Integracija II

U junu 2019. sam pisao o integraciji. Niko me ne slusa, pa – moram ponovo.

Jeste, blog ima Jugoslaviju u imenu, pa se ljudi s pravom pitaju sta ce Jugoslavenima integracija? Mi valjda nemamo problema sa „strancima“. Eee, ali ako slusamo madjarskog predsjednika….

Naravno, Jugoslavija (razumijete, Region, ono sto je ostalo od Jugoslavije), nema problema sa integracijom. Ovo je tema svih tema ovamo na zapadu Evrope, tema koja inspirise, ali i koja podapinje one koji imaju vlast: jednostavno ne znaju. Davnoga juna ’19. sam uz pomoc BMW-a ilustrovao razliku izmedju integrisanog i neintegrisanog: prvi kupi i vozi BMW, a drugi mu ga zapali na parkingu prigradskog naselja. Ima li rjesenja?

Pa… ima. Makar u teoriji.

Ako zanemarimo cinjenicu da su ljudi lutali zadnjih 2 miliona godina (od izlaska iz Afrike) i da ce nastaviti, ovdje je rijec o talasima migracije koji nas danas brinu. Ne taj prvi odlazak u Australiju, niti neki talas za 200 godina. Ovo sto se dogadja danas. Razumijem, danasnja migracija se ne moze nikada do kraja objasniti ako se zanemare uzroci ranijih migracija, odnosno zajednicki nazivnik svih dosadasnjih migracija. Necu zanemariti. Jer zajednicki nazivnik svih migracija, pa i ovih danas aktuelnih jeste nezadovoljstvo ljudi trenutnim prostorom. Kao sto se da razumjeti ovdje ne racunam ni avanturiste, ni turiste. Mislim na ljude koje nevolja tjera da napuste sredinu u kojoj se osjecaju sigurno, ali ih brine buducnost….

Zato je prvi nacin rjesavanja problema integracije – zaustavljanje migracije. Ne silom, ta nije ovo Fejsbuk! Ocito da se migracija moze zaustaviti zajednickim ulaganjem u podrucja sa ogranicenim resursima i/ili zaustavljanjem otimanja tih resursa. Nafta, suma, poljoprivredno zemljiste, voda, rijetki metali, hrana (riba!). Ovo naravno nece moci lijepom rijecju niti medijskom kampanjom liberalnih i naivnih intelektualaca; ekonomisti (matematicari) moraju izracunati koliko bogata zemlja dobija otimanjem resursa, koliko bi je kostalo ulaganje, a koliko ih kosta migracija i integracija. Ne mora u dolar, neka je u stotine miliona dolara, ali mora da postoji neka matematika koja nam to moze opisati. Siguran sam da ima matematika, ali nisam siguran da ima – matematicara! Evo banalan primjer: ako se odredjenim anemijama pomaze lijekom to se pojavi kao trosak, jer lijek kosta. Alternativa je transfuzija krvi. U ovoj „neravnopravnoj“ utakmici uvijek „pobijedi“ lijek i ekonomisti tvrde da nas lijekovi zavijaju u crno. Jer niko ne uzima u obzir vrijeme bolesnika u toku i pred transfuziju, posao osoblja, komplikacije, transport… jednom rijecju ono sto smo mi zvali u poslovima sa zanatlijama, „ruke“. Ovaj primjer pokazuje kako bi „losi“ matematicari pogrijesili u racunu, jer bi poslovi oko integracije sigurno bili nedovoljno procjenjeni. Matematicari mogu biti odlicni, ali tesko ce dobiti medijski prostor. Lobiji koji odlicno zive i od ratova i od otetih resursa, nece dozvoliti poromociju ovih rezultata, bas kao sto ni u – recimo – Americi jos uvijek nema matematike koja bi uporedila stete od vremenskih poromjena sa invistiranjem u prestrojavanje sa izvorima energije. Jer kako vi da staviti na papir (u jednaciju) patnju siromasnog gradjanina Kentakija kojem je orkan oduvao kucu sa Dik Cejnijem koji se bogati otimanjem nafte Iraku? Pragmatican bloger mora odmah da napusti ovaj put iako je najlogicniji.

Ali evo migranta na granici. Stigao. U papucama i sa kesom.

Integracija mora poceti vec tu na granici jer sa integracijom vam je kao i sa novom elektronskom igrackom: funkcije koje naucite i savladate prvog dana, te cete i koristit: ostale, iako ih ima, vjecno su izgubljene. Isto je i sa integracijom: ako se propuste prve dvije godine, stari ce ostati izolovani u svojim stanovima, bez ijedne naucene rijeci novog jezika, a mladi ce krenuti sa coska ulice u – akciju (v. gore o BMW-u). Na granici su imigranti zbunjeni, uplaseni i strasno motivisani da ih se ne vrati. To treba iskoristii. Najprije mora domacin „da se malo isprlja“. Jeste treba teziti stabilnosti visokih standarda u obavljaju poslova i usluga, ali – ne moze kao 60-ih godina. Ne moze. Sve treba prvo poslati u skolu jezika. Neke elementarnog, neke naprednog. U toku ucenja jezika, „oci“ domacina ce obaviti inventar znanja, nivoa obrazovanja, iskustva pristiglih migranata. Nakon sticanja znanja jezika, kanalisace se ljudi prema ovoj procjeni: neki ce ici na doskolovavanje, neki u – posao. Kao sto vidite svo planirano vrijeme ce migranti biti organizovani pod krovom ili skole jezika ili opste skole ili radnog mjesta. Nema slobodnog vremena. Steknuta znanja ce manje ili vise, podici samopouzdanje dosljaka i pripremiti ih za nove izazove. Jer glavni uzrok frustracija je (nedostatak kupovne moci, naravno, ali i…) osjecaj nepripadanja sredini. Manjak samopouzdanja. Rezultat ce biti mnogo vise picerija, raznih kuhinja, pekara, zanatskih radnji, ali zato nece drzavna zeljeznica Svedske otkazivati dnevno po c. 30 linija zbog manjka radne snage. Svedska je strasno ponosna na svoje urede u kojima se odredjuju ljudske sudbine dodjelom – licensi. Licenca za zubara, za medicinsku sestru, za doktora… Tu praksu treba nemilosrdno ukinuti i dodjelu licensi treba dati starijim radnicima na radnom mjestu gdje migrant pokazuje svoje znanje. Pa ili zna ili ne zna, pa ga treba douciti. Neko ko je u Siriji bio automehanicar, lako ce pokazati majstoru sta zna, a kako funkcionise BMW iX – naucice. Polako. Znaci skola i posao. Intenzivno, sa krutim okvirima (nema mrdanja). A drzava, domacin – duplirace ulaganje u vlastiti skolski sistem. Kako? Tako sto ce ukinuti odbranu – jedan od najvecih mitova koje su nam prodali.

Granice su crte

Prvo sam htio napisati da su granice samo linije, ali ‘crte’ zvuci jos vulgarnije i prozaicnije. A to jeste cilj!

Pogledajte bilo koji dio Planete. Naravno, politicku mapu, a ne teren. Vidjecete granice medju zemljama povucene kroz politicki dogovor, pritisak, ofrlje… Ali zajednicko je svakoj ‘tehnici’ planiranja granica, prvo prosuta krv, a onda decenije svadja, sukoba i napetosti. Covjek se pita, zasto? Mora li?

Naravno da ne mora. Ali, uvijek ima „ali“!. Rano je za brisanje tih crta. Mnogo toga treba da se promijeni u covjekovom nacinu razmisljanja i pravljenja prioriteta. Ali nas makar ne smeta da malo o ovome prodivanimo…

Primjeri.

SSSR. Drzava koja je ispisivanjem novih granica, nakon pada Berlinskog zida, napravila „bezbroj“ zarista. U novim drzavama se uvijek moze naci po neki Rus. I sta bude sa tim Rusom iduceg ponedeljka oko 6 ujutro? Nista! I tu je dio problema. Posto muceni Rus nema posao na koji bi zurio u ponedeljak oko 7 (ono gore „6“, dig’o se), on pocne rano sa medijima koji mu nude bolju buducnost. Razumijete i sami: Rus iz Ukrajine bi ko biva nazad u Rusiju, Srbin iz Bosne bi u Srbiju, Srbin sa Kosova, Srbin iz Crne Gore… E, ali maticna zemlja ga nece samog bez zemlje (Tudjaman je dao poznato poredjenje rekavsi da mogu da ponesu samo ono malo blata sto je zalijepljeno na opancima) – hoce teritoriju na kojoj zivi. I tu dolazimo do granica. A granice, naucili su nas politicari, oznacavaju dokle se proteze nas teritorij za ciji „integritet i cjelovitost“ cemo mi i nas zivot dati??!! Rusu, Srbinu, sasvim je svejedno na kojem parcetu te svete zemlje stoji, ako nema gdje iduceg ponedeljka oko 7. Pogledajte granicu izmedju Svedske i Danske: most. Ljudi ga prelaze dnevno po dva puta jer i jedni i drugi rade na onoj drugoj strani. Idilicno i progresivno? Da. Dignimo zauvijek granicu? A, jok! Dosla korona i zaustavila prolaz, jer danska vlada mora da se brine o ljudima koji zive na teritoriji Danske, a najradije – ne bi. Skupo je placati mu bolovanje, istrazivati lance sirenja zaraze, slati ga kuci sa posla jer nema posla. I sad je odjednom i za Svedjane i za Dance postalo vazno gdje je granica da im se slucajno neki tudji ne bi uvukao i opteretio ih. Finansijski.

Austrija. I Slovenci u njoj. Moze Slovenija da podsjeca tzv. Koruske Slovence do iznemoglosti da bi trebali da se prikljuce matici (boze, pa cak i isto ime imamo!) – ovima ne pada na pamet da napuste drugu po snazi evropsku ekonomiju i da predju u …10-u? Sto bi kad makar oni znaju tacno gdje ce u ponedeljak u 7.

A granica je za ove jadne zemlje sa Balkana i ostalih siromasnih djelova Planete, sjajan poslodavac. Pogledajte samo silne granice oko Hrvatske. Nove kucice, nove uniforme, umnozen broj prelaza, novo oruzje, nove Tudjamnove slike. Pravi mali pokretac ekonomije.

U prethodnom tekstu sam vas pozvao da razmislite o drzavi, ideologiji, granicama, demokratiji,…. Sve do jednoga – mitovi. Koliko ljudi ‘na ovome svijetu’ razumije da je drzava – mit? Sedamdeset? Osamdeset? Nista prema 6 milijardi. A ne pomaze ni to sto ce jedna milijarda reci: “ jeste, ali…. “ Drzava, bez obzira kojim principom nastala, bilo preko krvi i tla (kao u siromasnim regijama) bilo tzv. socijalnim ugovorom (novi mit), kao u bogatim zemljama, klasican je mit. Politicarima i ostalim zgubidanima je bila neophodna gomila ljudi, na nekoj teritoriji kako bi ih u miru servisirali (da, da, ta gomila, njih zgubidane) porezima, a u ratu vlastitim tijelima. I zato su ih skupili mitom o porijeklu, ogradili, mitom o povrsini teritorija, postavili vojsku okolo mitom o teritorijalnoj cjelovitosti. A sto ce sve to meni?? Ja cu u pondeljak (nazalost!) na posao i sasvim mi je svejedno da li u nekom hangaru ima neki avion i da li je posada vrijedno trenirala da ga znaju pokrenuti. Oni me kao stite. A kazu da jedan sat voznje americkim Fantomom kosta gorepomenutu gomilu 15 000 EUR. Sad se jasno vidi da ovo vise i nije mit – ovo je : laz. Ne, ne cifra je tacna, ali je laz da se bez ovoga ne moze.

I sta uraditi da se smire kosovski Srbi, bosanski Srbi i ukrajinski Rusi? Za pocetak, skloniti crte izmedju njih. Pa nek idu gdje im je mila volja. Siguran sam da bi se kosovski Srbin iznenadio jadom i cemerom koji bi vidio kad bi otisao u… Kursumliju. I opet, sta ce u Kursumliji? Isti dan bi se vratio nazad. Eto, ne treba granica.

Nazalost, nazalost, ima jedno zariste (sto ja znam) gdje nije tako lako bez crta. Kurdistan. Eee, njima niko nece da da dravu sa granicama (mitove vec imaju), jer tamo ima nafte. I naravno nekom Kurdu bi bilo sasvim svejedno kako se zove parce terena na kojem ima kucu, garazu, u garazi BMW i fabriku gdje ide na posao. Kakve veze ima zove li se to Kurdistan ili Irak, ako je mirno i ako ima buducnosti.

Za kraj, primjetite: ovim tekstom sam samo rijesio pitanje granice i ljudi koji su u napetim odnosima preko „crte“. Pitanje ljudi koji sa kesom u ruci krenu i prepjesace vise granica, e to je novo pitanje koje nazalost sa ovim ovdje nema vezu i ne moze da se rijesi samo gumicom.

Homeostaza (uma)

Pojam koji se koristi u medicini (fiziologiji) i koji sadrzi niz procesa sa zajednickim ciljem: untrasnjim regulatornim mehanizmima odrzavati sve vazne sisteme u tijelu u ravnotezi. Secer u krvi je recimo jedna od homeostaza. Nivo kalijuma, takodje. Mi smo organizmi navike. Evolutivni procesi su se pobrinuli da razvijemo mocne mehanizme odrzavanja ravnoteze (habituelno, uobicajeno stanje), adaptacije, znaci – prilagodjavanja. Jednom rijecju, narodskim jezikom, pusti me na mir(u)!

Nasim tijelima nije prirodna promjena. Cak i u slucaju tzv. kognitivne nelagode, imamo organske simptome u formi lupanja srca, mucnine, znojenja, glavobolje…. Kognitivna nelagoda je odstupanje od homeostaze psihe, uma, dushe. Kada smo izlozeni kognitivnoj nelagodi? Radi se o neudobnim mislima, koje se jave kada smo u sred sudara dva duboko usadjena vjerovanja.

Liberalni ateista kriscanskog porijekla odobrava inicijativu mladih roditelja islamske vjere, da odloze crkvene rituale djeteta, cerke, do njene punoljetnosti, kada se ono moze samo opredjeliti, ali osjeca nelagodu kad vidi da sina i pored istog svjetonadzora, sunete.

Nelagodi smo izlozeni gotovo svako vece uz TV i vijesti koje nas informisu da je 50-oro izbjeglica i medju njima mnogo djece stradalo u kamionu, u Meksiku. U Meksiku? Super! Da, super. ?? Ne treba se cuditi: moramo se „lijeciti“. Evolucija nas je kao sto sam gore napisao, naoruzala instrumentima odrzavanja habitusa, homeostaze. Isto je i sa ovom kognitivnom. Sta vise, dok vecina ljudi nema ni minimalno znanje o homeostazi kalijuma, mehanizme koji nas cuvaju od poremecaja ‘umnoga mira’, znaju svi. A sta moze um da uradi da bi nas zastitio? Pa da natjera misao da izadje iz kognitivnog dijela: zaborav i potiskivanje. Zato je Meksiko zgodan region: sto dalje, to lakse potisnuti! E, ali nekako je blisko mozgu (moze da se razumije) da ta misao ne moze bas da nestane. Ok, napusti svjesni dio uma, ali se negdje zavuce, sakrije i – boga-ti-pitaj-kako – utice na nas duze ili krace vrijeme u buducnosti. Usput, da podsjetim na moju omiljenu temu zasto vjerujemo u ovo ili ono – ove sakrivene, potisnute misli, definitivno se ugradjuju kao novi, tanki sloj u nas kognitivni filter kroz koji moraju proci sve informacije na putu da bi ih se smatralo shvacenim. To je taj filter koji nas u procesu prolaska (informacije ka kognitivnom) odredi prema informaciji i mi je i prije nego sto je razumijemo, sortiramo na skali manje ili vise vjerovatnog.

No, dosta vise o jednom covjeku – poslije 40 godina bavljenja covjekom, dosadi. Kognitivna nelagodnost moze da se pojavi i u grupi! Moze da bude socioloski fenomen, fenomen kolektivne psihologije. Vlastite, privatne neprijatnosti dobijamo svakodnevno i uz njihovu „pomoc“ sticemo iskustvo, sortiramo ih, potiskujemo, racionalizujemo… A kolektivne? Kolektivne nam serviraju mediji, javne licnosti, knjige. Ovdje je na djelu proces ubijedjivanja, odnosno pravljenja vjerovanja vjerovatnim. Nazalost, ako se malo zamislimo, razumjecemo da se u gotovo svim slucajevima radi o – mitovima. I tu sad dolazimo do jedne evolutivne devijacije. Koliko god nas evolucija fino i efikasno zastitila od vlastitih poremecaja homeostaza, toliko nas je ucinila ranjivim u grupi, jer nas je ucinila zavisnim od ‘budenja’ u grupi. Ne mozemo bez grupe. Ne mozemo bez osjecaja pripadanja. I ne pomaze razmisliti, shvatiti i – odbaciti (mitove). Ne moze. I ne treba se ljutiti, ni cuditi. To je jednostavno jace od nas. Onda makar mozemo malo, onako sa strane, radoznalo posmatrati do kojeg nivoa nas nasi vlastiti politicari drze u zamci mitova. Jer definitivno nije isto u Svedskoj ili u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Ovaj fenomen je slican fenomenu zagadjivanja vazduha! Engleska se podigla kao snazna industrijska sila zagadjujuci i nas i sebe. Sad mogu da pecaju u Temzi. Ali sad je red na Indiju i Poljsku da se guse. I sebe i nas. Englezi su svoje mitove rabili, ihaaa! Sad je red na nas siromasne. Svedski politicari (ne mogu reci da su pametni, da su naucili, da paze, – jok, jednostavno drugacije misle) vas nece smarati sa zastavama, grbovima, mauzolejima, paradama, patriotskim pjesmama. Srpski hoce. Crnogorski samo to i rade! Hrvatski takodje. I opet, nazalost, nemoguce je odbraniti se. Ja i ne pokusavam! Cak sam otisao korak dalje! Narucio sam kao poklon za Novu godinu vaterpolo kapicu sa oznakom SRB na celu , a grbom na potiljku….

Recenica br. 2

Moze da se kaze i „druga recenica“, ali zbog nesavrsenosti naseg jezika, ovo „druga“ moze da se shvati kao „ne ista“. A to bi bilo pogresno.

Zato je vazno da u naslovu stoji recenica br. 2, odnosno ona druga, sto dodje poslije prve….

Ja imam velikih problema sa ljudima kojima je druga recenica suplja. O cemu se radi?

U redu je, nije ni meni bas uvijek do ozbiljnih razgovora, ali definitivno mi je cesce nego vecini. I tu nastaje konflikt. Matematicki je jasno da ja imam vecu sansu da sretnem te iz vecine i da vec u prvoj sledecoj recenici razumijem da je njima samo do naprdivanja, a onda mene tu odmah prolazi volja. To su dva razlicita stanja raspolozenja. Jedno kada repliciras i „vodis razgovor“ kao kad u stonom tenisu, vracas lopticu bez ambicije da dobijes poen. Pimplas. Moze. Tada se obicno radi o vecoj grupi ljudi i pimplanje je jedino logicno rjesenje (iz moje vizure) da se supljim rijecima postigne sto vece ucesce u razgovoru: svi mogu da se prikljuce. Ono drugo raspolozenje, kod mene dominira kada smo jedan na jedan. Tu sam ja bez izuzetka za sadrzajan razgovor. Cak i na ono prvo, rutinsko pitanje „Sta ima“, ja sam spreman da krenem iz dubine. Ili ako ja pocnem razgovor, jeste, prakticno svi ljudi ovoga svijeta ce odgovoriti necim smislenim, ali kad ja nastavim, nastupi razlika: vecina bi da odmah izadje iz „ozbiljnosti“ situacije i odigra nesto neobavezujuce (pimpla). Situaciju cini jos gorom (dramaticno gorom!) kada moj partner (jedan iz vecine), i sam svjestan da mu je odgovor „nepodnosljivo lak“, pocne sam da se glasno smije „humoru“ svoje replike, dopunjujuci time sadrzaj??!. Strasno! Ja smatram da kada udjes ozbiljno u razgovor, ti se ogolis, ucinis ranjivim i zapravo prepustis se partneru. I zato ako taj odgovori nepodnosljivo lezerno, pa se jos i pocne smijati svojoj replici koju samo on vidi kao smijesnom, to za mene znaci bacanje rukavice u lice. Poziv na rat. Rezultat tih malih, lokalnih ratova je naravno da se krug ljudi sa kojima ja zelim komunikaciju gotovo na dnevnoj bazi, smanjuje. Nema pobjednika, ni porazenih, samo -ljudi nestaju.

Probam da razumijem te sto vec od sutra nestaju iz mojeg intelektualnog zivota.

Sjecam se, moj je otac imao identican problem. Strasno se nervirao sto nije mogao sa ljudima koje je volio i/ili cijenio, postovao – da ostvari makar 5 minuta smislenog razgovor. Razmjenu informacija. Obostranu korist. Osjecaj podijeljenog zadovoljstva. Jok! I on se povlacio u razmisljanje, citanje i druzenje, na kraju samo sa jednim covjekom…. . Ovdje mogu da razumijem „vecinu“. Moj je otac poslednjih godina, razlicitim „sivim“ okolnostima zivota postao patoloski fokusiran na par tema i time je okolini postao dosadan. Okolina se stitila od njegovih ponavljanih frustracija vec drugom recenicom koja je trebala da kaze: „Ej, hajmo se malo saliti. Pusti …vise!“ Ok, ima li kakvih drugih „olakotnih okolnosti“ za lezernu vecinu? Jer nismo svi dosadni….

Ima. Ili nema. Hocu reci, razumijevanje da je vecina apravo prazna, suplja i neinteresantna nije bas olaksavajuca okolnost, ali jeste objasnjenje. Ne moze vecina da prihvati nesto dublji pocetak razgovora i stiti se bjezanjem u lezernost, povrsnost. I da se razumijemo, ne pocinjem ni ja razgovor citiranjem Kanta, ali sjetite se i sami – ne znam u kojoj ste bas vi grupi – ali, sadrzaj prve recenice moze da bude bukvalno bilo sta. Bilo koja tema! Svejedno ce vas vecina ostaviti samog svojim lezernim odgovorom na vasu drugu recenicu. Konacno, izgleda da je i Aristotel imao istih problema! Da nije, ne bi se sve vise i vise povlacio u sebe i svoje misli, zakljucujuci nesto kasnije da je najvisi nivo srece koju covjek moze da postigne, kontenplacija.

Najvaznija nauka

Koja je nauka najvaznija?

Matematika? Ne. Sta? Koliko ima ljudi koji ne znaju ni sabrati, ni oduzeti – pa nista.

Filozofija? Ma, ne. To je ionako nauka samo za dokone intelektualce: oni objasnjavaju svijet, ali mi od toga nemamo nikakvu korist, jer ne razumijemo njihovo objasnjenje?!

Psihologija? Aaa, nije lose! Ali ni to nije univerzalna nauka, nauka od koje svi imaju koristi. I ovdje ima mudrih ljudi koji razumiju druge ljude i bez poznavanja psihologije. Ali, da ne bi prebrzo izveli pogresne zakljucke, ne trazim ja nauku koju svi poznaju, pa onda i koriste- ne, takve nauke nema. Dovoljno je pronaci nauku koju makar neko razumije, ali – svi imaju koristi!

Sociologija? Nije lose. Ali i to je kao psihologija, samo psihologija ne pojedinca, nego grupe. I opet ima dovoljno ljudi koji se sasvim dobro snalaze bez sociologije.

Pa sta je onda???

Statistika.

Da, da, nije ni meni lako da priznam, ali niko ne moze bez statistike, poznavao je ili ne. Statistika je batina, instrument, poluga, kojom se tzv. naucnici koriste da nas utjeraju u odredjeno vjerovanje ili kako oni vole da kazu u – istinu. Svijet oko nas je u permanentnom haosu. Bukvalno, ne samo onako beletristicki: nered, haos vlada na svakom nivou: od subatomskih cestica do planeta. Nas ljude haos kao pojava uznemirava. Ne mozemo da se opustimo. I tako je nastala nauka: pokusaj da se kroz seriju hipoteza objasni svijet i na neki nacin dovede u harmoniju sa nama, sa nasim ritmom. A da bi nauka mogla da opstane (jer nisu ni kriticari budale!), morala je da svaki fenomen za koji postavi hipotezu, tvrdeci da iza njega stoji pravilo – ojaca serijom istih i sve to onda uveze u „istinu“, statistikom. Jer statistika je jedini, bukvalno je-di-ni instrument kojim naucnik moze da „proda“ svoju istinu nama. Svaki naucnik ce reci „Ja mislim…“. I vec iza ove recenice moze da se nasluti da to sto naucnik „misli“ pociva na njegovom uvjerenju. A rijec ‘uvjerenje’ je izvedeno iz glagola vjerovati. I tako bi se naucnik i ja lako posvadjali i razisli: jer boze moj, to sto on vjeruje, ne moram ja da vjerujem. Sta vise svi filozofi od Antike do danas su saglasni da dvojica gledaju nesto i vide dvije razlicite stvari. Zasto? zato sto ono sto nam „ulazi u glavu“ u procesu gledanja, prolazi kroz proces koji je karakteristican za svakog pojedinca, a time i dovoljno razlicit, da moze da se govori o dva dozivljaja. Razlicita. I zato naucnik prvo ide u laboratoriju, izazove fenomen ”bezbroj” puta, vidi uvijek istu stvar (naravno!), ali objasnjenje poslije ponudi na trziste znanja upakovano u statistiku. I onda kao nema vise dileme!? I tacno je: mi mali, dnevni konzumenti njegove istine, nemamo nikakve sanse protiv njega. Prvo ne mozemo lako uci u laboratoriju, ne znamo kao da oponasamo fenomen u eksperimentu i konacno, pojma nemamo o statistici.

Ali.

Sta mozemo? Mozemo da se odmaknemo od konkretnog fenomena i da sve fenomene zajedno, uzmemo kao – fenomen. E, tu smo na sigurnoj udaljenosti od ubjedljivog, arogantnog naucnika i tu mozemo da se oslonimo na vlastitu pamet i logiku. I sta vidimo brzo? Vidimo da se iza svakog krupnog „objasnjenja“, svake ideje koja prozima svijet, munjevito, gotovo po refleksu pojavi suprotno objasnjenje, objasnjenje koje uleti na scenu snagom i energijom fundamentalizma.

A statistika? Ja ne znam nauku koja je vise diskreditovana od statistike, pa ipak se odrzava u zivotu. Koliko je samo puta i u popularnoj literaturi, a da ne govorim o strucnoj, grupa pisaca (naucnika) uhvacena u lazi? Ili su izmisljali eksperiment ili su namjestali parametre kako bi statistika izasla sa boljim rezultatom. A o tzv. statistickoj snazi da i ne govorimo! Koliko je mucenih ljudi (kupaca istine) prevareno statistikom malih brojeva? U naukama gdje su fenomeni po definiciji rijetki, statistika vlada kao sto Lukasenka vlada u Bjelorusiji. Zakljucak koji se dobije na uzorku od 50 slucajeva??? Ti im ukazes na ocigledan propust (eufemizam za vulgarnu laz) a oni kazu, da, ali ipak vidi se trend… Statisticari, naucna mafija, naucna Koza Nostra, prodaju svoje vjestine manipulisanja nama kupcima, za velike pare. Ipak, nekada, ni vjestina nije dovoljna, pa se mora naci nova formulacija. I naslo je! Kad nema dizajna statistike koji bi potvrdio „istinu“, onda se zakljuci da je „istina“ manje lazna od lazi. Marsala.

Genetika? Nula. Sve je epigenetika. Ili?

Cim cujete nekoga da vam onako mudro (a zapravo samo zamisljeno i tiho) konstatuje, „sve je u genetici“, vi mu odmah odgovorite naslovom ovog teksta. Pustite sad ono „ili“.

Culi ste vise puta onu sad vec popularnu naucnu cinjenicu: izmedju nas i majmuna, razlika u genetskoj masi (kodu, zapisu) je samo oko 2%. Ova cinjenica fascinira jer implicira da sve ono sto nas zaista razlikuje od majmuna, stane u tih dva procenta. E, ovo drugo je daleko od istine – zapravo je glupost.

Jer sta je genetika? Genetika je kao kutija od 10 000 Lego djelova. Svi smo dobili istu kutiju (kao sto znate i majmuni imaju istu kutiju, samo fali nekoliko djelova). I onda neko ko je sklapao Lego milenijumima, mada nista ne razumije, krene da vas pravi. Rezultat? Cast dvojnicima, ono kad neko strasno lici na Dz. Klunija, ali svi ispadnu drugaciji. Ocito da ima neka „sila“ koja tjera „kreatora“ da cas uzme ovu kockicu, cas onu… Ta sila je epigenetika. Glavni instrument (mada ne jedini) sile je uvijek isti: kombinacija ugljikovog atoma sa tri atoma vodonika iliti metilna grupa CH3. Definitivno sjajan primjer elegancije prirode: enormno sarolik spektar rezultata sa samo jednim alatom.

Da se malo odmaknemo od Legoa, a primaknemo nama. Svi imamo iste gene, sta vise i oni su samo nesto slozenije molekule sastavljene od malog, ogranicenog broja elemenata. Ali kako ce se i koji ce se geni angazovati u poslu stvaranja necega novog, zavisi od epigenetike. Pomenute metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima i iz toga izlaze razne kombinacije aktivnih i neaktivnih gena. Naravno, evolucija se postarala da vecina velikih, glavnih procesa razvoja jedinke ide uvijek istim putem pa vecina nas ipak ima dva bubrega, dva oka i dva testisa. Ali one finije strukture nase psihe, izgleda, mustre hoda, motorike…. sve to nastaje na jedan visoko individualan nacin, jer prasina“ pada kako se kome zalomi. Naravno da ima gresaka. Svakodnevno. A kako nece? Jer znate li u kakvom se prostoru dogadjaju ovi slozeni procesi? Nase genetska masa (DNA) je jedna traka dugacka 2m. Sad tih 2m „necega“ je sklupcano u prostoru koji je cm na minus 4-u.* Znaci isjecite 1 cm na 10 000 djelica i dobicete u jednom od njih taj prostor u kojem je sklupcano 2m gena. U mraku. Ovdje je zista najbolji opis sa rijecju virtuelni prostor. Posebno je prazni prostor u kojem se molekuli krecu, virtuelan. Pa nece biti gresaka?!

A greske nam dolaze i iz vana. Smatra se da mnoge fizicke i hemijske sile uticu na procese epigenetike. Zracenja (infra-ono, infra-ovo), ishrana, mozda mobilni telefon? Zato mozemo da vidimo da se identicni jednojajcani blizanci koji zive u razlicitim sredinama , razviju sa vidljivim razlikama: ako iko ima iste pocetne kutije Lego kockica, oni imaju, ali ziveci u raznim sredinama epigenetike su im bile izlozene razlicitim uticajima i eto – razlika.

I sve bi ovo bilo fino, lijepo i intrigantno, da nije onoga „ali“ koje dolazi kao nastavak onoga „ili?“ iz naslova.

Na par mjesta sam rekao da metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima „igrajuci se“ sa njima. Nista u prirodi ne pada, ta nije ekonomija! Te grupe voze lijevo, desno enzimi trazeci pravo mjesto. Sjecate se o kojem prostoru je rijec. A enzim je avaj, protein. A da bi se neki protein napravio potreban je – gen. I sad (u ovom krugu cirkularne logike!) ispada da iza epigenetike stoji – genetika. Ali ovih krugova logike ima mnogo…. Da bi se neki gen aktivirao i kapitalizovao svoju funkciju kroz proizvedeni protein, mora da ga na aktivnost pokrene jedan drugi protein iza kojeg opet stoji neki gen…. A uto ce i metilna grupa „odozgo“ pa ili gasimo ili radimo? Koji proces je prvi?????

* Kao uporedba. Svi kvantni fizicari ovoga svijeta proucavaju procese koji se dogadjaju u prostoru unutar jednoj atoma, a to znaci 1 cm na minus 33-u…

Bljutavo

Bljutavo? U svakodnevnom zivotu, bljutavo znaci da nema ukus. Niti smrdi, niti mirise. Ja, ovo je vec elegantnija definicija bljutavog, ali kad je rijec o svakodnevnom zivotu, razumijemo se i slazemo se oko sadrzaja ove rijeci.

Ali mi ovdje govorimo o drustvenim fenomenima, a i oni mogu biti – bljutavi. Zapravo, treba reci da nije sam fenomen bljutav, vec mi koji ga komentarisemo. Kad je nesto u drustvu bljutavo? Pa kad onaj koji je bljutav dok kritikuje nesto sto je bljutavo. Znaci njegova kritika bljutavoga je bljutava. E, to je bljutavo.

Ovih dana imamo na pretek prilika da osjetimo bljutavo u komentarima. Dva su primjera najubjedljivija. Komentarisanja sastanka u vezi sa ekologijom u Skotskoj i napetosti na granici izmedju Bjelorusije i Poljske.

Sta su najvazniji preduslovi da vas stav ispadne bljutav? Prvo, da je problem koji komentarisete pretezak i drugo, da imate nesavladivu potrebu da ga komentarisete. Treci uslov je da koristite fine rijeci, u ovom kontekstu, najcesce zloupotrebljena rijec je hipokrizija. Hipokrizija je kada kritikujete nesto sto i sami radite. Pa da vidimo sta bi trebalo uraditi (reci) u vezi sa dva pomenuta primjera koji trenutno dominiraju medijima.

Glazgov.

Problem je fantastican. U losem smislu rijeci! Indija, Afrika, Poljska…. shvatili su. Lako je bilo do prije par godina kada se o ekologiji, kamenom uglju, dizelu i fosilima nije toliko govorilo. Zapadni svijet je u tisini zamijenio svoj vozni park, isporucio svoje Golfove Dvojke na Balkan. Balkan ih je rado uzeo, jer im je dojadilo da se pomjeraju od A do B na magarcu, osjetili su zadovoljstvo izbacivanja lijevog lakta kroz prozor i dodavanja gasa. Pa jos u isto vrijeme! I niko se nije bunio dok Zapad nije poceo da kaslje od izduvnih gasova na serpentinama od Budve do Cetinja. Sto je posebno zanimljivo Zapad kaslje dok gleda Golf Dvojku cetinjskih tablica na televiziji, a dok sjede u kaficu u Budvi, nista im ne smeta?! E ali ni Cetinjani nisu vise budale! Sabrali su dva i dva i podsjetili Zapad da su oni do prije 150 godina ispustali jos vise fosila kroz auspuh (dok smo mi na Balkanu jahali ekoloski osvjesteno, magarce) i da je sad dosao nas red da i mi malo prljamo kako bi se konacno domogli elektricnog BMW-a. A? Ma, kao u La Kareovom romanu: nerjesivo!

I sad se skupili svi vazni akteri ovoga svijeta (osim Putina) da za par dana, u Skotskoj nadju rjesenje. Dirljivo.

I evo, to je taj prvi preduslov bljutavosti: komplikovan problem. Nerjesiv. Sta je kljucna rijec problema? Pare. Sjajno! Vec ovo je cudo! Komplikovan problem, a ipak moze da se vidi rjesenje, cak i da se sazme u jednj jedinoj rijeci. Nazalost, najtezoj rijeci modernog covjeka: novac. Pa ipak, makar teoretski (a vidjecemo vrlo brzo u problemu poljske granice, ni ovo nije moguce!), postoji vrlo jednostavno rjesenje: rasporedimo sve pare ovoga svijeta ravnopravno, bez obzira ko ih je (i kako) napravio. I, gotovo! OK. Ne moze. Nece niko. Nece niko u Glazgovu da kaze, evo ja cu sutra zatvoriti sve nase rudnike. I? Ostaviti stotine hiljada ljudi bez posla, bez buducnosti, ostaviti privredu bez energije, pa onda to znaci jos koji milion ljudi bez buducnosti…. pa onda sve njih zajedno pretvoriti u glasace opozicije. Nece niko. Svi se hvataju za rokove: kao hocemo, ali kasnije.

I ko je sad bljutav? Pa svi od aktivista do novinara eksperata koji se rugaju sastanku i kritikuju njegove jalove zakljucke. Bljutavo je to sto niko od tih kriticara nije spreman da se odrekne 30% plate….

Poljska granica.

U sustini sukob dvije civilizacije, one zapadne i one istocne. Dvije civilizacije koje se ne vole i koje se samo trpe radi opsteg mira. Trpimo se na razdaljini. Jer lako je trpiti kada se desava nekome drugome, iako i poljski vojnik, granicar i bankar u Stokholmu imaju identican stav bas kao i trgovac u Kataru i onaj muceni izbjeglica u rovu na dva metra od Poljske. Ovo cetvoro pripadaju dvama suprostavljenim civilizacijama koje su vec milenijum u sukobu. Ali kad si daleko od lokve, kad si daleko od bodljikave zice ili metka, onda je lako biti humanista i propovijedati razumijevanje. Oni na liniji dodira, nemaju tu sirinu. Citam veliki naslov na prvoj strani civilizovane i umivene svedske novine: „Mogu li izbjeglice ipak stici do Svedske?“ Pa… kako bih vam rekao – mozda prvi znak otrijeznjenja?

Jer za razliku od ekologije cije rjesenje vide i djaci koji i ne idu u skolu (sic!) – pare, za ovaj problem migracije nema rjesenja. Neko ce reci, pa i tu bi pare rijesile sve? Ne bi. Ekologija jeste pitanje energije, tj. ekonomije, ali migracije su problem i ekonomije i – ideologije. A ideologija je jaca od para, od siromastva, od bogatstva: ideologija je jednostavno sasvim drugi svijet, svijet u kojem novac nije platezno sredstvo.

I ovdje se novinari i intelektualci-humanisti (mada ovi drugi sve manje i manje!!) busaju u grudi i kritikuju hipokriziju Zapada. Da, to je bljutavo, jer jedini ispravan put je – prvo, priznati da se ova dva svijeta ne vole. Zato je naslov u svedskoj novini prvi, mali korak u pravom pravcu: ne krije se vise strah od eventualnog uspjeha imigranata. Treba priznati da nema brzog rjesenja, a dok se ne postigne sporo rjesenje, treba ova dva svijeta razdvojiti. Utjeha je da rjesenje (nazvao sam ga sporim) postoji, ali do njega je dug put. A rjesenje je oslobadjanje covjeka od svake ideologije. Tek kad covjek bude samo covjek, kada ga budu krasile ili „krasile“ samo iskljucivo njegove osobine, bez natruha pripadanju bilo kakvoj grupi, tek tada ce se ljudi sortirati prema privlacnosti (ili odbojnosti), a jezik, nacija, boja koze, kultura, istorija, religija…. nece biti vazne. Kad osjetimo da je to vrijeme doslo sa obje strane poljske granice, nestace granice i ljudi ce se kretati slobodno. Utopija? Sasvim moguce! Ali makar nije ni hipokrizija, niti je bljutavo.

I zato sta je rjesenje makar za veceras: kako ne biti bljutav? Pa, kad vidis krupan problem, cuti.

Toma

Nisam gledao film.

Ali, hocu. A hocu i da nesto kazem o Tomi, onako, na nevidjeno…

Okej da se ne lazemo, vidio sam par trejlea (manji odlomci filma) i nije pretesko razumjeti sta se hoce reci. I dopalo mi se. Sta vise, jako mi se dopalo i zato i hocu da vidim cijeli film iako sve sto je proizvedeno, nakon prva tri Kusturicina filma, sa nasih prostora, budi refleksno enormni skepticizam.

I ja izlozim taj moj stav da me film interesuje, ali dio publike odmah reaguje, „pa zar ti volis narodnu muziku“?

Ehh…

Je li film Toma, film o narodnoj muzici? Je li napravljen da bi zadovoljio potrebe ljubitelja narodne muzike? Naravno, naravno – ne. Kao i svako umjetnicko djelo i ovaj film ima vise slojeva, pa neka svaki nadje svoj i analizira do mile volje. Moj „sloj“ su ljudi kao Toma Zdravkovic koji su svojim nacinom zivota grubo i ubjedljivo demonstrirali odbojnost prema nama koji se grcevito borimo da svoj zivot produzimo za jedan dan, ako moze i godinicu, bez obzira koliko sadrzaj bio prazan i monoton. Jos davno je Petrija konstatovala da je „covjek cudna zivina (jer) voli da zivi, strvina“. I to je tacno. To smo mi, mali obicni ljudi koji ustanemo, idemo na posao, gledamo vijesti i legnemo. I tako 60 godina, a onda kad nam se ucini da smo ugrozeni, panicno se borimo da se vratimo na kolosjek, grcevito se drzeci noktima za zivot.

A Toma i ostali samodestruktivni ljudi pokazuju odvratnost i gadjenje prema ovoj „zivotnoj filozofiji“. I nije rijec o ekstremnom hedonizmu, alkoholu, drogi, samoozlijedjivanju u najsirem smislu rijeci – ne, rijec je o bazalnoj ideologiji na kojoj sve ove aktivnosti pocivaju: ideologija koja kaze, ja necu da se borim za svaki novi dan, ako je on isprazan. STOP! Tu smo. Sta znaci isprazan? Jer ocito cak bi se i Toma prikljucio onima koji bi da zive duze kad bi sve te nove dane dozivio kao pune, tj. ispunjenim.

E, da. Tu smo. To je sad kao u koordinatnom sistemu. Ja sam tacka koja ima mali „X“, ali veliki „Y“, a ti si neko sa dugim „X“, a niskim „Y“. I neka! Neka nas ima razlicitih. Neka cvjeta 1000 cvjetova. Svako od nas ima svoje koordinate: neko dozivljava dan ispunjenim ako je lijepo pojeo, a neko ako je napisao pjesmu. Sad, vidite, upadamo u novu filozofijsku diskusiju: sta je svakome od nas smisao zivota? Jer, smisao zivota je taj dan, tj. njegov sadrzaj. Neko misli da je vrijedno zivjeti da se doceka sledeci Jovandan i da se pojede malo ja’njetine, a neko misli da je vrijedno zivjeti sledeci dan samo ako ga se moze ispuniti nekom intelektualnom radnjom. I tu smo sad u nasem kosmosu (koordinatnom sistemu), svaki sa svojim ambicijama, zeljama, mastanjima… Kako sad spojiti dvoje, a da se ne pocnu svadjati kada zaljubljenost prodje? Isti „X“? Ili isti „Y“? Ostavimo matematicarima da rijese….

A Toma je imao visok „Y“: intenzivan zivot, ispunjen, bogat, sadrzajan, a „X“? Nema veze moze da bude jako kratak, skoro nula. Mi ostali, konformisti, mi bi da se vucemo po „X-u“, vijekovima, bez obzira na nizak „Y“. Ok, ja nikome ne sudim (znate onu cuvenu repliku iz americkih filmova? Ko sam ja da ti sudim?), ali volio bi da primjetite: ne moze svako sa svakim. Nisu svi Boni i Klajd…. Treba nekako uskladiti X-ove dvoje, ako misle prezivjeti. Tomina zena kaze da je zivot sa njim bio tezak, ali sadrzajan. Da, da, da. Lako je danas. Pa jos ako se moze malo zaraditi od te „tezine“? A boga mi, ta „tezina“ nije nesto sto bi bilo ko predlozio ili savjetovao novom paru. Zamislite da vas novi par pita kako da ispune buducnost. Bi li im vi predlozili „tezak, ali sadrzajan zivot“? Bi. Ako pred vama stoje Boni i Klajd. Ali ako pred vama stoj prosjecan par koji iz nekih neobjasnjivih razloga uvijek ima dijametralno razlicite X-ove, ne vjerujem da bi pristali da im zivot bude tezak. Makar bio i sadrzajan.

No ostavimo ovom ruskim matematicarima neka racunaju… Ono sto ja hocu reci, jeste da covjek uvijek bude impresioniran osobinom koju – nema. Posto je samo jedan Brus Li, svi ostali (ali, svi!) smo bili impresionirani i tiho smo patili za njegovim mocima da prebije 12 ljudi. Isto je i sa Tomom. On prezire prazan zivot i zivi intenzivno svaki dan kao da je zadnji. A ja? Zeleni caj da se ocistim od slobodnih radikala. Trening da usporim zakrecenje krvnih sudova… I sve to da bi….? Sta? Neka svako, jedan po jedan, sam za sebe, razmisli, zapita se i – odgovori. U sebi.

Ubiti pticu rugalicu

Ima negdje ovakav naslov? Ne znam gdje, ali znam da ima – ta nisam ga ja izmislio?! Za mene ovaj naslov sadrzi odnos izmedju drustva i pametnog. Drustvo, gomila u kojoj vladaju zakoni statistike i Gausa. Rezultat: dominiraju srednji, poznatiji kao mediokriteti. Pametni stisnuti na krajnjem desnom domenu Gausove krive, malobrojni, jedva se vide. Ali, obdareni, Bog im je dao – pamecu. Pa muce trbuh krive.

Kako se drustvo ponasa? Odmah da naglasim da su (je!) „drustvo“ takodje pametni. Ne mislite valjda da trbuh krive vodi misao i organizuje akciju?? Koji su to „pametni“ iz drustva? Jednostavno: oni koji zive i zavise od trbuha. Zive dobro. Trbuh ih odrzava u zivotu, nagradjuje (tj. oni su sami uzeli, jer su – pogadjate? Pametni) i ta se simbioza odrzava u zivotu na sve moguce nacine, a najodvratniji je kada jedan iz drustvene elite povice: „Moramo ostati jedinstveni“. Svi smo dozivjeli bezbroj puta slicne primjere: svaki put kada se drustvo, tj njegov trbuh nadju izlozeni stresu, izadje neko od drustvene elite na govornicu i zavapi o slozi, jedinstvu, zbijanju redova, o tome da se mora biti kao jedan… Odvratno. Ali, razumljivo. Zbijeni i jedinstveni trbuh nastavice da hrani svoju elitu. A mi, pametni bez simbioticke veze sa trbuhom, svakodnevno nailazimo na probleme koji nas provociraju da gurnemo prst u oko – ne drustvu, vec ovima tu iz neposredne blizine sa krivulje: politickoj eliti drustva. Sta nam to toliko smeta??? Rjesenja. Sva rjesenja su po definiciji drustva, dizajnirana da ih razumije mediokritet. Drustvo trazi da cijelo vrijeme dok skreces autom u neku stranu, pokazes svoju zelju zmigavcem (cak se sluzbeno i zove pokazivac smjera), a pametni ukljuci zmigavac samo ako vidi da ima neko kome ta informacija moze biti od koristi. Drustvo, osim sto insistira na disciplini i dosljednoj primjeni, napada rjesenje pametnog tvrdeci da on ne moze biti siguran da nema nikoga kome je njegova promjena pravca interesantna. E, ali drustvo stalno zaboravlja sa kim ima posla (problem)! Pa sa pametnim, a ne sa mediokritetom!

I tako su pametni i drustvo u stalnom sukobu, stalno na putu kolizije. Sta je osnovna ideja drustva vezano za ovu situaciju? Pa naravno, eliminisati pametnog. Jer drustvo je uvijek masa – ostace, a pametni je uvijek jedan: niko nece ni primjetiti ako nestane. Jednostavno. Je li razumljiva reakcija drustva? Boze, naravno. Ne samo da se nece ni primjetiti (ako „ptica“ nestane), vec vaznije – sa nestankom pametnog, nestace i njegov „otrov“, sredstvo kojim je vrlo efikasno podrivao same temelje postojanja i opstanka drustva. I drustvo ne ceka da se ti, pametni, vines do visina prepoznatljivog intelektualca u drustvu, da te ljudi prepoznaju na ulici ili da te mediji pozivaju u goste. Jok! Tada je akcija eliminisanja opasna i moze da dovede do suprotnog efekta (zanimljivo je da volimo ovaj suprotni efekat nazivati stvaranjem zrtve i onda to fino pripisivati samo islamu, kao da identican mehanizam ne postoji svuda?!). Zato se drustvo postaralo da instruira svoje agente na svim nivoima da aktivno traze i brzo eliminisu sve pametne cim primjete da ovi krecu sa otrovom.

Ima li ikakvo rjesenje za pametnog? Kako njemu pomoci? Zvuci cudno, zar ne? Cuj pomagati pametnome???

Vjerovali ili ne, nema. Cudno, ali tako je. Bez obzira koliko pametan bio, bez obzira koliko dugo iskustvo sa sukobima imao, nastavice putem sudara sve do potpunog unistenja. Jer pobijediti ne moze! Moze rano umrijeti, moze biti efikasno izolovan, moze se odati alkoholu („pusti budalu“), ali pobijediti ne moze. Mada ima rjesenje! Rjesenje je tu na domaku ruke, ali pametni, svejedno i pored sve svoje pameti, ne moze da ga dokuci?! Vidi, razumije, zna gdje je rjesenje – ali ne moze. Sta je rjesenje? Rjesenje je iskoraciti jos jedan mali, ali odlucujuci korak na skali pametnosti i postati – mudar. Jer to je razlika izmedju pametnog i mudrog. Pametni je pametan, ali u zadatim uslovima i samodestruktivan, a mudri je pametan , pa jos i vjest da zadate okolnosti okrene u svoju korist. Koja je to mutacija potrebna u glavi pametnoga da bi evoluirao u umnog i mudrog? Pametni vidi u slozenim situacijama vise elemenata, brze ih procesira i brze nadje rjesenje. Vjest je da odbaci nevazno, probere vazno i nadje rjesenje. Odlicno. Ova mutacija ga je iznijela gore, visocije na skali razvoja covjeka, ali fali mu jos jedna mutacija a ta bi mu omogucila da sve „slozene“ situacije koje drustvo smislja (pravila koja drustvo publikuje dnevno), brze sagleda i razumije, odbaci nevazno, primjeti vazno, razumije ideju i rijesi. Ili? NE!

Ne, dragi moji. Sve pobrojano u poslednjoj recenici ima i pametni. Nije to za njega nista novo, niti nedokucivo. Cijela mutacija koja mu nedostaje je mutacija za volju. Rekao je jednom prilikom Krleza (mada je to, shvaticete, antiprimjer) da je on kao stari olinjali pas, da sve vidi, razumije, ali ga mrzi da laje. Pas postao mudar s godinama.

Na korak od epilepsije

Nekada je vazilo (znam, vazi i danas, ali … izlazi iz laboratorije?) da ako osjetljivog bolesnika stavis ispred izvora titrajuceg svjetla, moze da dobije epilepsiju. To se tada kada sam se ja u klupama sarajevskog Univerziteta spremao za svoju struku, radilo kao test za dijagnozu. Moguce je da se radi i danas…? Ali, prelazi u cekaonice?

Sta ja to danas hocu da kazem?

Hocu reci da se cijeli svijet oko nas promijenio u smislu da svi nude samo bljesak i titranje. Ovaj tuzni fizicki i opticki fenomen, a solicioloski tezak patoloski poremecaj, pocinje vec u zabavistima. A iz zabavista se prenosi u kucama djece, pa onda kroz mladost, pa u odrasloj dobi i – onda bude kasno. Pogadjate, mislim na ekran. Ekran u borbi protiv papira, slova, cak i slika, garantovano i sigurno pobjedjuje. Na zalost svih nas. Ali opet, ne bilo koji ekran. Vise nije dobar ni TV ekran: sve ide presporo i frekfencija titranja svjetlosti ne zadovoljava „nasu buducnost“, kako se to obicno za njih kaze. Ekran mobilnog ili aj-peda pruza mogucnost cak i da korisnik sam uvede ubrzanje! Pomjeranjem prstom po ekranu „dosadna“ (spora) slika nestaje i stizu nove. Sta je ovdje zamka? Zamka je to sto ovaj optickopatoloski fenomen ispunjava dvije prirodne teznje svakog ljudskog bica: da vidi novo i da ne mora da se zadrzava na necemu sto je teze svarljivo (=dosadno). Ako uporedite arhineprijatelja, knjigu, onda vam je jasno: recenica sa vise nepoznatih, komplikovanih rijeci, ne da da se ide dalje, jer se ne razumije kontekst, a dno stranice je predaleko da bi se list samo tako mogao prelistati. Sa ekranom mobilnog telefona nema ovih problema! I jasno je da se radi o zacaranom krugu: nekoliko puta pobjegnete od nerazumljivog i sledeci put ste vec slabije spremni da se suocite sa novim nerazumljivim. I tako ka situaciji gdje cete uzivati samo u brzoj promjeni boja.

Ovo nije nista tipicno samo za malu djecu, koja se po zabavistima grabe za ekrane, a kod kuce im umorni roditelji sami tutnu u ruke mobilni, da bi prezivjeli dan. Roditelji, da bi prezivjeli dan. Ovo se isto desava i nama. Ako ste malo na granici mentalne snage, necete bas uzeti u ruku Kanta. Ma ni Hemigveja, a ne Kanta! Uzecete lap-top i mijenjati stranice. Cim zapnete na necemu sto vam se ucini komplikvano, idete dalje. Nove slike. Mi odrasli jos imamo naviku da pogledamo film, ali u ovoj opisanoj situaciji sa mentalnom snagom koja izdaje, zadovoljavamo se gledanjem kroz ekran: „Sta je bilo?“ „A?“ I sad zamislite generacije i generacije novih ljudi koji danas imaju od 3 do 13 godina. Potpuno operisani od navike da se rvu sa recenicom i tekstom. Ovisni od brzih slika i titranja svjetla. A svi akteri iz okoline, motivisani profitom, samo ih hrane sve vise i vise novim „atraktivnim“ sadrzajima – zapravo samo novim serijama slika sa visokom frekfencijom promjene. Lako je zamisliti koji rizik imaju te generacije. U sve vecoj i vecoj potraznji za brzinom izmjene pred ocima, svjetlo ce na kraju preci samo u zrak bijele boje (znate ono sto smo se igrali u gimnaziji: na krugu se unesu boje spektra i ovaj se snazno zarotira, dok se sve boje ne stope u bijelu). Ljudi ce hodati ulicama ko omadjijani (namjerno ne bih da pominjem zombije), a onaj koji bude imao izvor bijele boje, mocice da ih vodi kuda mu bude volja. U revoluciju, setnju, rat, smrt, vodu….

A mi, stari koji volimo vise knjigu, tekst, recenicu, pa cak i komplikovanu rijec? Mi izumiremo i sa nama odlazi u proslost istina koju nove generacije nikada nece saznati. Mozda je i bolje sto nikada nece saznati ovu istinu-tajnu, jer kad bi je znali, ne bi vise cinicni ljudi trebali da ih prepariraju ekranima pred nosem – sami bi bjezali od mirnih, stabilnih slika i tezili titranju.

Jer istinu su nam jos davno objasnili filozofi: nema svijeta oko nas. Tu smo samo mi. Svijet oko nas je nase tumacenje necega sto vidimo, ali pogresno interpretiramo. Jer kan neko poklikne, vidim, jedini pravi odgovor na pitanje, sta vidis, jeste – sebe. Kako to?? Fino! U procesu percepcije prvo dolazi vjerovanje, pa tek onda tumacenje. To znaci da ako je percepcija proces koji rezultira nasim shvatanjem (ha, ha, ha, nase shvatanje – smijesno!) percipiranog, onda moramo razumjeti da u tom procesu prvo ide vjerujem, pa onda tumacim. I bas ovo vjerujem koje je sastavni dio nas kao sto je atom ugljika sastavni dio naseg tijela, cini da su i tumacenja iskljucivo nasa, privatna rabota razlicita bas koliko smo i mi sami medjusobno razliciti, bez obzira sto svi u istom trenutku gledamo u isto.

Na neki sarkastican nacin bi se moglo reci da nove generacije, makar mogu da budu mirne: svi vide isto (bijelu boju) – valjda je to onda istina?