Bilo je to davno. Prije vise o 15 godina. Rece mi tada jedna grcka koleginica: „Ma sve je to od Platona i Aristotela“.
Koje, pitate se vi. Biblija, Testamenti! Jeste, pisano je na Bliskom istoku, jeste djelimicno tamo i iskopano, ali – ideja, motiv, sadrzaj, dosao je od pomenutih gignata filozofije. A pitao sam logicno pitanje: „Kako je moguce da takva intelektualna sila kao sto je bila Grcka (helenizam), koja je dala Demostena, Pitagoru, Platona i ostale, zavrsi danas malte ne kao puki siromah, ovisna od njemackih kredita“? Odgovor cu preskociti, jer volio bih da zadrzim sve svoje vjerne citaoce sa prostora bivse Jugoslavije bez obzira na … sve. Ok, pomislih ja i krenuh u potragu…
I evo do cega sam do sada dosao.
Haj’ sad da ne pominjemo one sakupljace i lovce, mada su se i oni sigurno pitali zasto se smjenjuju dan i noc, sta je ono gore na nebu sto svijetli, sta se dogadja sa nama nakon smrti… Ali nakon zadnjeg Ledenog doba, kada su se ljudi konacno skrasili u Fertilnom polumjesecu (izmedju rijeka Tigrisa i Eufrata) i kada se zametnula poljoprivreda kao grana, dobili su i oni malo slobodnog vremena za razmisljanje. Dosada, preduslov filozofije. I- mozda, mnogih jada? No ako pogledamo Egipcane, ocito je da im je svo vrijeme islo samo na iznalazenje prakticnih rjesenja za svakodnevne tehnice probleme. Koliko mi znamo, niko se nije mnogo bavio velikim filozofskim ili naucnim pitanjima, sto je u to vrijeme zapåravo bilo jedno te isto. Mada, nije im falilo bogova kao univerzalnih i autoritativnih rjesenja za sva teza pitanja. Djeluje lako: sto bi se covjek mucio da objasni vatru, kad ima boga vatre??
I zato ubrzano preskacemo citave milenijume sve do onog poslednjeg pred rodjenjem Isusa i dolazimo do Grka. Covjek ne moze, a da se ne divi tim ljudima koji su iz dana u dan, mjesecima, godinama, cijeli zivot, sjedili u hladu masline, umotani u bijele carsafe, pijuckali vino i – razmisljali o svemu sto vide oko sebe. Ko smo mi, kako smo nastali, koje relacije vaze medju stvarima, sta je stvar, sta je supstanca, svjetlo, forma, sadrzaj, ideja, vrijeme… I razumijem ih: nije im bilo lako. Posebno sto ce tek za vise od 2000 godina doci Njutn sa svojim objasnjenjima. Mozda je i njima pa(da)la maslina na glavu, ali ocito nije bila tako teska da ostavi trag, kao sto je to uradila cuvena Njutnova jabuka…
Ali prvo jedna digresija. Jeste li probali da citate filozofski tekst? Bilo original (recimo nesto od Aristotela) ili od nekoga ko filozofa tumaci. Probajte neki tekst o slobodi volje ili o dusi… Sta se moze odmah zakljuciti? Ta literatura se mora voljeti ili cak, obozavati, i onda vise nema problema: necete knjigu zavrljaciti u zid, necete je bijesno iscijepati, nego cete piscu cijelo vrijeme oprastati i gledati kroz prste. Kao u ljubavi. Zasto? Pa zato sto se tu nista ne moze razumjeti! Ok, moze malo pomoci ako ste skolovani za filozofiju, pa razumijete terminologiju, ako je vas temelj bas kao u mostarskoj Staroj gimnaziji: prvo psihologija i logika, pa onda filozofija, ako citate na maternjem jeziku ili kao na maternjem jeziku, ja onda je malo lakse. Ali vjerujte, posebno kada filozf pise o filozofu – tu nema nikakve logike. Pisac gura, kopa kao bager kroz tekst ne obaziruci se na manjak elmentarne logike, citira, a da ne pocrveni, ma jednom rijecju, kao srednjoskolac zaljubljen u stariju zenu: sve ce joj oprostiti bez obzira sta rekla ili uradila. Kaze jedan autor, na primjer za Aristotela: “ Aristotel je sigurno shvatio teskoce ovog argumenta, ali je ocito ostavio citaocu slobodu da popuni nedostatke u logicnom objasnjenju“. Tesko je danas zamisliti da u nekom naucnom radu, ociti nedostatak, ocitu nelogicnost, autori, namjerno ostavljaju sledecoj generaciji da ih rijese. Citati takve tekstove je skoro kao mobning. Ako probas da se nekome pozalis i da nesto citiras, najprije ces se ti osjecati lose, kao da si ti kriv za cudnu konstrukciju koju citiras. Zato ja mislim da ti pisci takodje imaju previse vremena (dosada) i sa sladostrascem kopaju kroz filozofske tekstove bez mrve ambicije da nam predstave neki logican sistem; ne, oni su zapravo odusevljeni potrebom covjeka (filozofa) koji je zivio prije 2500 Godina da objasni svjetlost, boje, postojanje. Podrazumjeva se da ne moze, da pise skoro pa gluposti, ali nema veze – sto bi mi rekli u Mostaru – trudio se….. .
I ja mogu ovo da razumijem. Imate ljude koji su materijalno zbrinuti, koji su zdravi, koji nemaju problema unutar porodice, niti na poslu… I oni si mogu dozvoliti da gledajuci u jednu tacku vide… slona, dugu, ljubav, ma, sta god zamislite.
Ali, avaj! Mi smo imali rat! Kod nas na Balkanu, cim nekom bogatom sa Zapada, bude dosadno, mi ginemo u ratu i krvi. A onda slijede decenije emigracije najpametnijih..
Zato ja moram da razumijem sta se to dogodilo? Zasto je Aristotelovo razmisljanje o postanku svijeta zavrsilo krvoprolicem kod mene u Mostaru, Zenici, Travniku, na Drini…?
Eee, sto bi rekao Vucic, jasno je…
Da malo ubrzamo…. Prvo je Platon posumnjao da mi vidimo- ono sto vidimo. Vidimo … sta vidimo? Ideju? Radi se o komplikovanom traktatu, ali za Platona su vidljive stvari promjenljive i zato nepouzdane kao predstavnici stvarnosti. Forme, naprotiv, mozemo da obuhvatimo intelektom, ali su – nevidljive. A najvisa, najvrijednija forma je forma Dobra. I tako malo po malo se naslucuje put koji vodi ka Bogu. Njegov ucenik, Aristotel je govorio o Prvom Pokretacu, koja sam po definiciji mora biti nepomjerljiv (jer boze moj, ko je onda njega pomjerio?). A kako on to pomjera? Energijom. I prema literaturi koju sam ja konsultovo, kljucna rijec za ovaj nas esej ovdje jeste upravo, energija. Podsjecam, Aristotel je zivio u 4. vijeku Prije Isusa. Njegov ucenik, koji se nije mnogo zanimao za filozofiju, ali jeste za vojsku, Aleksandar Makedonski (Veliki), umjesto da sjedi na casu, okupirao je skoro citavu Aziju, nakon pobjede nad Perzijom (danas, Iran). Negdje sam ranije pomenuo da je i Aleksandar kao i svi ostali osvajaci ne samo okupirao, vec i uveo vlastitu kulturu. E, ali za razliku o ostalih osvajaca (ok, ima izuzetaka…, cak i kod nas?!) koji se suocavaju sa otporom okupiranih da preuzmu nametnutu kulturu, ovdje su svi sa radoscu prihvatili helenizam (i ovdje ima izuzetak: jedna grupa Jevreja okupljena oko Jude Makabejskog se pobunila). I tako smo dobili i Platona i Aristotela i Pitagoru i Demostena u Maloj Aziji. Sad smo jos uvijek u 4. vijeku, a 200-300 Godina ranije je grupa Jevreja, najvjerovatnije u danasnjem Iraku, napisala Stari testament. A to djelo je ostalo sacuvano zahvaljujuci sedamdesetorici ucenih Jevreja iz Aleksandrije koji su sjeli sredinom 3. vijeka i preveli Testament na grcki jezik (Septuagint, skraceno LXX). Znaci nisu mogli ni Platon ni Aristotel uticati na sadrzaj Starog testamenta, jer se nisu jos rodili….
Jugonostalgija 
Uhuh, pocelo je..
Sviđa mi seSviđa mi se