Evo vam jedan savjet.
Zivot je tezak. Svaki dan upadate u situacije u kojima (intimno, naravno!) posumnjate u samoga sebe. Cak vise i ne morate da krecete (da bi upali)- dovoljno je da besciljno lutate bespucima interneta. I naici cete na nekoga ko se pokazao hrabar. Ili pametan, pa nesto rijesio. Ili ima jako puno para, pa moze da kupi nesto o cemu vi samo mastate. Hocete da budete tamo, tamo su „svi“, a ne mozete. I tako redom. Ima bezbroj situacija u kojima se mozete naci bilo u realnom, bilo u virtuelnom svijetu. Slobodni ste samo kada spavate. Jer i ako i tamo ispadnete budala, slab, spor, glup, siromasan- makar cete se probuditi.
Savjet: nadjite svoju nisu (nisha). Nisa je zamisljeni prostor u kojem ste sebe ubacili. Taj prostor odlicno poznajete, tamo vas nista ne moze iznenaditi. Ili jos bolje: u tom prostoru vi na neki nacin napredujete. Nesto stvarate, kreirate. Ne mora biti umjetnicka slika- dovoljno je da stvarate znanje. Jer ipak, moj vam savjet nije da se povucete u spajiz, sjednete na pod i gledate tegle. Ipak zajednicko spajizu i ovom prostoru o kojem ja pisem je – sigurnost i komotnost.
Ovo je moja niša.
Prije 2300 godina je u Aleksandriji zivio i razmisljao grcki matematicar Euklid. Razumio je da zivimo u trodimenzionalnom prostoru i njegova vizija zivi i dan danas u fizici, a oznacava se sa E na 3. Definisao je nekoliko pravila koja vaze za taj prostor od kojih i mi obicni ljudi, naduze pamtimo da se dvije pralalelne prave nikada ne mogu sjeci…. Sta je u tom prostoru? Sve. Od tacke do planeta. Odnosi su ispred, iznad, iza, pored….
A onda je dosao Rene Dakart (Descartes) prelaz 16. u 17. vijek. On je u taj trodimenzionalni sistem unio metar i dobio koordinantni sistem. Sad je svaka tacka u Euklidovom prostoru dobila triplet (tri) broja koji joj precizno definisu poziciju (koordinate). Na ovaj nacin su Lajbinc i Njutn (Leibniz, Newton) alat da svijet koji su Grci tako dobro i prirodno opisali geometrijom, opisu algebrom. Sistem je dobio i novu oznaku : R na 3. Sad se moglo racunati rastojanje, brzina, djelovanje sile… Naravno bilo je neophodno prvo „izmisliti“ diferencijalni racun, a polemika o „ocu“ derivata (Njutn ili Lejbnic) i dalje tinja u krugovima nekih romanticnih istoricara nauke.
I onda je svijet dobio Ajnstajna (Einstein). Skoro pa nas savremenik (umro dvije godine prije nego sto sam se ja rodio). Kada se on pojavio Dekartova verzija Euklidovog prostora je vec zivjela u glavama ljudi 400 godina! I zato je Ajnstajn najprije definisao svoju Specijalnu teoriju relativnosti, relativno (sic!) brzo i jednostavno. Sustina teorije su dva postulata: brzina svjetlosti je konstantna i najveca moguca (brzina) u prirodi i drugo- svi fenomeni fizike imaju zaseban izgled, zavisno odakle se posmatraju. Recimo kretanje lopte u vozu koji se i sam krece nije isto za putnika iz voza i posmatraca sa perona. Ajnstajna je valjda mrzilo, pa se tu ugurao i Holandjanin Lorenc (Lorentz) koji je definisao matematicke formule kojima se prelazi – tako da kazem od posmatraca sa perona do posmatraca iz voza. U nauci se to kaze izmedju dva referentna okvira. Jasno je da od formula (matematike) ne bi bilo nista da ne postoje koordinate… Euklid je vjerovatno primjetio istu stvar, ali nije mogao da je objektivizira tako da svi imaju istu sliku. Ajnstajn je imao mali problem: inercjalni okvir. Krace, sta je taj neki standrad, ili sidro ili konstanta prema kojoj se sve ostalo odnosi? Dvije pojave mogu da se relatiraju jedna prema drugoj, ali mora postojati nesto sto je „apsolutno“? Lako je bilo Njutnu- on je odmah rekao da postoji apsolutno mjesto, apsolutno vrijeme i apsolutno kretanje. Ali nauka je upravo- izmedju Njtna i Ajnstajna, odbacila ideju apsolutnog. Ajnstajn se zadovoljio brzinom svjetlosti: nema nista brze od toga. Tu mu je pomogao i jedan cuveni ekspreminet (interferometer). Ali onda je Ajnstajn dobio novi, veci problem. Sam je priznao u svojoj knjizi da mu je trebalo vise godina da se oslobodi podsvjesnog shvatanja svijeta u koordinatama, kako bi konacno postavio svoju Generalnu teoriju relativnosti. Ovu teoriju nije lako predstaviti u ovom tekstu, ali mogu se reci samo dva pojma: ubrzanje i gravitacija.
Ipak Ajnstajn nije umro miran, ubijedjen da su mu teorije sigurne i cvrste…
Sredinom 60-ih godina se pojavio Dzon Bel (Bell), skotski fizicar koji je matematicki pokazao da se signal IPAK moze prenijeti brze neko sto je brzina svjetlosti. Na ovaj nacin je kvantna mehanika (tada vec pristojno razvijena) dobila dokaz da su i upletenost i superpozicija, realne. Ajnstajn ovo nije nikada mogao da prihvati….
I evo, to je moj špajz, moja niša. Ako se nadjete u situaciji kada intimno razumijete da ste dobro hendikepirani i da najvjerovatnije nikada ne bi rijesili tu situaciju kao sto to ovaj ili onaj pred vama upravo radi, pomislite na svoj mali sigurni prostor u kome se sjajno osjecate, a drugima je to crna, neprozirna rupa.
Jugonostalgija 