I bas kad sam pomislio da znam dovoljno o jugoslavenskim vinima (mislio sam zapravo da poslije Peljesca, nista drugo ne treba ni traziti ni probati), sretnem se sa Posipom iz Care, starim 2 godine. Ako ste u Vela Luci, kolima prema Korculi (gradu), pa prodjete Blato i Smokvicu i tu je skretanje za Caru. Cetiri km od glavnog puta. Nista. Ali, zapravo moze i laksim, zaobilaznim putem….
Pravac iz uvale Tudorovica (nekih 5 km sjeverozapadno od V. Luke) do Grada. Tamo iza Obale 3 (ili 2?), nalazi se trznica. Mala prostorija sva od kamena, a na standovima samo 4-5 prodavaca. Voce, povrce i – riba. Prodavci nezainteresovani za nas kupce sa dijalektom koji veze nema sa korculanskim, iako se ja trudim da ubacim italijanske izraze, svu paznju posvecuju samo domacim. Razumijem: valja prezivjeti 12 mjeseci. Blitva 12 kuna i sardela….. Nema?! Kako nema??? Bice, kaze stariji gospodin, za 20 minuta. A mi poranili: bili tamo vec u 7… . Ok, idemo pazariti sve ostalo, kao da ce riba doci. Konzum i Posip, Cara, suho vino, 0,7L iz 2017. Oko 90 kuna. Hljeb, pardon, kruh – mada je (pra)stara damlatinska rijec za hljeb, hlib, a ne kruh! I nazad u trznicu, u kamenu spilju od 20 kvadrata. Uz djecaka kojeg je porodica s pravom umjesto u Zagreb ”uskole” poslala u trznicu da prodaje ribu, jer ‘decko’ nije bas od neke inteligencije, pojavio se i nas stari poiznanik sa sardelama. Ispod tezge (banak) 6 gajbi sardela , a gore na tezgi jedna iz koje vadi. A riba, jadna, bila je ziva koliko prije 5-6 sati. Ukocena, tijela savijenog u luk od poslednjeg grcevitog pokusaja da manevrom izbjegne mrezu, sjajna, mokra, pa sija kao kovceg srebra. Prodavac vjesto grabi sakama trazenih 1,2 kg i cijelo vrijeme asikuje sa prodavacicom voca, mameci je jednom finijom skusom: hoce li joj dati ili ne. I dao joj je na kraju, naravno, dok je uzimao mojih 25 kuna. I onda opet kod gospodje od blitve. Mlada, jedra, uskih listova.. Ma, blitva, ne prodavacica. Trpa kilogram u kesu, jedva moze da stane. Imamo li sve? Krompir, blitva, bijeli luk, pamidore, crni (crveni) luk, maslinovo ulje, sardele, kruh i – posip. Najtezi ruckovi! Upotrebi se skoro svo posudje, potrosi se skoro svo ulje, prska na sve strane, a pojede se za manje od 20 minuta!? I onda Posip, Cara, 2017. Cudo! Dan ranije smo pili nekada legendu bijelih vina: kutjevacku Grasevinu. Nista, skoro pa – voda. Prema Posipu. Mladji vade mobilne, aplikacije, kontrolisu. Sta je ovo???? Jedno od 5% najboljih bijelih vina na svijetu, kaze jedan app. Kontrolisemo cijene u raznim lancima prodaje. Skandinavci vam ga mogu obezbjediti na stolu za nekih 50 EUR, a ako bas hocete da ga pijete u Americi, e onda morate platiti 200 EUR?! E, ali Posip ne bi bio to sto jeste kad bi ovi efemerni podaci uticali na nas dozivljaj. I zaista, ne trebaju vam nikakvi podaci o velikim parama, tudjim procjenama vrijednosti, Posip sam sebe opravdava. U ustima. U casi koja se odmah orosi. I onda dilema: kupiti karton sa 6 ili 12 flasa ili – nista? Posip u Skandinaviji??? Uz ribu iz Tihog okeana? Krompir od prosle godine. Paradajz iz Spanije? Ne! Mozete vi presaditi srce vaterpoliste Sandra Sukna u tijelo neke babe – ne pomaze to. Baba mora riknuti. Posip se pije samo ovdje, pa ili cete cekati sledece ljeto ili cete se prije vremeno penzionisati, pa preseliti na Korculu i piti Posip uz blitvu sa lokalnih terena. Ne volite Vela Luku? Nema problema, Cara je na pola puta do grada Korcule. A i tamo ima da se kupi sardela u ribarnici vlasnika koji se preziva…. Sardelic. Dobro, mozda i nije nesto posebno: sigurno ima i u Srbiji mesara koji se zovu Govedarice? Ipak, Svinjcevica, nema….
Ali iz Korcule (grada) treba bjezat’ sto prije! Turisti, turisti i lavanda. A jos ako se potrefi da ste tamo u podne (a i kad bi bili, dok se djeca naspavaju?), onda ce vas lokalni crkvenjak potjerati ubitacnom zvonjavom crkvenih zvona. Uvijek je lijepo cuti kad zazvone zvona lokalne crkve. Ma lijepo je cuti i kad zvone ”za mrtve” (ono samo u jednu stranu: dong, dong, dong, a ne ding-dong, ding-dong), ali ovaj ga brate pretjera: zvoni neprekidno ”za zive” dobrih 10 minuta. Ali turisti kao turisti, slikavaju, misle, tako treba…. Uh da je jedan sprat u nekoj staroj, a renoviranoj kuci od kamena u Ulici Sv. Nilkole! Pa sa balkona pogledas krajnje desno, jedrenjaci, desno, Stari grad Korcula, lijevo more i Peljesac, Viganj. Ja, 90 kvm, 1,2 miliona EUR . Sitnica ali samo za Bejlija (fudbaler) koji je koliko je juce potpisao za nekoga za milion EUR, sedmicno….
Jugonostalgija 