Je li to, to?

Ne znam. Ne znam. Probali smo razlicite varijante turizma i jos nismo nasli – idealnu. Cini se kao da na ovom prvom nivou, baznom nivou postoje samo dvije varijante: sa ljudima i bez ljudi. Ovu drugu neki moderniji turisticki radnici zovu ljetovanje po uzoru na Robinzona Krusoa, pa vam je odmah jasno sta se time hoce reci. Nema nicega. Tisina, priroda u svojoj nepatvorenoj i iskonskoj formi, more (ja uvijek i samo govorim o moru!) tirkiznoplave boje, bistro tako da je nemoguce vizuelno procijenti dubinu, mirise, cisto. Plaza je poludivlja, ima pjeska ili sljunka, ali ima i stijena. Nista nije uradjeno ljudskom rukom. Nema mola, ponte, ni stepenica. Ni kvadratni centimetar betona. Doci do plaze je takodje svojevrsna avantura. Granje okolnih maslina vise preko puteljka, cesto se treba saginjati, skociti tu i tamo s kamena na kamen. Ipak, ici prema plazi nije tako tesko…. Kao sto je vracanje! Na putu kuci, kombinacija mokrih stopala i mokrih papuca, mokrih od mora, neminovno vodi spadanju papuce sa noge. Makar jednom cete morati nagaziti na prirodno tlo, pa sad samo od srece zavisi je li to ostro, grubo, bode li ili je meko. Ulazak u more je za mene postala avantura, a izlazak iz mora, nerjesiva prepreka. Cudo! Za ne povjerovati. Kao dijete, cak i kao gimnazijalac, mogao sam trcati po plazi, plicaku, kamenjaru, vrelom asfaltu, kuda volis, a da to i ne konstatujem. Sada? Sada se kao kit nasucem do plicaka i bespomocno zovem da mi se bace kakve papuce. Da nema nikoga da mi ih doda, tu bi me nasli sutra prvi kupaci jednako nasukanog i jadnog. Uzasna dilema: ustati se u plicaku kad je voda iznad koljena, pa da ti ta voda posluzi kao oslonac za izgubljenu ravnotezu, ali onda je put to papuca, najmanje 2-3 metra ili se (probati) podici tamo gdje je voda odmah iznad sljanaka: nema podrske okolne mase vose, ali je do spasa samo metar… Ma zapravo nema dileme: bez tudje pomoci (bacanja neke obuce), ja ne izlazim. Na ovaj ili onaj nacin, na obali i konacno u svojoj obuci… opet problemi. Nema tusa, ni slatke vode. Sad treba staviti pomagala bez kojih nema normalnog zivota na glavu punu soli. Nema ni suncobrana, ni hlada. Ja, ima hlada ako cete sjesti na travu, ali ja stigoh do ovih poznih godina, a da nikad nisam sjedio na travi i gledao u more. To se jednostavno iskljucuje. E ali onda moras izgoriti. I dobro, kad se nekako dovuces sa obale do kuce, stvari se mijenjaju. Bazen sa infiniti ivicom okrenutom prema zalivu, neometani pogled na more, tisina i krijestavci. Da, ali valja i jesti. E onda auto, guljenje felni po ostecenom putu, pa 7 km do prve prodavnice. Parkiranje bez mogucnosti da imate platezno sredstvo (sms ili novac u metalu), uske ulice, parkirana auta svuda i onda pored guljenja felni, pocinje i guljenje retrovizora…

Odmor sa puno ljudi? E to su onda obale pod koncesijom. Pa vam je tu zivot reziran prema zamisli mladih lijepo gradjenih momaka koji vladaju stolicama i suncobranima. I bas kao sto u Bosni svaki kanton ima cijelu piramidu vlasti kako bi svaki politicar imao nesto da vlada (nad), tako su i ovi momci dobili stolice i nas kao svoje podanike. Zanimljivo je da nacija ipak nije najvaznija stvar na svijetu! Kako bi to nasi politicari da nam prikazu. Ne, primitivizam je najvaznija stvar na svijetu. Primitivizam je nadnacionalni fenomen, dimenzija koja okuplja ogromnu vecinu ljudi, spaja ih bolje neko engleski jezik ili vjerski simbol. Ako krenete da trazite malo bolje mjesto na plazi (cuveni ”prvi red”), ne smijete postaviti pitanje uz gramaticka pravila. Samo cete napraviti barijeru izmedju sebe i momaka. Krenite sto jednostavnije, zapravo samo glagolom i put je otvoren. Nikakve veze nema jeste li Srbin u Splitu ili Bosnjak u Budvi ili Makarskoj. I naravno, naravno: uz nekih 20-ak EUR-a mita mozete si osigurati prvi red za vrijeme citavog boravka. I tu imate stolice, suncobrane, hladovinu, tus sa ledenom vodom, cesmu, bar, stolic, pepeljaru, korpu za otpatke…. Sve sto vam treba za prosjecan dan rostiljanja na nasoj obali. Dobro, svi oko vas puse (i to one neobicno tanke cigarete koje im daju laznu nadu da ipak nece umrijeti od raka pluca), pricaju idiotske stvari, smiju se kao kreteni, a djeca im svaku svoju emociju bilo prijatnu ili neprijatnu isprate razornim vriskom. Tu blizu odmah, samo par stolica dalje, dvoje igraju odbojku i samo se ceka da vas lopta pogodi u glavu, a iz pozadine se dva konkurenstka bara takmice za svoju klijentelu dvijema muzikama razlicitog zanra. Ali obje su glasne.

Dakle, sta je bolje? Ne valja ni jedno ni drugo. Treba se popeti, ako se moze na drugi nivo. Skupi hotel sa svojom plazom, ogradom, zastitarima. Tamo je najvrijednija valuta – peskir ili rucnik, zavisno od drzave. Kad dodjete do tog famoznog pomagala i okacite ga oko vrata, sva su vam vrata ovorena: od saune i plaze do sobe sa mirisljavim morskim aerosolom. Pa jeste, fino je. Malo zapece po dzepu ako morate uzeti dvije sobe ( za svitu nemate pare), jer oni iz bezbjedosnih razloga (pozar), nece vise od dvije osobe u sobi. Pa vi vidite: vas troje, dva puta po 350 EUR-a, za noc. Ali brate, mirise, sve cisto, prosto ti neugodno obaviti potrebu u WC-ovima ispod, iza i iznad recepcije: grehota narusiti zvukove lagane klasicne muzike, zvukovima vlastitoga tijela. Ali, avaj! Opet onih 80%. Sad sa znacajnim udjelom Rusa. Prepoznajete ih kako se razmecu na baru, kako caste djecu voznjiom skuterima (50 EUR), a ponekad i cudnim odnosom godina izmedju njega i nje. Ima i nasih i ma koliko se trudili da ih ignorisete, ne ide: oni rade sve da budu primjeceni.

Ima li jos koji nivo? E, ne znam. Ja nisam probao. Mozda neki hotel u Engleskoj koji prima samo one sa clanarinom?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s