Bolje Forman nego profesor

Jutros sam ustao na lijevu nogu. Mrzovoljan. Ma, uz nesto talenta, cisti – Kami.

Citam intervju nekakvog americkog profesora o situaciji u Bosni, o Dodiku, Vucicu, Rusiji. Ustvari, ustao sam ja sasvim fino, ali stadoh na lijevu nogu nakon procitanog intervjua…

Nigdje ne pise u uvodu intervjua da se radi o ambicioznom intelektualcu koji bi da udje u Bijelu kucu kao savjetnik. Nigdje ne pise da vec ima neku politicku uslogu. Jok! Profesor?! Znaci zivi sa mladim ljudima, drzi im predavanja, razgovara sa njima, razmislja, cita, proucava istoriju, drustvene relacije, covjeka… Ili? Sta dakle kaze on, „profesor“? Dodik lukavo igra na rusku kartu, ceka razmjenu teritorija izmedju Srbije i Kosova, pa da pokrene proces odvajanja Republike srpske od Bosne i Hercegovine. „Profesor“ ovaj scenario prati sa zebnjom, savjetuje Srbima i Hrvatima (u istoimenim drzavama) da ne podgrijavaju separatisticke teznje kod svojih „etnickih rodjaka“, jer bi to vodilo ratovima i katastrofi. I tako dalje sve u istom pravcu, bez ijedne jedine rijeci o alternativnom rjesenju?! Uzas! Jad i bijeda americke inteligencije. Ako im je ovaj reprezentativni primjerak? I opet kazem, ‘ajde da je politicar ili neko sa politickim ambicijama, potpuno bih razumio. Za politticara sa vlastitom agendom, kratkim i nesigurnim mandatom, pragmatizam uvijek ima prednost. Zaboravimo prirodu, psihologiju, ljudske zakonitosti, humanost, konacno – ne, samo pragmaticna rjesenja koja gotovo uvijek mogu da se svedu na onu nasu poznatu uzrecicu: ne talasaj.

Americki „profesor“ je gledao mnogo americkih filmova. On je ubijedjen (zali boze svih knjiga koje je procitao! Morao bi!) da je Dodik zapravo lose preruseni Kijanu Rivs i da ga u Srpskoj zovu Dzon. Dzon Vik. Dodik se odrzava na vlasti (godinama i bez straha) zato sto tako pise u scenariju. Kuku, sramote! Intelektualac ne mora biti profesor da bi se zapitao: sta je to sto tjera Srbinovog etnickog rodjaka da glasa za Dodika? Ovo je valjda pocetak svakog intelektualnog procesa: zapitati se. I? Pa psihologija. A iza psihologije, istorija. Hocu reci, te dvije fascinantne nauke (iako istorija zapravo nije nauka) nam nude odgovore.  Oduzmite covjeku novac, sigurnost, udobnost, okupirajte  ga strahom i brigom, i dobicete – nacionalno pitanje! Otvoreno, opasno i zapaljivo. Zavodljivo! Vaznije i od hrane i od vode. Nemoguce mu se oduprijeti. Je li moj „rodjak“ prevaren? Jasta je! O Boze, pa makar ja to znam i razumijem. Moj „rodjak“ je suzanj, politicki neiskusan, naivan, bez samopuzdanja, zastrasen, razludjen, prevaren laznim informacijama i – nedovoljno obrazovan da se sam probije do tacnih informacija. Jeste. I zato glasa kako glasa. Bi li ovo trebao razumjeti jedan profesor? Bi! Sta vise, avaj, treba samo da pogleda kroz prozor! Ko odrzava Trampa na vlasti? Intelektualna elita Bostona i San Franciska? Ili ocajnici iz orkanima rasturenog Nju Orleansa, losom ekonomijom rasturenog Detroita, ekologijom rasturenog Teksasa? Koja je razlika izmedju mog rodjaka iz Dervente i nekog stasitog Amerikanca ridje brade, u flanelnoj kosulji „na kocke“, obavezno zavrnutih rukava, dzinsu, Katepilar cizmama i sa kapom na kojoj pise Dzon Dir? Nikakva. Moj jedino ne zna engleski, a ovaj misli da je Bosna dio Slovacke.

Profesor bi se morao dalje zapitati ima li rjesenja? Ali ne rjesenje tipa „ne talasaj“, dok ja dobijem planiranu funkciju. Rjesenje je samo podizanje zivotnog standarda u Srpskoj. I ako bi se opet vratili filmu, onda bi slijedio onaj lezerni telop: nekoliko godina kasnije….. Moji rodjaci svi zaposleni, idu na posao, zaradjuju, voze nove automobile, putna mreza kao u Danskoj, planiraju putovanja, grade kuce u penziji, idu na trening, ne puse, bolnice svjeze i opremljene. A Dodik? E, pa opet film. Ovaj put pocetna scena Formanovog Amadeusa. Irinej ide u posjetu Dodiku da ga pita o Anti Markovicu.

Uh, zanio sam se. Ne moras biti profesor, pa da razumijes da je lakse da Dodik bude Kijanu Rivs nego da putna mreza Bosne nadjaca dansku. Pa sta onda kojeg djavola da kaze muceni profesor kad ga pitaju o Bosni?? Prvo da malo cuti. Red je. Iz postovanja prema kompleksnosti pitanja. Pa da pogleda u pod, prodje rukom kroz kosu (jer ako je celav, sumnjiv je to profesor!) i kaze, nema lakog rjesenja. Pa da PRVO objasni sve ove goreopisane psiholoske mehanizme, pa da onda kaze da bi samo velike pare, pravilno kanalisane, dovele do brzog rjesenja, pa tek onda na kraju da prizna da onoi sto politicari predlazu (ukljucujuci i njega u realnom intervjuu) vodi samo jednoj apatiji naroda, ekonomskoj devastaciji, emigraciji, stalnim napetostima…. Jednom rjecju, ideja nacionalnog ujedinjenja se nece ugasiti – i dalje ce tinjati. Jednom rijecju (drugom?) proces koji se vjestacki usporava, ali ide u pogresnom pravcu. Cilj mora biti poboljsavanje standarda mojih rodjaka i onih iz drugog koljena (Hrvati). A cilju se mora primicati sa prave strane u pravom smjeru. Na primjer. Gradnjom i opremanjem skola, slanjem nastavnog osoblja sa Zapada u te skole, radom na prosvjecivanju djece Bosne i Hercegovine, gradnjom puteva (njemacke masine i njemacki nadzornici, a mogu nasi radnici, navikli su sa baustele). Ne slati novac tamo. Nikako! I cijelo vrijeme dok daje odgovore profesor mora gledati u jednu tacku na podu, dajuci govorom tijela jasno do znanja da je problem pretezak i da nikakvog lakog i brzog rjesenja nema.