Shvatite ovo kao studiju sa odredjenim ogranicenjima. Mana studije je sto glavni istrazivac (strucno, PI, a ovdje – ja), nije radio u svim mogucim geografskim (kulturoloskim) sredinama, pa studija nema ambiciju da objasni doktore svih meridijana. Neka drugi pisu, ali mislim da ce se vidjeti da ima puno slicnosti.

Dalje, namjera mi je da generalizujem, a vi se naoruzajte statistikom da ne bude bas samo crno-bijelo.

E pa postoje samo dva tipa doktora.(Odmah razumijete da cete se morati posluziti statistikom, ako ne volite ovakva generalizovanja).

Jedna, mnogo veca grupa su doktori-glumci, a druga su doktori-cudaci. Normalnih- nema. Mada ce mnogi, prevareni glumom, vecinu zvati normalnim, a ovu manjinu – cudnim.

Nagledao sam ih se 40 godina. Gledam kako idu, kako se oblace, kakav im je izraz lica, sta pricaju i kakve „proizvode“ proizvode kao doktori. U cemu se sastoji gluma? U najprije losem, a onda sve bolje i boljem (gluma kroz cijelu karijeru) prikrivanju neznanja i stvaranju utiska opustenosti, kontrole nad situacijom. U razgovoru sa kolegama, jos vise u razgovoru sa nizim u hijerarhiji od njih, izraz jedva vidljive, ali vidljive dosade zbog vulrgarnosti teme. Toliko je to prosto da ih zapravo mrzi da otvaraju usta… A kad kolega koji treba da uradi nesto sa bolesnikom pita, odgovor je sve samo ne – odgovor. U vecini nasih jezika ima izraz: vrdanje. Moze biti, a ne mora, moda jeste, mozda nije, vidjecemo, nisam siguran, probaj… . Nisam vidio bolesnika je takodje pokusaj vrdanja. Ovi odgovori su kompletirani rozom bojom doktorovog lica, jer sad je nastupio onaj pravi, iskonski strah i vise nema ni energie, a ni koncentracije na namjestanje izraza lica, tj. glumu. Ta montiranja lica pred susret sa strukom su toliko vidljiva da ih je primjetio i pjesnik npr. Jadranko Crnko („Moj osmjeh i ja“). Sta je njihov problem? Neznanje. Veliko, nepregledno neznanje koje oni pokusavaju da sakriju. Jer, oni su doktori! U svakom drustvu privilegovana gruopa bilo kao kod nas ugledom ili kao ovdje, platom, pa onda ne mozes bas da govoris okolo kako pojma nemas?! E, ali za razliku od lica na kojem se sve vidi, ostatak tijela kroz svoj govor pokazuje visoki stepen samouvjerenosti i to je tesko razotkriti. Ljude se glumeci iz godine u godinu naviknu na ideju (gluma prolazi dobro) i onda tijelu nauci kroz memoriju muskulature pokrete koji postanu „prirodni“. Ulazak u prostoriju, izlazak sa telefon u ruci (??! gdje ces? E, vazan razgovor!), pazljivi posmatrac dobije muzninu, onu sartrovsku.

Druga grupa, manjina, njih je lako prepoznati. Natmureni, u sorcu zimi, ili u lateksu, a hod po hodnicima cujan kao kad su fudbaleri Lokomotive sa Strelcevine kretali na trening (tada, prije 50 godina, kopacke, sada ovdje cipele za biciklo). Oni malo govore. Nerado. Grubi su u komunikaciji, arogantni, vole da ponize. Medicinsko znanje, ili makar znanje onoga sto treba da znaju? Veliko. To znanje ih ispunjava i cini sigurnim. Sigurnost vodi kasnije ka samopouzdanju, onom pravom, a ne odglumljenom. Iz tog samopuzdanja slijedi – potvrdjenost. A sa potvrdjenosti, prestaje potreba za glumom. Jer glumci traze potvrdu, a ovi je vec imaju. A kad prestane potreba za glumom, onda je sto kazu, samo nebo granica koliko daleko u svojoj nastranosi ovi mogu da idu. Oblacenje prvo dobije po nogama. Izraz lica takodje. Izgled generalno, takodje. Rascupan, obucen za planinsku kucicu i cijepanje drva, pogleda u zemlju, sa knjigom cudnog naziva pod rukom.

Zanimljiva je ova prica o potvrdjenima“. Imate tako ljude koji su vec 3. genercija u… Parizu. Jednocifreni Arondisman. Pa zar ce oni voditi racuna sta da obuku svako jutro? Dajte molim vas! Pa zasto se mi uopste oblacimu pred izlazak napolje? Ok, da se ne smrznemo ili bas da ne setamo okolo goli. A sve ostalo je u funkciji privlacenja pogleda, eventualno pozitivnog utiska koji stvorimo i konacno – potvrdjenosti. Boze koliko je to izgleda vazno? Ali ako si doktor sa znanjem ili Parizanih trece generacije, ti si vec potvrdjen. Nema potrebe trositi energiju na oblacenje. Znate oni ljude sto imaju “ bezbroj“ pari istih carapa, istih cipela, istih odijela….

Nego kuku svima nama ako naletimo na one sto glume, a potrebna nam je pomoc. Srecom, tada to kao bolesnici, ne primjecujemo. Da bi vidio ljude, moras biti zdrav…

Znam, ja kako se zove ovaj blog. Ali, ne mogu da se nacudim da ni Svedska ne stoji cvrsto ukotvljena u svom identitetu, vec je svjetski vjetrovi nose lijevo-desno kao brod kojem se otkace vezovi i sidro.

Kad kazem „ni Svedska“, mislim na Srbiju, jer je za Srbiju lako razumjeti da ona vise nema nikakvih kontakata sa cvrstom podlogom.

Za ocuvanje nacionalnog identiteta, najvazniji je kontinuitet. Nekako ga sklopis, izgradis od svega i svacega – nema veze, kada su se gradili nacionalni identiteti nisu postojali neki objektivni kriteriji – i onda ga cuvas, njegujes, doradjujes, definises. Kao veliki impozantni most koji je napravljen od zardjalog celika, pa ga onda naknadno, pocnes brusiti, smirglati i farbati. Kad zasija novim sjajem, treba ga samo odrzavati. Kontinuitet.

E to Srbija nikada nije imala. Nego zasto pisem samo o Srbiji? Da, to je zanimljivo pitanje. Ponudicu odgovor, mada se vecina Srba nece sloziti…. Srbiju izdvajam kao zemlju ciji nacionalni identitet i njegovu stabilnost mozemo da analiziramo, dok isti fenomen kod Hrvata, Crne Gore, Makedonije ili Bosne – ne mozemo, jer su imali Srbe (ili i dalje imaju). Razumijem da je ovom mozda malo grubo, ali zamislite Crnu Goru bez gradjana koji se smatraju Srbima. Isto je i sa Bosnom. A onda pogledajte Hrvatsku nakon Oluje. Sta se da primjetiti? Pa posto Jugoslavija nije imala dovoljno vremena da „sklopi i izgradi od svega i svacega“ svoj identitet, ostaje da se pogleda sta se desavalo sa njenim sastavnim dijelovima. I vidimo da je u vecini tih novih drzavica bas srpska populacija pravla probleme tamo gdje su zapoceti ili obnovljeni proces sticanja identiteta. U Srbiji nije bilo takvih problema i zato se za tu drzavicu, poslednjih 30 godina borbe za nacionalnim identitetom smatra – promasajem. U ostalim zemljama, nevoljom i otezanim okolnostima, a u Srbiji – neuspjeh. Sto se tice Hrvatske, oni su poslije ’95. ubacili u 5. brzinu ali se i putnici i posmatraci cesto osjecaju cudno i nelagodno u krivinama zbog nevjeste kontrole vozila….

I dok Srbija sasvim opravdano i objasnjivo luta prostorom kao neki sablasni brod u mraku i bez vlastitog osvjetljenja, dotle je mnogo teze objasniti sta se dogodilo Svedskoj? Nacionalni identitet se pravi od kulture, tradicije, jezika, obicaja, istorije… Nacionalni identitet kad se stvori, bude prepoznat i od komsija i od udaljenih nacija. Kad se kaze Svedska, slika koju svi imamo, slika mirne drzave, stabilne, ciste, malo hladne zemlje, zemlje ljudi koji su disciplinovani, radni, posteni, tihi – ta slika se javi u glavi svih koji nesto misle. Neko bi otisao i dalje i zamislio svedskog vojnika bas kao sto zamisljamo mladjeg muskarca, Srbina koji se u 5 ujutro vraca iz kafane: rascupan, zasukanih rukava, naocale za sunce da se nevide kolutovi, brada od dva-tri dana. E, svedski vojnik je uz to – na biciklu. Eto takva je to (bila) drzava: mirnih, bezopasnih gradjana koji gledaju svoja posla i nikada nikome nece nanijeti zlo.

E, bila. Nema vise neutralne Svedske.

Svedska zavrla pa hoce u NATO. Boze mili koje gluposti! Prvo, nenadoknadiva steta za imidz (moderni izraz za nacionalni identitet). Drugo, strahovita rupa u budzetu (jer od stabilnog napredovanja u blagostanju, cime se najbolje cuvao nacionalni identitet sa gorepomenutim osobinama, sad se rizikuje velika ekonomska kriza sto je ona ista (h)rdja od koje smo poceli gradnju mosta. Nastavili se produbljivati kriza, rodja ce pojesi lance koji drze most, ovaj ce poceti lutati, dok i sam ne nestane. Ono sto je srpska pravoslavna Crkva za Srbe, znaci jedna pijavica koja sise krv naroda svaki put kada nastupi kriza, to je vojska za Svedsku: oni ce sada uzeti lavovski dio budzeta, a to ce otvoriti rupetine u finansiranju skola, bolnica, medija, zivotnog standarda. A zasto?? Nizasto! Ili poledajte jos dalje nove, jasne znakove lutanja. Cudan, lazan i izvestacen odnos sa Turskom, a uskoro ce i sa cijelim muslimanskim svijetom. Politicari ce govoriti jedno, raditi drugo, slace nerazumljive i dvostruke signale, a ljudi ce osjecati i saputati nesto sasvim drugo (sjetimo se Jugoslavije 50-tih, 60-ih godina). Neki stari rudimenti zelje da se sacuva tekovina slobode govora, dovode onog imbecila Paludana da pali svete knjige, cime Svedska salje nove nejasne signale svijetu o svom identitetu i na kraju oni gore pomenuti (sto misle), kad im se pomene Svedska vise nece znati sta da misle. Pustiti Paludana 70-ih godina, uklapa se u imidz neutralne zemlje; dovesti ga ovih dana, salje cudne signale, jer to vise nije ista zemlja. Identite stvaran od 14. vijeka, unisten za dvije godine???!!

Sve je teze zivjeti u ovakvom svijetu. U svijetu koji pokazuje sve jace i jace tendence da je solidarnost na umoru.

Rusija je cijeli svijet, svojom istorijskom megagluposcu gurnula u krizu. Vidi se jasno u svakoj zemlji koja je do prije godinu i po dana uzivala visi nivo blagostanja: pad je zestok. U Crnoj Gori se ne mogu nacuditi da se u Svedskoj osjeca kriza. Zapravo, samo iz ljubaznosti, postavljaju pitanje („ma je li to moguce?“), a zapravo se u sebi kikocu i rugaju. Ne razumiju deltu. Ne razumiju da je teze prihvatiti i zivjeti hladnocu u Svedskoj nego u Crnoj Gori. U Svedskoj su svi navikli da ujutro obuku odjecu koja je vec na sobnoj temperaturi, a ne da farmerke budu kao solunari gdje samo ledenice fale (kao sto je u Crnoj Gori). Ne moram nabrajati- jasno je da je mala razlika izmedju jada faktora 100 pa onda faktor 120 nego kad imas jade sa faktorom 10, a onda 60. O delti se radi. Ali jedno nam je zajednicko: kako reaguju ljudi? Ko god ima neku vlasti da podigne cijenu svog proizvoda, a posebno proizvoda koji se mora kupovati, uradio je to sa znacajnom marginom: pretjerao. Drzava, privatnici, svi koji nam nesto prodaju, krecu sa idejom da – zarade?! Ne da prezive, vec da zarade. Cijene goriva, grijanja, hrane, znaci stvari bez kojih se ne moze, otisle su u nebo. Cijene svega ostalog, takodje su zestoko povecane, racunajuci na jos uvijek prisutnu populaciju ljudi koji mogu da kupe. Pa dok traje. Ne nose dzaba oko ruke, noge ili vrata lanac sa porukom: Carpe diem .

Politicari iz opozicije (rijec je o demokratijama, a ne o nasim politicarima koji su se organizirali u vlast i opoziciju na cistom principu sile i snage, a ne uigranim demokratskim procesom). Ne prodje ni 3 sedmice nakon sto su izgubili izbore, oni vec kritikuju vlast?! Potpuno je neukusna ta njhova neskrivena zelja da se sto prije vrate na vlast, neskriveno nestrpljenje i neskrivena ogorcenost zbog gubitka izbora. Ponasaju se tacno kao razmazeno dijete koje nije dobilo nesto sto zeli i zajapurenog lica nas ubjedjuje da je sve u redu, a – samo sto ne zaplace.

Klima, sume, resursi… sve se to rabi kao da smo poslednja generacija na ovoj namucenoj Planeti, pa kao velimo, daj da se zivi dok mozemo. I ovdje vidimo politicare, ovaj put one na vlasti, koji arce sa Planetom, jer ne zele donositi odluke koje ce udariti na zivotni kvalitet glasaca, danas. O sutra, ne zele da misle, jer mandat ne traje toliko.

Na poslu? Ovi sto su vec zaposleni. Vama treba nesto jako vazno: koga pitati da uskoci? Nikoga, ili sve manje njih. Dolaze na posao samo kad moraju, ne dolaze svaki put kad mogu. Novi sto traze posao? Traze uslove o kojima mi nismo ni sanjali. Nismo ni znali da postoje. Posao se mijenja samo ako se negdje pokaze plata uvecana za par procenata.

Sve ovo gore su primjeri koji nam pokazuju samo jednu stvar: ja! Osim mene nista drugo ne postoji. Ja sam najvazniji. Ja moram prvi uci, ja moram sjesti, ja moram sjesti na najbolje mjesto, ja moram dobiti najvise, ja moram imati najvise. U ovoj psihologiji danasnjeg covjeka, ne postoji prostor za onog drugog. Cak i vlastita djeca pocinju da gube poziciju toga ja u nasim zivotima. Jeste ima srecom jos uvijek kultura kao sto su nase na Balkanu gdje nam je dijete vise ja od nas samih, ali i to je samo pitanje vremena, ako sudimo po Zapadu, na koji se ugledamo i koji hocemo da kopiramo. Gledam majku i cerku od 10 godina. Majka ide naprijed, 1 i po metar ispred cerke. Ova nosi nesto u ruci, a pantalone koje imaju losu lastiku, malo padaju. Pa se muci dijete cas mijenjajuci ruku kojom nosi, cak ruku kojom poteze gace uvis. Mislite li da joj majka pomaze? Niti primjecuje. I ta relacija ovdje na Zapadu ide dalje: dijete napuni 16 i – ode. Gdje ce? Niko ne zna. Kako ce? Ni to. Ali, ‘oce. Nagon je jak. Ne bi me iznenadilo da neka nauka pokaze da hoce da ode, jer zapravo nema nista sto ga drzi. I onda se dijete ili snadje ili ne znadje. Ako se ne snadje, pa jos, onako zestoko bubne o ledinu, nije rijetko da o tome saznamo u vijestima?! Zali se roditelj medijima, kako je drzava iznevjerila njihovu djecu, njihove zjenice, njihovih ociju (smijesno jos dok se pise). Jer dijete se drogira, zivi na ulici, izbacilo ga sa posla…. drzava je kriva. Ima ih i sto uspiju. E ti onda kad im je roditelj na smrt bolestan, okrenu telefon da pitaju, kako je…

Meni je tesko zivjeti u svijetu koji mrzi solidarnost, jer ljudima ona oduzima sve ono najvaznije: skupljanje, sticanje, komoditet. Meni je odgovarao zivot u Jugoslaviji i to ona dimenzija gdje sam ja uradio ovo ili ono tebi, a ti meni nesto drugo. Problem sa Jugoslavijom (glavni razlog zbog kojeg sam je napustio) je sto nikakav drugi sistem nije postojao, sistem napravljen od drzave. To je idealno drustvo! Drzava obezbjedi sisteme koji funkcionisu (pa nema na salteru, donesite original i dvije kopije ovjerene u…, nego su uredi povezani kompjuterima), a mi ljudi pomazemo jedni drugim svojim specijalnostima ili razmjenjujemo vlastita slobodna vremena, pare, stvari. Moze se reci da zivot lici na posao: do prije nekoliko godina je bilo ljudi koji bi utrcali da te zamijene vec poslije samo jedne rijeci, jednog signala (danas ne pomaze ni zestoka motivacija sve sa salama i vicevima kako bi se „osteceni“ jos i nasmijao, da mu lakse padne). Isto bi radio i ti. Bezbroj puta sam dozivio da krenem sa nekom „tuznom“ pricom kako moram ovo ili ono, a kolega me prekine i kaze, idi, ja cu ostati. Danas vise nema takvih kolega. I kad se ponude, urade to teatralno i glasno kako bi se naplatili nekim poencicem iz grupe, jer su boze moj solidarni. I kad gledam nove koji dolaze, vidim da ce ovaj problem biti sve veci. I zato iz posla – penzija sa radoscu, a iz zivota…. ? Ja, ja, ne mora bas smrt odmah, ali – izolacija. Pogledajte Dezulovica. Kuca iznad Omisa, pogled „umore“, ribanje, riba, rakija, vino i kompjuter za pisati. Ako neko od najmijih mu hoce da dodje, dobro je dosao. On drugima ne ide (pretpostavljam).

…demokratija

Joj sto volim ovakve teme! Sve sto kazes, onako od srca, jeste tacno, ali je- bojim se – politicki potpuno nekorektno i samim tim si sebe izlozio vulgarnoj kritici i onih najsitnijih, malih, sivih, nevidljivih, procelavih miseva.

Sta je tema/pitanje? Ima li elite u demokratiji?

Ima, naravno. To svi razumiju. Ali ima li elita pravo da za sebe uzme malo vise…?

Ali, hajmo prvo probati da definisemo elitu u onom slislu koji mene kopka.

Jer! Nije rijec o ljudima koji zahvaljujuci trenutnom sistemu vrijednosti i raspodjeli ove, mogu da naprave veliki novac, pa onda i uzmu lavovski dio. Dakle, nije rijec o Djokovicu, Ronaldu niti internet-influenserima. Oni, znamo prema danasnjem rasporedu stvari, mogu da obrnu velike pare (mada, kad svi trezveno razmislimo, nemamo bas neko dobro objasnjenje zasto???), pa kad ih obrnu, onda se naslone i uzmu lavovski dio. I onda imate te ljude sa vilama koje imaju garazu za 30 automobila, a svaki „komad“ je vrijedan kao polovina ukupnih primanja visokoobrazovanog radnika na zapadu. Primanja kroz njegovu cijelu karijeru. Ne, ne. Nije rijec o Djokovicu, koji kad otvori usta, svi mi koji ga volimo, gledamo u zemlju od stida. Mislim da se slicno osjecaju i Portugalci kad citaju izjave CR7. E, ali prema danasnjem sistemu vrijednovanja, ova dvojica su elita.

E, nije rijec o toj eliti.

Rijec je o ljudima koji su rodjenjem (znaci dobrostojeci, intelektualni roditelji) dobili odlicnu startnu poziciju, zavrsili sa uspjehom (roditelji stegli, pa ne pustaju!) elitne skole i onda se zaposlili na poslovima koji donose 1-2% od Djokovicevih primanja. Vec vidite muku: u trenutnoj civilizaciji, kada se sve mjeri kupovnom moci, gube se kriteriji….

Bilo kako bilo, lako je zamisliti jednog takvog clana elite: obrazovan, elokventan, sarmantan, pun samopouzdanja (ali, nema vilu sa garazom za 30 auta, gdje je svaki komad vrijedan…). Probija se lako, jer moze svojom elokvencijom da otvori sva vrata. Ali, opet, nema najnoviji Bentli Kontinental, kao recimo svi, redom igradi Mancerster Junajteda (njima je to skoro kao radna odjeca!). Ne kazem ja da ON pati zbog ovog saznanja, mozda se u krugu prijatelja i sali sa Runijem i njegovim usima koji jedva da stanu u Kontinental? Ali, dzaba! Vijesti kao npr. Modric dosao na trening sa Audijem SR8 – djeluju podsvjesno…. I onda nas Predstavnik (ove teme) pocne aktivno da sebi krci put i prostor i siri zivotni prostor. Mislio ili ne, djelovalo svjesno ili podsvjesno, ali on pocinje da vidi sebe kao zrtvu: nema „garazu za 30….“, a bolje artikulise svoje misli nego Ronaldo. Sta vise u svom poslu ima uspjeh. Svi su zadovoljni njegovim ucinkom, vidi se rezultat…. Ali, avaj…. To su poslovi koji ne proizvode 300 miliona EUR dobiti. Ne, ne proizvode, ali ON, kad mu padne mrak na oci, ne vidi vise jasno tu razliku, vec vidi sve jasnije i jasnije sebe kao – Mesija. Ok, lokalno, ali – Mesi. Da ne duzim, ON sam sebe shvata kao elitu.

I onda naidje na pravilo. Okvir. Granicu. I – tjesno mu. Iz pozicije elite, lako dodje do pozicije, da tu za njega, nikakva granica ne bi trebala postojati. I – prekrsi je. Izadje iz okvira koji vazi za „obicnog covjeka“.

I? U Srbiji, nista. Niko ne vidi, niko ne smije, niko nece. Na Zapadu? Jedva docekaju! Aaaa, majcin sine: hoces da budes drugaciji od nas (kasirka, automehanicar, cistac, bolnicar, bibliotekar….)? E, neces. Neces???? Ko kaze?? Pa, drzava. Drzave na Zapadu su sklopile pakt sa – SVIMA (mediokriteti): svi smo isti, odstupanja ima da se kaznjavaju. I to rigorozno, zbog primjera. I zato, ovdje na Zapadu, pojedinac koji misli da je elita, a izadje iz okvira, dobije po njusci, da mu se smuci. Ma, toliko da – napusti drzavu i ode u Monako (porez) ili SAD (sve ostalo).

Bio je u Svedskoj primjer. Sef (hrvatski) udruge privatnika. Odlicna pozicija, dobro placena, ali nema garazu za 30…. Razboli se nesto. I izvadi iz svog novcanika i ode u privatnu bolnicu i zavrsi posao. Ali: preskocio je desetine radnika koji cekaju istu intervenciju, samo zato sto je imao pare. U veceri kada je napustao poziciju, pomenuo je porez koji mu je drzava uzimala i od kojeg se lijecilo stotine ljudi (jer njemu su uzimali veliki porez), ali ko te pita….

Ma, smije li ova prava, intelektualna elita (ne oni sto su vjesti sa nogama) da za sebe uzme (ne, trazi – nece joj dati) vise? Ili mora da to uradi pa da se to zove – kradja? Je li u demokratiji strucnjak koji svojim potezima otvori posao za 300 porodica, slobodan da uzme i 300 puta vise… auta, brodova, kuca? Kako je danas – nije. Naprotiv. A znate u cemu je problem? Demokratija? Odakle nam to? Iz Grcke. A kako je tamo bilo kad su izmislili demokratiju? Pa, robovlasnicko drustvo: elita koja je imala demokratiju i ostali koji su imali – nista. A mi prekopirali, ne pazeci na proporcije….

Mislim, da – nema.

Ako grubo podijelimo zadnjih 40 godina na prvu polovinu do 2003. i drugu, poslije te godine (2003. je sasvim lezerno izabrana, cisto da bude neke matematike, jer ja bih radije granicu povuka kroz 1995., ali onda nema matematike…), tu prvu polovinu nase katastrofe karakterise sila prirodnog zakona, stihija i inercije. Druga polovina je cista kalkulacija i odlicno organizovan posao.

Rat je izbio zahvaljujuci sadejstvu triju faktora: nedostatak demokratske drzave, ekonomska katastrofa i krvavo naslijdje iz proslosti. Kada se ova zapaljiva smjesa aktivira, krecu prirodni zakoni i stihija. Rijetko ko je u stanju da planira svoju aktivnosti. Mozda Jezda, Dafina (citaj rukovodioci Narodne banke) ili Beko. Glavni pokretaci strateskih poteza, djelovali su iz stanja pomracene svijesti, mesijanskih ideja ili cisto – psihopatije. Ali – bez plana.

Ova sada polovina je mnogo opasnija, jer su se ovi sto imaju poluge u svojim rukama, stabilizovali, izasli iz ludila i okrenuli planiranju. Ja cak mogu i da razumijem prvu polovinu, jer je u pitanju ludilo, suzena svijest, a to su situacije koje mi doktori razumijemo. Problem je sto nemamo vlast, pa da aktere na vrijeme posaljemo u Domanovice, Lazu, Jankomir ili Dobrotu. Danasnji rukovodioci su se po zakonima opstanka na vlasti u primitivnim drzavama, okruzili armijom mediokriteta, do klasicnih idiota (min. Drobnjakovic u srpskoj vladi n.pr). To su ekipe koje ne znaju, ne mogu, nisu sposobne – objektivno – da naprave vrijednost. Zemlje zivotare, ekonomski ili propadaju ili zaostaju za svojim okruzenjem (Hrvatska), a to su (valjda?) scenariji kada bi se narodi trebali pobuniti. Kako ce se oni pobuniti, pitanje je lokalne kultue, miljoa i tradicije, pa bi se od Jasenica do Demir Kapije mogli vidjeti razni oblici, od strajka, mirnih prosvjeda, pa do lomljenja i ulicnih tuca. Ali, nema nista od toga?! Ili ima, ali to su vise salonski nemiri, nekad cak i rzirani, ali u svakom slucaju bezopasni: vlasti im se otvoreno rugaju.

Kako su nas uspjeli ukrotiti?

Pa, lako. Prvo ne smijemo zanemariti nas mentalitet. Iako se ovisnost o jakom covjeku i aroganciji, smanjuje kako se ide sa zapada na istok, ipak niko od nas iz Regiona nije – Danac. Ko misli da su makar Hrvati otisli dalje (od ovisnosti od arogancije), neka potraze neki od Plenkovicevih konferencija za stampu, kad ovaj dobije manje udobno pitanje). Dakle, prvo sto su nasi rukovodioci shvatili jeste da smo narodi sa mentalitetom suznja. Drugo, osvojili su (oteli!) glavne medije i trece, drze se dosljedno narativa unutrasnjeg neprijatelja (Srbi, svuda, Albanci…). I sad je lako! A. Vucic je dobar primjer te vjestine skretanja misli sa plate i penzije na srpski narod u K. Mitrovici. Bosna i Hercegovina? Mozete uzeti bilo koju kombinaciju- ima ih mnogo i sve su dobitne. Crna Gora? Dva dana nemira sa srpskom manjinom (recimo neko Badnje vece na Cetinju ili u Niksicu) i onda mozes prodati 20 km obale oko Canja. Niko nece primjetiti. Parlamenti drzavica Regiona su sjajno rezirane komedije sa tragovima farse i nasi ljudi mogu da nakon konstatacije : „E, kako mu je rekao“, preskoce veceru.

Ovo je tako jednostavno rezirati da cak i vecinski ucesnici, mediokriteti po IQ skali, mogu da shou odrzavaju u zivotu jos najmanje 30 godina. Potrosice se poslednji resurs drzava, ekonomija ce biti u slobodnom padu, ali ljudi, tzv. gradjani, po definiciji napreduju u svojoj psihologiji suznja i time se glavna pretpostavka ostanka na vlasti ovih zlikovaca, odrzava do beskonacnosti.

Ima li rjesenja?

Nema. Narod pokunjen, a elita korumprirana. Sistema i drzave nema, jedan covjek uz nesto vlasti drzi u sahu 3000 porodica. Oni se odrzavaju malim prevarama, sitnom korupcijom i ideja drzave postaje sve vise i vise nedostizna. Prodiru Rusi i Kinezi i donose svjezu krvi azijskog svatanja drustva, sto drzavu cini dodatno ranjivom i nevidljivom.

Volio bih da se varam….

U Crnoj Gori je mnogo lakse biti mrtav nego ziv. Ako si ziv (filozofsko pitanje, koje ne brine 90% gradjana, pa se sa strane gledano, cini da svi zive), tezak ti je svaki minut zivota, a kad umres- ima ko ce da brine!

Ziv(?). Zdrav? Pada kisa. Voda svuda okolo. Dva koraka, noge su mokre. Mrak. Ne radi rasvjeta, trotoari su sve samo ne ravni; svaki korak je rizik za saplitanjem ili – ne daj boze- pad. Auta su po trotoarima, jer na cestama idu dalje samo najagresivniji. Preticanje (”iz nepoznatih razloga presao na suprotnu stranu”) je prava mala cirkuska vjestina. Vjetar duva. Podize papir i kese. Kontejneri su prepuni, iz njih zaudara, a cuvaju ih psi sa tri noge…

Bolestan? E sad se jos bolje vidi kakvo je blazenstvo biti mrtav. O izabranom doktoru, vidi ranije tekstove. Lijek? Nema lijeka. Nema bez recepta, a recepta nema, jer nema doktora. Ima apoteka. A ona ne da lijek bez recepta… Nema veze: proliv? Odes u apoteku i prodaju ti lijek od francuske smokve. Zatvor? Dobices za nekoliko eura, lijek od italijanske sljive. Kasalj? Turski nar. Bolovi? Ruski melem. I ovo sad vec svi znaju: pozalis se komsiji da nisi bio sedmicama ’na stranu’ – uzmi talijansku sljivu, samouvjereno ce komsija. A tvoj izabrani doktor, pojma nema kroz sta ti prolazis (ili si zapeo vise sedmica). Primljen si u bolnicu. Uh! U prijemnoj ambulanti te odmah pitaju, sto si dosao (sic!) – a tebe donio komsiluk, jer u Hitnoj je samo vozac. Pusi. ”Sto si dosao? Nije ovo staracki dom??!” U redu, pomislis, znaci sad ce da rade oko mene. Nece: biti primljen u bolnicu znaci da lezis, lezis, lezis i onda te otpuste. Opet komsiluk mora da se skupi da te odnesu. Dali su ti lijek kojeg bolnica nema? Tj. dobio si ga ako si ga kupio. Moze da se refundira. Treba samo da skupus 10 raznih papira i predas u ’socijalno’. Jedan od 10 papira je potvrda bolnicke apoteke da nema taj lijek iako je jedan od 10 papira izjava doktora da ti je dao lijek kojeg nema, pa si ti morao…

I umres. Joooj rahata! Javis Lazarevom kuku i – sjednes iscrpljen. L. kuk dodje kod tebe po robu (odjeca za ukop), ode u bolnicu okupa te, obuce, smjesti u hladnjacu, rastrci se po selu sa osmrtnicama, vozi te, nosi te, kovceg, kapela, otvore grob, presloze, spuste te, zatvore. Ti dan poslije dodjes sa gotovinom od nekih 1500 eura jer nemaju ’ono’ za karticu. Dobijes racun (tu je i selotejp za osmrtnice) i sa njim treba refundirati u nekoj memljivoj kancelariji u penzionom kod jednako memljivog sluzbenika. Mrtvi je spasen, a ti – posto si filozofski jos ziv, donesi smrtovnicu iz MUP-a, kopiju licne karte, izvod iz…. . Polako! Moras prvo umrijeti da bi se opustio i odmorio.

Sve ono sto ste procitali u tekstu slicnog naslova, moze lako da se shvati. Takva je klasicna fizika: opipljiva, vidljiva, pociva na mehanicistickim objasnjenjima. Mada sam ja kao ucenik mostarske Gimnazije na casovima Mense Durakovica imao problem vec na kosoj ravni… Fizika vam je kao bijeli kupus: kao dijete ga mrzite, a u mojim godinama – obozavate.

Nekome je palo na pamet da uzme paru kalcijumskih atoma i pogodi je laserskim snopom odredjene frekfencije. Mozete misliti?! Oni Jevreji sto su danima sjedili u citaonici aleksandrijske Biblioteke i pisali Stari zavjet bi rekli: hoce da se igra Boga. Udarac lasera uznemiri elektrone i kad se oni vrate u svoje stanje mirovanja, oslobodi se svjetlost I bude dakle svjetlo, mada fluorescentno. Svjetlo? Da, od svakog pogodjenog atoma, oslobode se dva fotona. Ali fotoni cudni, pa odlete svaki na svoju medjusobno suprostavljeno stranu. Kazu, moze da se mjeri, ali jedan drugi fenomen je ovdje bitan: u ponasanju ovih fotona na polarizacionom filteru postoji pravilo, ili koleracija. To znaci da se posmatranjem ponasanja jednog jasno i matematicki ubjedljivo, moze predvidjeti ponasanje drugog. Izmedju njih postoji dogovor (upletenost) i disciplina.

Sta „kvari“ ljepotu ovog fenomena? Kad vidite zalazak Sunca na rivi u Zadru, divite se fenomenu, jer je lijep, ali i jasan. Opipljiv, tu je pred vasim ocima, nema nikakvih zamisljanja, matematickih formula. E ovaj ovdje jednako lijep i fascinantan, mora da se zamisli i to kroz statistiku?! Nazalost nece drugi foton para uvijek i dosljedno raditi ono sto proizilazi iz ponasanja prvog. Postoji vjerovatnoca. Jasna, sigurna, konstantna, vise puta u eksperimentu potvrdjena, ali ipak – vjerovatnoca. Zato ne mozemo reci direktna uzrocna veza, vec korelacija. E sad, ima i nas razlicitih! Ima ljudi koji posjeduju inteligenciju koja im omogucava da osjete statisticka kretanja bas kao sto ja osjecam sta je 10 grama, a sta 200. Ja nisam medju njima i ja moram uvijek zastati nekih 10-ak minuta duze da dozivim to sto se hoce reci. Evo probajte, pa da gasim….

Vi i vas prijatelj ste dva fotona. Morate napustiti sobu na dvoje nasuprot postavljenih vrata. Tek kad izadjete dobicete jedno od tri moguca pitanja, a vi mozete dati samo dva razlicita odgovora. Nije kviz – mozete dati bilo koji odgovor, nema pogresnih odgovora. E sad ima ovdje neka statistika koja govori o 8 raznih mogucnosti. Jer sta se hoce pokazati ili odbaciti? To da se vas dvoje mozete prije napustanja sobe dogovoriti koje odgovore da date u svakoj pojedinacnoj situaciji, pa da se pokaze da ima izmedju vas neka veza (osim prijateljske). Jos moram napisati da pitanja nisu „isisana iz prsta“ vec, konkretno: 30?, 60? ili 90? I sad bi vec za statiskickim mozgom obdarene, trebala slika da se razbistri. Meni je i dalje tama…

Uglavnom, ako se pitanja na vratima razlikuju za 30 (30? i 60? ili 60? i 90?) vi i vas jaran imate sansu da u 3 od 4 pokusaja date isti odgovor. Razlika od 60 (30? i 90?), samo jednom od 4 pokusaja. Ja, malo se bistri i meni: pitanja sa 30-razlikom dolaze cesce…

Uglavnom, matematika kaze da vi i vas jaran nemate sansu da postignete korelaciju koju fotoni u svakom eksperimentu- pokusaju uspjevaju. Nema slucaja (slucajnost), ali ima „ono nesto“ sto je Ajnstajn nazvao „tajni faktori“ (malo je ovo tesko prevesti: Ajnstajn je koristio izraz „spooky“, a mi to kazemo „duh“ misleci na duhove koji nas plase- vidite dilemu), a zapravo je sustina upletenosti: fotoni se ponasaju kao blizanci sa predodredjenim ponasanjem koje je u jasnoj korelaciji.

Tako kad osvjetlite nesto ili dok piljite u ekran, sjetite se da se fotoni zezaju sa vama i rugaju se vasem neznanju.

Obozavam fiziku! Ali i – filozofiju. I sta je onda najbolje? Pa citati fiziku, onad dio koji jos uvijek trazi neka fundamentalna objasnjenja i eto vas u sred filozfije. Ha, ha, ha, cuj „onaj dio“?! Koji dio?? Cijeloj fizici se trese temelj i pitanje je samo da li cu docekati da vidim ta rjesenja koja ce konacno otkriti tajne ovog naseg cudesnog univerzuma…

„I bi svjetlost!“, pise na pocetku Starog zavjeta. Ali mnogo se promijenilo od vremena kada su Jevreji pisali Zavjet! Prepisujuci, citirajuci sve i svasta do cega su dolazili (aleksandrijska Biblioteka!) od Demostena do Hamurabija, pravili su vlastitu selekciju. Steta sto su prepisivali od antickih mislilaca sa izrazitom skepsom (nisu razumjeli?), pa je to njihovo djelo zaprijetilo da se isina nikada ne sazna. Ali – da opisem nekih 500 godina jednom recenicom – zahvaljujuci Arapima (i nekim drugim Jevrejima), stize anticka misao do srca Evrope (Firenca) i bi sacuvana kako bi je 1905. Ajnstajn nadogradio odlucujucim objasnjenjem. Ispade spanska kraljica Izabela (Kolumbo, Inkvizicija…) najodgovonija za ovo novu progresivno usmjeravanje razvoja naseg znanja! Hvala Izabela.

O cemu se radi? O – svjetlosti. Kad je Biblija rekla to cuveno „i bi svjetlost“, oni su mislili na „prvi“ zrak svjetla koji je pao na Zemlju. Pa ono, istina je: jednom je morao doci taj prvi zrak, ali ne slazemo se oko datuma… Uglavnom da bi to sto danas uzimamo zdravo za gotovo i zovemo svjetloscu, doslo do naseg oka (uh, kakva nauka tek tu pocinje sa nama kao posmatracima!), morala je Zemlja da se okruzi magnetnim poljem (neka jednako odusevljeni fizikom primjete: novi izazov- sta je polje?). Do Ajnstajna se smatralo da je svjetlost talas (sta je talas?) elektrican, pa kad se sudari sa magnetnim poljem, postane elektromagnetski. Ali korak nazad u bazicnu, klasicnu fiziku…

Jeste li imali nekada polarizovane naocale? One u svom staklu imaju neke kristale koji se nadju na putu kretanja svjetla i lome ga (put) tako da nama Sunce bas ne bljesti kad gledamo ljeti okolo. To lomljenje zovemo polarizacija. Znaci ide zrak svjetla i udari u polarizacioni filter. Prelomi se i ide dalje. Kakav? Eee, umanjen za polovinu i sa vrlo karakteristicnim pravcem. Taj novi pravac se najbolje moze analizirati ako se redukovanom snopu postavi na put, novi polarizacioni filter. I sad, da ne duzim, krajnji efekat zavisi od medjusobnih uglova dva filtera. Pod 90 stepeni, nestace i ona druga polovina prvobitnog zraka (poslije prolaska kroz prvi filter), na nuli, procice sve i sve ostalo izmedju.

Ok, sad da izvucemo malo „naucniji“ zakljucak: svjetlo je elektromagnetni talas koji se krece ili svjetlost je krecuci (oprosticete, zelim reci – ono sto se krece) poremecaj, uznemirenje elektromagnetnog polja. Znaci imate elektromagnetno polje i nesto sto tuda prolazi i uznemirava harmoniju i mir polja. Ko je gledao „bezbroj“ filmova vidio je u filmovima naucne fantastike da neki predmet postane nevidljiv i da se krece kroz recimo polje zita ili sitni pijesak i onda ostavlja iza sebe trag.

Idemo dalje. Klasicna fizika je shvatila da polje stalno oscilira u svim pravcima, ali uvijek pod pravim uglom u odnosu na kretanje svjetla. Te oscilacije mogu biti kruzne, elipticne ili u istom pravcu kao i svjetlost, ali i naprijed-nazad, naizmjenicno, znaci u suprotnim smjerovima. Da bi mogli razmisljati dalje, a da nas ne uhvati panika, bijes i da ne bazimo sve zajedno sto dalje od sebe, ostanimo samo kod ovih oscilacija koje prate pravac (ravna polarizovana svjetlost). Zasto? Pa zato sto je u tom sistemu lakse predstaviti si pravce, uglove, smjer, kratko – vektor. Vektor je u fizici nasao svoje mjesto jer nas informise ne samo o pravcu, vec i o sadrzaju, energiji. I sad tu treba znati malo matematike, podsjetiti se Bojane Mavar i kosinusa (cos). Tamo-‘vamo i eto i pravca kretanja svjetla (pod odlucujucim uticajem filtera i njihovih medjusobnih odnosa) i energije u njoj (nije strasna ta matematika: energija je drugi korijen iz cos α, gdje je alfa ugao vektora).

1905.

Ajnstajn se pobunio protiv shvatanja da se svjetlost siri kao talas. Eksperimentirao je sa raznim metalima na koje pada svjetlost i primjetio je da u nekim situacijama, talas (ah, zrak) svjetla udarom u metal, oslobodi iz njegovog atoma elektron i tako proizvede kretanje struje: fotoleektricni efekat. Nije bio lijen, pa je mjerio i energiju oslobodjenih elektrona i zapanjio se konstatujci da se ne oslobadja ravnomjerna energija, kako bi se moglo ocekivati od udara talasa – ne, oslobadjaju se tu i tamo „paketi“ energije koje je on nazvao kvanta energije ili fotoni. Dalje je primjetio dvije fundamentalne stvari u vezi sa fotonima. Prva je da oni kada padnu (udare) u instrument ostave mjerljivi trag i drugi je da kada prolaze kroz polarizacijski filter oni prate sve one gore pomenute zakone „optike“ sa lomljenjem i promjenama pravca, ali svaki foton zadrzava svoju energiju. Sto ce reci da ako filter uzme dio zraka (uglovi), a energija se ne mijenja, to znaci da dio fotona prodje sa svojom originalnom energijom, a dio bude progutan, tj. ostane na filteru. Nobelova nagrada (ne za teoriju relativiteta, vec za fotone).

Zdravstvo zapadnog Balkana, gdje politicari najvise vole da vode racuna o neprijateljima i svetom integritetu teritorije, predstavlja vrlo, vrlo specifican fenomen koji cak ni Felini ne bi mogao da filmski obradi.

Nevoljno, ali ipak, po zakonima prirode, nasao sam se u sred crnogorskog (bosanskog? srpskog?, hrvatskog?) zdravstva. Namjerno necu da tu drustvenu pojavu zovem zdravstveni sistem, jer se upravo o tome i radi: nema sistema. I kad nema sistema, jasno je, razumljivo je, ljudski je da svi elementi nepostojeceg lanca, samo psuju, mrzovoljni su i zale se na one do njih.

Dodjem jedno jutro, radnog dana u ustanovu u kojoj sam ucinio svoje prve korake kao doktor. Prije tacno 40 godina. Zgrada zjapi prazna, samo iz jedne sobe se cuje smijeh i zivahan razgovor. Otvorm vrata, bolje receno odgurnem – jer nisu bila zatvorena i suocim se sa 4-6 pogleda. Probam da u nekom od njih uhvatim makar malo neceg prijateljskog pa da se obratim samo u tom pravcu, a da ne setam svojim pogledima po svima. ‘Oces! Svi su neprijateljski. Predstavim se… „Morate sacekati dolje u cekaonici“. Odem dolje i cekam. Prodje sat vremena. Po zidovima slike iz 60-ih godina sa motivima Hercegnovog, mazuretkinja i hotela u Budvi. Fino je tada bilo u Budvi! Nigdje nikoga, a bazeni, hoteli, lezaljke, djelimicno popunjeni. Sve mirno, odise skladom i – odmorom. Na jednoj slici-tabli pise kucni red. U sobama (sa vise kreveta) odredice se starjesina sobe. Ako to njegovo zdravstveno stanje dozvoljava, starjesina je onaj koji ima najvisi cin i njega svi moraju slusati (pogadjate, rijec je o – bivsoj – vojnoj bolnici). Popnem se opet gore da vidim do kada i sta ja to cekam. E sad su u viziti. Sad sam se malo vise predstavio i cak pomenuo da sam „radio“ tu prije 40 godina (ok, ok, stazirao, ali ipak…). „Vi sigurno kao doktor znate da doktori prvo idu u vizitu, pa onda u ambulantu?“ Pa, ne znam: ovdje (dalje, mnogo dalje na Zapadu) imamo doktore i za vizitu i doktore za ambulantu, ali ok, sad znam sta cekam. I dodje hirurg. Pogleda (cuvene!) nalaze koje ja imam sa sobom, jer su naravno na papiru (da smo lomili ruke, imao bih i rtg snimak urolan ispod miske). E sad hajte vi kako bi se vi postavili: recimo ti automehanicar, dovedes auto kod drugog i ne slazes se sa njegovim planom. A nema neko trece mjesto gdje bi odveo auto. Nista, cutis, jer poznajes mentalitet i znas da bi polemika, diskusija, razmjena misljenja mogla da se slomi na bolesniku kad ti odes. I bude primljen bolesnik. Sestre vicu po hodnicima „nova zena, nepokretna“ „Ko je primio nepokretnu?“, urla sestra zabrinuta za ledja „koja joj pucaju“. I pucaju sigurno, ali ne od tezine najnovijeg bolesnika, vec o manjka kupovne moci. Posjete su samo sat vremena dnevno?! Soba podsjeca na sobu u ministarstvu pravde: tamni kvalitetni parket (od 50-ih godina), malo skripi, visok plafon, visoko i prozori uz plafon (??), 6 kreveta, ‘ladno. Prilikom svakog dolaska posjeta dobija papir u ruku na kojem pise sta treba kupiti, a to sto smo dosli bez toaletnog papira, vec nam je natrljano na nos. Od lijekova koje treba kupiti ja se sa 80% ne slazem, ali – sta ces? Nista. Cistacica udje u sobu i vidi manju fleku neke tecnosti na podu: „Ja majko moja, sta je ovo, e vala…“ – pa zove imenom sestru da sve odjekuje. Svi od portira do nacelnika bolnice se svojski trude da nam pokazu da smo uzasno neuvidjavni sto smo dosli i sto smo ih uznemirili. „Sta cete vi ovdje?“, citamo iz svake recenice ili izraza lica. Odem u sobu da razgovaram sa dezurnim doktorom. Na TV-u njegovoj sobi Grand prsti iz svega mozga. Jedva uspjevamo da razgovaramo. „Kolega, kako je u Svedskoj?“ I na kraju, vise je on saznao od mene, n’o ja od njega. Zasto su im sva vrata sa niskim stokom? Moras da se malo povijes da udjes. Valjda se tako 50-ih godina zamisljala borba protiv sirenja infekcija?

Kad dodjete sa uputom iz Doma zdravlja, morate prvo na recepciju da … se javite. Tamo vas doceka ‘decko’ sa IQ od 70-75 i od njega dobijete neki papir. Sa tim papirom idete u ambulantu. Tamo kad vam odobre prijem u bolnicu, morate nazad na recepciju da vam otvore istoriju bolesti, pa kad vam je otvore, nosite je ponovo u ambulantu. Nekoliko je ovdje fenomena simpaticno: izmedju svaka dva akta, cujete „Morate sacekati“. Pa onda „ko vas je poslao? Imate li licnu kartu? Imate li konvenciju?“, pa onda recepcija je od ambulante udaljena nekih 300 m… Pa kad sve zavrsite, tamo gdje se to predaje, nema nikoga….

E ali u cekaonici ambulante, kada se pregledali sve budvanske hotele, primjetite vrata koja vode napolje, na „donju stranu“. Vode … kao u Narniji u jedan sasvim drugi svijet. Nevjerovatno je koja je to razlika prije i poslije velikih bijelih, drvenih vrata koja skripe i jedva mogu da se potpuno zatvore. Iza vas ostaje uzas zdravstva, a ispred park, ograda, setaliste i – more. I bas kao i u Narniji, sve pocne sa okvirom vrata u kojem je magijski sadrzaj…

Znam tu sliku. Od prije 40 godina. Tada sam radio i na internom i na hirurgiji i pamtim da su te zgrade bile nesto najljepse sto zdravstvena ustanova moze da ponudi: pogled i miris mora, mediteranskog zelenila. A tada se tu i vojska sluzila, pa je sve bilo maksimalno cisto i uredno. I nisam ja jedini koji je ovo shvatio! Ovu bolnicu je lokalni mafijas sa tajnom adresom u Londonu kuipo i htio da pretvori u ekskluzivnu bolnicu za ljude sa dubokim dzepom. To bi bio raj u kojem bi bilo lijepo i raditi i lijeciti se, a i – umrijeti, ako treba. E, ali posvadjao se sa Ocem nacije i od toga ne bi nista. Propada. Pred zatvaranjem. No podovi su i dalje uribani, mada ovaj put ne od simpaticnih, stasitih vojnika, vec od urlajucih spremacica iz okolnih sela.

Drzava Crna Gora. Na putu kuci svratim u lijepi trzni centar sa prostranim parkingom. Sadrzaj Centra na kojem bi pozavidio svaki evropski trzni centar. Zavrsim posao i napustam parking. Na granici prema tzv. magistrali, opet Narnija – efekat: da bi se prikljucili na cestu morate slomiti auto prelazeci preko serije rupa i kanala. Pozdrav privatnome – dobro dosli na teren drzave.

Ili “ u Kurda“, kako bi recenicu usmjerili Hrvati.

Sjedim i pricam sa doktorom, Kurdom iz irackog dijela buduceg Kurdistana. Ma bice Kurdistan, vec drugog dana nakon sto se pronadje alternativni izvor energije jednako atraktivan kao sto je nafta. E tog dana ce svi zaboraviti i na Irak i na Siriju i na Kurde i oni ce znati da to iskoriste i formiraju nedosanjanu drzavu. Naravno, svima je jasno da ce tek tada poceti gradjanski sukobi unutar Kurdistana, ali to je vec njihov problem.

Doktor Kurd, trebao bi bi neki visi prosjek obrazovanja kod Kurda. A kako je meni uglavnom dosadno na poslu (i ovaj blog nastaje 80-90% u radnom vremenu), ja njemu pokazem knjigu o zivotu i djelu Baruha Spinoze.

Doktor, nikad cuo za Spinozu.

Da li da stavim onu kombinaciju upitnika i znaka uzvika iza prethodne recenice? Da se cudim? Ne. U prvom trenutku mi je bilo malo neprijatno: djelovalo je kao da se ja sad pravim vazan i pitam ga da li je cuo za nekog japanskog haiku pjesnika, dok ja citiram njegovu poslednju pjesmu. Opet, Spinoza je poznat, pa je sledeca misao koja mi je prosla glavom, da je neobrazovan. I tek na kraju tog munjevitog misaonog procesa, shvatim.

Sto bi on poznavao Spinozu??

Prvo, necu da mu olaksavam razumjevanjem da se u „kurdistanu“ zivi tesko, da su tamo stalno ratovi, pa eto, nije stigao da se dovoljno skoluje. Ne! Ta doktor je. Sta bi to onda znacilo za njegovo poznavanje medicine? Ne, nisu u pitanju materijalno-tehnicki uslovi skolovanja. U pitanju je fokus.

Evropa se snazno i imprezivno razvila i obogatila. Postala je – osim a Ameriku, Kanadu i Australiju, magnet kojem niko sa Planete ne moze da odoli. Samo ih razdaljina sprijecava da krenu ka Evropi. A znamo i zasto je to ovako. Polozaj Evrope kao velikog poluostrva zagnjurenog u Atlantik, probudio radoznalost i – pomorstvo. Jedan za drugim, novi kontinenti su padali pod evropske vladare, a time je priliv bogatstva postao enorman. I onda je nastupio zacarani krug: novo bogatstvo, nova moc, nova osvajanja, nova bogatstva, a kod kuce nova intelektualna elita (dosada) koja se bavila umjetnoscu i naukom. To je dalje dovelo do novih mogucnosti u osvajanju…. I novih bogatstava.

Ovaj tehnoloski razvoj je bio pracen i razvojem ljudske misli i ideja. Formirana su drustvena uredjenja koja mozda nisu savrsena, ali – boljih nema. Francuzi su 5 puta izlazili na barikade da bi usavrsili svoju demokratiju. Holandija je u 16. vijeku bila utociste Jevrejima koji su bjezali od pogroma iz Spanije i Portugala. Evropa se pretvorila u sjajnu bljestavu gradjevinu u kojoj bi mnogi voljeli zivjeti.

I sto bi rekao Salijeri “ i ja sam sam sebe volio“, Evropa je postala samozaljubljena. Cijeli obrazovni sistem je fokusiran oko Evrope kao centra svega dobroga. Jeste, malo se pomene Afrika kao kolijevka homo sapiensa, malo se pomene Irak kao kolijevka ljudske civilizacije, Egipat kao prva organizovana drzava i gotovo. Sve to stane na par casova istorije. Odmah poslije ide Grcka, Rim, demokratija, antika, filozofija, nauka. Renesansa…. Veliki filozofi, Gete, Betoven, Ajnstajn….

Ja i Spinoza.

Ostali djelovi Zemlje nisu imali jednako snaznu potrebu da velicaju u svojim obrazovnim sistemima velikane evropske misli. Mi (iz Evrope) znamo da su oni imali svoje velikane. Gilgames, npr. A oni znaju sigurno mnogo vise. Za njih Spinoza nema ama bas nikakvog znacaja. Jer Spinoza ima znacaja samo ako cijeli proces razvoja ljudske misli prije i poslije Spinoze ima za vas znacaja. Tek tada vam i Spinoza „sjedne“. Bez toga? Nista. Fusnota. Kao i nama Zatatrustra. Konfucije. Kaze se da je Zaratustra bio jedan od prvih ideologa nenasilnog rjesavanja sukoba. Kako su ga prihvatili u Perziji, a kako u Indiji? Razumijete? Nemamo za sta da se uhvatimo. Misli su nam rasute kao i kad smo u 3. osnovne skole ucili partizanske pjesme napamet: recitujes, a pojma nemas o cemu govoris. Mi smo ovdj u Evropi zivjeli u vrlo intenzivnom odnosu sa religijama. Te ratovi, te strahovi, te obredi, gradjevine, Vatikan, Gospa, Medjugorje… Sve je to promaklo mom kurdskom sagovorniku. A Spinoza je veliki jer je prvi tvrdio (1665) da se religije odrzavaju samo na strahu i laznim nadama. Slagali se mi sa njim ili ne, ali on pripada definitivno toj nasoj relaciji sa religijama i organizovanim crkvama. Biti obrazovan i zeljeti da se ukljucis u te rasprave trazi da poznajes Spinozu. Kurdi imaju svoj put i svoje velikane na tom putu. Mi mislimo da su nasi bolji…. Jesu li? Pa… evo njega ovdje….