Svedska muva

E ako i to jos dozivim, onda se zaista moram zapitati: cemu ovaj cijeli poduhvat, preseljenja, pomijeranja porodice, neminovnog kidanja brojnih kontakata u domovini i narocito – sve muke koje ovdje prva generacija iseljenika dozive. Samo mi jos fale vrucina i muve! Sta sam (onda) ucinio???

Ne znam za druge, ali meni jedna pojava ovdje u Skandinaviji pada mnogo teze nego bilo sta drugo. Mozda nije drugima jednako tesko kao meni, iako smo svi u istoj situaciji, ne znam, ali znam da meni padne dobro tesko. O cemu se radi? O aljkavosti domacina. Mi svi dolazimo iz regije koja je poznata po aljkavosti. Osljarenju, muvanju, svastarenju. I svi smo isti. Kad nekog uhvatis, taj namjesti neki glupi izraz lica, gleda u pod i ceka da prodje. Zna da ne moze biti prestrogo kaznjen , jer i taj koji te je „uhvatio“ je isti. I takvo je cijelo drustvo. Niko nista tu ne krije – svi se samo trude da ne budu uhvaceni, ali otaljavanje jeste i ostaje konstanta svih aktivnosti.

E, ali ovdje! Ovdje te vec na granicnom prelazu gledaju kao nekoga ko dolazi iz zemlje poznate iskljucivo po aljkavosti i koji ulazi u zemlju, poznatu ponajvise po urednosti i radnoj disciplini. I to osjetljivo oko odmah primjeti: diskretno naglasen izraz gadjenja od strane svakog sluzbenik sa kojim moras da se suocis na putu iz svoje domovine do dubina novog drustva u kojima vlada anonimnost. A i tamo u tim svijetlim dubinama, cim zines i cim te prepoznaju, odmah im se pojavi isti izraz lica koji si primjetio kod prvog carinika. Samo sto ne kazu: „Ovdje, mi radimo ovako“. Ne znam koliko naglasenih djelova moze imati jedna kratka recenica, ali u ovoj je naglasak i na O i na M.

Zanimljivo, ali mladi ljudi nekako uklizaju u to i bez vecih trenja i roptanja pocinju da lice domacinima. Stariji, u pocetku osjecaju ponos, jer su dosli u jednu novu sjajnu, svijetlu i naprednu sredinu (slusali ste ih bezbroj puta ljeti u domovini kad vam pricaju „eh, kako je tamo!“). Ali kasnije, citav taj paket govora, pokreta tijela, mimike koji hoce stalno da naglasi Mi i Oni, pocinje da smeta. Mislim, da se samo podsjetimo: i nakon vise od 15 Godina boravka, dobijao sam (u liftu) identicno pitanje kao i poslije prvih 10 dana: „Kako vam je ovdje?“….

Pazite, to je cijela skala: svi smo isti (kao kod nas), pa sledeci stepen, mi smo aljkavi, a oni su disciplinovani (kao sto bi trebalo da bude) i na kraju najvisi stepen: oni nas peziru jer su bolji. Kao.

A onda „s(h)ok! Udjes u perionicu automobila, mahnes karticom, vrata se otvore, vrijeme pocinje da tece, uskoro ce i stici uplatnica, pa  da platis, kad tamo – nema pritiska u pistolju?! Voda curi kao kad pravis rakiju, pa ti sad skini ono sto si naprskao po autu (sredstvo za razmascivanje, protiv insekata…). Izadjes napolje da vidis da nema neki papiric na kojem pise upozorenje – nista.

A na platformi…

Izadjes napolje. Ne mora isti dan. Trideset i nesto gradi vrucine. Sa vrucinom u Skandinaviju pocinju da se uvlace i mirisi! Ej, prvi put od zadnjeg ledenog doba i ovdje mozes da osjetis neki miris. Naravno, prvo – smrad. Jer je vrucina. A sa vrucinom eto ti i insekata. Stanovi krcati muva i musica. Gore sjevernije i komarci. Po novinama pise da su poceli da sade vinovu lozu i prave vino. Mislim… Sta sam uradio ako i ovdje ima muva???

E taj osjecaj. Osjecaj kumulativnih ponizavanja iz decenije u deceniju zivota ovdje, sitno ili krupno, zestoko ili usput… A onda se jasno pokaze da su i oni isti! E, ali nismo isti: njih niko nije ponizavao. Da bog da da udje jos vise muva: mi makar sa njima znamo.

Tvrdo i meko

Zivis zivot. Naidje tvrdo. Boris se. Pocinjes da mastas o mekom. Dohvatis se mekog i vidis da i tu ima tvrdih djelova. Pocinje odmah da ti nedostaje tvrdo. Ono prvo, tvrdo, gdje si ‘zaplakao’ za mekim.

Ne razumijete? Razumijem. Ne bih ni ja. Mrzim ‘teske’ definicije, koje citaoca samo ostavljaju u podredjenom polozaju, polozaju nekoga ko mora da se divi, boji, strijepi od onoga ko je napisao definiciju. Ja najvise volim primjer, iako to podsjeca na 1. razred osnovne skole…. Znate ono: uciteljica kaze: „Sta je ljubav“, a djak pocne sa :“ Ljubav je kad…“. „Objasni“ primjerom, a ne definicijom. Ali nema veze, ja se ne bojim da me se poredi sa osnovnom skolom. Hocete li primjer iz te vise, daleke, napredne sfere, koju ako ne razumijete, morate se intimno stiditi?

Kaze covjek, „epistemoloski“ i osta’ – ziv?! Epistemoloski, znaci pridjev. Pridjev je kao sto je poznato, cak i u nizim razredima osnovne skole, rijec koja opisuje imenicu. Znaci  vi koristite pridjev da bi bolje razumjeli/vidjeli/opisali imenicu. Ha, ha, ha. Ali sta cemo ako niko ne razumije pridjev??? Sta cemo tek onda sa imenicom?

Jer, ipak je razlika izmedju crveni i epistemoloski! Kad kazete za neku imenicu da je crvena, boze – pa jasno je: nije plava. Razumijete, valjda? Plavo je suprotni pol od crvenog. Ne, nije – zeleno. Zeleno je cak komplementarno crvenom. Komunisti i „zeleni“ idu zajedno u politicku borbu, jer i jedni i drugi mogu da sebi dozvole blef, mlacenje prazne slame, ili narodnim jezikom – pricanje gluposti. E, ali plavi! Oni moraju ili bolje receno zele/bore se za   … da ponude alternativno rjesnje. Ok, da ne idemo predaleko, ako za nesto kazete da je crveno, vi ste u isto vrijeme rekli da NIJE plavo (za zeleno niko nista ne misli, jer nije jasno).  U redu. Jasno je. Ali sta ste rekli ako neku imenicu „objasnite“ sa „epistemolosko“??? Ma, daj te, da se ne lazemo: NISTA! Niste rekli nista. I to je moj problem. Moja briga: Vi citate, pokusavate da se obrazujete, da razumijete, a oni vas – lazu?!

Jeste li stigli u medjuvremenu guglati epistemologiju? I? Ono sto najcesce naletite (na) je slicica: krajnje lijevo je Istina (s velikim „I“), u sredini nauka, a krajnje desno, vjerovanje. Znaci epistemologija je …(sta?) djelatnost (?) koja pokusava da pomiri/objasni/poveze istinu sa shvatanjem. Da li da vam ja sad objasnjavam „shvatanje“ ili cete vi sami? Ne, moj je cilj da nista ne ostane nedoreceno! Kad kazem „shvatanje“ mislim na ‘opinion’, uvrijezeno misljenje o necemu. Ok, ok, hajmo opet na primjer….

Rat u Jugoslaviji 1990…. Uvrijezeno je misljenje da je rat nastao- vodjen-komplikovan- doveden do uzasa, srpskom agresijom i njihovom idejom o Velikoj Srbiji. A istina? E, epistemologija ce (kao) objasniti. Epistemologija ce objasniti kako da saznanje postane istina.  Razumijete? Epistemologija je uzasno velika i maglovita „nauka“. Mocna, ali nejasno definisana. E sad vi recite meni kako razumjeti imenicu koju „objasnjava“ pridjev, epistemoloski???? Ej, imenica je kao nejasna. A vi cete je objasniti ili predstaviti jos nejasnijim pridjevom??! Uh…

Nego sta smo mi ono htjeli na samom pocetku reci?

Nista. Htio sam objasniti (a znam da sam uspio!) da nema boljeg nacina da se nesto objasni/priblizi nego primjer. Makar to licilo na osnovnu skolu.

Znaci ja radim. Radim u drustvu koje je uspjelo ubijediti sve ostale da je nepogrijesivo. Znate ono Skandinavija, protestanti, cisto, bijelo, nevino…. Ma nema: kad neki Skandinavac iz 4. generacije kaze „crveno“, to samo moze biti crveno. I oni su sami sebe (a i nas) ubijedili da je to tako. Kad mi kazemo „crveno“ moze bilo ko (iz publike) da povice: „Uaaaa!“, mi cemo samo pogledati u pod, napraviti neku stupidnu facu i – cekati da sve zajedno prodje. Zasto? Pa zato sto smo do tada, vise puta lagali, pa nam je nekad prolazilo, nekad nije, ali to nam je postao dio zivota: kazes sto ti odgovara. Provale te? Ti se malo pokunjis i idemo dalje. Da, idemo dalje, jer ti koji te provale su isti kao i ti: i oni ce vec sutra pokusati da slazu. I to se zove DRUSTVO. Svi isti: mufljuz do mufljuza. I nema veze: znam da je do mene mufljuz, pa ni moj ‘mufljuzluk’ nije tako bolan.

E, ali u Skandinaviji su svi cisti. Puritanci. Protestanti. Kant. Visi cilj. Zajednicko dobro. Laz? Iskljucena. Crveno? Moze biti samo – crveno.

Znaci radis u jednom takvom drustvu. Protestanata, puritanaca. Vlasnika istine. Ovaj okvir, iako je lazan i cesto provaljen kao lazan, djeluje na tebe kao teret od vise tona, na tvoju balkansku mufljusku kicmu (videte kako fino razumijete pridjev „mufljuski“ koji opisuje imenicu „kicma“). Vasa kicma bi da se povija lijevo-desno i to joj je najprirodnije stanje, i zato je mufljuska, ali protestanti ne daju. Lazu, ali moze im biti. I vama to bude TVRDO (konacno, evo nas na pocetku!). Vi to dozivite kao tvrdo. Jedino sto tada prija jeste baciti se mislima u jednu drugu sredinu koja nema bas tu (tvrdu) dimenziju, pa je vi – pogresno – dozivljavate kao mekom. Rjesnje problema? Ne, jer se radi se samo o konkretnoj dimenziji, ne citavom spektru koji je tipican za jedno drustvo.

I tu je greska. Naravno. Vama iz jasnih, ljudskih, prirodnih potreba u tom trenutku treba slika neceg drugog sto nema bas tu pojavu koja vas je slomila, pa ne stizete primjetiti da ta nova sredina (drustvo) ima zapravo strasno puno, nekih drugih neprijatnih fenomena koje cete brzo dozivjeti kao tvrde i to toliko tvrde da cete pozeljeti da se sto prije vratite medju one originalno tvrde.

A mogao sam samo ovo reci: jedva cekate odlazak u Jugoslaviju, jer ne mozete vise izdrzati kad baba koja ide ispred vas trotoarom, gleda ispod oka, minimalno okrecuci glavu unazad, da vidi hocete li je napasti, jer je shvatila da niste „njen“. Boji se. Uh, konacno Jugoslavija. Kad tamo, svi puse. Vas to gusi. Hocete nazad….

I gdje je bolje? Sta je istina? Gdje je sada epistemologija da mi pomogne da razumijem sta je istina? Pa ako uspije, nemam nista protiv da cijeli proces nazovem epistemoloski. Nije bitno – sto bi rekla djeca iz mostarske Splitske ulice, ko razumije, shvati ce.

 

 

 

 

 

Nada 2

I…., nista. Kraj. Pregled je pokazao da poslednja terapija nije dala nikakav rezultat.

Valja sad ici na onaj razgovor koji onkolozi vode s vremena na vrijeme i koji im sigurno skracuje zivot, makar za 15 minuta po razgovoru. E, ali ja imam protuotrov! C vitamin. Niko nije otporan na placebo efekat, pa ni ja i zato vam toplo savjetujem: koristite ga, jednako je dobar kao i najmocniji, najskuplji lijekovi. Negdje sam procitao (i pored ove neodredjene odrednice ‘negdje’, mozete biti sigurni da se radi o publikaciji koja stoji cvrsto, koja vodi racuna sta i o cemu pise, iza koje stoji ona prava, dosljedna protestantska, mazohisticka kontrola – dakle, prvi uslov za placebo je ispunjen: informacija stize od autoriteta) da 1 ili 2 grama C vitamina dnevno snizava lose efekte koje dobijamo od stresa. I ja vjerujem u to. Dok gutam otopljeni vitamin, tacno osjecam kako se krvni sudovi ciste od najnovijih mrvica nanesene prljavstine i masnoce. I opet ona nasa reklama: i to nije sve! C vitamin ima jos jedno, indirektno blagotvorno dejstvo na tijelo kao cjelinu. Poslije tablete vas mrvu boli zeludac i apetit je nekih pola dana odnesen kao rukom! Da, da, odnesen. Najveca vjestina modernog covjeka je da jede samo onoliko koliko mora da prezivi. I ovdje, eto C vitamin pomaze.

I zato, pred razgovor, jedan gram.

Imam ja iskustva sa ovakvim razgovorima, ali svejedno, moram da isplaniram svaki dio, a posebno – pocetak. Ulazak u sobu. Znam da bolesnik sve cita: moj nacin ulaska u sobu, izgled lica, usmjerenost pogleda…. . A opet ulazak mora da najavi, bice lakse prvim rijecima….

Biram da od samog starta, gledam bolesniku ravno u oci, ozbiljnog lica kako bi imao vremena da za tih 6 sekundi razumije sve. On je u tom trenutku, znaci u sedmoj sekundi  vec ‘podesen’ na najgore i zna da ako je pogrijesio u procjeni, to ce biti za njega samo bonus.

Nazalost vec od samog pocetka su moji bolesnici hendikepirani. Zbog mojeg strabizmna, ja gubim tu finu pocetnu prednost u vodjenju razgovora: bolesnik zapravo ne zna gdje ja gledam!

Ok, onda je svejedno, gledacu u pod. I to je poruka….

„H., nemam dobre vijesti“. Ovo sam odlucio da mi bude prva recenica. Kad sjedim vrlo blizu njega, strabizam nestane, komunikacija je uspostavljena, a ova recenica je dobra za probijanje leda. Vec iza imena dolazi „nemam“, sto rezultira da ja jos nisam ni izgovorio cijelu recenicu, on je sve shvatio. E sad slijedi jedan duzi monolog kojim se njegovo propadanje u tamni bezdan usporava. Pa umjesto da propadne kao padobranac – bez padobrana, on lebdi, nanize, kao suvi list na povjetarcu. Sad ja citam iz njegovog pogleda i usmjeravam sadrzaj monologa:  malo vise lijevo, ili desno, malo pauze, sledeca recenica brzo, brzo…

U momentu kad on okrene pogled prema stropu, vrijeme je za pauzu, tisina. Trenutak koji je individualan, mada poznavanjem bolesnika od ranije, moze da se predvidi i pripremi. U ovom trenutku su sve reakcije moguce. Ipak, znam, „biciklista“ ce i sad pokusati da mene sacuva od histerije, ili nagle, nekontrolisane reakcije.

Sreca, pa u Skandinaviji je dozvoljeno, cak pozeljno malo cutati…

Sad je vrijeme da ja nastupim sa pozitivnim sadrzajem. Malo, ali ipak. Samo pozitivne poruke.

I tako mic po mic kazes sve sto si planirao. Onda ide pitanje „ima li nesto sto bi ti htio da pitas?“, ali odmah presjeceno sa vlastitim „odgovorom“: „Znam da sada nije lako naci neko konkretno pitanje…“. Na kraju razgovora sa nekoliko umetnutih tisina, dolazi najtezi momenat: tvoj poslednji korak u hodniku, dok se drzis za rukohvat vrata. Nakon sledeceg koraka ti si napolju, nazad u svoj zivot koji okreni, prevrni ipak ima finih trenutaka, pa ti drago sto mu se vracas, a on ostaje u sobi, sa svojim mislima, bez mogucnosti odgovora.

Naravno, naravno. Ovi razgovori se obavljaju uz prisustvo najblize rodbine tako da i tu mi dobijemo olaksavajucu okolnost: napustis sobu, ali on ne ostane potpuno sam. Cijeli sistem je prilagodjen samo za zdrave! Kad izvijestis kolege i ostale iz tima o razgovoru, svima kao da padne kamen sa srca. Znaci bas kad bolesnik udje u svoj najgori trenutak u zivotu, nama svane???!!!

 

Knjige koje su me „udarile“, 1

Samo neke uvodne napomene!

Nece ovo biti nikakav produbljeni prikaz 4 knjige koje su ostavile utisak na mene. Ne, moja potreba je da ih pomenem, iznesem na svjetlo dana, za trenutak odvojim od zaborava, a vi… ako hocete… To je vec vasa stvar.  Jedan znaci, da ce biti i dva: knjige koje su me nedavno „udarile“. A i ovo sa udaranjem je sigurno jasno: covjek procita knjigu i osjeti istog trenutka (ili mozda tek kasnije?) da je izbacen iz ravnoteze, da je sadrzaj poremetio njegov do tada vazeci nacin misljenja i gledanja na svijet oko sebe. A „jedinica“ govori o periodu kada sam bio gimnazijalac i kada sam procitao prve „prave“ knjige ili mozda je bolje reci, knjige koje sam procitao u pravo vrijeme, jer sam tada bio najosjetljiviji i najpodlozniji njihovom efektu. Cak mi se cini da se sve desilo samo jedne, iste godine, ali to je vec dio procesa starenja, kad se vremenska linija, posebno njen pocetak, sve slabije i slabije vidi, a pojedini dijelovi potpuno nestanu. U drugom dijelu o knjigama koje su me „udarile“ nedavno, mada u jednom dugom zivotu, sve je relativno kad govorimo o vremenu.

Mislim da se radilo o 1974? Stara gimnazija u Mostaru. U prvom razredu smo imali pravo zadovoljstvo biti djaci Borivoja Borozana. On nam je predavao srpskohrvatski jezik, kako se predmet iz politicke korektnosti, posebno u Bosni i Herecegovini, tada zvao. Sa njim smo pretresli jednu fantasticnu knjigu, tirkiznih korica, sa naslovom u tamnoplavom kvadratu. Tu je pisalo Teorija knjizevnosti sa teorijom pismenosti od profesora Dragise Zivkovica. Ne, nije ovo jedna od „tih“ knjiga, ali ko je imao srece da prodje ovu knjigu uz lagnu prijetnju Borazana da nece proci razred, naucio je divne stvari. Meni su najvise ostale u sjecanju stilske figure….  Ali, kao sto rekoh, ova knjiga nije jedna od…

Sledece skolske godine, nesta Borozan? Nikad se nije saznalo zasto. Na njegovo mjesto je dosla Jelena Kovac, mlada pametna, ambiciozna nastavnica (onog istog jezika). Sa njom smo se sreli sa prve dvije knjige sa spiska….

Braca Karamazovi, od Dostojevskog. Zapisi iz Mrtvog doma, takodje Dostojevski.

Ali prvo! Ljeto prije drugog razreda Gimnazije (Stara gimnazija, da se ne zaboravi!) sjedim na klupi pod akazom (bagrem?) u Bijeloj. Klupa na vrhu plaze, sto znaci 4 m od mora. Sad sam vec gimnazijalac, nesto imuniji na tvrde, konzervativne stavove moje rodbine kod kojih ljetujem, sto znaci slobodan da izadjem iz avlije cak i u vrijeme kada „svi normalni ljudi spavaju“. Da objasnim. Ne, ne radi se o veceri ili noci. Radi se o podnevu. Izmedju 12 i dva popodne. Do prije samo 4-5 godina, Bijela (koja je danas jedna od turistickih supersila na crnogorskom primorju – mislim, kad bi se sprdali!) je u to doba dana, posebno ljeti po rozopeku, bila prazna kao Damaskus nakon sirena vazdusnog napada. Ne samo tu na par metara od mora, zapljuskivanje mora i njegovo ritmicno pristupanje pijesku plaze, mogli ste cuti i iz kuce! Plaze su bile prazne, djeca su morala biti tiha, a staiji su spavli. Mozda se neko sjeca? Rucak u podne, pa – prilegnes. E ne daj boze da se neko dijete cuje i da vristi od zadovoljstva u moru. No, vremena su se promijenila. Bas kao i Daunton Ebi (Downton Abbey) i u Bijelu je stigla sloboda (??). Ili makar promjena ideologije? Prvo smo mi mladji dobili pravo da mozemo napustiti domove cak i u vrijeme kolektivnog spavanja, a onda su stigli turisti i nista vise nije bilo kao prije. U medjuvremenu je nasu pontu, plazu i klupu, i akaz, oteo  brat jakog covjeka drzave i tu izgradio bunker opasan zidovima. Ti su zidovi zgodno stitili pristaniste od nepotrebnih znatizeljnih pogleda iz vrijeme kada je drzava bila izlozena sankcijama, pa su brzi gliseri donosili nesto Marlboroa iz Italije…. Zaboravimo to odmah i vratimo se u romanticne 70-e godine kada su turisti isli samo u Gradac ili Crikvenicu, a Bijela je bila brodogradiliste i – tacka. I tako sjedim ja na klupi, krijestavci oslobadjaju karakteristican zvuk mada se moze reci i da vlada tisina. More sa maestralom, valovito, kristalno cisto (sad se moze vidjeti samo na sjevernim stranama hrvatskih otoka) i – prazno?! Nigdje nikoga. Avgust mjesec. Do mene na klupi moj rodjak, nekoliko godina stariji, Ne znam sta je on tada studirao, nije ni bitno: sve njegove misli su bile uvijek uperene samo ka bogu i vjeri. U ruci je drzao knjigu, zapravo skriptu (korice nesto deblje od papira, a na papiru slova pisace masine Biser). Knjiga se zvala Apologetika knjiga 1, Naucno opravdanje religije od protojereja Lazara Milina. Ta je knjiga (skripta) pomagala studentima Bogoslovije, ucila ih da razumiju zasto je religija jedna objektivna i argumentovana djelatnost. Djelatnost, je valjda prava rijec? Tesko da se moze  reci nauka? I tako je on zapravo meni to popodne dao prve lekcije iz kreacionizma. Svijet je nastao kreacijom Boga. Slijedili su jedan za drugim argumenti: kako j moguce da oko muve ima tako slozenu strukturu? Evolucija? Slucaj? Kako je to moguce? To je jednako vjerovatno kao kad bi dali dvogodisnjem djetetu dovoljno slova i onda ih ono slozi u tekst Biblije. Nisam ja poslije tog razgovora napustio skolu i otisao u manastir, ali cinjenica je da i razgovor i dijelove knjige pamtim i dan danas.

I tako poremecen dodjem do Jelene Kovac i Dostojevskog! E sad, kako bi ja mogao znati u drugom razredu gimnazije da je na istoku u Rusiji Dostojevski bio isto ono sto je na Zapadu bio Kant?  I da su se obojica uznemirili zbog talasa prosvetiteljstva. I da su obojica reagovala, mada, svaki na svoj nacin: jedan kao knjizevnik, a drugi kao filozof? Nikako! Uh,Dostojevski je, kazu bio izveden na strijeljanje, koje je srecom zaustavljeno. Kad se vratio, postao je religiozan. Kazu. Njegova je izreka da je bez Boga, sve moguce i sve dozvoljeno i da bi zato trebalo Boga izmisliti (zapravo zbog prosvjetitelja, vratiti) cak i ako ne postoji. Svoje dileme je umjetnicki izlozio kroz Velikog inkvizitora i njegov dijalog sa skeptikom Ivanom Karamazovim (Mitja je sigurno bio negdje p’jan ili je nekoga bio, a Aljosa je bogobojazljivo cutao i brinuo…). Ove sam diskusije i dileme upijao lezeci na tepisonu porodicnog stana u Splitskoj ulici br. 2 („iznad mesnice“) slusajuci Led Cepelin i Kasmir. I sada kad slusam Kasmir, ja „cujem“ i vidim Bracu Karamazove…. Zapisi su me uveli u onu (ovdje ranije pomenutu kravu) koja je pasla, pasla, dok je nisu poveli na stratiste. I ona je dala Fjodoru povod da ucvrsi svoju vjeru u Boga, nalazeci da je  zapravo jedina razlika izmedju krave i covjeka: razumijevanje smisla zivota. Covjek kao razumije, a krava ne.  A smisao bi trebao biti Bog.

Nesto sam tada, te 1974. napisao o Dostojevskom i njegovoj religiji, ali je profesorica Kovac smatrala da je izuzetno, pa me je vodila iz razreda u razred da citam i da diskutujemo. Taj je dogadjaj sigurno imao minornu i filozosku i umjetnicku vrijednost, ali je napravio snazan udar i pomak u procesu mojeg formiranja i gradjenja identiteta i samopouzdanja. A to se ne zaboravlja kad imas 17 Godina.

Vrijeme leti. Za cas 1983. Igalo. Banja. Dosada. Koleginica (L. K), starija od mene, a sa nekim starim beogradskim kardiologom (P. M), dva puta starijim od nje… Oboje aristokratskih manira, pokreta i izraza. Od nje dobijem na pozajmicu knjigu Jerusaleme, Jerusaleme od Dzejmsa Karola. Ostanem vjecno i snazno vezan za Jevreje i njihovu istoriju iako to tada nisam znao. Ta me je knjiga iz podsvijesti vodila kasnije u zivotu prema Singeru, E. Kisonu, i „ostalim“ Jevrejima, ali onda sve vise ili gotovo iskljucivo kroz publicistiku, mada ce sledeci esej (dio 2) poceti sa beletristikom, cija tema opet ima isto ishodiste: Jerusalem 35 Godina nakon Isusovog rodjenja…..

Nada

Bavio se biciklizmom. Jak, reklo bi se – neunistiv. A i bogat: moglo bi se lijepo zivjeti jos 20-30 godina… Sezdeset i dvije godine. Ali, karcinom i nasi pokusaji kroz zadnje dvije godine. A kad kazem nasi pokusaji, to znaci ili cete biti izlijeceni, pa onda uz dobru rehabilitaciju, vraceni  s mukom u normalan zivot, ili cemo vas toliko izmrcvariti (zagorcati isti) da cete jedva stajati na nogama. Na kraju, bolje stoji bolest u vama, nego vi. Nazalot, tako bi i sa „biciklistom“. Sve smo pokusali. Prije 3-4 sedmice konstatovan je poslednji neuspjeh. Razocaravajuci rezultat. Ali sta da mu covjek radi???! Ovo je vise ljudski nego medicinski krik, jer sugerise da ga mi namjerno maltretiramo. Nismo. On jednostavno stoji i dalje na nogama i ceka. Gleda i bez rijeci, moli.

Ako vi sad sto ovo citate imate hemoglobin od 120 do 140 necega, nije bitno cega,  – nivo zavisnosti kojega ste pola, on je dosao na poslednju kontrolu sa 80. Pregled i razocarenje. Poslednja terapija sa najmodernijim lijekovima nije ni dotakla bolest: kako smo poceli prije 8 nedelja, tako je bilo i prije dvije. A on stoji tu pred nama. Prica da vozi biciklo 10-ak km svaki dan (nastavlja sa svojom rutinom i u toku lijecenja u bolnickim uslovima, na trenaznom biciklu, sa otporom). Kazu mu da je ovo poslednji poklusaj: medicina nema vise nista da ponudi. Na njemu se ne vidi ni da je bolestan, ni da ga se lijeci „teskim lijekovima“, ni da je redovni posjetilac bolnica zbog transfuzija krvi i ostalih derivata, ni da je nedavno prosao kroz tesku visenedeljnu borbu protiv infekcije i sepse.

Sta da mu covjek radi??? Sto nije neka baba koju trojica nose? Tu se odmah vidi koji je primarni eticki princip. Pita za plan, vremensku perspektivu. Ne, ne mislim koliko ce dugo zivjeti. Ne, pita kako ce se vrijednovati ovo sto je poslednje uradjeno. Plan je sa nase strane jasan! Sedmicu dana nakon sto smo u njega usuli poslednji koktel citostatika bice vrijeme za provjeru rezultata. I raskrsnica. Desno, potpuno prazna kostana srz, ide dalje. Lijevo?  Nikada nije ni bilo puta tom stranom. Znate i sami, iz zivota: kad skrecete lijevo na raskrsnicama, maksimalno ste ugrozeni i u opasnosti. Desno? Uvijek lakse.

Ja, lako je meni. Kazem za  5 minuta i – odem. On ostane sa mislima. Htio bi da moze da vidi kroz vlastito tijelo, duboko do srzi (nije dzabe srz simbol za nesto najdublje kako u tijelu, tako i u najkomplikovanijem filozofskom problemu). Muka je sto boli svaki pogled. Mislim za „baciti pogled“ u srz, treba se izloziti bolnom pregledu. Ja ga uvijek najavljujem respektujuci neminovnu bol, skoro izvinjavajuci se, ali zaboravljam da bi on sada najvise volio montirati jednu stalnu iglu sve do srzi, pa da moze kao kroz periskop pratiti sta se dogadja. Antiperiskop. I posto takvo nesto ne postoji, on ce se okrenuti svom omiljenom i pouzdanom instrumentu – biciklu. Jasno je i logicno je: dok moze da vozi protiv otpora 45 minuta ili sat vremena, ne bi trebalo biti nikakvih problema ni u najudaljenijim coskovima njegovog utreniranog tijela. I sam bi tako postupio. Samo da u mojoj nekoj udaljenoj, hipotetskoj bolesti, izbjegnem otvorenu ranu, defekt koze, i ja bi se odmah bacio u bazen i – plivao. Mogu li i dalje 3 km za 55 minuta? Mogu? Sve je ok. Moralo bi biti. Ah, bazen! Zamislite tumor u mozgu, pa plivam u krug???! Lakse je na trenazeru. I neka je. Zasluzio je da ima svoj instrument koji poznaje, kojem vjeruje i koji ga nikad nije lagao.  I, ne zaboravite,  koji ga umori! Pa lakse zaspi. Kako spavaju ovi ljudi uopste? Mi sto se vodimo kao zdravi, osjetimo bol rano ujutro, kad se prvi  put pojavi misao o …. sastanku na koji nam se ne ide, o zestokom padu akcija i gubitku novca, o juce otkrivenoj oguljotini na vratima auta…. A kako spavati ako znate da ce vam jedan (bolni!) pregled iduce sedmice definisati pitanje zivota i smrti? Lako! ‘Prosti mi boze na ovome, ali ja zaista mislim da ima neki nama nepoznati put. Ono sto znam je da na tom putu pomazu dva najvaznija instrumenta: vrijeme i nada.  Vrijeme ucini da se pomirite i naviknete na misao (onu prvu, jutarnju, onu sto zaboli), a nada vam ne da da se osjetite izgubljenim. Jar da je drugacije – niko ne bi spavao ovamo kod mene!

Jevreji i Paja Patak*

Mislio sam da nikada necu napisati ovaj tekst. Da nikada necu misliti ovako. Pogledajte samo naslov!? U prvoj verziji prije samo nekoliko dana, trebalo je da stoji nesto u smislu sunet nas nasusni.  Treba li sad znaci planirati neki finiji datum u Diznilendu, umjesto u Jerusalimu?

Podjimo redom…

Srusise Babilonci Hram (prvi tempel, sto bi se reklo). Hram koji je trebao napraviti prvi kralj ujedinitelj David, ali mu nije dozvolio prorok, pa cast i slava pripade Davidovom sinu Solomonu. Ali, srusen. Spaljen. Finiji dio jevrejske populacije iseljen silom u Babilon (sepet sa zdravim smokvama, prema Jeremiji), ali kroz naredne decenije i gotovo svi ostali . Jevreji kao Jevreji uspjesno se integrisu u Babilonsko drustvo, bave se zanatima, trgovinom, salju skupe poklone rodjacima u Palestini… Ali se ne asimiliraju. Babilonska politicka elita (ova dijaspora je trajala nekih 60-ak godina) je za razliku od asirijske ostavljala prazan prostor nakon nasilnog preseljavanja (Asirci bi ga naselili svojim) i dozvoljavala je Jevrejima da odrzavaju svoje obicaje. Ovo je spasilo crvenu liniju jevrejstva (kontinuitet) koja se pocela ispisivati nakon Egzodusa. Pridrzavanje praznika Sabata, slavljenje Prelaska (Pasover, prelaz preko Crvenog Mora) i cirkumcizija (sunecenje), tri su glavna momenta na kojima su Jevreji gradili svoju ekskluzivnost i spasili se od asimilacije. Uz ovo Jeremija i ostali proroci, aktivno su radili na „objasnjavanju“ pucanstvo aktuelnih dogadjaja, insistirajuci da njihov egzil u Babilon nije rezultat vojne nadmoci Babilona, vec Bozije volje. Bog je sve ovo organizovao sa samo njemu poznatom agendom, a u njegov plan ulazi i pojava novog velikog kralja koji ce ih vratiti u zemlju predaka. I pojavi se Veliki Kralj, Sajrus (Cyrus/Kuros), Perzijanac osnivac velike imperije koja se na vrhincu prostirala od Makedonije (pazite, Perzija je okupacijom Makedonije dosla na granicu sa Grckom!) do Bangladesa. Sajrus je postavio svog covjeka u Palestini i dozvolio (i finansirao) povratak Jevreja kuci zajedno sa stvarima koje su ponijeli iz Hrama. U ovom perzijskom dijelu jevrejske istorije istakla su se posebno dvojica administratora Nehemija i Ezra. Jevreji ih smatraju velikanima njihove istorije, mada… Sta su napravili? Obnovili su Hram (koji ce srusiti Rimljani 70. godine poslije Hrista) i jos vise ucvrstili ekskluzivnost Jevreja. Hljeb bez kvasca, zabrana mjesovitih brakova i niz drugih rituala kojima su definitivno definisali specifican put kretanja nacije mimo svih drugih. Ali su recimo doveli do potpunog razlaza dvaju dijelova unutar nekadasnjeg ujedinjenog Davidovog kraljevstva (Judeja i Izrael, a u vrijeme Ezre, Judeja i Samarija). Drzava se doduse raspala odmah poslije Solomona, ali sad je sizma bila potpuna. Sve sa animozitetima, sukobima i razlicitim pristupima vjeri. I sad da ne duzim dalje, slijedi period pod Grcima (pobuna Jude Makabejskog), pa period pod Rimljanima (pobuna Ben Kohbe), pa pad  Jerusalema pod Arapske zemlje koje su preuzele islam. I kao sto je poznato, od pada drugog Hrama, neprekidna dijaspora prema Magrebu, Evropi….

I sad dilema iz naslova. Malo je reci dilema: nista nije jasno! Cijela istorija Izraela, a posebno kasno Bronzano doba (oko 1000. PNE), pociva manje ili vise na – Bibliji. Toliko je slabo naucno fundirana da ima uvazenih eksperata (v. recimo Tomas L. Tomson) koji smatraju da je sve fikcija i izmisljotina. Jedna simpaticna prica nastala takodje kao dio nacionalnog projekta da se Jevreji ucine posebnim, ekskluzivnim i drugacijim. Pa i ako je insistiranje na posebnosti imalo vaznu ulogu u ocuvanju korpusa naroda (recimo Babilonski period), rezultat cijelog projekta je potpuna nekompatibilnost jevrejskog drustva sa nejevrejima unutar drzave, sa okolinom, a tu i tamo i sa ostatkom svijeta. Moze se reci da oni uspjesno provociraju druge da ih ovi onda manje ili vise napadaju (ovo „vise“, znamo kako je zavrsilo u Drugom svjetskom ratu) i kinje. Uporedimo sa Danskom. Dansko drustvo je zbir politicki emancipovanih pojedinaca koji su (politicki) samohodni. Njima politicari i ne trebaju. Politicari u Danskoj zaista sluze, a ne vladaju. I tako bi trebalo da izgleda srecno drustvo. Ali, da li je bas tako? Danska je nedavno (2015) bila izlozena stresu od talasa imigracije sa Bliskog istoka. Je li se to osjetilo? Naravno. Je li se ubrzano konsolidovala i homogenizovala oko nacionalnh mitova? Naravno. Je li na vlasti dosla odmah desnica? Naravno. I? I nista. Zato i jeste ovaj tekst samo razvucena dilema, a ne i odgovor.

*Sto Paja Patak? Gotovo jednako sigurno kao i istorija Izralea, poznato je  da se zafarbao u cosku.

Pijem

Ja, ja, ja. Znam, puritancima (i bliznjim) ovaj naslov aktivira senzore za oprez. Sta ce sad biti? Skandal? Nesto nedolicno?

Ma, neee! Pogledajte samo glavni naslov bloga: Jugonostalgija. Nostalgija. No-Sta-L-Gi-Ja. Tuga. Sta moze biti prirodnije ili bolje prilagodjeno nostalgiji, od – alkohola? Voda? Mlijeko? Sok od borovnice? Ne, naravno, toliko znamo i mi iz moje generacije. Ali sta sve pada na pamet mladjima, necu ni da mislim. Konacno, ovo je moj blog i ovdje vaze moja pravila. Moja pravila  anesteziranja. Vi, mladi, slobodno mozete koristiti sta god hocete (u vasim blogovima), od marihuane do LSD-a. Ali kada je rijec o nostalgiji za vremenima od 1945. do 1989., vaze moji anestetici. E, a moj glavni anestetik je – loza. Moze to biti loza iz Ljesanske nahije, iz …uh, ne mogu da mislim… iz Dobarske zupe ili iz Stoca, svejedno je.

Jana.

Prirodna mineralizovana voda iz Hrvatske. Ovdje, samo plasticna flasa od 1L. Kratka, zdepasta. Napunjena lozom. Gledam joj vrh: konus od cepa do prosirenja. Prazan. Koliko tu moze stati? 1 dcL? Mozda malo vise. Ipak dovoljno da glava bude teska, a da mozak ne moze vise da obavlja ni najosnovnije, bazicne funkcije! Ne mogu ustati. Hodam na nesto siroj osnovi (ako ustanem!), ne mogu da se sjetim nicega, a – pazi sad: opasno -na kritiku odgovara(m) agresijom. Na pohvale, odgovaram salom, smijehom, ali na kritiku…

A znao sam. Prije nego sto posegnem za lozom, mozak je lagan, svjez, cist, prozracan i brz. Poslije ovog decilitra, sve se mozdane aktivnosti srozavaju na nivo jednogodisnjeg djeteta. Das mu olovku i papir, dobijes samo skrabotinu u kojoj jedva nazires zig-zag liniju.  Trazis da hoda, ode, zanoseci se u pravcu koji odstupa od cilja za najmanje 45 stepeni. Mozak gubi finocu, suptilnost. I to je ok. Ok je dok se radi o motorici. Ali ako se ukljuci socijalna dimenzija, odnosi sa okolinom, ljudima, nastaju varnicenja koja trijezni i zadovoljni ne mogu razumjeti.

Loza i ja? Ogranicen dio dana. Ne treba brinuti.  Sat vremena do rucka. Nista prije, nista poslije. Ali, hajde da budemo malo politicki korektni. Rucak! Balkan. Ko kuva rucak? Zena (eventualno zenska djeca). Muz? Sin? Tesko. Za njih je – loza. Sacekajmo, mozda ce Skandinavija postati Balkan, ili ce Balkan biti Skandinavija. Ovo poslednje je atraktivnije, politicki korektnije, sto ne znaci i – sigurnije. Ipak, lako je primjetiti tendenciju. ‘Skandinavizacija’ . Cak i u Podgorici! Iskreno, ne znam kako je sa Cetinjem, ali ako Podgorica pa’ne…. Ali, loza je aperitiv. Sto znaci, otvara apetit. I onda apetit zjapi, a rucka nigdje. Konflikt? Ok, da ne bi bilo konflikta, voditi racuna o ’tajmingu’. Balkan ili Skandinavija? Uh! Skandinavija. I sta to znaci? To znaci da krajem ljeta u Skandinaviji (kalendarski, govorimo o pocetku avgusta!!!? Kukuuuu!!!), stanove pocinju opsjedati musice. U nauci poznate kao banana-musice. I vrlo popularne! Mislim u nauci. Jednostavna genetska struktura, lako se manipulise genima, dobijes kakav hoces efekat. E, ali stan nije laboratorij.  U stanu su ove musice napast. Jer – pored banana – najvise vole da se zalijecu na alkohol?! Jesu li i one sa Balkana? Mi iz Ukrajine, a one sa Balkana. Nostalgicne? Evo dobre radne hipoteze za nekog mladog ambicioznog doktoranda. Kako izbaciti gen nostalgije? Sjajna teza! Em se oslobodis musica na casici, em mozda nadjes ekvivalentan gen i kod ljudi, pa kad ga blokiras, ode nostalgija. Nevjerovatne prednosti! Konacno harmonija prve i druge generacije usljenika. Mi, prva generacija, ne patimo vise za Posipom, a oni, druga generacija mogu da nas ubijede da je mlijeko lokalnih proizvodjaca puno bolje od Imlekovog (ili Zbregov). Mir u kuci. I sve to zahvaljujuci uzasnoj potrebi banana-musica da budu blizu loze iz Dobarske zupe.

Konacno rucak.

A poslije rucka, Zuja* je zakon (ljetne rezerve. Prednosti odlaska na godisnji odmor autom: ima loze, ima Zuje).

* Za mladju generaciju naviklu na LSD u Zrcu, Zuja je ime od milja za Ozujsko pivo. Probali smo i Niksicko (nije lose, naprotiv!) i Plzen i Krusovice i tamno, lokalno napravljeno u Pragu, ali Zuja jeste zakon!