Perspektiva

Sjedim naspram pacijenta i pricamo. Vec nakon prvih par minuta, uspostavila se ona cuvena hemija i ubrzo se razgovor pretvorio u obostrano uzivanje, na momente, odusevljenje.  Zanimljivo je to sa „hemijom“. No, nazalost nije sada tema. I jos vise, nazalost, ne znam ni sta bi mogao o tome reci, makar koliko zanimljivo bilo i makar bila tema. Srecom, nije.

Rodjen je 40-e sto ga cini, za koji dan, vjerovali ili ne, osamdesetgodisnjakom. Mladji citaoci naravno nemaju ovaj kratkotrajni uzas u glavi kad shvate da je neko ko je rodjen 40-e sad vec osamdeset godina star. Nevjerovatno! Ma nevjerovatno je i da neko ko je rodjen 70-e ima vec 50?! Ko bi to rekao?? Do juce je imao 3?!

Elem, sjedimo mi tako i cavrljamo, jer o njegovom pravom razlogu posjete specijalisti nema sta puno niti bog zna sta da se prica. Mada,  ima on podobar spisak bolesticina iza sebe (ili, u sebi). Mi bi rekli u bagazi. Padao, lomio se, krvario u mozak, ide u sandalama (vani je 10 minus stepeni) jer ima neke „fleke“ koje ga bole „kao u oko“. Jetra mu slaba, koronarna bolest…. . Stolar. I on i brat mu. Brat stariji, pa je bio sef male porodicne manufakture. Zivi u gradu. Gradu koji ima bolnicu, ali ne onu glavnu za regiju (ne „tercijarnu“ sto bi rekli u Americi). A ovaj dio zemlje velik, ogroman, razdaljine se mjere u skandinavskim miljama (jedna milja, deset km) da manje boli. A doktori k’o doktori: cim izadje iz kancelarije, pisu uput. Samo to znaju! Napisati uput. Od sebe. I kad napisu uput, divota, mogu opet svoj posao (nekad, kad sam ja bio pocetnik, „svoj posao“ je znacilo uzeti telefon, pa vrtiti besomucno okolo i plesti nove i nove mreze: te zoves automehanicara da ti sredi diskove, pa onda hotel u Crikvenici da spreme sobu, pa direktora skole da prime malog od sestre, pa…. ). Danas sjednes za kompjuter i – krenes. Kuda? To samo bog zna, ali oslobodjen tereta brige za bolesnikom – njega ce sad preuzeti onaj sto si mu poslao uput. Super!

E a bolesnik? „Zali“ se on meni. Ovo „zali“ je pod znacima navoda, jer on ocito nikad nije u zivotu ni naucio ni saznao sta znaci zaliti se! On prepricava i smije se. Kao da se radi o njegovom neprijatelju, toliko mu je drago. Sutra ce u Centar za novi pregled. Cetiri sata autobusom. Trideset milja. Iz autobusa izadjes bolesniji nego sto si usao. Pokazuje u desnu preponu: „Tu ce mi gurati neku…. zicu? Kameru? Sve gore do srca. Imam hronicnu plucnu emboliju“, s mukom trazi rijeci da mi objasni, onako strucno. A cim se vrati u svoj mali i prazni stan, odmah negdje drugo: poslalo uput za neki rentgen. Pa onda opet u bolnicu da cujes misljenje. A ja mu kazem, e, a da zivis u nekoj drzavi Balkana, imao bi sansu da ostanes kuci. Niko te (vise) nigdje ne bi slao, ni upucivao i mogao bi mirne savjesti da ostanes u svojoj fotelji ili da setas svojim parkom dok bolest ne bi toliko uzapredovala da te prekine. Cap. I onda mi dodjemo do Balkana. „E da se ‘oce vratiti Tito“, kaze on. „On je to znao, znao je sve staviti pod jedno“… pa pocne siriti ruke kao da hoce da obgrli troje unuka… „pod jednu kapu. Slazes li se?“ Eh, gdje me nadje, pomislih. Ali posto znam da sam vjest u kratkoj formi, ja mu to kazem onako slikovito. „To ti je kao u kafani, kad dobijes da pijes koliko volis i sve dzabe. A onda neko ugasi svjetlo i posto niko od nas ne zna da se pokrene, pocne makljaza“. Sa dvije recenice ja njemu objasnim Tita i Jugoslavena, politickog kvadriplegicara i bi on zadovoljan. Mislim. Jer on je stalno nasmijan. Stalno zadovoljan. Opusten. Nema kontrasta iz kojih bi razumio da li je, ili nije, ovo ili ono. „Zivis li sa porodicom“, pitam ne znam ni sam zasto: u Skandinaviji niko, a posebno ne osamdesetogodisnjaci, ne zive sa porodicom. „Ne“. Zena je umrla prije nekoliko godina od raka. Zivi sam. Sin vojno lice, a cerka zivi u Londonu. „Kad ce cerka opet doci“, pitam da cujem da je i drugima tesko. „Za Uskrs“. „Mislis za Bozic?“ „Ne, ne, za Uskrs“. I opet opusten, skoro pa veseo. Ili makar, ne tuzan??!! Kako covjece, mislim se, kako??? I onda brat. „Lezi u gradu“. Kako bolan, „lezi“, pitam. Mislis, zivi, hoda, stoji??? Ispadne da je stariji burazer, nekad ugled i idol (ovo ja zamisljam), nekad zaduzen za kontakte za strankama, musterijama, za poslove oko plata, iako i sam odlican stolar – ispade da je sad vezan za invalidska kolica („stolica“) i – dementan. I ovu pricu isprica moj pacijent, opusteno, toliko opusteno da nisam izdrzao: “ Vidi, ti sad meni pricas o svom bratu kao da je rijec o nekom talibanu kojeg je tvoj sin sreo u Kabulu, a ne o tvom bratu?! Kako to? Da si sad 55 godina mladji, sad bi ridao u suzama pricajuci o njemu. A sad – nista? Kao da je komsija“

„E, nagleda se covjek u zivotu svega i svacega. I ogrubi. Gledao sam u Drugom svjetskom ratu kako su Njemci palili kuce sa ljudima u njima. Sta su Rusi radi 4 godine kasnije. Istim ljudima. A sad smo obojica tu na spisku da idemo dalje, gore“ i pogledom ka plafonu pokaza u nebo. Ali ja nisam htio da popustim: hocu da znam, i ja sam tu blizu, pa da znam. Da se pripremim. „Je li u pitanju to da se ogrubi, ili se covjek  umori od zivota , pa na smrt pocne gledati kao neku vrstu rjesenja?“

„Srmt nije rjesenje. Ja se vec radujem Uskrsu kad ce mi doci cerka sa porodicom. Grehota bi bilo umrijeti prije toga. Covjek jednostavno ogrubi. Vise te ne mogu impresionirati bolovi koji dolaze sa godinama, jer si vidio kroz zivot mnogo vise bola, kad mu nije vrijeme“ Ej, stolar! I vaznije! Nema pozu mudraca, ne drzi kaziprst podignut, negdje, bilo gdje. Ne, drzi obje ruke na koljenima, malo se vrpolji u stolici, smije se i recituje filozofiju kao da je rijec o cijeni krompira na pijaci, jutros.

Hemija.