Kako je Gavrilo naletio?

Proslo je vise od 100 godina od kada je Gavrilo Princip sa trotoara blizu Miljacke, pucao na prestolonasljednika i njegovu zenu. Em se Ferdinandu nije islo u Sarajevo, em je Sofija bila u drugom stanju. Imperator je natjerao sina da obidje neke trupe u Bosni, iako je ovaj vise volio da se vozi luksuznim limuzinama po Becu. I bas te limuzine je negdje iz parka, sakriven iza drveta, ljubomnorno posmatrao Joza (mladjahni Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito) i zaklinjao se da ce ih i on jednog dana imati. Usput, ponovicu da su bas tim parkom u isto vrijeme setali i kovali svoje planove, Tito, Staljin i Hitler.

I sta ce Ferdinand, kud ce – u Sarajevo.

A onda muceni Gavrilo! Koliko je mudrih i manje mudrih, pa caki vrlo glupih glava pisalo o njemu u pokusaju da mu odredi mjesto u istoriji. Njemu niko ne moze oduzeti to mjesto. Mislim, staviti u pokret najveci svjetski rat, veci nego ijedan do tada, rat koji ce zbrisati sa politicke karte 4 velike imperije, promijeniti granice na vecini kontinenata i izazvati enormna stradanja – moras uci u istoriju. A kakvu ocjenu ces dobiti zavisi kako to obicno biva, od toga ko ti daje ocjenu. U tom istom Sarajevu (da ne govorimo o djacima po skolama u Spaniji ili Brazilu) djaci su do prije 50 godina ucili da je Gavrilo heroj, a pola vijeka kasnije da je terorista („pucao u trudnu zenu“). Licno mislim da je i jedno i drugo, jer prvu ocjenu daju ljudi sa istog podrucja, gdje je njegov cin uticao na zivot cak i vijek kasnije, a drugu ocjenu daju politicki teoreticari: hladno i objektivno. Ako vi ubijete nekoga ko je ubio vase dijete, vi ste i junak i – ubica.

I zato ovakva plitka i povrsna gledanja na fenomen, treba izbjeci, ako ima malo mentalnih kapaciteta. Cemu nam sluze te ocjene i ta sortiranja istorijskih licnosti? Pa valjda je najvaznije, da bi nesto nucili za buducnost i da bi znali prepoznati i predvidjeti nesrecu. I sta nam sad tu pomaze kako cemo nazvati Gavrila? Ako se politicka scena dovoljno dobro namjesti, uvijek ce u nju uletjeti neki Gavrilo, pucace i poslije ce se ljudi podijeliti na one koji ga opravdavaju i one koji ga kritikuju. Znaci – glupost. Pogresno. Sta je nama mnogo vise potrebno? Pa da primjeimo da se scena za neke buduce gavrile namjesta. Strpljivo, polako, ali sigurno i (mozda) bez povratka. To se mora primjetiti i ako moze zaustaviti. Danas je to jos lakse! U vrijeme interneta i fenomena globalnog sela, neko bi trebao da brze shvati sta se dogadja i sta nam prijeti…

A pazljivo uho je trebalo samo da oslucne kako je disao Bec prvih 10-ak godina 20. vijeka. Oko i uho. I mozak. Pa bi primjetio da se Bec gradi kao lud. Imperija je na vrhuncu, finansijski jaka i hoce to da pokaze. Cijeli kompleks zgrada oko Prstena (Ring) ilustruje tu moc. Ali umjetnicki pravci zastupljeni u toj finansijskoj histeriji bili su sve osim moderni. Kulturna i naucna elita Beca ne samo da ovo primjecuje i kritikuje, vec pocinje da se osjeca lose! Umjetnici su bijesni jer ih ponudjena umjetnost laze. Pogledajmo samo niz naucno-kulturnih zbivanja u Predstolnici.

Frojd pokrece psihoanalizu i objasnjava covjeka kao instrument dva osnovna nagona: seksualnog i agresije. Njegov kolega, doktor Snicel (Schnitzler) ima cerku Anu koja je bila Frojdov pacijent, ali se ipak ubila u 18. godini. Betoven pise sonate. Maler sinfonije. Sonberg i Berg (Schoenberg) stvaraju kompletno novu (atonalnu) muziku! Mala anegdota, Sonberg hoce da nauci i da slika. Angazuje mladog umjetnika koji mu daje casove, ali se izmedju njega i kompozitorove zene napravi ljubavna afera. Sonberg postavi zeni zahtjev da se opredjeli, ona odabere njega, a mladi slikar – se ubije. A kad smo kod slikara, Klint, Egon Sile (Schiele). Zapravo je bilo dovoljno samo pratiti Egona. Zamislimo da je imao Instagram, pa ga pratimo od puberteta do smrti… Gledajuci njegove slike i prateci njegov psiholoski razvoj, relacije u zivotu, svako bi morao zakljuciti: „Pa nece rat???!“ Mozda bi ga i Gavrilo pratio na Instagramu i shvatio da tu nesto nije u redu, pa bi samo pustio da se imperija urusi sama od sebe, bez da on mora da ide na Miljacku?

N.B. U ovom tekstu se pominju brojni poznati ljudi tog vremena. O svakome pojedinacno bi se dalo pisati. I ne samo pisati, vec i zaranjati u njihova djela. Moja je ideja da vas na to podsjetim: bolje da vi uzmete na primjer – biografiju Sonberga, procitate je, naletite na komentar teoreticara muzike koji kaze da se slusanjem njegove muzike osjecamo kao da lebdimo bez tezista, slobodni od tla, sto je posljedica toga da su se svi tonovi oteli i oslobodili veza sa zvukom, i – u sledecem koraku staviti njegovu plocu (CD) na gramofon i probate da to osjetite. Kasnije, kad stignete, otputujete u Bec i posjetite par lokala gdje je Sonberg boravio. A znajuci da su dogadjaji u Becu na pocetku 20. vijeka bitno uticali i na vaz zivot, osjetite da cvrsto stojite unutar svog ientiteta, kakav god on bio. Drugi neka idu u Vijetnam…. Ili na Cejlon…. Sta da osjetim u Vijetnamu?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s