Kafana

Ali prije svega! Slusam uvertiru Donicetijeve opere Pirata. Koliko je morao Rosini biti bezobrazan kada je potpuno kopirao poslednji stav uvertire kao lajt motiv svoje uvertire opere Viljem Tel??? I sto je najgore, ta (Rosinijeva) uvertira je pobjedila: slavna, koristena u vestern filmovima… Ali Doniceti nema problema: ja sam na njegovoj strani.

Kafana. Nije rijec o stalnoj kafani, onoj kafani u kojoj vas poznaju i imate svoj sto- ne, jer ta „hronicna“, to je vec kao porodica, kao kuca. Ne, rijec je o kafani u koju udjete prvi put…

Da, oprostite, jos jedan kriterij: nase kafane, ne kafane u Parizu ili Nujorku. Ove poslednje, pretpostavljam, prosle su ove djecije bolesti i nisu za analizu. Makar ne ovu moju, danas.

Udjete u kafanu. Pogled i gesti konobara jasno govore: sta ces ti sad??? Ima malo i radoznalosti: koliko si spreman da potrosis? Pa ipak, maska je namjestena: usiljena ljubaznost. Da se razumijemo, u ovom dijelu procesa koji se zove posjeta kafani, najvise bi volio da me doceka neko mrzovoljan, koga nije volja raditi, a i moje pare ne idu njemu. Iskrenije je.

Sjednete. Konobar vas odmah salijece nesto kao u Bosni „kafa-sikterusa“: hajde, reci, sta ces, pojedi, plati i idi fino svojim putem. Pocinje uzurbano da „radi“ na vasem stolu, kao da ga „aktivira“: skida pepeljaru, pali svijecu, postavlja neki mali stoljnjak….?? Sto to nije uradjeno ranije? Ima i gorih, tipicno turistickih scenarija: dok vi sjedite, on sklanja stvari od prethodnog gosta.. Uh…

Ali, dogodilo se da bi vi htjeli da budete od pocetka malo opusteniji… Pa gestima kazete, polako. I sjednete i nastavite da odgovarate na poruke na mobilnom. Uh. Kelner je duboko povrijedjen. Kaze, naravno, naravno i dodje sledeci put za 20 minuta. Ovo je prva vazna osobna naseg turistickog radnika: sve shvata licno. Vrijedja se. Profesionalizam? Sta je to? To je samo za Zapad. I razumijem ga! Kad si profesionalac, ti rizikujes da budes … kako se to kaze na nasem jeziku? Pregorio? E to nema na Balkanu. Ovdje davaoci usluga jednostavno ne mogu pregorjeti, jer prvenstveno brinu o sebi, pa tek onda o korisnicima.

I sad, ja sam siguran da konobar kroz neki prozorcic prati sta ti radis: pustice te da obavis sve svoje potrebe na mobilnom: slike, poruke, platforme… i onda na to jos jedno 10 minuta da ti sjedis i nervozno se vrtis. E, to je kazna sto nisi odmah rekao sta hoces i zasto si dosao.

Za mene je kafana (restoran) nuzno zlo. Idem tamo da ne bi kupovao, kuvao i , posebno, skupio smece. Ambalazu, ostatke… Onda tu je i pranje posudja. I zato je moj prag toleranije u kafanama vrlo visok: znam zasto sam tu i zadovoljan sam sa malim. Ali, nisam slijep….

I zato, dok jedem, jedino sto trazim jeste da me se ostavi na miru. Ali, ne! Sada dolazi onaj najtezi momenat posjete: eto kelnera da vas laznom zabrinutoscu upita je li sve u redu. Sta reci? Da, da, odlicno- u smislu potrosnje energije je najjeftinije, jer nismo u americkom filmu da pocnete da zakerate, a reziser moze da vikne „sjeci“ ako vas konobar napadne.

Ali. Uz jelo ide i alkohol… Pocinje da vas hvata. Alkohol je tradicionalno obiljezen nekom vrstom stida i rijetke su situacije gdje mozete da pijete koliko vama treba, a da to nije uz neki osjecaj krivice ili griznje savjesti. Te gledaju djeca, te komsije, te supruznik, te… A kelner? Ne gleda, cuti, ne primjecuje! Kelner je u tom trenutku tvoj najveci prijatelj. Jedini covjek na ovom svijetu koji te razumije. I kako alkohol „radi“, vi pocinjete da osjecate potrebu da sa kelnerom sto vise pricate ili cak i da mu ispricate sve svoje najintimnije tajne. I polako se stvara jedna atmosfera u kafani gdje ste vi spremni da za svoje pare kupujete tu iluziju prijateljstva, sve … dok imate para. Narucujete, narucujete. Vise ne vidite njegovu glumu. Skoro da bi se izljubili sa njim.

I onda se sjetim, Pikasa, impresionista, engleskih knjizevnika, nasih boema… kako li je bilo njima izaci poslije svega na ulicu?? Jer dok ti narucujes i placas, ti osjecas zadovoljstvo i u harmoniji si. Ubijedjen si da klener misli samo na tebe. Da je duboko angazovan u svim tvojim problemima. Saosjeca sa tobom. Mozak obliven alkoholom, ne pokazuje interes za matematiku, logiku, prirodu ili zakone. Ne- samo medjuljudska solidanost, razumjevanje i prijateljstvo. A onda, sta cete, mora se, platite, poslednji osmjeh i -ulica. Kisa, zima, minus ili upeklo sunce. Svejedno. Svaki scenarij je neprijateljski. Pa vas onda ceka da dodjete kuci i izloziti se pitanjima. Pa kad se otrijeznite, matematika, racun i pare.

Kako ovo prevazici?

Pa prvo, treba imati jos nesto para: bez para, nece vas niko. Drugo, posao, „sutra“, planovi, buducnost..? Slabo? Jedino je rjesenje onda, nazad u kafanu. Kod prijatelja. Ili „prijatelja“.