Treci prst i put na posao

Iako nemam mnogo da prodjem na putu do posla, u pazljivo oko mogu upasti mnoge zanimljive slike.

Treci prst. Ili – srednji, najduzi.

Kad se kaze „srednji prst“ to budi najcesce poluvulgarne asocijacije, najcesce primjecene u saobracaju. Ali ovdje nije rijec o tome, niti srednji prst – bolje receno treci, ima tu simboliku.

Ne, ovdje je rijec o onome sto ljudi koji, kao i ja idu na posao, objese na taj prst. E, to je zanimljivo. Svi, ali svi – osim mene, na tom prstu vjesaju plasticnu torbicu u kojoj je marenda. Prije ce se Putin izvinuti Ukrajini, nego sto bi Svedjani odustali da krenu na posao bez marende, popularnog ‘lunca’. E, a ja sam alergican na kombinaciju, gojaznosti i nosenja torbice sa marendom: „A pojedi nesto! De, boga ti, pojedi i ti nesto“, uvijek ponavljam u sebi. I znate vec kako se nas narod obrusava na ovakve ‘pojave“: „A ne bi ono preskocilo da jede, pa ce mu poslije djavo biti kriv, kad dodje jedne noci u dva po ponoci u Urgentni, da mu hirurgu vadi sve ove hamburgere koje je pojelo“. Tesko je opisati rijecima ovu scenu kada nas covjek sa gadjenjem nesto komentarise. Zanimljivo, ja to nisam vidio ovdje u Svedskoj. Makar ne sa tolikim gadjenjem. Ali ovo nije sve! Znate li sta pise na torbicama? „I danas u borbu“. „Ti si vrijedna“. „Zivi sada“??! Parole koje samo cinicna vlast (iako ipak mozda, prvenstveno naivna, dakle glupa?) moze da proturi svojim kanalima do manjevrijednog dijela gradjanstva kojima ti zivopisni poklici sa plasticne torbice podizu samopouzdanje. Kad vec drzava ne zeli da mu da vise novca. Jer vise novca mnogo bolje podize samopouzdanje, ali, zao mi je – nema. Zato kasirke imaju „pilotske “ slusalice, cistacice portabile kompjuterske ekrane na kolicima (da strikliraju obradjenu teritoriju) i bolnicarke na torbici za marendu podsjecanje „Ti si vazna“. Jer pare su kod onih samouvjerenih.

Nego, sta meni visi na srednjem prstu, a?

Kupace!

Da, da – kupace. Gramaticki pravilnije, kupace gacice, mada je svuda dolje kod nas jasno sta znaci, kupace…. To meni dize samopuzdanje, popravlja dan: „mrznja“ prema ovima sto se gegaju ka poslu, nose torbicu sa ruckicem, na torbici pise „ti si vazna“, jedva cekaju 11:45 kada im njihova draga drzava daje za pravo da mogu da se sklone sa linije fronta, sjednu i pape. Prvo u red ispred mikrovalne pecnice, pa „pling“, pa makaroni od juce. A ja sa treninga! Otplivao 3 km, sat vremena, jescu opet, tek za 8 sati. Dotle ce oni jos tri puta!?? Kupace vise, mokre, bijeli „firidzel“ (konop, uckur) visi 20 cm duze od kupacih, a posmatraci zbunjeni. Trljaju oci. Jednom rukom: u drugoj je plasticna tobica na kojoj pise Zivi sada.

Druga slika, peskir oko noga?

Opet bolje gramaticki, nogu, ali, volim da malo skrenem u moje krajeve….

Peskir, sugaman, rucnik. Ja, znam, sad bi logicki slijedilo i da pored onih ponosnih kupacih imam peskir. E, ali – oko nogu??? Boze sacuvaj. Mi sa Balkana nosimo peskir urolan i oko vrata. Ta necemo valjda kao ovi ovdje, potpuno otvoren, preko ramena i pola ledja???! Ne salimo se.

Nego nije rijec o tom peskiru. Ma nije rijec o peskiru uopste. Rijec je o carsafu. Onom bijelom platnu sto ga muskarci iz istocne Afrike motaju oko nogu, tako da se dolje vidi samo glezanj i stopalo. Najradije su papuce na stopalima, ali ipak smo u Svedskoj, pa obuca varira, ali je ipak prilagodjena mrazu. E sad recite vi meni, gdje lezi granica izmedju njegove zelje da zadrzi svoju kulturu i identitet, gdje je kod odjece, kod odijevanja, vazan stub, a gdje lezi njegov „svedski dio“? Jednostavno, nema svedskog dijela. Sta je svedski dio? Pa zelja da pripadas svedskom drustvu. Sa tom krpom oko nogu? Tesko. Ali nije u krpi problem! Problem je sto ce se ovaj sada pridruziti grupi istih i onda ce stati ili na neki cosak ulice ili ispred trznog centra i tu ce cekati da prodje mjesec dana da ponovo odu do neke sluzbe, saltera i podignu pare za pomoc ugrozenim i nezaposlenim. I vidite da definitivno nije krpa problem. Sjetimo se Londona, Siika i njihovih turbana. Oni bi radije ostali bez glave, nego bez turbana, ali njih mozete vidjeti ili za komandama metroa ili u silnim malim prodavnicama u prizemljima zgrada centralnog Londona. U tim prodavnicama sve odise zeljom da se napravi dobar posao, da bude prijatno, oni komuniciraju na engleskom sa musterijama, svi su nasmijani i osjeca se intimna atmosfera britanskog doma. On, Sik, hoce da bude dio Britanije. Da radi, zaradi, da kupi Ostina, da skoluje dijete, kako bi ovi kupili Jaguar.

A ovaj „moj“ kojeg vidim dok idem na posao? Ja na posao, a on u suprotnom smjeru. Nece. Nece ni mrvu svedske, samo novcanu pomoc. A i nju, prema statistici salje… kuci…. nekome….

Izbor ili uticaj da Koste?

„Imao si izbor“, makar jedan glumac, makar jednom ce reci u svakom americkom filmu.

Cudno? Naravno, nije: americki filmovi su uvijek gradjeni na jednostavnom konceptu- borba dobra protiv zla i zato se losi momci moraju makar jednom suociti sa ovim stavom od onih dobrih. Amerikanci idu i korak dalje, pa kod podjele uloga paze da ne bude nikakve zabune: muceni Pol Dano jednostavno ne moze biti „dobar“, a onaj jedan jedini put kad je Denzel Vasington bio „los“ , i mi smo skoro bili istraumatizovani silnim traumama kroz koje je ovaj prosao. I tu zapravo pocinje jedna sjajna drama koju Amerikanci nesvjesno ugrade u svaki film, a zapravo samo ja vidim i uzivam u njoj. Zaplet drame je sto Denzel kao los ima tesku pricu iza sebe, a Pol kao los zraci svojim izgledom (jos kad pusti malo kose preko polovine lica) tako da mi gledaoci ne mozemo ni da mislimo druacije: oni moraju biti losi. E, a onda dodje kulminacija drame kada dobri kaze Polu, imao si izbor. U pocetku, dok sam bio mladji ja bi tu napustio pricu filma (zato se i ne sjecam kraja vecine filmova), a bio bi gurnut u dilemu: da li je Pol imao izbor?? Sad vec, evo nekoliko godina, znam odgovor: nije.

Pazljiviji pratioci ovog bloga znaju da se stalno vracam svojoj omiljenoj temi slobode volje, inspirisan cas ovim, cas onim. A kad je neko obuzet necim, inspiracija moze doci i sa sasvim neocekivane strane.

Zamislite prvu polovinu 17. vijeka. Recimo 1640. Sta smo mi tada radili? Pa, isto sto i 100 godina ranije ili 100 godina kasnije: nista. Jeli, spavali i gledali mrko na Turke. A Uriel da Kosta, a? E, dobri Uriel je razmisljao, razmisljao i na kraju se – ubio. Bez Turaka. A moglo mu je bit’ da razmislja: dobrostojeci Jevrej, sefardske linije, pobjegao iz Spanije, preko Portugala u Amsterdam. U Amsterdamu, u to vrijeme, cak i Jevreji (kao „stranci“, pod budnim okom talibanskih kalvinista) mogli su da mirno razmisljaju (o cemu smo mi tada razmisljali?). I smislio je! Prvo se javno ustao protiv Talmuda, usmenog tumacenja Tore (a Tora je ako cemo vjerovati, skup zapisa koje je Mojsije cuo od Boga, pa stavio na papir). Da Kosti je zasmetalo „slobodno“ tumacenje Tore od strane rabina, toliko slobodno da se najcesce kosilo sa prirodom. A kako onda Bog koji je stvorio prirodu moze da diktira stavove koji se kose sa njegovim proizvodom? I izbacise ga iz jeverjske Zajednice. Prvi put. A izbaciti (herem) znaci zabraniti svima da zive sa njim, rade, pricaju, imaju bilo kakav odnos. Svi, ukljucujuci i porodicu. U to vrijeme u Amsterdamu, nije bilo lako zivjeti bez para (mogao je preseliti za Srbiju?), pa se da Kosta – pokajao. E, ali – nastavio da razmislja! I onda shvatio: ma i Toru su izmislili ljudi. Koji Bog, koji Mojsije!? I opet- herem. I opet se da Kosta pokajao (tesko je razmisljati gladan), ali ovaj put je to bilo malo grublje: prvo je u sred sinagoge morao da procita napisano pokajanje, pa su ga bicevali (39 udaraca), pa kad je sluzba bila gotova, morao je da legne na prag od vrata, a svi koji su izlazili imali su pravo (obavezu?) da ga gaze. Ovo je bilo previse za da Kostu. Odlucio je da licno provjeri svoju tezu da nema vjecnog zivota poslije smrti i – ubio se. On sada zna.

Baruh Spinoza se u to vrijeme obrazovao u sinagogi. Bio je mlad. O da Kosti se pricalo, godinama. Nije mnogo proslo (1656) i Spinoza je dozivio svoj herem. Je li mogao drugacije? Nije. Je li to iskljucivo rezultat da Koste (ima jedno platno iz tog vremena koje prikazuje Spinozu kako lezi u da Kostinom krilu. Pronadjite – da Costa isti Raspucin)? Naravno da nije. Ali je – doprinijelo. I u tome i jeste „problem“: iza svake nase odluke, djelovanja ili ubjedjenja stoje brojni faktori koji djeluju izvana i na cije pojavljivanje mi ne mozemo uticati. Onda ce neko reci, ok, „dodje faktor“, ali ti mozes da se prema njemu odredis: ovako ili onako. Jeste: postoji volja, naravno, ali nije – slobodna. Jer kad se odredjujem ja posegnem za svojim instrumentima: vjerovanje, iskustvo, motivacija, plan, hrabrost i iz te gomile izvucem pokret. Muka je sto su svi ti instrumenti takodje uneseni u mene bez moje kontrole! Sta ja jedino imam da donesem odluku koju ce „oni dobri“ tumaciti kao pravilnu (primjetite da se radi o konvenciji: da nema posljedica po grupu, niko ne bi ni raspravljao o slobodnoj volji!)? Imam trening, sjecanje na kaznu. Bas kao i zivotinja koja je dresirana. Usput, bas zato nikada necemo prestati da se divimo ljudima koji nisu pristajali da ih se dresira. Zivjeli su kratko, tesko i nisu znali da im se divimo. Ali evo, 400 godina kasnije tekst posvecen jednom takvom covjeku Urielu da Kosti.

Soooo, imperijalizam?

Malo sam se umorio od objasnjavanja mojih (svojih, vlastitih) naslova. Ali – ko mi je kriv??

A, niko.

„Soooo“ ima problem jer mene mrzi da trazim kvacice po slovima. Inace ovo zvuci kao „s“ (kao u „sljiva“ ili „skola“) i onda jedno dugo „o“ koliko vam kapacitet pluca dozvoljava. Razumijete? A sta znaci? Prvo, rijec je o engleskom jeziku, a voditeljica sa Eurosporta hoce da kaze da je „ona sigurna“. Znaci „I am sure“ ili fonografski [Aj em soooooooo“].

Zasto toliko dugo „o“? Pa i ja se pitam. Odnosno – pitao sam se, ali se vise ne pitam: jasno je. Nacionalizam. Ili kad je Engleska u pitanju, ni nacionalizam nije dovoljan – imperijalizam.

Slusajte je kad kaze „forma“ (fooooooo), „teren“ (koooooo). Dok ona rasteze to „o“ koliko joj dah dozvoljava, svi ostali moraju da cute i cekaju. A ona uziva u svom izgovoru, uziva u svakom produzenom „o“, jer…. Jer nema nista drugo! Ko je ona? Niko i nista. Voditelj na Eurosportu. Jedan od 200. E, ali iza nje stoji cijela Engleska. Imperija u kojoj „sunce nikad ne zalazi“. Ona je predstavnik, bolje receno, dio, djelic necega sto je nekada znacilo nesto. Ali nema veze: nekada ili danas, svejedno. Ona mala, sicusna, stoji na jednom impresivnom monjumentu koji baca sjenku na cijeli svijet. Monjument je ogroman – i svi koji stoje na njemu su veliki. I zato nas mora stalno podsjecati da je to ona, tu gore, na vrhu: sooooo, fooooo, koooooo….

Odakle ovolika agresija prema mucenoj voditeljici? Pa, jasno je – Djokovicu ne ide najbolje. Gubi, na Uskrs. U Beogradu. Ne razumijete?

Njemac. Na primjer. Ne Rus – Njemac. Hoda ponosno, jer … kad se samo malo okrene, vidi Birkenstok papuce na vecini, Adidas pantalone na vecini, cuje da svi slusaju Bahovu, Misa u H-molu za Uskrs, a , Pasiju u po Matiji za Bozic. Zadovoljan, sjedne u BMW, ta nece u Kiu… Kompleksi nize vrijednosti? Cekajte malo….

Znam, ja, kao covjek bi trebao da se poredim sa njim kao Njemcem. Covjek sa covjekom. Ali dzaba – prerano je za to. Nazalost, jos uvijek – i jos cemo dugo – ja sam Srbin, on Njemac. Jos dugo ce nam suditi prema naciji. Jos dugo cemo mi veliki dio svog identiteta vezivati za svoju grupu. Ne vjerujete? Ja sam se kao Srbin borio ovdje na Zapadu za radne papire, tri godine. Isao sa kursa na kurs, sa ispita na ispit. Njemac? Dobio je svoj papir (licencu) – faksom. Zzzzk, 4 sekunde. Kako to??? Mora da je do Baha? Tri godine i 4 sekunde. Bah i Djokovic. Da, ali trenutno, Djokovicu ne ide…. Siguran sam, neko mora biti kriv.

pa-Ludan

Obecao sam prije dvije godine da necu pisati o aktuelnim dogadjajima, ali ovaj idiot toliko pase mojem blogu, da ga ne mogu preskociti.

Ovaj Ludan (zapravo danac Razmus Paludan) poznad sad u cijelom svijetu zbog ljubavi prema tezoj politickoj provokaciji, ucinio je – nadati se! – uslugu Svedskoj.

Svi su se sad usancili u dva tabora i polemisu je li njegovo putovanje po Svedskoj sa kutijom punom Kurana koje namjerva da pali, trebalo zabraniti ili ne?

Svedska je demokratska zemlja sa visokim „impakt“ faktorom. Hoce se reci zemlja sa visokim ugledom u svijetu. Demokratska zemlja znaci da su joj svi vazniji upravljacki sistemi nezavisni, dobro finansirani i zato – slobodni. Slobodni da bez straha od represalija odlucuju. Gradjani izlaze redovno na izbore i daju svom drustvu novi pravac koji je od staroga u pomaku od samo par stepeni, sto se zove – stabilnost (nije kao kod nas – svaki put uz lomljavu i napetosti, 360 stepeni, sto ce reci, na istom). I zato ministar pravde moze da kaze da se ne mijesa u posao policije vec da policija ima prao da samostalno donosi odluke o ovoj ili onoj akciji. Posao ministra je da napravi uslove za rad. „Policija donosi odluku“?! Da ali i „policija“ su ljudi. Ljudi sa svojim vidjenjem sistema vrijednosti, demokratije, u konketnom slucaju, bezbjednosti. Je li sef policije ipak okrenuo telefon ministra, ne znam, ali sam danas siguran da bi sledeci put to sigurno ucinio. I tako je mucena policija ostala na brisanom prostoru, sama sa svim pocinjenim greskama.

Samo kratko da rekapituliram, ako ljudi ne znaju…. Paludan (na ovom blogu se cita pa-Ludan) ide po velikim svedskim gradovima u predgradja sa dominantno muslimanskim zivljem i javno pali Kuran. Pita prvo policiju za dozvolu i krene. Jer je dobio. Vise puta. A bogu hvala kako svi imaju danas Tviter, to se decki iz tih politicki opterecenih predgradja lako sinhronizuju i okupljaju (primjetite da u njihovim zemljama porijekla nema internet bas tako dobro pokrivanje, jer tamo gradjani ne izdvajaju toliko para za mastere kao ovdje). Okupe se i onda krene bacanje kamenja, prevrtanje i paljenje auta. U svim mjestima gdje se ovaj scenario ponovio, policija bi se povukla. I zato danas trpi sa osjecanjem krivice, pojavljuju se anonimni clanci u novinama gdje pojedinci „placu“ i optuzuju vlastito rukovodstvo zbog ponizenja. Epilog: pa-Ludan najavljuje i nova paljenja, ali i ulazak u svedski Parlament (tj. njegova stranka ce se boriti na ovdasnjim izborima). Demokratija.

Pitajte policiju da vam da dozvolu da zapalite rostilj u junu. Nece vam dati, jer postoji opasnost ugrozavanja javnosti – pozarom. Ali pa-Ludan moze da dobije novu dozvolu iako su prethodne epizode pokazale jednaku opasnost za javnost. Demokratija. I kako to uvijek biva kada pomijesate dvije kulture, imate – muku. Bezbroj puta sam na ovom blogu pisao da je mijesanje kultura dobro samo na – Stradunu. Plate, kupe, pojedu i vrate se kuci. Dvije kulture u drzavi jednih, uvijek stvaraju napetosti, jer je proces integracije slab. I nigdje nije dobar, jer je uzasno osjetljiv na ekonomsku krizu. I onda imate „svedski“ ugao, da demokratija mora biti jaka i da mora da izdrzi provokaciju i imate „islamski“ ugao koji kaze da se o nekim stvarima jednostavno ne da razgovarati (mijenjati, provocirati, napadati). Ima naravno i „islamskih“ gledanja medju Svedjanima! Kazu, ni mi ne smijemo u crkvi psovati, nositi kapu. Ili, kazu, posaljite pa-Ludana u Indiju neka proba da zapali kravu. Da bi zakljucili, da ako je u nasem (svedskom) ustavu zapisano da je dozvoljeno paliti knjige i provocirati druge religije – mijenjajte taj clan odmah! Ima li „svedskog“ ugla medju clanovima „tih drugih“ kultura, ne znam, ali hajmo reci da se u ovom trenutku od njih ne moze ocekivati miran i trezven stav. I ja necu ni pokusati da razrijesim ovu polemiku, jer nema dobrog odgovora kao sto nema ni dobrog rjesenja za skladan suzivot dviju kultura kada – nema plate.

Ali Razmus je ucinio dobru uslugu Svedskoj! Svedska to samo treba da primjeti, razumije i pretvori. A usluga je u tome sto je pokazao svu slabost i tanjusnost i manjkavost i jad svedske integracione politike. Sad treba da ovo mirno, bogato, stabilno svedsko drustvo iznjedri intelektualce koji ce pokrenuti intelektualnu kampanju i koja ce za 20-40 godina dovesti do boljih rezultata integracije. Ako se to ne dogodi, odnosno ako samo krajnje desne snage ovo iskoriste i unovce, jazovi medju kulturama ce biti sve dublji. Ali nece nestati, jer su kulture nasim poigravanjem sa Planetom prinudjene na lutanja, pokusaje nastanjivanja i borbu kroz integraciju. Nema nam druge. Zato treba poceti odmah sa reparacijom integracije. Kako? Gdje? Cime?

Pa, boze, jasno je: u skoli.

Mali i veliki kodeks

Gledam novu Netflksovu seriju. Moderna, britanska, ima mnogo nivoa gdje mozes da se udubis i reflektiras. Mene je „uhvatio“ jedan. Sudi se covjeku koji je kao mlad prihvatio jednu zakletvu datu najboljem prijatelju. I sad je taj njihov pakt (kodeks) u koliziji sa „paktom“ koji smo svi mi gradjani moderne drzave postigli sa svojom drzavom.

Koji je kodeks „jaci“? Koji vise obavezuje?

Moderne drzave, sto znaci drzave koje su evoluirale od nacionalnih drzava, sklapaju tzv. socijalni ugovor sa svojim gradjanima. Pravila su s jedne strane vrlo jednostavna, a sa druge – u detaljima – komplikovana. Najkrace se moze reci, ponasajte se fino, pa cemo vam pruziti dobar standard. Tzv. blagostanje. Ovakvim ugovorom, prestaje biti vazno ko si ti: ateista, katolik, budista, Kinez ili Laponac. Moras biti gradjanin, a to znaci placati porez, racune, postovati pravila, dati svoj auto za vojsku ako zagusti, a drzava ce praviti parkove, bulevare i vrtice. S vremena na vrijeme ces vlastitim politickim zivotom pokusati da realizujes ideologiju u koju vjerujes i das drustvu malo drugaciji pravac. Ako izgubis, neces posegnuti za terorizmom, vec ces mirno cekati novu sansu na glasanju.

Ok. I onda dodje sudjenje. Desi se. Neke zemlje traze da se zakunes na Bibliju, neke na ustav, ali sustina je da sad drzava trazi od tebe da ispostujes svoj dio ugovorene obaveze i kazes – istinu. E, ali ti si kao mlad – a znate kako je kad si mlad! – usao u ugovor sa svojim najboljim prijateljem da cete do smrti ostati vjerni dogovoru i da ga necete prekrsiti. I onda sudbina (scenario moze sve!) dovede u sukob bas taj vas mladalacki dogovor, dogovor koji ste u uzvisenoj atmosferi punoj prijateljskog pijeteta, postigli i zapecatili. Vas dogovor protiv pravila koje od tebe trazi drzava. Koga postovati vise? Zadrzati dogovor sa prijateljem i slagati ili se podsjetiti da si gradjanin i – otkriti?

Kao sto vidite ovdje je u pitanju laganje. A podsjetio bih vas da cak i moderne drzave dozvoljavaju odredjenim skupinama ljudi da – lazu!? Roditelji, bracni supruznici i advokati imaju pravo da lazu ili makar precute istinu ako ste vi, clan porodice ili sticenik, ugrozeni od drzave („drzava protiv vas“). Ali ne i prijatelj?! Ne i vas saborac iz teske bitke u kojoj su vasi zivoti visili o koncu. Vrlo cudno. Odnosi unutar porodice su klasican primjer determinizma: nista tu niste mogli sami, aktivno birati. NI advokata najcesce ne mozete birati, makar ne sa potrebnim predznanjima. Supruznik, ok. Ali prijatelj! Saborac. To je par ekscelans relacija koja je pazljivo izabrana, vise puta testirana, provjeravana i potvrdjivana. Fizicki i psiholoski vrlo bliska. Uporedite je sa vasom ulogom kao gradjanin drzave! Tu fizicki najblizi vama, je neki do juce vama potpuno nepoznati covjek koji predstavlja drzavu. Tuzilac ili sudija. Ko su oni??? U isto vrijeme oni su najcesce svetlosnim godinama udaljeni od onoga sto drzava kao potpisnik ugovora sa vama reprezentuje, a nije bas rijetko ni da se vi uopste i ne slazete sa svojom drzavom. Cak se i ne radi o trenutnoj konstelaciji politickih sila na sceni. To moze za cas i da se promjeni, ali dovedeni uza zid, vi pocinjete da drugim ocima gledate na moralne principe koje je drzava prihvatila i koje sad zahtijeva od vas. Je li drzava uvijek bila dosljedna i sa jednakim arsinima prema svima? Jesu li ti principi zastarjeli i odavno napusteni? Jesu li histericni, nastali na bazi zbrzane i nedovoljno promisljene mode, na bazi novih filozofskih trendova koji nisu stigli da se provjere u vremenu? Mnogo je dilema. Sa druge strane imate vaseg prijatelja kojeg znate, kojem vjerujete, koji je ucinio mnogo za vas. Od drzave stize neka maglovita dobit ili obecanje za koje sad kad ste satjerani u cosak, mislite da su zapravo vec odavno i zasluzeni i zaradjeni i da niste nikome nista duzni, a od strane prijatelja nesto sto je jako cvrsto i opipljivo, nesto sto je koliko juce imalo novu potvrdu snage i stabilnosti.

Ja ovdje nemam nikakvih dilema.

Vedz 40

Zvuci kao WD 40, ali nije. Nije skoz. WD 40 je cuveni sprej za rjesavanje kretanja, klizanja izmedju dva metala zahvacena rdjom. I sad dok mislim na danasnju temu, nije mi pomisao o rdji i podmazivanju bas ono totalno strana…

Vedz 40. Vedz dolazi od engleske rijeci ”wedge” sto znaci klin, a 40 je – 40. U ovom slucaju, 40 godina. Jutros cujem poslije 40 godina* tu rijec, vedz u onom pravom, za nas interniste, jedinom smislenom znacenju.

A prije 40 godina u ljeto 1982, sjedio sam nalakcen nad knjigom, biblijom internista sadasnjih, proslih i buducih: Harisonovi Principi Interne Medicine. Zuti flomaster u ruci. Stabilo. I mucio se da shvatim sta znaci ”klin pritisak”?? Zato, evo i vama malo zanimljivih medicinskih informacija – svi smo u godinama, pa ce mozda nekome dobro doci? 

Elem, simptom ti je zadisanost. Zadihan. Naravno da mozes biti zadihan i ako si najzdraviji, ako tvoj fizicki napor nadvlada tvoju – makar koliko impresivnu kondiciju. Ali bolestan si i zadihan. Neadekvatno zadihan. Od cega? Omiljeno polje svadje plucnih doktora i srcanih doktora: nije moj problem. Da svi zivimo u Utopiji gdje i da svi imaju pare za doktore, a doktori rade privatno, svi bi se grabili za zadihane. Ovako, srcani kaze od pluca je, a plucni kaze, nije, popusta srce. I onda krenu pretrage, snimanja, mjerenja. I ispostavi se da nema problema sa srcem (ovo se prvo ispita, jer od toga moze da se ”rikne” kako to fino kaze jedan lik iz Sivog Doma). Ali nema nista ni ”na” plucima?! Uz to dobra krvna slika… Sta je sad? E onda tu dodje ta tehnika sa kojom sam poceo ovaj tekst, gdje vam gurnu kateter sa osjetljivim vrhom, pa moze da mjeri pritisak, skroz, duboko u plucnu cirkulaciju. Pa posto ne moze dalje (usko je), tu gdje stane, kaze se da se zabio kao klin. I taj vrh katetera-klina izmjeri pritisak, pa ako je povisen, imate rijetku i zeznutu bolest koja se zove plucna hipertenzija. Za one koji zive na vise od 3500 m iznad mora, vec samo to moze da dovede do ove bolesti!

E, ali kako je mene put poslije, svih ovih 40 godina vodio samo kroz bolesti krvi, a plucna hipertenzija nije bas svakodnevna bolest, tako ja nisam vise cuo za ovaj izraz od ljeta ’82. do – danas. I naravno, kao da je bitan i taj klin i ta bolest! Ono sto jeste bitno je da me ta rijec jutros tako ubola u oho, osinula i odjednom sam shvatio da je proslo 40 godina kao 40 minuta. Ma krace, brze, puno brze. Znate koliko 40 minuta moze da se otegne! Sjedite u vozu. Ili gledate dosadnu pozorisnu predstavu (nema daljinskog!). Ovih 40 godina od jutros, su bili samo jedna misao, a ona ostavlja iza sebe paniku: zar je moguce??? Cetiri decenije su prosle munjevito brzo iako sam ja ucinio sve da se te godine ispune maksimalno najrazlicitijim dogadjajima da bi se kasnije ucinilo kao vjecnost…. Ali, nista: munjevito. Jer da sam cijeli zivot proveo na jednom mjestu, pa hajde! Dosadno, svaki dan isti. Ali ne! Racunajuci sve zdravstvene ustanove u kojima sam radio makar mjesec dana, bilo ih je 18! Osam u Jugoslaviji, 5 u Norveskoj i 5 u Svedskoj. U Hercegovini (Bosnu ne racunam, tu je bio samo trening, sto bi rekli Amerikanci) 4, u Crnoj Gori u 3, a u Srbiji samo jedna, ali  najduza – 8 godina. Ovo znaci da sam radio u 5 drzava.  Kuku meni kad krenem traziti po salterima potvrde pred penziju. Zamislite za nekoga kao ja ko nije bas za prevelika upoznavanja (”mozes sresti nove ljude” – uh!), biti prinudjen da 18 puta prolazis prilagodjavanje, biranje ko mi odgovara, sa kim mogu, a ko mi ne odgovara i ko me vec mrzi- samo to bi trebalo da ostavi duboke oziljke, traume i da se pamti. Ma jok! I to je proletilo kao vjetar. Pa onda dezurstva koja su uvijek i svima neudobna. U kratkom vremenu moras donijeti odluku, a 3 je iza ponoci. Tek sto si zaspao. Sa dezurstvom nema planiranja, ni pripreme: sve se dogadja odjednom. Trcis hodnicima jedne od tih … ok od tih 18 ustanova, u 7 sam dezurao – bolnica i pojma nemas gdje se nalazis. Obicno po danu sjedis udobno negdje gore na svojoj klinici i podrumi te ne interesuju. Nocu nema izlaska napolje, pa da se orjentises: boze sacuvaj, sva su vrata zakljucana. Neko je negdje primjetio nekog narkomana i od tog dana sve bolnice sirom svijeta su zakljucane, a mi idemo sa plasticnim karticama oko vrata. I zato nocu, moras kao pacov hodnicima podruma.  Trcis i razmisljas kako da pridjes ”problemu”, sta da prvo uradis. Nerijetko, dok trcis, javlja se pejdzer jer te trebaju na novom mjestu… Ima nas razlicitih. Znam da neko moze ovu situaciju da ’odkulira’, jer boze moj ne moze se fizicki biti na dva mjesta, ali dzaba je: za mene su to bile strasne fustracije. Pa i ovo se zaboravi. Uspjesi? Ah, na prste jedne ruke, jer ih je definitivno malo u onkologiji, a i – zaborav cini svoje. Neuspjesi? Potisnuti. Greske? Previse ih je bilo da bi se pamtile. Pamte se samo velike….

I tako jos malo, brojim sitno sto bi rekli stari vojnici i pripremam se za zivot bez novih prilagodjavanja. Moja porodica, prodavac u obliznjoj samoposluzi i to je sve.

_____________________________________________________________________________________________________

*Nije bas 40, ali mi se lijepo sve slozilo: em okrugli broj, em onaj sprej. Ovo je primjer one cuvene „slobode u poeziji“. Dozvoljeno je. A zapravo od ”klina” do ”klina” je proslo tacno 35 godina. Sto bi rekao nesrecni Z. Ponos, malo li je???

Pod volat

Ima u Podgorici, odmah pored Sahat kule jedna kafana koja se zove Pod volat. Ispod arkade, reklo bi se nekim od atraktivnijih jezika.

A ima i ovdje restorana sa slicnim konceptom. Ali, kuku…

O kojem se konceptu radi? Ma, nista posebno ni revolucionarno – vaznije za ovaj tekst je da imaju isti koncept. A to je da hranu mozes naruciti, pa doci i preuzeti. Ili, doci, pa naruciti, pa cekati ili jednostavno sjesti, naruciti i – jesti. Razlika je sto ovi ovdje setaju okolo sa mobilnim, pa narucenu hranu mogu i da vam odvezu na kucnu adresu. Ali, to je mala, zanemarljiva razlika, kojih i kakvih sve ima!

Ovdje prvo iza sanka rade ljudi svih boja i porijekla. Nisam ja jedan od onih sto ih Putin trenutno juri i unistava po Ukrajini, ali meni nekako vise pase da su hrana i kuvar – sto bi rekao Spinoza, od iste supstance. Restoran je k’o biva italijanski, u sred Svedske, a u njemu rade svi osim Italijana. Nema ni Svedjana. Ali, ‘ajde, neka ti i to. Ali sta pojesti? Pica (pizza), pasta i salata??! Samo hrana sto se sprema za 8 minuta, kako pise na kutiji. Nesto na kasiku? Supa? Corba? Gulas? Pasulj? Ne salimo se.

A Pod voltom? Evo, zamislite se za trenutak i smislite neko jelo. I? Ima! Sve ima! Pasulj, goli ili sa svinjskim nogicama, kobasicama ili samo sa slaninom. Kupusi svih vrsta i u svim kombinacijama sa raznim mesima. Skembici (tripice), ok ko voli – ja ne. Gulas, paprikas, riblji ili svinjski ili govedji. I naravno, sav moguci i nemoguci rostilj. A tijesto??? Pite, burek, sirnice, proje, cicvare, ustipci…

Kako to?

Pa fino. Zavirite malo iza sanka i vidjecete „vase majke“: krace, deblje, zajapurene starije zene. One mogu da naprave sve sto vi mozete da zamislite. I vicu i smiju se i glasno psuju, ali ih nervoza odmah napusta, a preovlada zadovoljstvo. Velike serpe, para, dim, vrucina, znoj, buka.

Gdje su ovakve zene na Zapadu? Znam da ih ima. Zasto im niko ne da rade? Ili im ne daju, ili one nece? Mislim da im ne daju. Za Zapad su valjda previse spore, previse temeljne i mozda i zahtjevne: nece da rade sa svakakvim sirovinama (samo ako je „od one zene“).

Zato treba sto prije bjezati odavde u krajeve u kojima su i kuvar i hrana istog porijekla, sirovina nastala u krugu od 10 km od kuhinje, a kuvari imaju vremena. Dok se krcka, oni ce izaci na zadnja vrata, da zapale. Mislim, po jednu – ne kucu. Tamo su uvijek one ruzne neugledne late (velike metalne kante) u kojima se skuplja hrana koja bi se bacila, kad je ne bi lokalni svinjari preuzimali. I sve mirno, opusteno i bez stresa. Samo da umrem prije nego sto se i tamo pomijesaju porijeklo kuvara i hrane, ali naravno i da stignem jos koju godinicu nesto fino pojesti. Na kasiku.

Svi smo mi po malo Fausti

Ne znam ja sta je Faust sve radio u svom zivotu i kako ga familija danas pamti, ali znam jedno. Ili, dvoje. Bio je doktor i prodao se djavolu. Dovoljno za ovaj tekst.

O doktorima mozete slusati svako vece u izvjestajima iz ukrajinskih bolnica, ali i ako vas puste na jutarnje sastanke u nekoj od svedskih bolnica. I lako cete primjetiti razliku: to sto rade u Ukrajini, ima smisla – ovo sto mi radimo ovdje…. mislim…. U Ukrajini je na djelu ona prava trijaza koju smo ucili u skoli gdje je glavni princip da se spasi sto se spasiti moze, da se pomaze onima koji mogu poslije da vrate uslugu zajednici… Ovdje, na svakom sastanku mozete dozivjeti istu mjesavinu od 10% izvjestaja o nekom bolesniku i 90% cinicnih komentara doktora. Naravno nisu doktori cinicni u svojim komentarima prema bolesniku – ne, cinizam je usmjeren na sistem. A sistem nas muci bukvalno na svakom koraku.

Epidemiologija je takva da ima najvise … bolesnika, zapravo – pacijenata koji imaju nesto malo potrebe za doktorima, a zapravo najvise za angazovanjem drustva. E, ali previse ih je i drustvo nece. Ne moze i nece. Ne moze jer ih (pacijenata) ima previse, jer su komplikovani, skupi, a predstavljaju grupu koja nikada nece moci uslugu da vrati. I lako je drustvu biti cinican prema pacijentima (primjetite intereakciju: oni prema pacijentima, a mi prema njima), jer su pacijenti za drustvo grupa, masa u kojoj se ni jedan pojedinac ne vidi. Nama se oni predstavljaju jedan po jedan i mi ne mozemo biti cinicni. Zato se okrecemo drustvu i sistemu. To su pacijenti koje zapravo niko nece. Ili zive sami ili je familija umorna ili nema drugih smjestajnih kapaciteta gdje bi im se pruzilo to sto im treba. A treba im zapravo samo njega i malo koncentracije od osoblja. Koncentrisano osoblje ce prolaziti tu i tamo kroz njihove liste lijekova i izbacivati rigorozno sve sto tu ne treba da bude. A toga ima kod prosjecnog bolesnika (sad bolesnika!) u prosjeku 50% ako ne i vise. Kao da se jednom dogodilo da se bolesnik „pusti niz vodu“, poskidaju mu se svi lijekovi i on – zivne! Znaci njega (okreni, pomozi, nahrani, obuci, operi) i daj dva-tri lijeka. I nista vise. E, a to niko nece. I onda se ti mucenici salju preko Urgentnog u bolnicu. Uvijek se moze naci malo zadihanosti ili neki otok i – dovoljno. Evo prvog razloga za cinicne komentare. A kad je vec u bolnickim hodnicima, pocinje igra telefona, za krevet. Proba se naci kljucni simptom koji bi definisao vrstu odjeljenja. Naravno, naravno, uvijek pogresno i onda pogresno plasiranje (u Svedskoj ih zovu satelitima). Drugi razlog za cinizam. Mislite li da su doktori ucestvovali u dizajnu IT sistema i rjesenja za dokumentovanje i cuvanje informacija (zurnal, laboratorija, rentgen, uputi, izvjestaji…)? Ili nisu ili jesu, ali tada se i kod nas dogodi neka djavolska (evo primicemo se djavolima!) transformacija od doktora u birokratu. Znaci bez obzira da li su ili nisu, rezultat je uzasan. Rezultat ne primjecuju ljudi koji su prosli prve mjesece frustracije i psovanja – navikli se kasnije; rezultat najbolje vide doktori koji samo kratko upadnu u sistem i probaju da ga koriste. ‘Oces! Ni jedan naslov, ni rubrika nisu kako bi bilo nalogicnije. Obicni rezultati laboratorijski analiza se zovu, na primjer, „Odgovor vezan za uzorak“??? Novi razlog za cinizam. Idemo dalje. Birokrate su dobili sansu! Pacijenti se okrecu njima, zovu ih (ima drustvo svoje sisteme koji se zovu cas mediji, cas kampanje, cas projekti) u pomoc protiv nas (sic!), a ovi se rado odazivaju i udruzuju sa njima. Rezultat: birokrate su poceli vjerovati da oni treba da stite pacijente od svega, ukljucujuci i od nas. Kako to izgleda? Pacijent ima pravo da zakljuca dio svog zurnala, pa kad ga se dovede u Urgentni, doktor nema pristup svemu sto moze da bude relevantno (birokrata to ne razumije, inace nikada ne bi dozvolio pacijentu da razvije ovu ideju). Doktorima je zabranjeno da ulaze u zurnal (digitalni, nema listanja) u djelove koji prema osjecaju birokrate nemaju zajednicki dodir sa aktuelnim problemom. Eto novog razloga za cinizam. Kada zavrsite rad za kompjuterom, makar samo zbog posjete toaletu, morate izvuci svoju ID karticu kako bi se ekran ugasio. Cilj: niko nepozvan ne moze da pridje ekranu, cita i nasladjuje se (boga mi kao da su nam bolesnici samo igraci Reala!?). E, ali vi morate ponoviti proceduru inlogovanja ili ako ste namjerno ostavili karticu, kad se vratite, ne mozete vise otvoriti vrata. Evo jos jednog razloga za cinizam.

I ok, sta je sa Faustom i Mefistom? Ko je Mefisto? Drustvo, naravno, sistem. Mi pokazujemo „otpor“ prema sistemu kroz – cinizam. Sastanci zatvorenog tipa, cinizam ostaje negdje u zidovima i policama. Sistem, miran i netaknut. Jutros sjedimo svi u velikoh konferencijskoj sali i oko svakoga ima najmanje 2 m praznog prostora, ali sjedimo sa maskama. Jedan od prisutnih cita mejl koji je stiga „odozgo“ o promjeni pravila, ukljucujuci i prestanak obaveze nosenja maske medju kolegama. Od prisutnih 20, samo smo ja i jos jedan odmah skinuli masku.

Zakljucci. Doktori su jako dobro placeni: doktor, zubar, kontrolor leta i advokat (ovo sam citao jos u Beogradu, dok sam sricao i ucio skandinavske jezike). Doktori biraju da ne ujedaju ruku koja ih hrani. Izbacuju iz sebe gnjev kroz cinizam, a izmedju dva cinicna komentara planiraju kupovinu BMW-a. A mogli bi ih gadno ujesti! Toliko gadno da bi se sigurno dogodile promjene. Mocni su, ugledni, dobro se verbalno formulisu, pismeni su, ali – nece. Ali, za razliku od nasih doktora, ovi ovdje imaju jedan ambivalentan odnos prema sistemu: mrze ga, komentarisu ga, ali ga i respektuju. Vjeruju mu. Sta vise, ubijedjen sam da i ova ambivalentnost stvara dio cinizma, jer je takodje vrsta nemoci i paralize. Ali citace i dalje stav vlasti gdje pise „skini masku“ sve sa maskom na licu.

1 9 7 2

Gledam na JuTjubu 16 minuta dugacak dokumentarni film o Jugoslaviji iz1972. Nije to film, nego kompilacija 20-ak motiva sirom drzave te godine. Tu se vide stanovnici N. Beograda kako idu prema svojim enormnim zgradama, noseci cegere robe sa pijace, a idu – livadom. Vidimo radnika pilane u Doboju koji maksimalno koncentrisan, skoro zabrinuto posmatra kako pored njega ide traka sa ispilanim drvenim plocama. Zene i muskarce koji igraju negdje u prirodi kolo, u nosnjama, dostojanstveno i sa vjerom u to sto rade. Saobracajne guzve ispred Doma sindikata u Beogradu i guzve u tek otvorenom marketu u Zagrebu. Musliman u starom iznosenom odijelu sa francuskom kapom prepoznatljivo nabijenom na glavi seta Bascasijom. Ljudi ulaze u tramvaj. Guzva, niko nikoga ne ceka, ali mirno i zapravo – harmonicno. Bez guzve i nervoze. Dug je video zapis, ima puno toga da se vidi, a jos vise da se asocira, ali cijeli film moze da se smjesti u jednu jedinu rijec: skromnost.

Pa kad puce???

Sta se to dogodilo pa je covjek postao stalno nezadovoljan i veci dio dana bijesan?

Nazalost, nije jedan razlog, a ja sigurno i ne znam sve razloge. Mozda cak ne znam ni najvaznije razloge? Gledao sam slicne dokumente i iz zemalja zapadne Evrope, recimo skandinavskih ili onih sa Pirineja. I tu se vidi da su i ovi ljudi bili skromni, zadovoljni, mirni, spokojni. Te su evropske zemlje nastavile uzlaznom linijom i bez potresa razvijati svoju ekonomiju i blagostanje, dok je nasa desetak godina kasnije upala u haos rata. I razlika je primjetna. Ovi ovamo jesu otisli u krajnjost individualizma sto ce unijeti odredjeni stepen nervoze u ta drustva, ali i dalje imaju snage da prvo svi koji ulaze u autobus, sacekaju da izadju svi koji to zele. Imaju snagu da sacekaju u automobilu da pjesak predje ulicu iako se tu ne prelazi i onda jedan drugom podignu ruku u znak pozdrava i zahvalnosti. Ko ne vjeruje da ovi sitni gestovi ne trose energiju neka to potrazi u Jugoslaviji, pa ce vidjeti da je tamo ta vrsta energije odavno istrosena u nekim „visim“ egzistencijalnim radnjama, skoro pa – borbi za opstanak. Posebno onih koji probaju preci ulicu, na prelazima…

Znaci razlaz ekonomske potpore drustva od potrebe za oponasanjem blagostanja Zapada, doveo je do prvih nervoza. Zemlja nam je bila razvucena od zapada ka istoku, pa je zapad prvi primjetio blagostanje u susjedstvu, a manjak volje da se to isto postigne na istoku i inicijalna kapisla raspada je kresnuta.

Ali 1972. Ja se upisao u Gimnaziju. Nisam tada znao ni ko je ginekologov sin, ni koje sin masinskog tehnicara, ali se dolje na trafici poceo prodavati Auto-Motor-und Sport i brzo smo saznali da Pol Brajtner ima Maserati. Ove pameti, danas, mogli smo slobodno i bez tog saznanja. Onda nam je Sasa Zalepugin unio u domove slike ondasnjih celebrita i poceli smo drugim ocima gledati na nase kuhinjske plocice. Ocito, skromnost pocinje da se tanji kada pocne poredjenje. Haj’ sto je Tito imao svugdje vile- on je bio bozanstvo, a i nismo nikada gledali slike sa njegovih privatnih sjedeljki. Medjutim, kada je Branko Mikuljic stavio bakarni krov na svoju novu kucu u Sarajevu, makar u meni je tada nesto puklo. Moja skromnost je nestala. Tradicionalna podjela u Jugoslaviji na nas i njih, tj. politicare, dostigla je vrhunac pocetkom 80-ih. Nama nisu smetali ni Vahid Halilhodzic, ni golman Maric (stanovao u stanu blizu moje stambene zgrade?!)- predmet nase zavisti i mrznje su bili politicari. A oni su spustili rucnu i djelovalo je da se ne misle zaustavljati. Tzv. drustvena imovina (uh koja komunisticka prevara!) je bila materijalizacija politicara. Na njoj smo poceli iskaljivati bijes: saranje, lomljenje, cijepanje. Nestalo je zabrinutih pogleda radnika iz proizvodnje prema pokretnoj traci. Boga pitaj sta su bili u stanju. .. Ako niko ne gleda. Nestala je citava jedna generacija radnika koji su cijeli radni vijek bili vodjeni balkanskom varijantom protestanstskog radnog morala, pozatijeg kao kucno vaspitanje.

A ekonomija je tonula. Prvi strajkovi (40 godina poslije rata). Raspad i novi rat je bio samo pitanje scenarija, povoda. Cekala se prva budala da ga isprovocira.

Spinoza, sigurno ne jedini tekst…

Baruh bi mi se morao svidjeti! Em je Jevrej, em je izbacen iz crkve, em je determinista.

Zivio u 17. vijeku. Pogledajte film Benedeta sa poslednjeg Kanskog festvala, pa cete lako steci uvid u kvalitet zivota u Evropi u 17. vijeku. Brisanje straznjice busenom trave izmedju dvije epidemije kuge. Izbacen je iz crkve (i od hriscana i od svojih, Jevreja!), ali nije umro od gladi. Da bi nastavio sa filozofijom i borbom za slobodu covjeka od Crkve, bavio se optikom: radio sociva za uvelicavajuce staklo (tada su ljudi jos uvijek gledali kroz flasu sa vodom da bi vidjeli detalje). Porodica mu je pobjegla iz Portugalije u strahu od istrijebljenja koje je zapocela spanska kraljica Izabela, ona sto je mahala Kolumbu na njegovom putu za Novi svijet, 150 godina ranije.

Baruh se „uhvatio“ ove teze. I Bog i priroda su jedno. Mi, obicni ljudi bi rekli, jedno te isto, a filozofi kazu da su jedna supstanca. Ono sto je posebno razjarilo crkvu jeste njegova tvrdnja da moramo da proucavamo prirodu i njene zakone i da nam nije potrebna nikakva povlastena klasa tumaca Bozije misli (svestenici). Bog je dio prirode, a ne njen stvaralac. Bog i priroda su jedno, a netacno je da postoji Bog i tu pored njega njegovo djelo. Njegov nacin razmisljanja je zanimljiv i meni blizak. Ako je Bog stvorio svijet, postavlja se pitanje sta ga je navelo, sa kojom idejom, zasto bas ovaj… sve pitanja koja odisu determinizmom: i Bog i Priroda, moglu su da nastanu samo unutrasnjom logikom (zakonima) bez ideje i namjere. Svaki fenomen ima uzrok.

E ali onda su nastali „mali“ problemi. Nesto (bukvalno, nekoliko godina) mladji i jednako poznati filozof, Rene Dekart, mucio se pokusavajuci da shvati dva odvojena (?) domena svijeta oko nas: materijalna priroda i misli. Filozofski tijelo i razum. Mucio se, mucio i na kraju priznao da ne zna odgovor. Spinoza je probao da iskoraci iz ove teske dileme stavom da su materija i misao dva aspekta iste realnosti. Covjek djeluje na bazi svojih zelja i percepcije, ali jednako tako i na bazi lanca reakcija u njegovom mozgu i tijelu. Nase ograniceno znanje nam dopusta da razumijemo da niti smo samo masina, niti samo misleci agent; razumijemo da se radi o mjesavini, ali znanje nam je nedovoljno da bi relaciju objasnili u detaljima. Sve nase emocije su ili prijatne ili bolne. Uvijek su udruzene sa mislima o objektu koji definise emocije u jednom ili drugom pravcu (prijatne ili bolne). Evo primjer (bolne emocije):

Sjedim vec tri sata u vozu. Vagon ima tri reda stolica, sa jedne strane u paru, sa druge u jednom redu. Svaki put kad kupujem kartu, probam kupiti mjesto sto izolovanije od ostalih. Danasnji rezultat: u redu sa samo jednom stolicom, sjede majka i cerka, jedna iza druge i zeljne razgovora, cijelo vrijeme melju, ali glasno, jer su fizicki razdvojene. I jedu. Ja sam htio jednu od tih stolica! Ja za to vrijeme sjedim do neke osobe (u dva reda) koja nije ulozila nesto para u slusalice, pa cijelo vrijeme gleda „skeceve“ na mobilnom, uz jednako stupidnu muziku. Evo je pao neki debeli covjek u bazen???! Jos imam dva i po sata do cilja….

Misli koje se gomilaju oko emocija su prirodno ogranicene i zbunjujuce, jer pocivaju na asocijaciji ideja iz iskustva. Kada osoba u pitanju shvati ogranicenost svojih analiza, karakter i intenzitet emocije se mijenja. Evo kako to ide…. Kada ne bi imali stecena znanja o svijetu oko sebe, njegovu prirodu bi tumacili na osnovu iskustva i percepcije. Cak, zdravog razuma. A tada bi svijet (i dalje ) bio ravna ploca (ok, koju ne drze slonovi), a sunce bi bilo jedno bljestavo sicusno tijelo daleko na nebu. Baruh i ja hocemo reci da je nase tumacenje misli jednako invalidno kao i tumacenja svijeta oko nas od strane ljudi koji su zivjeli prije Kopernika i Galileja.

E sad Baruh (ostavljajuci mene daleko iza) smatra – slazuci se sa Epikurom – da treba „koristiti prirodne sile razuma“, kako bi se shvatili mehanizmi koji djeluju iz pozadine i kako bi se postigla harmonija sa vlastitim emocijama.

Mozda uskoro i meni bude jasnije….?