Ekskurzija

Tesko je naci temu koja bolje harmonizuje (pase) nazivu ove kolekcije tekstova. Moze se danima jadikovati oko raspada Jugoslavije, rata, uzroka, krivaca, ali podsjetiti se na putovanje koje se organizuje na kraju srednje skole i putovanje koje izmedju ostalog ima bas za cilj da produbi relaciju „putnika“ sa vlastitom zemljom – da, tesko je naci bolju temu!

Prateci logiku savremenog pisanja naucnih tekstova, evo da i ja napisem kljucne rijeci!

Pica u Zagrebu. Vecernja setnja Pohorjem. Kupanje u Crikvenici. Kupace iz Trogira.

I skupismo se mi to jutro ispred Gimnazije oko onoga necega sto je trebalo da bude fontana, cekajuci autobus. Kad bi me neko danas natjerao u autobus na istu turu, ja bih pao u depresiju, opterecen mislima samo o jednom: autobus. To prevozno sredstvo, maksimalno neudobno, najcesce i neprijatnog mirisa, sa velikim rizikom da vam partner narednih 8, 10, 15 sati bude neko koga biste najradije odmah zaboravili, uzasna mikroklima, pogotovo ako dio puta bude nocu…. Uh, uzas! To jutro pred Gimnazijom, mislio sam o svemu ostalom, osim o autobusu. Tako je to kad si mlad…. Ma sad nesto kad razvijam ovu ideju odnosno misao (inace jednu od mojih favorit-tema – mijesanje razlicitih grupa), cini mi se da kao sto ne treba mijesati kulture, tako brate ne treba mijesati ni generacije! Mladi sami, stari – sami. Posjeta i dovidjenja. Dolje na kraju teksta cu vam prikazati jedan primjer koji tjera vodu na moju vodenicu (kulture ne treba mijesati!).

U Zagrebu smo izasli negdje uvece. Nisam bas sad siguran, jer zvuci nevjerovatno, ali mislim da sam tu prvi put u zivotu pojeo picu (pizza). Taj ukus pice, vise nikada kasnije nisam nasao i ubijedjen sam da je to bila i ostala najbolja pica koju sam pojeo u zivotu. E sad kako sam dosao do ovog zakljucka, ne znam, jer nisam imao cime da poredim, ali definitivno – taj ukus, tu jednu nijansu u ukusu, vise nikada nisam nasao. I pojeo sam, naravno – dvije. Zaliveno pivom i na kraju u hotelu sve ispovracao. Steta. Em je vise nikad nisam nasao, em je trajalo kratko.

U Mariboru, Pohorju, bili smo u nekoj dvorani i plesali. Bio je planiran, jos od Mostara jedan drugi partner za ples, ali ispad’e neko sasvim treci. Poslije plesa setnja sumom u Pohorju. Mrak, ogromne kolicine zimzelenog drveca, tolike da nikada u zivotu nisam vidio toliko borova na jednom mjestu. Mostarci bi rekli: “ ‘Ta ce Pohorje – nema platana!?“ Nema platana. Sjecam se i dalje mraka i uzbudjenja.

U Crikvenici je „palo“ kupanje. Maj mjesec, voda ‘ladna , ali moras. Voda, more, plivanje, pruzili su konacno i meni malu sansu da pred suprotnim polom izvedem nesto i sa tijelom, a ne samo glavom. Koja greska! Ali to saznas tek kasnije. Suprotni pol je cijenio samo plodove glave ili su nam to tako predstavljali? Bez obzira sta svako od nas misli o svom tijelu i njegovim kapacitetima, ipak je taj dio presudan za onaj prvi (zivotinjski?) pocetak relacije, tzv. privlacenje. A poslije ce veza opstati ili ne, u zavisnosti od glava…. I tako je nekoliko desetina metara kraula na kraju 3. razreda gimnazije, odlucilo o mojem socijalnom zivotu u 4-om…. Srecom pa Nikica V. nije bio u blizini.

Trogir. Moje prve Spido kupace. Jedan od najvrijednijih artikala koje sam imao u mojem zivotu! Zute, dvostruke sa zastitnim znakom zastavice koja je bila od krpe, usivena sa lijeve strane. Ne kao danas ulijepljena plastika – ne, krpena zastavica usivena. Te sam kupace imao dok se nisu odzada otvorile rupe, 18 godina!!! Pazio sam ih, nije da nisam, ali morale su dosta i da izdrze: voznje satima na biciklu, sjedanje ad hoc na raznim plazama i pontama (drugo je kad ides na svoju plazu, pa poneses nesto za sjesti),…. Eh, nikad takve opet.

Dolaska u Mostar se ne sjecam….

Ja, onaj primjer.

Ovdje u Svedskoj gdje je govor tijela neuputan, mada postoje specijalisti koji znaju da tumace i ono malo sto se ipak da vidjeti, ljudi su „alergicni“ na sirenje ruku, trzanje, snazne na izgled nekoordinisane pokrete tijela. Ma i na zijevanje! Svaki put kad neki „juznjak“ u grupi Svedjana podigne ramena ili ne daj boze jos i rasiri ruke, nacice se neko ko ce ga pokusati imitirati, okrecuci nasilno pravac razgovora od ideje koju je juznjak upravo izgovorio, ka govoru tijela po sebi, kao necemu negativnom. Vec u sledecem trenutku ce svi ostali Svedjani preci na „temu“ Gestikulacija, zaboravljajuci odmah o cemu je od samog pocetka zapravo bila rijec. E, ali ima i ozbiljnijih primjera…. I mi u Jugoslaviji smo imali „jug“ i svi pamtimo kako bi recimo pojedinci sa Kosova reagovali na nesrecu. Uporedite kako bi reagovao Slovenac kada cuje nesto neprijatno, a kako Albanac. I sad tu lako dodjemo do slika udaranja sakama u glavu, cupanja kose, jaukanja, bacanja po podu sve do, nesvjestice. E danas Svedjani vise nisu sami. Ima puno useljenika, uglavnom sa Juga. Ah taj jug!! Mirise, toplo, ukusno, lijepo, ali – ne radi. Nista ne funkcionise. I moras na put, ka Sjeveru. Ali poneses sa sobom u genima sve motorne reakcije tijela koje si naucio tamo dolje kod kuce…. I sta se dogodilo?

Par osoba personala Hitne pomoci, izvedeni su (mazohisticki, sto je opet u tijesnom spoju sa nasilnim suzbijanjem govora tijela!) na stub srama u svim medijima, jer su jednu osobu sa Juga, pogresno procijenili, pa je mucena osoba – umrla. Neko je pao u nesvjest zbog krvarenja u mozgu, a personal je to procijenio i nazvao (uredno dokumentovao – opet mazohizam!) „kulturoloski kolaps“. Te osobe iz Hitne pomoci su do tada vidjele bezbroj puta padanje u nesvjest kao izraz kolektivne histerije, vidjeli su vristanje, skakanje, udaranje u glavu, grudi i – perceptivni sistem im je otupio. „Kulturolosko otupljivanje cula“, moglo bi se nazvati.

Tumacite kako hocete, razmisljajte o ovome, ako hocete, ali za mene je jos uvijek rano da se kulture mijesaju.