Bilo bi mi zao ako vas nisam uspio ubijediti da se medju naucnicima i filozofima vodi vrlo intenzivna polemika o fenomenu slobodne volje. A mora biti intenzivno, jer se zasniva na vjerovanju. Vjerovanje, vjera, ideologija – nema mnogo drugih fenomena koji mogu da se usijeku toliko duboko u covjeka da je spreman na – bukvalno – sve. Svi znamo za vjerske ratove, bestijalna ubijanja i mucenja ‘onih drugih’, znamo da ideologija moze da zamjeni hranu, spavanje, pomaze protiv bolova…. Jednom rijecju, cudan neki fenomen koji tek treba objasniti.
Pitanje slobodne volje, nije tako inficirano, niti ce protivnici nabijati na kolac jedni druge, ali u ovom slucaju, dubina i intenzitet ubijedjenosti vidi se kroz kompletno zacementirane pozicije bez mogucnosti popustanja: svi stoje cvrsto ubijedjeni na svojoj poziciji i sa nje, pisu knjige, ucestvuju na kongresima istomisljenika, predaju.
Podsjeticu ukratko o glavnim pojmovima. Prvo kad se govori o slobodnoj volji, svi odmah spontano pomisle, naravno, slobodna volja postoji – pa to vidimo/radimo svaki dan. Evo ja sad ovo pisem, jer sam se odlucio da to radim sad, a ne sutra. Dva su glavna pravca: determinizam i libertarijanizam. Prvi smatra da se sve dogadja zbog prethodnog uzroka, pa time i slobodna volja. Nase reakcije, ideje, radnje, nasa volja, rezultat je lanca dogadjaja koji se dogodio mnogo ranije nego sto smo mi krenuli sa tim radnjama. Libertarijanizam sa druge strane smtra da je volja slobodna i da mi ne zivimo u predodredjenom svijetu. Stvari se komplikuju postojanjem relacije izmedju slobodne volje i moralne odgovornosti. I zapravo se o tome najvise i radi! Bez slobodne volje, ne moze se govoriti o odgovornosti. Zato su se pojavila jos dva izraza. Kompatibilizam i inkompatibiliam. Prvi smatraju da mi zivimo u svijetu koji podleze prirodnim zakonima i uzrocnoposljedicnim vezama, ali da je i pored toga moguca odgovornost. Inkompatibilisti su opet sigurni da ako i postoji predodredjenost (oni o tome ne zauzimaju nikakav stav), ne moze postojati veza izmedju prirodnog zakona i moralne odgovornosti.
Na sirem planu, moze se reci da npr. cijeli pravosudni sistem u najvecem broju drustava i sistema pociva na kompatibilizmu, naucnici su sve vise i vise sigurni u determinizam, a libertarijanci se opiru i odrzavaju polemiku u zivotu. Oni su u poslednjim decenijama dobili ekstra gorivo za svoj stav, ulaskom kvantne fizike u fiziku i njenom „borbom“ sa klasicnom, Njutnovom mehanikom. Neka vrsta pomirljivog stava je da na makroplanu djeluje klasicna fizika (jabuka ce sigurno uvijek pasti ako je bacimo uvis, ali snagom manjom nego sto imaju Diskaveri rakete), dok na nivou ispod velicine atoma (a ovdje govorimo o prostoru koji je 1 cm na minus trinaestu!), djeluju zakoni kvantne mehanike. Razlika? Pa gravitacija. Prepostavlja se da u subatomskom prostoru ne djeluje gravitacija, a posto taj prostor jos niko nije vidio, svi zakljucci se izvode – matematikom i statistikom. Ali ja ne znam kako mogu libertarijanci dobiti pomoc od kvantne mehanike kad su „tamo“ na snazi slucaj i sreca (a ne prirodni zakon)?
I zato mi, deterministi, smatramo da slobodne volje nema ili zato sto je vec sve predodredjeno ili zato sto iza svega stoji slucaj. Ali ako bi se malo potrudili da pomirimo ove stavove?
Prvo i osnovno je da jedno drustvo ne moze funkcionisati ako postoji potpuna sloboda. Nismo svi isti, imamo razlicite potrebe i ostvarivanje tih potreba mora biti organizovano da bude harmonicno. Prema mojem shvatanju vec ova cinjenica dokazuje da nema slobode, odnosno da se sloboda dobije tek u nekim posebnim atavistickim formama drustava koja su mogla da zive bez kontakata sa okolnim svijetom i koja su sama sebi dovoljna. Mozda neko pleme u Amazoniji? Ali „neko“ je jedva docekao da Kant definise slobodnu volju i to je u modernim drustvima sada kao anksiom. Covjek je slobodan, ako svojom voljom radi ono sto mora uraditi. I tako su nam biologija, psihologija, pa istorija, religija, pomogli da napravimo sistem mjera, pravila, vrijednosti sto sve zajedno zovemo etikom. To je proces dug 7 hiljada godina i imalo se vremena iscistiti ga od svega sto je stetno za drustvo, a sacuvati i promovisati drustvenokorisne fenomene. I ovo sada drustva stite sistemom represivnih mjera, kaznama, izolacijom. Mi se radjamo i kroz zivot dobijamo informaciju i sliku o ovom sistemu kroz vaspitanje i kroz pedagogiju skole, okoline, radnog mjesta. Cijeli zivot. I onda kad treba da nesto kazemo, uradimo, planiramo, mi tu svoju odluku provucemo kroz pomenuti sistem i vidimo da li ce nam to ispasti dobro ili lose. I to je zapravo onaj dio naseg zivota koji zagovornici slobode volje smatraju ocitim dokazom postojanja iste. Ja sam odlucio da napisem ovaj tekst sada i to nije odluceno jos od vremena Velikog Praska, vec danas, sad. Mojom voljom. Oni kazu, uradio si to, iako si mogao i suprotno, ergo, slobodna volja postoji. Imaju razumijevanje samo za umno bolesne, u kriticnom trenutku na neki nacin ometene (LSD) ili razne vidove prisile (ja pisem jer mi neko drzi pistoj uperen u slijepocnicu). Svi ostali djeluju slobodno.
A zapravo smo mi zamijenili mjesta!
Zagovornici slobodne volje su sada na nivou klasicne Njutnove mehanike (makroplan, vidljivo), a mi koji vjerujemo u determinizam, mi smo otisli ka mikroplanu („kvantni nivo“) i tvrdimo da se radnje koje nisu vidljive okom, odlucujuce za nase radnje na makroplanu. A sve te „mikroradnje“ mogu da se svedu na dvije rijeci: genetika i sredina. Ja pisem ovaj tekst jer time zadovoljavam svoju potrebu. Potrebe kroz zivot, kad bi bile zadovoljene, uzvracale bi prijatnim osjecanjem i zato se nastavlja potreba za ispunjavanjem – potreba. A potreba (u mojoj glavi), pa misao, ideja, pa – proizvod, iako su fluidne i neopipljive, nematerijalne stvari, ipak su nastale iz materije. Iz moje materije, moje ideje. Iz vase materije, vase ideje. A moja materija je gomila celija u kojima se nalaze geni. Da bi stvorio misao, ja moram pokrenuti neku reakciju. Neki elektroni ce se kretati. Njihovo kretanje je omoguceno sistemom iza cijeg dizajna stoji moja genetika. Sto se sredine tice, ona se pojavljuje u ovoj prici kroz razne fizicke uticaje na moje gene (tzv. epigenetika) i to je zapravo jedini razlog sto dva jednojajcana blizanca ipak imaju svaki svoju „pricu“. Mada, te im se price mogu dobro uskladiti ako su – sijamski! Znaci zive u istoj sredini.
Ne moram vas posebno ubjedjivati da ja, kad sam se rodio, nisam imao nikakvog uticaja ni na gene, ni na sredinu u kojoj zivim, ni na slucajne efekte iz te sredine na moje gene. I zato nema slobodne volje. Moja volja je predodredjena genetikom i sredinom. Jer iako (vidi ranije, nas proces ucenja i vaspitavanja) ja sliku vazeceg etickog sistema dobijam na razne nacine cijeli zivot, uporno i uz prijetnje, ja te informacije proicesiram u mojoj glavi. Ne u vasoj, vec u mojoj. Mojom materijom i njenim dizajnom. Ja znam da je na autoputu u Hrvatskoj maksimalno dozvoljeno 130 km/h, znam i kakve su kazne. Ali na toj vagi loseg osjecanja nakon davanja policajcu na motoru 50 EUR odnosno dobrog osjecanja kad auto akcelerira do 180 km/h ja se opredjeljujem i donosim odluku, na bazi mojih visih sistema odluke. Svaka moja odluka ima u hijerarhiji procesa nize i vise centre. Ti visi su najvazniji, ali njihovo formiranje, sadrzaj, dizajn, saznamo nekad tek pri kraju zivota?! Budemo sami iznenadjeni?! Neko – kad se radi o losim odlukama – to zove demonima, tamna strana, a kad se radi o dobrim odlukama, vrlinom. Hrabrost je vrlina. Ako zamislite kako sto se odlucili za neku opasnu radnju (hrabri ste), primjeticete da tu ima neka piramida kojoj se vrh ne vidi, negdje je u magli, iako odlucuje. Sad moze danima a se pise o psihologiji, inteligenciji, kreativnosti, vrlinama, manama, ali – primjecujete, iza svega toga stoji materija. A ako je materija, tu je i protein. Iza njega gen. Dzaba je.
Jugonostalgija 