Sjedim na terasi kuce u vecem crnogorskom gradu. Ispred mene silueta grada koja se nazalost mijenja svake godine. Jos gore, linija siluete mi se stalno priblizava dok jednom ne – nestane! Ispred mene ce nici samo fasada novonapravljene kuce, ruzne, bez logicne estetske veze sa ostalim objektima. Samo malterisana, da se izbjegne placanje poreza…

Ali dok mi ne zatvore pogled, ne mogu a da ne vidim na jednom novom neboderu, crnogorska zastava sa ponosnim pticama-grabljivicama-koje, cuda, okrenule ledja jedna drugoj?! Agresivne po prirodi, mozda su stalno pod oprezom od stalnih prijetnji i s lijeva i s desna? A mozda su posvadjane, ali im zajednicki stit ne da da se odvoje? Ne treba ni pominjati ko je na stitu: lav. O boze! Ne da lav da gravljivice odlete svaka na svoju stranu, jedna na sjever, a druga…? Druga bi ostala- samo da nisu (”nijesu”) zajedno. A zamislite tek da onda zajednicka kruna pa’ne? Pa da to neko treci (golub?) iskoristi i uleti, munjevito otimajuci krunu. Ma jok! Mozda bi mogao galeb, ali golub… One znaci simbolizuju srpsku i crnogorsku polovinu drzave. Kao da su dizajneri znali od prvog dana (kazu da grb nije od juce) kako ce se politicka situacija zemlje odvijati.

I ko je tu veliku cevenu krpu, carsaf, carsafcetinu, rastegao preko cijele gornje petine fasade? Radnici, ko bi. Samoinicijativno? Njihove vrijedne zene vezle su marljivo, jednu noc za drugom, dok bi im oci iskapale…? Ili?
To je organizovao jedan covjek. Samo jedan. Ali, mocan. Moze da pokrene koju bilo glupost koja mu se javi. I vidio je viziju: zastava dimenzija 25 sa 12 m, da je svi vide.
Ja njega potpuno razumijem! I znam da iza tog politickopsiholoskog profila mogu biti samo dva moguca politickoekonomska scenarija. Jedan je da je htio uciniti brzi, veci iskorak u karijeri, znajuci da ce njegov ”projekat” dobiti pohvalu sa najviseg mjesta, a drugi- vjerovatniji, je da je upravo ovih dana dosao do pozamasne finansijske injekcije koja ga je jednostavno ucinila presrecnim *.Toliko je bio srecan da je izasao na terasu (njegovoj ne ometaju pogled) i u ushicenju, gotovo u transu- vidio. Pozvao je zenu i u stavu pravih velikana istorije, zagledao se u daljinu, podigao desnu ruku i rekao zeni: ”Zeno, vidis li…. ? E, tu!” Nama, hronicarima ovog velikog, uzbudljivog istorijskog trenutka, ostaje da nagadjamo sta je on to pokazao zeni? Neboder ili, vjerovatnije, zaliv ispod kuce gdje ce on u sledecem investicionom ciklusu dobiti pare da sagradi hotel koji ce biti samo njegov. Njegov.
Pa ne volio zemlju??! Ko ne bi??

A gradjani, cuj – gradjani?! – ljudi, ne mogu ni primjetiti zastavu. Oni pritisnuti dnevnim nevoljama idu sve vise pognuti okupirani mislima i nastojeci da ne slome kuk. O’kle sad kuk, pa jos slomljen? Ee… Oko vas svuda nove visoke nejednake zgrade, puno stakla i betona, fasade zivih boja i trotoari oko prizemlja, dva-tri metra siroki, ali njima se ne moze hodati! Ne, tu su stolovi, kafane i vrijedni ljudi koji sjede, prepricavaju utakmicu, dok pricaju na mobilni, sa Marlboro cigaretom u uglu usta. Oni bi zapravo trebali biti na poslu, ali – nema. Nego, mi ostali, mi sto smo pognuti, moramo uzmedju trotoara i kafana, a to je teren kakvog ga je jos davno ostavio Bog. Trava, kamenje i nesto ljudskih tragova, kese, ambalaza, mozda automobilska guma. Celava. E tu se mora pazljivo gaziti, jer kuk kako ga je Bog napravio, za cas cikne…

Moram li vam objasnjavati sta vas tek tada ceka u ovoj zemlji u kojoj ’politicar sa vizijama’ brine o vama? Moracete u lokalnu bolnicu, pa – kuci. Ko ce vam hljeb kupiti ako nemate cerku? Ne sina, on je u kafani (v. ranije). Niko. Pogledajte ’put’ zastave: mozda pomogne?

• Pokojni M. Bandic je u jednom slicnom trenutku svog zivota, punog vizija, izvijestio svog sofera: ”Sto smo capili, capili smo”.

Bilo bi mi zao ako vas nisam uspio ubijediti da se medju naucnicima i filozofima vodi vrlo intenzivna polemika o fenomenu slobodne volje. A mora biti intenzivno, jer se zasniva na vjerovanju. Vjerovanje, vjera, ideologija – nema mnogo drugih fenomena koji mogu da se usijeku toliko duboko u covjeka da je spreman na – bukvalno – sve. Svi znamo za vjerske ratove, bestijalna ubijanja i mucenja ‘onih drugih’, znamo da ideologija moze da zamjeni hranu, spavanje, pomaze protiv bolova…. Jednom rijecju, cudan neki fenomen koji tek treba objasniti.

Pitanje slobodne volje, nije tako inficirano, niti ce protivnici nabijati na kolac jedni druge, ali u ovom slucaju, dubina i intenzitet ubijedjenosti vidi se kroz kompletno zacementirane pozicije bez mogucnosti popustanja: svi stoje cvrsto ubijedjeni na svojoj poziciji i sa nje, pisu knjige, ucestvuju na kongresima istomisljenika, predaju.

Podsjeticu ukratko o glavnim pojmovima. Prvo kad se govori o slobodnoj volji, svi odmah spontano pomisle, naravno, slobodna volja postoji – pa to vidimo/radimo svaki dan. Evo ja sad ovo pisem, jer sam se odlucio da to radim sad, a ne sutra. Dva su glavna pravca: determinizam i libertarijanizam. Prvi smatra da se sve dogadja zbog prethodnog uzroka, pa time i slobodna volja. Nase reakcije, ideje, radnje, nasa volja, rezultat je lanca dogadjaja koji se dogodio mnogo ranije nego sto smo mi krenuli sa tim radnjama. Libertarijanizam sa druge strane smtra da je volja slobodna i da mi ne zivimo u predodredjenom svijetu. Stvari se komplikuju postojanjem relacije izmedju slobodne volje i moralne odgovornosti. I zapravo se o tome najvise i radi! Bez slobodne volje, ne moze se govoriti o odgovornosti. Zato su se pojavila jos dva izraza. Kompatibilizam i inkompatibiliam. Prvi smatraju da mi zivimo u svijetu koji podleze prirodnim zakonima i uzrocnoposljedicnim vezama, ali da je i pored toga moguca odgovornost. Inkompatibilisti su opet sigurni da ako i postoji predodredjenost (oni o tome ne zauzimaju nikakav stav), ne moze postojati veza izmedju prirodnog zakona i moralne odgovornosti.

Na sirem planu, moze se reci da npr. cijeli pravosudni sistem u najvecem broju drustava i sistema pociva na kompatibilizmu, naucnici su sve vise i vise sigurni u determinizam, a libertarijanci se opiru i odrzavaju polemiku u zivotu. Oni su u poslednjim decenijama dobili ekstra gorivo za svoj stav, ulaskom kvantne fizike u fiziku i njenom „borbom“ sa klasicnom, Njutnovom mehanikom. Neka vrsta pomirljivog stava je da na makroplanu djeluje klasicna fizika (jabuka ce sigurno uvijek pasti ako je bacimo uvis, ali snagom manjom nego sto imaju Diskaveri rakete), dok na nivou ispod velicine atoma (a ovdje govorimo o prostoru koji je 1 cm na minus trinaestu!), djeluju zakoni kvantne mehanike. Razlika? Pa gravitacija. Prepostavlja se da u subatomskom prostoru ne djeluje gravitacija, a posto taj prostor jos niko nije vidio, svi zakljucci se izvode – matematikom i statistikom. Ali ja ne znam kako mogu libertarijanci dobiti pomoc od kvantne mehanike kad su „tamo“ na snazi slucaj i sreca (a ne prirodni zakon)?

I zato mi, deterministi, smatramo da slobodne volje nema ili zato sto je vec sve predodredjeno ili zato sto iza svega stoji slucaj. Ali ako bi se malo potrudili da pomirimo ove stavove?

Prvo i osnovno je da jedno drustvo ne moze funkcionisati ako postoji potpuna sloboda. Nismo svi isti, imamo razlicite potrebe i ostvarivanje tih potreba mora biti organizovano da bude harmonicno. Prema mojem shvatanju vec ova cinjenica dokazuje da nema slobode, odnosno da se sloboda dobije tek u nekim posebnim atavistickim formama drustava koja su mogla da zive bez kontakata sa okolnim svijetom i koja su sama sebi dovoljna. Mozda neko pleme u Amazoniji? Ali „neko“ je jedva docekao da Kant definise slobodnu volju i to je u modernim drustvima sada kao anksiom. Covjek je slobodan, ako svojom voljom radi ono sto mora uraditi. I tako su nam biologija, psihologija, pa istorija, religija, pomogli da napravimo sistem mjera, pravila, vrijednosti sto sve zajedno zovemo etikom. To je proces dug 7 hiljada godina i imalo se vremena iscistiti ga od svega sto je stetno za drustvo, a sacuvati i promovisati drustvenokorisne fenomene. I ovo sada drustva stite sistemom represivnih mjera, kaznama, izolacijom. Mi se radjamo i kroz zivot dobijamo informaciju i sliku o ovom sistemu kroz vaspitanje i kroz pedagogiju skole, okoline, radnog mjesta. Cijeli zivot. I onda kad treba da nesto kazemo, uradimo, planiramo, mi tu svoju odluku provucemo kroz pomenuti sistem i vidimo da li ce nam to ispasti dobro ili lose. I to je zapravo onaj dio naseg zivota koji zagovornici slobode volje smatraju ocitim dokazom postojanja iste. Ja sam odlucio da napisem ovaj tekst sada i to nije odluceno jos od vremena Velikog Praska, vec danas, sad. Mojom voljom. Oni kazu, uradio si to, iako si mogao i suprotno, ergo, slobodna volja postoji. Imaju razumijevanje samo za umno bolesne, u kriticnom trenutku na neki nacin ometene (LSD) ili razne vidove prisile (ja pisem jer mi neko drzi pistoj uperen u slijepocnicu). Svi ostali djeluju slobodno.

A zapravo smo mi zamijenili mjesta!

Zagovornici slobodne volje su sada na nivou klasicne Njutnove mehanike (makroplan, vidljivo), a mi koji vjerujemo u determinizam, mi smo otisli ka mikroplanu („kvantni nivo“) i tvrdimo da se radnje koje nisu vidljive okom, odlucujuce za nase radnje na makroplanu. A sve te „mikroradnje“ mogu da se svedu na dvije rijeci: genetika i sredina. Ja pisem ovaj tekst jer time zadovoljavam svoju potrebu. Potrebe kroz zivot, kad bi bile zadovoljene, uzvracale bi prijatnim osjecanjem i zato se nastavlja potreba za ispunjavanjem – potreba. A potreba (u mojoj glavi), pa misao, ideja, pa – proizvod, iako su fluidne i neopipljive, nematerijalne stvari, ipak su nastale iz materije. Iz moje materije, moje ideje. Iz vase materije, vase ideje. A moja materija je gomila celija u kojima se nalaze geni. Da bi stvorio misao, ja moram pokrenuti neku reakciju. Neki elektroni ce se kretati. Njihovo kretanje je omoguceno sistemom iza cijeg dizajna stoji moja genetika. Sto se sredine tice, ona se pojavljuje u ovoj prici kroz razne fizicke uticaje na moje gene (tzv. epigenetika) i to je zapravo jedini razlog sto dva jednojajcana blizanca ipak imaju svaki svoju „pricu“. Mada, te im se price mogu dobro uskladiti ako su – sijamski! Znaci zive u istoj sredini.

Ne moram vas posebno ubjedjivati da ja, kad sam se rodio, nisam imao nikakvog uticaja ni na gene, ni na sredinu u kojoj zivim, ni na slucajne efekte iz te sredine na moje gene. I zato nema slobodne volje. Moja volja je predodredjena genetikom i sredinom. Jer iako (vidi ranije, nas proces ucenja i vaspitavanja) ja sliku vazeceg etickog sistema dobijam na razne nacine cijeli zivot, uporno i uz prijetnje, ja te informacije proicesiram u mojoj glavi. Ne u vasoj, vec u mojoj. Mojom materijom i njenim dizajnom. Ja znam da je na autoputu u Hrvatskoj maksimalno dozvoljeno 130 km/h, znam i kakve su kazne. Ali na toj vagi loseg osjecanja nakon davanja policajcu na motoru 50 EUR odnosno dobrog osjecanja kad auto akcelerira do 180 km/h ja se opredjeljujem i donosim odluku, na bazi mojih visih sistema odluke. Svaka moja odluka ima u hijerarhiji procesa nize i vise centre. Ti visi su najvazniji, ali njihovo formiranje, sadrzaj, dizajn, saznamo nekad tek pri kraju zivota?! Budemo sami iznenadjeni?! Neko – kad se radi o losim odlukama – to zove demonima, tamna strana, a kad se radi o dobrim odlukama, vrlinom. Hrabrost je vrlina. Ako zamislite kako sto se odlucili za neku opasnu radnju (hrabri ste), primjeticete da tu ima neka piramida kojoj se vrh ne vidi, negdje je u magli, iako odlucuje. Sad moze danima a se pise o psihologiji, inteligenciji, kreativnosti, vrlinama, manama, ali – primjecujete, iza svega toga stoji materija. A ako je materija, tu je i protein. Iza njega gen. Dzaba je.

Cudna rijec, mada svi (mi) odmah znamo o cemu se radi. Pripadnost Mediteranu prikazana kroz razne istoimene- ili pjesme slicnog naziva. Miso Kovac ima album Dalmatino, da niko ne pogrijesi.
Pocelo je 1972. kad sam ja usao u Staru gimnaziju, sa Milvom. Sjecate se, bilo je nekoliko italijanskih pjevacica slicnih imena, samo su ih neki samoglasnici razlikovali… E ovdje je Milva i pjesma Mediteraneo. Ali, priznajem, Milvu sam nasao raspitujuci se prvo po internetu o pjesmi istog naslova (dva ”r”) ali nekih misticnih izvodjaca. Moze li stvarno biti da je i ovdje neki Svedjanin ostavio trag??? Pa nije valjda Evrovizija?! Bjorn Venos (Vennås). Grupa je Njupoli (Newpoli), a album se zove Mediteraneo, sa dva ”r”. Boze, nema veze; ovo pisem samo da vam olaksam da nadjete, jer je vrijedno cuti. I Milvu i ”bjorna”. Nadjite i poslusajte, necete se pokajati: Mediteran je veliki.
Poenta je da se ja identifikujem sa ’covjekom sa Sredozemlja’. Okej… i? Sta je sa onim covjek, covjek svijeta, gradjanin svijeta, individua, mikrokosmos? Nista! Dzaba. Na neki nacin su nam roditelji i okruzenje ubacili opterecenje pripadanja grupi i tu sad vise ’nema boga’ da se to promijeni. Bez obzira koliko se ja trudio da prekinem veze sa grupom, ne pomaze. Vuce. Nekad mislim na gore, ali najcesce je : dolje.
Volim primjere, jer podizu vjerovatnocu da cemo se razumjeti (posto jednako puno mrzim razgovor sa nekim koji ne razumije!). Gledam utakmicu Austrija-Italija, fudbal EP u…. Evropi. Najbolji austrijski igrac? Marko Arnautovic, Srbin. Ali nije on samo Srbin, jer je porijeklom iz Srbije! Ne, on je tipican Srbin! On je stalno u sukobu sa svima, ali – potrefilo se sto definitivno nije dio srpskog bica – strahovito talentovan. Divni, inspirativni potezi, potezi koji igru pomjeraju na visi, kreativniji dio. I kad je dao (hrvati kazu, zabio) go(l), bio sa srecan kao bilo koji prosjecni… Beclija. Ponosan. Odmah sam nadmocno poslao tekstualne poruke ne-Srbima za koje sam znao da gledaju. Ponistise go! Ok i to je tipicno (uporedi sa Londonskom konfrencijom pred Prvi svjetski rat). Mislim se kad bi Rebic igrao za Italiju, bi li se jednako radivao? Mislim, ne…. Steta: bilo bi cesce.

A Svedska? Kako je sa identitetom ovdje? Ne sali (te) se! Koji crni identitet. Oni lijevo, ja desno. I obrnuto. Integracija samo do onog nivoa da me ne hapse ili protjeraju; sve ostalo, po mojem. A Zlatan? E, Zlatan je dobar primjer koji ilustruje ovaj haos integracije i identiteta. Zlatan je kombinacija Hrvatice i Bosnjaka, formalno Svedjanin, igra za Svedsku i ima vasionski, nadzemaljski talenat za fudbal. Moze se reci da ne igra, vec jede loptu. Obozavam Zlatana. I kako sad to sloziti u ovaj moj zamisljeni koordinacioni sistem integracije i identiteta? Ne znam, ali najtacnije je da se ne radi o klasicnom koordinativnom (pisem sve jezike!) sistemu sa samo dvije dimenzije. Jok, ovdje ima mnogo vise osa…. Zlatan jeste svedski gradjanin (pasos, reprezentacija), ali je u isto vrijeme sve ucinio da kad okaci kopacke o klin, naci ce se neki psihopata koji ce ga ubiti ili pokusati ubiti na trotoaru ulice, na putu kuci. Hocu reci sve je ucinio da ga mrze odmah posto prestanu da ga obozavaju (znate ono o kratkom koraku izmedju ljubavi i mrznje). Na taj nacin je postigao da se ja identifikujem sa njim bas kao sto se identifikujem sa Abramovicem. Nista neobicno! Identifikacija je samo proces u kojem vi trazite zajednicke dodirne tacke sa nekim predstavnikom grupe i onda kad ih skupite dovoljno, vi se osjecate dijelom grupe. Jes’ malo cudno: preko dvojice, trojice, ok, desetorice, odjednom ste dio grupe od 10 miliona bez obzira kakvog olosa ima medju njima?! Ali mora se razumijeti: ne mozete vi svaki put kad se pitanje identiteta postavi u vasoj svijesti (ili podsvijesti) krenuti od porodicnog stabla. Pogotovo ne u nasim, pasivnim zemljama gdje je pocetak istorije nasilno ucvrscen za 1945., a sve prije toga je ili zabranjeno ili falsifikovano. Ostaje vam samo da se kao prosjecni gledalac americkog filma opredjelite za ’dobre’ jer se scenarista potrudio da maksimalno ocrni ’zle’. Sto su ’zli’ dalji vasa platforma identeta se povecava! Kad pricate sa Svedjanima, vi se ponosni Mediteranac; kad pricate sa Bosnjakom, suzavate se na Srbina. Cudo!

Je li umjetnost lijepa? Pravilnije, je li sadrzaj umjetnosti ljepota? Ma, jeste, ne moramo se ubijedjivati. Ali ima nesto sto mi smeta. Porijeklo umjetnosti, njeni korjenovi, citav taj prljavi proces nastajanja. Da, bas prljavi. Moze da se uporedi sa radjanjem: bolovi, nekakva tecnost (dijete odmah operu, zar ne?) i kao konacni rezultat – zivot. Nije sad bitno je li se rodio Alen Delon ili Pavle Vujisic- nastao je zivot.

Drugi primjer. Nadjite neki video zapis ili samo sliku sa Evrovizije 1963. Pobijedio je neki danski par (Jugoslavija je bila 9., Vice Vukov, Brodovi). Tada su ih stavljali na postolje kao sto to jos uvijek rade sa sportistima. Pogledajte ih! Lijepi, fini, umiveni, uredni, muskarci u smokingu sa leptir masnom, zene u haljinama. Cak i ako ne nadjete, mozete lako zamisliti Vicu Vukova? E, to hocu da kazem. A onda su Pol, Dzon, Dzordz i Ringo pustili kosu, da bi kao konacni proizvod dobili Koncitu koja je pustila – bradu.
Ima jos primjera…

Poslusajte kraj Bahove pasije po Mateusu. To je ona cuvena ’stvar’ sa horom djecaka uz koji vecina mora pustiti suzu…Ili Zak-Luis David poznati francuski slikar koji je bio fasciniran Napoleonom. Svi imaju pred ocima sliku Napoleona na raspomamljenom bijelom konju dok Bonaparta sjedi u sedlu potpuno opusteno, gleda u nas, ali pokazuje naprijed, u napad!
A onda je jednoj grupi Beclija dozlogrdilo. Toliko da se Egon Sile (Schiele) skinuo go i poceo slikati samoga sebe u pornografskim pozama koje i danas konzervativni Englezi cenzuriraju: ’oce da gledaju u muzeju sve sa casom sampanjca, ali napolju, na plakatu je Egonov ’ponos’ pokriven da se ljudi ne uznemiravaju. Unutra nije pokriven. Egon se skinuo, a Arnold (Senberg, Schoenberg) je ”u bijesu” prevrnuo naopako sva do tada vazeca pravila u muzici i stvorio atonalnu muziku (bukvalno, muziku bez tonova, mada ko se potrudi i nadje Preobrazenu noc /Verklärte Nacht/, pa je jos i malo osjecajan, vidjece da i ovdje moze suza da se pusti).

Mozda ce se nekome uciniti da ove dvije grupe primjera mijesaju estetiku sa umjetnoscu, ali to nije tacno. Dugo bi sad trajalo sprovesti analizu medjusobne povezanosti estetike i umjetnosti, ali pretpostavljam da svi vide ljepotu u oba ova domena kao jasan zajednicki imenitelj. To je zapravo polazna tacka svih analiza koje bi dokazivale jasnu vezu izmedju estetike i umjetnosti, ali vazno je napomenuti da u nekom vremenskom odnosu, estetika dolazi prva…

Nego mi ovdje analiziramo nesto drugo. Proces formiranja umjetnosti. Ako se opet vratimo Vici Vukovu i Dzonu Lenonu, zapitajmo se sta se to dogodilo izmedju njihovih pojava? Dogodio se Vijetnam. Da nije bilo Vijetnama, Dzon Lenon bi poceo karijeru kratko osisan! Vijetnam, naravno predstavlja samo opste poznati klimaks politickih tenzija nastalih neposredno poslije velike klanice poznate kao Drugi svjetski rat. Znaci vlastima nije bilo dovoljno sto je toliko ljudi izginulo i patilo, vec su brze-bolje pozurili da naprave scenu koja ce nam dati Margaret Tacer, Vijetnam, pa dalje Busove (G. W. Bush) i konacno Tramp?! Paralelno sa ovim uzasnim nizom, ljudi su reagovali i pustali prvo kosu, pa onda i bradu. Obicni ljudi nisu vlast i njihova reakcija ima ograniceni domet. Oni mogu da puste kosu. Ali njihova moc je u tome sto ih ima puno i kad svi puste kosu, imamo preko noci, novu estetiku. A iz nje i novu umjetnost: London Koling, Kles (Clash, London Calling)! I ljudi odmah osjete i razumiju. Razumiju da je Dzon Graham Melor (umjetnicko ime Dze Stramer / Strummer) iskren i da se zaista u bolovima valja po sceni u polozaju fetusa sve sa stativom za mikrofon izmedju nogu i grcevito uz tijelo.

Znaci nema nama umjetnosti bez pobune, odnosno bez velikih i tragicnih dogadjaja i nevolja. Ili? Da, nema, ali zasto nema??? Nema zato sto imamo demokratiju?! Cudo! Taj divni produkt ljudske misli, koji je dao ljudima pravo i mogucnost glasa, donio je nazalost sa sobom (kao ona amnionska tecnost sa pocetka teksta!) i ovaj uzasni mehanizam stvaranja umjetnosti iz tragedije. Dok nije bilo demokratije mogli smo dobiti klasicnu muziku (tzv. programsku) koja je docaravala polje, sunce, leptira, potok, ljepotu priride i ljepotu covjeka. Naravno i tada su vlasti uzrokovali tragedije, ali narod je cutao. A umjetnici su bjezali u iskonsku ljepotu i stvarali ljepotu iz ljepote. I sad imamo demokratiju. Vlasti nastavljaju jesti g…. , narod to osjeca na svojij kozi i Koncita shvata da duga kosa vise ne pomaze, red je da se proba sa bradom.
Ima li nade? Ne znam. Niti ce vlasti prestati sa tragedijama, niti se demokratija moze zaustaviti. Ali, 2000. godine je Majkl Klark (Clark) objavio knjigu Osveta Estetike: Mjesto Literature u Teoriji Danas i njom sublimirao sve glasniji poklic (koji dolazi od konzervativne strane svijeta): Vratimo se ljepoti! Sta ce ispasti na kraju, ne znam. Znam dvije stvari: estetika je kroz istoriju bila u funkciji sile i hijerarhije sto bas i nevulijeva nadu, a drugo – ja cu tada sigurno sjediti sa Vincencom Belinijem, piti lozu (on ce sigurno grapu) i razgovarati o njegovom ucitelju (Nikolo Zingareli) koji mu je savjetovao:” Ako hoces da te vole, koristi harmoniju”. Iako je ovo kraj ovog teksta, iz njega ste razumjeli da je savjet Belinijevog mestra samo pocetak naseg buduceg razgovora….

Znate li Martina? Aha, jasta radite. Ostale iz naslova poznajete…? Relativno.

E, pa Martin je Matrin Hejzenberg (Heisenberg), neurobiolog i geneticar (sic!) iz Njemacke. Osamdeset i dvije su mu godine. Marsala! Ako nekome pada odmah na pamet Verner (o kojem sam ranije pisao, cak vise puta, mislim), to mu je bio otac. Wow! Nisam ni ja znao dok ga nisam malo „protresao“ kroz internet. A o Verneru necu opet, iako je on definitivno covjek koji je zaduzio svijet tako sto je prvi otvorio vrata kvantnoj fizici! Biti sin Vernera Hejzenberga, nije lako. Opet, nesto se mislim, ne bi valjda ni trebalo biti tesko?

Elem, na Martina sam naletio nastavljajuci dalje da se „bijem“ sa zagovornicima slobodne volje. Prvo knjiga naslova (parafraziram) Da li je moderna nauka kompatibilna sa slobodnom voljom? koju je uredio neki Spanac, sada fino uhljebljen u Svajcarskoj. Spanac (Anton Suarez), takodje ekspert kvantne fizike, okupio je niz autora, istomisljenika i pokusao da sa bukvalno svakog moguceg aspekta poveze nauku (ili nauke) sa slobodnom voljom. Tu je neurologija, ekonomija, botanika, psihologija….. Jedan od njegovih koautora je bio i Martin. A Martin je „pokrio“ u knjizi oblast botanike i raspisao se o vinskim musicama u raznim eksperimentima.

Ali prvo Spanac. Veliko razocarenje. Uzmem ti ja i napisem njemu pismo (posto sam knjigu citao prije nekog vremena, zaboravih da je i Martin koautor). Knjiga salje pogresnu poruku (da slobodna volja postoji i da to moderna nauka potvrdjuje). A on naucnobezobrazno odgovori da ako je sve predodredjeno (sto ja tvrdim) onda se ne moze govoriti o pravilno ili krivo i sta vise, ako su nasi stavovi predeterminisani, nema smisla ni raspravljati?! Bezobrazluk svajcarskog Spanca. Ja mrzim kada razgovaram sa nekim i kada osjetim da smo na dvije razlicite platforme koje su bez dodirnih tacaka. Ova situacija moze da se dogodi ako vas sagovornik nista ne razumije ili – ako je bezobrazan. Zasto su tu bile dvije platforme? Zato sto Spanac pise knjigu koja salje poruku. On valjda time, indirektno zauzima stav da je ta poruka tacna i zeli da je podijeli sa nama. Ostati na toj platformi znaci argumentovati za ili protiv izlozene poruke. Ali ne! On mijenja diskurs i govori da ako ja imam pravo, onda razgovor nema smisla. Zasto ne probati pokazati da ja nemam pravo?

Onda neko pomene rad objavljen u Nejc (Nature) 2009. gdje je Martin pisao pod naslovom koji treba da pobudi interes: Slobodna volja, iluzija ili ne? I pobudio ga je naravno. Ne bi mi tesko, nadjem publikaciju i procitam. I naravno, Martin tvrdi da slobodna volja postoji. Cak i u tom malom radu ponovo pominje musice. I onda ja rijesim, hajde, sto ne bi, malo da vjezbam engleski, napisem i njemu pismo. Tada sam mislio da je fizicar, a ne geneticar… I ja, kao sto me je Bog stvorio uvidjavnim, rijesim da „obradim“ samo jednu rijec iz njegovog teksta, sve kako bi mu uzeo najmanje moguce vrijeme. Adaptacija. Martin pominje brojne eksperimente sa musicom, ili bakterijom E. coli i uvijek ista poenta: i bakterije i musice (i sve ostale zivotinje) imaju sjajnu moc adaptacije i onda prilikom novog (ponovljenog) izazova, promijene – slobodnom voljom, je’l te – ponasanje i izbjegnu problem. Mislim moze iz tih primjera da se sazna zaista puno, sve zanimljivije od zanimljivijeg! Bakterija sa svojim bicem (rep, flagil) moze da se hladi ako ga okrece oko svoje ose u jednom pravcu ili da se grije – u suprotnom pravcu. Na primjer. Ali, slobodna volja??? Necu ja sada da ponizavam bakterije – neka, neka i one mogu da misle, ali radi se samo o naucenoj reakciji (adaptacija)! A kojim instrumentarijem? Pa – genetikom, naravno. Kroz evoluciju, tone bakterija je izumrlo od vrucine (recimo) dok nije „naisla“ mutacija koja je pokrenula bic u suprotnom pravcu i osigurala hladjenje. To bi valjda jedan geneticar morao da razumije?

I sta meni Martin, Vernerov sin (wow!) odgovori. Opise samo jedan novi eksperiment koji cu vam ovdje citirati u cjelosti, jer je zaista zanimljiv.

Uska cijev sa svjetlom na jednom kraju. Ubacis u nju, sa onog drugog kraja roj vinskih musica. Direktno jedan dio njih pocinje da jurisa ka svjetlosti, a drugi (nesto) ceka. Ispostavi se da u svakom slicnom eksperimentu 80% jurisa, a 20 % ceka. Onda razdvojis te dvije grupe i stavis prvo „trkace“ u novi ali identicno dizajnirani eksperiment, a poslije „netrkace“ na isti nacin. I pogadjate: opet ce se i jedni i drugi podijeliti upravo na 80:20 proporciji.

„Iskreno, Martin“, pise jos na kraju??!!! I sta je on htio reci sa ovim?

Ja sam prvo stvarno pomislio da je on skromno samo htio da meni da za pravo. Bez velike pompe, evo prijatelju, ovaj primjer pokazuje da ste vi u pravo. Izvinite, ja sad odoh da se … pokajem.

Tesko. Onda se sjetim da mi je ime poznato jos od ranije i nadjem ga kao koautora u „spanskoj knjizi“. A tamo on bez ikakvog pardona brani postojanje slobodne volje, oslanjajuci se na botaniku. I onda shvatim, da je on zapravo umjesto „prijatelju“ mislio „sine, dijete, jado“ i time zavrsio samnom tu neprijatnu epizodu u svom dugom zivotu.

O boze! Pa ako se sa ovakvim volumena (sin Vernera Hejzenberga, geneticar) ne moze doci do priznanja (o iluzornosti slobodne volje), mozda bi ipak ja trebao da se zabrinem?

Naravno, ne.

Sva je prilika da se i ova citava polemika odvija opet na dvije platforme koje su medjusobno paralelne i nemaju dodira. Najprije je korpus intelektualaca (filozofi, naucnici, teolozi) bio ubijedjen da slobodna volja postoji (Kant: Covjek je slobodan, kad svojom voljom odluci da uradi ono sto /se/ mora), a onda su se pojavili pojedini istrazivaci mozga koji su utvrdili da reakcija pocinje nekoliko sekundi (7!) prije nego je subjekt svjestan (toga) i sad je dosao najnoviji talas – predvodjen kvantnim fizicarima – koji pokusava da dokaze da svijest nije preduslov volje. A zapravo oni govore samo o – ucenju. Covjek dobije vaspitanje, dobije jednako puno novih inputa iz okoline (socijalnih!, ne zracenje ili glad!), dobije cinjenice u skoli, cijelo vrijeme dobija informacije koje ga vode kroz sumu koja se zove zivot, a koje bi mogli grupisati u dvije grupe: ovo je za tebe dobro i ovo za tebe nije dobro (bez obzira da li se radi o moralu, ekonomskom stanju, kaznama….). I covjek uci. I onda iz tog naucenog reaguje (svojom voljom ono sto se mora). Da reaguje svojom voljom (hocu/necu). I to je njihova platforma. Ali ima druga platforma….

Kad ja kao pojedinac saznam nesto (vaspitanje, okolina…), ja se odredim prema tome (za buduce reakcije). Da, ali kako se odredim? I zasto tako? Jednostavno: ja sam kutija zatvorena sa 5 strana, a sa prednje je jedna mreza sa otvorima raznih velicina i individualnog rasporeda. Izvana upadaju informacije, bas kao Martinov roj musica. Ali uci ce u mene samo ono i onako kako to moja mustra na mrezi (za komarce) pokazuje i definise. A ja tu mrezu nisam ni krojio, ni dizajnirao, ni postavio. To je uradila moja genetika. Predodredjeno. Ali ne 100%! Meni se ne mogu cinicni zagovornici libertanizma rugati da je znaci „sve predodredjeno jos od Velikog praska“. Ne. Postoji epigenetika. Fizicki i hemijski uticaj (ne socijalni!) okoline na moje gene. A tu onda moze svasta da se dogodi (samnom). Ali, opet – bez mene…. I bez moje volje.

Ostacu veliki fan Vernera. Ali cini se da je bila ista greska koju danas ponavljaju Bjorn Borg (sin Leo uzalud pokusava da dostigne oca), a evo vidim i Novakom prvijenac pocinje sa reketom. Veliki otac u oblasti Alfa, treba da pusti dijete da se bavi Omegom.

Ne znam kako se zove. Znam da je Hrvat iz mjesta koje samo rijeka Sava dijeli od istoimenog mjesta u Bosni. Znam da ima 40 godina, da vozi kamion (ona ruka sto se u kontinentalnom dijelu Evrope izbacuje napolje kroz prozor, tetovirana je na nivou 85%), da ima 4 djece i da – ima karcinom debelog crijeva sa metastazama svuda po tijelu, a najvise u jetri.  Ali, mlad, pa nosi teret. Gornji kapci su mu za nijansu spusteni kao kod ljudi koji nisu spavali cijelu noc. Morfij.

Vac skoro godinu dana se bori sa bolescu, koristi razlicite linije lijecenja (jedna linija lijecenja je pokusaj, pa analiza rezultata, pa ili ne valja ili se poslije opet bolest vrati – e onda je vrijeme za novu liniju lijecenja). Grame i grame teskih citostatika je dobio, ali nista. U medjuvremenu se izborto i sa koronom. I eno i dalje ide, stabilan na nogama.

Skrenuli su mi paznju na njega, jer su povezali da imamo zajednicko porijeklo. A ja volim popricati sa nasim ljudima jer razgovarati na maternjem jeziku uz slobodno koristenje svih ostalih dijelova tijela, zaista je kao kad se izujes i zavalis….

Nije mi ni sadrzaj razgovora pao tesko kao sto je to bio slucaj na pocetku karijere. Naviknes, a i sam sam stariji, pa je i moja relacija prema smrti i uopste smislu svega sto cini zivot, drugacija nego prije 30 godina.

E, ali on vadi mobilni (a I sta bi drugo?) i pokazuje slike nekog sa tromedje Bosne, Crne Gore i Srbije, neki ”nas covjek”, po imenu reklo bi se islamske vjeroispovjesti, koji prodaje caj koji cisti jetru. Dalje u nasem razgovoru, sve je logicno i sve je naopako. U isto vrijeme!

• Juce sam razgovarao telefonom sa njim i odmah se vidi da zna covjek o cemu govori.
• Kako?
• Pita me koliko sam izgubio kila, za koje vrijeme, jesam li bolovao zuticu ranije.

Ja cutim, zadivljen njegovim mirom koji odise iz svake recenice i izraza lica (mozda morfin, ali nece biti – on uzima morfij vec duze vrijeme)

• On meni garantuje da za 2 i po mjeseca, ako uzimam njegov caj, jetra ce se potpuno ocistiti

I sad on uzme ovu recenicu kao mjesto na koje je bacio sidro I svu svoju logiku bazira na tom tezistu…

• Meni je najvaznije samo da se jetra ocisti.
• Koliko ce to kostati?
• 3,2 hiljade EUR.
• Puno.
• Nije! Sta je tri hiljade eura? Valjda je moj zivot vrijedniji od toga? Ja 3000 EUR potprosim bez veze, u nista.
• Ides li dolje sam ili ide i porodica?
• Sam, sam. Meni je sada moj zivot najvazniji. Ne mogu ja sad misliti na njih. Moram, na sebe.

I opet ona sigurnost kao da ide da popravi krov na porodicnoj kuci, pa se vraca.

• Sredice se to. Ja moram to da sredim.

Pokazuje mi slike naslovnih strana iz novina (one novine sto ukrasavaju naslovnu stranu sa slovima od 6 cm): “Lijeci sve vrste karcinoma”, “Lijeci najteze forme karcinoma”.

• Citao sam o ljudima koji su bili vezani za postelju. Poslije samo tri dana, ustanu i osjecaju se bolje. On je dobio nagrada i nagrada. Ljudi mu pisu, zahvalni su.

Malo cutimo, dodje sestra da mu krene sa planiranom terapijom (mislim, zasto???) i ja to iskoristim da krenem dalje. Iz njegovog pozdrava se vidi da smo mi poslije ovog razgovora zapravo zamijenili uloge?! On je mirniji od mene i on mene pozdravlja kao da cu ja sledece sedmice za Bosnu….

”E, ova ce ti mozak okretati”, rekla mi je babica prije ”nekog” vremena u toku porodjaja kada se rodila nasa cerka. Iako sam ja bio prvenstveno koncentrisan na brojanje prstiju ruka i noga, cuo sam ove rijeci i zapamtio. I danas ih se sjecam, ali vise kao uspomenu, a manje kao prorocanstvo. Naprotiv!

Poslije se rodilo i drugo dijete i postali smo klasicna, cetvoroclana porodica. U sred sredine statistike.

Ima nas narod bezbroj uzrecica povezanih za djecu, kao ona primjer: mala djeca- mali problem, velika djeca, veliki problem. Narodne uzrecice su takodje neka vrsta statistike: opisuju fenomene koji se dogadjaju najcesce. Mada smo u ovom slucaju, mi mimo statistike. I to je zapravo ideja ovog teksta: reci par rijeci o ponosu zbog vlastite djece.

Svi roditelji vole svoju djecu i to se moze uzeti kao anksiom. Iako ima slucajeva gdje je to malo cudno, svi gledaju u zemlju, a nas narod zna reci – ovoga ni rodjena majka ne voli (ili ovoga samo majka moze voljeti). Znaci iako ima ”granicnih” slucajeva, ipak se moze mirno zakljuciti da roditelji vole svoju djecu. Za neku sasvim drugu priliku, bilo bi interesantno istraziti koliko je mazohizma utkano i skriveno u ljubavi, jer i to smo imali prilike vidjeti: ljudi vole da pate, da se brinu, da strijepe i sve to zajedno stavljaju pod lumbrelu ljubavi. I opet neki vise, neki manje.

Ali, rijec je o ponosu. To nazalost ne mogu svi roditelji dozivjeti. Pa jos, iz decenije u deceniju! Jer ima svako dijete svojih ”5 minuta slave”: u toku skolovanja, dobio peticu, u nekom sportskom takmicenju, ucestvovao…, tako da sigurno svaki roditelj dobije prilike da se osjeca dobro, da bude ponosan. Pet minuta.

Ali stalno!!? To je nesto u cemu mi u nasoj porodici mozemo da uzivamo iz godine u godinu, iz dana u dan. Vec 50 godina! Vjerovatno ljudi dozivljavaju ponos na razlicite nacine, ali za mene su to “napadi” koji se osjecaju cini mi se iskljucivo u – zelucu. Nesto sitno, brojno I zivo zatreperi u zelucu I onda se krene siriti radijarno na sve strane i gore u glavu i niz ruke, i niz noge. U isto vrijeme krece salva recenica koje sa mukom pokusavam(o) da kontrolisem(o) kako bi izgledalo – neutralno. Ja licno, najradije bi’ vikao, skoro pjevao, ali posto se uvijek mora voditi racuna o slusaocu, salva mora da bude kontrolisana. A zasto se mora voditi racuna o slusaocu? Pa jednostavno zato sto njima, bez obzira na masku i izraz odusevljenja, to nije i ne moze biti najkomotnija prilika u tom trenutku, a drugo, ako hoces da izdrze i da cuju sve sto bi htio da kazes, moras stalno samog sebe hladiti. Kao motor koji se zalijeva hladnom vodom. I onda na kraju, vecina (!) roditelja je izrazito izlozena i osjetljiva, kao go i bos na -20 stepeni. Reakcija publike, ukoliko je slabo odglumljena moze da zaboli: sta? Ne vjerujete??? Ali i to smo mi preboljeli! Mi smo na toj zimi sa minus 20 stepeni dobro i debelo obuceni, jer imamo iskustva. Pa ja sam ponosan na moju djecu i prolazim kroz ove napade iz zeluca, skoro pa jednom sedmicno! I tako iz godine u godinu. Navikne se covjek! Ojaca.

Zivot nije americki film. Mozda je britanska serija, ali definitivno nije americki film. Nasa djeca znaju da smo mi vrlo ponosni na njih i nama ne prijeti onaj klise iz americkih filmova gdje roditelj na umoru (neko umire, nije bitno ko, ali jedna strana u ovoj relaciji) zali sto nije imala prilike da kaze kako… bla, bla, bla. Ne, kod nas je to jasno. Ta nismo Svedjani! Svedjani se ne hvale svojom djecom, a to opravdavaju skromnoscu. Ahaaa, kako nije. Nemaju sta da ispricaju – to je. U Svedskoj je americki klise svaki dan. Ali oni to vole: vole da oponasaju Ameriku, pa makar to bio i klise.

E sad zanimljivo je pitanje, jesu li nasa djeca ponosna na nas?

Ne znam. Ne znam ni trebaju li biti? Trebali bi…. Valjda.  Makar bi mi morali znati. E, ovdje prijeti klise. Ono da saznam…. Pri kraju….No, rano je. Ne mislim jos umirati, ima vremena. Mozda saznam i ranije?

Otac pozove sina, jedinca da sa prozora pogledaju zajedno nekakve zabe, dolje u pijesku. Ovaj, ne sluteci nista, dodje i zaista – vidi zabe. Onda otac zamahne maljem i ubije sina…..

Ovih nekoliko tackica koje znace pauzu, nisu dovoljne, zar ne? Sad bi trebalo zastati nekih 15 minuta, prije nego sto se nastavi sa citanjem teksta.

Ali dinamika eseja je neumoljiva. Mora da se cita dalje. Tekst ne ceka. Neka ide, ko nece.

Oca odvedu na ispitivanja, jer ipak nesto nije bas bilo logicno, i ispostavi se da ima tumor na mozgu. Novi, do tada, nepoznat…

Osjecate kako raste nelagodnost? Ubijes maljem? Jasno je: i tebe treba, ne ubiti, treba te utuci. A onda se pojavi neko kao objasnjenje. Ali, mi – navikli na jednostavna rjesenja, mi necemo nikakvo objasnjenje! Ne. Nemojte nas ometati. Mi se osjecamo sjajno u ovoj ulozi posmatraca kojem je sve jasno i kojem je istina tu odmah na domak ruke i koji kao rezultat tog razumijevanja, trazi osvetu. Smrt za smrt, Ubite oca, pa da mi nastavimo sa nasim mizernim zivotima: odvedi djecu u vrtic, idí na posao, laktaj se, bori se za malo prostora, plati kredit…Kao da nam je malo problema: sad jos treba da i ovog zlocinca razumijemo.

Ali sta da se radi! Nasli mu tumor na magnetnoj kameri.

Eee, dragi moji, zivot nas koji zivimo nase male, mizerne zivote, hoce da nam se dodatno iskomplikuje. Nije vise samo rijec o tako „krupnim“ stvarima kao sto je tumor na mozgu: kao da se to dogadja svaki dan! Hajde molim te: koliko ima ubica, a koliko je ljudi sa novootkrivenim glioblastomom?? Da, tacno je. Pomozimo za trenutak ovim jadnicima koji bi da nastave da zive komotno u svojoj bijedi. Tako je! Malo ima ljudi sa novootkrivenim glioblastomom. Zaista malo. Mozete da se opustite: statistika je na vasoj strani! Ubica? Ima glioblastom? Nema. Ubica je. Ubimo ga.

E, ali nauka ne miruje. Pojavila se jedna prokleta holandska porodica gdje je veliki broj clanova bio agresivan i nasilan. I naucnici, ko kad ih je bog ucinio zaludnim, uzmu pa istraze porodicu onako detaljno. I sta se pojavi? Pojavi se MAO. Da, imamo mi ljudi u nasoj krvi takozvane transmistere. To su molekule hemijskih jedinenjenja koje idu od nerva do nerva i provociraju reakcije. U tu grupu spadaju adrenalin, noradernalin, serotonin. A priroda, mucena, hoce da nadje jednostavna rjesenja i da se rjesi ovih aktivnih molekula na jednostavan nacin. I smisli enzim (protein!) MAO (monoamninoksidaza). Elegantno, nema sta. Sta bi sa Holandjanima? Ispostavilo se da su oni dobili mutaciju, a onda po zakonima naslijedjivanja, slali tu mutaciju medju potomke. Mutacija je smanjila proizvodnju pomenutog enzima i onda su se medju clanovima mucene porodice poceli gomilati aktivni molekuli (nije ih imao ko razgradjivati, nema dovoljno enzima) koji su zestoko drazili njihove nerve. Klinicki, znaci na nivou koji se vidi na ulici, u sudnici, bolnici, zatvoru, ti su ljudi bili agresivni, skloni seksualnom napastovanju, njihov seksualni nagon je bio neprirodan, pa su se umnozili slucajevi silovanja, napastvovanja ili danas moderno- internet pornografija, sve sa onim najgorim, pornografijom djece.

Osjecate li kako raste nelagoda? Ne??? Ma, ja, kad niko vas nije ostecen. A da jes’….

Zamislite makar za kratko, neko vas je ostecen zestoko, toliko da ce mu to obljeziti citav zivot, a onda se pojave advokati koji traze da se ispita genetika napasnika. I ispostavi se da ima mutaciju na genu za MAO enzim i time smanjenu produkciju pomenutog enzima. A onda i naglasenu agresivnost, seksualno nasilje…. Naslijedio. Nista nije sam organizovao. Nema ono kao u americkim filmovima: “ Imao si izbor“. Nisam.

I?

Sta cemo sad?

Kao roditelj, ostecenog djeteta, ja cu se okrenuti ka vratima sudnice, slegnuti ramenima i konstatovati, da, da, tako je to, kao recimo kad cujem da je voz sa 200 Indijaca pao sa mosta u provaliju 200 m duboku. Svi poginuli. Ah, sta ces… Tako i za mog zlotvora. Ah, sta ces: priroda se s njim nasalila. Grubo. Ali nije on jado kriv.

Ne salimo se. Nema takvog roditelja. Nema takve (normalne) osobe. I gdje je istina (v. prethodni tekst!)? Gdje lezi moralna odgovrnost?

Razumijete sigurno bolje i bolje: jednog lijepog suncanog dana, ucicemo u samoposlugu i tu, odmah pored korpi, naicicemo na masinu ofarbanu bojama lanca samoposluge. Ko hoce, ubacice 20 EUR u prorez, gurnuce prst, osjetice bol i za jedan minut dobice traku, 30 cm dugacku na kojoj pise. Sve. Ne samo o tvom zdravlju, dijagnozama, vremenskim odrednicama, nego i o lijecenju, komplikacijama lijecanja i ishodu… Ispod ovoga ce pisati sve o vasim sklonostima i manama. Cijeli zivot koji je pred vama, bice prikazan u nekoliko poteza sa par najvaznijih godina. I sta da rade ljudi sa ovim trakicama? Da trce napolje i da negdje tiho placu? Ili da odmah opljackaju samoposlugu, uzmu 20 000 EUR i odlete u Akapulko? Kad je bal nek’ je maskenbal. Da, ima rjesenja koliko i ljudi, ali ono sto je vazno ovdje primjetiti: nema odgovornosti! Onog dana kada nauka uspije da objasni hemiju svijesti i volje, zavrsili smo sa pravom i zakonima. Jaci, tlaci. Spasavaj se ko moze. Srecom na trakici ce pisati i koliko trcimo na 100 m, pa ako je manje od 12 sek, isplati se krenuti….

Uh, samo da napises ovu rijec, ako si i malo posten, treba da te uhvati panika.

Istina. Zvuci jednostavno. Istina je da je danas srijeda. Istina je da je sada tek nesto poslije osam uvece… Pa sta je problem? Ocito je da je istina svima nama pojedinacno, vrlo bliska i jednostavna. Problem krece kad nismo sami! Kad neko nesto pita… Kada smo dvoje. Kad, avaj, razgovaramo…

U vise tekstova sam (ne tvrdio nego…) podsjecao da je znanje mjesavina istine i vjere. Znaci kad vi kazete da je 2+2, 4, da vi znate da je to 4, vi tezite ka istini kroz uvjerenje da znate elementarnu matematiku. A ova jednostavna formula moze da vas razocara na obje strane jednacine! Niti znate sta je istina, niti znate sta je znanje. Strasno, zar ne? Najbolje je i ne misliti o ovom.

Nego istina. Je li zaista 2 plus 2- 4? Zavisi. Eto ti ga sad! Znaci relativno? Ali istina ne moze biti relativna? Opet kad neko kaze apsolutna istina, to takodje stvara sumnju, jer taj implicira postojanje one druge, relativne istine. A onda smo opet na pocetku: niko ne zna istinu. Ni relativnu, ni apsolutnu.

Sta je posebno bolno u ovakvim raspravama? Da,da bolno. Jer vi necete raspravljati o istini (ili hocete, par puta u toku zivota na nekom strucnom kongresu) sa vama potpuno nepoznatim ljudima; najcesce se o istini raspravlja u krugu porodice, prijatelja, kolega sa posla, a onda – licno, privatno, ne moze da se zaobidje. I sad uzmite neki, bilo koji problem koji jedna strana dozivljava kroz emocije, a druga kroz „‘ladnu logiku“. Odmah vidite da i pored filozofskog aspekta problema „jedne istine“, ovdje odmah imate i mnogostuko veci problem mijesanja emocija sa argumentima. Banalan primjer: otac silovane cerke. Koliko tu ima istina? Bezbroj, ali, ok, recimo, najmanje dvije. Otac zaslijepljen bolom i mrznjom, ne moze nikako naci opravdanje za zlocin osobe X, a jedan (ili vise advokata ako je X bogat i uticajan) advokat osobe X vidi potpuno jasno da je njegov klijent samo zrtva igre prirode (naslijedio mutirani gen). U redu ovo je grub i crno-bijeli primjer, ali u nasim svakodnevnim zivotima imamo – matematicki gledano- bezbroj identicnih primjera, samo sto nasi ulozi, nas angazman i uopste posljedice nisu tako zestoke, da bi mi njih dozivljavali jednako dramaticno (pa jos da se snimi film). Ali opet! Ako ste zdravi, a boli vas zub, vama je kolicina muke jednako velika kao i onome ko je jutros dobio informaciju o raku dojke. Jeste, to je tako. Vi ne mozete da patite sa svim ljudima koji su jutros dobili informaciju od karcinomu, a pogotovo ne mozete ako vas je bas jutros zabolio zub. Nemojmo se lagati. Makar ne ovdje, na ovim prostim, opustenim tekstovima.

Istina. Istina je negdje tu iznad nas. Cini se na dohvat ruke. Scenario jedan. Turbulentna situacija. Bolest, tuga, zabrinutost, strah. Istina se odmice, teze ju je dohvatiti. Scenario dva. Kovitlac emocija se stisao. Lakse je. Misli su se sredile. Istina postaje bliza. Tu je, na domak ruke. Ali nisi sam! Nisi sam u procesu shvatanja istine. Dvoje vas je. Odmah hoce prokleta filozofija da vas suoci sa (najmanje) dvije sitine. Ali vas vezu emocije i vi bi da premostite tu filozofsku metodologiju. U ovom trenutku, u teoriji, pojave se dvije vrste ljudi. Nije vise bitno kakve emotivne veze postoje medju to dvoje ljudi; ono sto odlucuje ishod ove drame jeste to sto se to dvoje ljudi prikazu u svojim ogoljelim karakternim osobinama. A tu onda imate ljude koji su egocentricni i ljude koji su spremni dati sve i zrtvovati se za onog drugog. Ovi prvi odmah plasiraju uzrok konflikta („sta je istina?“) kod onog drugog, a ovi drugi, najradije odmah preuzmu svu krivicu na sebe (takva im je priroda). I ovo bi sjajno funkcionisalo: egocentricni sadisticki tvrde- ti si kriv, a ovi emotivni, rado prihvate krivicu. I sve bude sto bi nasi ljudi rekli jedan kroz jedan. E, ali kad ne bi proradio inat. Inat je zasebna psiholoska kategorija (fenomen) koji malo sta ima sa raspodjelom empatije. Inat se probudi i kod onih koji maksimalno uzivaju u ispoljavanju totalne empatije (uzivaju? da, nema dosljednosti u bilo cemu, pa ni u empatiji, bez uzivanja!) i kod onih drugih, da ih sad ne pominjem. I onda tu nastane problem. Egocentricni taman misle, super, moj emotivni partner je sve uzeo na seba, kad, taj – partner – angazuje inat. I eto svadje.

Da, nije ovdje rijec o svadji. Ili ljepse receno, nije rijec samo o svadji. Ovdje je rijec o istini. A svadja je samo prizemni model ispoljavanja stava o najmanje dvije istine. Dva Grka, 600 godina prije Isusa, pokriveni carsavima, filozofirali su o dvije istine. Danas, 3000 godine kasnije, nas dvoje se svadjamo oko iste stvari, ali, posto smo emotivno angazovani – podize se glas…..

Ok, ok, ok. Zaboravite sve ovo. Jedno je vazno: nema istine. Nema. Zaboravite.

Aki, je Aki Kaurismaki, finski filmski reziser.

Imamo puno toga zajednickog! Godiste – isto. Zivimo u Skandinaviji. Minimalisti smo, volimo opori humor. Nasa djela imaju zadatu formu (jednostavno, minimalisticki ogoljeno od suvisnih detalja, kratko). Njegovi filmovi uvijek traju maksimalno 90 minuta, a najcesce 70. Najcesce su ili potpuno crno-bjeli ili su to u vecem dijelu.

Njega treba upoznati kroz filmove Lenjingradski kauboji su sreli Mojsija, Covjek bez proslosti, Juha, ali i poslednji Svjetlo u tunelu. Ove prethodne treba gledati i uzivati, a ovaj poslednji je samo jos jedan primjer da nas dvojica imamo zaista zajednicke dodirne tacke.

U Svjetlu u tunelu, Aki obradjuje vrlo aktuelnu temu imigranata sa Bliskog istoka u Finskoj. To je opet jedan vecim dijelom crno bijeli film (glavni junak, Sirijac stize u Finsku na brodu iz Poljske, zatrpan ugljem: odmah na pocetku vidimo njegovo lice koje je takodje crno). Njegov put od trazenja azila, susreta sa policijom, emigracionim vlastima i kampovima za izbjeglice, ide paralelno sa pricom o starijem finskom gospodinu kojem je dojadilo da prodaje kosulje iz gepeka automobila, i koji je odlucio da otvori restoran. Uskoro ce se njihovi putevi ukrstiti i Sirijac ce dobiti posao u restoranu kao cistac.

Naslov filma ima univerzalnu poruku, koju svi razumiju: jeste, tesko je, muke su, ali vidi se izlaz. I tako je i u filmu: izbjeglicu na svakom koraku maltretiraju i biju lokalni ‘skinhedsi’, sva mu je porodica poginula u Alepu, a o sestrinoj sudbini ne zna nista, molba za azil bude odbijena i on bude natjeran u bijeg u ilegalu pred sami dolazak policije koja ce ga deportovati nazad.

Ali mala ekipa iz restorana mu pomaze na sve nacine: organizuju mu falsifikat licne karte, posao i platu, smjestaj i konacno kad se sestra pojavi u Litvaniji, jedan je kamiondzija prosvercuje u Finsku. Brat i sestra su ponovo zajedno. Ali, na kraju filma junak filma dobije noz u stomak od lokalnog naciste i ostaje nejasno da li se naslonio uz drvo pored mora da umre ili samo da se odmori i skupi malo snage….

I sad se vi pitate kakve ja veze imam sa ovim?

Aki je napravio jedan mali, simpaticni film koji se nece nesto predugo pamtiti. Nije ni blizu njegovim ranijim dometima, ali on je osjetio potrebu da kroz djelo posalje poruku i kaze sta misli o jednoj aktuelnoj temi. Pa kad moze Aki da „zloupotrebi“ jednu umjetnicku formu samo da bi se izjasnio i komentarisao aktuelni politicki fenomen, sto ne bih i ja. I ono sto nam je zajednicko, jeste, da ja to isto zapravo radim cijelo vrijeme.

Za kraj jedna emigrantska. Ima veze, ima: film, TV, gluma.

Nazvao bi je Most generala Gredenka

Za nas emigrante (a, zvuci gadno?) postoje dva jasno odvojena svijeta: onaj prije dolaska u novi svijet i ovaj ovdje. Jeste, idemo mi tamo – ’vamo, ali kad smo ovamo, sve sto je tamo djeluje egzoticno, cudno, nestvarno. Isto je i kad smo tamo: sve ovamo djeluje opet cudno, cisto i sterilno. Nisu bitni pridjevi i njehov raspored; bitno je da izmedju ova dva svijeta postoji dubok, nepremostiv jaz. Koji svijet je bolji, takodje nije bitno. Nepremostivo. Nepremostivo? Eeee, mozda nije? Ima jedan most, most generala Gredenka.

General Gredenko je lik u ranije pomenutoj seriji „24“. Negdje u 4. ili 3. sezoni kada se Dzek Bauer bori protiv globalne pandemije virusom (sic!), glavni mu je protivnik nas dobri Rade Serbedzija. Rade, kao kad nikad nije naucio da valja engleski, i ovdje igra ruskog generala, otpadnika i teroristu. I sad ja gledam Radeta Serbedziju udobno zavaljen u fotelju kapitalistickog Zapada, dok mi se mnoze uspomene iz socijalisticke Jugoslavije sve tamo do studentskih dana kada smo u studentskoj sobi na Bjelavama (ne dom, molim da se zapazi!) pili vino i slusali sa gramofonske ploce („lon’plejke“) Ne daj se Ines. I on je imao studentsku sobu u Proleterskoj ulici kod Grkovica. Nevjerovatno! Isti covjek. Pa onda u SKC-u kultnoj beogradskoj politickoj pozorisnoj sceni, ispod Beogradjanke, gdje je igrao u predstavama Ljubise Ristica. U tim predstavama je umjetnicki, intelektuelni svijet one nam drzave, poceo da „rovari“ da izlaze kritici do tada monolitni hvalospjev Titu, partiji, revoluciji i ostalim …. doktrinama. Tako da moze da se kaze da nas je Rade pratio: od 70-ih godina i romanticnih godina mladosti, preko osvjescenja i budjenja iz komunistickog sna, 80-ih, do zajednicke avanture na kapitalistickom zapadu, pocetkom ovog milenija.

Gdje cemo zavrsiti? Rade opet pokazuje pravac (divljenje Karleusi)? Znaci, sledeca faza je dom za stare…. dementne.