Razumijevanje je vezivno tkivo medjuljudskih odnosa. Srecom, razumijevanje se moze izraziti citavom jednom skalom, od malo, do jako puno – i sve izmedju. A ne daj boze da je samo da ili ne. Ima ga ili ga nema. Ratovi bi izbijali dnevno, sto na mikro- sto na makroplanu. U porodicama, medju stanarima, po gradovima. medju drzavama.

Sta je suprotno od razumijevanja?

Nerazumijevanje? Ne. Na suprotnoj strani od razumijevanja je covjekova zelja (potreba) da se partner promijeni. Jer ako se promijeni, tebi onda ne treba razumijevanje, zar ne?

E, ali nema promjena.

Shvatite da je covjek kao (Njegosev) mikrokosmos jedan mali ali strasno komplikovani sistem koji moze da proizvede ovakvu ili onakvu reakciju. Nama koji stojimo sa strane i posmatramo, najcesce predvidimo tu reakciju (jer „znamo coveka“), ali ima i iznedjenja. Teskih iznenadjenja. Ali i ako je predvidimo, ne znaci da ce sve ici lako….

Idemo dalje sa pretpostavkama….

Nazalost i ja to moram priznati: niko ne moze sam. Ucini se covjeku da moze sam, ali kako doci do soli, do lijekova, do plate…? Nazalost, niko ne moze sam. Krite se, distancirajte se koliko mozete, ali ne ocekujte da cete sve moci sami, autonomno. Kad tad cete morati stupiti u socijalni kontakt. E tada se spremite da je i taj tamo, vas partner takodje jedan komplikovan sistem koji ima svoje potrebe, unutrasnju zakonitost i – rekacije.

Kako sad pomiriti relaciju? Ocito samo na jedan jedini nacin: razumijevanjem. A sto se partner ne bi prilagodio vama? Prilagodio? Znaci promijenio? E, opet -nema promjena.

Znate li vi da kad tehnologija jednog dana toliko uznapreduje da dobijemo instrument koji ce izmjeriti sve hemijske reakcije u necijm mozgu, izmjeriti, strukturisati, sloziti prema prioritetima, tada cemo moci sa 100-postotnom sigurnoscu predvidjeti reakciju naseg partnera. Vi mu ubacite „akciju“, ukljucite mjerni instrument i dobijete na ekranu njegovu „reakciju“ par milisekundi prije nego sto i njemu bude jasno. Da, ovo je platforma na kojoj determinizam kao vodeca filozofija vezana za pitanje slobodne volje i moralne odgovornosti, pociva. Determinizam, je – kazu – ugrozen sa platforme kvantne mehanike koja tvrdi da su kretanja unutar atoma (cestice manje od atoma), slucajna, mada predvidiva mocnim instrumentima statistike. Pa sta to pomaze slobodnoj volji? Nista. Ili je kako kaze Njutnova i Laplasova fizika, ne odlucujes nista sam, svojom slobodnom voljom ili je kako kaze Bor, Ajnstajn i drugi, sve se dogadja slucajno. Covjek, ili filozofskim zargonom, agent, stoji sa strane i pasivno posmatra sta (on!) radi.

Znaci u jednoj bazalnoj medjuljudskoj relaciji vi imate dva sistema koji raguju bez da mogu uticati na te produkte. I kako sacuvati relaciju medju njima, a da se ne zakolju? Samo razumijevanjem. Ne ljutite se sto nije uradio A nego B. Razumite da je moralo biti B i idite dalje. Na vase pitanje: “ Daj A“, ne ocekujte u buducnosti nikada A – budite zadovoljni sa B: Jer stvarno, kad malo razmislite, nema neke velike razlike izmedju A i B! A jos u perspektivi relacije i cijeloga zivota – A=B!

Ima naucnika koji covjekovu slobodnu volju „dokazuju“ primjerom zivotinja koje nakon par ponovljenih scenarija gdje je ishod los, promijene ponasanje i prilagode se. Poslije kazu ti naucnici, evo, vidite da oni (zivotinje) rade na bazi slobodne volje. Tako isto i covjek. Smijesno. Jeste mozete vi forsirati prelazak preko pruge autom kada je rampa spustena i kad vas voz udari 3 puta, cetvrti put cete cekati da se rampa podigne. Ali to nije slobodna volja. To je nauk. Ok, sta je tu lose? Nista. Samo treba da stegnemo srce, stisnemo zube i priznamo – nema slobodne volje, a onda brze bolje da krenemo sa ucenjem. Pogrijesis, pa se sledeci put ispravis. Ok – vazno je da drustvo funkcionise i ide dalje. Kad vam B nije po volji (htjeli ste A), pokazite razumijevanje (nesto jace od agenta ga tjera da uradi B) i podsjetite ga da sledeci put uradi A. Da nauci. Ne trazite da se promijeni. Insistiranje na promjeni boli, frustrira, puni neurozom, agresijom i otporom, jer je neprirodno. Nemoguce. Nauciti: da. Primijeniti: da. Promijeniti (se): ne.

Sonberg (Schoeneberg) je cesto u svom zivotu donosio neke (pogresne?) odluke jer mu se uvijek kao prepreka postavljao ponos. Sigurno su te odluke mnoge nervirale. Mozda je neko i zaplakao?Ali ako ste bili sa njim kad je imao 20godina ili makar ako ste culi tu pricu, razumjecete. U 20-oj godini je napisao Drugi gudacki kvintet koji je odisao necim novim. To je osjetio njegov prijatelj Zelman i pokazao je djelo tada vec ostarjelom Bramsu. I Brams je naravno osjetio u tom djelu svjezinu necega novoga (kasnije ce muzicari opisivati dozivljaj kao „dah sa druge planete“!) i ponudio je mladom, nepoznatom i neafirmisanom muzicaru da ga skoluje na muzickom konzervatoriju (Brams sve placa). Sonberg je to odbio jer je bio ponosan. Pogresno? Jedino moguce? Pravilno? Nepravilno? Ma dajte! Ko to sad gleda i ko to sad treba da odgovori. I ko zna pravi odgovor? Cinjenice:

Sonberg nije mogao drugacije

Okolina je trebala da razumije i

Da u buducnosti sve njegove „pogresne“ odluke vidi u tom svjetlu.

Sve bi bilo lakse.

Ne znam za vas ali ja budem umoran od ovakvih tvrdnji:“ Iskustvo je integrisana informaciona struktura“. Ovo proizilazi iz necega sto se zove integrisana informaciona teorija o svijesti. I onda autor fino zamijeni ovaj rogobatni naziv teorije sa IIT i u nastavku se, bez mnogo poblema stalno poziva na IIT: prema IIT, u skladu sa IIT…?! Ma ne budem umoran, ali nekad mu bude …. Ili?

Gruba podjela tekstova koje mozete citati je beletristika („poezija“) ili cinjenice (fakta). Saznati ili prepoznati? Za mene ovdje nema dileme: fakta. Ja sam moju „poeziju“, zapravo prozu – procitao. Prvo da rascistimo sa poezijom. Mogu da razumijem da pisac moze biti vjest u sklapanju rijeci, moze da postigne kombinaciju koja je cista umjetnost, plijeni ljepotom. Ali, avaj, to je rijetko. Treba puno poezije procitati da se dodje do tih parcadi umjetnosti. U redu, ne mora svaka kombinacija rijeci biti cista umjetnost ili genijalnost. Uostalom kao i muzika. Zna se sta je Bacila je sve niz rijeku ili Jesterdej (Bitlsi), ali nije lose poslusati ni neku drugu pjesmu od Indeksa ili Bitlsa. Ali sta je to sto se nalazi daleko u pozadini jednog poetskog teksta ili jednog fakta-teksta? Iza beletristickog teksta se uvijek nalazi emocija, a iza fakta – cinjenica. I sad je pitanje, sva vas vise interesuje? Emocije? Zasto? Sta su emocije? Cetiri-pet ‘dusevnih’ stanja u kojima se i sami nalazimo svakodnevno. Vise puta u toku dana! I? U cemu je ljepota? Ljepota je u poistovjecivanju. I onda tu ide Tolstoj iz A. Karenjine i odmah mozemo otpisati jednu od najvecih i najvaznijih emocija: srecu. Jer sto bi rekao Lav, svi smo srecni na isti nacin. Tu nema nekog poistovjecivanja. Srecan junak, srecan (bio) i ja – i sta cemo sad?? E ali nesreca, ljubomora, strah, ljutnja, bijes, razocarenje, dakle citav spektar negativnih, losih emocija. Njih je lijepo podijeliti sa junakom. Tu je poistovjecivanje skoro kao terapija: vidis i njemu je, pa ipak je prosao. Znaci i ja cu. I to je to. Ja, ali vec za dva sata – opet sve ispocetka. A nista nisi naucio. Ni kako se odbaniti od nesrece, ni kako je proci.

E ali fakta. Fakta su kao da ti neko nesto da. Bespovratno (koliko te sluzi memorija). I besplatno. Dobijes – znanje. To je vrlo lijep osjecaj. U cemu je problem. E, emocije saznajes direktno, bez filtera. One te pogode. Nema od njih zastite. A zanje? Izmedju tebe i tog „poklona“ je vazna barijera koja se zove povjerenje. Uzeti poklon kao stvaran ili ga odbaciti kao laz? Naravno nisu ni ljubiteli proze garantovano zasticeni. Ima i tamo prodavaca magle (v. tekst o Gavrilu Principu: kompletna intelektuelna elita Beca osjecala se prevarenom primanjem umjetnosti koju je dobijala od drzave); sta vise to tada moze jos zesce da zaboli nego kad shvatis da fakta-tekst ne nudi – fakta. Emocije uvijek dopiru dublje, sto jes’, jes’, bilo to dobro ili ne. Kad birate pjesnika, morate to ciniti pazljivo, ali nekako je lakse jer pjesnici su poznati, pa su pozadinske informacije o njima dostupnije i lakse se manevrise. E sad je do vas hocete li da se informisete o zivotu pjesnika (fakta!). To moze biti dvosjekli mac: saznate da je njegov zivot totalno drugaciji od vaseg i zbirka emocija koje bi on da dijeli sa vama nikada ne moze biti generisana iz vasih zivotnih uslova. Znaci ostaje ljutnja kao izdvojen fenomen, ali bez uzroka ili sa uzrokom koji vas ne dotice.

A fakta? Kako tu naci pisca kojem vjerovati?

Pa, prvo ako ste vrlo osjetljivi, nemojte se trositi. Pozajmite iz biblioteke. Onda je lako odbaciti ako se razocarate. Ali osnovno je pravilo : izdavac. Ima izdavackih kuca koje jako drze do ugleda i nece publikovati bilo sta. Dogodi im se, ali onda se odmah na velika zvona izvinjavaju i informisu o gresci. Primjer je Ratlidz (Routledge). U njihovim beskonacnim listama knjiga mozete sigurno naci sve sto vas interesuje i onda se prepustiti uzitku upijanja znanja. Drugi je problem sto pisci fakata, ne moraju imati talenta za – pisanje. Tekstovi mogu da budu teski, konfuzni, kompaktni, tesko razumljivi. Treba malo rizikovati. Najcesce ne pomaze da se knjiga prelista, ono da se prolazi brzo preko stranica tako sto ih pustate preko desnog palca. Ne pomaze ni da na internetu zavirite u sadrzaj i pocnete citati. Ne pomaze to. To vam je kao kad idete gradom od prodavnice do prodavnice trazeci kauc. Na koji god se naslonite i sjednete, cini vam se – to je onaj pravi. Ali prije kupovine treba napraviti malo vlastito istrazivanje. Uvijek je bolje citati originalnog autora, a ne onoga koji tumaci i analizira. Uvijek je bolje citati na jeziku pisca, a ne prevod. I na kraju, temi se nekada treba prici polako, postepeno od „idiotskih“ tekstova, ka nukleusu, znaci komplikovanim informacijama. Takodje je vazno i pomuciti se. Nema zurbe, nije ispit u ponedeljak! Zastati, citati vise puta, razmisljati i zamisljati. Odlican je osjecaj kad na kraju nesto razumijete i usvojite. Odmah osjetite potrebu da to novo saznanje sa nekim podjelite.

Pa je li iskustvo integrisana informaciona struktura? Ne znam. Ali zvuci kao odlican pocetak. Ako vas to interesuje, ako je publikovano u Ratlidzu, ako pise neko koga ostali citiraju i ako imate malo vremena za stanku i promisljanje.

Drugi? Ne, nego onaj iz „repa bez korijena“.

Sreo sam u zivotu nekoliko porodica (ljudi) kojima bezgranicno zavidim. Ne, ne mislim sad na ljude koji imaju Porse S4 ili jahtu sa posadom – njima zavidis samo dok ih vidis, a zaboravis ih vec sledeceg minuta. Ne, mislim na ljude koji imaju korijen. Ali, bukvalno.

U selu odakle je moja majka ima odmah tu pored, preko kanala, grupa kuca u kojima zive tri brata sa svojim porodicama. Kako to obicno biva u primorskim mjestima, roditelji su zivjeli u kamenim kucama, odmah uz plazu. To se nekad opisivalo sa „na pjenu od mora“, a danas je poznato u zargonu agenata za nekretnine kao „prvi red“. Tada pogled nije bio bitan i te kuce su bile tijesne, skoro bez prozora (da ne probija!). I onda su dosla djeca i pocela se siriti iza („drugi red“). Kuce djece su morale biti visoke, da vide more preko roditeljske kuce i pocele su terase i balkoni. Ali nije to ovdje tema! Ta tri brata su imali pristojnu ekonomiju i podigli su svaki sebi kucu. Znaci na istom parcetu zemlje, zive 3 generacije vec 200 godina. I njihova djeca ce mozda kratko „gostovati“ u vecem gradu zbog visokih skola, ali ce se vratiti nazad. Cetvrta generacija na istom tlu. Pa nece pustiti korijen?! I oni su drustvo u drustvu! Skoro pa potpuno autonomni. Sve imaju i sami su sebi dovoljni. Sigurnost.

Kad sam ja kratko gostovao kao iseljenik u Norveskoj i sluzbovao u nekom malom priobalskom mjestu za koje vecina u Oslu nije ni cula, prevozio me je lokalni taksista. Ista prica kao i iz nase zemlje: druga generacija na istom tlu, tu se rodio, tu radi, tu se penzionise i tu ce i umrijeti i biti sahranjen. Njegova cerka vozi takodje taksi, kad tata pred kraj godine osjeti da bi mogao platiti previse poreza… I ona se tu rodila, tu ce…. sve redom sa momkom sa pumpe.

U Mostaru sam imao (imao? Imam. Valjda…) prijatelja sa kojim sam isao zajedno u skolu 9 godina. Bez obzira sto smo i mi „gostovali“ u vecem gradu zbog visokih skola, on je svaki – ali svaki – petak isao u Mostar. Tada sam se cudio tome. Mislim, studenti smo, tek se pojavili kafici, Marlboro, pivo, Indeksi, Bacila je sve niz rijeku…. A on u Mostar. Petkom na predavanja, mi praznih ruku, a on sa kuferom. Poslije predavanja, mi u menzu na rucak, on – na voz.

I poce rat.

Ne u Norveskoj, ne nesto ni tamo odakle su moji dosli u Mostar, ali bogami zestoko u Mostaru. I mi sto smo jeli petkom u menzi, mi i dan danas jedemo po bjelosvjetskim menzama, a moj jaran – opet, kuci. Cijeli zivot u Mostaru. Dolma i hurmasica.

Kad je puklo? Koliko treba da bude u zemlji pa da opstane? Sta poslije, kad se otkine? Mislim na korijen. Jeste, zavisi od covjeka o covjeka, zavisi od okolnosti, ali koji covjek i koje okolnosti ce sacuvati korijen, a gdje ce biti precvikovan?

Najbolje je naravno ako se rodis tamo gdje su ti se roditelji rodili. I ako mozes da zivis normalno. Ali, ako hoces da njegujes korijen i da ga sacuvas, na njemu se mora raditi. To znaci neke se nevolje sa lokalnog terena moraju prebroditi aktivnom borbom, a ne povlacenjem. Zapravo je rad na korijenu isto sto i svaka druga borba unutar kolektiva: vojska, doktorat, studij, internat, zatvor…. Svaka grupa koja u toku nekog vremena prolazi kroz teskoce, izlazi iz tog perioda sa nekim osjecanjem pripadanja grupi, osjecanjem koje je mnogo vece od gole uspomene na taj period. Formira se bratstvo. Sto je bio veci napor i sto je bio i vise izazova, to ce osjecaj pripadanja grupi biti jaci (a distanca prema drugima veca, sto sad bas i nema neke veze sa korijenom).

Isto je i sa korijenom. Nema napustanja. Iako duva, malo se povijas, ima i hladnih zima i sunce pece, ali – ako prezivis – u svakom narednom mirnijem periodu, ti si jaci i srecniji. Mi ostali, dok bazamo po svijetu, jedemo po tudjim menzama, borimo se za opstanak, malo kasnije uz nesto srece, sjednemo i u BMW – i ne primjecujemo da se nekakve tanjusne grancice, neki rudimentirani korijen vuce za nama kao paucina. Stanes, dzaba: nece da se uhvati. U prvo vrijeme te to i ne interesuje, ali evo, kasnije, stigne covjeka sve. Ono, jes’, u teoriji, mozes se ti vratiti, pa tamo gdje si stao, probati da ga ponovo zakopas, na silu nalijevas, djubris (to je ono kad zoves stalno ljude u kafanu, placas im da ostanu). Uspjelo bi to. Bi, bi, nece te niko napadati sto nisi bio tu kad je duvalo ili przilo i jos vaznije, ni tvom korijenu to nece smetati da ojaca. Ali! Cemu korijen, ako je vjetar odavno oduvao lisce. Odnosno, ti si ga aktivno odnio „tamo“ i sad je tamo – ostalo. Djeca. Znaci da ne duzim: ne valja posao. Pisi, propalo! Izveo si porodicu, nasilno, pokidao korijenje, ucinio si sve sto se prema uhodanoj logici smatra pravilnim (pogotovo ako si izbjegao rat, noz, metak, silovanje), ali kad tad ce te stici zov identiteta. Potreba da se cuje tvoj jezik, tvoja pjesma, tvoje sale, da razumijes govor tijela i da mozes da ga koristis, da osjetis one mirise i ukuse, da progutas prepoznatljivi zalogaj i gutljaj. I opet, moze i to. Ali na kratko. Kad nema korijena, sve ide na porcije. Na parce. Malo si ovamo, malo tamo.

Ako imas malo smisla za cinizam, moze da se nadje utjeha! Makar to.Upravo zbog vazece logike, svi misle da si ti uspio i da si samo ti imao „srece u zivotu“. He, he, snaga tvog cinizma je u tome sto shvatas da oni „mucenici“ nisu ni svjesni koliko su srecni. I taman ti probas da im to kazes i objasnis, ali ne ide! Ne mozes doci do rijeci od njih i njihovih nadvikivanja gdje oni tebi opisuju kako je zivjeti u Njemackoj, Svedskoj, …. dobro, ne u Americi, Ameriku sve vise i vise svi mrze i nije nikakav vic pokusati pokazati da i ti iz Mostara znas kako je u Americi. ‘Ta ce Amerika!

Znaci odgovori na ona gore pitanja se nalaze u zivotu koji je sve suprotno od ovoga. Nema mrdanja! Ostani i bori se. Ima i ovamo borbe – uh, i te kako! Radi se samo o tome da moja borba i borba onoga tamo sa korijenom imaju malkice razlicite sadrzaje, a uvrijezeno je misljenje da je ova ovdje sladja. I to je cijelo objasnjenje! Oni pate jer gledaju kako im se djeca zbijaju oko porodicnog stabla, pate sto im ne mogu dati malo krila, a ti patis, jer gdje god da odes, djeca ce otici dalje upravo jer si im dao prejaka krila.

Ljudi od fizike nas ubjedjuju da nema teze stvari od mjerenja. Em je mjerenje problem, em je tesko definisati sta je normalno. Jer sta je mjerenje? Poredjenje sa normalnim. Odstupanje od normalnog.

Stvarno ne znam sta da kazem na ovo! Moze i ovako i – onako. Ovako? Ja, naravno: i ja mogu sebi dozvoliti komoditet da budem – budala. Obican, tzv. mali covjek koji je po definiciji alergican na sve slozenije teme i brine se samo o golom prezivljavanju. Ostali (iz naroda) ga opisuju sa poskocicom „u-se, na-se i pod-ase“. Prepoznajete li ga? Vidite li ga pred sobom? Evo, da vam pomognem ilustracijom. Nesto izmedju Milana Srdoca i (Gidre) Bojanica. E, on. Njega bas briga za mjerenje. Kilo je – kilo, metar je – metar. Ma, ne interesuje ga. Zapravo se zabrine tek kad ga saobracajna policija uhvati mjereci prekoracenje brzine. Zabrine se znaci, tek kad nekoliko dinara (kuna, EUR-a, marki…) neplanirano mora da ode u tudji dzep. Tudji, tudji, u drzavni, nece sigurno…..

A onako (iz „ovako ili onako“)? E, tu su oni komplikovani ljudi, ljudi koji nikad nisu zadovoljni, kojima stalno nesto smeta. Oni ce odmah razumjeti problem ali to im nista nece pomoci: nacice oni istog trenutka drugi, samo da sebi i ostalima zivot ucine komplikovanim. Ali, ok, za potrebe ove price, vidimo da ipak postoji jedna grupa ljudi koja razumije o cemu ja ovdje govorim.

Mjerenje je tesko. Posebno su ga pristalice kvantne fizike iskomplikovali! Za njih vise nije nevazno da li se mjerenje dogadja na prolasku kroz prepreku ili na ulasku u oko. Ne, oni su toliko iskomplikovali stvar da mjerenje kao akt, opisuju sa donosenjem odluke (egzekucija). I sad razumijete i sami da kad mjerite brzinu kretanja automobila, nije isto da li vi donosite odluku (mjerite) kad auto prodje mjerni instrument ili kad udje slika u vase oko. Ne, ne kazem ja da svi koji nisu jednostavni, nego su slozeni, da oni automatski pripadaju eliti kvantne fizike! Ne, ali pripadaju makar skepticima. Pripadaju mislecim ljudima koji se zapitaju….

Dobro. Prostim ljudima se ne moze pomoci: bice kaznjeni za brzu voznju. Iskalice se kod kuce na prvog na kojeg naidju. Mada bi trebali da unesu malo sumnje u apsolutnu vrijednost izmjerenog, jer prema onim drugim, sve je relativno. Makar da se pozovu na Ajnstajna. Evo, zapamtite samo: Ajnstajn.

Vi sto citate, intimno, tiho, bez mnogo buke, svrstajte se u jednu od ove dvije grupe. Slobodno. Niko ne mora da zna. Cisto, onako za sebe, za potrebe eksperimenta. Dvostruko slijepog, kako kazu moderni istrazivaci. Slijepi vi, slijep ja. Kako procijeniti jeste li uspjeli u zivotu? Ne mislim na bankovni racun, broj kuca ili konjskih snaga u garazi. Ne. Mislim na – zivot. Jeste li uspjeli u zivotu? Jeste li srecni? Patite li za necim? He, he, hajmo sad prvo oni („onako“), oni slozeniji, oni sto sve vide i razumiju. Oni sto se ne zadovoljavaju sa U-se, na-se i pod-ase. Imate li vi objektivan nacin da izmjerite i da odgovorite na pitanje? Nemate? Da, da…. A mogu da pitam i one jednostavne („ovako“) – za njih nema teskog pitanja, zar ne? Njima je sve lako. Kako bi vi izmjerili stepen srece u zivotu? Vama Aristotel ne pomaze, jer Aristotel tvrdi – neka moji kriticari primjete: ovo tvrdi Aristote, ne ja. A-ri-sto-tel – ne ja. On kaze: najveca je sreca u kontenplaciji. Joj, Ari, daj majke ti! Toliko velika greska, pocetnicka, da ne mogu vjerovati da se to tebi omaklo. Pa bolan, Ari ne mozes bolan, prvo pogledati sebe, pa onda probati da definises srecu?! Valjda se definicija odnosi na sve ljude??? Ti si citao cijeli zivot, razmisljao i – pretpostavljam – neko te je ometao. I naravno, za tebe je najveca sreca da te se pusti na miru, da razmisljas. I sta to znaci? Da je najveca sreca za trkaca kad ga se pusti da trci?? Ari, ja ne znam cemu te je Platon ucio, ali ovo oko srece – nisi bio na casu, sto bi rekli u Bosni.

Mora da se nadje univerzalni instrument mjerenja srece. Nesto sto vazi i za filozofa i za sportistu i za prostog i za slozenog…

Evo! Indijansko ljeto. Instrumentalna verzija. Joe Dassin Indian Summer (L’été Indien) lyrics (HQ) – YouTube. Poslusajte. Ako vam krenu suze….. boga mi…. A ako jedva i primjetite i nastavite da jedete sarmu, bravo! Uspjeli ste u zivotu. Bez obzira kojoj grupi pripadali. Jos jednom, bravo.

Tekst. Napisao sam u ove skoro ce, dvije godine 139 tekstova. Ceka se 140-i.

Pa, evo ga. Izlazi. Polako, kao da se poradja….

Ja sam drzavljanin Svedske. Jesam li? Nisam. Naravno da nisam. Niti ja nju dozivljavam kao moju, niti ona mene kao svoga. A nije, ako ste pomislili, pogresno pisati o jednoj cijeloj drzavi u trecem licu i to – jednine. ‘Ajde, mnozine, mislite, ne, ne – jednine. Ona. Svedska. Evo odmah dokaza (sigurno ste primjetili kroz ove dvije godine, da nista ne pisem bez podrske cinjenica i nekog dokaznog materijala). Koja je glavna osobina Svedske kao drzave? Bogata? Cista? Mirna? Da, naravno kao i svaka osoba i Svedska ima vise raznih osobina. Zahvaljujuci svojoj srecnoj istoriji i geografiji, vecina tih osobina je pozitivna. Makar ih se tako sada dozivljava. A da su imali srece sa geografijom, jasta su! Ne, nema limunova ni mandarina (jos uvijek, ali kako su Kina, Indija i SAD krenuli, bice za 20 godina), nema mrsave plave ribe. Samo debele, jer je ‘ladna voda. Ma nema ni mirisa, a ne sto drugo?! Ali kroz istoriju nije bilo ratova. Ko ce ici ovamo da ratuje??? I za sta da ratuje? Ko je znao 1540. na primjer da ce ovdje biti ABB, HM, Volvo i Erikson. Da su znali, neki bi ih odavno okupirali i cekali. Oni su malo ratuckali sa Poljacima i to je sve. Glupo se razidjose od Norveske: sad bi i naftu imali! Da, ali ove pozitivne osobine nisu glavne svedske osobine. Njima se ne moze pogoditi srz svedskog drustva. Ima jos bogatih, mirnih i cistih (Kanada). Glavna osobina Svedske je – naivnost. Nema na svijetu zemlje koja je toliko naivna, a da im se to (jos uvijek!) nije slomilo o glavu. Zanimljivo je da oni to jos uvijek ne vide. To vidimo mi koji smo potrazili ovdje srecu, a kako nas broj raste, kontrast postaje sve veci, domacinima se umnozavaju stresovi i na vidjelo izlazi naivnost. Oni su toliko naivni da bi ovdje sjajnu karijeru napravila zagorska skola slikara na celu sa Generalicem. Sto god prikazu, bilo bi sukladno osebujnom umjetnickom stilu. Uzmite bilo koji segment svedskog drustva i vidjecete kolosalnu naivnost. Odbrana? Ma ko ce nas napadati, vjerovali su 80-ih godina i vojska im je na brzinu bila svedena na 14 bradatih momaka sa naocalima za sunce. Onda su Rusi morali malo da rone ispod Stokholma kako bi ovi ovdje shvatili da im Putin moze uci u Parlament, a da ga i ne primjete. Policija? Ni jedan veci zlocin oni ne mogu rijesiti. Cvrsto ubijedjeni da jos uvijek po ulicama svedskih gradova jedino Pipi Duga Carapa pravi nesto nestasluka, zaboravili su potpuno na ovu sluzbu. To su brzo i uspjesno iskoristili agresivni momci sa Cetinja od kojih je jedan dugo bio pandan svedskog kralja: Kralj podzemlja. Biti kriminalac? Divota. Policija te ne moze naci, kad te nadju zbrinu te kao najrodjenijeg, a u zatvoru si kao u hotelu sa 4 zvjezdice. Skola? Uh ovdje ih tek ceka zestoko otrjeznjenje! Djaka su od 60-ih godina stavili u istu ravan, odmah tu pored direktora skole (nastavnici su svi ispod) i sad se djaci pitaju o svemu: hoce li dolaziti u skolu, hoce li imati domaci zadatak, hoce li reci roditeljima za problem? Tu i tamo izmlate nastavnika tek da se zna ko je glavni. Socijalna zastita? Joj, to je tek komedija u bezbroj aktova. Joj sta im rade nasi, Rumuni, Bugari i u poslednje vrijeme Sirijci. Leze kuci, rade jedan drugome unutar porodice kao personalni asistenti (jer je onaj drugi invalid – koji? Nema veze, jedan), uzimaju pare za doskolovavanje, a leze na kaucu i gledaju satelitsku TV, malo cotaju (hramlju, vuku nogu) dok prodju pored Socijalnog, parkiraju na mjestima za invalide. A tek neki njihovi, svedski, malo pametniji! Pao, slomio se. Daju mu pola bazena da skakuce uz muziku, dok mi ostali plivamo po trojica u istoj traci?! Poslije ga dvojica rastezu, setaju po parku…. . Bankarski sistem? Izvrdavanje poreza. Talas imigranata 2015. je bio kao budjenje. Pet je sati ujutro, zvoni sat. Gadan zvuk, mrak, hladno, vlazno – a moras. E tako je bilo budjenje Svedske prije 5-6 godina. Raspade se politicka idila. Ekstremini desni i ekstremni lijevi udjose u Parlament. Politicki jezik ogrubio, otimaju i ubijaju advokate. Ma gore nego kad se negdje u Dalmaciji u decembru ustanes iz kreveta u 5 ujutro, a nigdje jos nije nalozeno. Farmerke kao oluk: hladne, metalne. Umivanje? E tako je sada u Svedskoj. Jos se ni blizu ne osjeca toplina tek gurnutih cjepanica u pec. Oni misli, samo ce….

Ali ja sam poceo nesto drugo? Drzavljanin Svedske? Jok! Ta nisam ja Kalle (ovo kad vam napisu dva konsonanta („l“), onda je vokal ispred kratak da ne moze biti kraci: nije kaaale, nego kâle, brzo, odsjecno)! Kale moze biti neki momak, idiot kojemu je moglo biti da ode u Grcku na ljetovanje. I tamo siluje nekoga. Svedska odmah salje avion za njega, daju mu celebriti advokata dzabe, izvuku ga od osvetoljubivih Grka. Ma spasu ga. E, sto bi mene! Ja cu uvijek imati neko drugo prezime za ciji izgovor oni ne znaju pravila (jer nemam duplih konsonanata) i ta ce ih prepreka paralizovati da i meni posalju avion. A ja njima? Tj. njoj, Svedskoj? Sto bi rekli kod nas, svoj ti pos’o.

Tesko je naci temu koja bolje harmonizuje (pase) nazivu ove kolekcije tekstova. Moze se danima jadikovati oko raspada Jugoslavije, rata, uzroka, krivaca, ali podsjetiti se na putovanje koje se organizuje na kraju srednje skole i putovanje koje izmedju ostalog ima bas za cilj da produbi relaciju „putnika“ sa vlastitom zemljom – da, tesko je naci bolju temu!

Prateci logiku savremenog pisanja naucnih tekstova, evo da i ja napisem kljucne rijeci!

Pica u Zagrebu. Vecernja setnja Pohorjem. Kupanje u Crikvenici. Kupace iz Trogira.

I skupismo se mi to jutro ispred Gimnazije oko onoga necega sto je trebalo da bude fontana, cekajuci autobus. Kad bi me neko danas natjerao u autobus na istu turu, ja bih pao u depresiju, opterecen mislima samo o jednom: autobus. To prevozno sredstvo, maksimalno neudobno, najcesce i neprijatnog mirisa, sa velikim rizikom da vam partner narednih 8, 10, 15 sati bude neko koga biste najradije odmah zaboravili, uzasna mikroklima, pogotovo ako dio puta bude nocu…. Uh, uzas! To jutro pred Gimnazijom, mislio sam o svemu ostalom, osim o autobusu. Tako je to kad si mlad…. Ma sad nesto kad razvijam ovu ideju odnosno misao (inace jednu od mojih favorit-tema – mijesanje razlicitih grupa), cini mi se da kao sto ne treba mijesati kulture, tako brate ne treba mijesati ni generacije! Mladi sami, stari – sami. Posjeta i dovidjenja. Dolje na kraju teksta cu vam prikazati jedan primjer koji tjera vodu na moju vodenicu (kulture ne treba mijesati!).

U Zagrebu smo izasli negdje uvece. Nisam bas sad siguran, jer zvuci nevjerovatno, ali mislim da sam tu prvi put u zivotu pojeo picu (pizza). Taj ukus pice, vise nikada kasnije nisam nasao i ubijedjen sam da je to bila i ostala najbolja pica koju sam pojeo u zivotu. E sad kako sam dosao do ovog zakljucka, ne znam, jer nisam imao cime da poredim, ali definitivno – taj ukus, tu jednu nijansu u ukusu, vise nikada nisam nasao. I pojeo sam, naravno – dvije. Zaliveno pivom i na kraju u hotelu sve ispovracao. Steta. Em je vise nikad nisam nasao, em je trajalo kratko.

U Mariboru, Pohorju, bili smo u nekoj dvorani i plesali. Bio je planiran, jos od Mostara jedan drugi partner za ples, ali ispad’e neko sasvim treci. Poslije plesa setnja sumom u Pohorju. Mrak, ogromne kolicine zimzelenog drveca, tolike da nikada u zivotu nisam vidio toliko borova na jednom mjestu. Mostarci bi rekli: “ ‘Ta ce Pohorje – nema platana!?“ Nema platana. Sjecam se i dalje mraka i uzbudjenja.

U Crikvenici je „palo“ kupanje. Maj mjesec, voda ‘ladna , ali moras. Voda, more, plivanje, pruzili su konacno i meni malu sansu da pred suprotnim polom izvedem nesto i sa tijelom, a ne samo glavom. Koja greska! Ali to saznas tek kasnije. Suprotni pol je cijenio samo plodove glave ili su nam to tako predstavljali? Bez obzira sta svako od nas misli o svom tijelu i njegovim kapacitetima, ipak je taj dio presudan za onaj prvi (zivotinjski?) pocetak relacije, tzv. privlacenje. A poslije ce veza opstati ili ne, u zavisnosti od glava…. I tako je nekoliko desetina metara kraula na kraju 3. razreda gimnazije, odlucilo o mojem socijalnom zivotu u 4-om…. Srecom pa Nikica V. nije bio u blizini.

Trogir. Moje prve Spido kupace. Jedan od najvrijednijih artikala koje sam imao u mojem zivotu! Zute, dvostruke sa zastitnim znakom zastavice koja je bila od krpe, usivena sa lijeve strane. Ne kao danas ulijepljena plastika – ne, krpena zastavica usivena. Te sam kupace imao dok se nisu odzada otvorile rupe, 18 godina!!! Pazio sam ih, nije da nisam, ali morale su dosta i da izdrze: voznje satima na biciklu, sjedanje ad hoc na raznim plazama i pontama (drugo je kad ides na svoju plazu, pa poneses nesto za sjesti),…. Eh, nikad takve opet.

Dolaska u Mostar se ne sjecam….

Ja, onaj primjer.

Ovdje u Svedskoj gdje je govor tijela neuputan, mada postoje specijalisti koji znaju da tumace i ono malo sto se ipak da vidjeti, ljudi su „alergicni“ na sirenje ruku, trzanje, snazne na izgled nekoordinisane pokrete tijela. Ma i na zijevanje! Svaki put kad neki „juznjak“ u grupi Svedjana podigne ramena ili ne daj boze jos i rasiri ruke, nacice se neko ko ce ga pokusati imitirati, okrecuci nasilno pravac razgovora od ideje koju je juznjak upravo izgovorio, ka govoru tijela po sebi, kao necemu negativnom. Vec u sledecem trenutku ce svi ostali Svedjani preci na „temu“ Gestikulacija, zaboravljajuci odmah o cemu je od samog pocetka zapravo bila rijec. E, ali ima i ozbiljnijih primjera…. I mi u Jugoslaviji smo imali „jug“ i svi pamtimo kako bi recimo pojedinci sa Kosova reagovali na nesrecu. Uporedite kako bi reagovao Slovenac kada cuje nesto neprijatno, a kako Albanac. I sad tu lako dodjemo do slika udaranja sakama u glavu, cupanja kose, jaukanja, bacanja po podu sve do, nesvjestice. E danas Svedjani vise nisu sami. Ima puno useljenika, uglavnom sa Juga. Ah taj jug!! Mirise, toplo, ukusno, lijepo, ali – ne radi. Nista ne funkcionise. I moras na put, ka Sjeveru. Ali poneses sa sobom u genima sve motorne reakcije tijela koje si naucio tamo dolje kod kuce…. I sta se dogodilo?

Par osoba personala Hitne pomoci, izvedeni su (mazohisticki, sto je opet u tijesnom spoju sa nasilnim suzbijanjem govora tijela!) na stub srama u svim medijima, jer su jednu osobu sa Juga, pogresno procijenili, pa je mucena osoba – umrla. Neko je pao u nesvjest zbog krvarenja u mozgu, a personal je to procijenio i nazvao (uredno dokumentovao – opet mazohizam!) „kulturoloski kolaps“. Te osobe iz Hitne pomoci su do tada vidjele bezbroj puta padanje u nesvjest kao izraz kolektivne histerije, vidjeli su vristanje, skakanje, udaranje u glavu, grudi i – perceptivni sistem im je otupio. „Kulturolosko otupljivanje cula“, moglo bi se nazvati.

Tumacite kako hocete, razmisljajte o ovome, ako hocete, ali za mene je jos uvijek rano da se kulture mijesaju.

Izvinite za ovaj naslov. Nekoliko stvari ovdje ipak je sigurno i moze da se pojasni: orkestar se zove Labud. „Stvar“ se zove A Media Luz. Huber? On valjda upravlja orkestrom. A kompozitor je E. Donato. Uh, rijesismo i ovo. A sta je najvaznije? Najvaznije je da kad sam ovo cuo na radiju i prepoznao „argentinski tango“, osjetih nelagodnost u stomaku….

Bilo je to prije 46 godina u „podrumu“ Stare gimnazije (ili samo, Gimnazije). Nastavnik fizickog vaspitanja je probao da nas uvede u tajne klasicnih plesova, posto nam je za par mjeseci slijedila Velika matura odnosno Matursko vece (ili samo Matursko). Pored neizbjeznog valcera, koji je jos nekako i isao (cudo!) , bili smo uvedeni i u argentinski tango. Tanana-nana, tan-tan-tan-ta…. Nesto nije tu islo kako treba. Meni. Ovaj drugi dio od cetiri takta („tan-tan-tan-ta) je bio predugacak. Meni. Uz ona prva dva takta se kao nesto malo okrenes, 30-ak stepeni, a onda ravnom linijom skoro kao vojnik 4 koraka stupas naprijed. Nikad kraj. Vecina nas je plesala kao bolesnici od tabesa: nesigurni u hodu, moraju da svaki korak poprate udarcem u pod, da ga cuju i da tako kompenzuju losu koordinaciju zvukom. Mora da nas je profesor V. nesto pogresno naucio? E, ali da nije bilo Karla B….

Vidio sam Karla prije 4-5 godina kao dio proslave 40 godina Mature i tesko mi je vjerovati da bi i sada mogao da onako elegantno plese argentinski tango. Nije mu bilo lako ni izvlaciti se izmedju stola pretrpanog hranom i picem i stolice kako bi stizao na grupna slikavanja: sa razrednom, bez razredne, ova ili ona grupa…. Svaki put kad bi trebalo napustiti stolicu, pomjerao se i sto. Prema Radobolji. Ali te 1976. godine, to je bio spektakl za nas nezgrapne. Spektakl, zadovoljstvo za gledati, ali i potvrda vlastite smotanosti koju evo osjecam i danas u stomaku vec na zvukove prvih taktova Tanga. Karlo je bio a Luke. I ne mogu reci da mu je taj talenat dosao od Luke: bilo je jos plesaca sa Luke, ali njihov stil je vise bio „sentis“. Recimo Josko P, blizak, nerazdvojan Karlov prijatelj, vise je volio da „padne“ po partneru u toku plesa. Karlo je plesao kao da ima bilijarski stap u tijelu, iako su kukovi vodili neku drugu „politiku“ sto je sve zajedno odavalo sjajan efekat. Josko bi se zajapurio u licu, „objesio“ partneru o ramena i – polako. E ali ima nesto sto Luka daje svojoj djeci! Talenat za sport.

Na nasu „nesrecu“ u istoj prostoriji gdje smo trenirali ples, bio je i sto za stolni tenis. Karlo je bio neugrozeni sampion tog sporta. Igrao je kao Surbek. Zapravo sad nesto mislim, Karlu je valjda najprijatnije bilo u toj prostoriji? Salim se, naravno, imao je on svojih trenutaka i gore, nekoliko spratova visocije.

Nego sport! Njegov jaran sa Luke, Josko, igrao je kosarku na istom nivou kao i Karlo „ping-pong“. I ja sam se nesto muvao u ekipi, uglavnom zbog visine i dobrog odraza (dovoljno za dijeliti „banane“), pa se dobro sjecam koliko je zadovoljstvo igrati u timu koji ima pouzdanog igraca! To vam je kao kad idete u opasnu misiju za agentom I. Hantom (Tom Kruz, MI): ne moze nista lose da se dogodi. E ali brze promjene napad, odbrana, trcanje naprijed nazad, ne stizes ni da vidis gdje je lopta, to zna da covjeka unisti i ubije u pojam. Pravi igraci samo stoje sa strane i ubacuju. Danas bi se reklo, trojke. Znam da se Josko inspirisao na Hvaru gledajuci u Kicanovica koji je tamo igrao u japankama. Ma sta ce Kicanovicu patike?! Kao da sada vidim tu crno-bijelu fotografiju, slikanu na betonskom kosarkaskom igralistu odmah iza Gimnazije. Ne znam kako sada izgleda A. Sarajlija, takodje uspjesan kosarkas (cak i sa profesionalnom karijerom u Sloveniji!), mada sa Strelcevine, (obratite paznju, isti vazduh je disao i Dalipagic), ali ono sto znam, osim mene i Joska, niko od tih sa slike vise ne moze lako potrcati….

Nego da nije ona prva dva takta, kad dobijes sansu da se malo okrenes, mi bi svi zajedno samo isli, isli, 4 po 4 takta, sve do Bristola i Maturske…. Ja sam tada imao 19 godina. Ali kad pomislim na odijelo koje sam imao na sebi, potpuno mi je jasno da danasnji 19-ogodisnjaci imaju mnogo bolji ukus odnosno uspjevaju da postignu za isto vrijeme mnogo visociji estetski nivo. Moje odijelo je bilo negdje izmedju Dz. Travolte i jedne od scena iz Groznice i Bekima Fehmiuja iz Sakupljaca perja. Bez, zapravo skoro bijelo, sirokih nogavica, dolje prema cipelama. Eh, pa jos istobojni prsluk?! Samo naprijed – na ledjima je bilo ono nesto sjajno…. Uzas. I sad kako da se covjek sjeca Mature sa prijatnim uspomenama?? A steta je: svi bi trebali da pamte Matursko vece sa nostalgijom, bez obzira koliko alkohola bilo prosuto te veceri…. E, ali eskurzija! E, to je nesto sasvim drugo.

To jutro, dok smo cekali autobuse za put, skupili smo se na pijesku (rizla) ispred Gimnazije, stajali u malim grupama i pravili planove ko ce koje zensko drustvo probati da obezbjedi u toku ekskurzije. Ispalo je sve obrnuto! Ali, sve.

Imate dvije grupe glupih ljudi. Onako, malo glup i dobro, zestoko – glup. Ja pripadam ovoj prvoj grupi, a nasa je slabost (dodatna) to da smo svjesni svoje gluposti. Oni drugi, zestoki, nisu. I naravno, blago njima. Nas narod ih je lijepo definisao onom poznatom o Bajramu svaki dan….

Kad je neko iz tvoje okoline glup i to moze da bude na dva nacina. Moras imati relaciju sa njime ili – ne moras. Ovaj drugi scenario je sjajan: okrenese se i odes. Ali prvi…!

Ovaj prvi scenario da je neko sa kojim imas relaciju glup, odnosi se prvenstveno na posao. Jer valjda si u ostalim zivotnim situacijama, uspio da na vrijeme proberes…. E sad i na poslu opet imaju dva scenarija. Moras da imas relaciju ili mozes da biras. I tako nekako uspjesmo da definisemo ono najgore: moras da imas poslovnu relaciju sa nekim ko je glup (gluplji od tebe). Uh, koja teska situacija. Ti govoris jedno, a ta druga osoba – drugo. Ti opet krenes, sad sporije, crtajuci u vazduhu rukama (kao Uma Turman u Palp Fiksnu), ali ne pomaze. Osoba odgovara nesto drugo. Frustracija raste na obje strane i tu sad treba angazovati svu raspolozivu energiju da se kontrolises, da ne pocnes da vices ili da koristis ostrije formulacije koje vise salju poruku sagovorniku o njegovoj gluposti, nego sto prenose originalnu ideju.

Sta osoba poslije toga misli o sebi, ne znam, ali ako razumije da je glupa, ona pripada onoj laksoj, mojoj grupi, ali ako samo ode frustrirana i ubijedjena da ja ne znam da formulisem ideju, onda je grupa Dva. A sta vi mislite o sebi? Jeste li ikada osjetili intimno koliko ste glupi? Biti glup je kao kad se naslonis na zid i probas da ga gurnes. Pritiskujes, pritiskujes, ali nista se ne desava. Nema pomaka. Citas, razumijes rijeci, ali kontekst – ostaje „iza zida“.

Iz nekog mog urodjenog i kasnije pazljivo njegovanog mazohizma, cesto biram tekstove sa kojima cu ponovo i ponovo, iznova i iznova konstatovati isto: nista ne razumijem. Poslednji primjer je knjiga objavljena 2013. koja pokusava da pomiri nauku sa slobodnom voljom. Ima li slobodne volje u svijetu moderne, dakle deterministicke nauke? Posrednik je kao sto sam to vec ranije u brojnim tekstovima pisao, kvantna mehanika (fizika). Ono jes’ da i u mazohizmu ima sladostrasca, sto znaci emocija privlacenja, ali ipak je prvenstveno tema ta koja me neodoljivo privlaci. Pocnite samo sa jednom naucnofilozofskom misli da sve ovo sto ja sada pisem, vec je odavno definisano jos od vremena Big Benga!

Najprije samo jedna mala anegdota. Cuveni jugoslavenski internista, hematolog, neki kazu cak osnivac jugoslavenske hematologije, Stanoje Stefanovic ispricao je davno, prije skoro 40 godina (sic!) jednu simpaticnu pricu. Sjedi on tamo neke jeseni u nekoj biblioteci u Parizu, napolju pada kisa i on proucava trombozu. Tada je procitao (shvatio, pronasao…?) da ukoliko hodamo brzo, u krvi se stvara neki faktor koji sprijecava trombozu. Ok, jos od njemackog patologa Firhofa je bilo poznato da je jedan od glavnih preduslova tromboze, stajaca krv, krv koja sporo cirkulise, ali eto Stanoje je nasao da se kod zestokog hoda u krvi pojavljuje „neki faktor“ koji sprijecava trombozu. Zapamtite ovaj misticni „faktor“ (koji ni danas nije definisan!) i krenimo dalje….

Postojanje slobodne volje je ugrozeno i sa aspekta nauke i sa aspekta kvantne mehanike. Sa aspekta (Njutnove i Laplasove) nauke to je nekako ovako: ako posmatrac ima uvid u trenutni polozaj svake partikule, ako ima uvid u kretanje i brzinu tih partikula i ako ima moc da to sve proracuna, moci ce da predvidi rezultat. Znaci efekat je predodredjen polozajem cestica u trenuku prije. Subjekat je samo posmatrac i nema uticaja na efekat. Slobodne volje nema. Ako uzmemo kvantnu mehaniku kojoj je „sve i sja“ slucaj, onda opet nema slobodne volje, jer ce svaki efekat biti slucajan rezultat prethodnog stanja. Odmah nakon sto su „oci“ kvantne mehanike „objasnili“ fenomen, poceli su tvrdi sljedbenici Njutna pokusaj da pomire ovu teoriju sa klasicnom (deterministickom) fizikom. Cak i Ajnstajn („Bog se ne kocka“). Tu se onda pojavio moj favorit kvantfizicar David Bom (Bohm) koji je pokusao da uvede determinizam u kvantnu mehaniku uvodeci pojam lokalnih i nelokalnih skrivenih varijabli. Vidite odmah da nema vece razlike izmedju Stanojevog „faktora“ i Bomove skrivene varijable. I jednom i drugom je nedostajala karika u lancu kako bi objasnili cjelinu. Mislim, ovako mogu i ja! Objasnis donekle, pa kad nesto fali, ubacis „faktor“ ili varijablu, pa jos je nazoves nevidljivom?! Naravno, ovako mogu misliti samo glupi ljudi kao ja. Vjerovali ili ne, ali iza svih ovih „recenica“ stoji teska, preteska matematika. David je prvo „pokusao“ sa lokalnom skrivenom varijablom, ali tu ga je „sacekao“ Dzon Bel (Bell) i ponistio tu pretpostavkom vlastitom teoremom (Belova teorema). Znate sta kaze Dzon? Ako se u kvantnoj mehanici moze napraviti tacno predvidjanje (znaci, nije slucaj), onda je nas svijet nelokalan. A kad Dzon kaze nelokalan, onda on misli da su uslovi izmedju dva dogadjaja sledeci: oni su maksimalno medjusobno udaljeni u prostoru, a maksimalno bliski u vremenu, cak iako se cestice kecu brzinom svjetlosti. Ali kao sto vidite (da li??) David se spasio ostavljajuci mogucnost nelokalnih skrivenih varijabli. Znaci ima nesto izvan prostor/vrijeme dimenzija sto utice na efekat, cineci i ovaj put proces deterministickim. E, ali ne daju se ni kvantni fizicari! Pojavljuje se sad teorija „non-signalling“ koja kaze da kad dvoje vrse mjerenja u istim prostornim uslovima, ali na udaljenosti, marginalna vjerovatnoca posmatranja jednog posmatraca ne zavisi od parametara eksperimenta koje je postavio drugi posmatrac.

I tako dalje „i tako blize“…. Ovi teoreticari fizike, zapravo metafizicari ili – filozofi, mogu koliko volis! Do cega su dosli? Ovi kvantni „mehanicari“ tvrde da ima eksperimentalnih opservacija sa mjerljivim efektima koje ne mogu da se objasne zakonima iz naseg poznatog sistema omedjenog vremenom i prostorom. To ih navodi da pomisle da postoji nacin da se svijet opise jos bolje, uvodeci nematerijalne pojave (koje dolaze izvan prostor/vrijeme sistema), a time se otvara mogucnost za (makar) uvodjenje (ako ne i objasnjavanje) fenomena kao sto su slobodna volja, svijest, kreativnost, odgovornost, vjera… Znaci nesto je B, jer jos uvijek ne moze da se dokaze da je A. Trenirajte. Gurajte zid.

A sta se dobije???

Nego samo kratko, da ne zaboravim, da probam da dopunim ono razmisljanje o Skandinaviji i njihovim prednostima kojima nas sve ostale, ostavljaju daleko iza sebe. Puno sam pisao o Kantu, ali i prije Kanta je postojala ideologija koja je obiljezila Skandinaviju: protestantizam. U tekstu o Vitenbergu najavio sam da je jos za zivota Lutera doslo do cijepanja protestanata tako sto su se odvojili reformisti (Svajcarska). A od ta dva krila, ono reformatorsko se bolje odrzalo ovdje na Sjeveru Evrope. Luterov pragmatizam u kojem dominira da se oprost ne postize radom, vec samo vjerom, iako zadrzano i kod „svajcaraca“, kod reformista je bilo obiljezeno strogom disciplinom. Luter je taman odskinuo vrata prema ljudskoj slobodi, Kalvin ih je brze-bolje zalupio. Tu ce Kant naci inspiraciju za svu svoju ideologiju i filozofiju u kojoj dominira ono „Mi moramo, mi trebamo…“. I nista vam vise ne treba! Ako vi kao dijete dobijete vaspitanje koje stoji cvrsto na platformi Mi Moramo, onda to postane dio vas. Kasnije i kroz skolu i „ulicu“ (ne kao kod nas, bukvalno, vec ono sto se dobija iz okoline kroz zivot), cujete isto: pojedinac treba da uvijek misli na opste dobro i da mu svaki plan, potez i radnja budu svjesno ograniceni brigom za opsti (visi) interes. Cijena? Sigurno, ali kojim instrumentom to mjeriti? U Albaniji 2 muskarca (na 100 000 stanovnika) izvrsi samoubistvo. U Alziru 3. U Svedskoj 16. Litvaniji 47. Nije lako stalno misliti na drugoga… Mora biti neki ventil.

E upravo u tom ventilu mozemo naci ono pozitivno sto treba staviti na vagu kako bi se na kraju vidjelu sta je neto rezultat.

I dok se kod gubitaka radilo o krupnim stvarima (ljudi, mirisi), na strani dobitka, ima „milion“ sitnih stvari. Lako je na primjer, voziti auto i po gradu i po autoputu. Tu se tacno vidi ovaj kantovski princip: prvo ti, pa cu ja. Kod nas? Mozda jedino u Novom Sadu – inace cijeli region je jedno veliko Cetinje. Usluge? Milina. Red, disciplina, angazovanost, struktura, efikasnost, kompjuterizacija. Mada! I oni se nalaze u nekoj vrsti prelaznog perioda, gdje se ne zna sta ce pobijediti: uzasna povrsnost novih generacija uznapredovala kao tumor na bazi naglasenog individualizma ili – kompjuterizacija. Kad udjete u prodavnicu, bolje vam je odmah traziti nekoga sto ima sijedu glavu: taj vam moze zavrsiti poao. Krenuti od nekog omladinca za pultom? Samo gubitak vremena: morace otici da pita…. . Ali kompjuteri, oni imaju potencijal da zamijene sve. Samo treba jos malo vremena. To je cak i korona potvrdila: nestaju fizicke prodavnice, posao se seli kod kuce, nestace kancelarije, nestace gotovina.. Zivot ce za 10 godina biti lap-top ili samo mobilni telefon i teretana. Pomenimo samo ovako: sjedite u sumi. Drzava (drustvo od svjesnih pojedinaca koji uzivaju da se zrtvuju) je osigurala da i u sred sume imate dobar prijem interneta. I onda „odete“ na Amazon i kupite elektronsku knjigu. Platite i pocnete da citate 5 minuta nakon sto ste zapoceli radnju.

Ali nisu samo sitne stvari.

Djeca. Djeca su dovedena i data im je sjajna platforma za ugodan i miran zivot. Uz aktivnu paznju i fokus roditelja, skola ce biti zavrsena prema zamisli i onda je sve otvoreno. Ne moze drustvo i polozaj u njemu, promijeniti psihologiju licnosti, ali moze da pomogne da se teskoce u zivotu savladavaju lakse i bezbolnije. Lijepo bi bilo ako roditelji mogu da se kontrolisu i da ne kritikuju (ili pricaju negativno) o cijelom ovom kontceptu koji opisujem kao kantovski, jer ne smije se aktivno unositi sumnja. Ako cijelo drustvo donosi pojedincu brojne komparativne prednosti, nepotrebno je napadati glavnu polugu tog prosperiteta: ideologiju mi trebamo Ali, to je tesko. Tesko je kontrolisati se. Moze kasnije, kada prodju 18. godinu. Moze tada da se ulazi u diskusije i polemike. Kasno je. Ili „kasno je“. Dijete je formirano. Jer je pitanje uzasno tesko: ko je u pravu? Ja ili oni? Meni ili njima? Doduse, jasno je: granica ne mora biti ovako ostra! Niti je sve samo za mene (kao na Balkanu), niti je sve samo za drustvo. Da, ali opet – to (mi moramo) mora postati dio individue, a kako ce ko od nas kasnije u svakoj konkretnoj situaciji postavljati granicu, ipak je individualno i nema univerzalnog rjesenja za sve. Hoce li svaki Skandinavac cekati na raskrsnici u autu onog drugog koji ima prednost i na 200 m, 500 m ili samo 50 m? Vazno je da mu ideja prodje kroz glavu….

I gdje ce okrenuti vaga? Sta je neto rezultat? Bi li ponovili ovu odluku opet?

Ima tradicionalni odgovor koji vazi za vecinu: prva generacija useljenika je zrtvovana i sve ce uciniti da im djeca dobiju dobru startnu poziciju. I naravno, ovo zaista vazi za vecinu. Poslije, stvar je svakog pojedinca i njegove moci da se prilagodi. Tu nismo svi isti. Ne pomazu savjeti. Moze vama U. Bolt objasnjavati satima raspored misica nogu koji treba da se aktiviraju u datom trenutku, vi nikada necete trcati kao on. O cemu se radi? Pa o tome da na vrijeme, sami za sebe, shvatite svoju moc prilagodjavanja. Koliko ste elasticni? Koliko ste plasticni? Nedovoljno? E onda se probajte sakriti, snalazite se i tu i tamo nadjite i nesto za sebe. Neku radost. Nesto sitno cime mozete si kupiti i platiti za muke. Recimo, BMW.

Cudno pitanje za jednog doktora, ili bolje receno – od jednog doktora, ali mora da se postavi.

Imate dvije zivotne situacije koje traju po 5 minuta. Obje donose radost, ushicenje, dakle – zdravlje. Ali koja vise?

Prva situacija je 5 minuta pod tusem, nakon obavljenog treninga. Trening je cudo! Tijelo postaje ovisno od te serije pokreta, napora i na kraju, osjecaja zadovoljstva zbog uspjesno zavrsenog napornog posla. I uopste svim tim radnjama i projektima koji traze odricanje, na kraju slijedi nagrada. Odlazak u vojsku, rat, tezak fakultet, doktorat, stroga internatska skola, obuka na brodu, podmornici, u vasionskom brodu. Sve ove aktivnosti prozete kako naporom i odricanjem, tako i snaznim osjecanjem zajednistva sa „saborcima“, rezultiraju nakon svega nekim osjecanjem bratstva. Dva ucesnika istog, odricanjem prebogatog iskustva, osjecaju neku snaznu medjusobnu vezu i u isto vrijeme, gledaju na ostale kao na pripadnike neke druge vrste. Naravno, nize. Ali ne mora da bude solidarnost, grupa, tim. Dovoljno je da trazi napor. Znoj i disciplinu. Tijelo ce se pobrinuti da se niz ne prekida, najprije stvaranjem ovisnosti od napornog fizickog rada, a onda i onim poznatim valom endorfina koji vas cini srecnim i dolazi poslije („5 minuta pod tusem“). Cijeli „projekat“ ima i pozitivnu drustvenu dimenziju, jer je opste prihvacen kao koristan i pozeljan. Poslednjih 30 godina terorisu nas kampanjama sa jasnom porukom: trenirajte, produzite svoj zivot, budite zdravi. Niko naravno ne primjecuje diskretni cinizam drzave koja daje platformu tim kampanjama: zdrav, opterecuje manje zdravstvenu sluzbu, a poslije kada svi budemo od 90. do 100. godine imali Alchajmer, to drzavu ne brine, jer se radi o nekom drugom fondu. I nekim drugim politicarima. A i nosioci kampanja imaju svoj interes: sportska oprema, oprema za zivot u prirodi, prodaje se kao luda. Ali za vas, tih vasih 5 minuta ispod tusa djeluje jos jace i snaznije, jer boze moj, ima drustvenu potvrdu?!

Ali nije uvijek bilo ovako!

Prije 50 godina je pusenje bilo jednako… pijenju vode, jedenju jabuke ili bilo kojoj drugoj svakodnevnoj aktivnosti. Na TV i filmu, svi su pusili. Dzems Bond je pusio. Hemfri Bogart je pusio Cesterfild u svom Barberi mantilu, u sjenci ulicne lampe po mraku uz laganu kisicu. Kad Hemfri zapali cigaretu u svoj toj crno-bijeloj ljepoti filmske magije, ta atmosfera se osjecala kao neka objektivno prisutna peta dimenzija. I popusiti cigaretu traje 5 minuta. Na pakovanju Opatije je pisalo „Sa cigaretom nisi sam“. I tacno je! Sjetite se samo onih posebnih trenutaka kada je paljenje cigarete bilo kao kad padnete, pa vam neko da ruku da ustanete. U mraku, dok cekate, na kraju dana, dok sabirate utiske, nakon nervoznog verbalnog sukoba, nakon intime u krevetu, u trenucima gubitka i nesrece. Naravno i za stolom u dobrom drustvu, kao kruna postignutog vrhunskog zadovoljstva i atmosfere. U ustima okus hrane i pica koji samo duhanski dim moze uspjesno dopuniti. Soljica kafe i cigareta. E, ovako je bilo prije 50 godina. Vrijeme nevinosti i opustenosti. Duvanski dim je bio dosljedno izbacivan samo iz sobe u kojoj ce sad, bas malo dijete da spava; sve ostalo je bilo normalno, prihvatljivo i uobicajeno. I zadovoljstvo…. Ko je poslednji put vidio steku cigareta? Znate ono savrsenstvo industrijskog dizajna, sa idealnim proporcijala duzine, sirine i debljine. A onda Marlboro: samo dvije boje. Bilo da se radi o tvrdom ili mekom pakovanju Marlboroa. Oba otvarate odmotavanjem one tanke crvene vrpce, pa skinete plasticni pokrivac gornjeg dijela. Naravno, naravno: onaj donji dio ostaje. E sad se tvrdo i meko pakovanje razdvajaju. Ja sam pripadao onim koji su uzivali u svakom segmentu procedure, ne zureci i vodeci racuna i o nekoj minimalnoj estetici kutije. To je posebno bilo vazno kod mekog pakovanja, jer ce se aluminijum morati opet sloziti da pokrije cigarete u pakovanju. Forma kutije koja se prazni, mora da ostane prizmaticna. Nikad nisam zurio, cijepao, trpao cigaretu u usta – ne, napotiv, oni koji su cekali da budu pocasceni od mene, prolazili su kroz 5 minuta „pakla“: trebalo je docekati. I onda ide udaranje kutije o kaziprst, kako bi krenula prva cigareta napolje. Hvatana je kljestima palca i srednjeg prsta, noktima, a kad bi izasla, pazljivo je njenim dnom vraceno nazad sve ono sto je nepotrebno krenulo napolje. Ne zureci, stavis je u usta i sporim, kontrolisanim pokretom upalis vatru. I onda prvi udah, dubok do dijafragme. Zadrzis i polako pustas, volja te je kroz usta, volja kroz nos. Pravljenje kolutova je vec perverzija: to je kao kad se najedete napolitanki, pa onda pocnete da odvajate one slojeve i gulite sjekuticima sloj nugata. Nepotrebno.

I to je takodje bilo 5 minuta! I? Kojih 5 minuta su imali veci pozitivni efekat na zdravlje? Ne znam. Ne pomaze ni doktorsko znanje, jer zadovoljstvo se ne smije potcjeniti. Ono gore zadovoljstvo ispod tusa ima jasnu dimenziju kampanje, dakle prisile i pritiska. Ovo drugo nije imalo. Bilo je cisto zadovoljstvo. Ko ne vjeruje, neka pita slikare, boeme, umjetnike koji su zivjeli i po 90 godina puseci bez straha. Bez sefa, karijere, laktanja i bez straha. Ne uvijek uz dovoljno para, ali bez svakodnevnog nadmetanja i grca za priznanjem. Pravis umjetnost za sebe, pusis i ne strijepis. Formula za srecan zivot. Mozda zaista ne najduzi, ali sigurno mnogo srecniji nego nas, nas koji se dodvoravamo sefu, zaziremo od konkurencije i patimo ako nam propadne trening.