Ne znam za vas ali ja budem umoran od ovakvih tvrdnji:“ Iskustvo je integrisana informaciona struktura“. Ovo proizilazi iz necega sto se zove integrisana informaciona teorija o svijesti. I onda autor fino zamijeni ovaj rogobatni naziv teorije sa IIT i u nastavku se, bez mnogo poblema stalno poziva na IIT: prema IIT, u skladu sa IIT…?! Ma ne budem umoran, ali nekad mu bude …. Ili?
Gruba podjela tekstova koje mozete citati je beletristika („poezija“) ili cinjenice (fakta). Saznati ili prepoznati? Za mene ovdje nema dileme: fakta. Ja sam moju „poeziju“, zapravo prozu – procitao. Prvo da rascistimo sa poezijom. Mogu da razumijem da pisac moze biti vjest u sklapanju rijeci, moze da postigne kombinaciju koja je cista umjetnost, plijeni ljepotom. Ali, avaj, to je rijetko. Treba puno poezije procitati da se dodje do tih parcadi umjetnosti. U redu, ne mora svaka kombinacija rijeci biti cista umjetnost ili genijalnost. Uostalom kao i muzika. Zna se sta je Bacila je sve niz rijeku ili Jesterdej (Bitlsi), ali nije lose poslusati ni neku drugu pjesmu od Indeksa ili Bitlsa. Ali sta je to sto se nalazi daleko u pozadini jednog poetskog teksta ili jednog fakta-teksta? Iza beletristickog teksta se uvijek nalazi emocija, a iza fakta – cinjenica. I sad je pitanje, sva vas vise interesuje? Emocije? Zasto? Sta su emocije? Cetiri-pet ‘dusevnih’ stanja u kojima se i sami nalazimo svakodnevno. Vise puta u toku dana! I? U cemu je ljepota? Ljepota je u poistovjecivanju. I onda tu ide Tolstoj iz A. Karenjine i odmah mozemo otpisati jednu od najvecih i najvaznijih emocija: srecu. Jer sto bi rekao Lav, svi smo srecni na isti nacin. Tu nema nekog poistovjecivanja. Srecan junak, srecan (bio) i ja – i sta cemo sad?? E ali nesreca, ljubomora, strah, ljutnja, bijes, razocarenje, dakle citav spektar negativnih, losih emocija. Njih je lijepo podijeliti sa junakom. Tu je poistovjecivanje skoro kao terapija: vidis i njemu je, pa ipak je prosao. Znaci i ja cu. I to je to. Ja, ali vec za dva sata – opet sve ispocetka. A nista nisi naucio. Ni kako se odbaniti od nesrece, ni kako je proci.
E ali fakta. Fakta su kao da ti neko nesto da. Bespovratno (koliko te sluzi memorija). I besplatno. Dobijes – znanje. To je vrlo lijep osjecaj. U cemu je problem. E, emocije saznajes direktno, bez filtera. One te pogode. Nema od njih zastite. A zanje? Izmedju tebe i tog „poklona“ je vazna barijera koja se zove povjerenje. Uzeti poklon kao stvaran ili ga odbaciti kao laz? Naravno nisu ni ljubiteli proze garantovano zasticeni. Ima i tamo prodavaca magle (v. tekst o Gavrilu Principu: kompletna intelektuelna elita Beca osjecala se prevarenom primanjem umjetnosti koju je dobijala od drzave); sta vise to tada moze jos zesce da zaboli nego kad shvatis da fakta-tekst ne nudi – fakta. Emocije uvijek dopiru dublje, sto jes’, jes’, bilo to dobro ili ne. Kad birate pjesnika, morate to ciniti pazljivo, ali nekako je lakse jer pjesnici su poznati, pa su pozadinske informacije o njima dostupnije i lakse se manevrise. E sad je do vas hocete li da se informisete o zivotu pjesnika (fakta!). To moze biti dvosjekli mac: saznate da je njegov zivot totalno drugaciji od vaseg i zbirka emocija koje bi on da dijeli sa vama nikada ne moze biti generisana iz vasih zivotnih uslova. Znaci ostaje ljutnja kao izdvojen fenomen, ali bez uzroka ili sa uzrokom koji vas ne dotice.
A fakta? Kako tu naci pisca kojem vjerovati?
Pa, prvo ako ste vrlo osjetljivi, nemojte se trositi. Pozajmite iz biblioteke. Onda je lako odbaciti ako se razocarate. Ali osnovno je pravilo : izdavac. Ima izdavackih kuca koje jako drze do ugleda i nece publikovati bilo sta. Dogodi im se, ali onda se odmah na velika zvona izvinjavaju i informisu o gresci. Primjer je Ratlidz (Routledge). U njihovim beskonacnim listama knjiga mozete sigurno naci sve sto vas interesuje i onda se prepustiti uzitku upijanja znanja. Drugi je problem sto pisci fakata, ne moraju imati talenta za – pisanje. Tekstovi mogu da budu teski, konfuzni, kompaktni, tesko razumljivi. Treba malo rizikovati. Najcesce ne pomaze da se knjiga prelista, ono da se prolazi brzo preko stranica tako sto ih pustate preko desnog palca. Ne pomaze ni da na internetu zavirite u sadrzaj i pocnete citati. Ne pomaze to. To vam je kao kad idete gradom od prodavnice do prodavnice trazeci kauc. Na koji god se naslonite i sjednete, cini vam se – to je onaj pravi. Ali prije kupovine treba napraviti malo vlastito istrazivanje. Uvijek je bolje citati originalnog autora, a ne onoga koji tumaci i analizira. Uvijek je bolje citati na jeziku pisca, a ne prevod. I na kraju, temi se nekada treba prici polako, postepeno od „idiotskih“ tekstova, ka nukleusu, znaci komplikovanim informacijama. Takodje je vazno i pomuciti se. Nema zurbe, nije ispit u ponedeljak! Zastati, citati vise puta, razmisljati i zamisljati. Odlican je osjecaj kad na kraju nesto razumijete i usvojite. Odmah osjetite potrebu da to novo saznanje sa nekim podjelite.
Pa je li iskustvo integrisana informaciona struktura? Ne znam. Ali zvuci kao odlican pocetak. Ako vas to interesuje, ako je publikovano u Ratlidzu, ako pise neko koga ostali citiraju i ako imate malo vremena za stanku i promisljanje.
Jugonostalgija 