Negdje davno (? prije dvije godine?) sam procitao u knjizi Vlatka Vedrala i njegovog kolege da nas pod drzi i da ne propadamo kroz njega zbog Hajzenbergerovog Principa nesigurnosti. Vlatko je profesor fizike na nekom fakltetu u Oksfordu inace je Bokelj (Stoliv) koji je zavrsio elektrotehnicki fakultet u Beogradu. Knjigu je napsao sa kolegom, pa ne znam da li je citirana recenica bas njegova ili od koautora… Ali znam da sam se zarekao da cu jednog dana dokuciti kako je on to mislio
Jer Hejzenbergov princip kada ga se citira onako svakodnevno, pojednostavljeno, tesko da, na prvi pogled ima ista zajednickog sa podom ili uopste nasom stabilnosti. A Princip kaze da kada posmatramo jednu cesticu uvijek na fali jedna njena dimenzija: ili znamo momentum (masa x brzina) a ne znamo polozaj ili obrnuto.
Hejzenberg, jedan od otaca kvantne mehanike, zajedno je sa Sredingerom postavio osnove teorije, ali za razliku od Sredingera koji je Mehaniku opisao svojom cuvenom jednacinom (talas), Hejzenberg je krenuo od matrisa. Njemac, bonvivan, surovao je sa nacistima za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali se pokajao (sto bi rekao Dobrica Cosic) i u konacnici (popularno „na kraju dana“) je vise pomogao Saveznicima (SAD) oko pravljenja atomske bombe nego svojima (za to vrijeme se mudri Ajnstajn povukao i odbio ucesce u projektu znajuci njegovu moc). U vezi sa Principom ima i jedna anegdota kada je policajac zaustavio Hejzenberga i pitao ga: „Znate li koliko brzo ste vozili?““Ne, ali znam gdje sam“, odgovorio je naucnik. „Vozili ste 80 milja na cas“. „O Boze, e sad sam se izgubio“, zavapi Hejzenberg.
I dobro, kakve sve ovo veze ima sa cvrstocom poda na kojem stojimo?
Ali prvo da vas upoznam sa jos jednim oksfordskim profesorom fizike, velikim autoritetom u kvantnoj informatici i (kvantnim) kompjuterima, Davidom Dojcem (Deutsch). Dojc se medjutim, proslavio prvenstveno svojom teorijom o paralelnim svjetovima. Ovako ih mi „poznajemo“, dok on insistira na pojmu multiverzum. Ne treba ni pominjati koliko ima poplarne literature i filmova koji obilato koriste ovu platformu (Star Trek, npr i cuveno teleportovanje). Ideja brojnih svjetova je mnogo starija od moderne fizike, naravno. Jos je Lajbnic (17. vijek) govorio o mnogo svjetova, ali oni nisu bili realni vec „u glavi Boga“). Prvi naucnik koji je osmislio teoriju multisvjetova je bio Hju Eveert III (1957.), a Dojc ju je „obukao“ u filozofiju na platformi fizike. Za Dojca su dva pojma centralna: zamjenjivost i prica (ovaj poslednji je prepoznatljiv i u nasem svakodnevnom govori: “ Ja nisam iz ove price„). Primjer za zamjenljivost je recimo dolar. Ti si duzan jedan dolar jer ti je neko dao jedan dolar. Ideja duga je ta koja je vazna, a da li ces vratiti neki svoj dolar ili bas onaj pozajmljeni- nije bitno: oni su zamjenljivi.
Kako nastaje vise svjetova? Ovdje je vrlo korisna pomoc podsjecanje na film Slajding dors (Sliding Doors). Sjecate se da je trenutak zatvaranja vrata na gradskom prevozu od prve price napravio dvije. U Dojcovoj filozofiji (ontologiji, fizici) ovdje postaje dosta komplikovano (sve se suprostavlja zdravom razumu i jako je apstraktno), ali eksperimenti pokazuju da „ima ovdje necega…“. Na primjer, cinjenica koja kvantnu mehaniku cini superioronom teorijom koja objasnjava Prirodu (klasicna, Njutnova fizka, samo ovaj nas makroskopski svijet), jeste to da klasicna fizika uopste ne moze objasniti atom. Po njoj bi svi atomi implodirali uz bljesak elektromagnetnog zracenja. Ipak oni stoje stabilno sa vezama unutar molekula koje mogu biti slabije ili jace, pa imamo pod nogama ili vodu ili granit. Dojcovo objasnjenje je da mi nikada ne mozemo uprijeti prstom u odredjeni elektron. Svaki elektron je u svakom trenutku- svuda (Hejzenberg). Zato se opisuju kao oblak. Putanja pojedinacnog elektrona je ekvivalentna gorepomenutom pojmu price. Svaki elektron ima „neku svoju pricu“ kretanja, a Dojc umjesto oblaka vidi „mrlju od mastila“. Kada kapne mastilo (odavno je prestalo mastilo da nam kaplje na papir, ali mzoemo jos uvijek zamisliti, sjetiti se!) mrlja se siri u centru brzo, a prema periferiji sve sporije i cijela mrlja je nepravilnog oblika jer se siri nepravilno. Ta „mrlja“ to su elektroni, svi negativno naelektrisani, ali svaki u svojoj prici (svijetu) i svaki sa svojim odnosom prema pozitivno naelektrisanoj jezgri. Zbog ove dinamike, uvijek ima dovoljno oblaka (mrlje) koja stvara samo napetost izmedju plusa i minusa bez kolapsa i to je razlog sto svi elektroni jednostavno ne padnu na jezgru.
Mi ovo (iz naseg svijeta- univerzuma) nikada necemo moci da vidimo! Cak i u teoriji, mozda cemo jednog dana vidjeti samo jedan elektron, onaj iz naseg svijeta, ali nikada sve. Za nas su oni na nekom nesigurnom mjestu (ne radi se o bezbjednosti, vec o znanju, dakle nepoznatom mjestu)- Hejzenberg, ali nas odrzavaju sigurnim da ne propadnemo kroz pod.
Jugonostalgija 