Vaga

Ono sa protestantskim moralom mora malo da saceka. Kako i nece kad su se jos za zivota Lutera, pojavila dva pravca protestantizma?! Jedan je Luterov koji je zadrzao za sebe ime protestantizam, a drugi je dosao iz Svajcarske i da ne bi bilo zabune, zovu ga Reformizmom. Odmah je nastala i mala zbrka sa imenima (tzv. Oci protestantizma). Cvingl (Zwingli) je odmah malo promijenio (on je pravi bastinik Erazmusa Roterdamskog, pa je u reformu ugradio dosta od humanizma). I onda su dosli Melahton (Melanchthon) i Kalvin. Ovaj prvi, Njemac, slozio je i organizovao Luterovo djelo, a ovaj drugi, Svajcarac, Cviglovo. E sad kako on (Kalvin) posta vece ime od svog prethodnika, velika je istorijska tajna i nas zapravo i ne interesuje. Ali ja sam dobio novi prakticni problem: kojim putem ici da bi se doslo do Skandinavije? I dok to malo ne proucim, vratimo se – vagi.

Vaga, sprava na koju se stavljaju stvari na dvije strane, dok ne dodju u ravnotezu. Sta sam ja, ili moja generacija dobio dolaskom ovamo, a sta sam izgubio? Na ovu pricu me je ponukala slika starog dobrog Grunfa koji nam je i ovoga puta porucio nesto vrlo pametno sa svoje majice. Grunf kaze, ako hoces da dobijes osobu iz snova, idi lezi i spavaj. I odmah mi na pamet padose moja djeca (dakle njihova generacija – neuporedivo u smislu ove teme sa nama, mojom generacijom), koja su izgubila sve sto ide uz Alan Forda. Malo? Ne znam. Mislim da je puno. Jer oni su napustili Jugoslaviju ne znajuci za ove romane, a dosli su u zemlju koja je dovoljno daleko od Italije, tako da nikada i nece vidjeti ove sveske u izlogu.  Znaci oni su izgubili Alan Forda i njegovu TNT ekipu. A ja (mi)?

Najveci gubitak su ljudi, zapravo druzenje sa njima.  Zapravo oni (rijetki?) trenuci kada se u opustenoj atmosferi u drustvu onih do kojih ti je stalo, sjedi i razgovara. Cisti je bonus ako ima i nesto fino na stolu. … Nazalost, cak sam i ja uhvatio samo zadnje momente kada se za takvim stolovima i slobodno pusilo: to je tek bio vrhunac zadovoljstva. Moje pusenje je bilo – slobodno – do pocetka 2000-ih, a onda se postepeno ugasilo. Strah je bio jaci! Jer sta znaci slobodno pusiti? To znaci da te, prvo, niko sa strane ne gleda poprijeko (jer i oni puse) i drugo, vaznije, da ti nis cijelo vrijeme nervozan zbog prvih bolesnih celika u plucima koje su upravo pocele da se kotrljaju ka karcinomu. Bilo je ovakvih neprezaljenih situacija i poslije puno, ali trenutno mi u sjecanje nadire prizor iz vremena studija, kada smo sjedili  u kafani Labirint u Mostaru, odmah uz Neretvu, a ispod ulice Kujundziluk. Drustvo sa studija, oslobodjeni anksioznosti brucosa i prvih godina, sigurni da ce se studij zavrsiti u roku, opusteni u trenucima raspusta, nadvijeni nad cevapima u somunu i Laskim pivom. Razgovor, jezicke vratolomije (liskaluci), podsjecanja. I onda Marlboro. Pa povuces svojski neopterecen strahovima. Pa otpuhnes, pa ti malo ode i u oko i ono zasuzi, ali se sve to odmah utopi u novoj salvi smijeha – opet sa suzama. Pa, dobro, neko ce reci, ima i ovdje restorana, sta vise poceli su sluziti i cevapcice (Brailovic, Austrija), ima i pive (dobre). Ok, nema cigareta. Ali! Nema – jezika. Mozete vi poznavati jezik domacina tako dobro da pisete polemicke tekstove u dnevnim novinama, nista vam to ne pomaze, ako ste (jezicki) formirani stigli u zemlju. Znaci, poslije 30-e. U tih 30 i kusur godina koje ste vi proveli na Strelcevini, Bjelavama ili Slaviji, oni su proveli… ovdje i razvili neku vrstu komunikacije koju vi nikada necete postici, ni dostici. A onda, po definiciji, nemate 40% zajednickih tema, jer je svuda – to je valjda nesto kao internacionalni fenomen – nasladje pricati o proslosti, podsjecati se, ogovarati….  I onda su i oni (zbog vas) i vi prinudjeni pricati o sadasnjosti i buducnosti, a to onda vec lici na sastanak kakvih vam je odavno preko glave u ovim protestantskim zemljama. Svi smo to prosli: prvih 10 godina ce vas pitati da li vam je dobro u njihovoj zemlji, da bi ostatak vremena (dok se ne odselite nazad) pricali sa vama o vremenu. I primjetili ste: cim za sto dodje domacin, od ranije prisutni domacini krenu sa tim novodoslim neku temu u kojoj dramaticno vise uzivaju nego u tome sto su do sada sa vama razgovarali. Ok, mozda ne bas toliko dramaticna promjena domacinskog raspolozenja, ali vama se to tako ucini….

Iz ove iste price je i neverbalna komunikacija koja je takodje ovdje potpuno drugacija. Mi smo u Jugoslaviji, mogli dosta toga ”izjaviti”, poslati poruku, a da i ne otvorimo usta. Protestanti, ovdje razgovaraju samo verbalno. Tijelo mora da miruje, mora da se kontrolise. Ne daj ti boze da zijevnes! Vise od polovine ce primjetiti: ” Umoran?”, uz jasnu poruku: da si malo vise disciplinovan, legao bi sinoc na vrijeme, pa bi sada bio u stanju da interreagujes u drustvu bez znakova umora. Primjetite: oni imaju treci nivo komunikacije, na koji se mi jos nismo popeli. Nije rijec, nije tijelo, vec je rijec koja stoji svjetlosnim godinama udaljeno od poruke koju nosi. To je vjestina koja se tremira i vjezba, a nas trening je kao rukom sklonjen, jer – mi psujemo. Mi ne kazemo ”ti ne znas da vozis” – Ne, mi kazemo ”jebo te onaj koji ti dade dozvolu!” Mi nismo stigli do tog stadijuma kada ti treba rijec koja nosi drugo znacenje (mozda se neko sjeti homonima? Iste rijeci razlicitih znacenja). I opet nesporazum! Opet glavni cilj i prepreka koja se zeli prevazici komunikacijom: nesporazum. Ne. Jos dublji nesporazum. Verbalna komunikacija falicna, tjelesna nepozeljna i pogresno tumacena, a one trece tzv. napredne – nema.

Sta smo jos izgubili?

Slike i sve ostalo sto do mozga dolazi culima, ali nisu rijeci. Mirisi, zvukovi, ukusi. Ovaj kompleks stimulansa je najvjerovatnije povezan sa – bas onim istim, ranije pomenutim periodom do 30-e godine: to je ono sto kazu da se dobija sa majcinim mlijekom. Slike, mirisi, ukusi hrane, neki zvukovi – sve je to pohranjeno u negdje u nekom mracnom, zasticenom dijelu mozga, a opet u intimnom kontaktu i sa svijescu i sa osjecanjima zadovoljstva. Kao kad vas obuzme talas endorfina kada uradite nesto sto ste sami sebe ubijedili da je vazno. Sto bi mi rekli i bez endorfina: pa ti fino. Da se ovo dozivi, najlakse je otici negdje juznije od Sibenika, stati na praznu plazu, staviti u usta narandzu, slusati talase dok pristupaju sljunku plaze i mirisati more. Poslije oprati ruke u moru, mahati njima da se osuse i osjecati peckanje na mjestima gdje je koza ispucala od bure. E tu dobijete sve odjednom, a ovamo to ne mozete dobiti ni za 30 godina. A sjeverno od Sibenika, boga mi nekako manje mirise….

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s