Salonorchester Schwanen, A Media Luz, Georg Huber, Edgardo Donato

Izvinite za ovaj naslov. Nekoliko stvari ovdje ipak je sigurno i moze da se pojasni: orkestar se zove Labud. „Stvar“ se zove A Media Luz. Huber? On valjda upravlja orkestrom. A kompozitor je E. Donato. Uh, rijesismo i ovo. A sta je najvaznije? Najvaznije je da kad sam ovo cuo na radiju i prepoznao „argentinski tango“, osjetih nelagodnost u stomaku….

Bilo je to prije 46 godina u „podrumu“ Stare gimnazije (ili samo, Gimnazije). Nastavnik fizickog vaspitanja je probao da nas uvede u tajne klasicnih plesova, posto nam je za par mjeseci slijedila Velika matura odnosno Matursko vece (ili samo Matursko). Pored neizbjeznog valcera, koji je jos nekako i isao (cudo!) , bili smo uvedeni i u argentinski tango. Tanana-nana, tan-tan-tan-ta…. Nesto nije tu islo kako treba. Meni. Ovaj drugi dio od cetiri takta („tan-tan-tan-ta) je bio predugacak. Meni. Uz ona prva dva takta se kao nesto malo okrenes, 30-ak stepeni, a onda ravnom linijom skoro kao vojnik 4 koraka stupas naprijed. Nikad kraj. Vecina nas je plesala kao bolesnici od tabesa: nesigurni u hodu, moraju da svaki korak poprate udarcem u pod, da ga cuju i da tako kompenzuju losu koordinaciju zvukom. Mora da nas je profesor V. nesto pogresno naucio? E, ali da nije bilo Karla B….

Vidio sam Karla prije 4-5 godina kao dio proslave 40 godina Mature i tesko mi je vjerovati da bi i sada mogao da onako elegantno plese argentinski tango. Nije mu bilo lako ni izvlaciti se izmedju stola pretrpanog hranom i picem i stolice kako bi stizao na grupna slikavanja: sa razrednom, bez razredne, ova ili ona grupa…. Svaki put kad bi trebalo napustiti stolicu, pomjerao se i sto. Prema Radobolji. Ali te 1976. godine, to je bio spektakl za nas nezgrapne. Spektakl, zadovoljstvo za gledati, ali i potvrda vlastite smotanosti koju evo osjecam i danas u stomaku vec na zvukove prvih taktova Tanga. Karlo je bio a Luke. I ne mogu reci da mu je taj talenat dosao od Luke: bilo je jos plesaca sa Luke, ali njihov stil je vise bio „sentis“. Recimo Josko P, blizak, nerazdvojan Karlov prijatelj, vise je volio da „padne“ po partneru u toku plesa. Karlo je plesao kao da ima bilijarski stap u tijelu, iako su kukovi vodili neku drugu „politiku“ sto je sve zajedno odavalo sjajan efekat. Josko bi se zajapurio u licu, „objesio“ partneru o ramena i – polako. E ali ima nesto sto Luka daje svojoj djeci! Talenat za sport.

Na nasu „nesrecu“ u istoj prostoriji gdje smo trenirali ples, bio je i sto za stolni tenis. Karlo je bio neugrozeni sampion tog sporta. Igrao je kao Surbek. Zapravo sad nesto mislim, Karlu je valjda najprijatnije bilo u toj prostoriji? Salim se, naravno, imao je on svojih trenutaka i gore, nekoliko spratova visocije.

Nego sport! Njegov jaran sa Luke, Josko, igrao je kosarku na istom nivou kao i Karlo „ping-pong“. I ja sam se nesto muvao u ekipi, uglavnom zbog visine i dobrog odraza (dovoljno za dijeliti „banane“), pa se dobro sjecam koliko je zadovoljstvo igrati u timu koji ima pouzdanog igraca! To vam je kao kad idete u opasnu misiju za agentom I. Hantom (Tom Kruz, MI): ne moze nista lose da se dogodi. E ali brze promjene napad, odbrana, trcanje naprijed nazad, ne stizes ni da vidis gdje je lopta, to zna da covjeka unisti i ubije u pojam. Pravi igraci samo stoje sa strane i ubacuju. Danas bi se reklo, trojke. Znam da se Josko inspirisao na Hvaru gledajuci u Kicanovica koji je tamo igrao u japankama. Ma sta ce Kicanovicu patike?! Kao da sada vidim tu crno-bijelu fotografiju, slikanu na betonskom kosarkaskom igralistu odmah iza Gimnazije. Ne znam kako sada izgleda A. Sarajlija, takodje uspjesan kosarkas (cak i sa profesionalnom karijerom u Sloveniji!), mada sa Strelcevine, (obratite paznju, isti vazduh je disao i Dalipagic), ali ono sto znam, osim mene i Joska, niko od tih sa slike vise ne moze lako potrcati….

Nego da nije ona prva dva takta, kad dobijes sansu da se malo okrenes, mi bi svi zajedno samo isli, isli, 4 po 4 takta, sve do Bristola i Maturske…. Ja sam tada imao 19 godina. Ali kad pomislim na odijelo koje sam imao na sebi, potpuno mi je jasno da danasnji 19-ogodisnjaci imaju mnogo bolji ukus odnosno uspjevaju da postignu za isto vrijeme mnogo visociji estetski nivo. Moje odijelo je bilo negdje izmedju Dz. Travolte i jedne od scena iz Groznice i Bekima Fehmiuja iz Sakupljaca perja. Bez, zapravo skoro bijelo, sirokih nogavica, dolje prema cipelama. Eh, pa jos istobojni prsluk?! Samo naprijed – na ledjima je bilo ono nesto sjajno…. Uzas. I sad kako da se covjek sjeca Mature sa prijatnim uspomenama?? A steta je: svi bi trebali da pamte Matursko vece sa nostalgijom, bez obzira koliko alkohola bilo prosuto te veceri…. E, ali eskurzija! E, to je nesto sasvim drugo.

To jutro, dok smo cekali autobuse za put, skupili smo se na pijesku (rizla) ispred Gimnazije, stajali u malim grupama i pravili planove ko ce koje zensko drustvo probati da obezbjedi u toku ekskurzije. Ispalo je sve obrnuto! Ali, sve.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s