S godinama mijenja covjek perspektivu. Sansa da i ja skorih dana krenem ka nekoj poliklinici, raste, mozda cak i geometrijski? Hoce li to biti uroloska, plucna ili kardioloska poliklinika, ili mozda onkolska, niko ne zna. Ali svi znamo, iako ne volimo o tome ni da mislimo, sansa raste.

Ali nije ovaj put rijec o meni u cekaonici – rijec je o bolesniku koji ima 80 Godina ili tu negdje, oko 80. Njega mogu primiti i mladi doktor, ali i stari doktor, doktor pred penzijom. Razlika? Trebala bi biti. Mora biti. Ali ako ima razlike, koja je varijanta bolja? U prethodnoj perspektivi sam opisao kako rezonuju mladi doktori. Mladi doktor je sinoc (nadam se!) procitao nesto o problemima bolesnika. I kako se klinicka slika svakodnevno sve vise i vise povlaci pred naletom mocnih i sofisticiranih dijagnostickih instrumenata, krene mladome doktoru voda na usta sledeceg dana kad vidi „predmet“ sa kojim moze da isproba sve te nove dijagnosticke ‘gadzete’, Rezultat je lista uputa: te vadjenje krvi i slanje na vise adresa, te rentgen. Poslije se opustis u stolici, naslonis i cekas: nesto ce se ‘upecati’. Ovaj princip je bio pomenut jos davne 1987.  i u mojoj medicinskoj Bibliji, Harisonovim Principima Interne Medicine, gdje se ovakav rad zove ‘ekspedicija ribolova’ (fishing expedition). Jos tada se znalo za doktore slabijeg samopouzdanja koji bi se stitili serijom uputa, pa sta ispadne. Ali budimo posteni i priznajmo: ima i takvih bolesnika („Sve mi ispitaj“), ali ne medju osamdesetgodisnjacima.

Kratka digresija: sjedio sam sa jednim prijateljem u njegovoj porodicnoj kuci. Pokazuje mi pukotinu na plafonu. Kaze, vidis ovdje su majstori poceli plafon, pa su doruckovali, pa nastavili. I zato je puklo. I ja ovaj tekst pisem u dva akta: nadam se da necete primjetiti „pukotinu“…

Sta je stari doktor? Pa prvo, moramo definisati nekoliko pretpostavki kako „stari“ ne bi znacilo i – dementan. Znaci mora zadrzati kognitivne sposobnosti koje je imao i kada su ga svi dozivljavli kao mladog. Mora u „mladosti“ izgraditi mocnu platformu znanja sa koje ce krenuti “ u zivot“. Pod ovim podrazumjevam sakupljene i memorisane informacije koje dolaze iz cvrstih, provjerenih i pouzdnih izvora. A kad kazem platforma, mislim bukvalno na temelj. Jer temelj podrazumjeva da se na njemu dalje moze kvalitetno graditi. Temelj i gomila skupljenih informacija nisu isto. Temelj podrazumjeva informacije koje ostavljaju mjesta za prikljucak novih. I na kraju, mora nastaviti sa skupljanjem informacija. Mora da se kontinuirano informise i drzi u formi.   E sad jedan takav stari doktor ima par prednosti prema istom takvom, ali mladom doktoru. Jedna je moc da „procita“ pacijenta. Ne da procita da li pacijent govori istinu ili manipulise. Da i to, ali to ovdje nije bitno. Mora moci procitati koju poziciju pacijent ima u egzistencijalnim pitanjima.  Svi mi se dnevno stavljamo pred dilemu: dobiti nesto uz odredjenu cijenu. U eksremnim siuacijama nema dileme: nikakva cijena, naravno znaci: zgrabi. Prevelika cijena, opet znaci – zaboravi. Treba procitati do koje cijene je pacijent spreman da ide da bi nesto dobio. Stari doktor ima jos jednu prednost u odnosu na mladog: razumio je dokle medicina moze da pomogne, a kad vise ne moze. I sad u toj intereakciji sa vise dimenzija i sila koje vuku, treba – predloziti novi pregled. Prvo doktor mora biti nacisto ima li rezultat pregleda neku konsekvensu? Ima, ako ce sledeci korak (lijecenje) dovesti do poboljsanja. Nazalost nikada nije crno-bijelo. Najcesce je ova kombinacija: ima konekvensu! Ali, malu. E tu dolazi sad bolesnik. Pristace na pregled bez obzira na sve. Ili – tesko. E, ali ne smije ga doktor pitati! Tada je kasno. Osamdesetogodisnjaci su poslednji pripadnici generacije koja izumire, generacije koja je uvijek htjela da pred doktorom „odigra“ mrvu maco: samo da doktor ne bude ljut. Sto znaci, on ce na moje pitanje uvijek odgovoriti tako da mene ucini zadovoljnim. Zato se bolesnik mora procitati prije nego se pitanje postavi. Ovo znaci, vidite i sami, da ima situacija kada ce doktor procijeniti da su konsekvense rezultata pretrage male (u smislu poboljsanja zivotnog kvaliteta bolesnika), pa ce dalje,  „procitati“ da bi bolesnik najradije preskocio novu pretragu i – konacno, nece je ni pomenuti. Opasno? Hja, ko zna?? Idite kod mladog, pa cete vidjeti.

 

Sjedim naspram pacijenta i pricamo. Vec nakon prvih par minuta, uspostavila se ona cuvena hemija i ubrzo se razgovor pretvorio u obostrano uzivanje, na momente, odusevljenje.  Zanimljivo je to sa „hemijom“. No, nazalost nije sada tema. I jos vise, nazalost, ne znam ni sta bi mogao o tome reci, makar koliko zanimljivo bilo i makar bila tema. Srecom, nije.

Rodjen je 40-e sto ga cini, za koji dan, vjerovali ili ne, osamdesetgodisnjakom. Mladji citaoci naravno nemaju ovaj kratkotrajni uzas u glavi kad shvate da je neko ko je rodjen 40-e sad vec osamdeset godina star. Nevjerovatno! Ma nevjerovatno je i da neko ko je rodjen 70-e ima vec 50?! Ko bi to rekao?? Do juce je imao 3?!

Elem, sjedimo mi tako i cavrljamo, jer o njegovom pravom razlogu posjete specijalisti nema sta puno niti bog zna sta da se prica. Mada,  ima on podobar spisak bolesticina iza sebe (ili, u sebi). Mi bi rekli u bagazi. Padao, lomio se, krvario u mozak, ide u sandalama (vani je 10 minus stepeni) jer ima neke „fleke“ koje ga bole „kao u oko“. Jetra mu slaba, koronarna bolest…. . Stolar. I on i brat mu. Brat stariji, pa je bio sef male porodicne manufakture. Zivi u gradu. Gradu koji ima bolnicu, ali ne onu glavnu za regiju (ne „tercijarnu“ sto bi rekli u Americi). A ovaj dio zemlje velik, ogroman, razdaljine se mjere u skandinavskim miljama (jedna milja, deset km) da manje boli. A doktori k’o doktori: cim izadje iz kancelarije, pisu uput. Samo to znaju! Napisati uput. Od sebe. I kad napisu uput, divota, mogu opet svoj posao (nekad, kad sam ja bio pocetnik, „svoj posao“ je znacilo uzeti telefon, pa vrtiti besomucno okolo i plesti nove i nove mreze: te zoves automehanicara da ti sredi diskove, pa onda hotel u Crikvenici da spreme sobu, pa direktora skole da prime malog od sestre, pa…. ). Danas sjednes za kompjuter i – krenes. Kuda? To samo bog zna, ali oslobodjen tereta brige za bolesnikom – njega ce sad preuzeti onaj sto si mu poslao uput. Super!

E a bolesnik? „Zali“ se on meni. Ovo „zali“ je pod znacima navoda, jer on ocito nikad nije u zivotu ni naucio ni saznao sta znaci zaliti se! On prepricava i smije se. Kao da se radi o njegovom neprijatelju, toliko mu je drago. Sutra ce u Centar za novi pregled. Cetiri sata autobusom. Trideset milja. Iz autobusa izadjes bolesniji nego sto si usao. Pokazuje u desnu preponu: „Tu ce mi gurati neku…. zicu? Kameru? Sve gore do srca. Imam hronicnu plucnu emboliju“, s mukom trazi rijeci da mi objasni, onako strucno. A cim se vrati u svoj mali i prazni stan, odmah negdje drugo: poslalo uput za neki rentgen. Pa onda opet u bolnicu da cujes misljenje. A ja mu kazem, e, a da zivis u nekoj drzavi Balkana, imao bi sansu da ostanes kuci. Niko te (vise) nigdje ne bi slao, ni upucivao i mogao bi mirne savjesti da ostanes u svojoj fotelji ili da setas svojim parkom dok bolest ne bi toliko uzapredovala da te prekine. Cap. I onda mi dodjemo do Balkana. „E da se ‘oce vratiti Tito“, kaze on. „On je to znao, znao je sve staviti pod jedno“… pa pocne siriti ruke kao da hoce da obgrli troje unuka… „pod jednu kapu. Slazes li se?“ Eh, gdje me nadje, pomislih. Ali posto znam da sam vjest u kratkoj formi, ja mu to kazem onako slikovito. „To ti je kao u kafani, kad dobijes da pijes koliko volis i sve dzabe. A onda neko ugasi svjetlo i posto niko od nas ne zna da se pokrene, pocne makljaza“. Sa dvije recenice ja njemu objasnim Tita i Jugoslavena, politickog kvadriplegicara i bi on zadovoljan. Mislim. Jer on je stalno nasmijan. Stalno zadovoljan. Opusten. Nema kontrasta iz kojih bi razumio da li je, ili nije, ovo ili ono. „Zivis li sa porodicom“, pitam ne znam ni sam zasto: u Skandinaviji niko, a posebno ne osamdesetogodisnjaci, ne zive sa porodicom. „Ne“. Zena je umrla prije nekoliko godina od raka. Zivi sam. Sin vojno lice, a cerka zivi u Londonu. „Kad ce cerka opet doci“, pitam da cujem da je i drugima tesko. „Za Uskrs“. „Mislis za Bozic?“ „Ne, ne, za Uskrs“. I opet opusten, skoro pa veseo. Ili makar, ne tuzan??!! Kako covjece, mislim se, kako??? I onda brat. „Lezi u gradu“. Kako bolan, „lezi“, pitam. Mislis, zivi, hoda, stoji??? Ispadne da je stariji burazer, nekad ugled i idol (ovo ja zamisljam), nekad zaduzen za kontakte za strankama, musterijama, za poslove oko plata, iako i sam odlican stolar – ispade da je sad vezan za invalidska kolica („stolica“) i – dementan. I ovu pricu isprica moj pacijent, opusteno, toliko opusteno da nisam izdrzao: “ Vidi, ti sad meni pricas o svom bratu kao da je rijec o nekom talibanu kojeg je tvoj sin sreo u Kabulu, a ne o tvom bratu?! Kako to? Da si sad 55 godina mladji, sad bi ridao u suzama pricajuci o njemu. A sad – nista? Kao da je komsija“

„E, nagleda se covjek u zivotu svega i svacega. I ogrubi. Gledao sam u Drugom svjetskom ratu kako su Njemci palili kuce sa ljudima u njima. Sta su Rusi radi 4 godine kasnije. Istim ljudima. A sad smo obojica tu na spisku da idemo dalje, gore“ i pogledom ka plafonu pokaza u nebo. Ali ja nisam htio da popustim: hocu da znam, i ja sam tu blizu, pa da znam. Da se pripremim. „Je li u pitanju to da se ogrubi, ili se covjek  umori od zivota , pa na smrt pocne gledati kao neku vrstu rjesenja?“

„Srmt nije rjesenje. Ja se vec radujem Uskrsu kad ce mi doci cerka sa porodicom. Grehota bi bilo umrijeti prije toga. Covjek jednostavno ogrubi. Vise te ne mogu impresionirati bolovi koji dolaze sa godinama, jer si vidio kroz zivot mnogo vise bola, kad mu nije vrijeme“ Ej, stolar! I vaznije! Nema pozu mudraca, ne drzi kaziprst podignut, negdje, bilo gdje. Ne, drzi obje ruke na koljenima, malo se vrpolji u stolici, smije se i recituje filozofiju kao da je rijec o cijeni krompira na pijaci, jutros.

Hemija.

 

 

(I ponovo malo o novinaru)

Zvuci kao vic i bivse nam drzave, ali nije. Nije ni da ce Tusk „pobijediti“ kao sto su u nasim vicevima poslednje mjesto uvijek imali oni koji su i glavni u vicu. A nije ni da sam odjednom poludio pa bi da krenem u komentarisanje trenutnih politickih dogadjaja. Boze sacuvaj.

Ne, iskoristicu ovu trojicu koji su se ovih dana pojavili u istom tekstu, ali kao primjer za nesto drugo, nesto sto je po meni vaznije od sadrzaja njihovih izjava. I upravo se o tome i radi: sadrzaj, nasuprot nacina.

Ipak, moram konkretnije.

Prvo je Erdogan zaprijetio Evropi da ce „otvoriti vrata i pustiti 3,4 miliona izbjeglica“ ovamo. Pa je Tusk rekao kako je Erdoganova izjava neumjesna jer se ne smiju ljudi u nevolji koristiti kao oruzje. I na kraju je Urban rekao da ako se pojave, on ce Madjarsku stiti silom. Ali dajmo jos malo od Tuska: „I nikad nećemo prihvatiti da izbjeglice postanu oružje i budu iskorištene radi ucjene“, kaze jedan od tri Donalda.

Vidite li sta ovdje iritira?

Iritira ova vijekovima unazad, ustvrdjena tradicija da politicar smije da izjavi bukvalno sta hoce i voli, a ponajvise bas ono sto ne moze da ostvari. I sad ovdje u analiziranju ovog fenomena, sadrzaj izjave postaje potpuno nevazan; bitno je da Donald zapravo ne zna sta prica. On zdravorazumski gledano – bunca. Neko bi rekao, mlati. Da, moze bilo koji od ovig pezorativnih glagola, cak i svi Zajedno, jer nazalost – od politicara zavisi nas zivot. Nije rijec o mamurnom alkoholicaru (nije rijec o njegovom sefu) koji stojeci ispred prodavnice alkohola nesto nerazumljivo mrmlja. Nase je onda da ga samo pazljivo zaobidjemo i idemo dalje kroz nase zivote. Jok! Rijec je o politicaru cije izjave pokrecu manje ili vece lavine slicnih izjava i obicno se zavrse nekom prakticnom promjenom koja moze da utice na nas zivot. Uzmite onog drugog Donalda: kad god lane nesto u Tviter, zadrmaju se svjetske berze, skoci cijena benzija. A nasi dobri politicari mongolskog, ili tatarskog porijekla? I Erdogan i Urban kazu ono sto i mogu i misle da urade. Erdogan zaista moze da, ako treba i licno, pritisne na dugme, otvori kapiju i uradi ono o cemu govori. Urban moze da uradi to isto, zapravo – suprotno: zatvori kapiju. Ali obojica lako urade ono sto kazu. A Donald? On kaze da nece prihvatiti???! Pa jos u mnozini: mi. Ko bolan, mi? I sta necemo prihvatiti? I kako cemo odbiti? I kojim redosljedom: prvo Donald ce nesto odbiti, tj. nece prihvatiti (zapravo on je vec odbio, zar ne?), pa ja. Ili prvo ja, pa on? Mislim, prava glupost. I sad zamislite bilo koju profesiju u kojoj se ocekuje od profesionalca da kaze nesto sto ne vjeruje, nesto sto ne zna kako da uradi, ali sto ce izazvati posljedicu u mojem zivotu. Automehanicar? Doktor? Trgovac? Ja, svuda ima budala, ali u kontaktu sa ostalim profesijama ti ne ocekujes da ces cuti budalastinu. Od polticara se to ocekuje i podrazumjeva. Napravljena je shema da on nesto bubne, pa onda se javi ozbiljan novinar (istrazivacki) koji ce nam protumaciti i pozadinu izjave i sadrzaj i moguce posljedice. Znaci mi smo istrenirani da se i ne obaziremo na to sto ce politicar reci, cime se cak i u demokratijama stvara onaj tipicni, duboki jaz izmedju nas i njih koji je „krasio“ diktature. Rezultat je povoljan po politicare bilo nase diktatore, bilo ove zapadne, demokratske, jer se narod izoluje u svojoj politickoj apatiji i postepeno napusta politicki zivot kao mocan partner. Divota.

Za kraj ponovo jedan divan primjer za sad vec stari tekst o Novinaru.

Svedska 2016. Socijalisticka vlada. Socijalisticki ministar energije. Velika drzavna firma proizvodjac energije (pa joj je ministar direktor), pravi u Njemackoj takvu brljotinu da je to ispumpalo u vazduh ovoga o cemu se sad Zajedno sa Gretom histericno vice i galami, kao jednogodisnja svedska proizvodnja ugljicnog dioksida. Znaci on je svojom brljotinom i jednim potezom pera (iako su ga savjetnici upozoravali!) poslao u vazduh tacno onoliko CO2 koliko Svedska proizvede za godinu dana. I sad je jdna TV kuca dosla do toga i pocinje serija emisija, zapravo kampanja. Tadasnji ministar je i dalje ministar, ali policije (zvuci poznato??!!!) i nije raspolozen za intervjue. Nije – jos. Bice. I to je dobri moji jedina, ali jedina razlika izmedju Srbina i Svedjanina: novinar.

 

Novi grad, novi posao, nove rutine. Idem autobusom na posao.

Pa iako cijela voznja traje manje od 10 minuta, pazljivom posmatracu prodje cijeli zivot pred ocima. Ne kao u filmovima, kad te neko efikasno davi, pa kazu da ti pred ocima prodje cijeli zivot. Ne, jer to je tvoj zivot. Ovdje u autobusu vidis zivot svih nas zajedno, i tvoj i svih ostalih. Jedna brza rekapitulacija prosjecnog zivota u ovom dijelu svijeta. Razumijete da moram da naglasim da se radi o ovom ovdje dijelu svijeta, jer u nekom drugom, moralo bi u autobusu biti mjesto i za slona ili makar leoparda….

Na jednoj stolici, onoj sto je ledjima okrenuta prema dugoj strani autobusa sjedi momak star 16 Godina. I? Naravno, cijelo vrijeme slikava sam sebe mobilnim telefonom. Potrefilo se da ima kovrdzavu kosu, pa je pazljivo odnjegovao tzv. cubu, onaj dio sto raste iznad cela. I njegova cuba je prilicno uznapredovala, pa pri svakom pokretu glave od i prema ekranu mobilnog, ona poleti, zamahne, skoro pa udari u ekran. Sjajan motiv za seriju slika, zar ne? Do njega je mlada zena sa djetetom u kolicima. Autobus je novi, sjajno konstruisan, pa ima mjesto i za djecija kolica. Dijete ususkano spava. Majka i dijete su na putu za vrtic, a onda ce majka, valjda dalje, na posao, brinuci se o rezultatu, karijeri, racunima…? Ovo sve nabrojano je samo plod mopje maste. Jer, naprotiv, zena gleda u dijete pogledom koji izrazava i zaljubljenost i divljenje i spokoj. Ne vjerujem da u ovom trenutku misli na svoju seficu. Odmah pored vrata je „gomila“ od 3-4 djece koji su krenuli u skolu. Svi imaju ruksak i odjecu koja dozvoljava valjanje po snijegu u trajanju od 45 minuta, bez da ijedna kap vode prodre do njihove koze. Mislim da negdje na odjeci pise da je atestirana i za slucaj zatrpavanja lavinom, ali do 15 minuta. Za duze boravke duboko u snijegu, proizvodjac ne odgovara. Oni su naravno najbucniji, vicu, glasno se smiju, nadglasavaju, cijelo vrijeme pomijeraju, hoce da padnu (ali ne padnu) i konacno kada napuste autobus, kod svih (nas, ostalih) se osjeti malo olaksanje. Odose u skolu da nauce nove stvari. Zapravo da se izloze filteru nakon kojeg ce jedni nastaviti dalje u „velike skole“, a drugi ostati tu gdje su se i rodili, ubrzano se ozeniti, napraviti djecu i u radno vrijeme krciti sumu.

U zadnjem dijelu autobusa – tisina. „Svi ostali“ od 35-e do 70-e godine, sjede i cute. Ovi do 50-e jos i vode racuna o izrazu lica: moras biti spreman, ako te neko prepozna u autobusu, treba se „iznenaditi“, „radovati“, osmjehnuti. Lakse je kad je lice vec na pola zategnuto. Oni poslije 50… Njihova lica „vise“. Vrijeme kada se moralo glumiti i ucestvovati u dodijeljenoj ulozi, je odavno proslo. Ni dzul energije se vise ne ulaze da se izraz lica „pripremi“: ne, ostaje onakav kakav je bio u prethodnoj situaciji. Kao kad su izasli iz kreveta. I onda „pling“! Stanica. Ustaju tek kad je autobus sigurno stao. Polako, teskim korakom. Oni sto im lice visi, gegaju se, teze nalaze stepenicu i sa vidnim olaksanjem doskoce na trotoar. Opet gegajuci se ka svom radnom mjestu, jos par godina.  Sutra opet. Sto bi se smijali???

I tako od kolica, do … bolova u kukovima. Sve u istom autobusu. Zanimljivo, sve je isto, ljudi, njihov zivotni put, jedino se mijenja – autobus. A ovaj je zaista cudo! Ne znam mozda su i oni „moji“, tamo gdje obicno zivim, isti (nema razloga da ne budu!), ali ne koristim, pa ne znam. Ali ovi! Imate stolove oko kojih nestrpljivi putnici stoje i „rade“ na svojim laptopovima. To su oni ambiciozni, koji su na putu da – za kratko – napuste autobus i kupe svoj prvi BMW. Imate sjedista sa polukruznim naslonom, ako hocete da se zavalite. Imate obicna sjedista. I imate na svakog putnika po dvije (najmanje) USB uticnice kako se ne bi ostalo bez struje. Monitori koji obavjestavaju o stanicama i reklamama. I najvaznije, svjezi, ocito izasli iz fabrike, prosle sedmice. I neka! Tako i treba. Autobus je platforma zivota, treba da bude prijatan.

Sreca je da isti fenomen ne mozemo vidjeti u avionu recimo norveske kompanije Norvedzijan. Jer bi onda vec od djecijih kolica razumjeli da je zivot serija prevara. Kaze Norvedzijan: imate Vaj-Faj u avionu! A kad se ukrcate, nakon sto ste platili, kazu, let je kratak, nece biti interneta. Ili kaze Norverdzijan: dodjite bice kikirikija. Dzabe! Kad se ukrcate nakon sto ste platili kazu ima u avionu jedan sto je alergican na kikiriki, pa danas ne sluzimo – isti.

 

Ja racunam sebe kao srecnim, jer me ne izjeda jedna od cestih, poznatih uzroka frustracija: bi da otputujem, ali ne mogu. Razumijete: ima jako puno ljudi koji bi da negdje otputuju, ali – ili nemaju para, ili vremena, ili zdravlja, ili…

Ja nemam ovaj problem. To vam je kao kad si zdrav, pa to ne primjecujes; cim se razbolis, shvatis da si izgubio nesto najvaznije u zivotu, sto ranije nisi primjecivao?! Tako je i sa otporom na (post!)moderne izazove: primjetite da vam ne treba i budite srecni zbog toga. Reklame u medijima! Tu su iskljucivo da nas ucine nervoznim i da se nategnemo da reklamiranu stvar dobijemo. Ja sam jos uvijek ranjiv kad vidim najnoviji BMW sedan, M5. Ranjiv sam i kad vidim novogradnju na pjeni od mora u Rogoznici.  Ali nisam vise osjetljiv na ponude tipa krstarenje Zapadnim mediteranom. Ili put za dvije osobe do Argentine, sve ukljuceno za toliko i toliko EURa po osobi. Sta vise totalno sam neosjetljiv na sve reklame ili ideje o putovanjima i zato kad ih vidim, ja se iznova radujem kao malo dijete: slobodan! Jer svi smo u istoj postmodernistickoj zamci: nesrecan, dakle neslobodan, ako ne mozes da kupis. Zelis, a ne mozes da imas. Frustracija. A vidis, a ne zelis? Sloboda.

Ok, ok, polako. Ne zestimo se. Nije tako lose putovati.

Dakle, gdje bi ja?

Vrlo jednostavno. Odnosno, radi se samo o par destinacija. Zato se osjecam Ovako opusteno!

Van Evrope, samo Amerika. I Izrael. A u Americi samo Njujork i San Francisko. Ali ne kao dio posla, ili ne daj boze skolovanja! Ne, iskljucivo sa porodicom. I to „jezgrovnom“ porodicom. Znaci supruga i djeca. Nista zetovi, snahe, njihovi prijatelji. Jok, samo MI.

Evropa? Venecija, Firenca, Pariz, London i Barselona. I kraj. Kapak! Ovih 5 poslednmjih destinacija – ponavljati. Da, ponavljati. Jer o cemu se radi? Radi se o relaciji izmedju mene (nas) i destinacije. Uzmite to Ovako. Put u Argentinu? Ili u Vijetnam? Ej, ‘alo: sta cu ja tamo??? Da vidim? Da vidim u Vijetnamu da list na drvetu moze biti kao slonovo uvo? Ili da u Buenosaieresu u nekoj uskoj ulici covjek bez zuba jede biftek?? Sta ce mi to? Takvih slika smo se svi nadobijali poslednjih 20 Godina sa interneta i televizije, da ne mozemo to da sortiramo kroz jos tri naredna zivota. Koliko su samo Borne ili agent Itan (T. Kruz) trcali kroz Rabat (Maroko) ili Berlin?? Pa ja znam vec sve o ta dva grada samo iz tih filmova. I konacno sta znaci vidjeti plava vrata u Rabatu? Pruziti culu malu radost? Ok. Ali to moze i (h)urmasica. Mislim, efekat je isti. Ja, moje oko, zraka sunca, plava vrata i engram u mozgu. I za taj mali, sicusni „oziljak“ u kori mozga, treba se izloziti kolosalnom ponizenju koje svi prodjemo od momenta kada udjemo u aerodromsku zgradu. Ja – ne. Jeste li razmisljali na sta su nas sveli kroz turizam? Na broj, tacku, mrvu, fleku u cekaonici. Osusenu pljuvacku sa poda. Neko je nedavno pomenuo kako Danci „rade“ sa zivotinjama. E tako otprilike radi turisticka djelatnost sa covjekom. Pomislite samo koliko je ljudska misao, humanizam, ideologija koja stavlja covjeka u centra, koliko su oni daleko otisli (makar kao vizija, ok, ako ne i kao realnost), a onda uporedite sa turistom?! Sjetite se ko je ranije putovao? Pet procenata drustva. Oni nisu putovali; oni su se selili. Sve sto im treba na destinaciji, a sto koriste kod kuce je pakovano i slato. Po deset kufera. Lijepih, istih. Samo kufer je bio malo umjetnicko djelo. Pa oni sto nose. On nosi i sve mu je OK, onaj putuje i sve je (naravno!) ok. Ali ni jedan ni drugi ne gledaju ispod oka ili sa mrznjom u onog drugog! Sve je jasno. Uloge su podjeljene i svako zna sta moze i sta ima. Vi sad mislite da je to nepravedno? Ma pustite to. To su samo prazne fraze. Neprevedno? Zar nije nepravedno roditi se na Rogy Afrike umjesto u Zenevi? Zar nije nepravedno biti ovisan od nekog lokalnog doktora, umjesto da imas MD Anderson (Teksas, SAD) u komsiluku? Dakle, ti sto su tada putovali, oni su – putovali. Mi danas, mi smo samo malo vise od onih mucenika iz stocnih vagona 40-ih Godina proslog vijeka na putu kao njemackim centrima za rad.

Ali, pustimo i to! Vratimo se relaciji . Sarenilo dzungle u Brazilu? Wow! Nove i nove drazi za nase cunjice i stapice u oku. Ali relacija. Kada odete u Firencu, pa jos vise puta. Kada pocnete da hodate Firencom, gledajuci samo u trotoar (da ne nagazite na M. Kors tasne), a ne vise razjapljenih usta u nebo i kada tacno znate gdje idete – tada ste ostvarili prvi, bazalni nivo odnosa sa gradom. Taj nivo moze da raste geometrijski u zavisnosti od kolicine znanja koje vi unosite u sebe poroucavajuci umjetnost, renesansu, Dantea, odnos crkve prema Jevrejima, shizmu kriscanske crkve i pokusaj Medicija da je zakrpe. Kad imate ta znanja i kada stanete ispred Palaco Medici, to je – relacija. Sve ostalo je isto kao i progutati baklavu. Pomirisati, pa progutati. Znaci, skoro pa – nula.

E, a za ovu vrstu relacije, vi nemate vremena. Zivot je kratak. Zato treba izabrati par destinacija i posjecivati ih. Stalno i stalno iznova. Graditi relaciju sa gradom. I na kraju pretopiti se u grad. Biti dio istoga.

O boze da ima neko nas ovako obraditi! Temeljito, moderno, sa jasnom metodologijom, bez suvisnih spekulacija.

Zamislite da se u nasoj Regiji pojavi talas ozbiljnih arheologa, etnologa, sociologa, istoricara koji bi osvjetlili period od 200-e do 600-te godine Nove ere, pa da prestanemo izmisljati u duhu lokalne politike, piramide, iranske Hrvate, ukrajinske Srbe. Ono sto iritira jeste da se vise zna o vremenu do 200-te godine o Ilirima, Gotima, Smederevu i Dioklecijanu, nego o navedenom vremenskom periodu?! Kao da su ti koji su dosli na Balkan (ako je ko dosao?) prvo pobili sve istoricare i proto-novinare….

Ali nazad na pitanje kojim je zavrsen prethodni esej: odakle su dosli (preci danasnjih Izraelaca)?

Odmah treba posteno reci: nikad se nece tacno znati. Ali knjiga kojoj vjerujem (W. Dever, Beyond the Texts) odradila je posao maksimalno posteno i bez trunke pristrasnosti. Njena snaga je u tome sto se koristila najmodernijim teorijama koje objasnjavaju nomade, naseljenike, doseljenike, seljake, plemena, etnicitet, kulturu, socijalne uslove, agrarne reforme, identitet, ideologiju i naravno – arheologijom. Iz njegove impresivne liste referenci, izdvojio bih dvije knjige za koje se nadam da ce mi biti dato da ih procitam. Prva je od Fredrika Bartha (Etnicke grupe i veze; knjiga koja je te 1969. postavila temelje modernog shvatanja etnosa) i druga od Carlsa Orsera (1984) Arheoloska analiza plantatoloskog drustva u kojoj on na fini nacin objasnjava izmedju ostalog, kako su americki Kinezi u San Francisku ili americki Irci u Nju Jorku i pored jasnih znakova asimilacije, ostali Kinezi i Irci respektativno. Sve ove teorije kada probaju da osvijetle daleku proslost moraju da pocivaju na raznim modelima i spekulacijama, ali cini se najvazniji instrument jeste i ostaje logika. Dever se prvo dobro istresao na postmodernizam i povukao debelu, crvenu liniju kojom je okruzio svoju knjigu od natruha postmodernizma. Za manje upucene, postmodernizam je kao sto mu ime kaze nastao nakon modernizma i dok je modernizam zapravo svjetona(d)zor koji pociva na nauci, mjerenju, eksperimentu i logici, postmoderna je odlucila da sve to dovede u sumnju. Neko se jednostavno sjetio da u nedostatku vlastitog doprinosa u nekoj oblasti i/ili moci da doprinese malom ili velikom pomaku ka Istini , da svo znanje nazove socijalnim konstruktom. Da, konstrukt, a ne konstrukcija. Jer za postmoderniste ni konstrukcija nije – konstrukcija. Glavna ideologija postmoderne je da se sve mora dovesti u pitanje, ali sto vise nekriticno i nelogicno, to bolje! Malo dijete ima jednako pravo da posumnja na teoriju sinteze proteina bas kao i neki naucnik iz te oblasti ali sa nesto drugacijim rezultatima u vlastitom istrazivanju. Zahvaljujuci postmoderni devalvirana je skola, devalviran je autoritet, devalvirane su nauke i akademije.

Ja, Dever se zastitio od ove posasti i okrenuo se arheologiji uz nesto, makar malo – teksta. Jevreji su semitski narod, to znamo svi. Semitski, jer su „svi“ sisli iz onog Plodnog polumjeseca izmedju rijeka Tigris i Eufrat (evo je upravo danas tu zapoceo poslednji, najnoviji rat!?). Da, ali ako su u regiji koju istorija zove Kanan (juzna polovina Sirije, Libanon, Palestina i Jordan) i koja je bila okupirana od strane Egipta (Egipcani su sve narode koji su se tu zatekli na kraju Bronzanog doba zvali grupnim imenom Hurijani (zemlja Hurua), kako su se proto (prvi, preci)-Izraelci pojavili kao etnicka grupa. Arheologija i Dever nude ovaj model:

Nakon demografske krize sa prelaska iz srednjeg u kasno bronzano doba iz brojnih kananskih naselja (modernim rjecnikom iz predgradja) poceli su se osipati ljudi koji su ranije bili nomadi, ali su u tom „trenutku“ bili naseljeni (vodili sedanterni nacin zivota). Posto je to osipanje bilo na sirem podrucju Kanana, stvorena je grupa “ s konca i konopca“ (Motley Crew) i koja je gravitirala nenaseljenim podrucjima Cisjordanije (danasnja Zapadna obala), Judeje i Samarije. „Ideoloski“ ih je povezivala protoideja o agrarnoj reformi (podjela zemlje po principu jednakosti) iz cega se moze naslutiti jedan od velikih motiva Biblije (koja ce biti napisana 400 Godina kasnije) o Obecanoj zemlji. Cak i jedna vizija koja kaze da ce svaki Jevrej sjediti ispod svoje loze i smokve i biti bezbjedan, a koja je u jednom „detalju“ tacna: anticipira vrijeme u proslosti kada Jevreji nisu imali zemlju. I kako se svi arheolozi, pa i Dever, slazu da nema takvih arheoloskih nalaza koji bi mogli da definisu etnicitet, nedostajao je jos samo objektivan tekst. I nasao se! Ramzesov sin Merenptah je izvojevao nekakvu manju bitku na koju je bio strasno ponosan (mora biti manja kada i dalje svi bolje znamo njegovog oca, nego njega!).To je bilo tacno 1208. godine. Kao pohvalu samom sebi podigao je kameni spomenik (Stela Pobjede ili Merenptah Stela – stavite u Gugl slike, pa cete vidjeti – ja kao dosljedni borac protiv FB i instagrama iz principa koristim samo tekst). Na toj Steli je isklesana poema koja govori o porazu Izraleskog plemena (porazen, ali ne i istrijebljen: Israel is laid waste; his seed is not). Izrael na samom pocetku 1200-ih Godina definisan dakle kao ozbiljan protivnik velikom Egiptu. I sad kad se u ovu analizu ubace sve moderne tehnike o habitusu (obicajima) socijalnoj interreakciji, kada se zna kako su prosli prvi doseljenici u Americi, kada se imaju pred ocima Amisi iz Pensilvanije, kada se sve to „strpa“ u Barthov model, dobije se nesto jasnija spekulacija o postanku prvih Izraelaca.

E da ce ko kod nas….

Ili: ko su Palestinci? Pa, Grci!

Svi znamo na pamet one slatke pricice iz Biblije (doduse, cesto vrlo grube, ali to je za nas danas kao filmovi Rajana Rejnoldsa: krv sisti na sve strane, a mi se smijemo). Egipat, pa egzodus sa Mojsijem (cesto pisano sa E), pa Crveno more, pa38 godina lutanja po Sinaju, pa Zapovijesti, pa okupacija Kanana (stari naziv za ono sto se danas zove Palestina), paKraljevi, pa Vavilon, pa… . Za sve one koji su ove price morali da slusaju kao djeca bilo na privatnim casovima sa roditeljima (babom ili djedom) bilo organizovano pod okriljem crkve – losa vijest: sve je izmisljeno. Ipak, Jevrejima se mora (ponovo!) skinuti kapa: nema prilike koju nisu iskoristilida nas potsjete na ove price bilo u filmovima ili nekoj drugoj umjetnosti, bilo kroz dnevnu politiku. A nije ih lako nauciti! Sve to sloziti u vremenu (vrlo kratkom!) i prostoru, popamtiti sva imena od Jakova do Josue, (ko bjese Ezra??) tako da se poslije ulozenih napora, ljudi osjecaju dobro, sta vise ponosni su kad mogu sad oni kao predavaci repetirati sva ta dogadjanja koja i danas imaju magicni uticaj na nase zivote. A da ne govorim za one ekstra uporne koji znaju da u svakoj zivotnoj situaciji izbace neki biblijski citat i time situaciju objasne, pojednostave i prikazu kao neminovnom. Skoro pa bozijom rukom kreiranu. I sta sad mi koji smo prosli cijeli krug i doslina novi nivo – da radimo? Da se ubjedjujemo sa njima? Nema sanse! Zato pisemo blog….

Kako izaci iz ove situacije? Pa valjda citajuci knjige istorije. Znaci, recimo, Istorija Palestine na prelasku iz kasnogbronzanog u zeljezno doba; tako nekako bi se trebala zvati knjiga. Nego, zeljezno? Gvozdeno? Celicno? Boze, decenije su prosle od predavanja profesora Kresica u Staroj gimnaziji u Mostaru. Vise se ne sjecam, valjda smo ”iron” zvali gvozeno doba? On je bio Hrvat…. A Zeljezara Smederevo?? Uh sjecam se kako sam dobio ”keca” iz istorije, bas kad se govorilo o Mikenskoj kulturi, Egejskom moru i raznim grckim ostrvima. Sjecam se da nisam znao izgovoriti Eubeja (Euboea), pa sam nesto mrmljao, razred se kreveljio od smijeha, a ja – ”sjedi, jedan”.

Ja, znaci neka knjiga sa tim naslovom? Nema! Ili ima koliko volis,  ali sve su bazirane na Bibliji??!! Osim nesto malo egipatskih pisanih tekstova, nema nicega drugog. A Biblija(ovdje, Stari testament) pise iz 8. vijeka prije nove ere (PNE) o dogadjajima iz 13. vijeka, stavljajuci ih u 15. vijek?! Sve sa jasnom teoloskom agendom. Prema Bibiji Egzodus se dogodio1446. Godine, onda je Odabrani narod lutao Sinajem 38 godina vodjen (uspjesnom??) rukom Mojsija. I onda su oko prelaska u 14. Vijek naselili Palestinu, zapravo okupirali, sto ni Biblija ne negira. Odmah da objasnim: neka su okupirali. Svi su tako dolazili pa ili otimali ili naseljavali prazne teritorije. Ali, ironicno je da zapravo nista nisu okupirali, vec su jednostavno usli u prazan teritorij.

Dakle, ako nema tekstova, sta ima???

Arheologija.

Iako vjerovatno nema prekopanije zemlje od Palestine, ni to nije bas islo kako bi trebalo. Arheologijom u Palestini su se bavili svi i skolovani arheolozi i jos vise, amateri. Brojni dokazi su unisteni, a nestrucnim radom je istina dodatno zamagljena. Ali sta znamo?

Negdje pri prelasku iz Srednjeg u Kasno bronzano doba (c. 1300 PNE) nesto se neprijatno dogadjalo na teritoriji Kanana(Canaan). Sta? Ne znamo bas. Efekat? Radikalno im se smanjio broj. Njihova kultura je prema metodama arheologije dobro dokumentovana i definisana. Zna se na kojim suteritorijama zivjeli, kakve su kuce imali, posudje, keramiku, alate. Zna se po nesto i o religiji (bik!), vjerovanjima, ritualima. Sve je to lijepo dokumentovano i publikovano, sve po  slojevima (”strata”). I ovdje treba primjetiti: glavni nacin kojim nas arheologija uci jeste – poredjenje. Kad se jasno definise ono sto je kanansko, ”lako” je (ili, lakse je) definisati sta nije, sta se dogadjalo kasnije i ko je tu sve ucestvovao. A to sto se desilo jesu naleti Ljudi sa mora koji su stigli iz Egejskog mora, kratko se ”odmarali” na Kipru i onda nastavili sa svojim napadima na obalu Levanta. Oni su to sigurno i ranije pokusavali ali tada je egipatska odbrana stajala cvrsto na obali i nisu mogli proci. Kanan je bio egipatska povincija. Ali docekali su svoj trenutak kad je Egipat usao u novi ciklus”mrsavih godina”. Pojednostavljeno receno, dok su plovili, istorija ih je zvala Ljudima sa mora, a kad su se iskrcali – Filistinci ili kasnije, Palestinci kada je u regiju usao i latinski jezik, pa onda i silna prevodjenja, prekrajanja  i tumacenja rijeci. I arheologija ih moze lijepo pratiti. U artefaktima koje su ostavili za sobom lako su se nalazili detalji Mikenske kulture: dvobojno farbanje keramike, simboli, kosti svinja….Lako se povuce granica gore od Alepoa (Sirija) do Gaze(usput, nazalost, Gaza je definitivno izgubljena za finiji arheoloski rad, nakon silnih ratova I “preoravanja” bombama), a u dubini teritorije, do predgradja Jerusalma (koji je i tada vec bio metropola!). Zanimljivo da su oni prioritirali raniju infrastrukturu, tako da kazem i popunjavali Kananska naselja u kojima je broj zitelja pao ispod kriticke tacke.

I onda arheologija, da ne bi bila pristrasna i da je ne bi optuzili za politicki stav u ovom osjetljivom trenutku, mirno i bez strasti pretrese ostatak Palestine: Judeju, Transjordaniju, istocnu obalu Jordana. I tu se nadju tragovi naroda koji se nije uklapao ni u sliku Kananita, ni Filistinaca. Primorani smo da ih nazovemo Izraelicanima (ma Izraelci, ta nije ovo casvjeronauke!). Nacin na koji su organizovali i gradili naselje, podzide za terase, kuce, orudje kojim su radili, vrsta stoke koju su pazili, sve to je ukazivalo da se nisu uklapali ni u jednu od do tada poznatih mustri na trenu. Birali su po pravilu samo ranije nenaseljene teritorije, a njihovi bojevi koji se daju anticipirati govore nedvosmisleno o – imigraciji. Znaci dosli su odnekle. E, a odakle?

Sa naglaskom na rijec:  ko.

Uh, ne znam sta sam htio reci.

Neprijatno…

Cekaj, sad cu se … skoncentrisati.

Za sada znam samo da naslov hoce da kaze: nije svejedno ko je pijan. Odnosno, ima razlike je li pijan taj ili neko drugi. Nastavak slijedi… Danas ili neki drugi dan….

Boze, mozak, proces,… pojma nemam….

Slusam Kalejdoskop na P2, svedskog radija (SR) i posto je to toliko dobra muzika (umjetnost!!!!), ne mogu da se koncentrisem….

Ej, pa i Ivo Andric je pisao o Aski! Kad Aska igra (Kalejdoskop, P2, SR), covjek (vuk) ne moze da razmislja, niti djeluje … racionalno. Cuj, racionalno!? Ok, hajmo reci, … sta?  Refleksno? Moze.

Stani brate! Sta si htio reci?

Ali, ne moze. Dzaba! Dok ide muzika na Kalejdoskop-u, ne moze se razmisljati racionalno. Ha, ha, ha, cuj, racionalno??? Kad se radi o Kalejdoskopu, nista nije racionalno. Kalejdoskop znaci muzika iz srca. Muzika potpuno, ali po-t-pu-no oslobodjena od potrebe za zaradom ili profitom. Znaci daleko od mozga! Ne! Samo potreba da se izbaci iz sebe emocija. Kroz muziku. Pa ko razumije, razumije. Ko ne razumije? Zao mi je, neka ide…. negdje drugo. Ej, Aristotel je to razumio, a kamo li mi!!!  Mozak. Organ koji ima za funkciju da hladi srce. Joj taj dobri, slatki Aristotel!

Slusaj (te), ja pokusavam zadrzati „crvenu liniju“. Znaci, od cega smo posli? Ko je pijan???? Boze, pojma nemam.

Ali, jedno znam. Kad si bombardovan emotivnim informacijama, ne mozes racunati na mozag. Dzaba Aristotel: hladjene jednostavno, ne stize. Ne pomaze. Ne doseze. Ali nije ni bitno! Potrazite link (ili sto bi moja braca Hrvati rekli od 1. septembra!) poveznicu: SR, P2, Kalejdoskop, prva oktobarska emisija (ili poslednja septembarska)  i – razumjecete sta hocu da kazem. Ne razumijete?? Promijenite blog.

 

 

Jan Johanson. Culi nekad za njega?

E, vidite, ne mora covjek biti ni Mocart, ni Tesla, ni Greta, ni Dzeremi Klarkson, pa da vas inspirise, ocara, jednostavno – po’takne.

Ja recimo nikada nisam cuo za Jana. Ali posto volim slusati prave stvari, tako jednog dana, cujem malo parce jedne dzez melodije. I ostanem „do kraja“, sto znaci, sacekam da mi voditelj kaze sta je to i o kome se radilo. I onda ono o cemu sa ovdje vise puta govorio: pravi izvor informacije! Pazite: svijet se promijenio. Danas se svi informisu preko interneta ili klasicnih elektronskih medija (TV, radio). Ali, volumen informacija je zastrasujuci, pogotovo preko interneta. Onaj ko zeli sacuvati mentalno zdravlje i dobar dio razuma, mora imati izmedju sebe i informacije zid, bedem, satkan od – kontrole.  Modernije zemlje, znaci zemlje koje nisu nisu ratovale, ni krvarile najmanje 50 godina, imaju vec od osnovne skole predmet o kritickom prihvatanju informacije. Ove druge zemlje koje su zavrsile svoje svete ratove prije 5, 10 ili 15 Godina, osudjene su na ‘fejknjuz’….. Za vas koji ovo citate, kasno je da se oslonite na pomoc drzave, pogotovo sto tu na Balkanu, ta pomoc stalno izmice, pa vam ja savjetujem da pazljivo procitate, razmislite, nekad i dva puta i tek onda izmijenite svoj stav, ili boze ‘sobrani’, djelujete.

Znaci da se vratim na pocetak: kad slusate nesto sto hocete da vam profilira stav, vodite racuna da dolazi i sa pouzdane platforme i od pouzdanog subjekta!

Kod mene nema straha: drzavni radio, klasicne i kvalitetne muzike i provjereni voditelj, kojem mogu da vjerujem.

I cekam da on kaze sta je to sto sam cuo….

I on onda isprica ovu pricu…

Jan Johanson, rodjen u Svedskoj na zapadnoj obali 1931. Kuku, moj otac kojeg dozivljavam kao vrlo starog, rodjen je samo godinu ranije!? E, ali Jan, svojom zaslugom uspije da upise prestizni tehnicki fakultet i tako krene ka svijetloj i sigurnoj buducnosti. Ipak je 49-a, sigurna i perspektivna drzava…. Sta bi vise??? Ali, Jan, zavoli („padne“ na) dzez. I svira, pomaze, uvaljuje se, smeta, pomaze… svira na ‘ses’enima’. I sve dublje ulazi u dzez. I onda, tacno pred diplomiranje, ej, tek sto je trebao da zavrsi fakultet (koji mu je obecavao sigurnu i komotnu buducnost), on „hoppar av“ – da se posluzim lokalnim, originalnim opisom, koji u nasem prevodu kaze: ispise se. Mislim, sa fakulteta.

I nas ti Jan, napusti fakultet. Zov za dzezom i muzikom je bio prejak. E sad razumijete vi: ovo je toliko lako napisati da je nepodnosljivo! Lako je zamisliti kakve je to lomove stvorilo u njegovoj …“okolini“. Svi koji su emotivno drzali do njega na ovaj ili onaj nacin, pocelu su da budu bijesni, agresivni, frustrirani. Da! Ovo su pravi atributi. Jer mi, kad neko napusti nas zajednicki (sic!) plan, postajemo nervozni??! Ej, mi nervozni??? A sto majke ti??? Kakve veze ima za jednu majku, zenu, cerku, sestru, prijatelja, komsiju…, to sto ce Jan (ja) donijeti vlastitu odluku o vlastitom zivotu??? A?  Svi smo na njegovoj strani, zar ne? E, ali da nam je sin, muz, otac, brat, prijatelj ili komsija – pitao bih vas. Mozda jedino prijatelj, ako je pravi? I sigurno, komsija, jer ga boli… briga. Ali Jan je izdrzao!!! I zato je stekao pravo da se pojavi u ovom blogu. I ne samo to. On je bolji i od autora bloga! Autor bloga nikada nije imao hrabrosti da prati svoj put. Svoj put??? On (ja) i ne zna sta je njegov put?! Roditelji su vec kod ispisa iz porodilista jasno stavili do znanja buducem covjeku, da ne racuna na slobodu odluke. Ne! Ti ces dobri moj – ako ces da te ja hranim! – prvo zavrsiti skole, pa visoke skole, pa vojsku, pa ce se ozeniti, e tek onda cemo te mi pustiti. Ha, ha, koliko ja poznajem situaciju kod zena, ovdje na zadnjem „momentu“, roditelji su imali obicaj da kazu:“ Idi, ali ako bude problema, nemoj se nama vracati!“??!!

Mislim, zivot 50-ih i ranih 60-ih nije bio lak!

Dobro, razumjeli ste: Jan je izdrzao (ej, on je cak i jednu generaciju ranije, ali ok, njegova zemlja nije bila 9 generacija pod Turcima prije nego sto se on rodio).

I on ti fino napusti fakultet i sigurnu, udobnu, gradjansku buducnost i krene u totalnu neizvjesnost – dzez. Bravo! Skidam kapu.

I za kraj, njegov zivot nije imao samo ovaj obrt! Ne, na zalost. Nije bio ni duga vijeka. Na putu za neki gradic u Svedskoj, prema nekoj crkvi (!) gdje je trebao svirati, pogine u saobracajnoj nesreci u 37. godini. E sad vi priznajte: sve sto je valjalo od A. Makedonskog do Mocarta, Belinija i Dz. Dzoplin, umiralo je izmedju 30-e i 40-e zar ne?! Ja i sta onda, mozete vi pomisliti. Ne, nije tako jednostavno. Mi koji smo prosli 40-u, nas niko nikada nece pomenuti, ili ok, ‘oce, pojavicemo se na Gugl pretrazivanju, kao referenca broj 1400000000 (za 2 sek, jeaaah!) ali o njima ce se pricati dok je vijeka i ljudskog roda. Mi? Mi koji smo zivjeli duplo, ili trostruko (za 10-ak godina) duze, za nas se nece ni znati. I sasvim je u redu. I zasto bi????

Slusam CD Jan Johans(s)ona koji se zove Intervju sa Klavirom i uzivam. Jan, svaka ti cast!

 

Kraj septembra, vremenska prognoza koja obecava i krenite na put! Nije bas lako spakovati stvari koje su vam potrebne, ako krecete iz Skandinavije i vozite prema lokalnom aerodromu u pola cetiri ujutro. Kroz maglu. Na kontrolnoj tabli automobila gori lampica da je napolju temperatura niza od 3 stepena….

Ne dajte se prevariti! Naocale za sunce, vise kupacih i sorceva. Japanke. Nikakva jakna, kapuljaca ili dzemper.

U Split se sleti oko 9 ujutro. Sunce bljesti. Uzmete rent-a-kar i pravac hotel. Sad je samo problem postici da strpas u usta sve ono o cemu preko godine mastas. Na putu za hotel (apartman) valja uci u neku samoposlugu (apartman!) i odluciti se. I tu pocinje taj slatki problem. Pica? Ozujsko pivo, Posip iz Care (Korcula). Ako ima 2012?  Dingac od Madirazze (Peljesac). Obavezno 2015. Hrana? Paski sir, ovciji, tunjevina u ulju (EVA). Delicije? Moto keks. Da bolje je Moto keks iako je Domacica moj favorit, ali sad se sa kutije smijesi I. Raketic, pa to vise nije isto.  Iza kasirke stoje gomile vode pakovane u galone. Domaci uzimaju. Crv sumnje….

U apartmanu rade tri klime (veci apartman!), pogled na Primosten i otoke puca sa terase, do mora je nekoliko stepenica. A more! Smaragdno zeleno i jezevi. Kazu to znaci da je cisto. Ma vidi se to odmah. Ni lagani maestral, a ni mlacenje rukama i nogama po vodi sto proizvodi pjenu ne rezultira time da pjena stoji minutima: ne, vec za par sekundi nestane. To vam je najbolji znak da nema prljavstine. Voda je 22 stepena i poslije prvih 5 m plivanja, postaje ugodna i kao stvorena za vas.  Napolju je vec 26… A Plaza! Ajmeeee! Nigdje nikoga! Jos su tu plasticne lezaljke (apartman je malo bolji, pa su i lezaljke nove) i otvoreni suncobrani ucvrsceni sarafima za kamen. Nema mrdanja. Ovo je bila novost: ne pomjeras suncobran u potrazi za hladom, vec – lezaljku. E ali, prvi minus! Nema ni tusa, ni cesme. Ako vam smeta so na licu, valja gore do bazena kod kojeg ima jedan jadni tus. Da, da, Primosten lezi na vrlo poroznom kamenu i sva voda nestane u dubinama. Da, zato domaci kupuju vodu. Ali plaza (mnozina) ima u svim varijantana: pjesak sa postepenim ulaskom u more. Kamen, stijene sa plocama uzidanim u kamen (bolji je apartman!) pa metalne ljestve (to je najbolje: skocis, popnes se, ravno, ne bode.  A nema njemackih turista pa da rukohvat bude klizav od keme sa faktorom 50!).

Vikend znaci dvije veceri. Prva, pravac konoba, a druga manje (ili vise?) romanticna kod kuce. Konoba uz more, pa onda redom: komovica. Ali covjek mora znati jezik! Hrvati se svojski trude da nadju nove rijeci i koliko god vi bili vjesti, uhvatice vas “ u gresci“. Ne morate vi pratiti dijalekt; ta u Slavoniji ne govore ikavicom, ali loza umjesto komovice, sac umjesto peke ili – modernije – link umjesto poveznice (sic!), odace vas bas kao i septembar umjesto rujna. Nazalost, nazalost u ovom dijelu Hrvatske, jos se nisu opustili, jos uvijek ih iritira nedavna proslost, pa april ne znaci da cvjeta hiljadu cvjetova (tisucu), vec je to znak prepoznavanja i razlog za podozrenje.  I kad dobijes komovicu, moze da se naruci pladanj paskog sira i prsut. Glavno jelo? Peka od ja’njetine sa obiljem povrca, sve Zajedno „ozraceno“ pod poklopcem koji se nekada zvao sac. Biram Zuju (jer je zakon) iako bi jednako uzivao izvoljevajuci u izboru crnog vina. Crno vino ostavljamo za kucu. Uh kako je to napravljeno! Mislim jagnjetina. Topi se u ustima, a meso samo ga pogledas odvoji se od kosti. I naravno, izabrali su najljepse djelove, sve oko kicme, pa ima dosta i mozdine. Ako se to tako kaze? A ako zaokruzis sa palacinkama sa dzemom (nikakvi orasi, nutela, cokolada ili sta-ti-ja-vec-znam, samo dzem. E, ali tamni dzem! Ne daj boze onaj blijedi, od kajsije!), dakle ako zaokruzite palacinkama, kuca casti sljivovicom.

Kad imate auto, a nisu vrucine koje vas paralisu i prikuju na plazi, onda mozete obici cijelo podrucje i iznova se uvjeriti kako je Bog bio vrlo galantan kad je dijelio prirodu Hrvatima. Sibenik, Zaboric, Grabasnica ili Brodarica? Divne uvale. Dobro, ja nikad tamo ne bi zivio duze od 2 dana, jer kad zamislis juli, pa avgust, pa more turista, pa guzvu na plazi…. A ne! Dosta sam ja bio na plazi. Dosta za dva zivota. Ili prema Splitu. Rogoznica, Razanj, Trogir…. Trogir? Ko je bio u Zadru, bio je i u Trogiru. Prvo se od parkinga do zidina mora preci most Preko neke prljave vodurine. Pa kad se probijes uskim ulicama do druge strane, eto te na rivi. E sad iz Trogira sa rive vidis Ciovo, a ne Ugljan, ali isti je koncept. Razanj je zanimljiv! Ako imate mogucnost da pridjete s mora ili iz vazduha (kao T. Kruz) onda se tamo mogu naci kuce kao iz raja u kojima ne bih imao nista protiv da provedem ostatak zivota. Ali doci do tamo autom?! Rjesenje su mjesecni fasunzi, pa kupis vrecu soli, vecu brasna i onu masinu KicenEid pa pravis vlastiti hljeb. Ici dnevno u butigu (ducan) nije lako. Ciovo? Ma jes’ ona zapadna obala Okruga Gornjeg sa onim malim ispustima u more i plazama od sitnog pijeska izmedju, mami. Budi mastu. Ali bolje da to ne radi! Peskiri, stolice, djeca sto placu…. Vidi ranije o plazi, generalno.

Sidjete u Kastela. Bilo koje! Pocinje tjeskoba. Ne da nema furestih, nego nema ni domacih. Macke konacno prelaze ulizu bez straha, more zavodljivo svjetluca, mami bojom i mirisom, ali nema ko da se kupa. U isto vrijeme svi zidovi isarni bojnim poklicima kao da je 1992. Nazive ulica mozemo da izgovorimo samo mi sto smo bili odlikasi u osnovnoj skoli i gimnaziji, pa se i dalje sjecamo tih opskurnih tipova i imena.

Za svaki slucaj i iz razloga opste sigurnosti, cutimo, a za septembar kazemo 9. mjesec. Brze bolje na aerodrom, pardon zracnu luku Kasetal. Cudo nije Dr F. Tudjman? Zakasnio lokalni kum?