Nada

Bavio se biciklizmom. Jak, reklo bi se – neunistiv. A i bogat: moglo bi se lijepo zivjeti jos 20-30 godina… Sezdeset i dvije godine. Ali, karcinom i nasi pokusaji kroz zadnje dvije godine. A kad kazem nasi pokusaji, to znaci ili cete biti izlijeceni, pa onda uz dobru rehabilitaciju, vraceni  s mukom u normalan zivot, ili cemo vas toliko izmrcvariti (zagorcati isti) da cete jedva stajati na nogama. Na kraju, bolje stoji bolest u vama, nego vi. Nazalot, tako bi i sa „biciklistom“. Sve smo pokusali. Prije 3-4 sedmice konstatovan je poslednji neuspjeh. Razocaravajuci rezultat. Ali sta da mu covjek radi???! Ovo je vise ljudski nego medicinski krik, jer sugerise da ga mi namjerno maltretiramo. Nismo. On jednostavno stoji i dalje na nogama i ceka. Gleda i bez rijeci, moli.

Ako vi sad sto ovo citate imate hemoglobin od 120 do 140 necega, nije bitno cega,  – nivo zavisnosti kojega ste pola, on je dosao na poslednju kontrolu sa 80. Pregled i razocarenje. Poslednja terapija sa najmodernijim lijekovima nije ni dotakla bolest: kako smo poceli prije 8 nedelja, tako je bilo i prije dvije. A on stoji tu pred nama. Prica da vozi biciklo 10-ak km svaki dan (nastavlja sa svojom rutinom i u toku lijecenja u bolnickim uslovima, na trenaznom biciklu, sa otporom). Kazu mu da je ovo poslednji poklusaj: medicina nema vise nista da ponudi. Na njemu se ne vidi ni da je bolestan, ni da ga se lijeci „teskim lijekovima“, ni da je redovni posjetilac bolnica zbog transfuzija krvi i ostalih derivata, ni da je nedavno prosao kroz tesku visenedeljnu borbu protiv infekcije i sepse.

Sta da mu covjek radi??? Sto nije neka baba koju trojica nose? Tu se odmah vidi koji je primarni eticki princip. Pita za plan, vremensku perspektivu. Ne, ne mislim koliko ce dugo zivjeti. Ne, pita kako ce se vrijednovati ovo sto je poslednje uradjeno. Plan je sa nase strane jasan! Sedmicu dana nakon sto smo u njega usuli poslednji koktel citostatika bice vrijeme za provjeru rezultata. I raskrsnica. Desno, potpuno prazna kostana srz, ide dalje. Lijevo?  Nikada nije ni bilo puta tom stranom. Znate i sami, iz zivota: kad skrecete lijevo na raskrsnicama, maksimalno ste ugrozeni i u opasnosti. Desno? Uvijek lakse.

Ja, lako je meni. Kazem za  5 minuta i – odem. On ostane sa mislima. Htio bi da moze da vidi kroz vlastito tijelo, duboko do srzi (nije dzabe srz simbol za nesto najdublje kako u tijelu, tako i u najkomplikovanijem filozofskom problemu). Muka je sto boli svaki pogled. Mislim za „baciti pogled“ u srz, treba se izloziti bolnom pregledu. Ja ga uvijek najavljujem respektujuci neminovnu bol, skoro izvinjavajuci se, ali zaboravljam da bi on sada najvise volio montirati jednu stalnu iglu sve do srzi, pa da moze kao kroz periskop pratiti sta se dogadja. Antiperiskop. I posto takvo nesto ne postoji, on ce se okrenuti svom omiljenom i pouzdanom instrumentu – biciklu. Jasno je i logicno je: dok moze da vozi protiv otpora 45 minuta ili sat vremena, ne bi trebalo biti nikakvih problema ni u najudaljenijim coskovima njegovog utreniranog tijela. I sam bi tako postupio. Samo da u mojoj nekoj udaljenoj, hipotetskoj bolesti, izbjegnem otvorenu ranu, defekt koze, i ja bi se odmah bacio u bazen i – plivao. Mogu li i dalje 3 km za 55 minuta? Mogu? Sve je ok. Moralo bi biti. Ah, bazen! Zamislite tumor u mozgu, pa plivam u krug???! Lakse je na trenazeru. I neka je. Zasluzio je da ima svoj instrument koji poznaje, kojem vjeruje i koji ga nikad nije lagao.  I, ne zaboravite,  koji ga umori! Pa lakse zaspi. Kako spavaju ovi ljudi uopste? Mi sto se vodimo kao zdravi, osjetimo bol rano ujutro, kad se prvi  put pojavi misao o …. sastanku na koji nam se ne ide, o zestokom padu akcija i gubitku novca, o juce otkrivenoj oguljotini na vratima auta…. A kako spavati ako znate da ce vam jedan (bolni!) pregled iduce sedmice definisati pitanje zivota i smrti? Lako! ‘Prosti mi boze na ovome, ali ja zaista mislim da ima neki nama nepoznati put. Ono sto znam je da na tom putu pomazu dva najvaznija instrumenta: vrijeme i nada.  Vrijeme ucini da se pomirite i naviknete na misao (onu prvu, jutarnju, onu sto zaboli), a nada vam ne da da se osjetite izgubljenim. Jar da je drugacije – niko ne bi spavao ovamo kod mene!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s