Doktorska o 5 minuta

Cudno pitanje za jednog doktora, ili bolje receno – od jednog doktora, ali mora da se postavi.

Imate dvije zivotne situacije koje traju po 5 minuta. Obje donose radost, ushicenje, dakle – zdravlje. Ali koja vise?

Prva situacija je 5 minuta pod tusem, nakon obavljenog treninga. Trening je cudo! Tijelo postaje ovisno od te serije pokreta, napora i na kraju, osjecaja zadovoljstva zbog uspjesno zavrsenog napornog posla. I uopste svim tim radnjama i projektima koji traze odricanje, na kraju slijedi nagrada. Odlazak u vojsku, rat, tezak fakultet, doktorat, stroga internatska skola, obuka na brodu, podmornici, u vasionskom brodu. Sve ove aktivnosti prozete kako naporom i odricanjem, tako i snaznim osjecanjem zajednistva sa „saborcima“, rezultiraju nakon svega nekim osjecanjem bratstva. Dva ucesnika istog, odricanjem prebogatog iskustva, osjecaju neku snaznu medjusobnu vezu i u isto vrijeme, gledaju na ostale kao na pripadnike neke druge vrste. Naravno, nize. Ali ne mora da bude solidarnost, grupa, tim. Dovoljno je da trazi napor. Znoj i disciplinu. Tijelo ce se pobrinuti da se niz ne prekida, najprije stvaranjem ovisnosti od napornog fizickog rada, a onda i onim poznatim valom endorfina koji vas cini srecnim i dolazi poslije („5 minuta pod tusem“). Cijeli „projekat“ ima i pozitivnu drustvenu dimenziju, jer je opste prihvacen kao koristan i pozeljan. Poslednjih 30 godina terorisu nas kampanjama sa jasnom porukom: trenirajte, produzite svoj zivot, budite zdravi. Niko naravno ne primjecuje diskretni cinizam drzave koja daje platformu tim kampanjama: zdrav, opterecuje manje zdravstvenu sluzbu, a poslije kada svi budemo od 90. do 100. godine imali Alchajmer, to drzavu ne brine, jer se radi o nekom drugom fondu. I nekim drugim politicarima. A i nosioci kampanja imaju svoj interes: sportska oprema, oprema za zivot u prirodi, prodaje se kao luda. Ali za vas, tih vasih 5 minuta ispod tusa djeluje jos jace i snaznije, jer boze moj, ima drustvenu potvrdu?!

Ali nije uvijek bilo ovako!

Prije 50 godina je pusenje bilo jednako… pijenju vode, jedenju jabuke ili bilo kojoj drugoj svakodnevnoj aktivnosti. Na TV i filmu, svi su pusili. Dzems Bond je pusio. Hemfri Bogart je pusio Cesterfild u svom Barberi mantilu, u sjenci ulicne lampe po mraku uz laganu kisicu. Kad Hemfri zapali cigaretu u svoj toj crno-bijeloj ljepoti filmske magije, ta atmosfera se osjecala kao neka objektivno prisutna peta dimenzija. I popusiti cigaretu traje 5 minuta. Na pakovanju Opatije je pisalo „Sa cigaretom nisi sam“. I tacno je! Sjetite se samo onih posebnih trenutaka kada je paljenje cigarete bilo kao kad padnete, pa vam neko da ruku da ustanete. U mraku, dok cekate, na kraju dana, dok sabirate utiske, nakon nervoznog verbalnog sukoba, nakon intime u krevetu, u trenucima gubitka i nesrece. Naravno i za stolom u dobrom drustvu, kao kruna postignutog vrhunskog zadovoljstva i atmosfere. U ustima okus hrane i pica koji samo duhanski dim moze uspjesno dopuniti. Soljica kafe i cigareta. E, ovako je bilo prije 50 godina. Vrijeme nevinosti i opustenosti. Duvanski dim je bio dosljedno izbacivan samo iz sobe u kojoj ce sad, bas malo dijete da spava; sve ostalo je bilo normalno, prihvatljivo i uobicajeno. I zadovoljstvo…. Ko je poslednji put vidio steku cigareta? Znate ono savrsenstvo industrijskog dizajna, sa idealnim proporcijala duzine, sirine i debljine. A onda Marlboro: samo dvije boje. Bilo da se radi o tvrdom ili mekom pakovanju Marlboroa. Oba otvarate odmotavanjem one tanke crvene vrpce, pa skinete plasticni pokrivac gornjeg dijela. Naravno, naravno: onaj donji dio ostaje. E sad se tvrdo i meko pakovanje razdvajaju. Ja sam pripadao onim koji su uzivali u svakom segmentu procedure, ne zureci i vodeci racuna i o nekoj minimalnoj estetici kutije. To je posebno bilo vazno kod mekog pakovanja, jer ce se aluminijum morati opet sloziti da pokrije cigarete u pakovanju. Forma kutije koja se prazni, mora da ostane prizmaticna. Nikad nisam zurio, cijepao, trpao cigaretu u usta – ne, napotiv, oni koji su cekali da budu pocasceni od mene, prolazili su kroz 5 minuta „pakla“: trebalo je docekati. I onda ide udaranje kutije o kaziprst, kako bi krenula prva cigareta napolje. Hvatana je kljestima palca i srednjeg prsta, noktima, a kad bi izasla, pazljivo je njenim dnom vraceno nazad sve ono sto je nepotrebno krenulo napolje. Ne zureci, stavis je u usta i sporim, kontrolisanim pokretom upalis vatru. I onda prvi udah, dubok do dijafragme. Zadrzis i polako pustas, volja te je kroz usta, volja kroz nos. Pravljenje kolutova je vec perverzija: to je kao kad se najedete napolitanki, pa onda pocnete da odvajate one slojeve i gulite sjekuticima sloj nugata. Nepotrebno.

I to je takodje bilo 5 minuta! I? Kojih 5 minuta su imali veci pozitivni efekat na zdravlje? Ne znam. Ne pomaze ni doktorsko znanje, jer zadovoljstvo se ne smije potcjeniti. Ono gore zadovoljstvo ispod tusa ima jasnu dimenziju kampanje, dakle prisile i pritiska. Ovo drugo nije imalo. Bilo je cisto zadovoljstvo. Ko ne vjeruje, neka pita slikare, boeme, umjetnike koji su zivjeli i po 90 godina puseci bez straha. Bez sefa, karijere, laktanja i bez straha. Ne uvijek uz dovoljno para, ali bez svakodnevnog nadmetanja i grca za priznanjem. Pravis umjetnost za sebe, pusis i ne strijepis. Formula za srecan zivot. Mozda zaista ne najduzi, ali sigurno mnogo srecniji nego nas, nas koji se dodvoravamo sefu, zaziremo od konkurencije i patimo ako nam propadne trening.