Bavio se biciklizmom. Jak, reklo bi se – neunistiv. A i bogat: moglo bi se lijepo zivjeti jos 20-30 godina… Sezdeset i dvije godine. Ali, karcinom i nasi pokusaji kroz zadnje dvije godine. A kad kazem nasi pokusaji, to znaci ili cete biti izlijeceni, pa onda uz dobru rehabilitaciju, vraceni  s mukom u normalan zivot, ili cemo vas toliko izmrcvariti (zagorcati isti) da cete jedva stajati na nogama. Na kraju, bolje stoji bolest u vama, nego vi. Nazalot, tako bi i sa „biciklistom“. Sve smo pokusali. Prije 3-4 sedmice konstatovan je poslednji neuspjeh. Razocaravajuci rezultat. Ali sta da mu covjek radi???! Ovo je vise ljudski nego medicinski krik, jer sugerise da ga mi namjerno maltretiramo. Nismo. On jednostavno stoji i dalje na nogama i ceka. Gleda i bez rijeci, moli.

Ako vi sad sto ovo citate imate hemoglobin od 120 do 140 necega, nije bitno cega,  – nivo zavisnosti kojega ste pola, on je dosao na poslednju kontrolu sa 80. Pregled i razocarenje. Poslednja terapija sa najmodernijim lijekovima nije ni dotakla bolest: kako smo poceli prije 8 nedelja, tako je bilo i prije dvije. A on stoji tu pred nama. Prica da vozi biciklo 10-ak km svaki dan (nastavlja sa svojom rutinom i u toku lijecenja u bolnickim uslovima, na trenaznom biciklu, sa otporom). Kazu mu da je ovo poslednji poklusaj: medicina nema vise nista da ponudi. Na njemu se ne vidi ni da je bolestan, ni da ga se lijeci „teskim lijekovima“, ni da je redovni posjetilac bolnica zbog transfuzija krvi i ostalih derivata, ni da je nedavno prosao kroz tesku visenedeljnu borbu protiv infekcije i sepse.

Sta da mu covjek radi??? Sto nije neka baba koju trojica nose? Tu se odmah vidi koji je primarni eticki princip. Pita za plan, vremensku perspektivu. Ne, ne mislim koliko ce dugo zivjeti. Ne, pita kako ce se vrijednovati ovo sto je poslednje uradjeno. Plan je sa nase strane jasan! Sedmicu dana nakon sto smo u njega usuli poslednji koktel citostatika bice vrijeme za provjeru rezultata. I raskrsnica. Desno, potpuno prazna kostana srz, ide dalje. Lijevo?  Nikada nije ni bilo puta tom stranom. Znate i sami, iz zivota: kad skrecete lijevo na raskrsnicama, maksimalno ste ugrozeni i u opasnosti. Desno? Uvijek lakse.

Ja, lako je meni. Kazem za  5 minuta i – odem. On ostane sa mislima. Htio bi da moze da vidi kroz vlastito tijelo, duboko do srzi (nije dzabe srz simbol za nesto najdublje kako u tijelu, tako i u najkomplikovanijem filozofskom problemu). Muka je sto boli svaki pogled. Mislim za „baciti pogled“ u srz, treba se izloziti bolnom pregledu. Ja ga uvijek najavljujem respektujuci neminovnu bol, skoro izvinjavajuci se, ali zaboravljam da bi on sada najvise volio montirati jednu stalnu iglu sve do srzi, pa da moze kao kroz periskop pratiti sta se dogadja. Antiperiskop. I posto takvo nesto ne postoji, on ce se okrenuti svom omiljenom i pouzdanom instrumentu – biciklu. Jasno je i logicno je: dok moze da vozi protiv otpora 45 minuta ili sat vremena, ne bi trebalo biti nikakvih problema ni u najudaljenijim coskovima njegovog utreniranog tijela. I sam bi tako postupio. Samo da u mojoj nekoj udaljenoj, hipotetskoj bolesti, izbjegnem otvorenu ranu, defekt koze, i ja bi se odmah bacio u bazen i – plivao. Mogu li i dalje 3 km za 55 minuta? Mogu? Sve je ok. Moralo bi biti. Ah, bazen! Zamislite tumor u mozgu, pa plivam u krug???! Lakse je na trenazeru. I neka je. Zasluzio je da ima svoj instrument koji poznaje, kojem vjeruje i koji ga nikad nije lagao.  I, ne zaboravite,  koji ga umori! Pa lakse zaspi. Kako spavaju ovi ljudi uopste? Mi sto se vodimo kao zdravi, osjetimo bol rano ujutro, kad se prvi  put pojavi misao o …. sastanku na koji nam se ne ide, o zestokom padu akcija i gubitku novca, o juce otkrivenoj oguljotini na vratima auta…. A kako spavati ako znate da ce vam jedan (bolni!) pregled iduce sedmice definisati pitanje zivota i smrti? Lako! ‘Prosti mi boze na ovome, ali ja zaista mislim da ima neki nama nepoznati put. Ono sto znam je da na tom putu pomazu dva najvaznija instrumenta: vrijeme i nada.  Vrijeme ucini da se pomirite i naviknete na misao (onu prvu, jutarnju, onu sto zaboli), a nada vam ne da da se osjetite izgubljenim. Jar da je drugacije – niko ne bi spavao ovamo kod mene!

Mislio sam da nikada necu napisati ovaj tekst. Da nikada necu misliti ovako. Pogledajte samo naslov!? U prvoj verziji prije samo nekoliko dana, trebalo je da stoji nesto u smislu sunet nas nasusni.  Treba li sad znaci planirati neki finiji datum u Diznilendu, umjesto u Jerusalimu?

Podjimo redom…

Srusise Babilonci Hram (prvi tempel, sto bi se reklo). Hram koji je trebao napraviti prvi kralj ujedinitelj David, ali mu nije dozvolio prorok, pa cast i slava pripade Davidovom sinu Solomonu. Ali, srusen. Spaljen. Finiji dio jevrejske populacije iseljen silom u Babilon (sepet sa zdravim smokvama, prema Jeremiji), ali kroz naredne decenije i gotovo svi ostali . Jevreji kao Jevreji uspjesno se integrisu u Babilonsko drustvo, bave se zanatima, trgovinom, salju skupe poklone rodjacima u Palestini… Ali se ne asimiliraju. Babilonska politicka elita (ova dijaspora je trajala nekih 60-ak godina) je za razliku od asirijske ostavljala prazan prostor nakon nasilnog preseljavanja (Asirci bi ga naselili svojim) i dozvoljavala je Jevrejima da odrzavaju svoje obicaje. Ovo je spasilo crvenu liniju jevrejstva (kontinuitet) koja se pocela ispisivati nakon Egzodusa. Pridrzavanje praznika Sabata, slavljenje Prelaska (Pasover, prelaz preko Crvenog Mora) i cirkumcizija (sunecenje), tri su glavna momenta na kojima su Jevreji gradili svoju ekskluzivnost i spasili se od asimilacije. Uz ovo Jeremija i ostali proroci, aktivno su radili na „objasnjavanju“ pucanstvo aktuelnih dogadjaja, insistirajuci da njihov egzil u Babilon nije rezultat vojne nadmoci Babilona, vec Bozije volje. Bog je sve ovo organizovao sa samo njemu poznatom agendom, a u njegov plan ulazi i pojava novog velikog kralja koji ce ih vratiti u zemlju predaka. I pojavi se Veliki Kralj, Sajrus (Cyrus/Kuros), Perzijanac osnivac velike imperije koja se na vrhincu prostirala od Makedonije (pazite, Perzija je okupacijom Makedonije dosla na granicu sa Grckom!) do Bangladesa. Sajrus je postavio svog covjeka u Palestini i dozvolio (i finansirao) povratak Jevreja kuci zajedno sa stvarima koje su ponijeli iz Hrama. U ovom perzijskom dijelu jevrejske istorije istakla su se posebno dvojica administratora Nehemija i Ezra. Jevreji ih smatraju velikanima njihove istorije, mada… Sta su napravili? Obnovili su Hram (koji ce srusiti Rimljani 70. godine poslije Hrista) i jos vise ucvrstili ekskluzivnost Jevreja. Hljeb bez kvasca, zabrana mjesovitih brakova i niz drugih rituala kojima su definitivno definisali specifican put kretanja nacije mimo svih drugih. Ali su recimo doveli do potpunog razlaza dvaju dijelova unutar nekadasnjeg ujedinjenog Davidovog kraljevstva (Judeja i Izrael, a u vrijeme Ezre, Judeja i Samarija). Drzava se doduse raspala odmah poslije Solomona, ali sad je sizma bila potpuna. Sve sa animozitetima, sukobima i razlicitim pristupima vjeri. I sad da ne duzim dalje, slijedi period pod Grcima (pobuna Jude Makabejskog), pa period pod Rimljanima (pobuna Ben Kohbe), pa pad  Jerusalema pod Arapske zemlje koje su preuzele islam. I kao sto je poznato, od pada drugog Hrama, neprekidna dijaspora prema Magrebu, Evropi….

I sad dilema iz naslova. Malo je reci dilema: nista nije jasno! Cijela istorija Izraela, a posebno kasno Bronzano doba (oko 1000. PNE), pociva manje ili vise na – Bibliji. Toliko je slabo naucno fundirana da ima uvazenih eksperata (v. recimo Tomas L. Tomson) koji smatraju da je sve fikcija i izmisljotina. Jedna simpaticna prica nastala takodje kao dio nacionalnog projekta da se Jevreji ucine posebnim, ekskluzivnim i drugacijim. Pa i ako je insistiranje na posebnosti imalo vaznu ulogu u ocuvanju korpusa naroda (recimo Babilonski period), rezultat cijelog projekta je potpuna nekompatibilnost jevrejskog drustva sa nejevrejima unutar drzave, sa okolinom, a tu i tamo i sa ostatkom svijeta. Moze se reci da oni uspjesno provociraju druge da ih ovi onda manje ili vise napadaju (ovo „vise“, znamo kako je zavrsilo u Drugom svjetskom ratu) i kinje. Uporedimo sa Danskom. Dansko drustvo je zbir politicki emancipovanih pojedinaca koji su (politicki) samohodni. Njima politicari i ne trebaju. Politicari u Danskoj zaista sluze, a ne vladaju. I tako bi trebalo da izgleda srecno drustvo. Ali, da li je bas tako? Danska je nedavno (2015) bila izlozena stresu od talasa imigracije sa Bliskog istoka. Je li se to osjetilo? Naravno. Je li se ubrzano konsolidovala i homogenizovala oko nacionalnh mitova? Naravno. Je li na vlasti dosla odmah desnica? Naravno. I? I nista. Zato i jeste ovaj tekst samo razvucena dilema, a ne i odgovor.

*Sto Paja Patak? Gotovo jednako sigurno kao i istorija Izralea, poznato je  da se zafarbao u cosku.

Ja, ja, ja. Znam, puritancima (i bliznjim) ovaj naslov aktivira senzore za oprez. Sta ce sad biti? Skandal? Nesto nedolicno?

Ma, neee! Pogledajte samo glavni naslov bloga: Jugonostalgija. Nostalgija. No-Sta-L-Gi-Ja. Tuga. Sta moze biti prirodnije ili bolje prilagodjeno nostalgiji, od – alkohola? Voda? Mlijeko? Sok od borovnice? Ne, naravno, toliko znamo i mi iz moje generacije. Ali sta sve pada na pamet mladjima, necu ni da mislim. Konacno, ovo je moj blog i ovdje vaze moja pravila. Moja pravila  anesteziranja. Vi, mladi, slobodno mozete koristiti sta god hocete (u vasim blogovima), od marihuane do LSD-a. Ali kada je rijec o nostalgiji za vremenima od 1945. do 1989., vaze moji anestetici. E, a moj glavni anestetik je – loza. Moze to biti loza iz Ljesanske nahije, iz …uh, ne mogu da mislim… iz Dobarske zupe ili iz Stoca, svejedno je.

Jana.

Prirodna mineralizovana voda iz Hrvatske. Ovdje, samo plasticna flasa od 1L. Kratka, zdepasta. Napunjena lozom. Gledam joj vrh: konus od cepa do prosirenja. Prazan. Koliko tu moze stati? 1 dcL? Mozda malo vise. Ipak dovoljno da glava bude teska, a da mozak ne moze vise da obavlja ni najosnovnije, bazicne funkcije! Ne mogu ustati. Hodam na nesto siroj osnovi (ako ustanem!), ne mogu da se sjetim nicega, a – pazi sad: opasno -na kritiku odgovara(m) agresijom. Na pohvale, odgovaram salom, smijehom, ali na kritiku…

A znao sam. Prije nego sto posegnem za lozom, mozak je lagan, svjez, cist, prozracan i brz. Poslije ovog decilitra, sve se mozdane aktivnosti srozavaju na nivo jednogodisnjeg djeteta. Das mu olovku i papir, dobijes samo skrabotinu u kojoj jedva nazires zig-zag liniju.  Trazis da hoda, ode, zanoseci se u pravcu koji odstupa od cilja za najmanje 45 stepeni. Mozak gubi finocu, suptilnost. I to je ok. Ok je dok se radi o motorici. Ali ako se ukljuci socijalna dimenzija, odnosi sa okolinom, ljudima, nastaju varnicenja koja trijezni i zadovoljni ne mogu razumjeti.

Loza i ja? Ogranicen dio dana. Ne treba brinuti.  Sat vremena do rucka. Nista prije, nista poslije. Ali, hajde da budemo malo politicki korektni. Rucak! Balkan. Ko kuva rucak? Zena (eventualno zenska djeca). Muz? Sin? Tesko. Za njih je – loza. Sacekajmo, mozda ce Skandinavija postati Balkan, ili ce Balkan biti Skandinavija. Ovo poslednje je atraktivnije, politicki korektnije, sto ne znaci i – sigurnije. Ipak, lako je primjetiti tendenciju. ‘Skandinavizacija’ . Cak i u Podgorici! Iskreno, ne znam kako je sa Cetinjem, ali ako Podgorica pa’ne…. Ali, loza je aperitiv. Sto znaci, otvara apetit. I onda apetit zjapi, a rucka nigdje. Konflikt? Ok, da ne bi bilo konflikta, voditi racuna o ’tajmingu’. Balkan ili Skandinavija? Uh! Skandinavija. I sta to znaci? To znaci da krajem ljeta u Skandinaviji (kalendarski, govorimo o pocetku avgusta!!!? Kukuuuu!!!), stanove pocinju opsjedati musice. U nauci poznate kao banana-musice. I vrlo popularne! Mislim u nauci. Jednostavna genetska struktura, lako se manipulise genima, dobijes kakav hoces efekat. E, ali stan nije laboratorij.  U stanu su ove musice napast. Jer – pored banana – najvise vole da se zalijecu na alkohol?! Jesu li i one sa Balkana? Mi iz Ukrajine, a one sa Balkana. Nostalgicne? Evo dobre radne hipoteze za nekog mladog ambicioznog doktoranda. Kako izbaciti gen nostalgije? Sjajna teza! Em se oslobodis musica na casici, em mozda nadjes ekvivalentan gen i kod ljudi, pa kad ga blokiras, ode nostalgija. Nevjerovatne prednosti! Konacno harmonija prve i druge generacije usljenika. Mi, prva generacija, ne patimo vise za Posipom, a oni, druga generacija mogu da nas ubijede da je mlijeko lokalnih proizvodjaca puno bolje od Imlekovog (ili Zbregov). Mir u kuci. I sve to zahvaljujuci uzasnoj potrebi banana-musica da budu blizu loze iz Dobarske zupe.

Konacno rucak.

A poslije rucka, Zuja* je zakon (ljetne rezerve. Prednosti odlaska na godisnji odmor autom: ima loze, ima Zuje).

* Za mladju generaciju naviklu na LSD u Zrcu, Zuja je ime od milja za Ozujsko pivo. Probali smo i Niksicko (nije lose, naprotiv!) i Plzen i Krusovice i tamno, lokalno napravljeno u Pragu, ali Zuja jeste zakon!

Jutros sam ustao na lijevu nogu. Mrzovoljan. Ma, uz nesto talenta, cisti – Kami.

Citam intervju nekakvog americkog profesora o situaciji u Bosni, o Dodiku, Vucicu, Rusiji. Ustvari, ustao sam ja sasvim fino, ali stadoh na lijevu nogu nakon procitanog intervjua…

Nigdje ne pise u uvodu intervjua da se radi o ambicioznom intelektualcu koji bi da udje u Bijelu kucu kao savjetnik. Nigdje ne pise da vec ima neku politicku uslogu. Jok! Profesor?! Znaci zivi sa mladim ljudima, drzi im predavanja, razgovara sa njima, razmislja, cita, proucava istoriju, drustvene relacije, covjeka… Ili? Sta dakle kaze on, „profesor“? Dodik lukavo igra na rusku kartu, ceka razmjenu teritorija izmedju Srbije i Kosova, pa da pokrene proces odvajanja Republike srpske od Bosne i Hercegovine. „Profesor“ ovaj scenario prati sa zebnjom, savjetuje Srbima i Hrvatima (u istoimenim drzavama) da ne podgrijavaju separatisticke teznje kod svojih „etnickih rodjaka“, jer bi to vodilo ratovima i katastrofi. I tako dalje sve u istom pravcu, bez ijedne jedine rijeci o alternativnom rjesenju?! Uzas! Jad i bijeda americke inteligencije. Ako im je ovaj reprezentativni primjerak? I opet kazem, ‘ajde da je politicar ili neko sa politickim ambicijama, potpuno bih razumio. Za politticara sa vlastitom agendom, kratkim i nesigurnim mandatom, pragmatizam uvijek ima prednost. Zaboravimo prirodu, psihologiju, ljudske zakonitosti, humanost, konacno – ne, samo pragmaticna rjesenja koja gotovo uvijek mogu da se svedu na onu nasu poznatu uzrecicu: ne talasaj.

Americki „profesor“ je gledao mnogo americkih filmova. On je ubijedjen (zali boze svih knjiga koje je procitao! Morao bi!) da je Dodik zapravo lose preruseni Kijanu Rivs i da ga u Srpskoj zovu Dzon. Dzon Vik. Dodik se odrzava na vlasti (godinama i bez straha) zato sto tako pise u scenariju. Kuku, sramote! Intelektualac ne mora biti profesor da bi se zapitao: sta je to sto tjera Srbinovog etnickog rodjaka da glasa za Dodika? Ovo je valjda pocetak svakog intelektualnog procesa: zapitati se. I? Pa psihologija. A iza psihologije, istorija. Hocu reci, te dvije fascinantne nauke (iako istorija zapravo nije nauka) nam nude odgovore.  Oduzmite covjeku novac, sigurnost, udobnost, okupirajte  ga strahom i brigom, i dobicete – nacionalno pitanje! Otvoreno, opasno i zapaljivo. Zavodljivo! Vaznije i od hrane i od vode. Nemoguce mu se oduprijeti. Je li moj „rodjak“ prevaren? Jasta je! O Boze, pa makar ja to znam i razumijem. Moj „rodjak“ je suzanj, politicki neiskusan, naivan, bez samopuzdanja, zastrasen, razludjen, prevaren laznim informacijama i – nedovoljno obrazovan da se sam probije do tacnih informacija. Jeste. I zato glasa kako glasa. Bi li ovo trebao razumjeti jedan profesor? Bi! Sta vise, avaj, treba samo da pogleda kroz prozor! Ko odrzava Trampa na vlasti? Intelektualna elita Bostona i San Franciska? Ili ocajnici iz orkanima rasturenog Nju Orleansa, losom ekonomijom rasturenog Detroita, ekologijom rasturenog Teksasa? Koja je razlika izmedju mog rodjaka iz Dervente i nekog stasitog Amerikanca ridje brade, u flanelnoj kosulji „na kocke“, obavezno zavrnutih rukava, dzinsu, Katepilar cizmama i sa kapom na kojoj pise Dzon Dir? Nikakva. Moj jedino ne zna engleski, a ovaj misli da je Bosna dio Slovacke.

Profesor bi se morao dalje zapitati ima li rjesenja? Ali ne rjesenje tipa „ne talasaj“, dok ja dobijem planiranu funkciju. Rjesenje je samo podizanje zivotnog standarda u Srpskoj. I ako bi se opet vratili filmu, onda bi slijedio onaj lezerni telop: nekoliko godina kasnije….. Moji rodjaci svi zaposleni, idu na posao, zaradjuju, voze nove automobile, putna mreza kao u Danskoj, planiraju putovanja, grade kuce u penziji, idu na trening, ne puse, bolnice svjeze i opremljene. A Dodik? E, pa opet film. Ovaj put pocetna scena Formanovog Amadeusa. Irinej ide u posjetu Dodiku da ga pita o Anti Markovicu.

Uh, zanio sam se. Ne moras biti profesor, pa da razumijes da je lakse da Dodik bude Kijanu Rivs nego da putna mreza Bosne nadjaca dansku. Pa sta onda kojeg djavola da kaze muceni profesor kad ga pitaju o Bosni?? Prvo da malo cuti. Red je. Iz postovanja prema kompleksnosti pitanja. Pa da pogleda u pod, prodje rukom kroz kosu (jer ako je celav, sumnjiv je to profesor!) i kaze, nema lakog rjesenja. Pa da PRVO objasni sve ove goreopisane psiholoske mehanizme, pa da onda kaze da bi samo velike pare, pravilno kanalisane, dovele do brzog rjesenja, pa tek onda na kraju da prizna da onoi sto politicari predlazu (ukljucujuci i njega u realnom intervjuu) vodi samo jednoj apatiji naroda, ekonomskoj devastaciji, emigraciji, stalnim napetostima…. Jednom rjecju, ideja nacionalnog ujedinjenja se nece ugasiti – i dalje ce tinjati. Jednom rijecju (drugom?) proces koji se vjestacki usporava, ali ide u pogresnom pravcu. Cilj mora biti poboljsavanje standarda mojih rodjaka i onih iz drugog koljena (Hrvati). A cilju se mora primicati sa prave strane u pravom smjeru. Na primjer. Gradnjom i opremanjem skola, slanjem nastavnog osoblja sa Zapada u te skole, radom na prosvjecivanju djece Bosne i Hercegovine, gradnjom puteva (njemacke masine i njemacki nadzornici, a mogu nasi radnici, navikli su sa baustele). Ne slati novac tamo. Nikako! I cijelo vrijeme dok daje odgovore profesor mora gledati u jednu tacku na podu, dajuci govorom tijela jasno do znanja da je problem pretezak i da nikakvog lakog i brzog rjesenja nema.

 

Ima neko vrijeme, kanim se da napisem par … i evo odmah problem! Par rijeci, misli, recenica? Bilo kako bilo ideja mi je opisati muku ljudi koji pisu i koji pokusavaju napisati recenicu.

Ne kazem da je ovo najtezi posao na svijetu. Nije lako ni udarati lopticu reketom kao sto to radi N. Djokovic, ali to makar moze da se popravi vjezbom. Ne kazem ni da ovaj posao niko ne zna. Naravno da ima pisaca koji su otisli jako daleko u ovom naporu i gotovo da su uspjeli… . Da, ima ljudi koji znaju, ali jos niko nije uspio. Do kraja. Sta vise, mislim da je to i nemoguce. Nemoguce je napisati misao (pa da bude recenica). Ima jako dobrih pisaca i oni se slazu na ljestvici kvaliteta prema stepenu uspjesnosti da se recenicom primaknu vlastitoj misli. Samo primaknu. To su oni ljudi koje smo pod prijetnjom lose ocjene morali citati u srednjoj skoli, ali – na zalost, vecina je to uspjesno izbjegla. Ono sto dobri pisci uspiju jeste samo da nam kroz recenicu saopste ideju svoje misli, pa kad mi shvatimo ideju, mi osjetimo misao. I u ovoj umjetnickoj interreakciji mi citaoci imamo umjetnicki dozivljaj. Niste bili u San Francisku? Niste stajali gore na vrhu strme ulice gledajuci prema Junion Skveru, dok vam se vec bolni prsti stopala zabijaju u vrh cipele? Ako vam to neko zorno opise, zakljucicete, ”Znam na sta mislis”. I to je sve. Vi i dalje niste bili u S. Francisku, a ni taj koji vam opisuje, ne stoji bas sada na vrhu ulice. Sta vise, mozda je bos?

Zasto je tesko detaljno i precizno prevesti misao u recenicu? Jednostavno! Jer pripadaju dvama razlicitim svijetovima. Recenica je u zatvoru, okruzena resetkama, budno nadzirana vidljivim i nevidljivim strazarima, dozivotno ranjiva i izlozena nasilju. Misao? Misao je slobodna, slobodna kao – ne moze se reci kao ptica, iako je to ilustracija kojom se najradije poseze u ovakvim situacijama. Misao je slobodnija od ptice. Ptice umiru, padaju, bivaju ubijene i imaju konacan domet. Misao je slobodna i nista je ne moze zaustaviti. No ostanimo za trenutak kod ptice. Misao je ziva ptica. Recenica je mrtva ptica. Vi vidite mrtvu pticu i razumijete ideju: vrste zivog bica (cuj, zivog???) koja ima krila pa moze da leti…. Ali to vise nije ziva ptica. Razlika je, malo je reci, sustinska. Namece se pitanje, zasto je ubijati????

Misao je u sjajnoj formi. Leti, lebdi, zalijece se, ekskivira, istrazuje, odlazi i uvijek se vraca. Ista ili promjenjena, obogacena. Pa opet iznova. Mozda su srecni(ji) ljudi koji ovome uopste i ne pridaju paznju? Znate vec, pisao sam o tome vise puta, to su oni jednostavni ljudi koji prodju kroz zivot kao ona krava iz novele F. Dostojevskog: izvode je na livadu svaki dan (e, tako je to bilo u srecna vremena prije Revolucije; danas ih vise i ne izvode vec im samo proture glavu kroz resetku…), ona jede, jede, preziva, podrigne (CO2!), izadje balega i onda poslije nekog vrmena, maljem u celo i kraj. Budisti bi mozda vidjeli u ovom dramaticnom (za kravu) trenutku novi pocetak, jer sad ce njen biftek stici na sto, mozda cak nekog restorana sa Miselinovih 5 zvjezdica, pa onda dalje opet zavrsiti, kao nasa, ljudska izlucevina (evo znaci drugi put u kratkom vremenu!). Jeste, hoce Budisti. Sad bi oni dalje preko azota u biljku, pa …. E ali ona krava je zavrsila, zar ne? E tako i ovih, dobrih 80% ljudske populacije. I srecni su, jer ovo niti razumiju, niti imaju instrument koji bi ih ubacio u slicna razmisljanja. Ali mi, nas 20-ak postotaka, koji pratimo kretanje vlastite misli, intimno zivimo sa njom, ima i nas razlicitih. Zamislite namcora, covjeka koji izmedju misli i perceptivnih organa ima neku mrenu, zatamljeni filter, kao ono zagaravljeno staklo kojim gledamo pomracenje sunca. Oni zive stalno sa turobnim, negativnim, teskim mislima. Nemocni su da bolje urade izbor. Vide samo lose stvari, a slijepi su za dobre, bolje. Opet ima ljudi koji imaju  pozitivan, optimistican ugao gledanja na svijet i, uz to, velika znanja, mase informacija i dozivljaja. Uporedite ova dva tipa ljudi. Oni prvi su kao recimo kad cijeli zivot prezivis u WC-u trebinjske autobusne stanice (svejedno je, prije ili poslije rata), a ovi drugi su u nekom svijetu koji je zamisljena kombinacija Tahitija, San Franciska i Jerusalema. Samo lijepi inputi i atraktivna podrucja u koja se njihova misao moze zaletiti i obilaziti ih. Samo da podsjetim, jedan od tih iz prve grupe je napisao Stranca, sto znaci da sam ja zapravo srecan sto oni postoje!

Svuda oko nas knjige, blogovi, tekstovi. Vole ljudi da pisu. Vole da se oprobaju i da pokusaju da nam predoce misao, ali da je ne ubiju. I tako ispadne – recenica. Bukvalno, mrtvo slovo na papiru (kad odstampate). Ali odaslato i ostavljeno na milost i nemilost pogresnog tumacenja. Onaj koji je napisao, osjeca nesto izmedju nelagode i gadjenja (zavisno od toga da li je kao umjetnik mali, minoran ili veliki!), a vrlo rijetko radost ili ushicenje. Ali kasno je! Citalac sa svojim ovakvim ili onakvim instrumentarijem da tumaci, dobija (pogresan?) utisak i – sta raditi? Koristiti se srednjom varijantom, govorom? Pokusati objasniti? Kasno je. Govor pati od slicnih manjkavosti kao i recenica (”ne znam kako bi ti rekao”), ali je dodatno opterecen bocnim udarima emocija, pa tzv. objasnjenje samo dalje produbljuje konflikt i ojacava onu resetku kojom sam gore na pocetku opisao sobu u kojoj zivi recenica.  Bolje je i ne pokusavati. Mislim pojasnjavati (”sta je pisac htio reci”???!). Ali, neka, neka pisu. Mi cemo formirati vlastite instrumente kojima cemo sresti njihove proizvode, pa nam se mozda i posreci da dobijemo neki manji ili veci umjetnicki dozivljaj. Da li su pisci bas to mislili ili ne, mozda i nije najbitnije – vazna je umjetnost. A pisci? Njihova sudbina je po definiciji koja proistice iz ovog eseja, zapecacena: osudjeni su na patnju.

Da li je Jugoslavija bila imperija? Pa ne znam bas, ali se raspala po uzoru na sve poznate vece imperije. Cak se u jednom trenutku i lijepo zivjelo u njoj. I imperije budu na vrhuncu. Sta je onda jos falilo da bi je mogli zvati imperijom? Da, naravno, da je neko nekoga gazio i ugnjetavao. Pa Boze i to je imala: Srbi! Srbi su ugnjetavali Hrvate, Bosance (i dio Hercegovaca), Crnogorce, Albance, Makedonce… Ne pada mi na pamet da sad u ove kasne sate argumentujem ili osporavam ove poslednje navode, ali ako za trenutak povjerujemo u zvanicna objasnjenja uzroka i povoda naseg poslednjeg rata i ako i ovaj poslednji opis jugoslavenske ”idile” shvatimo kao tacan i objektivan, ispada onda da je Jugoslavija zaista bila imperija. Imala je sve kriterije. Samo kratko, ovo oko ugnjetavanja. Ovo je nekako najslabiji kriterij da bi se neko smatrao imperijom. Evo Bosna prije neku godinu. Turska najveci prijatelj, muzicari iz Beca sviraju na proslavi, a G. Princip – terorista. Bosna je izgleda pocela to sa tlacenjem tek nedavno….?

Bila jednom jedna imperija. Potrefile se okolnosti, ojacala drzava, vjest vladar i – moc.  Sila. Okupirase za cas okolne zemlje i eto – imperije. Ali nesto su zabrljali i imperija se nadje pred kolapsom. To je odmah dovelo do jacanja nacionalistickih ideja u okupiranim zemljama. Sve do jedne su htjele da se osamostale. Ali zivot nikad nije samo pravedan. U regiji su se  brzo izdvojile dvije sile. Mnogo jace od ostalih. I onda pocnu problemi u svakoj od nedavno osamostaljenih drzava: kojoj od ovih dviju sila se privoljeti. Jer nekoj moras. Pogledajmo na mikro planu. Unutar jedne od tih novih drzavica raste napetost jer su se snage podijelile: jedni su za jednu, a drugi za drugu mocnu drzavu iz susjedstva. Vojna lica koja su sve postigli ratujuci, bi opet da ratuju, a mudriji dio naroda trazi da se djeluje pragmaticno. I opet: zivot je rijetko samo pravedan. Drzavu je napustilo ono sto je bilo dobro, ili – bolje. Ostala je samo losija grupa i napetostima nikad kraja, jer ih nema ko razrijesiti.

Vjerovali ili ne, ali pisem o Palestini iz 7 vijeka PNE (prije Nove ere). Imperija koja se raspala je bila Asirija, dvije nove (relativno nove!) jake drzave u regiji su Egipat i Babilon, a drzavica kojoj je u toku sukob dviju politickih opcija je Judeja. Babilon je novi jaki igrac, a Egipat bi da se vrati u svoje najbolje godine. Militanti Judeje traze pobunu i borbu protiv Babilona, ocekujuci pomoc Egipta, a prorok Jeremija savjetuje poniznost prema Babilonu.

Srbija? Prvo Jugoslavija, pa EU i Rusija, pa – Srbija. Pa jedni za Ruse, a jedni za Ameriku (EU).

Nista novo, evo treci milenijum. Propast Asirije sam nonsalantno opisao rijecima ”nesto su zabrljali”, a zapravo i bez poznavanja detalja, lako je objasniti: pao je zivotni standard i ljudi su izgubili vjeru u aktuelnu zajednicu. I tako je uvijek. Dok ima novaca i udobnosti, bice ljudi zadovoljni u bilo kakvoj zajednici. Bilo to Rimsko carstvo ili Otomansko carstvo ili Austrougarska ili EU. Ili Jugoslavija. Svejedno je ljudima. Da, da ali i nasi dobri drugovi su zabrljali. Debelo su zabrljali. Ekonomiju su rasturili i unakazili prvo eksperimentima, a onda i isplivavanjem na povrsinu ljudskih gadosti (poznatije medju ucenim ljudima pod zbirnim imenom, korupcija). I opet dovoljno je samo kratko: pad ekonomije: ljudske gadosti ce automatski isplivati po unutrasnjoj zakonitosti siromastva. Jer u Jugoslaviju smo usli nasmijani, veseli, puni optimizma i spremni na odricanja. Cak iako je u svakoj od buducih samostalnih drzavica bilo manje ili vise onih kojima nije bilo do smijanja. Ne sto su bili pametniji od nas koji smo vjerovali u ideju. Ne, oni su jednostavno bili namcori, mrzovoljni, tabijazusi kakvih ima u svakom drustvu. E, ali onda je dosla ova, pa ona Petoljetka, pa privredne reforme, pa promjene ustava, pa par-nepar, pa restrikcije struje, pa bonovi, pa francuske polutke, pa strajkovi, pa …nema vise ni penzija i plata. Odjednom se dan isplate zove Spasovdan!? Ej, u drzavi u koju su Cesi, Madjari pretrcavali preko minskih polja i ginuli od vrijednih granicara! Odjednom, dan isplate svi zovu Spasovdan. A on svakog mjeseca sve kasnije i kasnije, pa se godina pretvori u 11 mjeseci. Norveska dijeli 13. platu, a  nas su  skracivali i za 12-u…    I nesta entuzijazma i radosti. Nema vise rada na ”ho-ruk”; stigla je nova parola: ”ne mogu oni mene platiti toliko malo, koliko malo ja mogu raditi”. Nesta zara, a na svjetlost dana isplivase oni poslijeratni namcori i uzese vlast. Zemlje napusta mladost i obrazovanje, skole propadaju. Jeremija, onaj prorok iz gornje ilustracije je egzil jevrejske elite (Nabukodonosor je iselio u Babilon sve sto je vrijedilo u Judeji) opisao poredeci ga sa sepetom smokava: sepet dobrih smokava, a u drzavi je ostao sepet gnjilih smokava. I sad pocinje tavorenje. Ljudi sa nadom vjeruju svake godine da je napokon dostignuto dno. Ali, nije. Mi samo prolazimo nove i nove spratove spirale koja nas vodi ka dnu (pitajte Kubance koliko to moze da traje).

Kako li Jevreji uspjese? O tom’, po tom’.

Ne mogu da tvrdi, nagadjam, ali vjerujte u pitanju je kvalifikovana pretpostavka, jer sam mirisljavi tecni sapun u prepoznatljivom neboplavom pakovanju (Felce Azzura) vidio u Vrgorcu u samoposluzi, prije nekoliko godina. Ali nije ni bitno! Radi se vise o simbolu, o ilustraciji koja potvrdjuje da je svijet daleko odmakao na pogresnom putu. Ne vjerujete?

Evo vam samo kraci niz problema koji vas pogode u trenutku, a sve samo zato sto i Vrgorac mora imati bas ovaj tecni sapun. Vozite se austrijskim autoputem. Gotov je! Svakih 20 km slijede 8 km radova sve sa usporenom voznjom i onim nacrtanim smajlijima koji vas obavjestavaju koliko km je jos ostalo.. Znate ono: lijevo manje od 2, a desno 2 m sirine. Pa onda vjestiji vozaci preticu s lijeve strane kamione, ali dzaba je – svi zajedno vozimo usporeno.  Kamiona, nepregledne kolone. U automobilima Slovaci, Madjari, Cesi, Rumuni, Rusi. Svi bi da se kupaju i jedu mango. Onda, upalite radio. Prica umjesto ono sto ste htjeli cuti – muziku. Otvorite prozor, vazduh smrdi na fosile.

Dakle, da bi svaka, pa i najmanja prodavnica imala mango, moraju putevima ici rijeke kamiona. Putevi moraju propadati. Prodavci su shvatili da svi hoce bas mango, pa ga porucuju. Kupci hoce mango, pa moraju da zarade za njega. Zato na radiju vise nema muzike – samo reklame. Ej, Spotifaj od vas uzima pare da ih ne slusate???!! Oni uzmu pare, da bi vam dozvolili da ih ne cujete. Tj. da samo slusate muziku. Zamislite dokle je to otislo ako vam neko prodaje za novac i obecaje da ga (tek tada) necete slusati. Imocanin, umjesto da fino sjedi kod kuce u svom Imotskom, eno ga konobarise u Gracu, Kaze, do kuce 6 sati. Pravi gastarbajter: kuca mu je i dalje Imotski; dzaba se Austrija trudi da ga integrise (a vala i ne trudi se nesto…). Brat mu konobar na Korculi. Ni on nije kod kuce. I on bi mango. A zapravo bi trebao da sjedi sa bratom kod kuce, da gaje vinovu lozu, krompir i smokve, da to jedu, a od viska kupuju so i sardele.

Boga mi ce nas ekologija ako nista drugo, natjerati da se vratimo onoj poljoprivredi  koju su cak i nasi skolski udzbenici opisivali rugajuci joj se i sa ponizavanjem. Proizvodnja za okucnicu. E evo nam sad mango u samoposluzi, ali nista vise.

 

 

I bas kad sam pomislio da znam dovoljno o jugoslavenskim vinima (mislio sam zapravo da poslije Peljesca, nista drugo ne treba ni traziti ni probati), sretnem se sa Posipom iz Care, starim 2 godine. Ako ste u Vela Luci, kolima prema Korculi (gradu), pa prodjete Blato i Smokvicu i tu je skretanje za Caru. Cetiri km od glavnog puta. Nista. Ali,  zapravo moze i laksim, zaobilaznim putem….

Pravac iz uvale Tudorovica (nekih 5 km sjeverozapadno od V. Luke) do Grada. Tamo iza Obale 3 (ili 2?), nalazi se trznica. Mala prostorija sva od kamena, a na standovima samo 4-5 prodavaca. Voce, povrce i – riba. Prodavci nezainteresovani za nas kupce sa dijalektom koji veze nema sa korculanskim, iako se ja trudim da ubacim italijanske izraze, svu paznju posvecuju samo domacim. Razumijem: valja prezivjeti 12 mjeseci. Blitva 12 kuna i sardela….. Nema?! Kako nema??? Bice, kaze stariji gospodin, za 20 minuta. A mi poranili: bili tamo vec u 7… . Ok, idemo pazariti sve ostalo, kao da ce riba doci. Konzum i Posip, Cara, suho vino, 0,7L iz 2017. Oko 90 kuna. Hljeb, pardon, kruh – mada je (pra)stara damlatinska rijec za hljeb, hlib, a ne kruh! I nazad u trznicu, u kamenu spilju od 20 kvadrata. Uz djecaka kojeg je porodica s pravom umjesto u Zagreb ”uskole” poslala u trznicu da prodaje ribu, jer ‘decko’ nije bas od neke inteligencije,  pojavio se i nas stari poiznanik sa sardelama. Ispod tezge (banak) 6 gajbi sardela , a gore na tezgi jedna iz koje vadi. A riba, jadna, bila je ziva koliko prije 5-6 sati. Ukocena, tijela savijenog u luk od poslednjeg grcevitog pokusaja da manevrom izbjegne mrezu, sjajna, mokra, pa sija kao kovceg srebra. Prodavac vjesto grabi sakama trazenih 1,2 kg i cijelo vrijeme asikuje sa prodavacicom voca, mameci je jednom finijom skusom: hoce li joj dati ili ne. I dao joj je na kraju, naravno, dok je uzimao mojih 25 kuna. I onda opet kod gospodje od blitve. Mlada, jedra, uskih listova.. Ma, blitva, ne prodavacica. Trpa kilogram u kesu, jedva moze da stane.   Imamo li sve? Krompir, blitva, bijeli luk, pamidore, crni (crveni) luk, maslinovo ulje, sardele, kruh i – posip. Najtezi ruckovi! Upotrebi se skoro svo posudje, potrosi se skoro svo ulje, prska na sve strane, a pojede se za manje od 20 minuta!? I onda Posip, Cara, 2017. Cudo! Dan ranije smo pili nekada legendu bijelih vina: kutjevacku Grasevinu. Nista, skoro pa – voda. Prema Posipu. Mladji vade mobilne, aplikacije, kontrolisu. Sta je ovo???? Jedno od 5% najboljih bijelih vina na svijetu, kaze jedan app. Kontrolisemo cijene u raznim lancima prodaje. Skandinavci vam ga mogu obezbjediti na stolu za nekih 50 EUR, a ako bas hocete da ga pijete u Americi, e onda morate platiti 200 EUR?! E, ali Posip ne bi bio to sto jeste kad bi ovi efemerni podaci uticali na nas dozivljaj. I zaista, ne trebaju vam nikakvi podaci o velikim parama, tudjim procjenama vrijednosti, Posip sam sebe opravdava. U ustima. U casi koja se odmah orosi. I onda dilema: kupiti karton sa 6 ili 12 flasa ili – nista? Posip u Skandinaviji??? Uz ribu iz Tihog okeana? Krompir od prosle godine. Paradajz iz Spanije? Ne! Mozete vi presaditi srce vaterpoliste Sandra Sukna u tijelo neke babe – ne pomaze to. Baba mora riknuti. Posip se pije samo ovdje, pa ili cete cekati sledece ljeto ili cete se prije vremeno penzionisati, pa preseliti na Korculu i piti Posip uz blitvu sa lokalnih terena. Ne volite Vela Luku? Nema problema, Cara je na pola puta do grada Korcule. A i tamo ima da se kupi sardela u ribarnici vlasnika koji se preziva…. Sardelic. Dobro, mozda i nije nesto posebno: sigurno ima i u Srbiji mesara koji se zovu Govedarice? Ipak, Svinjcevica, nema….

Ali iz Korcule (grada) treba bjezat’ sto prije! Turisti, turisti i lavanda. A jos ako se potrefi da ste tamo u podne (a i kad bi bili, dok se djeca naspavaju?), onda ce vas lokalni crkvenjak potjerati ubitacnom zvonjavom crkvenih zvona. Uvijek je lijepo cuti kad zazvone zvona lokalne crkve. Ma lijepo je cuti i kad zvone ”za mrtve” (ono samo u jednu stranu: dong, dong, dong, a ne ding-dong, ding-dong), ali ovaj ga brate pretjera: zvoni neprekidno ”za zive” dobrih 10 minuta. Ali turisti kao turisti, slikavaju, misle, tako treba…. Uh da je jedan sprat u nekoj staroj, a renoviranoj kuci od kamena u Ulici Sv. Nilkole! Pa sa balkona pogledas krajnje desno, jedrenjaci, desno, Stari grad Korcula, lijevo more i Peljesac, Viganj. Ja, 90 kvm, 1,2 miliona EUR . Sitnica ali samo za Bejlija (fudbaler) koji je koliko je juce potpisao za nekoga za milion EUR, sedmicno….

Ne znam. Ne znam. Probali smo razlicite varijante turizma i jos nismo nasli – idealnu. Cini se kao da na ovom prvom nivou, baznom nivou postoje samo dvije varijante: sa ljudima i bez ljudi. Ovu drugu neki moderniji turisticki radnici zovu ljetovanje po uzoru na Robinzona Krusoa, pa vam je odmah jasno sta se time hoce reci. Nema nicega. Tisina, priroda u svojoj nepatvorenoj i iskonskoj formi, more (ja uvijek i samo govorim o moru!) tirkiznoplave boje, bistro tako da je nemoguce vizuelno procijenti dubinu, mirise, cisto. Plaza je poludivlja, ima pjeska ili sljunka, ali ima i stijena. Nista nije uradjeno ljudskom rukom. Nema mola, ponte, ni stepenica. Ni kvadratni centimetar betona. Doci do plaze je takodje svojevrsna avantura. Granje okolnih maslina vise preko puteljka, cesto se treba saginjati, skociti tu i tamo s kamena na kamen. Ipak, ici prema plazi nije tako tesko…. Kao sto je vracanje! Na putu kuci, kombinacija mokrih stopala i mokrih papuca, mokrih od mora, neminovno vodi spadanju papuce sa noge. Makar jednom cete morati nagaziti na prirodno tlo, pa sad samo od srece zavisi je li to ostro, grubo, bode li ili je meko. Ulazak u more je za mene postala avantura, a izlazak iz mora, nerjesiva prepreka. Cudo! Za ne povjerovati. Kao dijete, cak i kao gimnazijalac, mogao sam trcati po plazi, plicaku, kamenjaru, vrelom asfaltu, kuda volis, a da to i ne konstatujem. Sada? Sada se kao kit nasucem do plicaka i bespomocno zovem da mi se bace kakve papuce. Da nema nikoga da mi ih doda, tu bi me nasli sutra prvi kupaci jednako nasukanog i jadnog. Uzasna dilema: ustati se u plicaku kad je voda iznad koljena, pa da ti ta voda posluzi kao oslonac za izgubljenu ravnotezu, ali onda je put to papuca, najmanje 2-3 metra ili se (probati) podici tamo gdje je voda odmah iznad sljanaka: nema podrske okolne mase vose, ali je do spasa samo metar… Ma zapravo nema dileme: bez tudje pomoci (bacanja neke obuce), ja ne izlazim. Na ovaj ili onaj nacin, na obali i konacno u svojoj obuci… opet problemi. Nema tusa, ni slatke vode. Sad treba staviti pomagala bez kojih nema normalnog zivota na glavu punu soli. Nema ni suncobrana, ni hlada. Ja, ima hlada ako cete sjesti na travu, ali ja stigoh do ovih poznih godina, a da nikad nisam sjedio na travi i gledao u more. To se jednostavno iskljucuje. E ali onda moras izgoriti. I dobro, kad se nekako dovuces sa obale do kuce, stvari se mijenjaju. Bazen sa infiniti ivicom okrenutom prema zalivu, neometani pogled na more, tisina i krijestavci. Da, ali valja i jesti. E onda auto, guljenje felni po ostecenom putu, pa 7 km do prve prodavnice. Parkiranje bez mogucnosti da imate platezno sredstvo (sms ili novac u metalu), uske ulice, parkirana auta svuda i onda pored guljenja felni, pocinje i guljenje retrovizora…

Odmor sa puno ljudi? E to su onda obale pod koncesijom. Pa vam je tu zivot reziran prema zamisli mladih lijepo gradjenih momaka koji vladaju stolicama i suncobranima. I bas kao sto u Bosni svaki kanton ima cijelu piramidu vlasti kako bi svaki politicar imao nesto da vlada (nad), tako su i ovi momci dobili stolice i nas kao svoje podanike. Zanimljivo je da nacija ipak nije najvaznija stvar na svijetu! Kako bi to nasi politicari da nam prikazu. Ne, primitivizam je najvaznija stvar na svijetu. Primitivizam je nadnacionalni fenomen, dimenzija koja okuplja ogromnu vecinu ljudi, spaja ih bolje neko engleski jezik ili vjerski simbol. Ako krenete da trazite malo bolje mjesto na plazi (cuveni ”prvi red”), ne smijete postaviti pitanje uz gramaticka pravila. Samo cete napraviti barijeru izmedju sebe i momaka. Krenite sto jednostavnije, zapravo samo glagolom i put je otvoren. Nikakve veze nema jeste li Srbin u Splitu ili Bosnjak u Budvi ili Makarskoj. I naravno, naravno: uz nekih 20-ak EUR-a mita mozete si osigurati prvi red za vrijeme citavog boravka. I tu imate stolice, suncobrane, hladovinu, tus sa ledenom vodom, cesmu, bar, stolic, pepeljaru, korpu za otpatke…. Sve sto vam treba za prosjecan dan rostiljanja na nasoj obali. Dobro, svi oko vas puse (i to one neobicno tanke cigarete koje im daju laznu nadu da ipak nece umrijeti od raka pluca), pricaju idiotske stvari, smiju se kao kreteni, a djeca im svaku svoju emociju bilo prijatnu ili neprijatnu isprate razornim vriskom. Tu blizu odmah, samo par stolica dalje, dvoje igraju odbojku i samo se ceka da vas lopta pogodi u glavu, a iz pozadine se dva konkurenstka bara takmice za svoju klijentelu dvijema muzikama razlicitog zanra. Ali obje su glasne.

Dakle, sta je bolje? Ne valja ni jedno ni drugo. Treba se popeti, ako se moze na drugi nivo. Skupi hotel sa svojom plazom, ogradom, zastitarima. Tamo je najvrijednija valuta – peskir ili rucnik, zavisno od drzave. Kad dodjete do tog famoznog pomagala i okacite ga oko vrata, sva su vam vrata ovorena: od saune i plaze do sobe sa mirisljavim morskim aerosolom. Pa jeste, fino je. Malo zapece po dzepu ako morate uzeti dvije sobe ( za svitu nemate pare), jer oni iz bezbjedosnih razloga (pozar), nece vise od dvije osobe u sobi. Pa vi vidite: vas troje, dva puta po 350 EUR-a, za noc. Ali brate, mirise, sve cisto, prosto ti neugodno obaviti potrebu u WC-ovima ispod, iza i iznad recepcije: grehota narusiti zvukove lagane klasicne muzike, zvukovima vlastitoga tijela. Ali, avaj! Opet onih 80%. Sad sa znacajnim udjelom Rusa. Prepoznajete ih kako se razmecu na baru, kako caste djecu voznjiom skuterima (50 EUR), a ponekad i cudnim odnosom godina izmedju njega i nje. Ima i nasih i ma koliko se trudili da ih ignorisete, ne ide: oni rade sve da budu primjeceni.

Ima li jos koji nivo? E, ne znam. Ja nisam probao. Mozda neki hotel u Engleskoj koji prima samo one sa clanarinom?

”Slusaj, slusaj, da vam ja kazem. Izgubli ste. Jeste. A, sto ste izgubili? Ja cu vam rec’ – izgubili ste zdravlje, eto sto ste izgubili. I sto ce vam to??? Samo se nervirate. A oni? Da se nijesu uznemirili? Da im nije nesto bilo? Bas njih briga. Koliko para mislis da ti je dosta? ’Iljadu EUR? Kupis ovo, kupis ono i pare odu. A vi se ubiste od posla. A zasto? Sto ce vam to? Mislite da ce da vas postuju? Ja sam zavrsio tri kuce za godinu dana. Nisam dolazio mojoj kuci. Ubih se od posla. I ko ce mi reci hvala? Oni?! Ma to su neljudi. Ja vam kazem, sa njima ne treba imati posla. (mobilni telefon). Koliko para? Kome? Nisi lud! ’Ajde sredicuti to. Ne sekiraj se. Cuvaj zdravlje (namigne ovima koji su sad, ne svojom krivicom prisiljeni da se strpe dok on razgovara telefonom). Cuvaj se. (Veza, prekinita. Ponovo ima vremena za ovdje prisutne): Ovo mi je najbolji drug. Nema ga na svijet’. Sjajan momak. Ucinjen. Sve bi ti dao. Ali mi se sekira. Ni za sta”.

Sjedeci na terasi porodicne kuce i pokusavajuci da razumijem period izmedju Sudija i Kraljeva na samom pocetku istorije izraelske drzave, bas kad sam uhvatio neku vrstu harmonije sa krijestavcima (vrsta dalamatinskog ili primorskog cvrcka koji se stiti od vrucine vibracijama svojih tvrdih krila sto proizvodi prepoznatljivi zvuk primorja, ljeti na 45 stepeni na suncu), cujem neprekidnu tiradu momka sa susjedne terase. Probam da zanemarim, ali ne ide: rijeci se ubadaju u mozak, mada ne ostavljaju nikakav trag?! Probam da sazmem sta je rekao – ne ide. Probam da razumijem koji je njegov stav, misao, ideja, poruka – nema nista. Kao kad pokusas da uhvatis u saci przinu; suvu, ne mokru. Sve iscuri medju prstima. Iako ga ne vidim, ali ga – vidim. Stavili su mu flasu loze i casu na sto, a on zadr’o. Ne dise.

Ovo je mala slika, ilustracija prosjecnog covjeka ”u najboljim godinama” sa nasih prostora. Osamdeset posto je ovakvih. Sto bi mi rekli, operisan od niza fenomena: imanja ideje. Posjedovanja stava o necemu. Moci (i potrebe!) da argumentuje. Moci da pokaze samokriticnost. Moci da cuje drugaciji stav. Ili ”stav”. Nista od toga nema. U sociologiji ovakve zovu jednostavni ljudi (simple), a u nasem folklornom rijecniku, imamo za njih brojne i sjajne opise. Use, nase i podase. Budali je svaki dan Bajram. E da mi je tvoja pamet dva dana da se odmorim. I matematika ih je definisala (posebno Gaus) i stavila na trbuh istoimene krivulje (definitivno nema na krivulji boljeg mjesta za njih od stomaka). Jednostavni ljudi su spaseni. Rodjenjem. Mogu prolaziti istom ulicom godinama i nikad nece primjetiti nezavrseni trotoar, visoku travu koja je ispunila zicanom ogradom ogradjeni prostor gdje je neko zaceo kucu, ali od cigle nije dalje dosao. A i ograda se vec raspada, iskrivljena, nagnuta. Najlonske kese kovitlaju okolo nosene vjetrom. Junak nase price to ne vidi. Sjajno! Niz problema u njegovom jednostavnom zivotu, manje. Ukrcaj ga na brod. Moze leci izmedju dvije stolice, na pod, na stolicu. Zaspace kao zaklan u roku od dva minuta. Razjapljenih usta, zbog unazad zabacene glave. Sutra mu daj komad kokoske umotane u foliju (dobro, danas smo vec svi prevazisli novinu), pojeo. Stoji na pogresnom mjestu. Ne primjecuje.  Njegov je zivot kao Mala nocna muzika od Mocarta: jednostavna tema koja se ponavlja (rondo). Zivot nas ostalih (manjine) nekako vise podsjeca na Sostakovica. Ako je to muzika uopste? On stalno zadovoljan, smije se grohotom iako nas, 20% ne razumijemo zasto. Nikad neraspolozen, mi stalno nezadovoljni. On ispunjen (ovaj citirani sa vrha, prolazi danasnji dan kao neko ko je dobio usmenu prezentaciju (’oral’) na vaznom kongresu: svi ga slusali dok je govorio neobicno vazne, krupne istine).  Nas dvadeset postotaka u stalnoj unutrasnjoj borbi. Sa sobom, sa okolinom, sa vrhom, sa dnom…

Ali ima spas. Za 3% od ovih 20%. Ako uz svu senzibilnost, moc opservacije, inteligenciju, obrazovanje, visoke estetske zahtjeve, uspiju makar pri kraju zivota i da postanu – mudri. Ako! Ali, meni nesto ne ide….