Novinar

Koja je razlika izmedju naseg politicara i svedskog? Novinar.

Krenimo kao rjesavanje matematickog problema: red po red….

Nasi politicari se bave politikom da bi ukrali. To je potpuno jasno i nikoga ne treba u ovo ubjedjivati. Kod nas se cak postaje politicarem tek iza 40-e. godine, pa i ta mala sansa da u politiku udje neki naivni, altruisticni mladi covjek, svedena je na izuzetke. Svi nasi politicari su kao bratstvo, sekta, masonska loza, mafija: kao jedan ce skociti na nekog mucenog nesrecnika koji na pocetku karijere pokaze nesto ambicije da sluzi svojim glasacima. Kad se susretnete sa tako masivnim i homogenim zidom otpora bilo kakvom progresivnom djelovanju, a sa druge strane vam se ponudi udio u unosnom poslu, zaista je tesko nastaviti prkositi i kao u americkim filmovima, plivati uzvodno. Nasi politicari su ova pravila doveli do savrsenstva tako da u njima jednako uzivaju u vlast i opozicija. Podjela na vlast i opoziciju jednostavno odrazava podjelu na manje ili vise ambiciozne i alave, tako da ti agresivni izbiju u vlast, a oni skromniji se zadovolje opozicijom. Ali svi kradu, samo sto su razlike – kvantitativne. E sad pored ovih dviju sila kojima je svaki nas politicar izlozen, dakle pritisku i nagradi, postoji i treca sila, a to je – savjest. Ne treba biti zaslijepljen: svaki politicar je ujedno i ziv covjek. Makar na pocetku. A u toj kreaciji postoji uvijek i nesto savjesti. Neko manje, neko vise. Ali i tu je bratstvo naslo rjesenje! Ideologija. Oni u svakom trenutku sami sebe i sve ostale ubijedjuju u ispravnost svog vjerovanja (recimo na primjeru trenutno aktuelnog sjecanja na Srebrenicu, svi srpski politicari umijesani u zlocine, mjesecima su sami sebe ubijedjivali u ispravnost osvete prema Muslimanima, jer – i u to su bili sigurni – taj ciklus medjusobnog tamanjenja, ce se nastaviti i pitanje je samo ko ce stici da bude efikasniji). A od ideologije, vjere, nema boljeg melema za savjest: „Morao sam!“ Znaci cist, kao vojnik prema pukovniku.  I sad kad je kao sto kazu Englezi, pozornica namjestena, sve kocnice za besomucno otimanje i lopovluk su nestale. Sve je opravdano. Covicev cuveni bazen okruzen visokim zidom postaje obicna lokva u metalnom kainu u odnosu na njegovu megaistorijsku zaslugu, kako on to razumije iz svog i jarana mu, tumacenja ideologije grupe. I kao sto kaze 80% nasih radioreklama, „i to nije sve!“, kad se neka kradja otme, pa postane zaista prst u oku posmatraca i kad se cak nadje i neki novinar da nesto o tome napise, politicar se ne uznemirava. Njegove zasluge za vlastiti narod su tolike da sve fabrike njegove mu drzave ne mogu to da zasjene. I ne reaguje. Smije se. Ruga se. Bahato i provokativno.

A svedski? Kupi cokoladu na karticu poslodavca, jer je zaboravio svoju, a sutra odmah nadoknadi trosak? Ne! Kasno. Prekrsaj. Ostavka. Nasa Bosanka, Svedjanka, ministrica srednjeg obrazovanja (sic!) vozi mostom ‘p’jana’ (hja, za nase uslove, smijesno, ali zaista smijesno), bude uhvacena od policije i sutra odmah – ostavka. Koji im je djavo?

U cemu je stvar? U novinaru. Svedski novinar je slobodan, sto ce reci, ima izvor finansiranja na koji politicari ne mogu direktno uticati. Mogu indirektno, ali ne lipsi magare…. . Znaci slobodan. Sta vise – vazno! – zivi od vijesti. Nazalost, najcesce od senzacija, ali svejedno: glad citatelja je njegov motiv, a sto vise citatelja, njemu veca plata. U takvom sistemu je politicar samo pasivni posmatrac, kao oni u publici Vimbldona sto gledaju cas lijevo, cas desno. Lopticu udara neko drugi. Ovdje novinar. I onda je sve logicno. Novinari nanjuse kao ajkula krv na nekoliko kilometara od krvarece rane i ustijeme se na mucenika. Iz dana u dan, iz emisije u emisiju, toliko cesto da postane nesnosno za…. ? Koga? Mucenog politicara? Ma jok! Za njegovog sefa. I tek sada prorade telefoni i ovom jadniku bude onako izokola, ali jasno saopsteno da je vrijeme za ostavku.  Za to vrijeme u paralelnom svijetu kod nas na Balkanu, telefon zazvoni nekoliko dana ranije. Ali to politicar zove redakcije i upozorava ih da bi izvor finansiranja mogao da presusi. I nista od tzv. transparencije.

E sad u ovom nasem izvodjenju matematickog dokaza da je novinar jedina razlika izmedju svedskog i naseg politicara, treba zavrsiti samo jos jedan, poslednji red….

Sta bude sa svedskim politicarem nakon ostavke? Prevaspitan? Poboljsanog morala? Drugi covjek? Novi covjek? Vraca se „u bazu“? Tada bi trenutni svedski premijer trebao da se vrati medju zavarivace. Ja, ja, da je nesto zgrijesio. Ne! Samo se povuku u ilegalu. U Svedskoj je popularno reci, odu pod zemlju. I cekaju. Tu je sad tajming najvazniji. Ako cekas dovoljno dugo da svi zaborave, samo se lagano, jednog lijepog suncanog dana pojavis i dobijes novi posao. Bivsi vodja socijalista ima zeludac da sada sjedi u vise poslovodnih odbora privatnih koncerna (kazem ja vama, ovdje nema ideologije), drugi odu u ambasadore, savjetnike,… Jedino ne smiju napraviti kolosalnu gresku i traziti visi polozaj u politici od onoga koji su morali napustiti (nasa bi Bosanka onda trazila recimo, ministarstvo prosvjete). E to ne smije. To bi ponovo bacilo crvenu krpu pred oci novinara bikova i ponovo bi pocila neravnopravna borba politicara i medija. Borba koju politicar nikada ne moze dobiti.

Sta je moto, moral, moralna poduka ove price? Pazite: bez prenagljenih zakljucaka! Na prvi pogled bi covjek rekao da bi se podizanjem nasih medija iz kaljuze placenika na nivo slobodnih angazovanih istrazitelja, mogla iz korijena promijeniti cjelokupna politicka scena, tako da pocnemo da licimo na civilizovani svijet? Ne moze. Znam da cu sad skociti sam sebi u usta, ali novinara mora da stiti jednako slobodni sudija i tuzilac. I kako sad? Pa za pocetak, promijeniti uvodnu recenicu teksta….