S godinama mijenja covjek perspektivu. Sansa da i ja skorih dana krenem ka nekoj poliklinici, raste, mozda cak i geometrijski? Hoce li to biti uroloska, plucna ili kardioloska poliklinika, ili mozda onkolska, niko ne zna. Ali svi znamo, iako ne volimo o tome ni da mislimo, sansa raste.
Ali nije ovaj put rijec o meni u cekaonici – rijec je o bolesniku koji ima 80 Godina ili tu negdje, oko 80. Njega mogu primiti i mladi doktor, ali i stari doktor, doktor pred penzijom. Razlika? Trebala bi biti. Mora biti. Ali ako ima razlike, koja je varijanta bolja? U prethodnoj perspektivi sam opisao kako rezonuju mladi doktori. Mladi doktor je sinoc (nadam se!) procitao nesto o problemima bolesnika. I kako se klinicka slika svakodnevno sve vise i vise povlaci pred naletom mocnih i sofisticiranih dijagnostickih instrumenata, krene mladome doktoru voda na usta sledeceg dana kad vidi „predmet“ sa kojim moze da isproba sve te nove dijagnosticke ‘gadzete’, Rezultat je lista uputa: te vadjenje krvi i slanje na vise adresa, te rentgen. Poslije se opustis u stolici, naslonis i cekas: nesto ce se ‘upecati’. Ovaj princip je bio pomenut jos davne 1987. i u mojoj medicinskoj Bibliji, Harisonovim Principima Interne Medicine, gdje se ovakav rad zove ‘ekspedicija ribolova’ (fishing expedition). Jos tada se znalo za doktore slabijeg samopouzdanja koji bi se stitili serijom uputa, pa sta ispadne. Ali budimo posteni i priznajmo: ima i takvih bolesnika („Sve mi ispitaj“), ali ne medju osamdesetgodisnjacima.
Kratka digresija: sjedio sam sa jednim prijateljem u njegovoj porodicnoj kuci. Pokazuje mi pukotinu na plafonu. Kaze, vidis ovdje su majstori poceli plafon, pa su doruckovali, pa nastavili. I zato je puklo. I ja ovaj tekst pisem u dva akta: nadam se da necete primjetiti „pukotinu“…
Sta je stari doktor? Pa prvo, moramo definisati nekoliko pretpostavki kako „stari“ ne bi znacilo i – dementan. Znaci mora zadrzati kognitivne sposobnosti koje je imao i kada su ga svi dozivljavli kao mladog. Mora u „mladosti“ izgraditi mocnu platformu znanja sa koje ce krenuti “ u zivot“. Pod ovim podrazumjevam sakupljene i memorisane informacije koje dolaze iz cvrstih, provjerenih i pouzdnih izvora. A kad kazem platforma, mislim bukvalno na temelj. Jer temelj podrazumjeva da se na njemu dalje moze kvalitetno graditi. Temelj i gomila skupljenih informacija nisu isto. Temelj podrazumjeva informacije koje ostavljaju mjesta za prikljucak novih. I na kraju, mora nastaviti sa skupljanjem informacija. Mora da se kontinuirano informise i drzi u formi. E sad jedan takav stari doktor ima par prednosti prema istom takvom, ali mladom doktoru. Jedna je moc da „procita“ pacijenta. Ne da procita da li pacijent govori istinu ili manipulise. Da i to, ali to ovdje nije bitno. Mora moci procitati koju poziciju pacijent ima u egzistencijalnim pitanjima. Svi mi se dnevno stavljamo pred dilemu: dobiti nesto uz odredjenu cijenu. U eksremnim siuacijama nema dileme: nikakva cijena, naravno znaci: zgrabi. Prevelika cijena, opet znaci – zaboravi. Treba procitati do koje cijene je pacijent spreman da ide da bi nesto dobio. Stari doktor ima jos jednu prednost u odnosu na mladog: razumio je dokle medicina moze da pomogne, a kad vise ne moze. I sad u toj intereakciji sa vise dimenzija i sila koje vuku, treba – predloziti novi pregled. Prvo doktor mora biti nacisto ima li rezultat pregleda neku konsekvensu? Ima, ako ce sledeci korak (lijecenje) dovesti do poboljsanja. Nazalost nikada nije crno-bijelo. Najcesce je ova kombinacija: ima konekvensu! Ali, malu. E tu dolazi sad bolesnik. Pristace na pregled bez obzira na sve. Ili – tesko. E, ali ne smije ga doktor pitati! Tada je kasno. Osamdesetogodisnjaci su poslednji pripadnici generacije koja izumire, generacije koja je uvijek htjela da pred doktorom „odigra“ mrvu maco: samo da doktor ne bude ljut. Sto znaci, on ce na moje pitanje uvijek odgovoriti tako da mene ucini zadovoljnim. Zato se bolesnik mora procitati prije nego se pitanje postavi. Ovo znaci, vidite i sami, da ima situacija kada ce doktor procijeniti da su konsekvense rezultata pretrage male (u smislu poboljsanja zivotnog kvaliteta bolesnika), pa ce dalje, „procitati“ da bi bolesnik najradije preskocio novu pretragu i – konacno, nece je ni pomenuti. Opasno? Hja, ko zna?? Idite kod mladog, pa cete vidjeti.
Jugonostalgija 