Dvije kratke za laku noc…

Moj tata je prva generacija…. Ja mislim, nulta? Nasa djeca su valjda prva…? Ali sta je ovdje prvo zanimljivo? Rijec „tata“. Iako je jasno da bi onako stilski, jako, muski, bolje zvucala rijec „otac“, nazalost, nema od toga nista. Nasa djeca rodjena neposredno pred emigraciju ili u emigraciji, ne znaju za rijec otac. Ili, hajmo reci, znaju, razumiju (nisam jos cuo da poslije uvoda u  cuveni Kusturicin film, neko dijete pita: „Sta je to otac?“), ali – ne koriste. Nemaju – naviku. A poslije ce se upotreba i „tate“ prorijediti….

Nego nasa djeca, prva generacija. Ova pricica pripada serijalu Mi i oni (cuj, serijal?!), a poruka je sledeca: nasa djeca su uspjesnija od njihove.  Uspjesnija? Ja, uspjesnija u nasem, balkanskom sistemu vrijednosti: zavrse skolu, brzo, efikasni i sa najboljim ocjenama, upisu finije fakultete, dobiju dobro placene poslove, vjencaju se (za nase) i onda lokalni mediji pisu o tzv. Bosanskom snu. Aludirajuci na americki san, lokalni tj. domaci novinari bi da promovisu moc njihove im integracije (jooj, ne vuci me za jezik!) i onda su tu nasa djeca sjajan primjer kako se i u stranoj zemlji moze uspjeti. Mislim, a sta bi tek onda njihova djeca mogla postici, kad su se rodili integrisani? E, to je malo teze pitanje. Skole u turbohumanim drustvima moraju da dobiju po cjevanicama. To je jednostavno zakonitost. Jer ako turbohumanost znaci da smo svi jednaki i da se svaciji interes mora staviti na sami vrh (cuj vrh???) piramide prioriteta, to onda po definiciji znaci da je skola otpisana. Ne vjerujete? Ili ne razumijete? Lako je to! Uzmite trougao: skola koja trazi napor, dijete koje bijezi od napora i dijete koje (mu moze biti da) bjezi. Rezultat? Frustrirani nastavnici i cesta smjena ministara prosvjete, dok ministar ravnopravnosti, cvjeta. Nego da odmah ovdje razjasnimo jednu stvar. Ja nemam nista protiv ravnopravnosti. Ali koja je razlika izmedju mojeg (konzervativnog) shvatanja ravnopravnosti i shvatanja istog u turbohumanim drustvima? Oba shvatanja polaze od zahtjeva da svi moraju dobiti istu sansu, priliku za razvoj. I tu je kraj slicnosti. Svi nece uspjeti. Dio ce iskoristiti sansu, a dio nece. Trebaju li ta dva dijela i dalje da budu ravnopravna? Pa…. da…, ali….. ne bas u svemu. Srecom, pa su ova turbo-drustva definisala sadrzaj blagostanja (krov, hrana, topla voda, skolovanje, lijecenje, vrtici, putevi…), pa se mozemo odmah lako sloziti: svima ovo treba dati! I tu drzava treba da se nategne i da ovo obezbjedi. Ali gdje pocinje problem? U eksprimaciji. Ekspresiji. Izrazu. Da skratim: nema svako pravo na isti prostor za izrazavanje samoga sebe. Jos krace. Glup si? Ok, pomoceti se. Ali suti, majke ti! E ovdje nastaje problem u turbohumanim drustvima. Svi imaju potrebu i svi dobijaju isti prostor da (kao) nesto kazu.  Uzas! I sad kad to vratimo nazad, na onaj trougao, dobijete dijete u skoli koje hoce da kritikuje skolu. A po prirodi odnosa djeteta i skole, dijete nema nikad pozitivan stav o skoli. Ali, moze mu se. I on kritikuje. Bi da mijenja. Nece vise ni domazi rad. I posto ga naravno (naravno!) niko ne zarezuje ni za suvu sljivu, niti slusa njegove gluposti, on reaguje prirodno: postaje los djak. E tu se u pricu pojavljujemo mi. Tj. nasa djeca. Nasa djeca koja nas zovu tatama, nemaju prirodno steceni prostor za pametovanjem. Jesu integrisana, ali ne i rodjena integrisana. Naravno, djeca kao djeca i nasa bi se otela (neka se i otmu, nazalost!), ali tu onda nastupaju tate. I mame. Koja je sustinska razlika izmedju domaceg roditelja i roditelja imigranta? Roditelj imigrant je kako god okrenes ili obrnes – u problemu. Razludjen, poremecenog, zamagljenog identiteta, u grcu, u stalnoj borbi… Ma, dosta vam je pitanje: gdje se zakopat’? Ili sto bi rekli moji prijatelji Bosanci (danas mi tri naroda moramo istrajno raditi na formiranju novih rijeci!), zatrpati. Ukop, pokop i zatrpavanje?! Boze mi oprosti. Ja, haj’ reci? Gdje se sahraniti (gradjanski izraz)? Tamo? Ko ce te posjecivati? Pocupati travu? Niko. Ovamo? Ne sali se: ne bi se prestao vrtiti kao propeler od svraba i neudobnosti. Znaci, jednom rijecju, roditelj imigrant ima samo jednu kartu na koju jos moze da igra i da nekako prezivi: vlastito dijete. Vlastito dijete mu je respirator, infuzija, zila kucavica prezivljavanja. Uspije li dijete, i on je uspio. Prezivio.

(Otkricu vam malu tajnu. Uspjeh? Sta je uspjeh? Elitni fakultet i elitni posao? Ha! Pa vam dijete dobije posao – u Nju Jorku. Pa vi vidite kako cete. Neuspjeh? Zavrsilo zanat. Da, ali tu je! Blizu vas)

No, mlado ludo. Mislim na nas, roditelje. I udri! Ne das im (djeci) disati. Sve sto si ti nekad planirao, projektujes sad na njih. I jasno je: nasa djeca postizu daleko, ali daaaleko bolji rezultat od domace.  I to je statistika. A zivot…?

——

Zanimljiva je veza Egipta i Izraela. Egipat je za Izrael kao uterus. Pardon, materica. Ili ti maternica. Ne znam jesu li Bosnjaci stigli nabaviti svoju rijec za ovaj zenski seksualni organ, smjesten izmedju rodnice i jajovoda? Ako razumiju moje pitanje? No, prvi preci danasnjih Jevreja, usli su „odozgo“ od Sinaja u Egipat tjerajuci stoku. A Egipat tada vec drzava par hiljada godina????!!!! I ok, pametni Jevreji, pa se probili i do administracije, pa se osvijestili (ono sto nama Jugoslavenima jos nije uspjelo, evo 5000 godina poslije Egipta!), pa bi da traze bolje, odnosno – da idu.  I dalje znate: tu se nadje Mojsije (kao neka vrsta obstetricara) i izvede ih iz materice. Nazad u Sinaj i druge pustinje. E ali kao sto disciplinirani hriscani znaju, ima jedna epizoda prije cuvenog egzodusa (ne brkajte egzodus sa egzilom!). Da to je „ona noc“ kad je Mojsije sam lutao po pustinji i kad mu se ukazao Jahve. Pa tablice, pa zapovijesti, pa ugovor, pa…. . I krenu Mojsije nazad kuci – planirajuci egzodus. Te okupiti, te rascijepiti more, te…  Ali na putu za Egipat u nekoj kafani uz put (sic!) ‘oce Jahve da ga ubije!? Znam ja da vi znate da se on izvukao, ali kako? Pa zena ga spasila. Dobra Zipora je – ukazalo joj se?- prvo osunetila njihovog sina, a onda „prislonila kozicu uz Mojsijevo ‘stopalo'“. Sad kad bi ovaj moj blog bio pozoriste, ja bih rekao ‘stopalo’ i namignuo uz drasticno krivljenje iste polovine lica, sve kako bi i najgluplji u pozoristu shvatio da to nikako nije moglo biti stopalo. Ne, u starim predbiblijskim tekstovima kad se kaze stopalo, mislilo se na polni organ (i evo krug je zatvoren od ‘stopala’ do Egipta/materica, pa opet do ‘stopala’).  Ok, ovo jesu dvije price za laku noc, ili samo – noc, ali ne treba pretjerivati. Mozda ima neko dijete nasih domacina koje cita (nasa uce, nema problema)?

Nego da zavrsim ekumenski: kako su ovaj problem sunecenja nase komsije Bosnjaci rijesili u svetim knigama? Ok, onoj jednoj, jedinoj? Ne stizem sve da pratim…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s