Integracija

Mostarci kazu, nemoj me ti integrisati, maajke ti. A onaj bosanski JNA vojnik u legendarnom Jutelovom prilogu, zavaljen iza nekog slovenackog zbuna,  kaze mi ih kao napadamo, a oni se kao brane. Tako je i sa integracijom na Zapadu: oni nas kao integrisu, a mi se kao otimamo. Ili je obrnuto? Mislim moze se ova vojnikova formula varirati kako volis, kljucna rijec je jasna i vjecna: kao.

Sirijanci se integrisu tako sto se grupisu u klustere na periferiji vecih gradova, a onda medjusobno dijele recepte i trikove za odrzavanje u zivotu. Na svoj nacin, svojim jezikom, medju svojim narodnjacima. U grad uskacu samo kad moraju. Njemci? Da li se oni integrisu kad dodju u Skandinaviju? Ocito se mora prvo definisati sadrzaj integracije.

Integrisati se znaci postati kompatibilan sa novom sredinom i savladati sve zahtjeve za harmonicnim funkcionisanjem, ali – sad dolazi taj patetini dio – zadrzati svoje kulturoloske…. sta? Osobine? Zelje? Vrijednosti? Naravno, naravno. Jasno vam je da je u ovome podla prevara, jer zapravo drzava domacin zeli da mi u toku integracije promijenimo i svoju kulturu, sto znaci da bi oni najradije da se mi – asimiliramo. I ja razumijem njih. Tesko je voziti auto po gradu prema svedskim pravilima, a u isto vrijeme trubiti svako malo (sto nije zabranjeno!) kao da si u Kairu. Problem sa integracijom dolazi od njene relacije sa tvojom zeljom da dodjed na Zapad. Zelja moze biti strasno velika i dobrovoljna, ali moze biti i nuzda. Visa sila. Mor’o si. U prvom slucaju dolazis sa velikom energijom rezervisanom za vlastitim mijenjanjem i prilagodjavanjem. To te drzi da naucis jezik, da dobijes posao, naucis kako se kretati medju kolegama. Energija se trosi i u pitanju je jedna trka s vremenom: koliko duboko ces stici da se integrises, dok te ne savladaju odbojnost prema domacinima pomijesana sa nostalgijom za kucom. E „tog dana“ moras u ilegalu: oni misle ti integrisan, a u tebi se sve buni protiv njih. Naravno ne zna se svako izraziti, ne zna svako artikulisati svoje frustracije. Jer mozes postati lokalni satiricar i oslobadjati se vlastitih frustracija komicnim komentarima o domacinu i njegovim glupostima. Ako to radis uspjesno, tebi lakse, a oni se smiju. Ostajes i dalje zasticen jer te dozivljavaju kao integrisanog. Ovo ne moze svako. A frustracija se nakuplja. Tamo na periferiji grada u drustvu zemljaka, opletes po domacinima i – lakse ti. Ali mlad, bez posla, a tamnoput…. Uh frustracija kipi iz tebe. Osjecas na svakom koraku da te gledaju ispod oka, da se boje okrenuti ti ledja da ti se izvjestaceno osmjehuju, a zapravo keze  licem paralizovanim od straha i nelagode. Prirodno je da se druzis samo sa istim kao ti, jer drugacije se ne moze izdrzati. A ti sto su isti kao ti, ni oni nemaju posao. Paljenje auta? Dilovanje? Ovi momci su dosli na Zapad ne svojom voljom, ne sa razradjenim planom gradnje karijere i buducnosti, mada, tehnicki, ulozili su vise energije, znanja, vjestine i hrabrosti da dodju, nego bilo koji Njemac koji je samo sjeo u avion sa svojom njemackom novinom u ruci.

Integracija, emancipacija.

Dodjes emancipovan (vulgarnim jezikom, pun sebe) i mnogo se lakse integrises. Sta vise, ostanes svoj sa svojim identitetom. I nista ti ne mogu. Integrisan, postajes jos vise emancipovan. Pozitivna spirala koja vodi do BMW-a.

Dodjes nikakav, prestravljen od straha, zabrinut za buducnost koju niti vidis, niti nazires. Treba da se integrises? Tesko. Integracija trazi meke poteze, mir, odlozenost. A ti reagujes refleksno, agresivno, branis se. Vrijeme prolazi. Neuspjeh integracije, vuce politicko kormilo zemlje domacina udesno. Stvar se pogorsava. Negativna spirala koja vodi paljenju BMW-a nekog integrisanog….

A domacin? Kako koji! Ima ih koji su vjestiji u integraciji, a ima ih i – uzas boziji. A je li iznenadjenje ako se zna da sto je drzava modernija, progresivnija, to je integracija – losija? Je li to cudno? Nije! Moderna drzava je ucinila zivot svojim gradjanima laksim, ali nije to za svakoga. Ne zna svako parkirati autom aplikacijom na mobilnom. U isto vrijeme stigne moderna drzava da bude i jako ponosna na svoja sofisticirana rjesenja. Prezir prema onima koji jos uvijek ubacuju sitninu u aparate za parkiranje (mada ih vise i nema) postaje sve izrazeniji. Rezultat? Strada ona staklena kucica na autobusnom stajalistu. I opet zacarani krug. Domacin bi da na trziste rada udju stranci (nema placanja socijalne pomoci, a ima porez), ali sve je ucinio da ih onemoguci. Od provjere papira do zahtjeva za standardima, promemorijama, dokumentaciji…. Domacin zivi u kuli od slonovace, a uz to ima i glavu zabijenu u pijesak. Mislim, ne moze se insistirati na visokim standardima, a zivjeti u uslovima „rata“: nedostatak radne snage, dug bioloski vijek, manjak u penzionim fondovima, mase neintegrisanih useljenika…. Vala bi se i ovi useljenici mogli poceti osjecati kao kod kuce (Damaskus)?!

Rjesenje? E, da sam ja domacin! Jezik i posao. A posao… kao kad nakon nesrece postanes invalid, pa ti po kuci skidaju pragove, ugradjuju lift umjesto stepenica, rampe… Sve da se mozes kretati. Tako i domacin mora ukloniti pragove na kojima se stranci zaplicu. Pusti ga da radi – oni sa kojima radi ce lako procijeniti zna li ili ne zna. Oduzmi konacno pravo da o radu presudjuju neki sivi ljudi vodenastih ociju i sa prorijedjenom kosom koji sjede u kancelarijama i mrze sve oko sebe. To je najkraci put za izolaciju i onaj BMW u plamenu.