Vaga, drugi dio

A sta se dobije???

Nego samo kratko, da ne zaboravim, da probam da dopunim ono razmisljanje o Skandinaviji i njihovim prednostima kojima nas sve ostale, ostavljaju daleko iza sebe. Puno sam pisao o Kantu, ali i prije Kanta je postojala ideologija koja je obiljezila Skandinaviju: protestantizam. U tekstu o Vitenbergu najavio sam da je jos za zivota Lutera doslo do cijepanja protestanata tako sto su se odvojili reformisti (Svajcarska). A od ta dva krila, ono reformatorsko se bolje odrzalo ovdje na Sjeveru Evrope. Luterov pragmatizam u kojem dominira da se oprost ne postize radom, vec samo vjerom, iako zadrzano i kod „svajcaraca“, kod reformista je bilo obiljezeno strogom disciplinom. Luter je taman odskinuo vrata prema ljudskoj slobodi, Kalvin ih je brze-bolje zalupio. Tu ce Kant naci inspiraciju za svu svoju ideologiju i filozofiju u kojoj dominira ono „Mi moramo, mi trebamo…“. I nista vam vise ne treba! Ako vi kao dijete dobijete vaspitanje koje stoji cvrsto na platformi Mi Moramo, onda to postane dio vas. Kasnije i kroz skolu i „ulicu“ (ne kao kod nas, bukvalno, vec ono sto se dobija iz okoline kroz zivot), cujete isto: pojedinac treba da uvijek misli na opste dobro i da mu svaki plan, potez i radnja budu svjesno ograniceni brigom za opsti (visi) interes. Cijena? Sigurno, ali kojim instrumentom to mjeriti? U Albaniji 2 muskarca (na 100 000 stanovnika) izvrsi samoubistvo. U Alziru 3. U Svedskoj 16. Litvaniji 47. Nije lako stalno misliti na drugoga… Mora biti neki ventil.

E upravo u tom ventilu mozemo naci ono pozitivno sto treba staviti na vagu kako bi se na kraju vidjelu sta je neto rezultat.

I dok se kod gubitaka radilo o krupnim stvarima (ljudi, mirisi), na strani dobitka, ima „milion“ sitnih stvari. Lako je na primjer, voziti auto i po gradu i po autoputu. Tu se tacno vidi ovaj kantovski princip: prvo ti, pa cu ja. Kod nas? Mozda jedino u Novom Sadu – inace cijeli region je jedno veliko Cetinje. Usluge? Milina. Red, disciplina, angazovanost, struktura, efikasnost, kompjuterizacija. Mada! I oni se nalaze u nekoj vrsti prelaznog perioda, gdje se ne zna sta ce pobijediti: uzasna povrsnost novih generacija uznapredovala kao tumor na bazi naglasenog individualizma ili – kompjuterizacija. Kad udjete u prodavnicu, bolje vam je odmah traziti nekoga sto ima sijedu glavu: taj vam moze zavrsiti poao. Krenuti od nekog omladinca za pultom? Samo gubitak vremena: morace otici da pita…. . Ali kompjuteri, oni imaju potencijal da zamijene sve. Samo treba jos malo vremena. To je cak i korona potvrdila: nestaju fizicke prodavnice, posao se seli kod kuce, nestace kancelarije, nestace gotovina.. Zivot ce za 10 godina biti lap-top ili samo mobilni telefon i teretana. Pomenimo samo ovako: sjedite u sumi. Drzava (drustvo od svjesnih pojedinaca koji uzivaju da se zrtvuju) je osigurala da i u sred sume imate dobar prijem interneta. I onda „odete“ na Amazon i kupite elektronsku knjigu. Platite i pocnete da citate 5 minuta nakon sto ste zapoceli radnju.

Ali nisu samo sitne stvari.

Djeca. Djeca su dovedena i data im je sjajna platforma za ugodan i miran zivot. Uz aktivnu paznju i fokus roditelja, skola ce biti zavrsena prema zamisli i onda je sve otvoreno. Ne moze drustvo i polozaj u njemu, promijeniti psihologiju licnosti, ali moze da pomogne da se teskoce u zivotu savladavaju lakse i bezbolnije. Lijepo bi bilo ako roditelji mogu da se kontrolisu i da ne kritikuju (ili pricaju negativno) o cijelom ovom kontceptu koji opisujem kao kantovski, jer ne smije se aktivno unositi sumnja. Ako cijelo drustvo donosi pojedincu brojne komparativne prednosti, nepotrebno je napadati glavnu polugu tog prosperiteta: ideologiju mi trebamo Ali, to je tesko. Tesko je kontrolisati se. Moze kasnije, kada prodju 18. godinu. Moze tada da se ulazi u diskusije i polemike. Kasno je. Ili „kasno je“. Dijete je formirano. Jer je pitanje uzasno tesko: ko je u pravu? Ja ili oni? Meni ili njima? Doduse, jasno je: granica ne mora biti ovako ostra! Niti je sve samo za mene (kao na Balkanu), niti je sve samo za drustvo. Da, ali opet – to (mi moramo) mora postati dio individue, a kako ce ko od nas kasnije u svakoj konkretnoj situaciji postavljati granicu, ipak je individualno i nema univerzalnog rjesenja za sve. Hoce li svaki Skandinavac cekati na raskrsnici u autu onog drugog koji ima prednost i na 200 m, 500 m ili samo 50 m? Vazno je da mu ideja prodje kroz glavu….

I gdje ce okrenuti vaga? Sta je neto rezultat? Bi li ponovili ovu odluku opet?

Ima tradicionalni odgovor koji vazi za vecinu: prva generacija useljenika je zrtvovana i sve ce uciniti da im djeca dobiju dobru startnu poziciju. I naravno, ovo zaista vazi za vecinu. Poslije, stvar je svakog pojedinca i njegove moci da se prilagodi. Tu nismo svi isti. Ne pomazu savjeti. Moze vama U. Bolt objasnjavati satima raspored misica nogu koji treba da se aktiviraju u datom trenutku, vi nikada necete trcati kao on. O cemu se radi? Pa o tome da na vrijeme, sami za sebe, shvatite svoju moc prilagodjavanja. Koliko ste elasticni? Koliko ste plasticni? Nedovoljno? E onda se probajte sakriti, snalazite se i tu i tamo nadjite i nesto za sebe. Neku radost. Nesto sitno cime mozete si kupiti i platiti za muke. Recimo, BMW.