8%

Prokleta cifra! Osam. Evo cu uskoro zavrsiti karijeru i otici u penziju, a da necu stici da razumijem sta znaci ovaj broj?! Znam ima laksi put, gotovo precica: uporediti sa 92! Kad vidis 92, kad ga stavis tik, odmah uz, 8 postaje nekako lakse shvatljiv. Ali najcesce ne vidis 92…

Sjedis sa bolesnikom kojem statistika velikih studija daje samo ovoliku sansu za izlijecenjem. Bolest je tek pocela, tijelo ocuvano, gotovo da nista ne osjeca, nema ni znacajnijih simptoma i bolesnik je  spreman  za borbu.  Vec sama dijagnoza i ta omrazena rijec dovoljne su bile da ga munjevito ubace u stanje soka i nevjerice. Tacno znamo svi kako izgleda taj trenutak: stolica na kojoj sjedis nestaje, tlo pod nogama takodje, tijelo pocinje da propada bez kontrole, mada, poredjenjem sa okolinom, nista se ne desava, sve stoji zamrznuto. Rijeci koje doktor saopstava ne dopiru vec se odbijaju od jednog plasta kojim se bolesnik odvaja od svih ostalih i osamljuje. U glavi odjekuje samo jedno cinicno pitanje: „Zasto meni?“ Gledas oko sebe, svi ostali koji tu sjede odjednom ostaju na sigurnom, cvrstom tlu, svi zajedno, cekaju da se ovo zavrsi pa da nastave sa svojim zivotima, a bolesnik, ti,   ostajes sam u zaglusujucoj tisini i sa svojim mislima. I taman kad se cini da je komunikacija sa spoljnim svijetom ponovo uspostavljena, opet ono uzasno pitanje bez odgovora: „Zasto se ovo moralo desiti meni?“ I opet bezdan samoce i propadanja. Mislima se munjevito prebacis do jucerasnjeg dana kada je sve bilo kao uvijek, kada su postojali planovi i zelje…. Srecom, tada tu na toj stolici ne znas da ima gore! Jutro, sledeceg dana kada se probudis i kad se sjetis…

A doktor, ako ima malo vremena za refleksiju, ako mu se ne zuri da se javi na telefon zbog signala sa pejdzera, ako mu nije bas tada usla u sobu medicinska sestra da ga pita neku glupost, sagledace sav bezdan i beznadje u koji su bolesnika ubacile njegove rijeci. Kao nokaut, bez gubitka svijesti. I ako se zamisli za tih 65 sekundi, dobro ce primisliti kako da vodi razgovor dalje.

Rezultati izvrsenih analiza koji mu stoje na ekranu kompjutera jasno upucuju na vrlo malu sansu za izlijecenje: nekih 8%. I sad dvije dileme: reci otvoreno kako stoje stvari i drugo jos teze, koju poziciju zauzeti prema lijecenju ? Tu sad pocinje psiholoska „igra“ „citanja“ profila bolesnika. Od kakvog je materijala napravljen? Iskusan bolesnik ili „nikad bolestan“? Koliko ima godina i kakav je zivot imao tih godina? Ima li kakvih krupnijih ambicija za buducnost? Ko je jos u sobi od njegove pratnje? Mala djeca, majka, zena…. Je li zena stabilna ili…. nije? No prvo mala digresija: sasvim je svejedno jesmo li u Skandinaviji ili u Jugoslaviji! Bolesnik muskarac cuti, sjedi u soku. Zena ne zaustavlja sa pitanjima. Zena bolesna? Muz sjedi tamo, u cekaonici. A i mladi parovi su nam isti: sjede oboje i cute zajedno bez obzira ko je bolestan i u kojoj zemlji se cijela prica dogadja. Kod mladih ljudi je sok obostran, cute jer nemaju iskustva sa stresom u relaciji. Kod starijih, muskarac koji je zdrav, ocekuje da ce zena i ovo kao i sve ostalo nekako rijesiti,  a ako je on bolestan, ona ce probati da osvijetli svaki aspekt pakla koji je kod kuce sad ceka sa njim. Ovakvim.

I sad kad je doktor k’o procitao psiholoski profil bolesnika i porodice, slijedi prikaz prvog teskog pitanja. Teze za bolesnika, nego za doktora. Prognoza. A opet, sto bi se doktor odvajao od medjunarodnog prosjeka i statistike? I on ce reci „petnaestak posto“, podizuci prognozu za nekih 30% sto je naucno dokazano: sve sto ti doktor kaze sa pozitivnim predznakom, spusti za 30%! E a sad ide ono drugo pitanje koje je teze za doktora, nego za bolesnika: bolesnik se sasvim dovoljno o jadu zabavio kad je dobio ime bolesti i procenat prezivljavanja. A sta da radi doktor sa tih 8%?? Da li da navali da hvali postojece vrste lijecenja i gurne bolesnika punog nade u tu neravnopravnu relaciju 8 prema 92 ili da kaze da sve zajedno nema smisla, da je bolje ici kuci, sjediti u svojoj fotelji, okruzen svojom porodicom i cekati na – sad je vec 100%? Znaci kad pocnes kasljati u 3 sata poslije ponoci, mozes da biras izmedju svoje zene sa maramicom namocenom hladnom vodom na celu ili neke strankinje koju ne razumijes bas sta govori. A ni ona tebe. Mada vidis da je negdje drugo… . Ja, kod kuce sa vlastitom zenom, smrt ti je zagarantovana, a sa ovom iz Sri Lanke, imas onih 8% mada ti vjerujs da je to „petnaestak“. Kod kuce ces imati samo neke simptome od bolesti, a u bolnici i od bolesti i od lijecenja. Kod kuce kad ne budes mogao kontrolisati stolicu i kada se krevet ispuni prolivom (i opet je 3 poslije ponoci !), mozes cak malo i da podviknes na porodicu ako su te uhvatili ispod ruku nepazljivo. U bolnici vidis da bi ti ljudi koji su oko tebe najradije bili negdje drugo. Znaci bolest ti je dala proliv, lijecenje dijalizu, a osoblje ponizenje. Kod kuce imas samo proliv…. Ali nemas ni jedan posto, a kamo li 8!

Ovdje se razilazimo: mi i oni. Mi ili kod nas, sigurno si kuci, sa porodicom koja ima i dalje dovoljno empatije i ljubavi. Osim ako ne kasljes dva mjeseca, svaku noc da sve odzvanja. E onda ce te ostaviti i zena i majka i djeca i ljubavnica… Niko ne moze izdrzati da bolesnik kaslje dva mjeseca iz noci u noc. Kod nas je cijela stvar, mislim – dilema,  olaksana i cinjenicom da ni tih pisljivih 8% nema bez puno para i skupih lijekova. Ides kuci.

A kod njih, mislim tamo na Zapadu, prevaren od rodjenja, postajes jos laksi plijen kad se razbolis. A prevaren si da zivis u sigurnosti i da ce se drzava nategnuti da ti pomogne bas kad ti najvise treba. Ma ono ‘oce u cudnim situacijama: ti si na nekom ostrvu u Grckoj, p’jan i napravis neki belaj. Drzava ti po ugovoru (Kant) salje i helikopter i advokata. Ali bolest, teska bolest. E tu si sam. A vjerujes u ugovor. I prihvatis borbu u bolnici. I opet prevaren, ovaj put pred sami kraj zivota. E, pameti, pameti….