Da li da napisem „nastavak“ ili „2.0“? Ni jedno ni drugo nije tacno: niti je nastavak, niti je bas tako moderno da bi se obiljezavalo kompjuterskom terminologijom. Nastavak nije, jer zapravo vise nikoga i ne interesuje sta ce biti sa ovcom ili sa vukom, vec uvece, istog dana kad su se sreli na potoku. A o sledecem danu da i ne govorim.
Moderno? Nije ni to! Bilo je to 14. novembra 2000 i neke godine. Ne sjecam se koje, ali znam da je bilo prije 2004…
Kad nesto razmislim, paralela „pada“ skoro na svakom elementu: niti sam ja Ivo Andric, niti je moj ujak, vuk, a boga mi nije ni Hulio Iglezijas – ovca. Ali krenimo redom,pa vi vidite…
Moj ujak igra vaznu ulogu u mojem zivotu. On j sad vec dosta star covjek, ali za mene ce uvijek biti onaj mladic kojeg sam najduze gledao i najintenzivnije zapamtio. Student elektronike beogradskog Univerziteta, ekstremno inteligentan i duhovit. Ne mogu reci da ima znanja renesansnog tipa, ali svojom inteligencijom i nadasve humorom, moze da se uspjesno izvuce iz svake price ili razgovora. Pricajte vi o Aristotelu, on ce umjesto da ucuti i prizna „poraz“ napraviti sjajnu intelektualnu bravuru, neki komentar koji ce zasmijati cijelu grupu i gotovo. Nista ni od Aristotela, ni od antike. Kroz zivot i karijeru okupirali su ga programi, sistemi i simulacije, sto je jos vise zatvorilo pristup i interes za opste obrazovanje „renesansnog tipa“. Nestimulativna okolina ga je jos vise izolovala u mjehuru vlastitih razmisljanja i shvatanja svijeta oko njega. Bez prijatelja ili nekog drugog ravnopravnog sagovornika, izostala je intelektualna razmjena i ostrenje kritickog misljenja. U razgovoru ga se lako moze „uhvatiti“ zatvorenog u vlastitoj ideji, nepristupacnog za drugo misljenje, tacno ono sto se zove zadrt. U drustvu prijatelja, ekskivirao bi humorom; u drustvu ljudi koji mu nisu nista znacili, postajao bi agresivan i zatvoren za argument. Osudjen (upucen) na kontenplaciju (zanimljivo, prema Aristotelu, najvisi stepen srece), podigao je duhovnu sferu zivota na pijedestal kojem se nista drugo nije moglo primaci. Na toj platformi religija je „pala“ kao sjeme u vojvodjansku zemlju. Crnicu. Brzo je i lako nasao sjajne sagovornike u ocevima hriscanstva, u staroslavenskim knjigama, crkvenim tekstovima: oni cute, a on – misli. Naravno kao predstavnik jednog naroda, jedne religije, a sa prebivalistem u provinciji, daleko od svih kritickih izvora i uglova koje nudi urbana sredina, postao je zrtva valadajuceg, vecinskog, politickog misljenja. Znate vec tu matricu kojom mi Srbi zamaramo ostatak svijeta evo sad ce 30 godina.
Ali vjerujte mi, to nije njegova glavna karakteristika. Pogotovo ne, danas skoro 30 godina poslije rata. Imali smo mi nase teske okrsaje za i protiv Milosevica tamo neke davne 1992, ali danas to vise niko i ne spominje. Ostao je i kod njega gorak ukus poraza jedne ideje koja je krenula od neba, a zavrsila se grubim, vulgarnim bogacenjem njenih nosioca. Razumiju to i mnogo gluplji ljudi, ali ne dozivljava to svako na isti nacin. Ali ostala je kod njega vjera, bolje receno religija u onom najcistijem, sustinskom nivou, koji moze da se prati malte ne sve do Nicejske konferencije. Svojom inteligencijom je uspio da iscisti pravoslavlje od prljavstine vulgarnih stavova Kapora, Crncevica ili Radovica (Amfilohije), mada mu je Matija Beckovic jos pri srcu. Otputovao je do korjenova do Mojsija, Zavjeta, Potopa, Covjeka, Boga. I sad je tu, ne mrda dalje. A pravoslavlje ima jedan dobar instrument kojim se iskonska vjera ojacava i jos vise cisti. Tradicija. Tradicija u pravoslavlju znaci (izmedju ostalog ) i slave. Okupljanja porodice i prijatelja odredjenog dana u godini, obicno kada radovi na poljima ili vinogradima nisu moguci, uz dobru hranu i jos bolje vino. Obratite paznju: vino – ne pivo, daleko bilo! Njegova slava su Sveti Vracevi Kuzman i Damjan, koji padaju na 14. novembar. Na slavama je moj ujak zabranjivao (nekad i vrlo grubo) aktuelnu politiku, uopste savremenost. A bile su slave i 1990. i 1991. i 1995. i svih godina kad su Srbi za stolom gorili od zelje da komentarisu „bjelosvjetsku zavjeru protiv Srba“. Ne! Za slavskim stolom se pricalo samo o proslosti. Uvijek iste price i anegdote. Gosti su znali na pamet cijeli repertoar, ali cudnom vjestinom mojeg ujaka, svaka prica ispricana bezbroj oputa, bila je svake godine, drugacija. Ljudi su sto od humora, sto od alkohola, a zagrcnuti od dobrog zalogaja, plakali od smijeha. A ujak bi – po obicaju – u celu trpeze (sto) prstajao cijelu vece odrzavajuci atmosferu i kontrolisuci sve sto se dogadja kako za stolom, tako i – indirektno – u kuhinji. Neke od najsmijesnijih prica u mojem zivotu, cuo sam za tim stolom. Vise puta.
I eto sad smo definisali i Andrica i vuka. A ko je Aska, mala vjesta ovcica?
Te godine, gosti su otisli oko ponoci, i moja ujna, ja i ujak, sredjivali smo prostoriju da se ujutro ne bi mnogo primjecivalo. Umorni od svega, zavalili smo se u fotelje i ja sam onda, odnekle, ne znam ni sam odakle, izvukao CD Hulija Iglezijasa sa najvecim hitovima. Stavio sam ga u plejer i onda ekumensko cudo. Moj ujak slusa Iglezijasa na zavrsetku kulminacije pravoslavnog praznika?! Prvi put i da ja znam, nikada vise. Mozda niko nije znao da mu u tom trenutku slabosti od umora i popustanja napetosti, ponudi Baha, Malera ili Belinija? A Hulio, k’o sto mu je Bog dao, glasom koji nece vise nikada biti ponovljen, lebdio je inad stola teskog kao tuc, teskog od pravoslavlja. Katolicki lako i sarmantno….
Jugonostalgija 