Gdje bi?

Ja racunam sebe kao srecnim, jer me ne izjeda jedna od cestih, poznatih uzroka frustracija: bi da otputujem, ali ne mogu. Razumijete: ima jako puno ljudi koji bi da negdje otputuju, ali – ili nemaju para, ili vremena, ili zdravlja, ili…

Ja nemam ovaj problem. To vam je kao kad si zdrav, pa to ne primjecujes; cim se razbolis, shvatis da si izgubio nesto najvaznije u zivotu, sto ranije nisi primjecivao?! Tako je i sa otporom na (post!)moderne izazove: primjetite da vam ne treba i budite srecni zbog toga. Reklame u medijima! Tu su iskljucivo da nas ucine nervoznim i da se nategnemo da reklamiranu stvar dobijemo. Ja sam jos uvijek ranjiv kad vidim najnoviji BMW sedan, M5. Ranjiv sam i kad vidim novogradnju na pjeni od mora u Rogoznici.  Ali nisam vise osjetljiv na ponude tipa krstarenje Zapadnim mediteranom. Ili put za dvije osobe do Argentine, sve ukljuceno za toliko i toliko EURa po osobi. Sta vise totalno sam neosjetljiv na sve reklame ili ideje o putovanjima i zato kad ih vidim, ja se iznova radujem kao malo dijete: slobodan! Jer svi smo u istoj postmodernistickoj zamci: nesrecan, dakle neslobodan, ako ne mozes da kupis. Zelis, a ne mozes da imas. Frustracija. A vidis, a ne zelis? Sloboda.

Ok, ok, polako. Ne zestimo se. Nije tako lose putovati.

Dakle, gdje bi ja?

Vrlo jednostavno. Odnosno, radi se samo o par destinacija. Zato se osjecam Ovako opusteno!

Van Evrope, samo Amerika. I Izrael. A u Americi samo Njujork i San Francisko. Ali ne kao dio posla, ili ne daj boze skolovanja! Ne, iskljucivo sa porodicom. I to „jezgrovnom“ porodicom. Znaci supruga i djeca. Nista zetovi, snahe, njihovi prijatelji. Jok, samo MI.

Evropa? Venecija, Firenca, Pariz, London i Barselona. I kraj. Kapak! Ovih 5 poslednmjih destinacija – ponavljati. Da, ponavljati. Jer o cemu se radi? Radi se o relaciji izmedju mene (nas) i destinacije. Uzmite to Ovako. Put u Argentinu? Ili u Vijetnam? Ej, ‘alo: sta cu ja tamo??? Da vidim? Da vidim u Vijetnamu da list na drvetu moze biti kao slonovo uvo? Ili da u Buenosaieresu u nekoj uskoj ulici covjek bez zuba jede biftek?? Sta ce mi to? Takvih slika smo se svi nadobijali poslednjih 20 Godina sa interneta i televizije, da ne mozemo to da sortiramo kroz jos tri naredna zivota. Koliko su samo Borne ili agent Itan (T. Kruz) trcali kroz Rabat (Maroko) ili Berlin?? Pa ja znam vec sve o ta dva grada samo iz tih filmova. I konacno sta znaci vidjeti plava vrata u Rabatu? Pruziti culu malu radost? Ok. Ali to moze i (h)urmasica. Mislim, efekat je isti. Ja, moje oko, zraka sunca, plava vrata i engram u mozgu. I za taj mali, sicusni „oziljak“ u kori mozga, treba se izloziti kolosalnom ponizenju koje svi prodjemo od momenta kada udjemo u aerodromsku zgradu. Ja – ne. Jeste li razmisljali na sta su nas sveli kroz turizam? Na broj, tacku, mrvu, fleku u cekaonici. Osusenu pljuvacku sa poda. Neko je nedavno pomenuo kako Danci „rade“ sa zivotinjama. E tako otprilike radi turisticka djelatnost sa covjekom. Pomislite samo koliko je ljudska misao, humanizam, ideologija koja stavlja covjeka u centra, koliko su oni daleko otisli (makar kao vizija, ok, ako ne i kao realnost), a onda uporedite sa turistom?! Sjetite se ko je ranije putovao? Pet procenata drustva. Oni nisu putovali; oni su se selili. Sve sto im treba na destinaciji, a sto koriste kod kuce je pakovano i slato. Po deset kufera. Lijepih, istih. Samo kufer je bio malo umjetnicko djelo. Pa oni sto nose. On nosi i sve mu je OK, onaj putuje i sve je (naravno!) ok. Ali ni jedan ni drugi ne gledaju ispod oka ili sa mrznjom u onog drugog! Sve je jasno. Uloge su podjeljene i svako zna sta moze i sta ima. Vi sad mislite da je to nepravedno? Ma pustite to. To su samo prazne fraze. Neprevedno? Zar nije nepravedno roditi se na Rogy Afrike umjesto u Zenevi? Zar nije nepravedno biti ovisan od nekog lokalnog doktora, umjesto da imas MD Anderson (Teksas, SAD) u komsiluku? Dakle, ti sto su tada putovali, oni su – putovali. Mi danas, mi smo samo malo vise od onih mucenika iz stocnih vagona 40-ih Godina proslog vijeka na putu kao njemackim centrima za rad.

Ali, pustimo i to! Vratimo se relaciji . Sarenilo dzungle u Brazilu? Wow! Nove i nove drazi za nase cunjice i stapice u oku. Ali relacija. Kada odete u Firencu, pa jos vise puta. Kada pocnete da hodate Firencom, gledajuci samo u trotoar (da ne nagazite na M. Kors tasne), a ne vise razjapljenih usta u nebo i kada tacno znate gdje idete – tada ste ostvarili prvi, bazalni nivo odnosa sa gradom. Taj nivo moze da raste geometrijski u zavisnosti od kolicine znanja koje vi unosite u sebe poroucavajuci umjetnost, renesansu, Dantea, odnos crkve prema Jevrejima, shizmu kriscanske crkve i pokusaj Medicija da je zakrpe. Kad imate ta znanja i kada stanete ispred Palaco Medici, to je – relacija. Sve ostalo je isto kao i progutati baklavu. Pomirisati, pa progutati. Znaci, skoro pa – nula.

E, a za ovu vrstu relacije, vi nemate vremena. Zivot je kratak. Zato treba izabrati par destinacija i posjecivati ih. Stalno i stalno iznova. Graditi relaciju sa gradom. I na kraju pretopiti se u grad. Biti dio istoga.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s