I bas kad sam pomislio da znam dovoljno o jugoslavenskim vinima (mislio sam zapravo da poslije Peljesca, nista drugo ne treba ni traziti ni probati), sretnem se sa Posipom iz Care, starim 2 godine. Ako ste u Vela Luci, kolima prema Korculi (gradu), pa prodjete Blato i Smokvicu i tu je skretanje za Caru. Cetiri km od glavnog puta. Nista. Ali,  zapravo moze i laksim, zaobilaznim putem….

Pravac iz uvale Tudorovica (nekih 5 km sjeverozapadno od V. Luke) do Grada. Tamo iza Obale 3 (ili 2?), nalazi se trznica. Mala prostorija sva od kamena, a na standovima samo 4-5 prodavaca. Voce, povrce i – riba. Prodavci nezainteresovani za nas kupce sa dijalektom koji veze nema sa korculanskim, iako se ja trudim da ubacim italijanske izraze, svu paznju posvecuju samo domacim. Razumijem: valja prezivjeti 12 mjeseci. Blitva 12 kuna i sardela….. Nema?! Kako nema??? Bice, kaze stariji gospodin, za 20 minuta. A mi poranili: bili tamo vec u 7… . Ok, idemo pazariti sve ostalo, kao da ce riba doci. Konzum i Posip, Cara, suho vino, 0,7L iz 2017. Oko 90 kuna. Hljeb, pardon, kruh – mada je (pra)stara damlatinska rijec za hljeb, hlib, a ne kruh! I nazad u trznicu, u kamenu spilju od 20 kvadrata. Uz djecaka kojeg je porodica s pravom umjesto u Zagreb ”uskole” poslala u trznicu da prodaje ribu, jer ‘decko’ nije bas od neke inteligencije,  pojavio se i nas stari poiznanik sa sardelama. Ispod tezge (banak) 6 gajbi sardela , a gore na tezgi jedna iz koje vadi. A riba, jadna, bila je ziva koliko prije 5-6 sati. Ukocena, tijela savijenog u luk od poslednjeg grcevitog pokusaja da manevrom izbjegne mrezu, sjajna, mokra, pa sija kao kovceg srebra. Prodavac vjesto grabi sakama trazenih 1,2 kg i cijelo vrijeme asikuje sa prodavacicom voca, mameci je jednom finijom skusom: hoce li joj dati ili ne. I dao joj je na kraju, naravno, dok je uzimao mojih 25 kuna. I onda opet kod gospodje od blitve. Mlada, jedra, uskih listova.. Ma, blitva, ne prodavacica. Trpa kilogram u kesu, jedva moze da stane.   Imamo li sve? Krompir, blitva, bijeli luk, pamidore, crni (crveni) luk, maslinovo ulje, sardele, kruh i – posip. Najtezi ruckovi! Upotrebi se skoro svo posudje, potrosi se skoro svo ulje, prska na sve strane, a pojede se za manje od 20 minuta!? I onda Posip, Cara, 2017. Cudo! Dan ranije smo pili nekada legendu bijelih vina: kutjevacku Grasevinu. Nista, skoro pa – voda. Prema Posipu. Mladji vade mobilne, aplikacije, kontrolisu. Sta je ovo???? Jedno od 5% najboljih bijelih vina na svijetu, kaze jedan app. Kontrolisemo cijene u raznim lancima prodaje. Skandinavci vam ga mogu obezbjediti na stolu za nekih 50 EUR, a ako bas hocete da ga pijete u Americi, e onda morate platiti 200 EUR?! E, ali Posip ne bi bio to sto jeste kad bi ovi efemerni podaci uticali na nas dozivljaj. I zaista, ne trebaju vam nikakvi podaci o velikim parama, tudjim procjenama vrijednosti, Posip sam sebe opravdava. U ustima. U casi koja se odmah orosi. I onda dilema: kupiti karton sa 6 ili 12 flasa ili – nista? Posip u Skandinaviji??? Uz ribu iz Tihog okeana? Krompir od prosle godine. Paradajz iz Spanije? Ne! Mozete vi presaditi srce vaterpoliste Sandra Sukna u tijelo neke babe – ne pomaze to. Baba mora riknuti. Posip se pije samo ovdje, pa ili cete cekati sledece ljeto ili cete se prije vremeno penzionisati, pa preseliti na Korculu i piti Posip uz blitvu sa lokalnih terena. Ne volite Vela Luku? Nema problema, Cara je na pola puta do grada Korcule. A i tamo ima da se kupi sardela u ribarnici vlasnika koji se preziva…. Sardelic. Dobro, mozda i nije nesto posebno: sigurno ima i u Srbiji mesara koji se zovu Govedarice? Ipak, Svinjcevica, nema….

Ali iz Korcule (grada) treba bjezat’ sto prije! Turisti, turisti i lavanda. A jos ako se potrefi da ste tamo u podne (a i kad bi bili, dok se djeca naspavaju?), onda ce vas lokalni crkvenjak potjerati ubitacnom zvonjavom crkvenih zvona. Uvijek je lijepo cuti kad zazvone zvona lokalne crkve. Ma lijepo je cuti i kad zvone ”za mrtve” (ono samo u jednu stranu: dong, dong, dong, a ne ding-dong, ding-dong), ali ovaj ga brate pretjera: zvoni neprekidno ”za zive” dobrih 10 minuta. Ali turisti kao turisti, slikavaju, misle, tako treba…. Uh da je jedan sprat u nekoj staroj, a renoviranoj kuci od kamena u Ulici Sv. Nilkole! Pa sa balkona pogledas krajnje desno, jedrenjaci, desno, Stari grad Korcula, lijevo more i Peljesac, Viganj. Ja, 90 kvm, 1,2 miliona EUR . Sitnica ali samo za Bejlija (fudbaler) koji je koliko je juce potpisao za nekoga za milion EUR, sedmicno….

Ne znam. Ne znam. Probali smo razlicite varijante turizma i jos nismo nasli – idealnu. Cini se kao da na ovom prvom nivou, baznom nivou postoje samo dvije varijante: sa ljudima i bez ljudi. Ovu drugu neki moderniji turisticki radnici zovu ljetovanje po uzoru na Robinzona Krusoa, pa vam je odmah jasno sta se time hoce reci. Nema nicega. Tisina, priroda u svojoj nepatvorenoj i iskonskoj formi, more (ja uvijek i samo govorim o moru!) tirkiznoplave boje, bistro tako da je nemoguce vizuelno procijenti dubinu, mirise, cisto. Plaza je poludivlja, ima pjeska ili sljunka, ali ima i stijena. Nista nije uradjeno ljudskom rukom. Nema mola, ponte, ni stepenica. Ni kvadratni centimetar betona. Doci do plaze je takodje svojevrsna avantura. Granje okolnih maslina vise preko puteljka, cesto se treba saginjati, skociti tu i tamo s kamena na kamen. Ipak, ici prema plazi nije tako tesko…. Kao sto je vracanje! Na putu kuci, kombinacija mokrih stopala i mokrih papuca, mokrih od mora, neminovno vodi spadanju papuce sa noge. Makar jednom cete morati nagaziti na prirodno tlo, pa sad samo od srece zavisi je li to ostro, grubo, bode li ili je meko. Ulazak u more je za mene postala avantura, a izlazak iz mora, nerjesiva prepreka. Cudo! Za ne povjerovati. Kao dijete, cak i kao gimnazijalac, mogao sam trcati po plazi, plicaku, kamenjaru, vrelom asfaltu, kuda volis, a da to i ne konstatujem. Sada? Sada se kao kit nasucem do plicaka i bespomocno zovem da mi se bace kakve papuce. Da nema nikoga da mi ih doda, tu bi me nasli sutra prvi kupaci jednako nasukanog i jadnog. Uzasna dilema: ustati se u plicaku kad je voda iznad koljena, pa da ti ta voda posluzi kao oslonac za izgubljenu ravnotezu, ali onda je put to papuca, najmanje 2-3 metra ili se (probati) podici tamo gdje je voda odmah iznad sljanaka: nema podrske okolne mase vose, ali je do spasa samo metar… Ma zapravo nema dileme: bez tudje pomoci (bacanja neke obuce), ja ne izlazim. Na ovaj ili onaj nacin, na obali i konacno u svojoj obuci… opet problemi. Nema tusa, ni slatke vode. Sad treba staviti pomagala bez kojih nema normalnog zivota na glavu punu soli. Nema ni suncobrana, ni hlada. Ja, ima hlada ako cete sjesti na travu, ali ja stigoh do ovih poznih godina, a da nikad nisam sjedio na travi i gledao u more. To se jednostavno iskljucuje. E ali onda moras izgoriti. I dobro, kad se nekako dovuces sa obale do kuce, stvari se mijenjaju. Bazen sa infiniti ivicom okrenutom prema zalivu, neometani pogled na more, tisina i krijestavci. Da, ali valja i jesti. E onda auto, guljenje felni po ostecenom putu, pa 7 km do prve prodavnice. Parkiranje bez mogucnosti da imate platezno sredstvo (sms ili novac u metalu), uske ulice, parkirana auta svuda i onda pored guljenja felni, pocinje i guljenje retrovizora…

Odmor sa puno ljudi? E to su onda obale pod koncesijom. Pa vam je tu zivot reziran prema zamisli mladih lijepo gradjenih momaka koji vladaju stolicama i suncobranima. I bas kao sto u Bosni svaki kanton ima cijelu piramidu vlasti kako bi svaki politicar imao nesto da vlada (nad), tako su i ovi momci dobili stolice i nas kao svoje podanike. Zanimljivo je da nacija ipak nije najvaznija stvar na svijetu! Kako bi to nasi politicari da nam prikazu. Ne, primitivizam je najvaznija stvar na svijetu. Primitivizam je nadnacionalni fenomen, dimenzija koja okuplja ogromnu vecinu ljudi, spaja ih bolje neko engleski jezik ili vjerski simbol. Ako krenete da trazite malo bolje mjesto na plazi (cuveni ”prvi red”), ne smijete postaviti pitanje uz gramaticka pravila. Samo cete napraviti barijeru izmedju sebe i momaka. Krenite sto jednostavnije, zapravo samo glagolom i put je otvoren. Nikakve veze nema jeste li Srbin u Splitu ili Bosnjak u Budvi ili Makarskoj. I naravno, naravno: uz nekih 20-ak EUR-a mita mozete si osigurati prvi red za vrijeme citavog boravka. I tu imate stolice, suncobrane, hladovinu, tus sa ledenom vodom, cesmu, bar, stolic, pepeljaru, korpu za otpatke…. Sve sto vam treba za prosjecan dan rostiljanja na nasoj obali. Dobro, svi oko vas puse (i to one neobicno tanke cigarete koje im daju laznu nadu da ipak nece umrijeti od raka pluca), pricaju idiotske stvari, smiju se kao kreteni, a djeca im svaku svoju emociju bilo prijatnu ili neprijatnu isprate razornim vriskom. Tu blizu odmah, samo par stolica dalje, dvoje igraju odbojku i samo se ceka da vas lopta pogodi u glavu, a iz pozadine se dva konkurenstka bara takmice za svoju klijentelu dvijema muzikama razlicitog zanra. Ali obje su glasne.

Dakle, sta je bolje? Ne valja ni jedno ni drugo. Treba se popeti, ako se moze na drugi nivo. Skupi hotel sa svojom plazom, ogradom, zastitarima. Tamo je najvrijednija valuta – peskir ili rucnik, zavisno od drzave. Kad dodjete do tog famoznog pomagala i okacite ga oko vrata, sva su vam vrata ovorena: od saune i plaze do sobe sa mirisljavim morskim aerosolom. Pa jeste, fino je. Malo zapece po dzepu ako morate uzeti dvije sobe ( za svitu nemate pare), jer oni iz bezbjedosnih razloga (pozar), nece vise od dvije osobe u sobi. Pa vi vidite: vas troje, dva puta po 350 EUR-a, za noc. Ali brate, mirise, sve cisto, prosto ti neugodno obaviti potrebu u WC-ovima ispod, iza i iznad recepcije: grehota narusiti zvukove lagane klasicne muzike, zvukovima vlastitoga tijela. Ali, avaj! Opet onih 80%. Sad sa znacajnim udjelom Rusa. Prepoznajete ih kako se razmecu na baru, kako caste djecu voznjiom skuterima (50 EUR), a ponekad i cudnim odnosom godina izmedju njega i nje. Ima i nasih i ma koliko se trudili da ih ignorisete, ne ide: oni rade sve da budu primjeceni.

Ima li jos koji nivo? E, ne znam. Ja nisam probao. Mozda neki hotel u Engleskoj koji prima samo one sa clanarinom?

”Slusaj, slusaj, da vam ja kazem. Izgubli ste. Jeste. A, sto ste izgubili? Ja cu vam rec’ – izgubili ste zdravlje, eto sto ste izgubili. I sto ce vam to??? Samo se nervirate. A oni? Da se nijesu uznemirili? Da im nije nesto bilo? Bas njih briga. Koliko para mislis da ti je dosta? ’Iljadu EUR? Kupis ovo, kupis ono i pare odu. A vi se ubiste od posla. A zasto? Sto ce vam to? Mislite da ce da vas postuju? Ja sam zavrsio tri kuce za godinu dana. Nisam dolazio mojoj kuci. Ubih se od posla. I ko ce mi reci hvala? Oni?! Ma to su neljudi. Ja vam kazem, sa njima ne treba imati posla. (mobilni telefon). Koliko para? Kome? Nisi lud! ’Ajde sredicuti to. Ne sekiraj se. Cuvaj zdravlje (namigne ovima koji su sad, ne svojom krivicom prisiljeni da se strpe dok on razgovara telefonom). Cuvaj se. (Veza, prekinita. Ponovo ima vremena za ovdje prisutne): Ovo mi je najbolji drug. Nema ga na svijet’. Sjajan momak. Ucinjen. Sve bi ti dao. Ali mi se sekira. Ni za sta”.

Sjedeci na terasi porodicne kuce i pokusavajuci da razumijem period izmedju Sudija i Kraljeva na samom pocetku istorije izraelske drzave, bas kad sam uhvatio neku vrstu harmonije sa krijestavcima (vrsta dalamatinskog ili primorskog cvrcka koji se stiti od vrucine vibracijama svojih tvrdih krila sto proizvodi prepoznatljivi zvuk primorja, ljeti na 45 stepeni na suncu), cujem neprekidnu tiradu momka sa susjedne terase. Probam da zanemarim, ali ne ide: rijeci se ubadaju u mozak, mada ne ostavljaju nikakav trag?! Probam da sazmem sta je rekao – ne ide. Probam da razumijem koji je njegov stav, misao, ideja, poruka – nema nista. Kao kad pokusas da uhvatis u saci przinu; suvu, ne mokru. Sve iscuri medju prstima. Iako ga ne vidim, ali ga – vidim. Stavili su mu flasu loze i casu na sto, a on zadr’o. Ne dise.

Ovo je mala slika, ilustracija prosjecnog covjeka ”u najboljim godinama” sa nasih prostora. Osamdeset posto je ovakvih. Sto bi mi rekli, operisan od niza fenomena: imanja ideje. Posjedovanja stava o necemu. Moci (i potrebe!) da argumentuje. Moci da pokaze samokriticnost. Moci da cuje drugaciji stav. Ili ”stav”. Nista od toga nema. U sociologiji ovakve zovu jednostavni ljudi (simple), a u nasem folklornom rijecniku, imamo za njih brojne i sjajne opise. Use, nase i podase. Budali je svaki dan Bajram. E da mi je tvoja pamet dva dana da se odmorim. I matematika ih je definisala (posebno Gaus) i stavila na trbuh istoimene krivulje (definitivno nema na krivulji boljeg mjesta za njih od stomaka). Jednostavni ljudi su spaseni. Rodjenjem. Mogu prolaziti istom ulicom godinama i nikad nece primjetiti nezavrseni trotoar, visoku travu koja je ispunila zicanom ogradom ogradjeni prostor gdje je neko zaceo kucu, ali od cigle nije dalje dosao. A i ograda se vec raspada, iskrivljena, nagnuta. Najlonske kese kovitlaju okolo nosene vjetrom. Junak nase price to ne vidi. Sjajno! Niz problema u njegovom jednostavnom zivotu, manje. Ukrcaj ga na brod. Moze leci izmedju dvije stolice, na pod, na stolicu. Zaspace kao zaklan u roku od dva minuta. Razjapljenih usta, zbog unazad zabacene glave. Sutra mu daj komad kokoske umotane u foliju (dobro, danas smo vec svi prevazisli novinu), pojeo. Stoji na pogresnom mjestu. Ne primjecuje.  Njegov je zivot kao Mala nocna muzika od Mocarta: jednostavna tema koja se ponavlja (rondo). Zivot nas ostalih (manjine) nekako vise podsjeca na Sostakovica. Ako je to muzika uopste? On stalno zadovoljan, smije se grohotom iako nas, 20% ne razumijemo zasto. Nikad neraspolozen, mi stalno nezadovoljni. On ispunjen (ovaj citirani sa vrha, prolazi danasnji dan kao neko ko je dobio usmenu prezentaciju (’oral’) na vaznom kongresu: svi ga slusali dok je govorio neobicno vazne, krupne istine).  Nas dvadeset postotaka u stalnoj unutrasnjoj borbi. Sa sobom, sa okolinom, sa vrhom, sa dnom…

Ali ima spas. Za 3% od ovih 20%. Ako uz svu senzibilnost, moc opservacije, inteligenciju, obrazovanje, visoke estetske zahtjeve, uspiju makar pri kraju zivota i da postanu – mudri. Ako! Ali, meni nesto ne ide….

Prvo. Kaze mi Albanac iz Makedonije, sa adresom (i poslom) u  Malmeu (Svedska). Makedonija je zemo, vjestacka drzava. To je izmislio Tito: uzeo malo od Grcke, malo od Bugarske i malo od Srbije (nece da kaze i malo od Albanije- sjajni su Albanci: ono sto se podrazumjeva, oni i ne izgovaraju!). To ne moze da prezivi. Vjestacko.  Kaze zemo rostiljajuci moje cevape. Slazem se sa njim. Momak pored njega, jedva 17 godina, kezi se jer ne razumije ni rijec. Nije ’sluzio’….

Drugo. Svaka cast Slovenci! Sad nemam osjecaj da me kradete uzimajuci mi 30 EUR za nesto sto traje 40 min. Odnosno, bi trebalo da traje… Udjes na Sentilj i tamo pise Zagreb, 35 km. Platis 30 EUR-a za mjesecnu vinjetu. Pitam, kako je pred Ptujem – hocemo li prvo cekati 2 sata, pa onda kukuruzi, livada, traktor, PP koke? Neeee! , kaze Slovenac kojeg sam pazljivo odabrao jer je stariji od 50 god. Znaci zna ’srpski’. Naviknut na prevare od nasih ljudi, ne znam ni zasto sam ga pitao, napunim gorivo i – krenem. Kad, kilometar za kilometrom prolazi, nigdje stop, radovi na putu, kraj autoputa, nista. Kilometraza do hrvatske granice se smanjuje… 22, 15, 8,… 3. Stop! E, sad je stop.  Granica. Slovenci hoce da pazljivo kontrolisu ko napusta zemlju???! Sat vremena??! Kao plivanjem. Vjerujte mi, znam o cemu govorim: tri kilometra, za sat vremena.

A onda rapsodija testosterona. I to onog istocnog sto najvise vonja, od Slovaka, Poljaka, Madjara i domacih, Hrvata. Klasicna podjela koju razumiju svi Jugoslaveni: muskarci su ili mac(h)o ili pederi. Oprostice mi LGBT drustvo, mi kad kazemo peder, mi ne mislimo na njih, homoseksualce. Ne! Mi mislimo na muskarca koji je karakterno vise zena ili bolje receno, da se sad ni zene ne uvrijede, koji je manje muskarac. Znaci muskarac koji nije muskarac. Sad vi sad nadjite njemu politicki korektan naziv. Ali sto je najcudnije, ja ne pricam o njima??! Ja pricam o ovim testosteronom dopingovanim iz Istocne Evrope. Nemaju zapravo nista pa ili kupuju BMW X6 ili sa polovnim Leksuzom prave gluposti po cestama. Jasno je:  treba nadoknaditi u jednoj voznji (!) sva ponizenja koja im (nam) je komunizam ucinio za 40 godina. Rezultat? Od Zagreba do Karlovca, vozeci po A1, bolje vam je drzati se desne trake: svi voze lijevom! A onda kao po komandi: poslije Karlovca, nigdje ni jednog??! Kuku Karlovcu – nisu valjda svi tamo sisli? Bolje bi im bilo i u Seseljevim planovima….

Kultura je to! Ispred Slanog sudar. Tri auta od kojih je jedno zavrsilo na krovu. Totalni stop ionako uskog saobracaja (Jadranska magistrala). Red do Neuma. Da li je neko izasao iz reda i krenuo u preticanje, pa ako naidju iz suprotnog smjera, snacicemo se; pa domaci smo! Boze sacuvaj. Sat i po svi dsciplinovano cekamo. Cak i oni sa prebivalistem u Zatonu???! Eh ’fina’ Crna Gora! Ne bi proslo 5 minuta, crni dzip, Nisan cetinjskih tablica probio bi neprirodnu barikadu. Jos da smo u Tokiju! Ah meraka, da im se osvetimo za Ivo Dzimu!

I oni (one) i mi imamo pravo!

Imamo pravo. Ne pravo sa strasno dugim i jedva naglasenim, jedinim „a“, nego pravo, gdje je zestoki naglasak na „a“ i ono je vrlo kratko. Znaci ne radi se ni o pravosudju ni o ravnopravnosti, vec o pravu na istinu (zamisli: krivo, e pa – suprotno).

E sad posto je ovo izuzetna situacija, jer obicno smo na dva kraja svijeta, da objasnim o cemu se radi.

Imamo teskog bolesnika. Ne teskog za „raditi“ sa njime, vec teskog zbog tmurne i nemilosrdne prognoze koja se nadvila nad njim. Citali ste u tekstu „8%“. To su oni mladi ljudi koji bi da se i dalje bore, hvataju se za slamku, iako je sva statistika (92!?) protiv njih. Studije potvrdjuju da kad pitas bolesnika hoce li da krene sa novom terapijom gdje je sansa za ozdravljenje 1%, a rizik od smrtnog ishoda od same terapije, 10% – hoce. A kad pitas zdravog, bi li… . Oni traze garanciju za islijecenje od 50%, a rizik od smrtne komplikacije 1%. Ovo obrazovani ljudi zovu razlicite perspektive. Ja, e ali onda im se pogorsa. Nas narod kaze, pozlilo im. Naglo. U sred noci kad je ogranicen broj personala. Mora se nesto uraditi. Odmah. Sad i tu. Vec vidite scene iz dosadnih americkih serija, kad se svi stuste niz hodnik, vicu o nekakim kodovima, adrenalinu, jedan se drzi za kesu od infuzije, a bolesnik je na  krevetu sa tockovima. Iznad glave mu promicu lampe. Neko ga je vec zaskocio i prvo 15 pritiskivanja dlanovima u predjelu srca (cak i lomljenjem rebara), pa onda dva udaha vazduha. Ne, ne ustima, ta u bolnici smo! Pravac intenzivna njega. Lopatice od defibrilatora se trljaju….

E sad dovde je sve isto i tamo i ovamo. Jedino mozda one lampe: na zapadu gore sve do jedne, a kod nas, svaka druga, pa i ta trepce.

Sta vise dovdje je sve i jasno. Bolesnik, bolest i doktor. E, ali tu izmedju su medicinske sestre. Sad pocinju razlike. Kod njih su se sestre izborile za pravo da traze (zahtjevaju) da se jos za dana ovakve situacije definisu. Nece da cekaju noc, pa kad bolesnik pritisne dugme alarma u dva i po poslije ponoci ili kad ga nadju u rutinskoj kontroli na podu pored kreveta, nece da onda ne znaju sta da rade: da li da krenu sa masazom srca dok ne dojuri anesteziolog ili da nastave sa sms porukama…. I u pravu su! Stojis sam pored besvjesnog bolesnika. Sta raditi: pokrenuti cijelu procedu punu stresa i nervoze ili – mirno, kao da nista nije bilo? E da bi znale sta ce, one jos dok je dan, traze da se rodbina obavjesti, da se bolesnik obavjesti i da se sve to fino dokumentuje na papiru. Naravno rijec je samo o situaciji kad se donese odluka da se bolesnik ne izlaze agresivnim mjerama spasavanja zivota: masaza srca, respirator, dijaliza. One druge situacije i scenarija – tu se aktivno djelovanje podrazumjeva. A u tim svojim zahtjevima nemaju milosti: treba otici kod bolesnika koji jedva dise i reci mu, znas, ako ti bude jos gore, mi cemo samo napustiti sobu. Mislim, kome takvi razgovori pomazu? Protestantima i to onom mazihistickom krilu, a ti su izgleda u vecini. I kad ti zavrsis sa bolesnikom,  one stoje naslonjene na zid, vrteci preko prsta lancic, pitaju, a je li supruga obavjestena? Sta ostaje mucenom doktoru tada? Samo jedno- zatvoriti oci i pomisliti: cim dodje plata, kupujem nove felne od 22 inca (budala, na svakom trotoaru ima da ih osteti).

A kako je kod nas? I nase imaju pravo, bila je pocetna teza teksta. U cemu imaju pravo? (Moram da podsjetim, ne pravo, nego pravo, suprotno od – krivo). Pa u tome sto nista ne pitaju, nista ne traze. A bolesnik se pogorsao…. Pozlilo mu. Ostanu mirne bez stresa. Umro. Sta ces. Spasio se. Odakle im ovaj stav? Pa to je stav koji je izgradjen poslednjih 7-10 dana u svakodnevnim kontaktima sa doktorima. Vidi svako da su doktori vec digli ruke od bolesnika i rade „na automatski pilot“. I svi znaju da ce sledece jutro i doktori konstatovati da se mucenik spasio. Zapravo, i jeste.

Eto, vidite, svi imaju pravo.

 

Opet Zlatan ili zasto je bolje biti primljen u Intersport?

Prije neko vrijeme sam tvrdio da je jedino Zlatan vidio Kanta. Ne znam da li ste me razumjeli, ali cast Kantu i njegovoj ideji/viziji o zajednickom uzvisenom cilju, pare su – pare. Pa kad radis za bogatog poslodavca, nekako malo lakse sretnes Kanta i njegove ideale, nego ako radis u blagostanju, iz budzeta. Onaj Zlatanov gazda je na ovaj ili onaj nacin dosao do velikih para i posto su njegove, on ih po svojoj volji dijeli okolo. Ovi moji su do para dosli demokratskom procedurom i kad dijele, prvo misle na sebe, pa tek onda na mene. Jer sto bi mislili na mene?? Od mene im ne ovisi status.

E sad i Zlatan i ja mozemo, svojom voljom da se odlucimo za koga cemo raditi. Sve prema volji i sposobnostima. Nema poslije kajanja. E ali korisnik ili ti kupac naseg produkta najcesce ne moze da bira. Pogotovo moj kupac. Pogotovo ovdje na protestantskom Sjeveru, gdje se ne smije dozvoliti da pare odlucuju koliki kolac blagostanja ces dobiti. Hoces li voziti BMW ili Skodu Fabiju, do tebe je, mada ne bi smo voljeli da kupis tu pred svima nama jahtu od 75 m! Ali vrtic, staracki dom, bolnice, e to mora biti svima isto. Znaci, nemas izbor. Moras kod mene (a bolje bi ti bilo da legnes u Intersport!).  Jer Intersport radi razne smicalice, investira u reklamu, pravi atraktivne lokale, sve da bi ugrozio XXL ili Foot Locker, odnosno da bi kupce koji su na putu ka konkurenciji, preoteo. Primjetite: Intersport se bori za kupca! Mi iz budzeta („sa “ budzeta)? Mi koristimo sve moguce smicalice da uvalimo (pardon preusmjerimo) kupca prema konkurentu.

I onda muceni kupac usluge kaslje. Nema nikakve sanse da dodje do Doma zdravlja, jer se tamo mora kao da je gost, najaviti telefonom. A telefonom, lakse je dobiti servisnu sluzbu nekog teleoperatora nego Dom zdravlja. Stojis u redu, ne docekas i zamoli te nasnimljeni glas da se javis sutra, a u svakom te minutu podsjeca da imas Urgentni centar. I onda se iskusniji korisnici usluge malo strpe, smire nekako kasalj, dok Dom zdravlja ne – zatvori. A, bude 4 popodne, krenu ka Urgentnom. A Urgentnom su svi! Tamo moras onda racunati da cekas nekih 4-5 sati dok se osoblje bori telefonima ko bi da te primi. Bolje receno ko ima jaci argument da te ne primi. Jer moderni bolesnici nemaju vise samo jednu bolest. To samo ima jos kod nas; od prve sledece – umiru. Na zapadu ih skupljaju, pa kad dodju u Urgentni imaju najmanje 5 raznih dijagnoza. I od svake se kaslje! Kardiolog kaze da je od pluca, a plucni da je od vode u plucima zbog loseg srca. A ako se ispostavi da bolesnik ima „karton“ kod onkologa, upute ga tamo. Mislim logika je vrlo jednostavna i prema njoj bi svi  trebali biti smjestini na – porodiljskom! Jer svi su nekad bili tamo ‘pacijenti’ .

Ovo kad bi covjek ispricao nekom starijem Jugoslavenu, prestao bi te slusati vec na pocetku. Nasi stari ljudi su cijeli svoj zivot prozivjeli u atmosferi necije propagande! Prvo nas je Zapad kinjio svojom propagandom i tu su se nasi stari, tada – mladi, naucili pameti. I sad ih vise niko ne moze prevariti: sto god da cuju, rezultat je propagande, a u kom se smijeru ta propaganda krece, manje je vazno. Sad je ocito propaganda Istoka protiv Zapada. I zasto je ovako tuzno na bogatom zapadu? Pisao sam neki dan o timskom radu, mada sam tada imao fokus na bolesnike kao dio tima. I medicinske sestre su cule od drzave da su dio tima. Koji su oni! Mislim drzava. I drzava je ovom pricicom dugo uspjevala da ih drzi u nekoj vrsti osamucenosti i paralize. Kao recimo one djevojke sto rade na kasama velikih trgovackih prehrambenih lanaca, pa posto rade poslove sa niskim kvalifikacijama, ne mogu ih bas mnogo platiti. Kako bi onda oni vozili Ferarija? A opet da se ove ne bi pobunile, sjetili su se vozaci Ferarija i podijelili im one mikrofone sto okacis oko usiju i glava mikrofona ti dodje bas pred usta. Lice na pilote covjece! I onda se oni medjusobno dozivaju i tako nalaze utjehu za svoju slabasnu kupovnu moc. E tako je drzava prevarila i sestre: umjesto da im da platu sa kojom bi ove bile zadovoljne, oni ih nazovu dijelom tima, sto mora i moze da se smatra ravnopravnim sa doktorom. Sjajno! Nije plata bas ista, ali dio smo tima. I onda imate ono gore iz prve pricice….

E ali dosjetile su se sestre. I – otisle. Pitaj boga, gdje, ali ih nema. Kreveta koliko volis, tacno koliko i pacijenata, doktora takodje, ali – sestara nema. I onda se kreveti nasloze na gomilu (valjda ce baciti iz aviona u Sudan?), a isto tako i pacijenti u Urgentnom. A para ima. Sad ce se citam, obnoviti intenzivna njega i umjesto soba, grade se boksovi sa staklenim zidovima. Iz prvog boksa vidis sve redom do zadnjeg. E, ali ako nekome treba uraditi nesto intimnije, samo pipnes staklo i – gle cuda, postane mutno! Poslije ga opet pipnes i – bistro. Znaci ima para, ali po djavolu su u raznim ladicama, a protestanti k’o protestanti, radije bi ruku u vatru stavili nego u susjednu ladicu. Fini Milosevic: nema plata? Uzmi penzije. Nema vise ni penzija, uzmi iz Ljubljanske banke….

 

 

Jer ako ne laze, onda je sve – uzaludno! Uzaludno je vaspitavati djecu, uzaludno je raditi na karijeri, stediti novac, planirati posjetu Jerusalmu za 60-i rodjendan,… Pogotovo su (onda) smijesni oni sa listom od 100 stvari koje se moraju uraditi za zivota….

Evo o cemu se radi. Najprije je dosla vijest da bi se problem globalnog pregrijavanja Planete mogao rijesiti kad bi (odjednom?) zasadili sumu na prostoru velicine danasnjih SAD. Mislim, smijesno. Ako nam od toga zavisi buducnost, onda je nema. Jer niko jos nije ni poceo.

E, ali pazite, stize nova vijest. Svake minute (sic!) u Amazoniji se iskrci sume velicine fudbalskog stadiona??!! Svaki minut?!Ha, ha, ha…, smijeh lagno jenjava i umire u meni. Znaci, em niko nije ni krenuo da sadi toliko da pokrije SAD, a u isto vrijeme marljivo radi da ode sva suma sa prostora velicine SAD. Stvarno ostajem zapanjen. Ili lazu ili su pogresno izracunali? Ili su ljudi stekli naviku i refleks da okrenu glavu od svega neprijanog? A i ovo je zanimljivo: kad danasnji mobilni gradjanin nabasa na neki morbidni dogadjaj, odmah se masi mobilnog i „ovjekovjeci“. Tako je internet preplavljen grozotama, neprijatnim situacijama, pa sve do tragikomicnih scena kad neko slika samog sebe dok pada sa nebodera. Ali kad se pojavi neprijatna vijest i zapravo se nema sta slikati, vec, malo treba – razmisliti, e, tu se pojavi enorman deficit kapaciteta. I najlakse je okrenuti glavu. Jer hajmo se malo zamisliti. Sta ovo znaci? Koja je razlika izmedju ovih „sumskih“ scenarija i najave da ce kometa velicine Korcule udariti u Planetu? Pa samo u vremenu. Komete budu obicno najavljene za par dana, pa se odmah krene sa panikom. A ovdje? Ovdje je vremenski okvir, par godina. I? Nigdje reakcije, a da o panici i ne govorim. Vjerovatno ima negdje neka granica u vremenu do koje izbija panika, a poslije koje ljudi pokazuju nevjericu. Godina dana? To zvuci vjerovano. Jer ljudi te neprijatne vijesti sto nastupaju za vise od godine dana, dozivljavaju kao izvjestaj meteorologa: bezbroj puta su pogrijesili, sigurno je i ovo pogresno! Pa ne reaguju.

Jer sta bi trebala biti prava reakcija? Prvo izaci s posla. Dosta je vise! Onda bankomat, pa pokupiti sve pare i likvidne i kreditne. Sta vise, zaduziti se maksimalno. Koliko puste i daju. I pravac, avionom biznis klasom  … (stvar je licnog izbora, ja bih recimo u) Jerusalim. Onda odsjednes u Kralja Davida (pretpostavljam da je to najluksuznije Jerusalem moze da pruzi?) i uzmes luksuznu varijantu Land Rovera kao rent-a-kar. Pravac granica sa Egiptom i onda „stazama Mojsija“. Pa posto je Izrael mali, lako se prodje ovakvim autom sve  za sta je Mojsiju i narodu trebalo 40 dana. Sigurno ce ostati nesto vremena (iako su oni tamo za ovo vrijeme iskrcili vec 7 dana x 24 sata x 60 minuta, stadiona sume) i da se krene od sjevera ka jugu („stazama Isusa“), pa uz malo srece, moglo bi nestati kiseonika, bas kad smo se popeli na vrh Golgote…?

Grijesim li ja negdje? Jer u ovom opisu sudnjega dana, ja nigdje nisam ni pomenuo automobile, krave sto podriguju, termoelektrane sto svojim dimnjacima bljuju fosile u nebo, da bi pateticni ljudi vozili Tesle, … Ili je onaj (neki ruski matematicar, prebjegao u Kaliforniju?) lose izracunao da bi sva kravlja uzrigivanja i svi auspusi nas sto volimo BMW, bili absorbovani onom sumom na terenu SAD? A plastika sto se baca u more, a pcele kojih vise nema, a lanci ishrane gdje su ostali samo oni sa vrha? A brodovi parkirani uz rive (neki dan je neki Svedjanin leteci nisko nad svedskom obalom, rijesio da prebroji koliko ima camaca vezanih u lukama sto iz vazduha podsjecaju na bijele prljave cesljeve. I zakljucio je da vise nema zdravog dijela obale). A zagadjeno Sjeverno more, a Jadran kojem struje donose smece iz Albanije, pa kad Crnogorci bacaju, ne primjeti se?

Najcudniji su mi novinari! Umjesto da se tekst iz Amazonije stavi na prvu stranicu sa slovima velicine 74, clanak je negdje duboku unutar novine, stisnut izmedju vijesti o problemima B. Dzonsona da se dokopa Dauning strita i prelaskom Lebrona u neki novi klub, pa ce iduca sezona biti drugacija. Koja iduca sezona?

Ma svaka inflacija je uzasna!

Ne valja kad za platu ne mozes kupiti vise od kilograma mesa ili cak, novinu, ali ne valja ni jesti samo – sampite. Nista ne valja kad ga ima previse….

Boze ljepote onih vremena kad smo svu pisanu komunikaciju sa svijetom obavljali samo pismima i razglednicama i bili ovisni od one jedne jedine posjete postara odredjenog dana. I neka mladji obrate paznju: ako u petak nema nicega, valja cekati – ponedeljak. Nije mnogo bolje bilo ni sa govornom: telefoni su kasno dosli u nase kuce, a i kad su dosli, stavljali smo ih u hodnik odmah pored ulaznih vrata (?), pa kad bi zazvonili, trebalo se dici i otici do aparata. A tamo ni stolice ni klupe, nego moras stajati, pa ako neka tetka iz dosade zove da cuje sta ce se danas jesti, onda moras sve s noge na nogu kao da ti se…. kao da hoces na malu nuzdu. Ti kao mala, a razgovor kao velika. A dok nije bilo telefona, zakazivali smo razgovore sa „dragim i milim“ u Posti. Cekaonice poste nikad nisu imale da valja klimatizaciju, a o mikroklimi govornice da i ne govorim. Jos ako je prije vas u njoj bio neki vojnik, a uvijek je prije vas bio neki vojnik, onda imate sazet purpuri njegovih poslednjih obroka, obojenih osobitoscu njegovog metabolizma. Ja, da se sad ne rasplinjujem i ne trosim previse rijeci na plinove….

Ali – pismo. Komad papira ispisan rukopisom nekoga ko vam je vazan. Ma ne treba ni citati: to je materija, djelo te osobe i vec kao takvo ima neprocjenjivu vrijednost. Umjetnicki detalji su vrsta mastila, oblik slova, sirina margine, kvalitet papira, miris…. E a tek onda sadrzaj. I taj slatki ali i bolni osjecaj da evo, da, tu je, dobilo smo pismo – ali! Koliko sad treba cekati do sledecega? I tako iznova, od 11 do 1 popodne kada obicno dolazi postar, pa ili stajati na balkonu i cekati ili se svakih 5 minuta stropostati niz stubiste dolje do postanskih sanducica? I najcesce razocarenje: vidite da su drugi dobili, znaci bio je,  a vama – nista. Sutra svane novi dan i nova sansa da stigne pismo.

A danas, 10-ak  hiljada dana kasnije? Ekran od 4-5 inca i 5 „pisama“ na sat?! Uzasna devalvacija smisla komunikacija! Kupi ulje. Kad ces doci. Ides li. Evo me. Vidis li me. Komunikacija pismima prije 40 godina i ova danas su kao ziv covjek i covjek na obdukcijskom stolu. Danas, mrtav. Seciran, pa otkines jos malo, pa rasfilas, do filamenata, pa – pod mikroskop!? Nigdje vise covjeka, ni njegove esencije. Nigdje vise onoga zbog cega ti zelis da komuniciras sa tom osobom. A pismo? Eeee. U vremenu izmedju dva pisma ideje se skupljaju i sazrijevaju. U procesu pisanja kada od misli nastaju recenice, to poprima odlike umjetnickog stvaranja, jer sve silne misli nakupljene kroz vrijeme, prolaze jedan proces selekcije, izbora, promisljavanja i na papiru ostaje samo ono najbolje sto neka glava moze da smisli i pretoci u recenicu.  I onda ako se dobro zagledate tu vidite i mnostvo metaknjizevnih fenomena: penkala ili hemijska, olovka sa B- ili H-minom (grafitom), upire, ne upire, pero leti po papiru ili se uz svako slovo vodi herojska borba? Papir istrgnut iz sveske (mostarski, teke) pa je ili na linije ili na „kocke“. Ili je mozda nekakav skupi sa vodenim zigom? Tada vam je kao citaocu sva ova metakomunikacija bila dostupna i strasno vazna za analizu, jer pisac najcesce nije bio nje svjestan, dok se danas nevjesti spisatelji sakrivaju iza grafickih simbolcica (smajliji) kompenzujuci i svoju misao i svoj rukopis, pa vi i nemate neki izbor, vec morate uzeti i rijec i smajlija. Ne kazem ja, zna u pocetku biti uzbudljivo, ima i ovdje momenat iscekivanja, ali je platforma i njen sadrzaj toliko nepersonalna da – u najgorem slucaju – poruku moze da napise i neko drugi?!

A „zivot“ pisma ili danas – poruke? Pismo ako ste bili samo malo disciplinovani (i ako vam nije vojska one druge nacije uletila u stan pocetkom 90-ih) i ako ste ih sacuvali, predstavlja danas istinsku, materijalnu vrijednost. Cak i ako se postali – nista, a da ne govorim ako je od vas nesto bilo…. Danas, 40 godina kasnije otvoriti pismo i osjetiti onaj isti miris, primjetiti karakteristicne oblike slova, datum, to moze da se uporedi samo sa odlaskom na tavan djedove kuce na kojem ste se sakrivali i igrali svakog bozijeg ljeta prije vise decenija. Mozda ce neko, ne kazem, otvoriti poruku na Vajberu 2060? E da mi je sad onaj smajli sto se smije razjapljeno od uva do uva…

I zato, ne sjecam se vise koliko je puta postar zvonio da bi spojio Dzesiku Lang i Dzeka Nikolsona na kuhinjskom stolu, ali ovo sto danas radi je katastrofa: zvoni svakog minuta.  Uzas. Kako da se vratimo u vrijeme kad je dolazio samo jednom dnevno?

 

 

 

Koja je razlika izmedju naseg politicara i svedskog? Novinar.

Krenimo kao rjesavanje matematickog problema: red po red….

Nasi politicari se bave politikom da bi ukrali. To je potpuno jasno i nikoga ne treba u ovo ubjedjivati. Kod nas se cak postaje politicarem tek iza 40-e. godine, pa i ta mala sansa da u politiku udje neki naivni, altruisticni mladi covjek, svedena je na izuzetke. Svi nasi politicari su kao bratstvo, sekta, masonska loza, mafija: kao jedan ce skociti na nekog mucenog nesrecnika koji na pocetku karijere pokaze nesto ambicije da sluzi svojim glasacima. Kad se susretnete sa tako masivnim i homogenim zidom otpora bilo kakvom progresivnom djelovanju, a sa druge strane vam se ponudi udio u unosnom poslu, zaista je tesko nastaviti prkositi i kao u americkim filmovima, plivati uzvodno. Nasi politicari su ova pravila doveli do savrsenstva tako da u njima jednako uzivaju u vlast i opozicija. Podjela na vlast i opoziciju jednostavno odrazava podjelu na manje ili vise ambiciozne i alave, tako da ti agresivni izbiju u vlast, a oni skromniji se zadovolje opozicijom. Ali svi kradu, samo sto su razlike – kvantitativne. E sad pored ovih dviju sila kojima je svaki nas politicar izlozen, dakle pritisku i nagradi, postoji i treca sila, a to je – savjest. Ne treba biti zaslijepljen: svaki politicar je ujedno i ziv covjek. Makar na pocetku. A u toj kreaciji postoji uvijek i nesto savjesti. Neko manje, neko vise. Ali i tu je bratstvo naslo rjesenje! Ideologija. Oni u svakom trenutku sami sebe i sve ostale ubijedjuju u ispravnost svog vjerovanja (recimo na primjeru trenutno aktuelnog sjecanja na Srebrenicu, svi srpski politicari umijesani u zlocine, mjesecima su sami sebe ubijedjivali u ispravnost osvete prema Muslimanima, jer – i u to su bili sigurni – taj ciklus medjusobnog tamanjenja, ce se nastaviti i pitanje je samo ko ce stici da bude efikasniji). A od ideologije, vjere, nema boljeg melema za savjest: „Morao sam!“ Znaci cist, kao vojnik prema pukovniku.  I sad kad je kao sto kazu Englezi, pozornica namjestena, sve kocnice za besomucno otimanje i lopovluk su nestale. Sve je opravdano. Covicev cuveni bazen okruzen visokim zidom postaje obicna lokva u metalnom kainu u odnosu na njegovu megaistorijsku zaslugu, kako on to razumije iz svog i jarana mu, tumacenja ideologije grupe. I kao sto kaze 80% nasih radioreklama, „i to nije sve!“, kad se neka kradja otme, pa postane zaista prst u oku posmatraca i kad se cak nadje i neki novinar da nesto o tome napise, politicar se ne uznemirava. Njegove zasluge za vlastiti narod su tolike da sve fabrike njegove mu drzave ne mogu to da zasjene. I ne reaguje. Smije se. Ruga se. Bahato i provokativno.

A svedski? Kupi cokoladu na karticu poslodavca, jer je zaboravio svoju, a sutra odmah nadoknadi trosak? Ne! Kasno. Prekrsaj. Ostavka. Nasa Bosanka, Svedjanka, ministrica srednjeg obrazovanja (sic!) vozi mostom ‘p’jana’ (hja, za nase uslove, smijesno, ali zaista smijesno), bude uhvacena od policije i sutra odmah – ostavka. Koji im je djavo?

U cemu je stvar? U novinaru. Svedski novinar je slobodan, sto ce reci, ima izvor finansiranja na koji politicari ne mogu direktno uticati. Mogu indirektno, ali ne lipsi magare…. . Znaci slobodan. Sta vise – vazno! – zivi od vijesti. Nazalost, najcesce od senzacija, ali svejedno: glad citatelja je njegov motiv, a sto vise citatelja, njemu veca plata. U takvom sistemu je politicar samo pasivni posmatrac, kao oni u publici Vimbldona sto gledaju cas lijevo, cas desno. Lopticu udara neko drugi. Ovdje novinar. I onda je sve logicno. Novinari nanjuse kao ajkula krv na nekoliko kilometara od krvarece rane i ustijeme se na mucenika. Iz dana u dan, iz emisije u emisiju, toliko cesto da postane nesnosno za…. ? Koga? Mucenog politicara? Ma jok! Za njegovog sefa. I tek sada prorade telefoni i ovom jadniku bude onako izokola, ali jasno saopsteno da je vrijeme za ostavku.  Za to vrijeme u paralelnom svijetu kod nas na Balkanu, telefon zazvoni nekoliko dana ranije. Ali to politicar zove redakcije i upozorava ih da bi izvor finansiranja mogao da presusi. I nista od tzv. transparencije.

E sad u ovom nasem izvodjenju matematickog dokaza da je novinar jedina razlika izmedju svedskog i naseg politicara, treba zavrsiti samo jos jedan, poslednji red….

Sta bude sa svedskim politicarem nakon ostavke? Prevaspitan? Poboljsanog morala? Drugi covjek? Novi covjek? Vraca se „u bazu“? Tada bi trenutni svedski premijer trebao da se vrati medju zavarivace. Ja, ja, da je nesto zgrijesio. Ne! Samo se povuku u ilegalu. U Svedskoj je popularno reci, odu pod zemlju. I cekaju. Tu je sad tajming najvazniji. Ako cekas dovoljno dugo da svi zaborave, samo se lagano, jednog lijepog suncanog dana pojavis i dobijes novi posao. Bivsi vodja socijalista ima zeludac da sada sjedi u vise poslovodnih odbora privatnih koncerna (kazem ja vama, ovdje nema ideologije), drugi odu u ambasadore, savjetnike,… Jedino ne smiju napraviti kolosalnu gresku i traziti visi polozaj u politici od onoga koji su morali napustiti (nasa bi Bosanka onda trazila recimo, ministarstvo prosvjete). E to ne smije. To bi ponovo bacilo crvenu krpu pred oci novinara bikova i ponovo bi pocila neravnopravna borba politicara i medija. Borba koju politicar nikada ne moze dobiti.

Sta je moto, moral, moralna poduka ove price? Pazite: bez prenagljenih zakljucaka! Na prvi pogled bi covjek rekao da bi se podizanjem nasih medija iz kaljuze placenika na nivo slobodnih angazovanih istrazitelja, mogla iz korijena promijeniti cjelokupna politicka scena, tako da pocnemo da licimo na civilizovani svijet? Ne moze. Znam da cu sad skociti sam sebi u usta, ali novinara mora da stiti jednako slobodni sudija i tuzilac. I kako sad? Pa za pocetak, promijeniti uvodnu recenicu teksta….

 

Slusam muziku. Je li muzika umjetnost? Jeste. Sta je umjetnost? Enciklopedija Britanika kaze da je to produkt stvoren kreativnoscu (valjda umjetnika?) i izrazen kroz vjestinu ili imaginaciju. Eh, ili me je enciklopedija zatekla i presla, ili je njihova definicija – pogresna? Presiroka. Zasto bi me Enciklopedija presla? Zato sto oni u svoju definiciju stavljaju  (i) „vjestinu“.  Da li je umjetnost ako je onaj koji stvara vjest, pa nas njegovo djelo impresionira? Da li je umjetnost akrobatika na cirkuskom trapezu?E pa za razliku od Britanike, ja bih umjetnoscu smatrao samo djela nastala inspiracijom. U ovoj dilemi imate tri elementa: umjetnik, umjetnost i ja (mi). Sto ce nama umjetnost? Da, to je kljucno pitanje koje pomaze i da se definise umjetnost. Mozemo reci da je zivot tezak, tmuran, siv, pun udaraca, pa nam treba tu i tamo malo zadovoljstva. Zadovoljstvo? Odmor? Slag na torti? Cuj torti?! Slag na suvom, iskuvanom mesu bez grama masnoce.  Jer to je zivot: zvakanje suvog bezukusnog komada mesa, kojeg samo vrtimo iz ugla u ugao usta, bez zelje da ga progutamo. Ponekad cak pokusaj gutanja vodi u refleksni nagon na povracanje. E to je zivot. I tu sad naletimo s vremena na vrijeme na nesto slatko, osvjezavajuce, lako za progutati (slag). Da, ali ja cijelo vrijeme pokusavam reci da to ne moze biti umjetnost. Pogledajte Mikelandjelovu Pijetu i sve on nabore kamene tkanine koji vas ostavljaju nijemim, poluotvorenih usta. Naravno da zadivljuje vjestina, ali to je kombinacija talenta i strpljenja: cekic i dlijeto, pa polako.

Nazad u trokut umjetnik, umjetnost i ja. Za mene je efekat postignut (umjetnost) kad je umjetnik inspirisan i pokrenut emocijom, pa izbaci iz sebe djelo, a to djelo pokrene istu vrstu emocije kod mene (indukcija). Na ovaj nacin se umjetnost vrlo brzo redukuje i skrati za brojna djela kojima se divimo zbog vjestine umjetnika, ali u isto vrijeme ostaje i niz djela koje ne razumijemo jer nas ne indukuju. Pa ipak su umjetnost, jer one koji razumiju dobiju efekat i osjete energiju koju djelo nosi sa sobom. Oduvijek je bilo stvaralaca koji su se bavili „umjetnoscu“ i zivjeli od toga. Hja, ok, moze da se prihvati. Umjetnik je covjek koji umjesto receptora kojima prima svijet oko sebe ima organe velicine pecurke, pa ono sto mi dozivimo kao prolaznu emociju, oni osjete kao uzasan bol. Tesko je zivjeti sa tako niskim pragom za osjetila. To trazi reakciju, odbranu, borbu. Rezultat tog konflikta su umjetnicka djela. Ali ima vjestih ljudi koji znaju sjesti za sintisajzer i sklopiti muziku. Uzas. Doduse ima i ovdje spas! Ti momci postanu uskoro strasno bogati i – pocnu patiti. E tu se onda oni priblize situaciji koja ih moze dovesti u konflikt sa svijetom, pa onda mozda i dodje neko umjetnicko djelo? Uzmite Mocarta i Malera. Vecina „eksperata“ ce se sloziti da Mocart nije br. 1 klasicne muzike. Prije njega su i Bah i Betoven, ali iako Maler vjerovatno nije, ja bih uzeo Malera kao bolji primjer da potvrdim svoju tezu. Mocart je bio uzasno vjest. Popularno je shvatanje da on zapravo i nije bio stvaralac: on je signale dobijao direktno od Boga i samo ih je prenosio na papir…

Ali Maler! Poslusajte neku njegovu simfoniju (4-ta, je moja omiljena) i odmah cete osjetiti razliku. Komponovanje. Muzika je svuda oko nas, bas kao i brojevi. Ili molekuli. Atomi. Treba ih samo poskidati i povezati u lanac. Mocart je tu bio ekstremno nadaren: uzimao je samo najljepse tonove i slagao ih u lance bozanske harmonije. Ali Maler ih je takodje nalazio, ali njegovu ruku su rukovodile emocije. Moze se reci, cak i da je htio drugacije, nije mogao, jer je bio tjeran. Prisiljavan. Ili uporedite nekog talijanskog renesansnog slikara sa Modiljanijem. Stojeci izpred Ticijana vi se zadubljujete u detalje i pokusavate odgonetnuti kako li mu je samo uspjelo? A Modiljani? Njegove slike bole. I zato ponovo: sta ce nama umjetnost? Vrlo jednostavno, da nas s vremena na vrijeme prodrma i podsjeti da zivimo. Idioti nose oko vrata one tablice na kojima pise Carpe diem (uhvati zivot)?! Boze. Bolje je staviti kamen u cipelu, pa uzivati kad se izujes. Ne, treba traziti, cekati susret sa umjetnoscu (da bi zadovoljio definiciju Britanike, treba reci, pravu umjetnost) i prepustiti se umjetnikovom tumacenju emocije. I na kraju kad je rijec o muzici, sto vam je ime izvodjaca manje poznato, to je sigurnije da ce biti – nesto. Mozda cak i umjetnost.

Hajmo malo mastati…

Dobro zdravlje i „ok“ ekonomija. Bez ovoga, ne treba ni kretati u planove. Losega zdravlja, treba se drzati najblize ambulante, a lose ekonomije – ne znam. Kontejnera? Ne znam sta bi vam tu rekao. Sta je bolje, haj’ sad kad vec mastamo: biti bogat, a loseg zdravlja ili odlicnog zdravlja, a siromasan. Oba su penzioneri. Bolje je biti loseg zdravlja, a bogat. Jer ako zivis na Zapadu, sredice se. Odrzavacete u zivotu. Na Zapadu je redovna pojava da u toku uzimanja anamneze (onaj prvi razgovor sa bolesnikom) cujete kako je imao rak prostate prije 10 Godina, a infarkt srca, vise se i ne sjeca. Znate i sami da su ovo dvije dijagnoze koje kod nas znace smrt u roku od pola godine. Ne mozes zaboraviti. Ne stignes.

A sta znaci dobro zdravlje u penziji? Hja, nista te ne boli, nemas u kalendaru zakazano u nekom prijemu i ne pijes redovno lijekove. Ali, da potrcis, ne mozes. Da nosis nesto, gradis kucu – ne mozes. Da stojis dugo, hodas polako vise kilometara, nesto ce zaobljeti. Znaci bolje je biti bogat, jer brate 4000 EUR mjesecno, isto je i kad si mlad i kad si star. Nemojmo sad tjerati mak na konac, sigurno ima gadnih bolesti, gdje ni sav novac ovoga svijeta ne moze pomoci, ali generalno, mislim da je bolje biti bogat. Evo recimo samo kroz parametar ponizenja. Kad si bolestan, ponizen si nekoliko puta u toku dana; kad si siromasan, stalno.

Ali sto bi rekao Z. Kesic, hajmo mi ono nase. U konkretnom slucaju, niti sam bolestan (tpu, tpu, tpu, daleko bilo), a ni siromasan. Taman. Znaci sta raditi kojega djavola u penziji?

Prvo, ja sve vise i vise mrzim avion. Sve vise i vise razumijem T. Kruza koji je vjerovatno prosao ovo sto i ja, pa je – kupio avion. Ja niti mogu kupiti, niti iznajmljivati avion sa posadom, pa sam prinudjen stajati ispred deska pola sata, sat…. Zasto? Pa ima ljudi koji uzasno pate ako ne udju medju prvima. Znate vec rucni prtljag, danas svi nose po dva komada i one kutije gore iznad sjedista se vec poslije prvog talasa putnika (od reda 6 do reda 20), napune. Kad mi dodjemo na red, a sto nismo ni kljakavi, niti imamo malu musavu djecu, nismo smo trudni, a nemamo ni zlatne kartice – nema vise mjesta. E zato sam ja prvi od ovih poslednjih. A da bi bio prvi, moras stati u red. Haj, ovo i nekako. Ali izlazak iz aviona!!? Opet prvi, stanem u hodnik. Spreman. Ostali? Jos sjede??! Tek kad se vrata otvore, polako se dizu i tek onda krecu po one svoje komade prtljaga. Vrata otvorena, vidis svjetlost slobode i cist vazduh, ali to znaci da moras cekati jos 15 minuta. A kako je izmedju? Let? Sjediste ispred Tebe je uvijek razglavljeno i na njemu uvijek sjedi neko debeo. Zato i jeste razglavljeno. Taj ima i iritiranu besiku i cesto – sjeda. A kad sjedne tvoja artroza koljena svaki put dobije novi zamah…. Znaci, jednom rijecju, sto dalje od aviona. Sa ovim otpada jedna od vecih aktivnosti tzv. dobrostojeceg penzionera: putovanja. Daleko im lijepa kuca! Pa ako neces u vazduh, alternativa je „raj na zemlji“. I to je to! Kuca u kojoj mozes primiti koga volis, a da ti ne bude tijesno vec treceg dana, prema klasicnoj uzrecici.

Naravno, mora biti more, ta necemo u Slavoniju?! Ali obala je prenapucena! Sto od nasih, sto od furestih. Ja bih recimo Lastovo. Ili Vis. Ako se pojavi ipak neka bolest, onda Korcula. Mada, ko ti tamo kod nas moze pomoci ako je nesto ozbiljno? Najbolje ti je sjesti na plazu, rano ujutro, slusati kako talasi ritmicno prilaze plazi, nastojati da dobro upijes taj zvuk. Posto je rano ujutro, tu je i miris. Dovoljno za mirno umrijeti. Ali ako ne mislimo bas odmah umirati, onda je izbor otok, pogled na more, pristup moru bez lomatanja, auto parkirano bezbjedno, njegov pristup asfaltu i – nista vise. U radiusu od 5 km ima samoposluga, a u susjednom mjestu ima ribe. I sta ce normalnome covjeku vise? A u kuci, prostor i opet – prostor. Muzika razvucena sa Buzovim zvucnicima, kuca ljeti prohladjena, a zimi sigurna, topla. Ne pusta. Dvije spavace sobe uvijek spremne za goste tako da nam ne pada mrak na oci kad se neko pojavi sa kuferima na kapiji. Naprotiv: e, da ‘oce! I onda: bez gostiju muzika i nesto intelektualne aktivnosti, a sa gostima dobra hrana (riba) i vino. I razgovor. Zvijezde se odslikavaju u moru, a neka barka vec vadi na bonaci ulignje koje ces sutra kupiti kod covjeka sa kojim si dobar. Mislim, Ovako bi se moglo i 20 Godina! A jos kad djeca dodju! Pa se unuci rastrce oko kuce (naravno, beton, plocice i drvo – necemo odmah u ambulantu da nam vadi staklo iz pete!). Pa djeca odu, a unuci ostanu. Pa ih mi onda ubacimo u avion sa onim tablicama sto vise oko vrata. I tako do zime. E onda bi se mogli i mi malo nategnuti, pa u avion. Do djece. Mozda neko kaslje. Da pomognemo. U 50 kvadrata. Neka, draze ce nam biti vratiti se kuci. U nas raj na zemlji.