Postar treba da zvoni jednom

Ma svaka inflacija je uzasna!

Ne valja kad za platu ne mozes kupiti vise od kilograma mesa ili cak, novinu, ali ne valja ni jesti samo – sampite. Nista ne valja kad ga ima previse….

Boze ljepote onih vremena kad smo svu pisanu komunikaciju sa svijetom obavljali samo pismima i razglednicama i bili ovisni od one jedne jedine posjete postara odredjenog dana. I neka mladji obrate paznju: ako u petak nema nicega, valja cekati – ponedeljak. Nije mnogo bolje bilo ni sa govornom: telefoni su kasno dosli u nase kuce, a i kad su dosli, stavljali smo ih u hodnik odmah pored ulaznih vrata (?), pa kad bi zazvonili, trebalo se dici i otici do aparata. A tamo ni stolice ni klupe, nego moras stajati, pa ako neka tetka iz dosade zove da cuje sta ce se danas jesti, onda moras sve s noge na nogu kao da ti se…. kao da hoces na malu nuzdu. Ti kao mala, a razgovor kao velika. A dok nije bilo telefona, zakazivali smo razgovore sa „dragim i milim“ u Posti. Cekaonice poste nikad nisu imale da valja klimatizaciju, a o mikroklimi govornice da i ne govorim. Jos ako je prije vas u njoj bio neki vojnik, a uvijek je prije vas bio neki vojnik, onda imate sazet purpuri njegovih poslednjih obroka, obojenih osobitoscu njegovog metabolizma. Ja, da se sad ne rasplinjujem i ne trosim previse rijeci na plinove….

Ali – pismo. Komad papira ispisan rukopisom nekoga ko vam je vazan. Ma ne treba ni citati: to je materija, djelo te osobe i vec kao takvo ima neprocjenjivu vrijednost. Umjetnicki detalji su vrsta mastila, oblik slova, sirina margine, kvalitet papira, miris…. E a tek onda sadrzaj. I taj slatki ali i bolni osjecaj da evo, da, tu je, dobilo smo pismo – ali! Koliko sad treba cekati do sledecega? I tako iznova, od 11 do 1 popodne kada obicno dolazi postar, pa ili stajati na balkonu i cekati ili se svakih 5 minuta stropostati niz stubiste dolje do postanskih sanducica? I najcesce razocarenje: vidite da su drugi dobili, znaci bio je,  a vama – nista. Sutra svane novi dan i nova sansa da stigne pismo.

A danas, 10-ak  hiljada dana kasnije? Ekran od 4-5 inca i 5 „pisama“ na sat?! Uzasna devalvacija smisla komunikacija! Kupi ulje. Kad ces doci. Ides li. Evo me. Vidis li me. Komunikacija pismima prije 40 godina i ova danas su kao ziv covjek i covjek na obdukcijskom stolu. Danas, mrtav. Seciran, pa otkines jos malo, pa rasfilas, do filamenata, pa – pod mikroskop!? Nigdje vise covjeka, ni njegove esencije. Nigdje vise onoga zbog cega ti zelis da komuniciras sa tom osobom. A pismo? Eeee. U vremenu izmedju dva pisma ideje se skupljaju i sazrijevaju. U procesu pisanja kada od misli nastaju recenice, to poprima odlike umjetnickog stvaranja, jer sve silne misli nakupljene kroz vrijeme, prolaze jedan proces selekcije, izbora, promisljavanja i na papiru ostaje samo ono najbolje sto neka glava moze da smisli i pretoci u recenicu.  I onda ako se dobro zagledate tu vidite i mnostvo metaknjizevnih fenomena: penkala ili hemijska, olovka sa B- ili H-minom (grafitom), upire, ne upire, pero leti po papiru ili se uz svako slovo vodi herojska borba? Papir istrgnut iz sveske (mostarski, teke) pa je ili na linije ili na „kocke“. Ili je mozda nekakav skupi sa vodenim zigom? Tada vam je kao citaocu sva ova metakomunikacija bila dostupna i strasno vazna za analizu, jer pisac najcesce nije bio nje svjestan, dok se danas nevjesti spisatelji sakrivaju iza grafickih simbolcica (smajliji) kompenzujuci i svoju misao i svoj rukopis, pa vi i nemate neki izbor, vec morate uzeti i rijec i smajlija. Ne kazem ja, zna u pocetku biti uzbudljivo, ima i ovdje momenat iscekivanja, ali je platforma i njen sadrzaj toliko nepersonalna da – u najgorem slucaju – poruku moze da napise i neko drugi?!

A „zivot“ pisma ili danas – poruke? Pismo ako ste bili samo malo disciplinovani (i ako vam nije vojska one druge nacije uletila u stan pocetkom 90-ih) i ako ste ih sacuvali, predstavlja danas istinsku, materijalnu vrijednost. Cak i ako se postali – nista, a da ne govorim ako je od vas nesto bilo…. Danas, 40 godina kasnije otvoriti pismo i osjetiti onaj isti miris, primjetiti karakteristicne oblike slova, datum, to moze da se uporedi samo sa odlaskom na tavan djedove kuce na kojem ste se sakrivali i igrali svakog bozijeg ljeta prije vise decenija. Mozda ce neko, ne kazem, otvoriti poruku na Vajberu 2060? E da mi je sad onaj smajli sto se smije razjapljeno od uva do uva…

I zato, ne sjecam se vise koliko je puta postar zvonio da bi spojio Dzesiku Lang i Dzeka Nikolsona na kuhinjskom stolu, ali ovo sto danas radi je katastrofa: zvoni svakog minuta.  Uzas. Kako da se vratimo u vrijeme kad je dolazio samo jednom dnevno?

 

 

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s