Iskoristio je nekakav intervju da „pljune“ na liberalni sistem i da podsjeti na neprevazidjene vrijednosti tradicionalnih, konzervativnih sistema.
Prateci lidera koji dolazi kao i ja iz nasih krajeva (gledano globalno!), podsjeticu i ja vas na ova dva sistema, mada je ponesto od ovoga vec ranije diskutovano na ovim stranicama.
Ova dva sistema su u stalnom sukobu. Tradicionalni i liberalni. Sukob je eskalirao u periodu dva velika svjetska rata kada su liberalni bili spremni i da oproste (Prvi rat) i da nagrade (Drugi) jednog od njih koji je pokrenuo sve te ratove. Samo da im se ponizeni narod ne bi bacio u zagrljaj tradicionalnim. A Njemci, znamo mi njih, kao narod, prijemciv je na svakojake ideje…. Tradicionalni znaci u sustini da jedan odlucuje, dok liberalni pokusava spustiti fokus na svakog pojedinca, mada je i tu u pozadini elita koja vuce konce. E sad vi tradicionalni, ne morate nam odmah skociti u oci! U liberalnim sistemima mora biti elita u pozadini koja upravlja, jer ni jedno drustvo (grupa) ne moze izdrzati upravu koja pocinje od svakog pojedinacnog clana. Tradicionalni, evroazijski princip idealizuje domacina, vodju, diktatora, jaku ruku. Grupa se okuplja oko njega i prati ga. I ovo su zapravo i platforme na kojima se se drzave formirale: na istoku na bazi krvi i tla, a na zapadu na osnovi – ugovora. Koji je bolji? Nema nikakve dileme: zapadni. Em je efikasniji, em se svaki pojedinac osjeca komotnije u sistemu. Neko se moze pitati – sta je razlika, ako i pojedincu sa istoka i onom sa zapada, upravlja neko odozgo? Jasna je razlika: zapadni liberalni sistem ima efikasne, otvorene kanale kojima pojedinac utice na vrh, a te kanale stiti instrumentarij demokratije (pravosudje, mediji), dok su na istoku, tamo gdje vladaju tradicionalne vrijednosti (cast, ponos, sram) svi putevi zatvoreni i nadgledani jakim represivnim aparatom. I zato, naravno, istok ne bi da mijenja ”tradicionalne vrijednosti”, jer diktatori u prosjeku sjede na vlasti po 40 godina. Sramota je mijenjati ih! Cast je biti pod njima!
Ima li icega u tome sto Putin govori? Je li liberalni sistem idealan? Boze sacuvaj! Kako bi bio?! Ta ljudi smo! Ipak, pogledajte pravce migracija: ide li ko na istok? Ima naravno dosta toga da se popravi. Sistem pokazuje jasne tendencije da u pojedinim aspektima zabrazdi u nesto sto intelektualni krugovi vec osjecaju kao opasno ili makar, pogresno. I pisu intelektualci po medijima, daju intervjue, drze govore na simpozijima. Jednom rijecju stvaraju javno mnijenje koje ce usmjeriti masu ka zeljenom pravcu. To vam je kao kad vozite BMW izmedju Ingolstata i Nirnberga: 180 km/h. Volan pomjerate samo djelic milimetra s vremena na vrijeme. Ne moze i ne smije vise: opasno je (na autoputu se to zove nesreca, a u drustvu, revolucija). Pod uslovom da liberalna drustva ne napuste osnovne premise (slobodni izbori, mediji i pravosudje), podrucja na koja bi trebalo staviti fokus u smislu korekcija su sledeca. Ma zapravo samo je jedno podrucje, ali se ono moze secirati do beskonacnosti: opsjednutost materijalnim dobrima. Imati BMW. Ova opsjednutost dovodi do serije devijacija: karijera postaje vaznija od porodice i licnog mira i stabilnosti. Tata se sprema za karijerni skok u jednoj sobi (pardon, spratu), a mama u drugoj – dijete prvo place neutjesno, pa onda ode kod drustva „na cosku ulice“. Baba je primljena u bolnicu, a sin, da ne bi gubio od posla, zove telefonom da pita kako mu je majka. Duhovna se sfera tanji i postaje samo jedna tjenica (bokeljski naziv za membranu, opnu) koja ce uskoro nestati. Ljudima se mozgovi pretvaraju u amorfnu masu nesposobnu za kriticko misljenje cime s vremenom, cijelo drustvo postaje lak plijen baronese S. Klaten. Ok, imacemo svi BMW, sto i nije tako lose, ali krajnji efekat ovog zaglupljivanja jeste totalitarno drustvo gdje ce demokratija biti samo okvir za ispunjavanje zelja vladajuce elite. Hja, ‘ajde da jos malo fantaziramo: ako je zelja elite da nas napravi (materijalno) bogatim, a moc promisljanja nam je smanjena, lako cemo se naviknuti. I da ne primjetimo (po definiciji vrijednosti amorfne mase da nesto produkuje). Pogotovo mi stariji, skloni komformizmu. E ali tu je problem. Djeca su nam „crvena“. Dok su djeca. A djeca su dok se ne krenu buditi jedne sedmice svako jutro u 0545. Da idu na posao. Te sedmice prestaju biti crveni. Poplave. Da, ali dok su djeca, crvena, naivna (?), zeljnja pokazivanja otpora i prema roditeljima i prema drustvu, mogu da – padnu. U ruke narkodilerima. Ili lideru sa coska ulice. Tuzno je to.
Rjesnje? Postoji i dugorocno i kratkorocno rjesenje. Dugorocno rjesenje je da se podigne status skole. Na svaki nacin: i da im se da moc da upravljaju nasom djecom i da im se da bogat i atraktivan skolski program. Nesto kao mostarska Stara gimnazija u periodu od 1968. do 1980. Tu djecu, buduce studente nece moci prevariti ni politicar, ni lokalni diler ili gangster. Ta ce djeca aktivno ostavljati i siriti prostor za duhovnu sferu, razumjevajuci da BMW jeste sjajan, ali nije cilj. I to je to: nista vise ne treba! Kao onaj milimetar na A9 na volanu najnovijeg produkta baronese Klaten. Pa jos debeo…
A kratkorocno rjesenje? Fino. Zivis cijeli svoj zivot medju liberalne, a u penziju nazad medju tradicionalne, da konacno nesto pojedes. I popijes. Ko ce te tamo lijeciti? Ma sta ima veze! Popijes…..
Jugonostalgija 