Penzija

Hajmo malo mastati…

Dobro zdravlje i „ok“ ekonomija. Bez ovoga, ne treba ni kretati u planove. Losega zdravlja, treba se drzati najblize ambulante, a lose ekonomije – ne znam. Kontejnera? Ne znam sta bi vam tu rekao. Sta je bolje, haj’ sad kad vec mastamo: biti bogat, a loseg zdravlja ili odlicnog zdravlja, a siromasan. Oba su penzioneri. Bolje je biti loseg zdravlja, a bogat. Jer ako zivis na Zapadu, sredice se. Odrzavacete u zivotu. Na Zapadu je redovna pojava da u toku uzimanja anamneze (onaj prvi razgovor sa bolesnikom) cujete kako je imao rak prostate prije 10 Godina, a infarkt srca, vise se i ne sjeca. Znate i sami da su ovo dvije dijagnoze koje kod nas znace smrt u roku od pola godine. Ne mozes zaboraviti. Ne stignes.

A sta znaci dobro zdravlje u penziji? Hja, nista te ne boli, nemas u kalendaru zakazano u nekom prijemu i ne pijes redovno lijekove. Ali, da potrcis, ne mozes. Da nosis nesto, gradis kucu – ne mozes. Da stojis dugo, hodas polako vise kilometara, nesto ce zaobljeti. Znaci bolje je biti bogat, jer brate 4000 EUR mjesecno, isto je i kad si mlad i kad si star. Nemojmo sad tjerati mak na konac, sigurno ima gadnih bolesti, gdje ni sav novac ovoga svijeta ne moze pomoci, ali generalno, mislim da je bolje biti bogat. Evo recimo samo kroz parametar ponizenja. Kad si bolestan, ponizen si nekoliko puta u toku dana; kad si siromasan, stalno.

Ali sto bi rekao Z. Kesic, hajmo mi ono nase. U konkretnom slucaju, niti sam bolestan (tpu, tpu, tpu, daleko bilo), a ni siromasan. Taman. Znaci sta raditi kojega djavola u penziji?

Prvo, ja sve vise i vise mrzim avion. Sve vise i vise razumijem T. Kruza koji je vjerovatno prosao ovo sto i ja, pa je – kupio avion. Ja niti mogu kupiti, niti iznajmljivati avion sa posadom, pa sam prinudjen stajati ispred deska pola sata, sat…. Zasto? Pa ima ljudi koji uzasno pate ako ne udju medju prvima. Znate vec rucni prtljag, danas svi nose po dva komada i one kutije gore iznad sjedista se vec poslije prvog talasa putnika (od reda 6 do reda 20), napune. Kad mi dodjemo na red, a sto nismo ni kljakavi, niti imamo malu musavu djecu, nismo smo trudni, a nemamo ni zlatne kartice – nema vise mjesta. E zato sam ja prvi od ovih poslednjih. A da bi bio prvi, moras stati u red. Haj, ovo i nekako. Ali izlazak iz aviona!!? Opet prvi, stanem u hodnik. Spreman. Ostali? Jos sjede??! Tek kad se vrata otvore, polako se dizu i tek onda krecu po one svoje komade prtljaga. Vrata otvorena, vidis svjetlost slobode i cist vazduh, ali to znaci da moras cekati jos 15 minuta. A kako je izmedju? Let? Sjediste ispred Tebe je uvijek razglavljeno i na njemu uvijek sjedi neko debeo. Zato i jeste razglavljeno. Taj ima i iritiranu besiku i cesto – sjeda. A kad sjedne tvoja artroza koljena svaki put dobije novi zamah…. Znaci, jednom rijecju, sto dalje od aviona. Sa ovim otpada jedna od vecih aktivnosti tzv. dobrostojeceg penzionera: putovanja. Daleko im lijepa kuca! Pa ako neces u vazduh, alternativa je „raj na zemlji“. I to je to! Kuca u kojoj mozes primiti koga volis, a da ti ne bude tijesno vec treceg dana, prema klasicnoj uzrecici.

Naravno, mora biti more, ta necemo u Slavoniju?! Ali obala je prenapucena! Sto od nasih, sto od furestih. Ja bih recimo Lastovo. Ili Vis. Ako se pojavi ipak neka bolest, onda Korcula. Mada, ko ti tamo kod nas moze pomoci ako je nesto ozbiljno? Najbolje ti je sjesti na plazu, rano ujutro, slusati kako talasi ritmicno prilaze plazi, nastojati da dobro upijes taj zvuk. Posto je rano ujutro, tu je i miris. Dovoljno za mirno umrijeti. Ali ako ne mislimo bas odmah umirati, onda je izbor otok, pogled na more, pristup moru bez lomatanja, auto parkirano bezbjedno, njegov pristup asfaltu i – nista vise. U radiusu od 5 km ima samoposluga, a u susjednom mjestu ima ribe. I sta ce normalnome covjeku vise? A u kuci, prostor i opet – prostor. Muzika razvucena sa Buzovim zvucnicima, kuca ljeti prohladjena, a zimi sigurna, topla. Ne pusta. Dvije spavace sobe uvijek spremne za goste tako da nam ne pada mrak na oci kad se neko pojavi sa kuferima na kapiji. Naprotiv: e, da ‘oce! I onda: bez gostiju muzika i nesto intelektualne aktivnosti, a sa gostima dobra hrana (riba) i vino. I razgovor. Zvijezde se odslikavaju u moru, a neka barka vec vadi na bonaci ulignje koje ces sutra kupiti kod covjeka sa kojim si dobar. Mislim, Ovako bi se moglo i 20 Godina! A jos kad djeca dodju! Pa se unuci rastrce oko kuce (naravno, beton, plocice i drvo – necemo odmah u ambulantu da nam vadi staklo iz pete!). Pa djeca odu, a unuci ostanu. Pa ih mi onda ubacimo u avion sa onim tablicama sto vise oko vrata. I tako do zime. E onda bi se mogli i mi malo nategnuti, pa u avion. Do djece. Mozda neko kaslje. Da pomognemo. U 50 kvadrata. Neka, draze ce nam biti vratiti se kuci. U nas raj na zemlji.