Zivot u autobusu

Novi grad, novi posao, nove rutine. Idem autobusom na posao.

Pa iako cijela voznja traje manje od 10 minuta, pazljivom posmatracu prodje cijeli zivot pred ocima. Ne kao u filmovima, kad te neko efikasno davi, pa kazu da ti pred ocima prodje cijeli zivot. Ne, jer to je tvoj zivot. Ovdje u autobusu vidis zivot svih nas zajedno, i tvoj i svih ostalih. Jedna brza rekapitulacija prosjecnog zivota u ovom dijelu svijeta. Razumijete da moram da naglasim da se radi o ovom ovdje dijelu svijeta, jer u nekom drugom, moralo bi u autobusu biti mjesto i za slona ili makar leoparda….

Na jednoj stolici, onoj sto je ledjima okrenuta prema dugoj strani autobusa sjedi momak star 16 Godina. I? Naravno, cijelo vrijeme slikava sam sebe mobilnim telefonom. Potrefilo se da ima kovrdzavu kosu, pa je pazljivo odnjegovao tzv. cubu, onaj dio sto raste iznad cela. I njegova cuba je prilicno uznapredovala, pa pri svakom pokretu glave od i prema ekranu mobilnog, ona poleti, zamahne, skoro pa udari u ekran. Sjajan motiv za seriju slika, zar ne? Do njega je mlada zena sa djetetom u kolicima. Autobus je novi, sjajno konstruisan, pa ima mjesto i za djecija kolica. Dijete ususkano spava. Majka i dijete su na putu za vrtic, a onda ce majka, valjda dalje, na posao, brinuci se o rezultatu, karijeri, racunima…? Ovo sve nabrojano je samo plod mopje maste. Jer, naprotiv, zena gleda u dijete pogledom koji izrazava i zaljubljenost i divljenje i spokoj. Ne vjerujem da u ovom trenutku misli na svoju seficu. Odmah pored vrata je „gomila“ od 3-4 djece koji su krenuli u skolu. Svi imaju ruksak i odjecu koja dozvoljava valjanje po snijegu u trajanju od 45 minuta, bez da ijedna kap vode prodre do njihove koze. Mislim da negdje na odjeci pise da je atestirana i za slucaj zatrpavanja lavinom, ali do 15 minuta. Za duze boravke duboko u snijegu, proizvodjac ne odgovara. Oni su naravno najbucniji, vicu, glasno se smiju, nadglasavaju, cijelo vrijeme pomijeraju, hoce da padnu (ali ne padnu) i konacno kada napuste autobus, kod svih (nas, ostalih) se osjeti malo olaksanje. Odose u skolu da nauce nove stvari. Zapravo da se izloze filteru nakon kojeg ce jedni nastaviti dalje u „velike skole“, a drugi ostati tu gdje su se i rodili, ubrzano se ozeniti, napraviti djecu i u radno vrijeme krciti sumu.

U zadnjem dijelu autobusa – tisina. „Svi ostali“ od 35-e do 70-e godine, sjede i cute. Ovi do 50-e jos i vode racuna o izrazu lica: moras biti spreman, ako te neko prepozna u autobusu, treba se „iznenaditi“, „radovati“, osmjehnuti. Lakse je kad je lice vec na pola zategnuto. Oni poslije 50… Njihova lica „vise“. Vrijeme kada se moralo glumiti i ucestvovati u dodijeljenoj ulozi, je odavno proslo. Ni dzul energije se vise ne ulaze da se izraz lica „pripremi“: ne, ostaje onakav kakav je bio u prethodnoj situaciji. Kao kad su izasli iz kreveta. I onda „pling“! Stanica. Ustaju tek kad je autobus sigurno stao. Polako, teskim korakom. Oni sto im lice visi, gegaju se, teze nalaze stepenicu i sa vidnim olaksanjem doskoce na trotoar. Opet gegajuci se ka svom radnom mjestu, jos par godina.  Sutra opet. Sto bi se smijali???

I tako od kolica, do … bolova u kukovima. Sve u istom autobusu. Zanimljivo, sve je isto, ljudi, njihov zivotni put, jedino se mijenja – autobus. A ovaj je zaista cudo! Ne znam mozda su i oni „moji“, tamo gdje obicno zivim, isti (nema razloga da ne budu!), ali ne koristim, pa ne znam. Ali ovi! Imate stolove oko kojih nestrpljivi putnici stoje i „rade“ na svojim laptopovima. To su oni ambiciozni, koji su na putu da – za kratko – napuste autobus i kupe svoj prvi BMW. Imate sjedista sa polukruznim naslonom, ako hocete da se zavalite. Imate obicna sjedista. I imate na svakog putnika po dvije (najmanje) USB uticnice kako se ne bi ostalo bez struje. Monitori koji obavjestavaju o stanicama i reklamama. I najvaznije, svjezi, ocito izasli iz fabrike, prosle sedmice. I neka! Tako i treba. Autobus je platforma zivota, treba da bude prijatan.

Sreca je da isti fenomen ne mozemo vidjeti u avionu recimo norveske kompanije Norvedzijan. Jer bi onda vec od djecijih kolica razumjeli da je zivot serija prevara. Kaze Norvedzijan: imate Vaj-Faj u avionu! A kad se ukrcate, nakon sto ste platili, kazu, let je kratak, nece biti interneta. Ili kaze Norverdzijan: dodjite bice kikirikija. Dzabe! Kad se ukrcate nakon sto ste platili kazu ima u avionu jedan sto je alergican na kikiriki, pa danas ne sluzimo – isti.

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s