Dvije bolnicke

I oni (one) i mi imamo pravo!

Imamo pravo. Ne pravo sa strasno dugim i jedva naglasenim, jedinim „a“, nego pravo, gdje je zestoki naglasak na „a“ i ono je vrlo kratko. Znaci ne radi se ni o pravosudju ni o ravnopravnosti, vec o pravu na istinu (zamisli: krivo, e pa – suprotno).

E sad posto je ovo izuzetna situacija, jer obicno smo na dva kraja svijeta, da objasnim o cemu se radi.

Imamo teskog bolesnika. Ne teskog za „raditi“ sa njime, vec teskog zbog tmurne i nemilosrdne prognoze koja se nadvila nad njim. Citali ste u tekstu „8%“. To su oni mladi ljudi koji bi da se i dalje bore, hvataju se za slamku, iako je sva statistika (92!?) protiv njih. Studije potvrdjuju da kad pitas bolesnika hoce li da krene sa novom terapijom gdje je sansa za ozdravljenje 1%, a rizik od smrtnog ishoda od same terapije, 10% – hoce. A kad pitas zdravog, bi li… . Oni traze garanciju za islijecenje od 50%, a rizik od smrtne komplikacije 1%. Ovo obrazovani ljudi zovu razlicite perspektive. Ja, e ali onda im se pogorsa. Nas narod kaze, pozlilo im. Naglo. U sred noci kad je ogranicen broj personala. Mora se nesto uraditi. Odmah. Sad i tu. Vec vidite scene iz dosadnih americkih serija, kad se svi stuste niz hodnik, vicu o nekakim kodovima, adrenalinu, jedan se drzi za kesu od infuzije, a bolesnik je na  krevetu sa tockovima. Iznad glave mu promicu lampe. Neko ga je vec zaskocio i prvo 15 pritiskivanja dlanovima u predjelu srca (cak i lomljenjem rebara), pa onda dva udaha vazduha. Ne, ne ustima, ta u bolnici smo! Pravac intenzivna njega. Lopatice od defibrilatora se trljaju….

E sad dovde je sve isto i tamo i ovamo. Jedino mozda one lampe: na zapadu gore sve do jedne, a kod nas, svaka druga, pa i ta trepce.

Sta vise dovdje je sve i jasno. Bolesnik, bolest i doktor. E, ali tu izmedju su medicinske sestre. Sad pocinju razlike. Kod njih su se sestre izborile za pravo da traze (zahtjevaju) da se jos za dana ovakve situacije definisu. Nece da cekaju noc, pa kad bolesnik pritisne dugme alarma u dva i po poslije ponoci ili kad ga nadju u rutinskoj kontroli na podu pored kreveta, nece da onda ne znaju sta da rade: da li da krenu sa masazom srca dok ne dojuri anesteziolog ili da nastave sa sms porukama…. I u pravu su! Stojis sam pored besvjesnog bolesnika. Sta raditi: pokrenuti cijelu procedu punu stresa i nervoze ili – mirno, kao da nista nije bilo? E da bi znale sta ce, one jos dok je dan, traze da se rodbina obavjesti, da se bolesnik obavjesti i da se sve to fino dokumentuje na papiru. Naravno rijec je samo o situaciji kad se donese odluka da se bolesnik ne izlaze agresivnim mjerama spasavanja zivota: masaza srca, respirator, dijaliza. One druge situacije i scenarija – tu se aktivno djelovanje podrazumjeva. A u tim svojim zahtjevima nemaju milosti: treba otici kod bolesnika koji jedva dise i reci mu, znas, ako ti bude jos gore, mi cemo samo napustiti sobu. Mislim, kome takvi razgovori pomazu? Protestantima i to onom mazihistickom krilu, a ti su izgleda u vecini. I kad ti zavrsis sa bolesnikom,  one stoje naslonjene na zid, vrteci preko prsta lancic, pitaju, a je li supruga obavjestena? Sta ostaje mucenom doktoru tada? Samo jedno- zatvoriti oci i pomisliti: cim dodje plata, kupujem nove felne od 22 inca (budala, na svakom trotoaru ima da ih osteti).

A kako je kod nas? I nase imaju pravo, bila je pocetna teza teksta. U cemu imaju pravo? (Moram da podsjetim, ne pravo, nego pravo, suprotno od – krivo). Pa u tome sto nista ne pitaju, nista ne traze. A bolesnik se pogorsao…. Pozlilo mu. Ostanu mirne bez stresa. Umro. Sta ces. Spasio se. Odakle im ovaj stav? Pa to je stav koji je izgradjen poslednjih 7-10 dana u svakodnevnim kontaktima sa doktorima. Vidi svako da su doktori vec digli ruke od bolesnika i rade „na automatski pilot“. I svi znaju da ce sledece jutro i doktori konstatovati da se mucenik spasio. Zapravo, i jeste.

Eto, vidite, svi imaju pravo.

Opet Zlatan ili zasto je bolje biti primljen u Intersport?

Prije neko vrijeme sam tvrdio da je jedino Zlatan vidio Kanta. Ne znam da li ste me razumjeli, ali cast Kantu i njegovoj ideji/viziji o zajednickom uzvisenom cilju, pare su – pare. Pa kad radis za bogatog poslodavca, nekako malo lakse sretnes Kanta i njegove ideale, nego ako radis u blagostanju, iz budzeta. Onaj Zlatanov gazda je na ovaj ili onaj nacin dosao do velikih para i posto su njegove, on ih po svojoj volji dijeli okolo. Ovi moji su do para dosli demokratskom procedurom i kad dijele, prvo misle na sebe, pa tek onda na mene. Jer sto bi mislili na mene?? Od mene im ne ovisi status.

E sad i Zlatan i ja mozemo, svojom voljom da se odlucimo za koga cemo raditi. Sve prema volji i sposobnostima. Nema poslije kajanja. E ali korisnik ili ti kupac naseg produkta najcesce ne moze da bira. Pogotovo moj kupac. Pogotovo ovdje na protestantskom Sjeveru, gdje se ne smije dozvoliti da pare odlucuju koliki kolac blagostanja ces dobiti. Hoces li voziti BMW ili Skodu Fabiju, do tebe je, mada ne bi smo voljeli da kupis tu pred svima nama jahtu od 75 m! Ali vrtic, staracki dom, bolnice, e to mora biti svima isto. Znaci, nemas izbor. Moras kod mene (a bolje bi ti bilo da legnes u Intersport!).  Jer Intersport radi razne smicalice, investira u reklamu, pravi atraktivne lokale, sve da bi ugrozio XXL ili Foot Locker, odnosno da bi kupce koji su na putu ka konkurenciji, preoteo. Primjetite: Intersport se bori za kupca! Mi iz budzeta („sa “ budzeta)? Mi koristimo sve moguce smicalice da uvalimo (pardon preusmjerimo) kupca prema konkurentu.

I onda muceni kupac usluge kaslje. Nema nikakve sanse da dodje do Doma zdravlja, jer se tamo mora kao da je gost, najaviti telefonom. A telefonom, lakse je dobiti servisnu sluzbu nekog teleoperatora nego Dom zdravlja. Stojis u redu, ne docekas i zamoli te nasnimljeni glas da se javis sutra, a u svakom te minutu podsjeca da imas Urgentni centar. I onda se iskusniji korisnici usluge malo strpe, smire nekako kasalj, dok Dom zdravlja ne – zatvori. A, bude 4 popodne, krenu ka Urgentnom. A Urgentnom su svi! Tamo moras onda racunati da cekas nekih 4-5 sati dok se osoblje bori telefonima ko bi da te primi. Bolje receno ko ima jaci argument da te ne primi. Jer moderni bolesnici nemaju vise samo jednu bolest. To samo ima jos kod nas; od prve sledece – umiru. Na zapadu ih skupljaju, pa kad dodju u Urgentni imaju najmanje 5 raznih dijagnoza. I od svake se kaslje! Kardiolog kaze da je od pluca, a plucni da je od vode u plucima zbog loseg srca. A ako se ispostavi da bolesnik ima „karton“ kod onkologa, upute ga tamo. Mislim logika je vrlo jednostavna i prema njoj bi svi  trebali biti smjestini na – porodiljskom! Jer svi su nekad bili tamo ‘pacijenti’ .

Ovo kad bi covjek ispricao nekom starijem Jugoslavenu, prestao bi te slusati vec na pocetku. Nasi stari ljudi su cijeli svoj zivot prozivjeli u atmosferi necije propagande! Prvo nas je Zapad kinjio svojom propagandom i tu su se nasi stari, tada – mladi, naucili pameti. I sad ih vise niko ne moze prevariti: sto god da cuju, rezultat je propagande, a u kom se smijeru ta propaganda krece, manje je vazno. Sad je ocito propaganda Istoka protiv Zapada. I zasto je ovako tuzno na bogatom zapadu? Pisao sam neki dan o timskom radu, mada sam tada imao fokus na bolesnike kao dio tima. I medicinske sestre su cule od drzave da su dio tima. Koji su oni! Mislim drzava. I drzava je ovom pricicom dugo uspjevala da ih drzi u nekoj vrsti osamucenosti i paralize. Kao recimo one djevojke sto rade na kasama velikih trgovackih prehrambenih lanaca, pa posto rade poslove sa niskim kvalifikacijama, ne mogu ih bas mnogo platiti. Kako bi onda oni vozili Ferarija? A opet da se ove ne bi pobunile, sjetili su se vozaci Ferarija i podijelili im one mikrofone sto okacis oko usiju i glava mikrofona ti dodje bas pred usta. Lice na pilote covjece! I onda se oni medjusobno dozivaju i tako nalaze utjehu za svoju slabasnu kupovnu moc. E tako je drzava prevarila i sestre: umjesto da im da platu sa kojom bi ove bile zadovoljne, oni ih nazovu dijelom tima, sto mora i moze da se smatra ravnopravnim sa doktorom. Sjajno! Nije plata bas ista, ali dio smo tima. I onda imate ono gore iz prve pricice….

E ali dosjetile su se sestre. I – otisle. Pitaj boga, gdje, ali ih nema. Kreveta koliko volis, tacno koliko i pacijenata, doktora takodje, ali – sestara nema. I onda se kreveti nasloze na gomilu (valjda ce baciti iz aviona u Sudan?), a isto tako i pacijenti u Urgentnom. A para ima. Sad ce se citam, obnoviti intenzivna njega i umjesto soba, grade se boksovi sa staklenim zidovima. Iz prvog boksa vidis sve redom do zadnjeg. E, ali ako nekome treba uraditi nesto intimnije, samo pipnes staklo i – gle cuda, postane mutno! Poslije ga opet pipnes i – bistro. Znaci ima para, ali po djavolu su u raznim ladicama, a protestanti k’o protestanti, radije bi ruku u vatru stavili nego u susjednu ladicu. Fini Milosevic: nema plata? Uzmi penzije. Nema vise ni penzija, uzmi iz Ljubljanske banke….