E da su se oni fino zadrzali na energiji (religijskoj, ne filozofskoj – v. kasnije), pa sirila ga se ona koncentricno, talasima ili zrakama, nije bitno – svima bi nam lakse bilo! Ali nisu!

Plotinus, osnivac neoplatonizma, ubacio je novu dimenziju: Intelekt. Njegov sistem sadrzao je dakle dva pricipa: Jedan (engl, One)  i Intelekt. Intelekt nastaje iz Jedan (svi su bili nekako stidljivi u ovo vrijeme da stvari nazovu pravim imenom: Bog. Sta vise u 2. i 3. vijeku ce nastati pravi mali rat i polemika oko imena, ali ovdje je jasno da Jedan znaci Bog). Intelekt je instrument kojim bog stvara svijet, ali Plotinus je zapao u intelektualni problem jer je smatrao da je Jedan savrsen i dovoljan, pa se pojavilo pitanje sto ce onda nekome ko je dovoljan, novi proizvod (intelekt)? O ovome mogu zaludni ljudi sad polemisati danima, ali mi moramo dalje, ka nasim ratovima…

Plotinus je ostavio iza sebe nasljednika Porfirija, ali u Skoli je bio i Iamblikus. I sad, slucaj (?) je htio da ovog prvog Zapad (zapadni dio Rimskog carstva) prihvati kao sponu sa antickim filozofima, a istocni dio Carstva, Iamblikusa. Zapad nije citao Iamblikusa….

Porfirij je naravno smatrao da je Jedan savrsen, ali je u njemu vidio i tri fenomena: Postojanje, Zivot i Misao. Naravno, nije mu se to samo javilo kao danasnjim vidiocima, vec je to u vise tomova knjiga obrazlozio, ali…. Bilo kako bilo dopade se shema Tomi Akvinskom. Ali prvo, M. Viktorinus. On se prvi usudio da povuce znak jednakosti izmedju Plotinusovog Intelekta sa, prvo, Logosom, a onda i Sinom! Jer treba razumjeti da dok ovi ‘muceni’ filozofi razmisljaju i probaju da rijese enigme postanja i bivstvovanja, dotle pristizu novi i novi pisani materijali, poznati pod imenom Novi zavjet, koje je trebalo tumaciti i obraditi. Po svemu sudeci, incijativa je bila kod Novog zavjeta, jer su filozofi tumaceci ga sve vise i vise prihvatali i podjelu uloga medju glavnim akterima (Otac, Sin…). Viktorinus objavljuje svoja djela nekoliko Godina nakon sto je hriscanstvo postalo drzavna religija, a u vrijeme prvih naznaka pucanja unutar dva krila hriscanstva (Prvi sabor/koncil, Arianska kontroverza). Sa zapadne strane Trojstvo postaje svi vise i vise vidljivo, bas kao i tvrdnja da su Otac i sin od iste supstance, dakle da su oba bogovi, mada- to ne moze ni zapad da negira, sin jeste oceva kreacija. I onda ista supstanca, pa prvi, pa drugi, pa biti, pa djelovati, na kraju citav kompleks tumacenja i razmisljanja, nasao je neku vrstu rjesenja u pojavi treceg fenomena, svetog duha i tako se konacno definisalo sveto trojstvo: Otac, Sin i Sveti duh.

Sta je Istok za to vrijeme radio?

Zanimljivo da je Viktorinus svojim objasnjenjem, a formalno neoplatonist, zapravo prisao Aristotelu i njegovom Prvom pokretacu, odnosno samomislecoj misli (sve je u jednoj essenciji). Istok je takodje prihvatio energiju kao glavnu silu, ali nije zavrsio kao zapad u supstanci. Da bi se ovo iole razumjelo, mora biti jos – komplikovanije! U vrijeme kada se Isus rodio, helenski filozofi i kasnije hriscanski autori, shvatali su energiju na dva razlicita nacina. Granica je, mozete mi vjerovati vrlo suptilna, ali eto, bez njenog objasnjenja, ne moze se ici dalje. Za filozofe (onovremenske naucnike, pagane) energija je nesto sto je stvorilo svijet. Za hriscane energija je neka vrsta kosmicke sile, depo u koji se moze ‘uci’ i tako postatio dio bozanske energije. Filozofi su energiju dozivljavali kroz kontenplaciju, ali opet ne da bi prisli Bogu, vec da bi u sebi nasli ono najbolje kao preduslov za srecu. Hriscani su trazili put, nacin, instrument kako da udju u bozansku energiju i time se primaknu bogu.

Ovaj diskretni prelazak sadrzaja i shvatanja energije iz filozofskog ka religijskom domenu poceo je skoro 200 Godina prije rodjenja Isusa. Postoji tekst u kojem nepoznati jevrejski pisac objasnjava vjestinu retorike primanjem energije od Boga. Slijedi Mudrost kralja Solomona takodje kao fenomen nastao ucescem bozanske energije, zatim jedan od prvih hriscanskih pisaca Origen Mudrost positovjecuje sa Logosom. Sveti Pavle takodje pominje cesto energiju u istom kontekstu (kao dio bozanske energije), a kulminacija je da je on licno dozivio preobrazaj zahvaljujuci bozanskoj energiji. Kud ces jasniji dokaz da bozanska energija moze zaposjednuti ljudsku dusu!  Znaci sta? Treba uvesti, objasniti, argumentovati za…., Treba ustvrditi ritual kojim se ljudska dusa moze okoristiti deponijom (rezervoarom) bozanske energije. Liturgija, misa…

Ali prvo: razidjose se ucenici!

Ne tako davno pomenuo sam 4 knjige koje su uticale na mene u periodu kad sam bio najosjetljiviji; em mlad, em ucenik mostarske Stare gimnazije, kako neces biti osjetljiv?? Nakon ovog uzbudljivog perioda uslijedilo je par decenija intelektualne suse, praznine: studije i pocetak karijere. Jer sta je studiranje? Period u kojem ti neko stavlja u ruku instrument kojim ces zaradjivati za hljeb. Ima trenutaka kada se i na studijima moze dozivjeti uzbudjenje, nije da nema. Ali to je kao kad ostvarite kontakt sa instrumentom, pa se recimo odusevite kako je na pojedinim mjestima – gladak. Ne, ne, dzaba je. Saldo intelektualnog dobitka na studijama je ravan nuli. A tek pocetak karijere! Definitivno nazadujete. Idete u minus. U panici da se ne pogrijesi, da se ostavi utisak, da se zauzme mjesto, da se zapocne karijera, vas intelektualni korpus postaje iz godine u godinu sve siromasniji i prazniji.

Ali Gimnazija u meni nije mirovala. Skola je radila na nama kao sto elektricari rade sa automobilima: reglaza. Svaki nas receptor za intereakciju sa okolinom je resetovan, podesen, ociscen i spreman za prihvat impulsa. Odmah iza receptora, pregledane su sve ploce na kojima se impulsi sakupljaju i usmjeravaju dalje. U te ploce (od bakelita?) ugurano je do zasicenja mnostvo informacija kako bi svaki novi impuls munjevito nasao svoj domen, obogatio ga, pretvorio u novi kvalitet i pripremio (se) za dolazak novih. Na psiholoskom nivou mozemo ovo zvati kvalifikovanom radoznaloscu.

I onda je trebalo samo sacekati da prava informacija utrci u ovaj sakriveni i privremeno uspavani sistem.

Da Vinci kod je jedna od 4 knjige koje su me u ovoj trecoj zivotnoj dobi pomakle iz ucmalosti struke. O knjizi ne treba govoriti: munjevito je postala globalni fenomen, pa film, pa skandal, pa nastavak ili kao sto je to danas moderno, prethodni dogadjaji (uporedi, Betmen, poceci). Ova je knjiga nasla kod mene dva slobodna, neizolovana kraja (da se opet posluzim rijecnikom elektricara): Jevreje i hriscanstvo. Ideja da je Isus imao dijete i da se igrom slucaja, ali kasnije i strogim nadzorom nad nasljednikom, ta krv sacuva do danas, fascinira. I kao sto vidite, istorijski fenomen nastanka hriscanstva u sred Palestine, ne prestaje da bude izvor mojih interesovanja i odusevljenja. Od hriscanstva i njegovog raspada, pa onda od Jerusalema do nase Gotlgote (Bosna i Hercegovina) u masti je samo par koraka. Podjite samo od Drine! Geografski toponim (ima li kakav drugi toponim?) za raspad hriscanstva! Transakcije i trgovine na Balkanu medju vladarima Istocnog i Zapadnog rimskog Carstva, prodaja uticaja nad ovim ili onim dijelom danasnje Bosne, setala je tu granicu u pocetku tamo-vamo, dok se nije prirodno, smirila u rijeci Drini. Poslije su se i srpski i bosanski vladari poigravali sa Srebrenicom, kupovali je, prodavali je dok nije ostala tu gdje je i danas (zanimljivo da je najvecu finansijsku korist od tih trgovina sa Srebrenicom imao – Dubrovnik).

Druga knjiga, Katarina Medici, pala je na vec pripremljen teren. Biografija ove mocne zene i relacija sa porodicom Medici, Firencom i renesansom. Mediciji su se obogatili formiranjem banke kada na tu vrstu institucije niko nije mislio (mozda samo Jevreji, ali oni ce morati da malo sacekaju). Finansirali su ratove svojim florentinom i zaduzivali kraljeve i pape. Poslije su i sami bili pape. Bilo kako bilo jedna nevjerovatna porodica koja je imala uticaj na cijelu Evropu (tada poznati svijet) vise od tri vijeka. Cast Katarini, ali prica o njoj je za mene bila samo „izgovor“ da udjem u renesansu, da razumijem kako je sacuvan Aristotel. I opet, sredina 15. vijeka, Lorenco Velicanstveni Medici, teoretska mogucnost da su mu nekog dana na rucku sjedili zajedno Mikelandjelo, Leonardo da Vinci i Boticeli ili jos vaznije za ovu nasu PRICU, njegov pokusaj da ujedini hriscanstvo! Tih dana u maju 1453., bio je Lorenco na samo jedan korak od potpisivanja dogovora izmedju svestenika dviju hriscanskih grana, ali pade Konstantinopolis pod noge seldzuckih Turaka. Pravoslavni popovi se brze bolje vratise kuci (obrijani, sto je bio dio dogovora!) i vise ne bi prilike za ujedinjenjem. Par Godina kasnije pasce pod Turke Srbija. Neuspjeh Firence, generirace nove i nove hektolitre krvi u Drini….

Treca knjiga je „Jugoslavija i njeni istoricari“ ( uredjeno od N. Naimark i H. Case – ovaj prvi je pisao puno o genocidu…). Ovo je jedna neobicno fino, objektivno i toplo sastavljena kompilacija istorijskih eseja o Jugoslaviji, njenoj proslosti, pojedinim narodima, sve sa ciljem da se bolje shvati ovo kroz sto smo mi prosli poslednjih decenija. Autori su i Hrvati i Srbi i… ali su i Amerikanci. Dakle, ekonomski sigurni, akademski dobro obrazovani i sa neophodnom distancom i vremenskom i fizickom. Knjiga koja je meni u mnogo sitnih detalja otvorila oci i pomogla da ucvrstim poziciju stabilne ravnoteze, u kojoj mislm da jesam.  Jer ako mislite o Jugoslaviji i svemu sto nam se izdogadjalo zadnjih 35 Godina, najvaznije je da stojite stabilno, uravnotezeno. Inace rizikujete da postanete ili psihopata ili alkoholicar. Zar moze jedna knjiga imati velicantveniju ulogu?

I za kraj, jedna cudna knjiga. Teska kao cumur, ali knjiga koju sam vec procitao dva puta i koju znam da cu ponovo citati…

Ovdje cu vas osloboditi neuroze pretrazivanja po internetu na osnovu slabasnih „tagova“: dobicete cijelo ime: Graham Ward, Unbelievable (Why We Believe and Why We Don’t). Put do ove knjige je bio lak: odmah nakon poslednjeg rata, ucestvovali smo svi u nebrojenim internetovskim svadjama i prepucavanjima oko uzroka rata. Sjecate se? Svi su naravno imali svoje argumente, citirali ovo ili ono. I tu se za Gimnazijalca prirodno nametne pitanje: cemu vjerovati? Alternativno pitanje je bilo, sta je istina, ali to je vec mnogo krupniji zahtjev i podrazumjeva drugacije obrazovanje (neke druge instrumente). Ovdje ni Stara gimnazija nije mogla pomoci, ali link izmedju istine i ove knjige, tj. njene teme je bio dostupan. Vise puta sam opisivao skicu sa presjekom skupova, znaci tri kruga koji se sijeku i tako grade lanac: prvi je Istina, u sredini je Znanje, a krajnji je Vjerovanje. I to mi je bilo dovoljno! Nema (sa)znanja o istini bez da se – (ne) vjeruje. E sad zasto i kako biramo u sta cemo vjerovati? Ova knjiga! Rekoh, put do nje je bio lak, ali put kroz nju je bio strahovito tezak. Nevjerovatno da je tako! Iako sam je dva puta procitao, ni sada ne mogu tacno da objasnim zasto je tako teska za razumjeti? A tako lako i zavodljivo pocinje….

Izgleda da od povezivanja Biblije, Jevrejske (Herbrejske) biblije odnosno Starog zavjeta sa helenizmom nece biti nista. Sta vise, izgleda da su piscima Zavjeta blizi bili tekstovi tu odmah blizu iz regije, kao na primjer Hamurabijev kod (kao inspiracija za Mojsija) nego teski, komplikovani tekstovi Platona i Aristotela, pa jos pisani na grckom. Ako nista, vremenska linija to ne dozvoljava: Biblija je nastala u 7. ili 8. vijeku BC (prije Hrista), 300 Godina prije rodjenja Platona…. Ali istinu necemo nikada saznati, jer je proces nastajanja Biblije bio dug i tehnoloski komplikovan. Niko tacno ne zna ni ko je sve pisao, ni kada, ni koliko toga je islo dalje kao prepricavanje, a koliko kao tekst, kako su tekstovi prepisivani, prevodjeni, doradjivani…. sve do 3. vijeka BC kada su ih Jevreji na malom ostrvu blizu Aleksandrije sakupili i objavili kao cjelovito djelo (Septuagint). Analiticarima ostaje da povlace paralele, da uporedjuju ideje helenisticke filozofije sa Biblijom, a to je ocito siroko (i duboko) polje gdje su vec vidjeni svi kako ekstremni tako i oni umjereniji stavovi (za one koji hoce da se prodube u jednom od ekstremnih stavova, predlazem bilo koji rad koji je izasao od Kopenhagenske skole filozofije i konkretno Tomasa Tompsona – The Bible and Hellenism, ed Thomas Thompson, Phillippe Wajdenbaum, npr).

Ali  nisu oni nama skrivili rat…

Kratko receno, moze se reci da ce tu oko prelaska u sledeci milenijum (eru) Aristotelovo djelo pasti u zaborav, a filozofsku misao ce nositi dalje par grckih filozofa koji su se uglavnom oslanjali na Platona. Zato, neoplatonisti. Mada, nama filozofima, amaterima, cijeli sistem izgleda malo nategnut i iskonstruisan. A kako je poznato, posebno dijelu mojih citalaca, da nije bilo sefardskih Jevreja i Arapa koji su proucavali antiku, odusevljavali se njom, prevodili je i prenijeli  putem od Bliskog Istoka, dalje, preko Magreba, pa Gibraltara do Spanije, vjerovatno bi i Platon i Aristotel za nas danas bili – nepoznati. A sto je spanska kraljica Izabela pokusala da „ubije“, spasili su istaknuti clanovi porodice Medici, cime je covjek napokon iskoracio iz Srednjeg vijeka u Renesansu. No analiticari Aristotelovog djela, uspjeli su – makar u njegovoj teologiji – ocuvati jednu liniju (ideju) i provuci je sve do „danas“ mada je ona uz put promijenila platformu i sa „nauke“ (fizika, metasfizika, filozofija), zavrsila u teologiji. A tu je negdje i nas interes iliti srz ovog teksta.

Prvi veci mislioci iz vremena tih kriticnih godina kada se rodio Isus, a koji su pomogli da se ocuva Aristotelova misao, bili su Galen i Filo. Rijec je o energiji, pojmu koji je Aristotel objasnjavao i objasnjavao, trudio sa da je (ga) odvoji od pokreta, vremena, supstance (materije), ali –  islo je to vrlo tesko. A evo samo jedan primjer koji jasno pokazuje zasto je to islo tesko. Prvo sve je islo na grckom jeziku, jeziku koji se razvio uz pomoc ovih ljudi koje sam pomenuo u prvom dijelu, a opisao ih kao obucene u carsafe. Jezik se razvio u niz nijansi za svaki pojedinacni pojam ili fenomen i bukvalno ni jedan drugi jezik (latinski, engleski) nisu bili u stanju da ga prate i daju koliko toliko uspjesne prevode. Aristotel kaze da je energija izraz aktuelnosti, gdje je najvisi domet (te energije) samomisleca misao. On je naslucivao da cemo mi danas utvrditi i objasniti (da li?) potencijalnu i kineticku energiju, ali je on pod energijom smatrao samo ono sto je nama danas, potencijalna. Dakle energija koja moze da da realnost. Insistirao je da se ne smije mijesati sa dinamikom (kod nas energija kretanja). Filo je bio prvi koji je napravio most (karika?) od Aristotela ka Bibliji (zivio 3 decenije prije Nove ere i 4 decenije u njoj). Jer dok je Aristotel ogranicavao Boziju energiju samo kroz (pasivno?) razmisljanje (samomisleca misao), Filo je dao Bogu mocnost da tom energijom udje u covjekov domen aktivnim djelima prema uzoru na opise u Bibliji. I dok je za Aristotela energija instrument aktuelnosti, za Filoa je to instrument aktivnosti.  U isto vrijeme je bozanska energija put („avenija“) kojom moze Bog da se spozna (transcedencija). Ovo je vrlo vazan momenat, jer je Filo oduzeo moc suzivota sa bozanstvom izolovanoj eliti srecnika koji su u stanju da kontenplacijom dozive vrh srecem i prinio ga obicnom covjeku, vjerniku.

Poslije je islo lako! Od energije koja dovodi do aktivnosti do danasnjih zvukova (bzzz, bzzzz) u filmovima serijala Ratova zvijezda. Energija ce se malo opisivati i objasnjavati svjetloscu, pa sa zrakom (od zraka, sa kratkim ‘a’, a ne zrak dugog ‘a’), pa …. Znaci sad kad smo ostavili ideju da nam je Platon (ili Aristotel) krv(i) za ratove od prije 30 godina, moramo pratiti dalje razvoj teoloske misli ranog hriscanstva, ne zato sto je to strasno interesantno (mada moze biti!), vec samo sa jednim ciljem: da nadjemo gdje je puklo? Znaci sad imamo Filoa (iz Aleksandrije) koji je nasa karika izmedju „nauke“ (filozofija) i teologije, ali nam treba „momenat“ kada se jedna ideja raspolovila na (najmanje) dvije sto je pripremilo scenu za sve nase nesrece.

Sledece veliko ime, Plotinus (vec smo u 1., 2. vijelu AD (poslije Hrista) se smatra osnivacem Neoplatonizma. …..

 

Bilo je to davno. Prije vise o 15 godina. Rece mi tada jedna grcka koleginica: „Ma sve je to od Platona i Aristotela“.

Koje, pitate se vi. Biblija, Testamenti! Jeste, pisano je na Bliskom istoku, jeste djelimicno tamo i iskopano, ali – ideja, motiv, sadrzaj, dosao je od pomenutih gignata filozofije. A pitao sam logicno pitanje: „Kako je moguce da takva intelektualna sila kao sto je bila Grcka (helenizam), koja je dala Demostena, Pitagoru, Platona i ostale, zavrsi danas malte ne kao puki siromah, ovisna od njemackih kredita“? Odgovor cu preskociti, jer volio bih da zadrzim sve svoje vjerne citaoce sa prostora bivse Jugoslavije bez obzira na … sve.  Ok, pomislih ja i krenuh u potragu…

I evo do cega sam do sada dosao.

Haj’ sad da ne pominjemo one sakupljace i lovce, mada su se i oni sigurno pitali zasto se smjenjuju dan i noc, sta je ono gore na nebu sto svijetli, sta se dogadja sa nama nakon smrti… Ali nakon zadnjeg Ledenog doba, kada su se ljudi konacno skrasili u Fertilnom polumjesecu (izmedju rijeka Tigrisa i Eufrata) i kada se zametnula poljoprivreda kao grana, dobili su i oni malo slobodnog vremena za razmisljanje. Dosada, preduslov filozofije. I- mozda, mnogih jada? No ako pogledamo Egipcane, ocito je da im je svo vrijeme islo samo na iznalazenje prakticnih rjesenja za svakodnevne tehnice probleme. Koliko mi znamo, niko se nije mnogo bavio velikim filozofskim ili naucnim pitanjima, sto je u to vrijeme zapåravo bilo jedno te isto. Mada, nije im falilo bogova kao univerzalnih i autoritativnih rjesenja za sva teza pitanja. Djeluje lako: sto bi se covjek mucio da objasni vatru, kad ima boga vatre??

I zato ubrzano preskacemo citave milenijume sve do onog poslednjeg pred rodjenjem Isusa i dolazimo do Grka. Covjek ne moze, a da se ne divi tim ljudima koji su iz dana u dan, mjesecima, godinama, cijeli zivot, sjedili u hladu masline, umotani u bijele carsafe, pijuckali vino i – razmisljali o svemu sto vide oko sebe. Ko smo mi, kako smo nastali, koje relacije vaze medju stvarima, sta je stvar, sta je supstanca, svjetlo, forma, sadrzaj, ideja, vrijeme… I razumijem ih: nije im bilo  lako. Posebno sto ce tek za vise od 2000 godina doci Njutn sa svojim objasnjenjima. Mozda je i njima pa(da)la maslina na glavu, ali ocito nije bila tako teska da ostavi trag, kao sto je to uradila cuvena Njutnova jabuka…

Ali prvo jedna digresija. Jeste li probali da citate filozofski tekst? Bilo original (recimo nesto od Aristotela) ili od nekoga ko filozofa tumaci. Probajte neki tekst o slobodi volje ili o dusi… Sta se moze odmah zakljuciti? Ta literatura se mora voljeti ili cak, obozavati, i onda vise nema problema: necete knjigu zavrljaciti u zid, necete je bijesno iscijepati, nego cete piscu cijelo vrijeme oprastati i gledati kroz prste. Kao u ljubavi.  Zasto? Pa zato sto se tu nista ne moze razumjeti! Ok, moze malo pomoci ako ste skolovani za filozofiju, pa razumijete terminologiju, ako je vas temelj bas kao u mostarskoj Staroj gimnaziji: prvo psihologija i logika, pa onda filozofija, ako citate na maternjem jeziku ili kao na maternjem jeziku, ja onda je malo lakse. Ali vjerujte, posebno kada filozf pise o filozofu – tu nema nikakve logike. Pisac gura, kopa kao bager kroz tekst ne obaziruci se na manjak elmentarne logike, citira, a da ne pocrveni, ma jednom rijecju, kao srednjoskolac zaljubljen u stariju zenu: sve ce joj oprostiti bez obzira sta rekla ili uradila. Kaze jedan autor, na primjer za Aristotela: “ Aristotel je sigurno shvatio teskoce ovog argumenta, ali je ocito ostavio citaocu slobodu da popuni nedostatke u logicnom objasnjenju“. Tesko je danas zamisliti da u nekom naucnom radu, ociti nedostatak, ocitu nelogicnost, autori, namjerno ostavljaju sledecoj generaciji da ih rijese. Citati takve tekstove je skoro kao mobning. Ako probas da se nekome pozalis i da nesto citiras, najprije ces se ti osjecati lose, kao da si ti kriv za cudnu konstrukciju koju citiras. Zato ja mislim da ti pisci takodje imaju previse vremena (dosada) i sa sladostrascem kopaju kroz filozofske tekstove bez mrve ambicije da nam predstave neki logican sistem; ne, oni su zapravo odusevljeni potrebom covjeka (filozofa) koji je zivio prije 2500 Godina da objasni svjetlost, boje, postojanje. Podrazumjeva se da ne moze, da pise skoro pa gluposti, ali nema veze – sto bi mi rekli u Mostaru – trudio se….. .

I ja mogu ovo da razumijem. Imate ljude koji su materijalno zbrinuti, koji su zdravi, koji nemaju problema unutar porodice, niti na poslu… I oni si mogu  dozvoliti da gledajuci u jednu tacku vide… slona, dugu, ljubav, ma, sta god zamislite.

Ali, avaj! Mi smo imali rat! Kod nas na Balkanu, cim nekom bogatom sa Zapada, bude dosadno, mi ginemo u ratu i krvi. A onda slijede decenije emigracije najpametnijih..

Zato ja moram da razumijem sta se to dogodilo? Zasto je Aristotelovo razmisljanje o postanku svijeta zavrsilo krvoprolicem kod mene u Mostaru, Zenici, Travniku, na Drini…?

Eee, sto bi rekao Vucic, jasno je…

Da malo ubrzamo…. Prvo je Platon posumnjao da mi vidimo- ono sto vidimo. Vidimo … sta vidimo? Ideju? Radi se o komplikovanom traktatu, ali za Platona su vidljive stvari promjenljive i zato nepouzdane kao predstavnici stvarnosti. Forme, naprotiv, mozemo da obuhvatimo intelektom, ali su – nevidljive. A najvisa, najvrijednija forma je forma Dobra. I tako malo po malo se naslucuje put koji vodi ka Bogu. Njegov ucenik, Aristotel je govorio o Prvom Pokretacu, koja sam po definiciji mora biti nepomjerljiv (jer boze moj, ko je onda njega pomjerio?). A kako on to pomjera? Energijom. I prema literaturi koju sam ja konsultovo, kljucna rijec za ovaj nas esej ovdje jeste upravo, energija.  Podsjecam,  Aristotel je zivio u 4. vijeku Prije Isusa. Njegov ucenik, koji se nije mnogo zanimao za filozofiju, ali jeste za vojsku, Aleksandar Makedonski (Veliki), umjesto da sjedi na casu, okupirao je skoro citavu Aziju, nakon pobjede nad Perzijom (danas, Iran). Negdje sam ranije pomenuo da je i Aleksandar kao i svi ostali osvajaci ne samo okupirao, vec i uveo vlastitu kulturu. E, ali za razliku o ostalih osvajaca (ok, ima izuzetaka…, cak i kod nas?!) koji se suocavaju sa otporom okupiranih da preuzmu nametnutu kulturu, ovdje su svi sa radoscu prihvatili helenizam (i ovdje ima izuzetak: jedna grupa Jevreja okupljena oko Jude Makabejskog se pobunila). I tako smo dobili i Platona i Aristotela i Pitagoru i Demostena u Maloj Aziji. Sad smo jos uvijek u 4. vijeku, a 200-300 Godina ranije je grupa Jevreja, najvjerovatnije u danasnjem Iraku, napisala Stari testament. A to djelo je ostalo sacuvano zahvaljujuci sedamdesetorici ucenih Jevreja iz Aleksandrije koji su sjeli sredinom 3. vijeka i preveli Testament na grcki jezik (Septuagint, skraceno LXX). Znaci nisu mogli ni Platon ni Aristotel uticati na sadrzaj Starog testamenta, jer se nisu jos rodili….

 

 

Cijeli zivot sam se opirao grupi i pripadanju grupi. Ali, ne moze(s). Ne mozes se odbraniti. A valjda je i ‘olakotna’ okolnost za to sto se ne mozes odbraniti, to sto nam se raspala zemlja? Morala bi biti. Malo je komplikovana recenica, pa da objasnim. Hocu van grupe, ali ne ide. U to ce i raspad drzave?! Raspala mi se drzava. To me jos vise drzi u grupi? Ako je tako, onda je raspadanje drzave olakotna okolnost za moj neuspjeh da se drzim podalje od grupe.

Ja, Srbin, Jugoslaven, pravoslavni u Svedskoj, protestantskoj, uspjesnoj, ocuvanoj drzavi.

Ovo je nekako po definiciji vecine iz danasnje Jugoslavije: moras biti dio naroda, dio nacije, dio vjeroispovjesti. Jer sta si ako izadjes iz svih tih krugova (grupa)? Nista?

Ali vazi li to samo u Jugoslaviji?

Ima naravno koliko volis definicija identiteta. Sve po ukusima i prema aktuelnom politickom trenutku. Ali neke ingredijencije se ponavljaju…. Jezik, kultura, mitovi, zajednicka istorija. Zato mlade drzave danas imaju armiju nadobudnih lingvista i (h)istoricara koji izmisljaju novi jezik i novu (h)istoriju kako bi ojacali polatformu na kojoj mlada nacija treba da stoji, ili je stajala „vijekovima/tisucljecjem“. Kakve veze ima raspad drzave? Ih! Raspad drzave je valjda krajnji stepen krize jednog drustva, a politicari vec od prvog dana krize i prvih manifestacija protokrize, insistiraju na nasem okupljanju i zbijanju. Kazem, politicari i time ne mislim samo na Covica; ne, jednako ce na mitingu na nekom trgu nastupiti i austrijski i svedski i bilo koji drugi vodja kad naidje nevolja. Njihovi govori kipe od prvog lica mnozine (mi), mole nas i preklinju da kroz probleme prodjemo zajedno. Zajedno? Sto zajedno? E, pa to ko ce kako i gdje otici sa mitinga je u isto vrijeme i mali eksperiment dolazecih izbora i svaki vodja voli da svi krenemo na istu stranu odnosno da ga svi zaokruzimo na glasackom listicu. Mi, njega.

I borim se ja tako borim, ali – ne  ide. Pomoc?

Djokovic, S. Mihajlovic…. Tesla?

Kazem ja Njemcu, Sinisa Mihajlovic….? Ne reaguje. Imao je strasno jak sut…? Nista. Ali, da ne zaboravim! Njemac je jako dobro informisan o  sportu povezanom sa YU bilo kroz Evropu, bilo kroz Njemacku. Bilo kroz Mostar… On me i dan danas podsjeca na ulazak Veleza u UEFA??!! O Prosineckom zna sve. Ali, eto o Sinisi nije cuo. I onda, mislim se ja on Njemac koji bi mogao da prica dva dana o Brajtneru, G. Mileru, Neceleru, o silnim trofejima bilo Bajerna, bilo njemacke reprezentacije, ja njega da impresioniram sa (jakim) sutom Sinise Mihajlovica?! Ali, primjetite: nije poenta hoce li on biti impresioniran Sinisom – jok, poenta je u tome sto ja guram Sinisu ispred mene da pojacam svoju poziciju kao gradjanin Evrope?! Bez Sinise, mislim ja, ne moram se ni oglasavati.

Uh, Bogu velikom hvala, tu je Novak. Ja, Srbin, plus Novak, jednako je Njemac plus Betoven, Brams, Gete, Rentgen, BMW…. Novak moze da zamijeni sve njemacke velikane umjetnicke ili naucne misli. Mislim ja… A opet, zar ja sam protiv Njemca, zar to nije dovoljno??? Nije. Zasto. Eee, sto bi rekao Vucic, zato jer je znanje…. sjecate li se unije skupova? Jao majko moja koji debil nas je natjerao da ovo ucimo 70-ih Godina??? Imam osjecaj da je cijela teorija skupova (unija, presjek…) cinicno podmetnuta Jugoslaviji iako su svi znali da to nikome ne treba. Bas kao i SI sistem jedinica??? Ono, kao jeste li vi Jugoslaveni originalni? Jeste? Je li vas politicki sistem originalan i neponovljiv? jeste? Ok, onda, evo vam unije, domene i SI pa budite brate originalni do kraja.

Dobro, mi sto ovo citamo, sjecamo se skupova i presjeka? E sad zamislite u sredini je Znanje, lijevo je Istina, a desno Vjerovanje. Ova dva krajnja kruga (domena) nisu odvojena od sredsnjeg (Znanje), vec se sjeku sa njim (presjek). Da ne duzim: znanje je uvijek pomjesano sa istinom i sa vjerovanjem. Nema nikada znanja istine bez dijela vjerovanja!

Znaci: zar ja sa mojim znanjem o istini, nisam dovoljan protiv Njemca i njegovog znanja o toj istini? Eee, druze Turcine, rekao bi Vucic, nisam. Jer i moje i njegovo znanje o istini, imaju znacajan dio vjerovanja. A vjerovanje je socioloski fenomen. Okolina ga definise. Znaci taj dio „znanja“ koji se naslanja na vjerovanje, mora da se nekako pojaca. A to onda ide … MOC. Ko sam ja, a ko je Njemac. Iza Njemca stoji svijet, jer se svi dive njihovim Betovenu, Bramsu, Geteu i Rentgenu. A sta ja da ponudim? Ne, ne, ne, nemojte ovo shvatiti kao takmicenje! Ja nemam sta da ponudim protiv Bramsa ili Getea. Ali poenta je da ja ne mogu da se opustim i zivim u ubjedjenju da meni niko ne treba. Sorry! Treba. Tako je svijet ustrojen. Njemac ce u dijalogu samnom pobijediti jer ima Getea iza sebe (istinu niko ne zna!).

I zato ja molim Boga da pomogne Djokovicu da dublira broj GS titula u odnosu na Federera, jer jedino tako mi Srbi mozemo doci u blizinu Getea.

Pomogao on meni ili ne, ja ocito, bez njega ne mogu.

Ako me razumijete. Ne? Procitajte jos jednom, bas kao sto ja radim sa Energijom i Aristotelom: citam vise puta…..

 

 

Ja! Sta je smisao zivota? Sta je smisao naseg boravka na Planeti? Kratkog, da, ali ipak.

Ovo je pitanje mucilo armiju pjesnika, filozofa, manje profilisanih, ali ipak, mislecih ljudi i koliko ja znam nema konsenzusa. Nije objavljen odgovor koji bi kasnije svi citirali i postepeno usvojili kao jedini pravi i koji bi zadovoljio sve.

Nego, prvo, da li svi na isti nacin razumijemo ovo pitanje? Ja nemam potrebu da se opterecujem pitanjem zasto  se mi pojavljujemo, vec kad smo se vec pojavili, sta da radimo od tog fenomena? Jer zasto se pojavljujemo nije pitanje iz reda „fizike“, vec metafizike. Metafizika je para-fizika. Tu odmah pored fizike, ali nije ova klasicna, mjerljiva fizika. Onaj koji se pita zasto se pojavljujemo, mora da podrazumjeva da ima neki subjekt koji se brine da se mi pojavimo. Mislim da nema. A ako ima, onda neka taj odgovori sta je smisao te njegove aktivnosti? Nema nikoga. Ima samo jedna barica vode posoljena sa nekoliko elemenata i – prava temperatura. Pa kad je prokljucalo, pojavila se bakterija. Dalje je islo lako…. I zato je bolje pitanje: kad smo vec tu, sta da radimo sami sa sobom? Kako svom bivstvovanju dati smisao?

Odmah na pocetku moram biti grub. Mislim da se moraju odbaciti sva objasnjenja koja povezuje jedan isti bioloski fenomen: reprodukcija. Znaci nista ljubav, iako je cini mi se ovo odgovor koji se nalazi pri samom vrhu na listi odgovora. Ako ne i na samom vrhu? Vole ljudi da odgovorom potvrde znacaj ljubavi. I onda tu ima ljubavi prema ljudima, djeci, unutar porodice, mozda prijatelju…? Neko ce izdvojiti porodicu i sve ono sto se – osim ljubavi – tamo dogadja. Ne! Zaboravimo. Tu su onda i razna zadovoljstva: hrana, pice, putovanja, jednom rijecju hedonizam.  Naravno, nije to odgovor.

Pa kazu, biti srecan? Ili zdrav? Ali, zdrav – nista! To opet spada pod reprodukciju i odrzavanje vrste u zivotu. Znaci iako ne znamo zasto smo tu i zasto zivimo, ali kao hajmo se potruditi da to (?) traje sto duze. Gluposti. Ali sreca!  Sreca ima problem druge vrste. Sreca je jednostavno ona treca dimenzija koordinacionog sistema u koji pokusavamo smjestiti odgovor za smisao zivljenja. Hocu reci, kada i ako definisemo dobar odgovor, onda ce se sreca uvijek pojaviti kao nova dimenzija da nam pokaze koliko smo zapravo zadovoljni ispunjenjem smisla. Recimo smisao zivota je da se dobro najedes. I kad se najedes, ti si srecan. Ispunio si i smisao zivota i srecan si. Dakle, sreca nam ne pomaze i ne moze biti odgovor.

Da vodis visokomoralan zivot? Uh! Mislim cak da je ovo – ponizavajuce. Sve aktivnosti drustva koje su osmisljene kako bi se covjek snasao u grupi, kako bi i on i grupa prezivjeli, su u sustini ponizavajuce jer su dogovor koji je postignut negdje daleko od tebe, stavljen pred tebe i sad te samo cekaju: pogrijesis li, slijedi kazna. Uzas. Moral, religija, ideologije…. Ne kazem da se nevazne. Ali vazne su isto kao i kapuljaca: da prezivis i da ostvaris smisao svog zivota.

Dakle sta je onda?

Podjimo ovako: koji je najvazniji organ u nasem tijelu? Srce? Boze sacuvaj. Pumpa kruskolikog oblika koja se sastoji iz cetiri supljine. Zeludac? Jednako tako: kesa u kojoj se hrana zadrzi neko vrijeme. Oci? Samo da ne padnemo. Noge? Da se pomjerimo. Tako je! Mozak. Mozak je nas najvazniji organ. U redu, ne mora svako od nas da ga dozivi najvaznijim, ali ako pogledate kako je tijelo konstruisano, vidjecete da je to uradjeno na nacin da mozak dobije najvise mjesto. Cak i bukvalno. Svi ostali organi su u sluzbi mozga. Da ga zastite, pomjere, nahrane. Ili (reprodukcija) da u novoj generaciji dobijemo novi. I sad samo zavrsna misao: sta radi mozak? Produkuje. Daje proizvod kojim se mi realizujemo. I jasno je – nema veze koji produkt. Neko ce napraviti stolicu, neko napisati knjigu o moralu, nego ce vaspitavati djecu. Ali vazno je da ima neki proizvod. I zato je smisao zivota, omoguciti mozgu, otvoriti mu prostor da se u zreloj dobi oglasi proizvodom. Mi cemo nasoj djeci dati preduslove (hrana, odjeca, krov i – skola) da udju u zrelo doba svog zivota i ucine nesto mozgom. Ostave trag. Ako to uspiju, bice(mo) srecni.

Sta je smisao Mocartovog zivota? Njegova ljubav prema Konstanci, ocu ili djeci? Ono sto je pojeo ili popio? Ili 21. klavirski koncert?

 

Ili – svi smo mi Anzelina.

Ne znam bas da li cu ja docekati – mozda je i bolje da ne docekam! – ali mladji ljudi, oni ispod 30, oni – hoce.

Udjete u samposlugu i tu odmah pored korpi, onih laksih i onih malo vecih sa tockicima, stajace jedna masina, neugledna, malo sakrivena, ali ipak, lako se da primjetiti. Zavucete prst u nju i malo sacekate. Zzzzzz. Iz nje uz karakteristicni zvuk izadje uski bijeli papir pun nekakvih datuma i informacija. I vi krenete da citate, dok birate krompir….

Za par godina (stoji tacan datum) razboljeces se od te i te vrste leukemije (ili neka druga vaznija bolest). Bolest ce biti pracena upalom grla, visokom temperaturom i krvarenjem. Iako je za Tebe najbolje lijecenje – pa stoji taksativno nabrojeno koji sve lijekovi treba da budu ukljueni u terapiju, nece se bolest skloniti bez presadjivanja kostane srzi. Nakon presadjivanja imaces komplikovanu reakciju odbacivanja (ne znam zasto ali u Srbiji su uvijek voljeli da kazu „kalem“ umjesto, transplantat), gdje ce dominirati nocni prolivi uz popustanje bubrega. Ako se teziste lijecenja stavi ipak na prevenciju vracanja leukemie (recidiva), prezivjeces sve ovo, jer ce sto konzervativnim mjerama, sto specijalnom terapijom, reakcija odbacivanja… kalema, popustiti i nestati negdje oko 200-og dana nakon presadjivanja. Osam Godina nakon toga ces dobiti rak….  I tako sve redom, dok na dnu papira ne bude stajalo:“… ali ovaj put se neces izvuci i umrijeces u noci izmedju….“.

Kako ovo znam? Pa jednostavno. Ne armija, nego armije istrazivaca pune banke podataka sa informacijama o genetici. A kod svakog od nas, cijela nasa sudbina ili cijeli nas zivot je vec zapisan i predodredjen. Samo jos uvijek ne znamo da to procitamo. Ali kako gomile informacija usko povezane sa klinickim manifestacijama, pune banke, tako ce se jednog dana pred nasim ocima ukazati – mustra. I svaki onaj koji bude imao u svojim genima datu kombinaciju (istu kao sto ima i 4500 ljudi bijele koze istih godina), desice mu se isto sto i njima. I onda nije tesko zamisliti da mocan kompjuter moze sve te silne kombinacije uparene sa klinickim tegobama (gen-temperatur, na primjer) svesti na opis bas tvog puta koji pocinje sledece godine sa bolom u grlu….

I u pravu su ljudi kad kazu: „Ma sve je to genetika…“ Jeste. Mada se pojavila i epigenetika. Epigenetika je genetika poprskana sa malo atoma ugljika i hodonika (CH3 poznatije kao metilna grupa). Odozgo. Zato epi-. Genijalno rjesenje bilo da je od Kreatora ili od evolucije (mada ja mislim da je i evoluciju stvorio Kreator): ako se zeli dio gena ucutkati, poprasis ih metilnom grupom i oni – tihi. Nema proizvodnje proteina, tj. reakcije. Ili jos zanimljivije. Svaka nasa celija i ona sto pravi inzulin i ona sto ucestvuje u kontrakciji misica, ima u svom jezgru identicnu genetiku. Od mame i od tate. I jasno je da svaka celija nece raditi sve: neke ce proizvoditi inzulin, neke ce se samo skracivati i opustati, a neke ce pamtiti. E da bi svaka radila svoje, brine se epigenetika tako sto ce – slikovito receno – u celiji koja pravi inzulin, poklopiti (ucutkati) gene koji bi da organizuju kontrakciju, a u misicnoj celiji ce genetika zaduzena za proizvodnju inzulina, biti pokrivena. I tako cijeli zivot, ne samo od rodjenja, vec i nakon svake nove podjele celije (jer celije umiru, valja ih zanavljati, pa bi cudno bilo da se odjednom gusteraca pocne kontrahovati, a iz straznjice pocne sikljati inzulin). I sad zamislite: dvije nove celije su nastale podjelom, serija enzima (proteini!) krene da razvozi metilne grupe po 2 m dugom lancu nasih gena i sve to u mraku na prostoru od pola hiljaditog dijela milimetra. Pa nece biti greske???  I sad vi kazete, pa eto, nije sve genetika. Vazna je i epigenetika. Jos vaznija! Nadgleda genetiku. Eeee, ali primjetite one enzime koji rasprsuju metilen grupe. Enzim=protein. A iza svakog proteina, gen. Gen koji se morao aktivirati. Gen koji se nalazi medju genima. Ali ok, vazna je epigenetika. Jer za razliku od vasih gena koje ste ni krivi, ni duzni dobili od roditelja i kasnije vas kroz zivot moze  samo mutacija (greska) spasiti da bas ne licite previse na njih dvoje, epigenetika je podlozna na brojne dnevne uticaje. Svedjani su davno publikovali jednu studiju i pokazali da unuci generacije koja je zivjela u gladi, nisu bili ni debeli, niti su imali secer. Glad je promjenila epigenetiku cijele generacije i nove mustre ucutkivanja gena su krenule dalje u naslijedje.  Kako li su unuci pripadnika Prve proleterske?

Nego, pita li se iko zasto Anzelina? E ona je na neki nacin zavukla prst, pa su joj ih operisali.

 

S godinama mijenja covjek perspektivu. Sansa da i ja skorih dana krenem ka nekoj poliklinici, raste, mozda cak i geometrijski? Hoce li to biti uroloska, plucna ili kardioloska poliklinika, ili mozda onkolska, niko ne zna. Ali svi znamo, iako ne volimo o tome ni da mislimo, sansa raste.

Ali nije ovaj put rijec o meni u cekaonici – rijec je o bolesniku koji ima 80 Godina ili tu negdje, oko 80. Njega mogu primiti i mladi doktor, ali i stari doktor, doktor pred penzijom. Razlika? Trebala bi biti. Mora biti. Ali ako ima razlike, koja je varijanta bolja? U prethodnoj perspektivi sam opisao kako rezonuju mladi doktori. Mladi doktor je sinoc (nadam se!) procitao nesto o problemima bolesnika. I kako se klinicka slika svakodnevno sve vise i vise povlaci pred naletom mocnih i sofisticiranih dijagnostickih instrumenata, krene mladome doktoru voda na usta sledeceg dana kad vidi „predmet“ sa kojim moze da isproba sve te nove dijagnosticke ‘gadzete’, Rezultat je lista uputa: te vadjenje krvi i slanje na vise adresa, te rentgen. Poslije se opustis u stolici, naslonis i cekas: nesto ce se ‘upecati’. Ovaj princip je bio pomenut jos davne 1987.  i u mojoj medicinskoj Bibliji, Harisonovim Principima Interne Medicine, gdje se ovakav rad zove ‘ekspedicija ribolova’ (fishing expedition). Jos tada se znalo za doktore slabijeg samopouzdanja koji bi se stitili serijom uputa, pa sta ispadne. Ali budimo posteni i priznajmo: ima i takvih bolesnika („Sve mi ispitaj“), ali ne medju osamdesetgodisnjacima.

Kratka digresija: sjedio sam sa jednim prijateljem u njegovoj porodicnoj kuci. Pokazuje mi pukotinu na plafonu. Kaze, vidis ovdje su majstori poceli plafon, pa su doruckovali, pa nastavili. I zato je puklo. I ja ovaj tekst pisem u dva akta: nadam se da necete primjetiti „pukotinu“…

Sta je stari doktor? Pa prvo, moramo definisati nekoliko pretpostavki kako „stari“ ne bi znacilo i – dementan. Znaci mora zadrzati kognitivne sposobnosti koje je imao i kada su ga svi dozivljavli kao mladog. Mora u „mladosti“ izgraditi mocnu platformu znanja sa koje ce krenuti “ u zivot“. Pod ovim podrazumjevam sakupljene i memorisane informacije koje dolaze iz cvrstih, provjerenih i pouzdnih izvora. A kad kazem platforma, mislim bukvalno na temelj. Jer temelj podrazumjeva da se na njemu dalje moze kvalitetno graditi. Temelj i gomila skupljenih informacija nisu isto. Temelj podrazumjeva informacije koje ostavljaju mjesta za prikljucak novih. I na kraju, mora nastaviti sa skupljanjem informacija. Mora da se kontinuirano informise i drzi u formi.   E sad jedan takav stari doktor ima par prednosti prema istom takvom, ali mladom doktoru. Jedna je moc da „procita“ pacijenta. Ne da procita da li pacijent govori istinu ili manipulise. Da i to, ali to ovdje nije bitno. Mora moci procitati koju poziciju pacijent ima u egzistencijalnim pitanjima.  Svi mi se dnevno stavljamo pred dilemu: dobiti nesto uz odredjenu cijenu. U eksremnim siuacijama nema dileme: nikakva cijena, naravno znaci: zgrabi. Prevelika cijena, opet znaci – zaboravi. Treba procitati do koje cijene je pacijent spreman da ide da bi nesto dobio. Stari doktor ima jos jednu prednost u odnosu na mladog: razumio je dokle medicina moze da pomogne, a kad vise ne moze. I sad u toj intereakciji sa vise dimenzija i sila koje vuku, treba – predloziti novi pregled. Prvo doktor mora biti nacisto ima li rezultat pregleda neku konsekvensu? Ima, ako ce sledeci korak (lijecenje) dovesti do poboljsanja. Nazalost nikada nije crno-bijelo. Najcesce je ova kombinacija: ima konekvensu! Ali, malu. E tu dolazi sad bolesnik. Pristace na pregled bez obzira na sve. Ili – tesko. E, ali ne smije ga doktor pitati! Tada je kasno. Osamdesetogodisnjaci su poslednji pripadnici generacije koja izumire, generacije koja je uvijek htjela da pred doktorom „odigra“ mrvu maco: samo da doktor ne bude ljut. Sto znaci, on ce na moje pitanje uvijek odgovoriti tako da mene ucini zadovoljnim. Zato se bolesnik mora procitati prije nego se pitanje postavi. Ovo znaci, vidite i sami, da ima situacija kada ce doktor procijeniti da su konsekvense rezultata pretrage male (u smislu poboljsanja zivotnog kvaliteta bolesnika), pa ce dalje,  „procitati“ da bi bolesnik najradije preskocio novu pretragu i – konacno, nece je ni pomenuti. Opasno? Hja, ko zna?? Idite kod mladog, pa cete vidjeti.

 

Sjedim naspram pacijenta i pricamo. Vec nakon prvih par minuta, uspostavila se ona cuvena hemija i ubrzo se razgovor pretvorio u obostrano uzivanje, na momente, odusevljenje.  Zanimljivo je to sa „hemijom“. No, nazalost nije sada tema. I jos vise, nazalost, ne znam ni sta bi mogao o tome reci, makar koliko zanimljivo bilo i makar bila tema. Srecom, nije.

Rodjen je 40-e sto ga cini, za koji dan, vjerovali ili ne, osamdesetgodisnjakom. Mladji citaoci naravno nemaju ovaj kratkotrajni uzas u glavi kad shvate da je neko ko je rodjen 40-e sad vec osamdeset godina star. Nevjerovatno! Ma nevjerovatno je i da neko ko je rodjen 70-e ima vec 50?! Ko bi to rekao?? Do juce je imao 3?!

Elem, sjedimo mi tako i cavrljamo, jer o njegovom pravom razlogu posjete specijalisti nema sta puno niti bog zna sta da se prica. Mada,  ima on podobar spisak bolesticina iza sebe (ili, u sebi). Mi bi rekli u bagazi. Padao, lomio se, krvario u mozak, ide u sandalama (vani je 10 minus stepeni) jer ima neke „fleke“ koje ga bole „kao u oko“. Jetra mu slaba, koronarna bolest…. . Stolar. I on i brat mu. Brat stariji, pa je bio sef male porodicne manufakture. Zivi u gradu. Gradu koji ima bolnicu, ali ne onu glavnu za regiju (ne „tercijarnu“ sto bi rekli u Americi). A ovaj dio zemlje velik, ogroman, razdaljine se mjere u skandinavskim miljama (jedna milja, deset km) da manje boli. A doktori k’o doktori: cim izadje iz kancelarije, pisu uput. Samo to znaju! Napisati uput. Od sebe. I kad napisu uput, divota, mogu opet svoj posao (nekad, kad sam ja bio pocetnik, „svoj posao“ je znacilo uzeti telefon, pa vrtiti besomucno okolo i plesti nove i nove mreze: te zoves automehanicara da ti sredi diskove, pa onda hotel u Crikvenici da spreme sobu, pa direktora skole da prime malog od sestre, pa…. ). Danas sjednes za kompjuter i – krenes. Kuda? To samo bog zna, ali oslobodjen tereta brige za bolesnikom – njega ce sad preuzeti onaj sto si mu poslao uput. Super!

E a bolesnik? „Zali“ se on meni. Ovo „zali“ je pod znacima navoda, jer on ocito nikad nije u zivotu ni naucio ni saznao sta znaci zaliti se! On prepricava i smije se. Kao da se radi o njegovom neprijatelju, toliko mu je drago. Sutra ce u Centar za novi pregled. Cetiri sata autobusom. Trideset milja. Iz autobusa izadjes bolesniji nego sto si usao. Pokazuje u desnu preponu: „Tu ce mi gurati neku…. zicu? Kameru? Sve gore do srca. Imam hronicnu plucnu emboliju“, s mukom trazi rijeci da mi objasni, onako strucno. A cim se vrati u svoj mali i prazni stan, odmah negdje drugo: poslalo uput za neki rentgen. Pa onda opet u bolnicu da cujes misljenje. A ja mu kazem, e, a da zivis u nekoj drzavi Balkana, imao bi sansu da ostanes kuci. Niko te (vise) nigdje ne bi slao, ni upucivao i mogao bi mirne savjesti da ostanes u svojoj fotelji ili da setas svojim parkom dok bolest ne bi toliko uzapredovala da te prekine. Cap. I onda mi dodjemo do Balkana. „E da se ‘oce vratiti Tito“, kaze on. „On je to znao, znao je sve staviti pod jedno“… pa pocne siriti ruke kao da hoce da obgrli troje unuka… „pod jednu kapu. Slazes li se?“ Eh, gdje me nadje, pomislih. Ali posto znam da sam vjest u kratkoj formi, ja mu to kazem onako slikovito. „To ti je kao u kafani, kad dobijes da pijes koliko volis i sve dzabe. A onda neko ugasi svjetlo i posto niko od nas ne zna da se pokrene, pocne makljaza“. Sa dvije recenice ja njemu objasnim Tita i Jugoslavena, politickog kvadriplegicara i bi on zadovoljan. Mislim. Jer on je stalno nasmijan. Stalno zadovoljan. Opusten. Nema kontrasta iz kojih bi razumio da li je, ili nije, ovo ili ono. „Zivis li sa porodicom“, pitam ne znam ni sam zasto: u Skandinaviji niko, a posebno ne osamdesetogodisnjaci, ne zive sa porodicom. „Ne“. Zena je umrla prije nekoliko godina od raka. Zivi sam. Sin vojno lice, a cerka zivi u Londonu. „Kad ce cerka opet doci“, pitam da cujem da je i drugima tesko. „Za Uskrs“. „Mislis za Bozic?“ „Ne, ne, za Uskrs“. I opet opusten, skoro pa veseo. Ili makar, ne tuzan??!! Kako covjece, mislim se, kako??? I onda brat. „Lezi u gradu“. Kako bolan, „lezi“, pitam. Mislis, zivi, hoda, stoji??? Ispadne da je stariji burazer, nekad ugled i idol (ovo ja zamisljam), nekad zaduzen za kontakte za strankama, musterijama, za poslove oko plata, iako i sam odlican stolar – ispade da je sad vezan za invalidska kolica („stolica“) i – dementan. I ovu pricu isprica moj pacijent, opusteno, toliko opusteno da nisam izdrzao: “ Vidi, ti sad meni pricas o svom bratu kao da je rijec o nekom talibanu kojeg je tvoj sin sreo u Kabulu, a ne o tvom bratu?! Kako to? Da si sad 55 godina mladji, sad bi ridao u suzama pricajuci o njemu. A sad – nista? Kao da je komsija“

„E, nagleda se covjek u zivotu svega i svacega. I ogrubi. Gledao sam u Drugom svjetskom ratu kako su Njemci palili kuce sa ljudima u njima. Sta su Rusi radi 4 godine kasnije. Istim ljudima. A sad smo obojica tu na spisku da idemo dalje, gore“ i pogledom ka plafonu pokaza u nebo. Ali ja nisam htio da popustim: hocu da znam, i ja sam tu blizu, pa da znam. Da se pripremim. „Je li u pitanju to da se ogrubi, ili se covjek  umori od zivota , pa na smrt pocne gledati kao neku vrstu rjesenja?“

„Srmt nije rjesenje. Ja se vec radujem Uskrsu kad ce mi doci cerka sa porodicom. Grehota bi bilo umrijeti prije toga. Covjek jednostavno ogrubi. Vise te ne mogu impresionirati bolovi koji dolaze sa godinama, jer si vidio kroz zivot mnogo vise bola, kad mu nije vrijeme“ Ej, stolar! I vaznije! Nema pozu mudraca, ne drzi kaziprst podignut, negdje, bilo gdje. Ne, drzi obje ruke na koljenima, malo se vrpolji u stolici, smije se i recituje filozofiju kao da je rijec o cijeni krompira na pijaci, jutros.

Hemija.

 

 

(I ponovo malo o novinaru)

Zvuci kao vic i bivse nam drzave, ali nije. Nije ni da ce Tusk „pobijediti“ kao sto su u nasim vicevima poslednje mjesto uvijek imali oni koji su i glavni u vicu. A nije ni da sam odjednom poludio pa bi da krenem u komentarisanje trenutnih politickih dogadjaja. Boze sacuvaj.

Ne, iskoristicu ovu trojicu koji su se ovih dana pojavili u istom tekstu, ali kao primjer za nesto drugo, nesto sto je po meni vaznije od sadrzaja njihovih izjava. I upravo se o tome i radi: sadrzaj, nasuprot nacina.

Ipak, moram konkretnije.

Prvo je Erdogan zaprijetio Evropi da ce „otvoriti vrata i pustiti 3,4 miliona izbjeglica“ ovamo. Pa je Tusk rekao kako je Erdoganova izjava neumjesna jer se ne smiju ljudi u nevolji koristiti kao oruzje. I na kraju je Urban rekao da ako se pojave, on ce Madjarsku stiti silom. Ali dajmo jos malo od Tuska: „I nikad nećemo prihvatiti da izbjeglice postanu oružje i budu iskorištene radi ucjene“, kaze jedan od tri Donalda.

Vidite li sta ovdje iritira?

Iritira ova vijekovima unazad, ustvrdjena tradicija da politicar smije da izjavi bukvalno sta hoce i voli, a ponajvise bas ono sto ne moze da ostvari. I sad ovdje u analiziranju ovog fenomena, sadrzaj izjave postaje potpuno nevazan; bitno je da Donald zapravo ne zna sta prica. On zdravorazumski gledano – bunca. Neko bi rekao, mlati. Da, moze bilo koji od ovig pezorativnih glagola, cak i svi Zajedno, jer nazalost – od politicara zavisi nas zivot. Nije rijec o mamurnom alkoholicaru (nije rijec o njegovom sefu) koji stojeci ispred prodavnice alkohola nesto nerazumljivo mrmlja. Nase je onda da ga samo pazljivo zaobidjemo i idemo dalje kroz nase zivote. Jok! Rijec je o politicaru cije izjave pokrecu manje ili vece lavine slicnih izjava i obicno se zavrse nekom prakticnom promjenom koja moze da utice na nas zivot. Uzmite onog drugog Donalda: kad god lane nesto u Tviter, zadrmaju se svjetske berze, skoci cijena benzija. A nasi dobri politicari mongolskog, ili tatarskog porijekla? I Erdogan i Urban kazu ono sto i mogu i misle da urade. Erdogan zaista moze da, ako treba i licno, pritisne na dugme, otvori kapiju i uradi ono o cemu govori. Urban moze da uradi to isto, zapravo – suprotno: zatvori kapiju. Ali obojica lako urade ono sto kazu. A Donald? On kaze da nece prihvatiti???! Pa jos u mnozini: mi. Ko bolan, mi? I sta necemo prihvatiti? I kako cemo odbiti? I kojim redosljedom: prvo Donald ce nesto odbiti, tj. nece prihvatiti (zapravo on je vec odbio, zar ne?), pa ja. Ili prvo ja, pa on? Mislim, prava glupost. I sad zamislite bilo koju profesiju u kojoj se ocekuje od profesionalca da kaze nesto sto ne vjeruje, nesto sto ne zna kako da uradi, ali sto ce izazvati posljedicu u mojem zivotu. Automehanicar? Doktor? Trgovac? Ja, svuda ima budala, ali u kontaktu sa ostalim profesijama ti ne ocekujes da ces cuti budalastinu. Od polticara se to ocekuje i podrazumjeva. Napravljena je shema da on nesto bubne, pa onda se javi ozbiljan novinar (istrazivacki) koji ce nam protumaciti i pozadinu izjave i sadrzaj i moguce posljedice. Znaci mi smo istrenirani da se i ne obaziremo na to sto ce politicar reci, cime se cak i u demokratijama stvara onaj tipicni, duboki jaz izmedju nas i njih koji je „krasio“ diktature. Rezultat je povoljan po politicare bilo nase diktatore, bilo ove zapadne, demokratske, jer se narod izoluje u svojoj politickoj apatiji i postepeno napusta politicki zivot kao mocan partner. Divota.

Za kraj ponovo jedan divan primjer za sad vec stari tekst o Novinaru.

Svedska 2016. Socijalisticka vlada. Socijalisticki ministar energije. Velika drzavna firma proizvodjac energije (pa joj je ministar direktor), pravi u Njemackoj takvu brljotinu da je to ispumpalo u vazduh ovoga o cemu se sad Zajedno sa Gretom histericno vice i galami, kao jednogodisnja svedska proizvodnja ugljicnog dioksida. Znaci on je svojom brljotinom i jednim potezom pera (iako su ga savjetnici upozoravali!) poslao u vazduh tacno onoliko CO2 koliko Svedska proizvede za godinu dana. I sad je jdna TV kuca dosla do toga i pocinje serija emisija, zapravo kampanja. Tadasnji ministar je i dalje ministar, ali policije (zvuci poznato??!!!) i nije raspolozen za intervjue. Nije – jos. Bice. I to je dobri moji jedina, ali jedina razlika izmedju Srbina i Svedjanina: novinar.