Biti glup

Imate dvije grupe glupih ljudi. Onako, malo glup i dobro, zestoko – glup. Ja pripadam ovoj prvoj grupi, a nasa je slabost (dodatna) to da smo svjesni svoje gluposti. Oni drugi, zestoki, nisu. I naravno, blago njima. Nas narod ih je lijepo definisao onom poznatom o Bajramu svaki dan….

Kad je neko iz tvoje okoline glup i to moze da bude na dva nacina. Moras imati relaciju sa njime ili – ne moras. Ovaj drugi scenario je sjajan: okrenese se i odes. Ali prvi…!

Ovaj prvi scenario da je neko sa kojim imas relaciju glup, odnosi se prvenstveno na posao. Jer valjda si u ostalim zivotnim situacijama, uspio da na vrijeme proberes…. E sad i na poslu opet imaju dva scenarija. Moras da imas relaciju ili mozes da biras. I tako nekako uspjesmo da definisemo ono najgore: moras da imas poslovnu relaciju sa nekim ko je glup (gluplji od tebe). Uh, koja teska situacija. Ti govoris jedno, a ta druga osoba – drugo. Ti opet krenes, sad sporije, crtajuci u vazduhu rukama (kao Uma Turman u Palp Fiksnu), ali ne pomaze. Osoba odgovara nesto drugo. Frustracija raste na obje strane i tu sad treba angazovati svu raspolozivu energiju da se kontrolises, da ne pocnes da vices ili da koristis ostrije formulacije koje vise salju poruku sagovorniku o njegovoj gluposti, nego sto prenose originalnu ideju.

Sta osoba poslije toga misli o sebi, ne znam, ali ako razumije da je glupa, ona pripada onoj laksoj, mojoj grupi, ali ako samo ode frustrirana i ubijedjena da ja ne znam da formulisem ideju, onda je grupa Dva. A sta vi mislite o sebi? Jeste li ikada osjetili intimno koliko ste glupi? Biti glup je kao kad se naslonis na zid i probas da ga gurnes. Pritiskujes, pritiskujes, ali nista se ne desava. Nema pomaka. Citas, razumijes rijeci, ali kontekst – ostaje „iza zida“.

Iz nekog mog urodjenog i kasnije pazljivo njegovanog mazohizma, cesto biram tekstove sa kojima cu ponovo i ponovo, iznova i iznova konstatovati isto: nista ne razumijem. Poslednji primjer je knjiga objavljena 2013. koja pokusava da pomiri nauku sa slobodnom voljom. Ima li slobodne volje u svijetu moderne, dakle deterministicke nauke? Posrednik je kao sto sam to vec ranije u brojnim tekstovima pisao, kvantna mehanika (fizika). Ono jes’ da i u mazohizmu ima sladostrasca, sto znaci emocija privlacenja, ali ipak je prvenstveno tema ta koja me neodoljivo privlaci. Pocnite samo sa jednom naucnofilozofskom misli da sve ovo sto ja sada pisem, vec je odavno definisano jos od vremena Big Benga!

Najprije samo jedna mala anegdota. Cuveni jugoslavenski internista, hematolog, neki kazu cak osnivac jugoslavenske hematologije, Stanoje Stefanovic ispricao je davno, prije skoro 40 godina (sic!) jednu simpaticnu pricu. Sjedi on tamo neke jeseni u nekoj biblioteci u Parizu, napolju pada kisa i on proucava trombozu. Tada je procitao (shvatio, pronasao…?) da ukoliko hodamo brzo, u krvi se stvara neki faktor koji sprijecava trombozu. Ok, jos od njemackog patologa Firhofa je bilo poznato da je jedan od glavnih preduslova tromboze, stajaca krv, krv koja sporo cirkulise, ali eto Stanoje je nasao da se kod zestokog hoda u krvi pojavljuje „neki faktor“ koji sprijecava trombozu. Zapamtite ovaj misticni „faktor“ (koji ni danas nije definisan!) i krenimo dalje….

Postojanje slobodne volje je ugrozeno i sa aspekta nauke i sa aspekta kvantne mehanike. Sa aspekta (Njutnove i Laplasove) nauke to je nekako ovako: ako posmatrac ima uvid u trenutni polozaj svake partikule, ako ima uvid u kretanje i brzinu tih partikula i ako ima moc da to sve proracuna, moci ce da predvidi rezultat. Znaci efekat je predodredjen polozajem cestica u trenuku prije. Subjekat je samo posmatrac i nema uticaja na efekat. Slobodne volje nema. Ako uzmemo kvantnu mehaniku kojoj je „sve i sja“ slucaj, onda opet nema slobodne volje, jer ce svaki efekat biti slucajan rezultat prethodnog stanja. Odmah nakon sto su „oci“ kvantne mehanike „objasnili“ fenomen, poceli su tvrdi sljedbenici Njutna pokusaj da pomire ovu teoriju sa klasicnom (deterministickom) fizikom. Cak i Ajnstajn („Bog se ne kocka“). Tu se onda pojavio moj favorit kvantfizicar David Bom (Bohm) koji je pokusao da uvede determinizam u kvantnu mehaniku uvodeci pojam lokalnih i nelokalnih skrivenih varijabli. Vidite odmah da nema vece razlike izmedju Stanojevog „faktora“ i Bomove skrivene varijable. I jednom i drugom je nedostajala karika u lancu kako bi objasnili cjelinu. Mislim, ovako mogu i ja! Objasnis donekle, pa kad nesto fali, ubacis „faktor“ ili varijablu, pa jos je nazoves nevidljivom?! Naravno, ovako mogu misliti samo glupi ljudi kao ja. Vjerovali ili ne, ali iza svih ovih „recenica“ stoji teska, preteska matematika. David je prvo „pokusao“ sa lokalnom skrivenom varijablom, ali tu ga je „sacekao“ Dzon Bel (Bell) i ponistio tu pretpostavkom vlastitom teoremom (Belova teorema). Znate sta kaze Dzon? Ako se u kvantnoj mehanici moze napraviti tacno predvidjanje (znaci, nije slucaj), onda je nas svijet nelokalan. A kad Dzon kaze nelokalan, onda on misli da su uslovi izmedju dva dogadjaja sledeci: oni su maksimalno medjusobno udaljeni u prostoru, a maksimalno bliski u vremenu, cak iako se cestice kecu brzinom svjetlosti. Ali kao sto vidite (da li??) David se spasio ostavljajuci mogucnost nelokalnih skrivenih varijabli. Znaci ima nesto izvan prostor/vrijeme dimenzija sto utice na efekat, cineci i ovaj put proces deterministickim. E, ali ne daju se ni kvantni fizicari! Pojavljuje se sad teorija „non-signalling“ koja kaze da kad dvoje vrse mjerenja u istim prostornim uslovima, ali na udaljenosti, marginalna vjerovatnoca posmatranja jednog posmatraca ne zavisi od parametara eksperimenta koje je postavio drugi posmatrac.

I tako dalje „i tako blize“…. Ovi teoreticari fizike, zapravo metafizicari ili – filozofi, mogu koliko volis! Do cega su dosli? Ovi kvantni „mehanicari“ tvrde da ima eksperimentalnih opservacija sa mjerljivim efektima koje ne mogu da se objasne zakonima iz naseg poznatog sistema omedjenog vremenom i prostorom. To ih navodi da pomisle da postoji nacin da se svijet opise jos bolje, uvodeci nematerijalne pojave (koje dolaze izvan prostor/vrijeme sistema), a time se otvara mogucnost za (makar) uvodjenje (ako ne i objasnjavanje) fenomena kao sto su slobodna volja, svijest, kreativnost, odgovornost, vjera… Znaci nesto je B, jer jos uvijek ne moze da se dokaze da je A. Trenirajte. Gurajte zid.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s