Jan Johanson. Culi nekad za njega?
E, vidite, ne mora covjek biti ni Mocart, ni Tesla, ni Greta, ni Dzeremi Klarkson, pa da vas inspirise, ocara, jednostavno – po’takne.
Ja recimo nikada nisam cuo za Jana. Ali posto volim slusati prave stvari, tako jednog dana, cujem malo parce jedne dzez melodije. I ostanem „do kraja“, sto znaci, sacekam da mi voditelj kaze sta je to i o kome se radilo. I onda ono o cemu sa ovdje vise puta govorio: pravi izvor informacije! Pazite: svijet se promijenio. Danas se svi informisu preko interneta ili klasicnih elektronskih medija (TV, radio). Ali, volumen informacija je zastrasujuci, pogotovo preko interneta. Onaj ko zeli sacuvati mentalno zdravlje i dobar dio razuma, mora imati izmedju sebe i informacije zid, bedem, satkan od – kontrole. Modernije zemlje, znaci zemlje koje nisu nisu ratovale, ni krvarile najmanje 50 godina, imaju vec od osnovne skole predmet o kritickom prihvatanju informacije. Ove druge zemlje koje su zavrsile svoje svete ratove prije 5, 10 ili 15 Godina, osudjene su na ‘fejknjuz’….. Za vas koji ovo citate, kasno je da se oslonite na pomoc drzave, pogotovo sto tu na Balkanu, ta pomoc stalno izmice, pa vam ja savjetujem da pazljivo procitate, razmislite, nekad i dva puta i tek onda izmijenite svoj stav, ili boze ‘sobrani’, djelujete.
Znaci da se vratim na pocetak: kad slusate nesto sto hocete da vam profilira stav, vodite racuna da dolazi i sa pouzdane platforme i od pouzdanog subjekta!
Kod mene nema straha: drzavni radio, klasicne i kvalitetne muzike i provjereni voditelj, kojem mogu da vjerujem.
I cekam da on kaze sta je to sto sam cuo….
I on onda isprica ovu pricu…
Jan Johanson, rodjen u Svedskoj na zapadnoj obali 1931. Kuku, moj otac kojeg dozivljavam kao vrlo starog, rodjen je samo godinu ranije!? E, ali Jan, svojom zaslugom uspije da upise prestizni tehnicki fakultet i tako krene ka svijetloj i sigurnoj buducnosti. Ipak je 49-a, sigurna i perspektivna drzava…. Sta bi vise??? Ali, Jan, zavoli („padne“ na) dzez. I svira, pomaze, uvaljuje se, smeta, pomaze… svira na ‘ses’enima’. I sve dublje ulazi u dzez. I onda, tacno pred diplomiranje, ej, tek sto je trebao da zavrsi fakultet (koji mu je obecavao sigurnu i komotnu buducnost), on „hoppar av“ – da se posluzim lokalnim, originalnim opisom, koji u nasem prevodu kaze: ispise se. Mislim, sa fakulteta.
I nas ti Jan, napusti fakultet. Zov za dzezom i muzikom je bio prejak. E sad razumijete vi: ovo je toliko lako napisati da je nepodnosljivo! Lako je zamisliti kakve je to lomove stvorilo u njegovoj …“okolini“. Svi koji su emotivno drzali do njega na ovaj ili onaj nacin, pocelu su da budu bijesni, agresivni, frustrirani. Da! Ovo su pravi atributi. Jer mi, kad neko napusti nas zajednicki (sic!) plan, postajemo nervozni??! Ej, mi nervozni??? A sto majke ti??? Kakve veze ima za jednu majku, zenu, cerku, sestru, prijatelja, komsiju…, to sto ce Jan (ja) donijeti vlastitu odluku o vlastitom zivotu??? A? Svi smo na njegovoj strani, zar ne? E, ali da nam je sin, muz, otac, brat, prijatelj ili komsija – pitao bih vas. Mozda jedino prijatelj, ako je pravi? I sigurno, komsija, jer ga boli… briga. Ali Jan je izdrzao!!! I zato je stekao pravo da se pojavi u ovom blogu. I ne samo to. On je bolji i od autora bloga! Autor bloga nikada nije imao hrabrosti da prati svoj put. Svoj put??? On (ja) i ne zna sta je njegov put?! Roditelji su vec kod ispisa iz porodilista jasno stavili do znanja buducem covjeku, da ne racuna na slobodu odluke. Ne! Ti ces dobri moj – ako ces da te ja hranim! – prvo zavrsiti skole, pa visoke skole, pa vojsku, pa ce se ozeniti, e tek onda cemo te mi pustiti. Ha, ha, koliko ja poznajem situaciju kod zena, ovdje na zadnjem „momentu“, roditelji su imali obicaj da kazu:“ Idi, ali ako bude problema, nemoj se nama vracati!“??!!
Mislim, zivot 50-ih i ranih 60-ih nije bio lak!
Dobro, razumjeli ste: Jan je izdrzao (ej, on je cak i jednu generaciju ranije, ali ok, njegova zemlja nije bila 9 generacija pod Turcima prije nego sto se on rodio).
I on ti fino napusti fakultet i sigurnu, udobnu, gradjansku buducnost i krene u totalnu neizvjesnost – dzez. Bravo! Skidam kapu.
I za kraj, njegov zivot nije imao samo ovaj obrt! Ne, na zalost. Nije bio ni duga vijeka. Na putu za neki gradic u Svedskoj, prema nekoj crkvi (!) gdje je trebao svirati, pogine u saobracajnoj nesreci u 37. godini. E sad vi priznajte: sve sto je valjalo od A. Makedonskog do Mocarta, Belinija i Dz. Dzoplin, umiralo je izmedju 30-e i 40-e zar ne?! Ja i sta onda, mozete vi pomisliti. Ne, nije tako jednostavno. Mi koji smo prosli 40-u, nas niko nikada nece pomenuti, ili ok, ‘oce, pojavicemo se na Gugl pretrazivanju, kao referenca broj 1400000000 (za 2 sek, jeaaah!) ali o njima ce se pricati dok je vijeka i ljudskog roda. Mi? Mi koji smo zivjeli duplo, ili trostruko (za 10-ak godina) duze, za nas se nece ni znati. I sasvim je u redu. I zasto bi????
Slusam CD Jan Johans(s)ona koji se zove Intervju sa Klavirom i uzivam. Jan, svaka ti cast!
Jugonostalgija 