Misao i recenica

Ima neko vrijeme, kanim se da napisem par … i evo odmah problem! Par rijeci, misli, recenica? Bilo kako bilo ideja mi je opisati muku ljudi koji pisu i koji pokusavaju napisati recenicu.

Ne kazem da je ovo najtezi posao na svijetu. Nije lako ni udarati lopticu reketom kao sto to radi N. Djokovic, ali to makar moze da se popravi vjezbom. Ne kazem ni da ovaj posao niko ne zna. Naravno da ima pisaca koji su otisli jako daleko u ovom naporu i gotovo da su uspjeli… . Da, ima ljudi koji znaju, ali jos niko nije uspio. Do kraja. Sta vise, mislim da je to i nemoguce. Nemoguce je napisati misao (pa da bude recenica). Ima jako dobrih pisaca i oni se slazu na ljestvici kvaliteta prema stepenu uspjesnosti da se recenicom primaknu vlastitoj misli. Samo primaknu. To su oni ljudi koje smo pod prijetnjom lose ocjene morali citati u srednjoj skoli, ali – na zalost, vecina je to uspjesno izbjegla. Ono sto dobri pisci uspiju jeste samo da nam kroz recenicu saopste ideju svoje misli, pa kad mi shvatimo ideju, mi osjetimo misao. I u ovoj umjetnickoj interreakciji mi citaoci imamo umjetnicki dozivljaj. Niste bili u San Francisku? Niste stajali gore na vrhu strme ulice gledajuci prema Junion Skveru, dok vam se vec bolni prsti stopala zabijaju u vrh cipele? Ako vam to neko zorno opise, zakljucicete, ”Znam na sta mislis”. I to je sve. Vi i dalje niste bili u S. Francisku, a ni taj koji vam opisuje, ne stoji bas sada na vrhu ulice. Sta vise, mozda je bos?

Zasto je tesko detaljno i precizno prevesti misao u recenicu? Jednostavno! Jer pripadaju dvama razlicitim svijetovima. Recenica je u zatvoru, okruzena resetkama, budno nadzirana vidljivim i nevidljivim strazarima, dozivotno ranjiva i izlozena nasilju. Misao? Misao je slobodna, slobodna kao – ne moze se reci kao ptica, iako je to ilustracija kojom se najradije poseze u ovakvim situacijama. Misao je slobodnija od ptice. Ptice umiru, padaju, bivaju ubijene i imaju konacan domet. Misao je slobodna i nista je ne moze zaustaviti. No ostanimo za trenutak kod ptice. Misao je ziva ptica. Recenica je mrtva ptica. Vi vidite mrtvu pticu i razumijete ideju: vrste zivog bica (cuj, zivog???) koja ima krila pa moze da leti…. Ali to vise nije ziva ptica. Razlika je, malo je reci, sustinska. Namece se pitanje, zasto je ubijati????

Misao je u sjajnoj formi. Leti, lebdi, zalijece se, ekskivira, istrazuje, odlazi i uvijek se vraca. Ista ili promjenjena, obogacena. Pa opet iznova. Mozda su srecni(ji) ljudi koji ovome uopste i ne pridaju paznju? Znate vec, pisao sam o tome vise puta, to su oni jednostavni ljudi koji prodju kroz zivot kao ona krava iz novele F. Dostojevskog: izvode je na livadu svaki dan (e, tako je to bilo u srecna vremena prije Revolucije; danas ih vise i ne izvode vec im samo proture glavu kroz resetku…), ona jede, jede, preziva, podrigne (CO2!), izadje balega i onda poslije nekog vrmena, maljem u celo i kraj. Budisti bi mozda vidjeli u ovom dramaticnom (za kravu) trenutku novi pocetak, jer sad ce njen biftek stici na sto, mozda cak nekog restorana sa Miselinovih 5 zvjezdica, pa onda dalje opet zavrsiti, kao nasa, ljudska izlucevina (evo znaci drugi put u kratkom vremenu!). Jeste, hoce Budisti. Sad bi oni dalje preko azota u biljku, pa …. E ali ona krava je zavrsila, zar ne? E tako i ovih, dobrih 80% ljudske populacije. I srecni su, jer ovo niti razumiju, niti imaju instrument koji bi ih ubacio u slicna razmisljanja. Ali mi, nas 20-ak postotaka, koji pratimo kretanje vlastite misli, intimno zivimo sa njom, ima i nas razlicitih. Zamislite namcora, covjeka koji izmedju misli i perceptivnih organa ima neku mrenu, zatamljeni filter, kao ono zagaravljeno staklo kojim gledamo pomracenje sunca. Oni zive stalno sa turobnim, negativnim, teskim mislima. Nemocni su da bolje urade izbor. Vide samo lose stvari, a slijepi su za dobre, bolje. Opet ima ljudi koji imaju  pozitivan, optimistican ugao gledanja na svijet i, uz to, velika znanja, mase informacija i dozivljaja. Uporedite ova dva tipa ljudi. Oni prvi su kao recimo kad cijeli zivot prezivis u WC-u trebinjske autobusne stanice (svejedno je, prije ili poslije rata), a ovi drugi su u nekom svijetu koji je zamisljena kombinacija Tahitija, San Franciska i Jerusalema. Samo lijepi inputi i atraktivna podrucja u koja se njihova misao moze zaletiti i obilaziti ih. Samo da podsjetim, jedan od tih iz prve grupe je napisao Stranca, sto znaci da sam ja zapravo srecan sto oni postoje!

Svuda oko nas knjige, blogovi, tekstovi. Vole ljudi da pisu. Vole da se oprobaju i da pokusaju da nam predoce misao, ali da je ne ubiju. I tako ispadne – recenica. Bukvalno, mrtvo slovo na papiru (kad odstampate). Ali odaslato i ostavljeno na milost i nemilost pogresnog tumacenja. Onaj koji je napisao, osjeca nesto izmedju nelagode i gadjenja (zavisno od toga da li je kao umjetnik mali, minoran ili veliki!), a vrlo rijetko radost ili ushicenje. Ali kasno je! Citalac sa svojim ovakvim ili onakvim instrumentarijem da tumaci, dobija (pogresan?) utisak i – sta raditi? Koristiti se srednjom varijantom, govorom? Pokusati objasniti? Kasno je. Govor pati od slicnih manjkavosti kao i recenica (”ne znam kako bi ti rekao”), ali je dodatno opterecen bocnim udarima emocija, pa tzv. objasnjenje samo dalje produbljuje konflikt i ojacava onu resetku kojom sam gore na pocetku opisao sobu u kojoj zivi recenica.  Bolje je i ne pokusavati. Mislim pojasnjavati (”sta je pisac htio reci”???!). Ali, neka, neka pisu. Mi cemo formirati vlastite instrumente kojima cemo sresti njihove proizvode, pa nam se mozda i posreci da dobijemo neki manji ili veci umjetnicki dozivljaj. Da li su pisci bas to mislili ili ne, mozda i nije najbitnije – vazna je umjetnost. A pisci? Njihova sudbina je po definiciji koja proistice iz ovog eseja, zapecacena: osudjeni su na patnju.