Knjige, drugi dio.

Ne tako davno pomenuo sam 4 knjige koje su uticale na mene u periodu kad sam bio najosjetljiviji; em mlad, em ucenik mostarske Stare gimnazije, kako neces biti osjetljiv?? Nakon ovog uzbudljivog perioda uslijedilo je par decenija intelektualne suse, praznine: studije i pocetak karijere. Jer sta je studiranje? Period u kojem ti neko stavlja u ruku instrument kojim ces zaradjivati za hljeb. Ima trenutaka kada se i na studijima moze dozivjeti uzbudjenje, nije da nema. Ali to je kao kad ostvarite kontakt sa instrumentom, pa se recimo odusevite kako je na pojedinim mjestima – gladak. Ne, ne, dzaba je. Saldo intelektualnog dobitka na studijama je ravan nuli. A tek pocetak karijere! Definitivno nazadujete. Idete u minus. U panici da se ne pogrijesi, da se ostavi utisak, da se zauzme mjesto, da se zapocne karijera, vas intelektualni korpus postaje iz godine u godinu sve siromasniji i prazniji.

Ali Gimnazija u meni nije mirovala. Skola je radila na nama kao sto elektricari rade sa automobilima: reglaza. Svaki nas receptor za intereakciju sa okolinom je resetovan, podesen, ociscen i spreman za prihvat impulsa. Odmah iza receptora, pregledane su sve ploce na kojima se impulsi sakupljaju i usmjeravaju dalje. U te ploce (od bakelita?) ugurano je do zasicenja mnostvo informacija kako bi svaki novi impuls munjevito nasao svoj domen, obogatio ga, pretvorio u novi kvalitet i pripremio (se) za dolazak novih. Na psiholoskom nivou mozemo ovo zvati kvalifikovanom radoznaloscu.

I onda je trebalo samo sacekati da prava informacija utrci u ovaj sakriveni i privremeno uspavani sistem.

Da Vinci kod je jedna od 4 knjige koje su me u ovoj trecoj zivotnoj dobi pomakle iz ucmalosti struke. O knjizi ne treba govoriti: munjevito je postala globalni fenomen, pa film, pa skandal, pa nastavak ili kao sto je to danas moderno, prethodni dogadjaji (uporedi, Betmen, poceci). Ova je knjiga nasla kod mene dva slobodna, neizolovana kraja (da se opet posluzim rijecnikom elektricara): Jevreje i hriscanstvo. Ideja da je Isus imao dijete i da se igrom slucaja, ali kasnije i strogim nadzorom nad nasljednikom, ta krv sacuva do danas, fascinira. I kao sto vidite, istorijski fenomen nastanka hriscanstva u sred Palestine, ne prestaje da bude izvor mojih interesovanja i odusevljenja. Od hriscanstva i njegovog raspada, pa onda od Jerusalema do nase Gotlgote (Bosna i Hercegovina) u masti je samo par koraka. Podjite samo od Drine! Geografski toponim (ima li kakav drugi toponim?) za raspad hriscanstva! Transakcije i trgovine na Balkanu medju vladarima Istocnog i Zapadnog rimskog Carstva, prodaja uticaja nad ovim ili onim dijelom danasnje Bosne, setala je tu granicu u pocetku tamo-vamo, dok se nije prirodno, smirila u rijeci Drini. Poslije su se i srpski i bosanski vladari poigravali sa Srebrenicom, kupovali je, prodavali je dok nije ostala tu gdje je i danas (zanimljivo da je najvecu finansijsku korist od tih trgovina sa Srebrenicom imao – Dubrovnik).

Druga knjiga, Katarina Medici, pala je na vec pripremljen teren. Biografija ove mocne zene i relacija sa porodicom Medici, Firencom i renesansom. Mediciji su se obogatili formiranjem banke kada na tu vrstu institucije niko nije mislio (mozda samo Jevreji, ali oni ce morati da malo sacekaju). Finansirali su ratove svojim florentinom i zaduzivali kraljeve i pape. Poslije su i sami bili pape. Bilo kako bilo jedna nevjerovatna porodica koja je imala uticaj na cijelu Evropu (tada poznati svijet) vise od tri vijeka. Cast Katarini, ali prica o njoj je za mene bila samo „izgovor“ da udjem u renesansu, da razumijem kako je sacuvan Aristotel. I opet, sredina 15. vijeka, Lorenco Velicanstveni Medici, teoretska mogucnost da su mu nekog dana na rucku sjedili zajedno Mikelandjelo, Leonardo da Vinci i Boticeli ili jos vaznije za ovu nasu PRICU, njegov pokusaj da ujedini hriscanstvo! Tih dana u maju 1453., bio je Lorenco na samo jedan korak od potpisivanja dogovora izmedju svestenika dviju hriscanskih grana, ali pade Konstantinopolis pod noge seldzuckih Turaka. Pravoslavni popovi se brze bolje vratise kuci (obrijani, sto je bio dio dogovora!) i vise ne bi prilike za ujedinjenjem. Par Godina kasnije pasce pod Turke Srbija. Neuspjeh Firence, generirace nove i nove hektolitre krvi u Drini….

Treca knjiga je „Jugoslavija i njeni istoricari“ ( uredjeno od N. Naimark i H. Case – ovaj prvi je pisao puno o genocidu…). Ovo je jedna neobicno fino, objektivno i toplo sastavljena kompilacija istorijskih eseja o Jugoslaviji, njenoj proslosti, pojedinim narodima, sve sa ciljem da se bolje shvati ovo kroz sto smo mi prosli poslednjih decenija. Autori su i Hrvati i Srbi i… ali su i Amerikanci. Dakle, ekonomski sigurni, akademski dobro obrazovani i sa neophodnom distancom i vremenskom i fizickom. Knjiga koja je meni u mnogo sitnih detalja otvorila oci i pomogla da ucvrstim poziciju stabilne ravnoteze, u kojoj mislm da jesam.  Jer ako mislite o Jugoslaviji i svemu sto nam se izdogadjalo zadnjih 35 Godina, najvaznije je da stojite stabilno, uravnotezeno. Inace rizikujete da postanete ili psihopata ili alkoholicar. Zar moze jedna knjiga imati velicantveniju ulogu?

I za kraj, jedna cudna knjiga. Teska kao cumur, ali knjiga koju sam vec procitao dva puta i koju znam da cu ponovo citati…

Ovdje cu vas osloboditi neuroze pretrazivanja po internetu na osnovu slabasnih „tagova“: dobicete cijelo ime: Graham Ward, Unbelievable (Why We Believe and Why We Don’t). Put do ove knjige je bio lak: odmah nakon poslednjeg rata, ucestvovali smo svi u nebrojenim internetovskim svadjama i prepucavanjima oko uzroka rata. Sjecate se? Svi su naravno imali svoje argumente, citirali ovo ili ono. I tu se za Gimnazijalca prirodno nametne pitanje: cemu vjerovati? Alternativno pitanje je bilo, sta je istina, ali to je vec mnogo krupniji zahtjev i podrazumjeva drugacije obrazovanje (neke druge instrumente). Ovdje ni Stara gimnazija nije mogla pomoci, ali link izmedju istine i ove knjige, tj. njene teme je bio dostupan. Vise puta sam opisivao skicu sa presjekom skupova, znaci tri kruga koji se sijeku i tako grade lanac: prvi je Istina, u sredini je Znanje, a krajnji je Vjerovanje. I to mi je bilo dovoljno! Nema (sa)znanja o istini bez da se – (ne) vjeruje. E sad zasto i kako biramo u sta cemo vjerovati? Ova knjiga! Rekoh, put do nje je bio lak, ali put kroz nju je bio strahovito tezak. Nevjerovatno da je tako! Iako sam je dva puta procitao, ni sada ne mogu tacno da objasnim zasto je tako teska za razumjeti? A tako lako i zavodljivo pocinje….

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s