neko nizom aktivnosti ohrabruje proces pravljenja novih rijeci, tako da se jedan od stubova nacionalnog identiteta – jezik – izgradi od temelja za 48 sati, onda je to bljutavo. I ne samo da je bljutavo i otuzno, nego – meni – salje jasan signal da sam u svojim analizama uzroka raspada Jugoslavije bio od pocetka u pravu. Banalno poredjenje: muz napravi neku glupost u braku i pojavi se uvece sa buketom ruza. Ova hrvatska histerija sa izmisljanjem novih rijeci koju drzava podrzava (svake godine se dodjeljuje nagrada koju podupire – kao da je krivi zid?! – naklada nekakvog doktora Ivana Sretera?????), lako bi nas podsjetila na kupovinu buketa kad „bracna glupost“ ne bi bila i prevara i odricanje od djece i mnogo toga jos tezeg sto se moze ili ne moze zamisliti u jednom braku.

Pa evo, ako niste stigli da se azurirate da vam pomognem: izazor je retrovizor. A onda imate saunu, kruzni tok i Lock-down. Lajsna je obrubnik, adapter je prestrujnik, a javnozborac je PR. Mislim….

Nisam lingvista, niti imam elementarno obrazovanje o etimologiji, ili ontologiji rijeci, ali osim sto je ocita inflacija novih rijeci, one su i – nakazne. Mladi, ambiciozni aspiranti za visoka mjesta u ministrastu kulture, uzmu sa jedne strane sve prijedloge (za, ka, prema, od…), a sa druge osnovu rijeci i onda to iskombinuju. Jeftino, ruzno i nadasve – nepotrebno. Ali, ja razumijem njih: ko ce se sad skolovati i uciti fakultete! Lakse je nametnuti se sefu sa par novih rijeci svakog mjeseca i eto karijere. Meni se gade politicari koji ovo vide i aktivno pomazu i pustaju da cvjeta, ubijedjeni da ce za narednih 20 godina prestati svaka komunikacija preko Dunava i Korane i da ce konacno Hrvatska izaci kao zemlja na zapadnom Balkanu jasno odvojena od ostalih zemalja sa istocnog Balkana. Tog dana ce politicari dobiti novi alibi za nove prodaje INE i drugih INA, jer boze moj, napravili su nam novu zemlju koja vise nikakve veze nema sa susjedima. A to ste valjda htjeli???

Bio sam prije 5 dana u Istri. Objasnjava mi prijatelj kako izbjeci placanje vinjete za prolaz kroz Sloveniju od Portoroza do Sezane (10 minuta): „Na kruznom toku (ne na krugotoku) gdje je odvajanje za Portoroz, ne ide se za Kopar….“ Kad sam se vracao, opet to nisam bas vidio, pa cu ga pitati i iduci put. Javicu koju rijec ce koristiti za kretanje u kruznoj raskrsnici…

Rane sezdesete. Nije ni bitno koja je godina. Konkretno, bila je 1961. Po internetu kruzi snimak, 3,5 minuta dugacak o Beogradu ljeta ’61., kad je bilo strasno vruce i kada su ljudi hladili „bostane“ na cesmama i tako isprovocirali nestasicu vode (restrikcije). Ali, nije to bitno!

Bitan je utisak covjek dozivi gledajuci taj kratki video zapis. Ima jedna rijec koja moze da sazme cijelu atmosferu sa filma. Jedna rijec, jer je ipak film, pa i ako vjerujemo spikeru da je bila strasno vruce, bas taj utisak nemamo. Ali sve dugo se da lijepo opisati sa: spokoj.

Spokoj. Rijec koja je iscezla u danasnjem svijetu. Ima li neki dio Planete gdje se moze naci spokoj? Nema. Pacificka ostrva sa plazom, nakrivljenom palmom i kristalnom vodom? Ne salite se: samo sto nisu potpoljena… Svajcarska? Aha: svake druge godine izlaze na referendum sa nekom novom frustracijom. Vis? Kad su vidjeli doktora zadnji put? Nema ga ni Hvar, a ne Vis.

A na pomenutoim snimku ljudi setaju, pazljivo i lijepo obuceni (samo djeca u sorcevima), po ulicama rijetka vozila, sve je cisto, prostrano, nema guzve (dobro, ubi sunce, ali…). I to je nekako najveci utisak: izmedju svaka dva predmeta, dva covjeka, covjeka i vozila, dva vozila – ima prostora!

Gdje smo pogrijesili?

U dva momenta.

Prvi je internet i odmah iza njega, odnosno kao njegov rezultat, globalizacija i cuveni poziv medija: „Zavirimo u Ronaldovu kucu“. Ben Aflek i Dzenifer Lopez kupili novu kucu.

Ubise nas ove informacije. Unistise nam spokoj. Ko bi vama danas mogao biti ilustracija spokoja? Pa, neki djed sto sjedi ispod drveta, naslonjen na stablo i – pusi. On je djed, sto znaci niti ga interesuje, niti stizu informacije do njega a pogotovo ne one o stetnosti pusenja. Znaci jasno je: problem su informacije! Sto manje znas, to si vise spokojan. A tih ranih sezdesetih… sta su ljudi sa filma znali? Znali su cijenu lubenice, gdje ima da se kupe neke posebne carape, znali su da je Ckalja glumac i da je bio sinoc na TV. Znali su gdje rade, gdje im dijete ide u skolu. A sta nisu znali? Sa kim i gdje zivi Ckalja. Koje auto vozi? Koliko su bogati njihovi susjedi, gdje je Palestina, sta to muvaju Sovjeti na Kubi… I Bili su spokojni. Znali su da ljudi oko njih zive otprilike jednako, ako ne identicno kao oni. I tu smo sad kod drugog zla (prvo su informacije): zavist. Bilo je i tada zavisti, ali one prirodne, koja je poznata najmanje 300 godina i koja ne ostavlja frustracije, niti mijenja ljude. Zavisna (ili zavidna?) je bila djevojka koja nije mogla da se uda, zena koja nije mogla da ima dijete, mladic koga u drustvo ne dozivljavaju kao glavnog….

A onda se pojavio – ginekolog. Slab negativni uticaj. Znalo se da ima pare, da ima kucu u Brelima kod Makarske i jedini je u gradu koji vozi Mercedes. Poslije ginekologa, dosli su fudbaleri. I to tek kad se vrate sa pecalbe u Njemackoj. E tada smo prvi put vidjeli BMW i poslije toga vise se nista nije moglo vratiti nazad.

Sta mi danas da radimo?? Kako da se zastitimo?

Pa, spokoj se moze naci samo u jednom koordinatnom sistemu gdje je jedna osa ekonomija, a druga zdravlje. Spokoj je gore, visoko, na desno… E ako ste ga nasli, sjetite se Dezulovica. On ima kucu iznad Omisa, sidje dolje, lovi ribu i vrati se gore da popije casu vina. Ja, ali odmah pitanje: kakva je kuca? Oronula, tek toliko dobra da se u njoj moze nekako zivjeti ili vrhunski komfor? Sve sa Sonosovim zvucnicima razvucenim po kuci, ugodno temperiranim prostorijama, dobrim krevetom? Treba li „razvucena“ muzika? Da! Kasno je sada da se vracamo u predistorijsku zajednicu. Lijepo rasporedjeni zvucnici i neki Mocartov klavirski koncert, ne treba preskakati. Hocu reci, neka komoditeta. Nije zato sto ga ima Ben Aflek, nego necu ni ja da se zimi umotavam u cebe, a ljeti da mi curi znoj niz prsi. Necu, jer znam da moze bolje. Znam da bi me losi uslovi zivljenja mogli gurnuti u onom koordinacionom sistemu, dolje…Da – znam. Ali i u tom komoditetu, treba se zastititi od novih informacija. Internet? Naravno. A evo zasto? za muziku, za placanje racuna i za skupljanje informacija o stvarima koje me interesuju: kako je igrao Djokovic (govorimo o 2030-oj)? Kako da zakazem vrijeme kod doktora, da vidim nalaze krvi. Da procitam sta je Hamiltonijan (u sred sam kvantne mehanike) i da kupim avionske karte. Da se cujem sa djecom i vidim, na nekoj od platformi. I to je manje, vise – to. Ben Aflek se moze „slikati“, sto se mene tice.

Ako hocete spokoj, zastitite se od informacija. Ogradite se zidovima, filterima i najvaznije – voljom da suzite interes na samo par stvari.

Ovo nagomilano iskustvo je jedino sto me muci ovih dana na korak do penzije. Zanimljivo, u susretu sa bolesnikom osjecam da se oslanjam na znanje i na iskustvo. Ali, znanje svakim danom sve tanje, a iskustvo buja. Osjecam kako ono zapravo preuzima cijelu relaciju. Steta otici sada kad je postalo tako komforno.

Negdje davno (ovaj ce blog jos malo pa u petu godinu?!) sam pominjao jednog sarajevskog profesora ginekologije koji je bio bas kao ja – jednom nogom u penziji, a ja pred diplomom. On je sa vidnom melanholijom, zapravo tugom objasnio da mu je sada dovoljno samo poloziti ruku na trudnicu i zna sve: starost, polozaj, komplikacije… . ”Ali sta to vrijedi kad cu u penziju…?” Tada, sjedeci u klupama sarajevske ginekologije,nisam ni sanjao da ce mi se ova recenica toliko urezati u sjecanju, da cu je vuci sve do, evo i moje penzije.

Ja dijelim sa njim samo ovaj prvi dio- nema ni traga melanholiji, mozda malo, ali definitivno nema tuge. Ali iskustvo je zaista prijatan fenomen. Komfor. Jos uvijek se sjecam vremena kad bi kao mladji doktor, po duznosti morao sresti bolesnika. Tada sam i ja bio zesci glumac: izraz lica koji odrazava samopouzdanje, komoditet u situaciji, a zapravo u glavi kao u kosnici: simptomi, uzroci, veze, posljedice, lijek, doza, nuzpojave… Sada udjem u sobu i kao Bred Pit (Dzo Blek) vidim sve: koliko ce jos…., kako.. Odmah u skladu sa tim – na zaprepastenje mladjih – definisem novi nivo usluge i plan. I bi da idem…gotovo…. Ali uvijek ima neko ko bi da pita bolesnika sve ono sto je ovaj meni vec rekao pogledom. To treba izdrzati, jer nismo u Jugoslaviji gdje bi i moj pogled mladjem kolegi takodje dao sve odgovore i smjernice.

Opet, iskustvo daje jednu sasvim drugu dinamiku, dinamiku koju ostali ne mogu da prate i to dovodi moje strpljenje u iskusenje. To nije lako ovdje u Svedskoj. Mora se odigrati citava scena, planirana jos na ovdasnjim fakultetima i kasnije trenirana na kursevima gdje su sigurno vjezbali i razlicite uloge: znate ono, jedan je bolesnik, a drugi doktor, pa se zamijene. Sto je jos gore, svaka etapa u procesu mora da traje odredjeno vrijeme, gdje cutanje, drzanje za ruku, trljanje nadlanice ili ramena i zurenje u bolesnika, zauzima dominantno mjesto.

Ja nemam za to zivaca. A pogotovo sad kad mi iskustvo kaze sve i ono sto mene interesuje i sto bolesnika interesuje i sto pratnju interesuje. Ja to sve fino kazem, onako jasno i glasno (jer boze moj svedski nije moj maternji, pa sam naucio da se izrazavam jasno i precizno – ne daju ti novu sansu oni sto mnogo bolje manipulisu jezikom) za maksimalno 5 minuta i – bi da idem. Bolesniku kazem fino kako mu je, sta osjeca, zasto i kako ce se to razvijati. ONO , najvaznije pitanje se precuti ili kaze, da to niko ne zna, a cim se uhvati prilika, i taj odgovor dobije rodbina. Da se pripreme. I sta tu jos ima vise da se prica? Ja garantujem da ce bolesnik dobiti odgovore na sva pitanja i ona koja bi uspio izgovoriti i ona koja ima samo ideju, ali ih ne zna artikulisati. E, sad sto mu ja ne dam ni da pokusa, to je ok, stvar kulture, ali sustina je zadovoljena. Ili? Sve je dobio jasno i glasno i jos i pride.

Jeste, vrijeme mi je. Steta za kvalitet mojih odgovora (cuj, odgovora, kao da je bilo pitanja), svaki bolesnik bi pozelio da ih dobije recimo… pismom. Ali razumijem, ovdasnja kultura voli ceremoniju, proceduru, dramu i scenu. Vrijeme mi je. Ne znam ni kako sam dovde docekao, a da me ne vrate u tu tamo neku drugaciju kultura. Kulturu u kojoj doktor Dj. K. uradi gastroskopiju, bolesnik ni ziv, ni mrtav od pljuvacke i nagona na povracanje, uspije nekako da prozbori“sta mi je“, a doktor samo odgovori „sve pise“ i da mu papir gdje je nesto nazvrljao rukom….Poslije ce taj papir nositi komsiji koji ima neke veze sa zdravstvom da ga tumaci. U kulturu gdje su i moju majku primili sa nesnosnim bolovima u stomaku, a hirurg joj je odmah vec na prijemu odbrusio „sto su te doveli, nije ovo hitna“ – umrla je 15 sati kasnije. Eto i njih dvojica imaju nekakvo iskustvo, ali za razliku od mene oni nece cak ni da ga podijele sa bolesnikom. Ja hocu i radim to sjajno. Ali, bez drame i pogotovo bez dramskih pauza…

8. mart 1992. Mi presrecni roditelji, cerka samo sedmicu dana stara…

Prvo jedna ispravka. Sest dana ranije, 2. marta, grupa je pokusala da odrzi koncert, ali nije im bilo dozvoljeno, pa su uzeli kamion. Tada je moja cerka bila tek izasla iz Narodnog fronta…

Kako sad (8. mart) ici dolje prema Beogradjanki??? A trebalo je! Trebalo ju je staviti u kolica, sedmicu dana staru, ukrcati se u trolu br. 41 i pravac grad. Pa kad ova stane na pocetku uzbrdice Miloseve ulice, ako joj ranije nije spala trola, trebalo je izaci. Ne prelaziti ulicu! Nikako. I opasno i pogresno. Odmah iza kultnog SKC-a, okrenuti desno, ka Slaviji i odmah tu, malo prije Pozorista… Kamion. Zeleni. Mercedes, registarskih tablica: BG 213-299.

Tu se stvarala istorija. Tu je bio koncert na brzinu sklepane grupe koja se zvala Rim-tu-ti-tuki (neka stariji objasne mladjima sta znaci ime grupe). To je bila grupa formirana kao izraz antiratnog protesta, protesta protiv najnovijeg zamaha regrutacije koji je isao Beogradom, Srbijom. Regrutacije da bi se mladici i stariji muskarci poslali na klanicu u Hrvatsku, Bosnu…. Grupa je nastala od Ekatarine Velike („Gile“ ili Srdjan Gojkovic), Milan Mladenovic*, Cane, tj. Zoran Kostic (Partibrejkersi) , Svaba, Cajke, Anton i Jovec.

Ima puno muzickih manifestacija koje su bile istorijske. Hja, po cemu? Ucesce na jednom mjestu Dzoplinove, Hendriksa i Kokera (Vudstok)? Da, vazno je. Bitlsi na krovu? Zadnji koncert? Ok, istorijski… Ali, halo…! Koncert grupe Rimtutituki na kamionu ispred SKC, koncert koji je prenosen preko najbolje svjetske radio stanice (B92- titulu su drzali jos samo nekoliko godina, poslije su se ugusili u vlastitom izmetu). Taj koncert, ta poruka (Slusaj vamo) bio je poslednji pokusaj da se zaustavi zlocin nad Jugoslavijom, zlocin koji je porodio bezbroj manjih ili vecih sub-zlocina, ukljucujuci i zrtve i razaranje i – kriminal narednih decenija u svim novim drzavicama. Vise volim tebe mladu, nego pusku da mi dadu…

Zamislimo sad da je ta gradjanska, urbana snaga pobijedila i da je uspjela da cijelu Srbiju osvoji kao sto je osvojila mene. Zamislimo da 5 godina kasnije niko ne bi htio da se ukrca u Miloseviceve autobuse i da ide u Beograd na tzv. kontramitinge. Naravno, tada ne bi bilo ni mitinga, a ne kontramitinga. Tada bi splasnule sile i u Bosni i u Hrvatskoj, sile koje su se nastale, ojacale i odrzavale se u zivotu samo zahvaljujuci toj razornoj sili koja je izasla na scenu na poslednjem saveznom kongresu komunista. Milosevic bi se ugasio. Ugasio bi se i Tudjman. Nikada ne bi bilo Srebrenice, ni kosovske avanture. A mozda ni Putin ne bi danas opravdavao svoje pshoze podsejacanjem na ratove u Jogoslaviji?

Mislim, mogu Bitlsi sve skakati sa krova na krov, tesko da ce ikada postici istorijski znacaj ovog zelenog Mercedesa, na cijim „ledjima“ je bila reklama njemackog piva: mir, brate, mir.

*Kad u Podgorici predjete Moracu i dodjete na desnu obalu (zapad), krenete prema sjeveru, prema Pravnom fakultetu, Policiji, Bulevarom J. Tomasevica…. odjednom na raskrsnici sa 13-a jula, vidite ogromni mural na bocnoj fasadi jedne stambene zgrade: Milan Mladenovic uz jedan citat iz njegove poezije. Snaga tog urbanog trubadura, njegov gradjanski profil, bio je dovoljno jak cak i za Podgoricu. Milan je umro u novembru samo dvije godine poslije ovog ovdje opisanog istorijskog dogadjaja u 36. godini. Ne moram ni da posebno pominjem da ako si umjetnik i ako zelis da budes neko, zaista, iskreno, neko ko ce biti vjecno upamcen, moras, nazalost umrijeti izmedju 35. i 39. godine. Dzaba sve.

Ali fenomen je isti!

Uzmite mene i Mesica. Imate sigurno odmah predstavu o skali, razmeri?

Davne 1980. godine na poslednjoj godini studija, generacija koja izlazi sa studija, dobija fakultetski disko klub, poznati i popularni Kuk, na koriscenje. Od prihoda se finansira ekskurzija. Nije to bilo malo! U maju sledece godine pun avion samo apsolvenata Medicine, pravac Spanija, Kosta del Sol, sedmicu dana. Ljoret de Mar, posjete Barseloni, koridi, pun pansion, flamengo…

I mene izabralo u Odbor koji nadzire rad kluba: menadzment, sto bi se reklo. A evo, bas sad dok naviru sjecanja i na klub i na Spaniju, pitam se ko je radio sa parama? Stvarno se ne sjecam, a volio bi znati ko je radio ”sa kasom”? A sjecam se teskog mirisa kad se udje u prazan klub prije otvaranja ili poslije zatvaranja, pa guranja gajbi po betonu do sanka, pa jedne posjete ”bratskog” fakulteta iz Beograda… Dozvolite mi da pustim sjecanjima na volju. Tih su dana Idoli pustili plocu sa Maljciki. Mene je kao ranog kriticara komunizma, pjesma osvojila i te veceri, sitnih sati uz obilje piva, dok su se Maljcici beskonacno ponavljali, igrali su Beogradjani i ”Sarajlije” zajedno u ’vozu’, a ja sam se ljubio sa svim gostima cestitajuci na pjesmi. Morali bi razumjeti da su samo rijetki (ja) te godine razumjeli da je vrijeme da se razidjemo i od komunizma i od Titoizma i da u Beogradu, makar u „krugu dvojke“ postoji intelektualna snaga da porodi ovakvu pjesmu. Ja sam to cijenio. Jedanaest godina kasnije ce se iz iste sredine pojaviti i „Slusaj vamo“ (Ako ne mogu da letim, ja necu ni da puzim, jer kada puzima, ja ne mogu da…), Rim-tu-ti-tuki. Ah, odoh daleko.

E, ali pojavise se u neka doba kriticki glasovi iz generacije i dobili smo obavjest da moramo da polozimo racune. Kako ide posao? Gdje su pare? Ja sam tada ostalim clanovima menadzmenta rekao, „zaspite ih brojevima, sto vise brojeva da im se zamanta u glavi“. Na skupu, sjecam se, stajao sam dolje kod katedre, a negdje gore, sa vrha amfiteatra, stiglo je to pitanje. Dalje mi je sve crno. Ne sjecam se. Potisnuo, valjda.

Svi pamtite Mesica. Pola sirov, pola ugladjen, pola partizan, pola salonski tip. Ali, ostao je utisak – nema dlake na jeziku. Ako nista, ono zbog toga simpatican sirem krugu publike.

A znate li vi da je odigrao jednu od glavnih uloga (sa Racanom- jos jedan partizan!, Lilicem, Josipovicem, Kosor…) u pljacki INE?

INA je prodata Madjarima za 10-ti dio svoje vrijednosti. Jer ne radi se samo o INI u Hrvatskoj! INA je dobila koncesije za 4 busotine u Siriji i npr, za razliku od Madjara koji su takodje tu busili, sva 4 nalazista su bila izuzetno bogata naftom. Sve je to dobio novi vlasnik! I ko bi danas mogao da povjeruje da ce Mesic uzeo ogromne novce?

O kojem je ovdje fenomenu rijec? Fenomenu zajednickom i meni i Mesicu, mada je jasna razlika i u redu velicine, a i u vrsti nadoknade…

Radi se o snaznom osjecaju da vas drustvo podcjenjuje. Vi obavljate neku funkciju, a drustvo vas nagradjuje daleko manje od onoga sto vi sami sebi zamislite. I taj osjecaj je toliko jak, da covjek cak moze i da oprosti (tesko!) kradju, jer to nije kradja nego pravicna nadoknada. Covjek moze da razumije da „povrijedjeni“ nije zapravo ni krenuo da se obogati, vec da samo namiri sebi ono sto mu pripada. A to da mu nesto ekstra pripada, vjerujem (dozivio sam) da je strasno jako. Skoro pa bi se moglo porediti sa ubistvom iz strasti, sto se – poznato je – mnogo lakse kaznjava, nego hladokrvno, planirano ubistvo.

Ja sam u ovoj prici osjetio prezir prema grupi koja se usudila da dovede u pitanje castnost moga rada. Moja nadokanada za tu neravnotezu izmedju ocekivanog i dobijenog je bila iskazana agresija prema toj grupi. Mrznja i nadmoc. A to je zapravo kao i pare: isti osjecaj, zar ne?