Korijen

Drugi? Ne, nego onaj iz „repa bez korijena“.

Sreo sam u zivotu nekoliko porodica (ljudi) kojima bezgranicno zavidim. Ne, ne mislim sad na ljude koji imaju Porse S4 ili jahtu sa posadom – njima zavidis samo dok ih vidis, a zaboravis ih vec sledeceg minuta. Ne, mislim na ljude koji imaju korijen. Ali, bukvalno.

U selu odakle je moja majka ima odmah tu pored, preko kanala, grupa kuca u kojima zive tri brata sa svojim porodicama. Kako to obicno biva u primorskim mjestima, roditelji su zivjeli u kamenim kucama, odmah uz plazu. To se nekad opisivalo sa „na pjenu od mora“, a danas je poznato u zargonu agenata za nekretnine kao „prvi red“. Tada pogled nije bio bitan i te kuce su bile tijesne, skoro bez prozora (da ne probija!). I onda su dosla djeca i pocela se siriti iza („drugi red“). Kuce djece su morale biti visoke, da vide more preko roditeljske kuce i pocele su terase i balkoni. Ali nije to ovdje tema! Ta tri brata su imali pristojnu ekonomiju i podigli su svaki sebi kucu. Znaci na istom parcetu zemlje, zive 3 generacije vec 200 godina. I njihova djeca ce mozda kratko „gostovati“ u vecem gradu zbog visokih skola, ali ce se vratiti nazad. Cetvrta generacija na istom tlu. Pa nece pustiti korijen?! I oni su drustvo u drustvu! Skoro pa potpuno autonomni. Sve imaju i sami su sebi dovoljni. Sigurnost.

Kad sam ja kratko gostovao kao iseljenik u Norveskoj i sluzbovao u nekom malom priobalskom mjestu za koje vecina u Oslu nije ni cula, prevozio me je lokalni taksista. Ista prica kao i iz nase zemlje: druga generacija na istom tlu, tu se rodio, tu radi, tu se penzionise i tu ce i umrijeti i biti sahranjen. Njegova cerka vozi takodje taksi, kad tata pred kraj godine osjeti da bi mogao platiti previse poreza… I ona se tu rodila, tu ce…. sve redom sa momkom sa pumpe.

U Mostaru sam imao (imao? Imam. Valjda…) prijatelja sa kojim sam isao zajedno u skolu 9 godina. Bez obzira sto smo i mi „gostovali“ u vecem gradu zbog visokih skola, on je svaki – ali svaki – petak isao u Mostar. Tada sam se cudio tome. Mislim, studenti smo, tek se pojavili kafici, Marlboro, pivo, Indeksi, Bacila je sve niz rijeku…. A on u Mostar. Petkom na predavanja, mi praznih ruku, a on sa kuferom. Poslije predavanja, mi u menzu na rucak, on – na voz.

I poce rat.

Ne u Norveskoj, ne nesto ni tamo odakle su moji dosli u Mostar, ali bogami zestoko u Mostaru. I mi sto smo jeli petkom u menzi, mi i dan danas jedemo po bjelosvjetskim menzama, a moj jaran – opet, kuci. Cijeli zivot u Mostaru. Dolma i hurmasica.

Kad je puklo? Koliko treba da bude u zemlji pa da opstane? Sta poslije, kad se otkine? Mislim na korijen. Jeste, zavisi od covjeka o covjeka, zavisi od okolnosti, ali koji covjek i koje okolnosti ce sacuvati korijen, a gdje ce biti precvikovan?

Najbolje je naravno ako se rodis tamo gdje su ti se roditelji rodili. I ako mozes da zivis normalno. Ali, ako hoces da njegujes korijen i da ga sacuvas, na njemu se mora raditi. To znaci neke se nevolje sa lokalnog terena moraju prebroditi aktivnom borbom, a ne povlacenjem. Zapravo je rad na korijenu isto sto i svaka druga borba unutar kolektiva: vojska, doktorat, studij, internat, zatvor…. Svaka grupa koja u toku nekog vremena prolazi kroz teskoce, izlazi iz tog perioda sa nekim osjecanjem pripadanja grupi, osjecanjem koje je mnogo vece od gole uspomene na taj period. Formira se bratstvo. Sto je bio veci napor i sto je bio i vise izazova, to ce osjecaj pripadanja grupi biti jaci (a distanca prema drugima veca, sto sad bas i nema neke veze sa korijenom).

Isto je i sa korijenom. Nema napustanja. Iako duva, malo se povijas, ima i hladnih zima i sunce pece, ali – ako prezivis – u svakom narednom mirnijem periodu, ti si jaci i srecniji. Mi ostali, dok bazamo po svijetu, jedemo po tudjim menzama, borimo se za opstanak, malo kasnije uz nesto srece, sjednemo i u BMW – i ne primjecujemo da se nekakve tanjusne grancice, neki rudimentirani korijen vuce za nama kao paucina. Stanes, dzaba: nece da se uhvati. U prvo vrijeme te to i ne interesuje, ali evo, kasnije, stigne covjeka sve. Ono, jes’, u teoriji, mozes se ti vratiti, pa tamo gdje si stao, probati da ga ponovo zakopas, na silu nalijevas, djubris (to je ono kad zoves stalno ljude u kafanu, placas im da ostanu). Uspjelo bi to. Bi, bi, nece te niko napadati sto nisi bio tu kad je duvalo ili przilo i jos vaznije, ni tvom korijenu to nece smetati da ojaca. Ali! Cemu korijen, ako je vjetar odavno oduvao lisce. Odnosno, ti si ga aktivno odnio „tamo“ i sad je tamo – ostalo. Djeca. Znaci da ne duzim: ne valja posao. Pisi, propalo! Izveo si porodicu, nasilno, pokidao korijenje, ucinio si sve sto se prema uhodanoj logici smatra pravilnim (pogotovo ako si izbjegao rat, noz, metak, silovanje), ali kad tad ce te stici zov identiteta. Potreba da se cuje tvoj jezik, tvoja pjesma, tvoje sale, da razumijes govor tijela i da mozes da ga koristis, da osjetis one mirise i ukuse, da progutas prepoznatljivi zalogaj i gutljaj. I opet, moze i to. Ali na kratko. Kad nema korijena, sve ide na porcije. Na parce. Malo si ovamo, malo tamo.

Ako imas malo smisla za cinizam, moze da se nadje utjeha! Makar to.Upravo zbog vazece logike, svi misle da si ti uspio i da si samo ti imao „srece u zivotu“. He, he, snaga tvog cinizma je u tome sto shvatas da oni „mucenici“ nisu ni svjesni koliko su srecni. I taman ti probas da im to kazes i objasnis, ali ne ide! Ne mozes doci do rijeci od njih i njihovih nadvikivanja gdje oni tebi opisuju kako je zivjeti u Njemackoj, Svedskoj, …. dobro, ne u Americi, Ameriku sve vise i vise svi mrze i nije nikakav vic pokusati pokazati da i ti iz Mostara znas kako je u Americi. ‘Ta ce Amerika!

Znaci odgovori na ona gore pitanja se nalaze u zivotu koji je sve suprotno od ovoga. Nema mrdanja! Ostani i bori se. Ima i ovamo borbe – uh, i te kako! Radi se samo o tome da moja borba i borba onoga tamo sa korijenom imaju malkice razlicite sadrzaje, a uvrijezeno je misljenje da je ova ovdje sladja. I to je cijelo objasnjenje! Oni pate jer gledaju kako im se djeca zbijaju oko porodicnog stabla, pate sto im ne mogu dati malo krila, a ti patis, jer gdje god da odes, djeca ce otici dalje upravo jer si im dao prejaka krila.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s